SER MOŠE MONTEFIORE I POVRATAK ŽIDOVA U »ZEMLJU OBEĆANU«

Godine 2004. riječki je ogranak Matice hrvatske objavio fundamentalno historiografsko djelo iz područja povijesti pomorstva u Hrvatskoj, pod naslovom Onput, kad smo partili. Zapisi o posljednjim kvarnerskim jedrenjacima, autora Radojice Frana Barbalića i Ive Marendića. Listajući to divot-izdanje, prebogato podacima, stručnim elaboracijama, statističkim podacima, faksimilima i brojnom foto-dokumentacijskom građom, naišli smo na dio koji govori o povijesti barka s imenom Moise Montefiore. Riječ je o jednom od brojnih jedrenjaka koji su opisani u ovoj knjizi. Budući da je to strano, a našoj široj javnosti i nepoznato ime, autori su donijeli potrebne informacije, kako o brodu tako i o osobi čije je ime nosio.

»Jedrenjaci duge plovidbe na istarskoj su obali, u Rijeci i Hrvatskome primorju nosili najrazličitija imena – prema članovima obitelji, predjelima i toponimima rodnoga kraja, prema nacionalnom opredjeljenju brodovlasnika, njihovim nakanama i željama te općoj nacionalnoj usmjerenosti stanovništva. Među tim se jedrenjacima našao i riječki bark Moise Montefiore, nazvan tako prema jednom od najpoznatijih židovskih mecena. Podrijetlom iz Livorna, filantrop i diplomat, trgovac i predstavnik židovske manjine u Engleskoj, odlikovan naslovom sera i baroneta, Moise Montefiore bio je uglednik poput Rotschilda, snažna ličnost i vodeća osoba u židovskom svijetu tadanje Europe. Novčano je potpomagao prognane sunarodnjake u istočnoj Europi, u Turskoj, Rusiji i u Maroku, bio je utjecajan gost na turskom i ruskom dvoru. U čast te važne ličnosti židovskog nacionalno-političkog pokreta, Sidonija Kohen, udovica Nathana Kohena, trgovca iz Rijeke, nazvala je bark Edward Tornhill, što ga je godine 1866. kupila u Velikoj Britaniji, a u dogovoru s ostalim suvlasnicima, Negovetićem i Golubovićem – Moise Montefiore. (...) Uz Sidoniju Kohen s osam karata, ostali suvlasnici barka bili su Josip Petar Negovetić iz Mošćenica, nastanjen u Rijeci, s dvanaest karata, i bakarski pomorac i brodovlasnik Frane Golubović s četiri karata. Već godine 1870. Negovetić prodaje svoj udio Nathanovu sinu, trgovcu Juliju Kohenu iz Rijeke, a Golubović djelomično ustupa svoj dio tvrtki J. Kohen i kapetanu Antonu Matkoviću s Podvežice, poslije dugogodišnjem zapovjedniku broda.« Slijedi »životni« put jedrenjaka sve do njegova kraja. Na kraju stoji da kao »uspomena na ovaj brod, za ovaj kraj čudna imena, slika je u Gradskom muzeju u Bakru iz 1866. godine, prvih dana plovidbe sa zapovjednikom kapetanom Franom Golubovićem, s još čudnijim natpisom koji je nepoznati slikar pretvorio u Moise Monte Fiore Bakar 1866«.

Autori su prilog o barku obogatili s kolorreprodukcijom slike broda, tabelom s točno navedenim pravcima njegove plovidbe od 1868. do 1883. te faksimilom počasne medalje koju je židovska zajednica iz Hamburga dodijelila siru Moiseu Montefioreu (i njegovoj supruzi) poradi promicanja poslovne suradnje između Hamburga i Velike Britanije. Iz faksimila je vidljivo da je medalja iskovana u čast sretnog povratka iz Egipta baruna i barunice Montefiore, 1841.

Narodnosni rad ser Moše Montefiorea

Život i djelo ser Moše (Moises) Montefiorea zauzima u suvremenoj povijesti Židova istaknuto mjesto, poglavito u dijelu te povijesti koji se tiče povratka u Palestinu, njihovu staru/novu domovinu, koju nazivaju s posebnom nježnošću Erec-Izrael. Povratak o kojem je riječ, najprije kao zamisao, a zatim kao stvarnost, djelo je pripadnika vjersko-etničke elite te etničko-konfesionalne zajednice koja je u teškim povijesnim vremenima, kada su europski narodi doživljavali nacionalnopreporodne pokrete, shvatila da im je budućnost, ako žele opstati kao kolektivitet, oživotvoriti ono što je imalo vjersko određenje, a čiji je sadržaj nosila molitva s kojom su lijegali i ustajali od početka svoje dijaspore ili galuta: »La šana ha-baa bi – Rušalajim« (Dogodine u Jeruzalemu).1

Navedeni stih nije jedina molitva u kojoj se govori o povratku. Navodimo dio prekrasne i literarno snažne molitve kojom je vjernički židovski puk izražavao čežnju za povratkom u zemlju iz koje su bili izgnani.

