ROD I SPOL – BIOKULTUROLOŠKI ASPEKTI

Hrvoje Lorković

ROD I SPOL – BIOKULTUROLOŠKI ASPEKTI

U broju 98/1 Filozofskih istraživanja objavljena su, među ostalima, dva rada o temi kojoj je bio posvećen creski simpozij »Filozofija i rod« održan 2005. godine. Zanimljivi prilozi tom simpoziju potječu od dviju osoba onoga roda kojemu pripada znatna zasluga da ljudski rod uopće postoji, od Jasenke Kodrnja i Adrijane Zaharijević. Povezuje ih zahtjev da se filozofi više nego dosad posvete studiju odnosa između tradiranih etičkih zasada o rodu i društvene zbilje. Taj je odnos zanemaren, među zbiljom i etikom zjapi jaz. Autorice traže uspostavu rodnih odnosa u skladu s općim humanim principima. Raspravu potpisuje naš stalni suradnik Hrvoje Lorković.

Etika, tako Jasenka Kodrnja, stoljećima se bavila općim pitanjima, ali bez obzira na ljudska svojstva. »Tek postmoderna i postfeminizam redefiniraju cjelokupnu filozofiju s motrišta posebnog, različitog… Riječ je o… otkrivanju svijeta Drugih tijekom povijesti, isključenih, potisnutih, nevidljivih«, među njima i žena. Kantov kategorički imperativ aspirira doduše na opće važenje, no može li se istim mjerilom »procjenjivati moralnost svakodnevnih postupaka bijelog američkog sveučilišnog profesora i prostitutke iz Nigerije? Ova je žrtva trgovine ljudima…« (o toj perfidnoj trgovini mnogo se čuje, no poznato je da se, možda s nešto više rafinese, trguje kako sportskim zvijezdama tako i profesorima, pa da se katkad i o njima govori kao o prostitutkama).

Prvi od Kantovih općih etičkih kriterija, nastavlja Jasenka Kodrnja, zahtijevao bi da se profesora smatra moralnom, a prostitutku nemoralnom osobom, i to zbog toga što, za razliku od profesorova, njezino vladanje ne može biti osnovom općega zakona. Prema drugom Kantovom principu, ni jedan čovjek ne smije biti sredstvo zadovoljavanja drugog čovjeka. Stvarnost pak pokazuje da su »velike skupine ljudi sredstva drugim ljudima: robovi, radnici, sluge, prostitutke«. Filozofi su uvijek živjeli u uvjerenju da kriteriji njihova svijeta moraju vrijediti za svaku od tih skupina. Hijerarhija moći njihovih pripadnika ne poklapa se međutim s »hijerarhijom etičkih mogućnosti«. Podređenost žena i nevolje radničke klase otkrivaju, u ime filozofa, istom J. S. Mill i K. Marx.

Adrijana Zaharijević se pridružuje Jasenki Kodrnja u ocjeni etičkih odnosa, a usto oštro razlikuje spol kao nepremostivu biološku danost (zapravo biotičku, jer ju ne određuju biolozi, nego sam život) i rod, koji je dakako vezan za spol, ali često u mjeri koja prelazi granice podnošljivoga. Za razliku od spola, realni karakter roda stoga je umjetna, a često i protumoralna konstrukcija. Ako je pak ono što je konstruirano nepodesno, ono se prema Adrijani Zaharijević, »može i dekonstruirati«.

Činjenica je međutim da ni jedan pokušaj radikalne dekonstrukcije karaktera muškog i ženskog roda dosad nije uspio, bar ne u mjeri koja bi trajno zadovoljavala ne samo opće etičke zasade nego i žive ljudske potrebe. U razradu pitanja zašto je tako ne upušta se ni jedna od autorica.

Tvrdokornost zla

Njihova je suzdržljivost razumljiva: odgovor bi naime zahtijevao temeljnu raspravu pitanja što je zlo i zašto postoji. Takva se rasprava u tradicionalnoj filozofiji zaobilazila zato što se činilo da vodi do naoko apsurdna zaključka da Bog, »najveće i najmilije dobro«, dopušta i podnosi zlo, da ga čak, kao stvoritelj svega, i sam stvara, pa stoga zaslužuje da ga se titulira izrazom deus malignus. Ni racionalist Descartes nije se tu snašao: bez uvjerljiva razloga odbacio je taj izraz kao proturječan, tj. nelogičan.

