Zlatni vijek Bribira

Damir Karbić

Zlatni vijek Bribira

U hrvatskoj povijesti rod knezova bribirskih Šubića imao je jednu od najznačajnijih uloga pa je shvatljivo da je već do sada izazvao veliku pozornost istraživača, u prvom redu povjesničara, ali i arheologa. Unatoč tomu, iako je to zapravo paradoks, može se reći da njihova povijest kao istraživačka tema nije iscrpljena čak ni faktografski, a pogotovo ne na razini tumačenja u okvirima suvremene društvene i političke povijesti. U ovom prilogu, autora Damira Karbića iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zagrebu, donosi se pregled povijesti velikaškoga roda Šubića. U radu se donose i najnovije spoznaje o povijesti toga roda, do sada neobjavljene u hrvatskoj historiografiji.

Počeci roda i njegove prisutnosti u Bribiru sežu u razdoblje hrvatskih narodnih vladara pa se čini da su njegovi članovi već tada imali značajnu ulogu u političkom životu tada još nezavisne hrvatske kneževine i potom kraljevine. Bribir se kao županija spominje već od 10. st., kada ga kao jednu od hrvatskih županija spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu O upravljanju carstvom. Po njegovu opisu nalazila se između Nine (županije u drugim, nešto kasnijim, izvorima identificirane kao Luka i sa sjedištem u Nadinu), Sidrage, Knina i Primorja (Parathallasia, područja kasnijega šibenskog distrikta). Kada je županija kao takva nastala ostaje potpuno nepoznato iz povijesnih izvora, iako nešto svjetla na to pitanje možda mogu pružiti arheološka istraživanja.

Iako se to teško može nepobitno dokazati, vrijedno je napomenuti da je Bribir zapravo mogao biti i jedno od prvih središta (uz vjerojatno još raniji Nin te nešto kasniji Klis) hrvatskih knezova općenito. Tomu u prilog govori i zanimljiva sintagma kojom je prilikom svog prvog spomena hrvatski knez Borna prilikom svojeg posjeta franačkom carskom dvoru u Heristalu 818. godine određen kao dux Guduscanorum. Taj su izraz hrvatski povjesničari uglavnom tumačili kao Gačane (tj. stanovnike Gacke) te na tome utemeljili teoriju o teritoriju današnje Like i Gorskoga kotara kao domicilnom teritoriju kneza Borne. Meni se osobno nameće drugo tumačenje i mislim da bi ga se trebalo shvatiti kao Guduščane (tj. stanovnike oko riječice Guduče), dakle područja Bribira. Bribir je u svakom slučaju u tom trenutku bio privlačnije sjedište za jednog vladara, kako zbog blizine mora tako i postojećih objekata i građevina te rimske tradicije vrlo značajne za bilo kojega (pa makar pograničnoga) dužnosnika obnovljenoga Rimskog Carstva Karla Velikog i njegovih nasljednika, od slabo naseljenog i još slabije urbaniziranog područja kasnije županije Gacke. Drugi element koji osnažuje takvu lokalizaciju Borninih Guduščana i njihova područja jest drugi navod iz Franačkih anala koji ga u 821. godini naziva dux Dalmatie et Liburnie, koristeći dakle i naziv antičkog područja Liburnije čija je jedna od teritorijalnih sastavnica bio upravo Bribir (tadašnja Varvaria), a u koji pojam kontinentalna Gacka sigurno nije ulazila. Uz to valja napomenuti da je antičko područje Liburna završavalo upravo na Krki, odakle se nastavljalo područje Dalmata, čime bi se lako objasnio Bornin naslov u zapisu kroničara karolinške renesanse. Jesu li Borna, njegov ujak Ljudemisl i nećak Vladislav (također poslije hrvatski knez) već pripadali nekoj rodbinskoj strukturi koju možemo smatrati zametkom kasnijih Šubića, ne može se nažalost ničim argumentirati, ali se isto tako ne može u potpunosti ni isključiti.