Zatrubi u veliki šofar u znak naše slobode, i podigni znak da se skupe prognanici naši! Skupi nas sa svih četiriju strana svijeta! Da si blagoslovljen Ti, Vječni, što sakupljaš prognanike naroda Svog Izraelskog! Vrati nam sunce naše kao nekoć i savjetnike kao prije! Budi nam Ti vladar, Ti Vječni jedini, u milosti i milosrđu, i daj da ostanemo pravedni pred Tvojim sudom! Da si blagoslovljen Ti, Vječni Kralju, što voliš pravedni sud! Vrati se milostivo u Rušalajim, i stoluj u njem kao što si rekao! Sagradi ga uskoro u naše dane zauvijek, i uspostavi u njem tron Davidov! Da si blagoslovljen Ti, Vječni, koji gradiš Rušalajim.

Konačno, kada se govori o povratku Židova u Judeju, mora se citirati glasoviti Psalam 137 (136), koji je nastao još u doba babilonskog sužanjstva.

Neka se osuši desnica moja,

Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi

ako spomen tvoj smetnem ja ikada,

ako ne stavim Jeruzalem

vrh svake radosti svoje

Naravno, može se postaviti pitanje smisla korištenja vjerskih sadržaja u predstavljanju društveno-političkog procesa? Kod Židova vjersko i etničko međusobno se isprepleću. Židovi nisu poput ostalih naroda. Oni su »izabrani narod«, dakle jedina etnička zajednica na našem planetu s kojom je Bog sklopio Savez. Stoga pripadnost toj zajednici ima svoju transcendentnu dimenziju i treba se shvaćati kao teološka činjenica. Konačno, »Riječ je Tijelom postala i ušatorila se« upravo među Židovima, u krilu žene koja je pripadala tom narodu. Kao narod Mojsijeve vjere, a Dekalog kao temelj te vjere (kao i kršćanske, koja je iz nje proizišla) dao im je osobno Bog, Židovi su tijekom svoje povijesti bili izloženi velikim kušnjama pa i patnjama. Da nisu, unatoč opasnostima, bili spremni na martirij za »Vjeru Otaca«, davno bi nestali kao kolektivitet, jer bi ih progutala asimilacija, kao što je bilo s mnogim antičkim narodima, ali i onima koji su pristigli u Europu tijekom tzv. »seobe naroda« u ranom srednjem vijeku.

Nadahnuti ličnošću baruna Moše Montefiorea, ograničavamo se na suvremenu povijest Židova, odnosno na 18. i 19. st., tijekom kojih se rađala, oblikovala i počela živjeti velika ideja povratka u Cion, Zemlju Obećanu, Zemlju Otaca – Erec-Izrael,2 i udio tog čovjeka u oživotvorenju toga dvotisućljetnog sna.

U historiografiji je pokret za povratak u Palestinu kako bi se ondje obnovilo nacionalno židovsko ognjište (taj se pojam koristio u tadašnjoj literaturi hrvatskih Židova), koje će neizbježivo prerasti u vlastitu državu, poznat pod nazivom cionistički pokret.

Cionizam – nacionalistički pokret za državu Izrael

Utemeljitelj političkog cionizma bio je bečki Židov Theodor Herzl (1860–1904) s djelom Judenstaat (Židovska država) objavljenim 1896. Osnovna misao T. Herzla sastoji se u tome da je asimilacija zlo za židovski narod te da je nada u moguću toleranciju u bilo kojoj zemlji u kojoj žive kao etničko-konfesionalna manjina za Židove uzaludna, dakle, jedino je rješenje, ako se žele osloboditi diskriminacije koju im donosi dijaspora, u osnivanju vlastite domovine, čisto židovske države, autonomne i nezavisne u svojoj palestinskoj pradomovini, na prostoru antičkog Izraela iz vremena careva Davida i Salamona. Naglasak se daje na prostor Palestine, jer su postojali prijedlozi i razmišljanja o osnivanju državnopravnog entiteta za Židove u mnogim drugim krajevima svijeta.