Put prema rješenju problema već je doduše zacrtan, ali nije naišao na zasluženo priznanje, zato što vodi preko teorije koja je od svoga postanka izazvala moralnu nelagodu – preko teorije evolucije. Ipak, ima ih danas koji zapreku ne smatraju neuklonjivom. U vjerski nadahnutu djelu Nismo tek od ovoga svijeta, evolucionistički mislilac Hoimar von Ditfurth plauzibilno izmiruje znanost i vjeru. Uspijeva mu to usporedbom kreacije i evolucije, pri čemu nalazi da se druga može shvatiti kao kontinuirana i progresivna kreacija, čime ona stječe neke crte Stvoritelja. Ovdje ću rekonstruirati njegov argument bez namjere da ga u svemu slijedim.

Čovjek je ne samo racionalno biće nego i takvo kojemu shvaćanje zbivanja u svijetu ovisi o onome što mu njegova racionalnost sugerira. Dnevno iskustvo uvjerava ga da je uspjeh bilo kojega pothvata utoliko sigurniji što se točnije unaprijed zamišljaju dani uvjeti, prikladnost metode i redoslijed radnih koraka; uspjeh se poštuje utoliko više što se jasnije pokazuje da je neka akcija bila zamišljena kako treba. Promatrajući prirodu, čovjek stoga stječe dojam da se i njezino »savršenstvo« može shvatiti samo ako se pretpostavi da je ona izraz misli, snaga i vještina koje doduše daleko nadilaze one ljudske, ali su im u biti srodne. Tu je geneza bogova i Boga.

Razvojem znanosti takav nazor gubi na uvjerljivosti, ponajviše zato što se uviđa da objašnjenje zbivanja jednom istom idejom božjeg sveznanja i svemoći ne omogućuje proziranje različitih i konkretno ustanovljivih uvjeta pojedinih zbivanja. To ne znači da znanost otkriva i ono što bi se moglo proglasiti »prvim uzrokom«, a kad se u nje govori o »slučajnim zbivanjima« ne znači to da se vjerojatnost njihova ishoda ne može objektivno procijeniti. No takve se procjene ne donose, kao u vjerskoga rezoniranja, na temelju projekcija psihičkih moći u prirodna zbivanja. Ne pretpostavlja se da se atomi vode svojim razumskim odlukama ili emocijama, da se njima upravljaju nepredvidljive promjene genetskog aparata, pa ni izbor bića koje će preživjeti ili izumrijeti.

Sve to nedvosmisleno izraziti ljudskim jezikom jedva da je moguće. Kad npr. neki znanstvenik želi reći da se nešto odigrava bez svjesne volje, on govori o spontanu zbivanju, premda latinski izraz »sua sponte« ne znači drugo nego »svojom voljom«. Na sličan način dolazi do moralnih nesporazuma. Kad npr. kritičari teorije evolucije prigovaraju da se iz nje izbacilo Boga i umjesto Njega ustoličilo »grubu silu«, »proizvoljnost« ili »surove nagone«, oni toj teoriji podmeću upravo ono što ona nastoji izbjeći: subjektivno ljudsko vrednovanje, prema kojemu tvorna sila žive prirode nije u njoj samoj, nego u nekoj, njoj izvanjskoj, volji, koja može biti dobra i zla. Opravdanoj kritici protuevolucijskih nastojanja treba zahvaliti da je evolucionistički način mišljenja danas prihvaćen i u »duhovnim« znanostima, kao što je ling-

vistika.

To ne znači da u znanosti nema mjesta interesu za etičke fenomene i uvjerenja. Oni se tu ne svode na upute i zabrane koje dolaze »odozgo«, nego na urođenu i stečenu orijentaciju prema onome što pogoduje održanju života kako jedinki tako i njihovih zajednica. »Zlo« u tom smislu nije neki nezavisni moralni entitet, nego učinak znakova iz osjetnog sustava koji se doživljuju kao bol ili kao neugodna slutnja. Zle slutnje javljaju se i u vezi s onim što je primarno (po sebi) ugodno, ali se iskustvom otkriva kao opasno i štetno.

No evolucijski način mišljenja seže i dalje; njime se relativiraju ocjene zla u svim njegovim oblicima. Ono što je zlo za jedinku ne mora biti zlo za život uopće – propast nekih jedinki može pridonijeti višoj životnosti skupine kojoj ona pripada. Ni selekcija (tj. održanje jedne populacije na račun neke druge) ne mora svojim daljim učincima biti tek destruktivna; ona može obogaćivati paletu života, kako afirmacijom novih svojstava (npr. inteligencije) tako u smjeru gubitka već postojećih, ali u danim prilikama nepotrebnih (kao npr. vida u crijevnih parazita).