Prvi poimence poznati bribirski župan Budec (spominje se 1066–1070) obavljao je i službu posteljnika na dvoru kralja Petra Krešimira IV. Podaci koji su nam na raspolaganju previše su fragmentarni da bismo mogli nešto decidiranije reći o broju članova roda u tom trenutku i njihovim međusobnim odnosima, ali se analogijama s razvojem plemstva onodobne Europe može zaključiti da je bribirska elita već bila organizirana kao rod. Ime kojim su se njegovi članovi tada koristili za sebe kao rod bilo je izgleda Bribirščić (Berberistich, Broborstic, Breberstic i sl., iz čega se poslije razvija i naziv Bribirci, zabilježen latinski kao Breberienses). Bilo ih je već više od jedne obitelji, budući da se župani u pojedinim dokumentima spominju uz svoje srodnike (parentes) i to kao grupu, a ne samo uz uže članove obitelji (sinove, braću). Također se vidi da su osim članova roda župansku pratnju činile i druge osobe (milites). O strukturi roda teško se može puno reći, ali se vidi da je rod bio bilateralno organiziran te se članstvo ostvarivalo i po muškoj i po ženskoj lozi, što ujedno odgovara i stanju suvremenih plemićkih rodova u drugim dijelovima Europe.

Izvori ne dopuštaju praćenje uloge koju su članovi roda imali prilikom smjene dinastija i ujedinjenja s Ugarskom. Uzimajući u obzir da su članovi roda obnašali važne položaje već potkraj 12. st., vjerojatno je da su u tim događajima imali nekakvu ulogu, ali sačuvani izvori ne omogućuju jasniji uvid u to pitanje. Postoje samo dva izvora koji o tome nešto govore i oba su sastavljena tek u 14. st. (tzv. Pacta conventa i Splitska anonimna kronika) pa se ne mogu smatrati prvorazrednim izvorima za to pitanje. U svakom slučaju, dolazak Arpadovića ih očito nije oslabio. Moguće je da im je preseljenje državnog centra čak i pomoglo da na lokalnoj razini ostvare veći utjecaj, iako su izgubili mogućnost da obnašaju dvorske službe. Izgleda da su ipak zadržali utjecaj kao članovi banske ili herceške pratnje. Bogdanac, prvi član roda od kojega se može pratiti neprekinuti genealoški slijed glavne grane roda, spominje se oko 1160. kao čovjek bana Beloša. Njegov sin Miroslav bio je član pratnje vojvode Rogerija, sina Slovinjina (vojvode Hrvatske i Dalmacije prilikom kratkog međurazdoblja Manuelove rekonkviste) 1180. godine, a dvije godine poslije i pratnje kneza Maura, kojeg je u Hrvatsku poslao kralj Bela III. da ponovno uspostavi suverenitet Arpadovića i kojem je Miroslav očito pružio vojnu pomoć. Miroslavov sin, knez Grgur I., bio je član pratnje hercega Andrije (potonjega kralja Andrije II.) 1200. godine.

Prijelaz iz 12. u 13. st. obilježio je niz promjena koje su se sudbinski odrazile na kasniji razvoj roda. Prvo se može primijetiti terminološka promjena naslova, ali time i samoga društvenog položaja župana, kojeg u tom trenutku još uvijek možemo smatrati glavom cijeloga roda. Stariji termin župan (iupanus) u latinskim ispravama zamijenjen je terminom comes, što bismo u ovom slučaju mogli prevesti hrvatskim pojmom knez. Tako je Miroslav bio posljednji glavar roda kojega se naziva županom, a njegov sin Grgur prvi kojega se naziva knezom. Prvi od ta dva pojma označavao je kraljevskog dužnosnika u županiji, a drugi nasljednoga gospodara županije izuzete od izravne kraljevske vlasti. Time su naglašena i nasljedna prava kneza u Bribiru (a time i njegovih srodnika). Ta promjena tako upućuje na pojačanu samosvijest plemstva, a uklapa se u tadašnje europske trendove. Druga promjena koja iz gore navedenog izravno slijedi jest da se Bribir od kraljevskog posjeda i županijskog središta, a i sama županija počinje pretvarati u privatni posjed roda, a taj će se proces dovršiti do sredine 13. stoljeća, o čemu će biti malo kasnije više riječi.

Početak 13. st. bio je razdoblje daljnjeg jačanja vodećih članova roda. Miroslavov brat Grgur spominje se kao kninski biskup 1201. godine, a Šubići su počeli zadobivati kneževske položaje u dalmatinskim gradovima. Prvi član roda koji je u nekom od gradova obnašao neki položaj bio je Vučina, koji je bio trogirski knez početkom 13. st. te ujedno i načelnik (potestat) Splita. Vučina je od kralja Emerika dobio i posjed Drid, prvi zemljišni posjed nekog od članova roda koji se nalazio u distriktu nekog od dalmatinskih gradova. Otprilike generaciju nakon Vučine, oko 1220, Split je izabrao za svojega kneza drugog člana roda, Višena, koji je već držao utvrdu Zvonigrad, vjerojatno kao čovjek tadašnjeg bana.