Herzl je rođen u Budimpešti. Nakon što mu je otac doživio poslovni slom, obitelj se seli u Beč. U prijestolnici Austro-Ugarske Monarhije Herzl postaje ugledan i obrazovan član intelektualne elite, asimilirani Židov. Ugled je stekao kao pravnik, ali napušta odvjetništvo da bi se posvetio književnosti i novinarstvu.

Književno priznanje stekao je kao dramski pisac. Godine 1891. postaje pariški dopisnik tada najuglednijega bečkog lista Neue Freie Presse. Boravak u Parizu i suočavanje s Dreyfusovom aferom (Alfred Dreyfus, 1859–1935) vratila ga je u krilo naroda iz kojega je potekao, štoviše učinila ga presudnom osobom u njegovoj suvremenoj povijesti. Kako bilježe biografi, Herzl tada postaje svjestan svoje posebne misije. Godine 1896. objavljuje navedeno djelo Der Judenstaat, s podnaslovom Pokušaj jednog modernog rješenja židovskog pitanja. U njemu postavlja jasan zahtjev:

Neka nam se da suverenitet nad jednim komadom zemljine površine, dovoljno velikim za naše pravedne potrebe, za ostalo pobrinuti ćemo se sami.3

Bez nakane da navodimo sve bitno iz te knjige, citirat ćemo osnovne Herzlove teze, koje su bile revolucionarne i koje su odredile povijest židovskoga naroda.

– Židovsko pitanje postoji svuda u svijetu gdje žive Židovi. Židovsko pitanje nije ni socijalno, ni vjersko, nego nacionalno pitanje. Da bi se ovo pitanje zaista riješilo treba ga pretvoriti u međunarodno pitanje.

– Židovska država je zamišljena kao nova forma na jednoj još nepreciziranoj teritoriji. Stvoriti židovsku državu, ali ne silom čupati ljude iz njihovog sadašnjeg tla, nego ih pažljivo, s njihovim korijenima, presaditi u jedno novo, bolje tlo.

– Od europskih vlada potrebno je dobiti suverenitet nad jednim komadom neutralnog teritorija, a sve ostalo riješiti će sami židovski useljenici.

– Pošto više ne postoji stari hebrejski jezik, građani židovske države govorili bi jezikom matičnih zemalja.

– Vojska i rabinat uživati će počasno mjesto u židovskoj državi, ali bez prava miješanja u državne poslove... Vojsci će biti mjesto u kasarnama, a rabinima u Božjem hramu.

Shvativši sve probleme s kojim se susreće njegov narod, Herzl je hrabro napisao:

»... Prije početka eksodusa (iseljavanja u Palestinu, op. aut.) rasa se mora poboljšati: moramo je osposobiti za rat i oduševiti za rad i vrline«.4

Ideje koje je iznio Herzl nisu naišle na opće odobravanje. Dapače, doživio je vrlo snažne osude od vodećih predstavnika svoga naroda. Rabini su gotovo u cijelosti odbacili njegove ideje. Napušta Pariz, vraća se u Beč i posvećuje svojoj povijesnoj misiji. Najznačajnija potpora koju je dobio bila je ona od poznatog sociologa, novinara i publicista, dr. Maksa Nordaua (1849–1923), koji će mu ostati suborac i prijatelj do kraja života. Slijedi potpora poglavito mladih židovskih intelektualaca. Godine 1897. organizira konferenciju cionista iz mnogih zemalja, na kojoj se formira Akcioni komitet, koji ga izabire za predsjednika. Iste godine Herzl pokreće u Beču cionističko glasilo Die Welt (izlazi od 1897. do 1914. u Beču, Kölnu i Berlinu, a od 1913. pod imenom Aolam).

Konačno, Akcioni komitet uspijeva, ne bez poteškoća, sazvati u Baselu Prvi cionistički kongres (od 29. do 31. VIII. 1897). Herzl je tada odredio dva osnovna pravca djelovanja cionističkog pokreta:

1. »Povratak židovstvu prije povratka u Svetu Zemlju«.

2. Polaganje kamena temeljca »zgrade u koju će se jednom skloniti židovski narod«.5 Kongres je donio odluku o osnivanju Svjetske cionističke organizacije (SCO), te odredio da će židovska himna od tada biti pjesma Ha-tikva (Nada), koju je napisao ukrajinski Židov Naftalij Herc Imber, a koja je do tada bila himna »Hoveve-Ciona«,6 židovske udruge iz carske Rusije. Na kraju je donesena znamenita Bazelska deklaracija, koju je formulirao Maks Nordau. U njoj se nalazi osnovni cilj pokreta:

Cionizam ima za cilj židovskomu narodu stvoriti domovinu u Palestini koja će biti osigurana javnim zakonom.