Smrt kao Dobro

Relevantnost evolucije najlakše je shvatiti razmatranjem o smislu smrtnosti. Smrt se smatra zlom zato što joj prethode strahote smrtnih opasnosti, tegobe bolesti, u najblažem slučaju staračka slabost, i s drugih subjektivnih razloga. Ona se u mnogim vjerama tumači kao kazna za prekršaje viših zapovijedi. No ima živih bića za koja se kaže da su »potencijalno besmrtna«. Za potrebe argumentacije vrijedno je zamisliti da se evolucija zaus-tavila na niskoj razvojnoj razini takvih bića. Kao primjer mogu se uzeti amebe.

One se množe običnim dijeljenjem, a pogibaju ili kao plijen drugih bića ili od prirodnih nepogoda. Da bi nastale razvijenije vrste nije, očito, bilo dovoljno da njihovi prethodnici i takmaci umiru na taj način. Prednost su imale one u kojih je svaka jedinka bila »programirano« smrtna. Smrtnost (kako god paradoksalno to zvučalo) pospješuje evoluciju živih bića, time što pogoduje bržoj afirmaciji novih oblika i njihovoj prilagodljivosti. U istom smislu djeluje i spolnost. Ona omogućuje nove kombinacije već postojećih nositelja životno važnih svojstava i time otvara mogućnost da se selekcijom učvrsti ono što odgovara prilikama.

Autori Staroga zavjeta nisu to još mogli znati. U nedostatku prirodnih objašnjenja, smatrali su kako smrtnost tako i spontane izraze spolnosti djelom zlih natprirodnih sila; smrtnost je čak proglašena kaznom za užitke koje nudi spolnost. Danas znamo da je riječ o svojstvima koja zajednički osiguravaju održanje i dalji napredak viših oblika života i onda kad se okolina toliko brzo mijenja da mnogim vrstama prijeti izumiranje. (Kad se govori o »programiranu« starenju i smrtnosti ne misli se stoga na »instinktivnu« težnju prema smrti, poput povremenoga samoubojstvenog lutanja leminga. Takve su pojave rijetke, a vjerojatno su uvjetovane stresom visoke populacijske gustoće).

Zadovoljavanje svake potrebe potiče se s njime povezanom ugodom, pa je tako i s onim spolnima. Težnja za njima može biti toliko jaka da se povremeno gubi moć prepoznavanja opasnosti. Kako to ne bi ugrožavalo spolne partnere, oni u mnogih vrsta za susret biraju skrovita mjesta. Spolna stidljivost i u čovjeka pripada u zaštitne mjere života. Jedan od razloga za osudu prostitucije – bolnost egzistencije prostituiranih – proizlazi iz činjenice da se njome ništi sve što je u čovjeka uvjet prirodne reprodukcije: intimnost, stidljivost, jamstvo trajne veze. U naših autorica ti se momenti ne spominju.

Žene – nemoralna bića?

Zanimljivo je da se u radovima naših autorica ne spominje ni moment koji zadire u temelje rodnih nesporazuma. Riječ je o apriornoj sumnji u ženske moralne kvalitete, o sumnji koja se provlači kroz svu povijest. Izražava se ta sumnja već Evinom slabošću prema zavodničkim sugestijama »zmije«. Kao ne shvaćajući da »jabuka« krije opasnost, Eva je nudi Adamu, a on naivno prihvaća. Grijeh je, prema teško shvatljivu razlogu, bio u tome što se radilo o plodu »drveta znanja dobra i zla«. Sveto pismo tim nam riječima možda nudi nešto poput onoga što se u visokim krugovima nekad nazivalo dictum ad usum delphini – riječ primjerenu prijestolonasljedniku (onomu koji ne mora baš sve o svemu znati). No jedva da je kojem djetetu, a i mnogom odraslom, ikad moglo biti jasno zašto bi sposobnost razlikovanja dobra i zla morala i sama biti nešto zlo (osim ako se time htjelo reći da pravo na raspolaganje tom sposobnošću ima samo Bog, dok je do čovjeka da se vlada u skladu s Njegovim zakonima), još manje zašto bi taj temelj moralna ponašanja morao biti razlog smrtnosti.

Tajnovitost postaje shvatljiva ako se uzmu u obzir potrebe naroda koji je okružen opasnim neprijateljima. Pod takvim uvjetima prva je dužnost svakoga muškarca da bude samoprijegorni branitelj svoje zemlje. U području onako ugroženu provalama vojno jakih susjeda kao što je istočna obala Mediterana, svaki muškarac mora biti vojnik, spreman u svakom času na dužnosti, takve koje ga udaljuju od bračne družice. Svako kolebanje tu se ocjenjuje kao izdaja. Žena, koja sprečava muža da čini ono što mora, u očima političkih moralista lako postaje oruđem đavolskih spletaka.