Knez Višen nesretni je protagonist prvoga zabilježenog sukoba među članovima roda. Taj je sukob buknuo 1222. godine, a suprotnu je stranu predvodio Miroslavov sin knez Grgur. Iako postoji opširan i vjerodostojan opis tih događaja, koji je napisao splitski arhiđakon Toma, vrlo je malo poznato o njegovim uzrocima i uključenim stranama. Sigurno je to da je Grgur držao sam Bribir u svojoj vlasti. Nakon niza manjih sukoba, Višen je pokušao preoteti Bribir silom 1223. god., ali je bio poražen od Grgura i njegovih pristaša i zarobljen te smjesta i smaknut. Nesigurno je na čijoj je strani u sukobu bila većina srodnika. Toma jedino kaže da se Višenova strana činila jačom, no to ne dokazuje da je većina bila na njegovoj strani, budući da se to moglo temeljiti na njegovu posjedu Zvonigrada i splitskom kneštvu. Borba se dogodila u trenutku kada je, kako izgleda, rod prolazio preobrazbu u suženiju, agnatsku, strukturu. Takvu pretpostavku može poduprijeti činjenica da su svi kasniji članovi roda očito potjecali od samo dvije osobe, Grgurova oca Miroslava i već spomenutoga Vučine, dok se čini da je u ranijem razdoblju bilo i drugih članova roda (među kojima je bio i sam Višen) koji se mogu smatrati članovima roda potkraj 12. i početkom 13. st., a njihovi se potomci ne spominju u kasnijem razdoblju. Iako je moguće da su njihovi ogranci jednostavno izumrli, također je moguće da je Višen bio, do određene mjere, predstavnik one strane (možda čak i većine članova roda) koja se protivila pokušajima kneževske grane za monopolizacijom Bribira i isključivanjem ostalih iz vlasti u županiji pa je nakon poraza jednostavno izvlaštena iz Bribira. Zanimljivo je da se u kasnijem razdoblju jedan ogranak roda Kukara iz Krkovića blizu Bribira nazivao Šubići, dakle istim imenom koje su članovi glavne grane uzeli kao svoje rodovsko sredinom 14. stoljeća. Iako način na koji je taj ogranak Kukara dobio to ime za sada nije utvrđen, treba spomenuti i da su Kukari zapravo jedini plemićki rod koji je uspio opstati na bribirskom području u kasnijem razdoblju, što bi moglo upućivati na neki njihov specifičan položaj u odnosu na dominantni kneževski rod.

Nakon te nasilne ali kratke epizode, članovi glavne grane roda nastavili su svoj uspon do položaja najmoćnije hrvatske velikaške obitelji. U razdoblju Grgurova vodstva započeo je sukob s tada najmoćnijim hrvatskim velikašem, knezom Domaldom, koji je uspješno okončan u razdoblju vodstva Grgurova nećaka Stjepka. Kroz to vrijeme članovi roda uspjeli su svoju vlast nametati Splitu, Trogiru i Šibeniku (iako s prekidima uzrokovanim preokretima ratne sreće ili promjena u odnosima snaga) te uspostaviti dobre odnose s herceškim i kraljevskim dvorom, koji je također bio zainteresiran za Domaldov poraz. Iznimno važan trenutak za njihov dalji uspon bila je provala Tatara 1242. godine, tijekom koje je Stjepko, u tom trenutku trogirski knez, uspio zadužiti kralja pružajući mu zaštitu tijekom njegova bijega i smjestivši ga na Čiovo te uspostavio bliske veze s kraljevskim dvorom. Godine 1251. kralj je Stjepku i ostalim članovima roda potvrdio nasljedni posjed bribirske županije, čime je završen već spomenuti proces njezina pretvaranja u kneštvo Bribiraca. Kralj je i inače u tom razdoblju znao odsjesti u Bribiru, možda i jer je tada uspostavljena i nekakva bračna veza između Stjepka i kraljevske kuće (vjerojatno po ženskoj liniji). Budući da je on bio pristaša bana čitave Slavonije Stjepana od roda Gutkeleda (1248–1259), moguće je da je ta veza nekako ostvarena preko banove obitelji. Nažalost, zbog relativne malobrojnosti i nepotpunosti izvora, ni za vezu Gutkeleda i kraljevske kuće nema izravnih dokaza, ali se ona ne može ni isključiti ako se uzmu u obzir vrlo istaknuti položaji koje su ban Stjepan i njegov sin Joakim obnašali.