Načini na koji će se taj cilj ostvariti su:

1.Unapređenje pogodnih linija za naseljavanje Palestine Židovima koji se bave poljoprivredom, zanatstvom i trgovinom.

2. Organiziranje i povezivanje cjelokupnog židovstva putem odgovarajućih institucija, lokalnih i općih, u skladu sa zakonima svake zemlje.

3. Jačanje osjećanja židovske pripadnosti i nacionalne svijesti.

4. Poduzimanje pripremnih radnji za osiguravanje suglasnosti vlade, ako je potrebna, za ostvarivanje ciljeva cionizma«.7

Bazelska deklaracija imala je presudno značenje u povijesti Židova. Njen je sadržaj poticajan i jasan: pretvaranje židovskoga raspršenog etnosa u modernu naciju i obnavljanje židovske države u Palestini. Treba uzeti u obzir da su Židovi tada živjeli u beskrajno razdrobljenom etničkom arhipelagu, razbijeni u mnogo država, podijeljeni tradicijama i kulturama, politički nejedinstveni.

Za predsjednika Svjetskog cionističkog pokreta izabran je Theodor Herzl. Time je postao lider nacije bez države, ali i međunarodno vrlo značajna osoba, koju su primali i s njome pregovarali tadašnji kraljevi, carevi i drugi državni poglavari.8

Herzl je samo jednom bio u Palestini i to 1898, nakon čega je napisao knjigu Alteneueland (Stara-nova zemlja) (1902) u kojoj opisuje novo društvo koje će nastati u Palestini.

Glede Arapa Herzl se postavio na sljedeći način:

»Mi ćemo ondje osnovati dio Europe nasuprot Aziji, predstražu civilizacije prema barbarima«.9

Herzl je godine 1904, nakon određenih dvojba, prihvatio Palestinu kao jedino mjesto za stvaranje židovske države. Te je godine Herzl umro od srčanih tegoba, izmučen velikim naporima. Godine 1949. njegovi posmrtni ostatci preneseni su iz Beča u Izrael i sahranjeni na brdu koje nadvisuje Jeruzalem, a koje je nazvano njegovim imenom. Unatoč diplomatskim neuspjesima, Herzl je nesumnjivo bio karizmatska ličnost. U pravom trenutku ponudio je izlaz iz milenijske drame svoga naroda. Proces koji je inicirao više se nije mogao zaustaviti.

Među pionirima cionizma nalazi se i pjesnik Asher Ginzberg (1856–1927) poznat pod pseudonimom Ahad Ha-am (Jedan iz naroda). On je tvorac tzv. duhovnog cionizma. U svojim esejima snažno je afirmirao cionističke ideje i uspijevao mobilizirati velik broj židovske mladeži. Eseji su pisani na ivritu, što je pothvat vrijedan pažnje, ako znademo da je novohebrejski jezik u to vrijeme još u nastajanju. Ahad Ha-am nije vjerovao u mogućnost židovskoga državnog suvereniteta, ali je bio uvjeren da se jedino u Palestini može obnoviti hebrejski jezik. Problem jezika nije bio jednostavan, jer je postojala jaka struja, poglavito njemačkih Židova, koja se zauzimala da jidiš bude jezik kojim će se govoriti u Palestini. Ivrit su mnogi židovski intelektualci smatrali elitističkom tvorevinom koja se ne tiče širokih slojeva pučanstva.

Po njemu je za obnovu židovstva u Palestini bitan ne samo moment doselidbe židovske populacije već njezin nacionalni odgoj. On je 1899. službeno poslan na studijsko putovanje u Palestinu. Na njegov prijedlog skupština židovske udruge i carske Rusije Hovevei-Cijon odlučila je 1902. g. da se 25 do 30 % prihoda kojim raspolaže upotrijebi za školstvo i u odgojne svrhe. U sklopu te akcije posebno se vodilo računa o revitalizaciji ivrita. Hovevei-Cijon je osnovan 1882. i po tome je najstarija židovska udruga za praktički rad u Palestini.