Feministička filozofija danas se proširila na sav civilizirani svijet, no ne čini se da su prigovori feminista muškom ponašanju igdje dosegnuli nešto poput ovdje ponuđena koncepta mogućeg objašnjenja tradiranih spolnih odnosa. Izostanak takvih objašnjenja možda je izraz straha da bi se nalaženjem prirodnih izvora morala oslobodilo muškarce one krivnje koja ih u feminističkim očima čini ne manje nego zločincima; moglo bi se tada pomisliti da odnosi rodova ne mogu biti drukčiji no što jesu, drugim riječima, da je muško nasilje determinirano.

Nije vjerojatno da ponuđena hipoteza vrijedi za sva društva povijesti i sadašnjosti, ali postoje jaki razlozi za tvrdnju da ona vrijedi za narode koji su stjecajem prilika postali militantni. Ne odjekuje li glasom Staroga zavjeta i Kuran (nastao u susjedstvu Palestine)? Nije li i on izraz vjere Prorokove da je rat Bogom određeni put svakog muškarca do vrline? Nije li svakomu od njih koji padne u borbi zajamčeno da će se koristiti ženskim uslugama slađe od onih koje moćnicima pružaju njihovi haremi? Nije li taj prorok i vojvoda otac tradicije po kojoj je običnim ženama zabranjeno zavoditi muškarce svojim prirodnim izgledom, da se o sredstvima uljepšavanja i ne govori?

Feministice kao da vjeruju da red treba uspostaviti najprije u vlastitoj kući; o Saddamu, Al-Qa’idi i Hezbolahu neka vode brigu muškarci poput Busha. Rat je doduše prljava stvar, ali ako ga već mora biti, zašto da u njemu ne sudjeluju i žene? Dok to još nije moguće, zadatak i moralna dužnost svih zrelih muževa jest da uvide grijehe svojega roda i da se pospu pepelom. No pitanje je, je li takva strategija ostvarljiva. Ona bi to mogla biti pod uvjetom da žene ne samo pravno nego i stvarno steknu sve osobine potrebne za preuzimanje onih društvenih uloga koje su dosad (s rijetkim i vrlo prolaznim iznimkama; primjer: amazonke), bile u resoru muškaraca.

Te uloge imaju dugu tradiciju: i u životinjskom carstvu mužjaci su oni koji vode borbu za prvenstvo u skupini: stadu, krdu, čoporu, ali je na njima i da ju brane od neprijatelja. Nije da i među ženkama nema dominantnih tipova, moćnih personalnosti. Ali je možda značajno to da npr. mlade ženke goveda pokazuju svoju ambiciju da ih se smatra vladarskim tipovima time da – po uzoru na bikove – naskakuju na manje ambiciozne družice.

Takvi bi se primjeri mogli uzeti kao argument za tvrdnju da rodna svojstva nisu biotički određena, da drugim riječima spol nije sudbina, nego da se on određuje načinom života u nekoj kritičnoj periodi sazrijevanja. Tome u prilog govore neka iskustva, no ona su neizostavno povezana sa spletom ljudskih društvenih sukoba.

Uloga žena u civiliziranu društvu

Za razliku od konzervativnih, liberalna civilizirana društva (pri čemu se sve liberalno dalekosežno poklapa s civiliziranim) omogućuju ženama da u principu s muškarcima dijele sve društvene funkcije. No tu nastaju problemi: otvorenošću modernog društva prema sudjelovanju žena u poslovima koje su tradicionalno obavljali muškarci smanjuje se vjerojatnost da se populacija reproducira u mjeri potrebnoj da se održi brojno stanje. Problem je utoliko veći što ljudi pripadaju skupini živih bića među kojima je razvoj strategije prirodne reprodukcije došao do krajnjih granica.

Da bi se to shvatilo potrebno je uzeti u obzir na koji se način u tijeku evolucije, osobito one kralježnjaka, mijenjao odnos broja oplođenih jajeta (zigota) prema broju organizama koji dosežu spolnu zrelost. Dok taj odnos u riba često iznosi 1/1,000.000, u čovjeka je on tek nešto manji od jedan, a u svakom je slučaju veći od 1/10. Evolucija je dakle išla u smjeru štednje jajeta, drugim riječima, vjerojatnost da iz oplođenog jajeta nastane odraslo biće povećana je za više od tisuću puta. U sisavaca ta je vjerojatnost visoka zbog toga što mladunac velik dio svoga razvoja provodi u majčinoj utrobi. Time je bolje zaštićen od sudbine da bude lovina nekog predatora nego što je to slučaj s mladim ribama.