Iako je kruna u posljednjim godinama vladavine kralja Bele IV. pokušavala ograničiti moć velikaša, ne čini se da je to prejako pogodilo uspon Bribiraca. Lokalni velikaši (među kojima su najmnogobrojniji bili upravo članovi roda) privremeno su isključeni iz držanja kneževskih položaja u gradovima, na koje su uglavnom postavljani banovi. Stjepko je ipak pronašao način da tu reformu zaobiđe pa je postigao da ga Šibenik i Trogir izaberu za njihove potestate u kasnim pedesetim i šezdesetim godinama 13. st. Njegov brat Jakov spominje se kao ninski knez 1267, a Stjepkov sin Juraj iste je godine bio šibenski knez. Jedan drugi član roda, Stjepan, sin Martinušev, bio je trogirski potestat (kao zamjenik tadašnjega kneza, bana Rolanda od roda Rátot), a stanoviti Vučeta, sin Vučine, potestat Splita (kao zamjenik bana Joakima od roda Gutkeled). U svakom slučaju, moć Šubića u tom razdoblju nije se znatnije smanjila, jer se početkom sedamdesetih ona počinje dizati prema zenitu. Stjepko je najvjerojatnije umro tijekom ranih šezdesetih godina pa je taj zadatak ostao njegovim sinovima Pavlu I., Jurju I. i Mladenu I.

Kronologija uspona Pavla I. i njegovi rezultati uglavnom su poznati, iako zapravo također nedovoljno valorizirani. Pavao je od kolovoza 1273. zadobio položaj primorskog bana, isprva podvrgnutog banu čitave Slavonije. Već od 1277. bio je zapravo potpuno nezavisan. Do svibnja 1277. vlast je Šubića učvršćena nad gotovo svim dalmatinskim i hrvatskim primorskim gradovima. U to doba, iako za to nema izravnih dokaza, Šubići su svoju vlast proširili i na Skradin, grad koji će ubuduće biti Pavlova prijestolnica. Izvori iz ranih osamdesetih godina pokazuju da su do tada ban Pavao i njegova braća već uspjeli nametnuti svoju vlast najvećem dijelu srednjovjekovne Hrvatske (od Bužana na sjeverozapadu do Omiša na jugoistoku) te je u to doba izvan Pavlova neposrednog utjecaja mogao biti još jedino najsjeverozapadniji dio Hrvatske na njezinoj granici sa Slavonijom. U devedesetim godinama 13. st. uspostavljene su dobre veze s anžuvinskim dvorom u Napulju i osigurana anžuvinska potpora za legalizaciju postignutih položaja pa su ban Pavao i njegova braća imali važnu ulogu u pripremi anžuvinskog dolaska na vlast. U kolovozu 1292. kralj Karlo II. i kraljica Marija potvrdili su im gotovo cijeli teritorij Hrvatskoga Kraljevstva (osim teritorija koje su držali knezovi Krčki) u nasljedni posjed zajedno sa svim »barunima, vazalima, gradovima, utvrdama i selima«, a iz 1293. datira i isprava anžuvinskog protivnika, kralja Andrije III., koja je Pavlu i njegovoj braći zajamčila nasljednu čast primorskog bana. Nakon što je u srpnju 1300. pretendent Karlo Robert u pratnji Jurja I. doveden u Split, odakle ga je banu Pavao otpratio u Zagreb i predao ga anžuvinskim slavonskim i ugarskim pristašama, ni Pavao ni njegova braća nisu se puno miješali u kraljevu djelatnost u Ugarskoj. Prvih godina još su zagovarali anžuvinsku stranu u rimskoj kuriji, podupirali papinske legate Nikolu Boccassinija (kasniji papa Benedikt XI.) i Gentilea de Montefiore na njihovu putu u Ugarsku te poslali poslanike na kraljevsku krunidbu 1309, ali su očevidno, nakon što je krunidba izvršena, izgubili interes za aktivnije dodire s kraljevskim dvorom. U proljeće 1302. knez Mladen I. uspio je osvojiti Bosnu te je u lipnju, već kao bosanski ban, podijelio u Hotči, današnjoj Foči, trgovačke povlastice Splićanima, čiji su predstavnici vjerojatno bili u njegovoj vojsci. Usporedno s ratom u Bosni ban Pavao je osobno osvojio Hum, gdje je kao upravitelja postavio svog sina Mladena II. Kada je u lipnju 1304. Mladen I. ubijen u Bosni od nekih pobliže nepoznatih »krivovjeraca«, Pavao je u jesen poveo novi pohod u Bosnu te u njoj do veljače 1305. godine ponovno uspostavio svoju vlast. Sam nije uzeo naslov bosanskoga bana (koji je dao sinu Mladenu II.), nego je svom naslovu »bana Hrvata« dodao onaj »gospodina Bosne«. Pavlovo osvajanje Bosne okrunjeno je 1308. godine, kada mu je kralj Karlo Robert potvrdio bosanski banat kao nasljedni posjed. Kada je u ožujku 1311. Zadar preotet Mlečanima, nije sporno da je to bio vrhunac Pavlove moći, iako je naslov zadarskoga kneza i na posjedu Zadra utemeljeni položaj »vladara Dalmacije« uzeo Mladen II., a ne on osobno. Nažalost, Pavao nije uspio osigurati trajnost tog postignuća, budući da ga mletačka strana nije htjela prihvatiti, pa je započeo dugi sukob oko Zadra tijekom kojega je Pavao i umro 1. svibnja 1312, ostavivši svoj dominij – ali i problem – u nasljedstvo sinu Mladenu.