Navodimo poznatu misao Ahad Ha-ama:

Smisao postojanja jednog naroda je egzistencija njegova duha, njegova sposobnost nešto vlastito stvoriti i s tim tvorevinama narodne kulture povećati bogatstvo ljudskog duha uopće. Od tih tvorevina njegova duha stoji njegov položaj i njegov utjecaj u kolu naroda.10

Ne postavlja se jezik na kraljevsko prijestolje jednim proglasom. Nacionalni jezik se uspinje do te visine sam od sebe, radom svih pokoljenja, koji je u njemu pohranjen, a kad izumre, i duh nacije izumire s njim.11

Po Ahad Ha-amu židovstvo su od propasti spasila tri čimbenika: vjera, literatura (vjerska) i jezik. To je ‘hut ham`šulaš’ – trojna nit koja je vezala i držala na okupu Židove kroz sva stoljeća.

O nacionalnom odgoju Ahad Ha-am je razmišljao ovako:

Mi nećemo uopće da se židovskoj djeci neprestano priča o odličnosti njihove nacionalne kulture. Te visoke fraze odavna poznate, o izvanredno dobrim svojstvima ‘židovstva’, fraze, kojima se drugi nadaju probuđivati ljubav prema narodu u srcima djece – držimo mi s jedne strane neumjesnim u školi, pošto probuđuju prekomjerni nacionalni ponos, koji je u stanju da se pretvori u šovinizam – a s druge strane nedostatnim da djecu privežu uz narod istinskom i naravnom vezom, ako njima pored toga ne dođe u pomoć poznavanje onoga židovstva, koje im se uzveliča, čestito poznavanje, crpljeno iz prvih vrela.12

Predcionističko razdoblje

Nastanku cionističkog pokreta u organizacijskom smislu prethodilo je predcionističko razdoblje u kojem su cionističke ideje sazrijevale, odnosno od religiozne poprimale političke organizacijske konture, jer da se pokret zadržao samo na religioznoj dimenziji, ne bi se ideja povratka u Palestinu oživotvorila sve do dolaska Mesije. U tom »sazrijevanju« veliku je ulogu odigrao ser Moše Montefiore. Premda je u svojim nastojanjima vođen u prvom redu vjerskim razlozima, on je imao razvijen osjećaj za povijesni trenutak, a s time i darovitost za diplomatsku komunikaciju. Uz njegovu odluku o pomaganju sunarodnjacima, poglavito onima koji su živjeli u Svetoj Zemlji – Erec-Izraelu, usporedo se razvijala i politička spoznaja o neizbježivosti povratka po svijetu raspršenih Židova u antičku domovinu Judeju i ondje obnavljanja države kojoj će Jeruzalem biti prijestolnica.

Dva su vjerska aksioma vodila Mošu Montefiorea:

1. Svaki Židov mora ljubiti Erec-Izrael i poći onamo, makar s kraja svijeta, s velikom čežnjom. Kao što je čežnja za majčinim okriljem.(Knjiga pobožnih)

2. Onaj koji odluči nastaniti se u Erec-Izraelu u vrijeme njegove pustoši, smjet će nastaniti se i ondje živjeti i nakon njegove obnove.(Knjiga o Božjoj ljubavi)

Ser Moše Montefiore rodio se u talijanskom gradu Livornu 1784. Talijanski su Židovi pripadali Sefardima, dijelu zajednice koja se razvijala u Španjolskoj i ondje sve do rekonkviste doživjela uspješan vjerski, kulturni, gospodarski i duhovni napredak. Tijekom boravka na Pirenejskom poluotoku napustili su aramejski kao jezik društvene komunikacije, a umjesto njega stvorili su, miješanjem aramejskog, ivrita i jezika domicilnoga hispanskog pučanstva, novi jezik, koji je poznat pod nazivom ladino, ili židovsko-španjolski (judeoespanjol). Uz postojeći etnonim počeli su se koristiti i novim etnonimom Sefardi, tako da zbog niza specifičnosti koje su razvili možemo govoriti o Sefardima kao židovskoj subetničkoj grupi. Na istoku Europe to se dogodilo s Židovima Aškenazima. Oni su miješanjem aramejskog, ivrita, njemačkog i slavenskih leksema stvorili poseban jezik nazvan jidiš. Naziv Aškenazi također možemo smatrati subetničkim. Sefardi su nakon protjerivanja iz Španjolske doživjeli novo raspršivanje. Preko talijanskih država našli su se u hrvatskim jadranskim krajevima, a ulaskom u Otomansko Carstvo i u hrvatskim zemljama koje su se nalazile u sastavu te države, poglavito u Bosni i Hercegovini.