U tradicionalnim društvima, čak i onima na visokoj civilizacijskoj razini, broj djece što ih je rađala prosječna žena bio je visok (vrijedilo je to i za više krugove: carica Marija Terezija rodila ih je šesnaestero, više nego prosječna seljanka njezina vremena). Brojno stanje populacija odražavalo se s malim izmjenama zbog visoke vjerojatnosti smrti od zaraznih i drugih bolesti. S porastom vjerojatnosti da jedinka doživi reprodukcijsku zrelost smanjivao se (na razne načine) i prosječni broj djece rođene od jedne žene.

Time je dana prilika mnogim ženama da vode život sličan onomu muškaraca. Drastičnu promjenu u tom smjeru donijela su otkrića prirodne regulacije oplodnje i mogućnosti njezine kontrole. U krivuljama reprodukcije nastupio je tada »prijelom« (»knick«); u većini civiliziranih populacija broj djece smanjio se ispod razine potrebne za održanje stalnoga broja stanja. Pojavili su se tad populacijski problemi kakvih je u ljudskoj povijesti bilo malo, a ako su se javljali, bilo je to redovito u okviru visokih civilizacija (rimski satirik carske periode dokumentirao je osjećaj krize stihom: »nunc vitat uterum quae vult formosa videri« – sad prazni utrobu ona koja želi dobro izgledati). Posljedice takva stanja danas se sve jače osjećaju.

Ženska prava i ljudska prava

U mnogim zemljama došlo je do promjena u pogledima na ono što se danas naziva ljudskim pravima. Prvotna svrha bila im je osigurati slobodu od svakog nasilja, ali su se zahtjevi proširili i na slobodu od obveza prema zajednici. U prilog tomu išao je zahtjev slobode kretanja i uživanja visoka standarda. Uz turiste, njezini su korisnici postali kako oni koji traže zaposlenje izvan domovine tako i oni koji ga nude strancima.

Došlo je tako do stanja u kojem razvijena industrijska privreda djeluje usuprot mjerama kojima su se političke zajednice nekad osiguravale od presezanja svojih susjeda. Kako pretežni dio prihoda modernih država ovisi o industriji, njezin je utjecaj postao odlučan u pitanjima propusnosti državnih granica. O tome hoće li se strani radnici uskladiti sa svojom novom okolinom, industrija vodi malo računa. Dolazi tako do stanja koje se s pravom uspoređuje s invazijama neprijatelja.

Useljavanje stranaca osobito je problematično u zemljama u kojima je zbog potrebe građana da u svojoj okolini steknu ugled visokim standardom i ugodnim životom došlo do pada nataliteta. Djeca su u takvim prilikama veći teret no što je to slučaj u zemljama niska standarda zato što zahtjev za slobodom ne dolazi samo od odraslih nego i od djece same. To utječe na način odgoja, od kojega se zahtijeva da bude tolerantan prema prekršajima svake vrste.

U atmosferi liberalnosti raste nezadovoljstvo ne samo među domaćim konzervativcima nego i među useljenicima. I oni gube kontrolu nad svojim potomstvom, pa zbog toga naginju zaoštravanju tradicionalne moralne stege u kućnom okviru. U tome mogu očekivati neki uspjeh samo ako i nova okolina poštuje njihove tradirane autoritete. Sukobi tu postaju neizbježivi.

U zemljama iz kojih pritječu novi radnici prilike nisu bolje: i tu dolazi do promjene brojnih odnosa mladeži i odraslih, ali mijena ide u suprotnom smjeru: zato što vlasti nastoje dosegnuti standard nekadašnjih kolonijalnih gospodara, uvode se higijenske mjere koje snizuju smrtnost, osobito onu dječju. Budući da reprodukcijski moral ostaje nepromijenjen, dolazi do prenapučenosti. Socijalni sukobi i nemiri sve jasnije sad dolaze do izražaja: u civilizacijskim središtima dolazi do lokalne koncentracije usljenika s pojavom getoizacije, ali i do sniženja radne sposobnosti mlađega domaćeg naraštaja, kojega pripadnici ne vide smisla u natjecanju za bolji uspjeh dok god se useljeničkoj mladeži – iz moralnih razloga – mora gledati kroz prste.

Treba se pitati, u kojoj je mjeri novo stanje utjecalo na položaj žena u civiliziranim sredinama. Njihov prilog reprodukciji starosjedilaca znatno je smanjen, dok je njihov politički utjecaj povećan, već zato što su mnogobrojne žene stekle mogućnost stalnoga namještenja. Plaće su im redovito nešto niže od plaća muškaraca, što se opravdava sniženom privrednom produktivnošću onih žena koje, unatoč duhu vremena, još uvijek stvaraju obitelj. No jednom započet, proces ženske »emancipacije« ne može se zaustaviti ni onda kada se pojave njezine štetne posljedice.