Unatoč određenim vojno-diplomatskim uspjesima Mladen nije uspio zadržati grad, ali je uspio postići da Mlečani gradu zajamče vrlo široku autonomiju te u rujnu 1313. dopustio povratak grada pod njihovu vrhovnu vlast. Zadrani su očito bili zadovoljni takvim ishodom te Mladenov sporazum nije smatran izdajom. Suprotno tomu, njegovi odnosi s gradom ostali su izrazito dobri i čvrsti, što Venecija nije gledala sa simpatijom, a čini se da ni Mladen nije iskreno odustao od namjere da poslije preuzme grad, no to zbog kasnijeg razvoja situacije nije nikad ponovno došlo na red. Moć koju je Mladen II. naslijedio od oca bila je inače prilično čvrsta. Njegova moć nad cijelom Hrvatskom, Bosnom, Humom i dalmatinskim gradovima bila je još uvijek neprijeporna, a njegovi odnosi s kraljem, iako neredoviti, još uvijek vrlo dobri. Mladenov dominij bio je zadovoljavajuće ozakonjen prethodnim kraljevskim darovnicama te učvršćen bračnim vezama. Njegova supruga Helena bila je srodnica anžuvinske kraljevske kuće, a on je već imao zaključen općeniti bračni ugovor za svoju djecu s knezovima Goričkim, koji su mu mogli biti dragocjeni saveznici u borbi protiv Venecije. Ni gubitak Zadra nije neposredno doveo do slabljenja njegova autoriteta, iako se to uglavnom smatra u historiografiji. Izvori o sukobima između njega i dalmatinskih komuna te hrvatskih velikaša svjedoče da su nemiri počeli tek nekoliko godina poslije i ne izgleda da ih je on doživljavao kao ozbiljnu prijetnju svojoj vlasti. Čini se da je sve do događaja iz 1322. bio vrlo uvjeren u vlastitu nadmoć, što je vjerojatno i dovelo do njegova naglog pada, kada je Mladenov sukob s hrvatskim velikašima te pobuna gradova Šibenika i Trogira u zimu 1321/1322. pružila kralju Karlu Robertu mogućnost da pokuša obnoviti svoj izravni utjecaj u Hrvatskoj, budući da se posebni položaj koji je Mladen uživao unutar kraljevstva nije uklapao u njegove političke koncepcije.

Mladenovo svrgavanje dovelo je do gubitka zakonske osnove na kojoj su Šubići ostvarili svoju vladavinu u Hrvatskoj, a samim time i do jakog slabljenja njihove vlasti i sužavanja njihova područja. Ipak, oni su u razdoblju vodstva Jurja II. (1322–1328) i njegova sina Mladena III. (1329–1348) i dalje ostali najznačajniji velikaši i glavni protivnici obnove kraljevske vlasti u Hrvatskoj. Konačni poraz nastupio je naglom Mladenovom smrću od kuge pa su do 1355. i njegovi posljednji gradovi prešli u kraljevske ruke. Nešto prije, smrću kneza Pavla II. i nagodbom njegova brata Grgura s kraljem 1347, Šubići su izgubili i sekundarno uporište svoje vlasti u Hrvatskoj, utvrdu Ostrovicu, da bi za nju dobili Zrin u tadašnjoj Slavoniji, gdje će potomci Pavla II. u kasnijem razdoblju postati jedni od najmoćnijih hrvatskih i ugarskih velikaša.