Obitelj Montefiore preseljava se u London još u vrijeme Mošina djetinjstva. Ondje je njegov otac postao jedan od najuglednijih članova Sefardske općine. Djeci je omogućio dobro obrazovanje, kako opće tako i židovsko. U židovsko obrazovanje ulazio je i sveti jezik ivrit. On je funkcionirao kao jezik Tore, Mišne i ostalih svetih knjiga, te jezik bogoslužja. Premda mu je rječnik iznosio nešto više od 9000 leksema, biblijski ivrit, uz onaj koji nazivaju »rabinski ivrit«, imao je izvanredno važnu ulogu u čuvanju židovskog identifikacijskoga koda i kao takav postao je baza za stvaranje suvremenog ivrita koji danas funkcionira kao službeni jezik u Državi Izrael.

Kao mlad čovjek Moše Montefiore upućuje se u trgovačke poslove, te postaje najuspješniji židovski broker (mešetar) u Londonu. S bratom Abrahamom osnovao je uspješnu brokersku tvrtku.

Godine 1812. oženio se Juditom, kćerkom Leva Barenta – Kohena, s kojom je živio u sretnom braku. Judit je u cijelosti dijelila mužev svjetonazor i pratila ga na svim njegovim mnogobrojnim putovanjima po Europi, Bliskom istoku i Africi. Brakovi su se tada sklapali i zbog materijalnih razloga. Ženidbom s Juditom Kohen, Montefiore je postao šurjak poznatog bankara Natana Majera Rotschilda. Pod utjecajem šurjaka počeo se baviti bankarskim i osiguravajućim poslovima, a osnovao je prvo u Europi poduzeće za plinsku javnu gradsku rasvjetu.

Kada je navršio 40 godina, dakle 1824, Montefiore donosi odluku koja je bila šok, kako za židovsku zajednicu tako i za poslovne krugove u Londonu: napušta business i posvećuje se političkom i humanitarnom radu u korist svojih sunarodnjaka. Od tada živi dvostrukim životom: s jedne strane ugledan je engleski političar, a s druge strane predani sljedbenik Vjere Mojsijeve i nesebičan dobrotvor i zagovaratelj svojih sunarodnjaka u svim zemljama gdje je smatrao da su ugroženi. Pri tome se vješto koristio ugledom koji je stekao kao poslovan čovjek, ali i kao engleski političar. Koliki je taj ugled bio pokazuje činjenica da je 1835–1874. bio zastupnik u Predstavničkom domu britanskog Parlamenta, gdje je obnašao i čast predsjednika. Godine 1836. izabran je za jednog od londonskih šerifa. Tu dužnost obnaša do 1838. Pojam sheriff ondje označava položaj najvišeg administrativnog ili sudskog činovnika u grofoviji, okrugu ili mjestu. Godine 1837. kraljica Viktorija dodjeljuje mu zvanje viteza, a 1846, sada već zbog humanitarnog rada među sunarodnjacima, i naslov baruna.

Za predmet ovog rada značajnija je Montefioreova narodnosno-konfesionalna aktivnost. Godine 1824. prekida s poslovnom aktivnošću i prepušta ju braći i rođacima, a on sam počinje s pripremama za posjet Svetoj Zemlji. Palestina je tada zabačena pokrajina velikog Osmanskog Carstva, u koju ući nije bilo jednostavno. Godine 1827. to mu uspijeva. S gospođom posjećuje Palestinu, a poglavito Jeruzalem s njegovim svetim brdom Cionom i jedinim ostatkom Hrama Jahvina – zidom koji je u nežidovskoj literaturi poznat kao »Zid plača«, a u židovskoj kao »Zapadni zid« (Kotel Ma`ariv). Posjet ostavlja na Montefiorea tako dubok dojam da odlučuje promijeniti svoj dotadašnji život i potpuno ga uskladiti s načelima Tore. Nakon povratka u Londonu, u svojoj četvrti Ramesgate, podiže vlastitu sinagogu.

Idući posjet Svetoj Zemlji uslijedio je 1839. godine. Tijekom tog posjeta u dnevnik je upisao sljedeće riječi:

Moj položaj obvezuje me učiniti sve da se tisuće moje braće mogu vratiti u Erec-Izrael. Ja sam uvjeren da će ondje pronaći sreću u punoj mjeri, slijedeći Zavjete naše Svete Vjere, a koje su sreće lišeni u Europi.

Moše Montefiore posjećuje Svetu Zemlju sedam puta: 1827, 1839, 1849, 1855, 1857, 1866. i 1875.