Naše autorice naprotiv drže da taj proces još ni izdaleka nije postigao svoju svrhu: žensku ravnopravnost. Njezino se ostvarenje očekuje daljim razvojem feminističkog pokreta. No ima glasova koji govore suprotno: feministički pokret jedan je od uzroka ne samo padu nataliteta u krugovima starosjedilaca nego i društvenim sukobima koji ugrožavaju razinu civilizacije i njezinih dostignuća. Njemački sociolog i psihijatar Floetmann ističe posljedice nastojanja da se stvaranje potomstva zamijeni »samoostvarenjem«. To nastojanje izražava se usmjerenjem prema narcističkom individualizmu i neograničenom konzumu.

Politički izraz to dobiva ciljevima kako ih je formulirala poznata feministička aktivistica Alice Schwarzer. Ona naglašava prednosti koje ženama donosi izbjegavanje obiteljskih veza: neudane imaju više prilike da postignu poslovni uspjeh, nezavisne su i slobodne od kućnih poslova. Poslovni uspjeh velikog broja žena pokazuje da one nisu ni u kom pogledu manje nadarene od muškaraca.

U to danas nitko ne može sumnjati: ne samo da se to pokazuje u rezultatima njihova rada nego se znanstveno može pokazati da žene, zahvaljujući svojim fizičkim, a možda još više psihičkim, svojstvima i bolje svladavaju zahtjeve civilizacije od muškaraca. No takvi su razlozi neuvjerljivi kad ih se uzima kao temelj feminističkih zahtjeva. Ako psihološki i fiziološki testovi pokazuju da žene manje pate od depresija, da bolje podnose stres i održavaju psihičku ravnotežu, to još ne znači da daljem razvoju civilizacije ne prijeti nikakva opasnost ako žene u još višoj mjeri preuzmu funkcije muškaraca. Floetmann stoga ne temelji svoju kritiku feminizma na slabosti ženskih radnih, pa i intelektualnih, sposobnosti, nego na (civilizacijski uvjetovanom) ženskom »infantilizmu«, neotpornosti prema zavodljivim obećanjima zabave i užitaka.

S takvim premisama problem odnosa spola i roda pokazuje se u drukčijem svjetlu nego što ga donose feministi obaju spolova. Rješenje rodnih napona ne treba stoga očekivati u promicanju pravne jednakosti muškaraca i žena (koja je u principu ionako zajamčena), nego u nastojanju da se ženama omogući više »samoispunjenja«, poštovanja i priznanja u onim djelatnostima koje su prijeko potrebne za društvenu stabilnost, a na dulji rok to je u prvom redu osiguranje reprodukcijskoga kontinuiteta i prikladna odgoja potomstva. Bez toga, društvo postaje ono što su filozofi nekad smatrali stanjem karakterističnim za rane stadije razvoja ljudskog roda, stanjem u kojem je »čovjek čovjeku vuk«.

Futurolozi nažalost ne vide u doglednoj budućnosti mnogo prilike da se takvo stanje izbjegne, barem u onim dijelovima svijeta koji su danas uzor manje razvijenima. Predviđa se ne izmirenje i stapanje dosad podijeljenih i neprijateljskih sfera, nego porast suprotnosti unutar zajednica u kojima se sukobljuju različite kulture. U prognozama futurologa kako ih prikazuje Bauch, profesor Sveučilišta u Konstanzu, to jasno dolazi do izražaja.

Sukobi civilizacijskih zahtjeva i spolnosti kao uvjeta reprodukcije

Civilizacija je proces (i stanje koje iz tog procesa nastaje) u kojem ljudi uživaju prednosti življenja u zajednicama većim od obitelji, plemena ili naroda. Tipični je oblik gradska civilizacija (naziv potječe od latinske riječi cives ili civis, što znači »građanin«). Civilizirani život omogućen je suradnjom građana koji vladaju različitim vještinama. Specijalizacijom je omogućena viša kvaliteta proizvoda rada i manji utrošak tjelesne energije; gradski život lagodniji je od seoskog, osigurava više slobodnog vremena i viši standard. Interes pojedinca usmjerava se u takvim prilikama na djelatnosti koje stječu opće poštovanje i priznanje, ne »prestiž«. Ugled se u takvim prilikama ne stječe zadovoljavanjem elementarnih potreba.