Ono što je na određen način važno spomenuti jest da ni u razdoblju svojega najvećeg uspona ban Pavao nije bio apsolutni gospodar Bribira, u prvom redu zato što vjerojatno sam nije mogao osporiti prava svojih rođaka na njega. Sigurno se ne može misliti da u Bribiru nije bio prisutan ili utjecajan, ali Bribir svakako nije bio njegova prijestolnica, nego je taj položaj pripadao obližnjem Skradinu. Iako za bana Pavla o tome nema izravnih podataka, za bana Mladena potvrđeno je da je održavao sud pod Bribirom te je, barem u takvim prilikama, vjerojatno i odsjeo u njemu, pa se slično može pretpostaviti i za bana Pavla. Članovi banove obitelji (dakle i on sam) posjedovali su imovinu u Bribiru (što je i normalno za očekivati), a to potvrđuje i vijest o darovanju koje je u svojoj oporuci iz svoje patrimonijalne zemlje u Bribiru odredio knez Pavao II. za svojega izvanbračnog sina Pripka. I za najmlađeg Pavlova sina kneza Grgura, kasnijega zrinskoga, bužanskog i rapskoga kneza, u izvorima je potvrđeno da je imao osobnu imovinu u Bribiru i njegovu području, koja je poslije prešla na bribirski samostan sv. Marije.

Najvidljivija veza bana Pavla i Bribira upravo je osnutak samostana sv. Marije. Godina osnutka nije poznata, iako je poznat dan posvete crkve (9. rujna, dan nakon Male Gospe). Arheološki podaci pri dataciji nisu od velike pomoći, budući da se crkva i samostan mogu samo okvirno datirati u drugu polovicu 13. st., što je jedino i moguće, budući da je Pavao živio od oko 1245. do 1312. godine). Znameniti Bribirski nekrolog (danas, zajedno s drugim ostacima srednjovjekovne bribirske samostanske knjižnice, u samostanu sv. Frane u Šibeniku), rukopisni kodeks s upisima osoba za koje su u samostanu služene zadušnice i koje su u njemu vjerojatno i sahranjene, datiran je 1303. godinom. Prva osoba za koju je u dokumentima izričito navedeno da je sahranjen u toj crkvi upravo je ban Pavao, za kojeg već spomenuti Bribirski nekrolog izričito potvrđuje da je osnivač samostana. Vrijedno je ipak napomenuti da je bribirski samostan vrlo brzo postigao (ili od samog početka i imao) karakter rodovske zadužbine, dok je zadužbina Pavlove uže obitelji bio zapravo franjevački samostan sv. Ivana u Skradinu (osnovan 1299), koji je samim time izumiranjem i preseljenjem banovih potomaka u Zrin izgubio (uz vrlo rijetke iznimne slučajeve) izravnu vezu s rodom i njegovim članovima.

Razdoblje banova Pavla i Mladena II. ipak nije bilo beznačajno za ostale članove roda i sam Bribir ni u drugim aspektima. Neki članovi roda bili su u njihovoj pratnji te su držali i visoke položaje, poput Jurše Nikolića, člana grane Šubića koja je izravno potekla od već spomenutoga kneza Grgura iz 13. st., ali većina članova nije bila na važnijim položajima, koje su popunjavali članovi užih obitelji banova po obje linije krvnog srodstva i svojti, ali i mnogobrojni drugi pojedinci s kojima se nikakva izravna veza osim klijentske ne može ustanoviti. Ipak, protiv Pavla I. nije bilo ni pobuna koje bi poticale iz roda te se može zaključiti da su njegovi članovi bili dovoljno zadovoljni prestižem koji im je osiguravala sama činjenica pripadnosti istom rodu s najmoćnijim velikašem i neokrunjenim vladarem Hrvatske, tim više što on izgleda nije ugrožavao njihovu autonomnost. I u slučaju bana Mladena pobunu su zapravo vodila banova mlađa braća, a ostali se članovi roda izravno ne spominju i sigurno nisu vodili neku zasebnu politiku. Sam Bribir nije bio napadnut od nijedne od sukobljenih strana (za razliku od Skradina, kojega su uz mletačku potporu opustošile milicije Šibenika i Trogira), a politički i vojno će izravniju ulogu grad početi imati tek u obnovljenim sukobima među članovima roda sredinom tridesetih godina 14. st., kada je njime zavladala struja predvođena Ivanom Juršićem i Budislavom Ugrinićem (izravni potomci trinaestostoljetnoga kneza Grgura). Ipak, čak ni u tim zbivanjima ne čini se da je sam grad bio izravno korišten u sukobima, nego su u borbama korišteni ostali utvrđeni gradovi i utvrde u vlasti pojedinih Šubića (poput Ostrovice, Skradina, Klisa i Roga). Čini se da je Bribir tako postigao položaj zajedničkog i neutralnog prostora, koji će zadržati i nakon što su se sukobi smirili, a nakon što je glavna, banska, grana (Banići) poražena u sukobu s kraljem i raseljena (1347–1358) povijest ostatka roda (tada već općepoznatog pod rodovskim imenom Šubići) biti će gotovo isključivo vezana uz njega.