Pojava nacionalnopreporodnog pokreta među europskim Židovima

U 18. st. nerabinski dio etničke elite europskih Židova prihvaća ideje prosvjetiteljstva koje su prožele tadašnje europske narode. Pod utjecajem tih ideja dio se njih asimilira,13 a dio shvaća da treba potaknuti vlastiti duhovni narodnosni preporod, te time stvoriti uvjete i za židovski nacionalni preporod, iskoristiti povoljne društvene i političke procese koji su za Židove nastali poglavito u zapadnoeuropskim državama u smislu njihove društvene integracije i konfesionalne kohabitacije s većinskim narodom. Time počinje u povijesti jedinstven proces: jedna dvije tisuće godina raspršena narodnosno-konfesionalna zajednica, bez matične države i matičnog naroda, kreće u smjeru homogenizacije i prerastanja u naciju.

Židovski nacionalni preporod preporađa i ideju povratka u pradomovinu, antički Izrael, tada otomansku pokrajinu Palestinu. Treba naglasiti da su se Židovi održali kao narod, odnosno kao etničko-konfesionalni kolektivitet s jasno određenom samobitnošću, unatoč svim povijesnim nedaćama, štoviše kao samosvojan i lucidan narod zahvaljujući vjeri i nacionalizmu. Kada govorimo o nacionalnom preporodu europskih Židova, tada pojam »nacije« uzimamo uvjetno, odnosno sukladno specifičnoj vjerskoj i narodnosnoj strukturi te zajednice.

Organizirani »nacionalni« preporodni pokret židovskoga naroda nastao je u Njemačkoj, a poznat je pod imenom haskala (prosvjeta). Pripadnici, odnosno sudionici haskale poznati su pod nazivom Maskilim.

Pristaše haskale zauzimali su se za kohabitaciju i integraciju, a ne asimilaciju Židova u »europsko društvo«.14 Pada u oči pojam kojim su se vodeći predstavnici haskale koristili: ne u »društva europskih naroda« ili »nacija«, nego u »europsko društvo«, gdje su pluralnim određenjem iskazali težnju za pretvaranjem Europe u multietničku zajednicu, u kojoj ni jedan etnički entitet neće ima status većinskog naroda. U tom pojmu krije se strah Židova od asimilacije, ali i njihov otklon od nacionalnih pokreta europskih naroda, s pratećim nacionalizmom, jer se kao popratna pojava javljao i antisemitizam. Ujedno tu se nalaze i elementi sukoba na relaciji Židovi kao etnička manjina – većinska etnija, a taj je sukob bio presudan prilikom kasnijeg ustrojavanja cionističkog pokreta koji je njegovo razrješenje vidio jedino u stvaranju vlastite države u Palestini, a nikako u bilo kakvom obliku suživota s nekim od europskih naroda. Iz toga će proizići i nekoliko povijesnih činjenica, npr. antisemitizam kao moderan rasistički pokret, cionizam kao židovski nacionalistički pokret sa strujom koja je imala i rasistički karakter i židovski pokret za asimilaciju u pojedine nacionalne korpuse europskih etnija, vidjevši u tome i religioznu misiju proizašlu iz sklopljenog Saveza s Gospodinom.

Mogućnosti političke, kulturne, duhovne i gospodarske integracije Židova u društvo koje neće imati prevalenciju određene etnije, ponudila je Židovima Deklaracija o nezavisnosti SAD, donesena 4. srpnja 1776. g. Ta nova država, nastala useljavanjem pripadnika mnogobrojnih etnija, s prevalencijom bjelačko-protestantske komponente, s prethodno izvršenim genocidom i kulturocidom domicilnog pučanstva, prva je u suvremenoj povijesti proklamirala građansko-pravnu emancipaciju Židova, ali ne i preživjelog autohtonog pučanstva, te crnih ljudi koji su nasilno dovedeni iz Afrike kako bi bijelcima radili kao robovi. Nova je država postala jedno od željenih odredišta europskih Židova koji su nastojali pobjeći iz stanja podređenosti i diskriminacije. Toj su zemlji poklonili svoje velike intelektualne potencijale i preko nje stekli dominaciju u mnogim područjima globalnog života.

U Europi je emancipacija Židova počela s Francus-kom revolucijom, u kojoj su i sami sudjelovali na filozofskoj razini, posredstvom nadetničkih masonskih krugova u kojima su osobe židovskoga podrijetla bile vrlo djelatne. Međutim, nakon te revolucije otpočelo je i masovno pokrštavanje Židova, kao pojava koja nije bila željeni cilj i koja je mogla ugroziti opstojnost zajednice.