Prednosti gradskog života utječu na smjer kretanja onih koji se sele. Povijest pokazuje da su rijetki primjeri zamašnih selidbi građana u područja seoske kulture; građani se, naprotiv, u pravilu regrutiraju iz redova onih koji napuštaju seosku sredinu. Gradsko stanovništvo sastoji se od ljudi različita podrijetla, različite nacionalnosti, kulture i jezika, pa se time razlikuje od stanovništva okoline. Utjecaji stranih kultura šire se zahvaljujući kulturnim težnjama građana.

Za održanje života u visokoj dobi građani se ne oslanjaju na usluge svojega potomstva; umjesto toga oni se utječu različitim civilizacijskim stečevinama: institucijama poput socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Profesionalne udruge povezane su s financijskim institucijama koje omogućuju održanje standarda mirovinskim fondovima. U tim uvjetima prestiž se stječe znacima slobode od materijalnih briga i uživanjem više ili manje produhovljene zabave.

Prednosti gradskog života nisu međutim neograničeno osigurane. U razdobljima rasta gradsko stanovništvo sastoji se od mladih, radno sposobnih useljenika. Zbog niske reprodukcije, s vremenom raste postotak starijih godišta, dok se udio mladih (onih u radnom odnosu, koji pune mirovinske i zdravstvene fondove) smanjuje. U modernim demokratskim društvima politički utjecaj tih slojeva preteže, stoga su reforme potrebne za financijsku stabilizaciju države neprovedive.

Degeneracija?

Civilizacija omogućuje smanjenje životnih napora, dok istodobno povećava prestižnu potrebu isticanja osobnog i skupinskog standarda. Evolucijskim razvojem čovjeka u smjeru dugotrajne ovisnosti podmlatka o majci dolazi do raskoraka u naporima žena kao civiliziranih bića i kao majki: ta druga funkcija narušava trend prema udobnosti, mladenačkoj svježini i slobodi. Povijesna je činjenica da napredak civilizacije redovito ide na štetu podmlatka.

Smanjena plodnost civiliziranih nije međutim znak »biološke degeneracije«. Njezini učinci u ljudskoj vrsti (ako se za njih uopće može dati uvjerljiv primjer) neusporedivo su manji od učinaka načina života na ono što se u biologiji naziva »fenotipična« svojstva. To su ona koja se lako uočuju (npr. bujanje masnoga tkiva) i lako mjere (npr. povišen krvni tlak, višak krvnoga šećera). Uzroci takvih promjena u velikoj su mjeri posljedica uvjerenja da je visok standard cilj toliko vrijedan da njemu za volju treba zapustiti potrebe kretanja i tjelesnih napora osim ako ih se poduzima u obliku stiliziranih sportova. Trudnoća, rađanje, odgoj i briga o naobrazbi djece još su mnogo veće zapreke prestižnom civiliziranom životu, pa ih se stoga, i bez ideološkog pritiska, nastoji ukloniti iz životnog programa civiliziranih žena.

Visok standard redovito ide ukorak s političkim poretkom koji omogućuje »građanske slobode« i »građanska prava«. O njihovoj poželjnosti nema sumnje, pitanje je samo u kojoj mjeri takva prava mogu jamčiti trajnost civilizacijskih dostignuća. Može li sloboda političkog opredjeljenja jamčiti trajnost intelektualnih i moralnih kvaliteta naraštaja koji se razvija u atmosferi uvjerenja prema kojem je »sve dopušteno«, gdje se vjeruje da je »najbolja vlast ona koju se jedva i primjećuje«?

Aliensi – stranci i vojnici

Povijest to ne pokazuje, no njezini su primjeri slabo djelotvorni u vremenu u kojem je način života toliko izmijenjen da se u usporedbi s njima način života i u najvišim kulturama povijesti čini zaostalim, u svakom slučaju neprihvatljivim kao primjer za muškarce i žene u tehnički razvijenoj civilizaciji. Jedan je od indikatora usmjerenja interesa civiliziranih karakter onoga što oni smatraju dostojnom zabavom. Među te svakako pripadaju fantazije o stanovnicima drugih svjetova, takvih o kojima znanost ništa ne zna, ali se unatoč tomu ubrajaju u »science fiction«. Fascinacija tim fantazijama mjerilo je ne samo kulturne razine onih koji se njima nadahnjuju nego i realističnosti njihovih predodžbi o stupnju važnosti okolnih zbivanja. Njeguju se panične predodžbe o neprijateljima kojih nigdje nema, nalazi zadovoljstvo u vlastitoj moralnoj nadmoći.