U razdoblju nakon 1358. Bribirom je upravljala neformalna oligarhija sastavljena od predstavnika pojedinih ogranaka Šubića (Ugrinići, Stipanići, Obradići/Melići, Miserići, Markovići, Stojšići i drugi). Ni jedna od tih grana nije se uspijevala nametnuti drugima, iako su u pojedinim trenucima pojedini njihovi članovi imali veći utjecaj od ostalih. Tako je početkom osamdesetih godina 14. st. takav položaj imao knez Nikola Ugrinić, a u devedesetim godinama knez Monet Nikolić (Banić). Ta oligarhija upravljala je svim pitanjima od važnosti za rod kao cjelinu i sam Bribir. Zabilježeni su slučajevi njihova utjecaja na izbor i postavljanje bribirskog arhiprezbitera i župnika crkve sv. Ivana, prosvjeda protiv šteta koje su im nanijeli politički protivnici, narudžbi različitih građevinskih radova na uljepšavanju grada, patronata nad samostanom sv. Marije i slično. Po svemu sudeći, upravo su u razdoblju od druge polovice 14. st. do početka 16. st., kada je Bribir zbilja skupno vlasništvo cijeloga roda, tada već vrlo razgranata u više desetaka članova, rodovska kohezija i uzajamna solidarnost njegovih članaka dosegnuli vrhunac.

Slom političke moći glavne grane roda imao je velike posljedice na kasniji razvoj cijele zajednice. Izumrćem kliške grane i preseljenjem ostrovičke u Zrin, rod gubi dvije u tom trenutku najmoćnije aristokratske obitelji u Hrvatskoj. Unatoč tomu, oni ogranci koji su ostali u Hrvatskoj teško se mogu smatrati beznačajnim po svom društvenom statusu, posebice ogranak Ugrinića, koji je osim udjela u Bribiru u svojoj isključivoj vlasti (osnaženoj kraljevskom potvrdnicom Ludovika I. Anžuvinca iz 1356) zadržao i utvrdu Rog na Krki. Posjedi pojedinih grana Šubića bili su i dalje golemi i protezali su se (a zapravo ga i obuhvaćali) velikim dijelom bivših županija Luke i Bribira (od kralja Ludovika objedinjenih u novoutemeljenoj Ostrovičkoj županiji ili Velikoj Luki), južnim dijelovima Kninske županije te Ljubačkom i Novigradskom distriktu. Šubići su u društvenom smislu predstavljali viši srednji sloj onodobnog hrvatskog plemstva, s priličnim utjecajem na lokalnu politiku, no uglavnom nisu imali važniju ulogu u politici cijele Hrvatske i Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva osim u iznimnim trenucima.

Najvažniji od takvih trenutaka svakako je bio razdoblje nemira koji su uslijedili nakon Ludovikove smrti i trajali kroz razne faze gotovo četrdeset godina (1382–1420). Tijekom cijeloga tog razdoblja Šubići su podupirali stranu kraljice Marije i njezina supruga, suvladara i nasljednika Žigmunda Luksemburškog te su tijekom tog razdoblja pretrpjeli brojne udare (među ostalim i velike konfiskacije imovine i zaposjedanje Bribira, a pojedini članovi i progonstva) od njihovih protivnika (Ivana Paližne, bosanskih i napuljskih vladara te Mlečana). Neki su od članova roda, poput kneza Nikole Ugrinića 1386, i poginuli u tim borbama. Najistaknutiju ulogu među članovima roda u tom je razdoblju imao Jakov Nikolić (Banić), u svakom slučaju najmoćniji i politički najutjecajniji član roda u razdoblju njegove povijesti nakon 1358, koji je bio podban hrvatskog bana Karla Krbavskoga (1411–1413) i jedan od najznačajnijih pristaša kralja Žigmunda Luksemburškog u građanskom ratu. Naslov podbana (banovca) ostao mu je kao počasni naziv i poslije pa se sve do smrti (1456) tako titulirao. Među ostalim pothvatima i zaslugama za Žigmundovu stranu Jakov se posebice istaknuo preotevši uz pomoć ostalih članova roda Ostrovicu Mlečanima 1411, zbog čega je od njih dobio i laskav naziv »krvnog neprijatelja« (inimicus capitalis) i zabranu dolaska na teritorij pod njihovom vlašću, koja je bila na snazi još i u pedesetim godinama 15. stoljeća. S druge strane, Jakov je za sebe i druge Šubiće dobio i Žigmundovu potvrdu nasljednih prava na Bribir, a zajedno s nekoliko drugih članova i Pernu u blizini Zrina, čime započinje i povijest knezova Šubića Peranskih. Vrijedno je napomenuti da su u tim zbivanjima održavani i intenzivni dodiri između Šubića u Bribiru i onih u Zrinu, a da je u njihovu održavanju posebno važnu ulogu imao upravo Jakov, koji je i svoje posjede (u Bribiru i njegovu širem području), budući da nije imao nasljednika, oporučno ostavio upravo knezu Nikoli Zrinskom.

Tijekom druge polovice 15. st. započeo je proces raseljavanja Šubića iz Bribira na njihove druge, individualne, posjede. Bribir je po svemu sudeći i dalje nastavio više-manje normalno živjeti, ali više nije bio ni administrativno središte (županija je odavno prenesena u Ostrovicu, a njezin je teritorij polagano nagrizan od obližnjih mletačkih stečevina u Zadru i Šibeniku. Samo osobno vlasništvo Šubića nije pri tome bilo ugroženo, ali se Bribir sve više i više nalazio na pograničnom i samim time nesigurnom području, a više nije odgovarao zahtjevima suvremenog ratovanja prepustivši tu ulogu manjim i lakše branjivim utvrdama (poput obližnjeg Zečeva, u koje svoje sjedište, a i rodovski arhiv, prenosi ogranak Obradića/Melića). To je stanje još više naglašeno potkraj 15. stoljeća, kada se sve više i više počinje osjećati osmanlijski pritisak. Pojedini Šubići sudjelovali su u organizaciji protuosmanlijskog otpora, poput tada najistaknutijeg člana obitelji Melkiora Obradića, ali neki veći detalji o tome nisu za sada istraženi i poznati. Nisu nažalost u detalje poznate ni okolnosti samog pada Bribira pod osmanlijsku vlast (1523), čime prestaje bribirsko razdoblje povijesti Šubića. Ipak, to nije bio kraj, nego samo otvaranje novog razdoblja kada će pojedini članovi roda s većim ili manjim uspjehom nastavljati ili ponovno uspostavljati svoj društveni položaj u različitim područjima hrvatskih i ugarskih zemalja (Zrinski, Peranski, Ugrinovići, Melići, i dr.), čuvajući uspomenu na zajedničko podrijetlo i slavnu prošlost kroz zadržavanje bribirskog pridjevka i grbovlja s orlovskim krilima.

LITERATURA

Vjekoslav Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347., Zagreb, 1897.

Isti, »Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća«, Rad 130 (1897),

str. 1–85.

Ivan Bojničić, »Jakov Bribirski od plemena Šubić«, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva 1 (1899),

str. 85–96.

Isti, »Još jedan prilog za povjest banovca Jakova od plemena Šubić«, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva 1 (1899), str. 197–198.

Ferdo Šišić, »Pad Mladena Šubića, bana hrvatskoga i bosanskoga. Istorička studija«, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 14 (1902), str. 335–366.

Stjepan Antoljak, »Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus««, Radovi Instituta JAZU u Zadru 19 (1972), str. 5–62.

Nada Klaić, »Paulus de Berberio, banus Croatorum dominus et Bosne«, Arhivski vjesnik 17–18 (1974–75), str. 409–423.

Ista. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb, 1974.

Ista. Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb, 1976.

Mladen Ančić, »Parba za dio naslijeđa banovca Jakova Šubića Bribirskog«, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 36 (1994), str. 309–352.

Damir Karbić, »Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322.)«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 22 (2004), str. 1–26.

Isti. »Utjecaj velikaškog roda Šubića na širenje i razvoj franjevaca u Hrvatskoj i Dalmaciji s posebnim osvrtom na skradinsko-bribirsko područje«, u: Zbornik o Pavlu Posiloviću, ur. Pavao Knezović, Marinko Šišak, Milivoj Zenić. Šibenik–Zagreb, 2001, str. 147–166.

* O povijesti Šubića Bribirskih postoji bogata stručna literatura visoke kakvoće i kulturne vrijednosti, ali je ona velikim dijelom već pomalo zastarjela te se ne podudara u mnogim detaljima s pogledima istaknutim u ovom tekstu i utemeljenim najvećim dijelom na osobnim istraživanjima autora. Ovdje se daje samo uski izbor radova za koje autor smatra da ipak omogućuju stvaranje potpunije slike te mogu pružiti više informacija za zainteresiranog čitatelja.