Odnose žena i muškaraca u postojećim društvenim prilikama korisno je razmatrati iz te perspektive. Fašistoidni svemirski invazori očito su tehnički na visokoj razini – da nisu, ne bi im moglo uspjeti ono što Zemljanima još nije. Oni su očito živa bića, ljudima čak vrlo sična. Kojeg su podrijetla? Imaju li rođaka? Kako su im izgledali predci? Kako stoji s njihovim spolnim odnosima? Jesu li u njih žene ravnopravne s muškarcima ili kubure kod kuće dok oni lutaju svemirom? Stvaraju li se djeca u retortama? Čime ih se hrani na dugim svemirskim turnejama, tko ih odgaja i kako? O tome kao da nitko ništa ne pita.

Da se svemirci i te kako trude zapodjenuti odnose s ljudskim ženama kao da im služi na čast. Pitam se, što o njima misli Alice Schwarzer. Po svemu što o njoj znam, ona bi se morala protiviti mitovima o »aliensima«, oni previše nalikuju zemaljskim mačosima. Je li ikad koja žena prosvjedovala protiv morala »science fiction«? Ako nije, vidim u tome manjak smisla za zemaljske odnose. Svemirci su neprijatelji, možda karikature zemaljskih muškaraca. U znatnoj su mjeri nalik na muškarce kao vojnike. Podliježu zahtjevima nadljudske stege, od njih se traži da se žrtvuju za ciljeve koje postavljaju drugi. Nije li to dovoljno da ih se smatra žrtvama potentata?

Odatle pa do pomisli da su i ljudski vojnici bića koja su osuđena na to da provode život čak i mukotrpniji od mnogih žena nije daleko. Nisu li vojnici ljudi kojima su u prilikama za koje ih se uvježbava uskraćena sva zadovoljstva, u kojima se potiskuju sve potrebe, u kojima jedina motivacija dolazi od »duha jedinice« (esprit de corps) i nade u pobjedu? Koju nagradu dobiva vojnik za te žrtve, što mu se nudi osim jalove nade da će nakon nadljudskih odricanja i vjerojatne smrti biti ovjekovječen kao junak? Što mu jamči da nakon poraza neće biti proglašen izdajicom, slijepim oružjem u rukama neljudskih nemani?

U popisu deprivilegiranih, kako ga nalazimo u naših filozofkinja, vojnici se ne spominju. Kao da, budući da pripadaju spolu gospodara, svaki od njih živi poput nekog paše. Feministi možda vjeruju da će s porastom ženskih prava nestati i ratova. Futurolozi su i tu skeptični: dok god standard civiliziranih ovisi o uslugama nerazvijenih, ne može se očekivati ni spolni ni društveni sklad.

Paše, da, paše. Useljenici islamske vjere ne smatraju se takvima. Ali koja će emancipirana žena pristati da živi u skladu s njihovim moralnim zahtjevima? S druge strane, ni jedna od njih ne smije im zanijekati pravo da se nesmetano pridržavaju onoga što od njih traži njihova kultura. Zahtjev da se muslimanske djevojke oslobode terora svojih otaca i braće očito se sukobljuje sa zahtjevima demokracije: islamski gastarbajteri imaju pravo poštivati ono što im naređuje njihov imam, a taj se neće zauzimati za slobodu djevojaka da se kreću gradom gologlave.

Prema liberalnu samorazumijevanju, demokracija ne smije biti ograničavana nikakvim autoritetima, ali svatko ima pravo poštovati ono što je u skladu s njegovom kulturom. Feminizam se reklamira svojim demokratskim sadržajima i intencijama, ali muslimanski useljenici nalaze da su i njihovi moralno-pravni pojmovi zajamčeni demokratskim poretkom. Može li se očekivati da će utjecaj kontrahenata jedne i druge strane ostati nepromijenjen, premda se brojnost predstavnika jednoga od njih smanjuje dok brojna snaga onoga drugoga raste?

Demokracija liberalnoga Zapada očito ne može zadugo biti onakva kako su ju zamišljali njezini zagovornici. I bez rata, profil onoga što se zove zapadna kultura izmijenit će se u prilog islamu zato što je on više u skladu s onim što feministi nikako da priznaju: da je čovjek živo biće koje se, dok god to želi ostati, mora ponašati u skladu sa zahtjevima o kojima demokracija vodi malo računa.

Dolazimo tako do paradoksalna zaključka: uspjeh feminizma u krajnjoj liniji ide u prilog onim društvima u kojima za nj nema mjesta. Gledano iz te perspektive može se reći: protiv feminizma može se argumentirati, ali jedva da vrijedi pobijati ga. Bilo bi to kao uvjeravati samoubojicu da nije trebao okinuti. O tome hoće li netko biti žensko biće možda ne odlučuje »biologija«, ali ona svakako odlučuje o tome hoće li ili neće netko biti majka, pa time i koji će narodi u budućnosti naseljavati svijet.