Beogradski povjesnik Zoran Pejašinović u knjizi Cionistički pokret ispravno je zaključio: »Buržoaski liberalizam je, dakle, definitivno razbio okove fizičke izolacije Jevreja, a sve više rušio je i ograde `duhovnog getoa`. Izlazeći iz getoa, Jevreji željni lijepog života, slobode i ravnopravnosti, jednim dijelom odlaze i u drugu krajnost — odbacuju tradiciju i vjeru predaka stapajući se sa većinskim nejevrejskim stanovništvom«.15

Do polovice 19. st. pokrstila se npr. polovica berlinskih Židova. Međutim, emancipacija nije donijela samo asimilaciju. Nju je prihvatio gornji sloj židovske populacije, uglavnom onaj koji se podredio novoj religiji u kojoj je novac postao božanstvo. Veći dio manjine sačuvao je svoj etnički i vjerski identitet. No, emancipacija je donijela i integraciju koja je Židovima omogućila slobodu u kulturnom i privrednom životu, te mogućnost utjecaja na društvene procese u državi nastavanja.

Emancipacija Židova imala je nekoliko posljedica: dovela je, dakle, do asimilacije gornjih poslovnih i intelektualnih slojeva manjine, odnosno do njihova bogaćenja, uzdrmala je temelje ortodoksnog židovstva i dominaciju rabina, ostvarila integraciju, otvorila prostor za cionizam, ali i za antisemitizam.16

Haskala kao nacionalnopreporodni pokret čedo je zapadnoeuropskih Židova. Međutim, za povijest toga naroda presudni i dramatični događaji zbivali su se na istoku Europe, poglavito u Ruskom Carstvu. U toj državi duhovno središte židovstva bila je ukrajinska luka Odesa. Ondje se javlja »nacionalni« židovski preporod nezavisno od njemačke haskale. Njegov je začetnik bio vršnjak našeg Moše Montefiorea, Nachman Krochmal (1785–1840), autor djela Vodič kroz zablude našeg vremena. Za predmet ovoga rada potrebno je naglasiti da je taj dalekovidni čovjek stavio naglasak na revitalizaciju ivrita, shvativši da se židovska nacija neće moći oformiti bez zajedničkog jezika kao osnovnog objedinjavajućeg, okupljajućeg, čuvajućeg, dakle nezamjenjivog čimbenika u nacionalnoj integraciji. Krochmal je zaslužan za afirmaciju judaizma kao oblika nacionalne samobitnosti, suprotstavivši se vrlo utjecajnim intelektualcima iz svoga naroda koji su judaizam svodili na religioznu, a ne narodnosnu činjenicu, čime su otvarali vrata asimilaciji. Tu će ideju prihvatiti i Moše Montefiore.

No, sjajna ideja o revitalizaciji jezika ivrita nije naišla u prvoj polovici 19. st. na odaziv među židovskim ljudima od pera, tako da među istočnoeuropskim Židovima Aškenazima, jidiš ostaje njihovim književnim jezikom. Međutim, Krochmal je ideju »posijao«, a kako je vrijeme odmicalo ona je dobivala na snazi, jer se pokazala kao jedino valjano rješenje za budućnost zajednice. Postupno dolazi do upoznavanja i povezivanja njemačkih i ruskih židovskih preporoditelja.

Godine 1784. pokreću časopis Measef (Sakupljač), koji izlazi do 1829. i u kojem počinju njegovati ivrit, paralelno s jidišem i jezikom životne sredine. Ladino u tom procesu ostaje po strani.

Začetnikom pokreta haskala smatra se njemački filozof židovske narodnosti, Moses Mendelssohn (1729–1786), također više-manje vršnjak ser Moše Montefiorea.

Unutar kulturnog preporoda zapadnoeuropskih Židova neizbježivo se morao pojaviti pokret koji će tražiti odgovore na osnovno pitanje: kako riješiti problem galuta, kao tegobe koja prati cijeli židovski narod? Jedan od prvih koji je uvidio da od molitve treba prijeći na konkretni pokušaj povratka u Jeruzalem, dakle u Palestinu, i ondje obnoviti svoje narodno ognjište, bio je Zvi Hirsh Kalisher (1795–1872). On je postavio i tezu koju je poslije prihvatio cionistički pokret kao konstantu, da treba doći do židovske narodnosne obnove. To je značilo promjenu mentaliteta, navika i životne filozofije pripadnika židovske etničke zajednice, prije velikog pothvata demografskog osvajanja pradomovine.

Moše Montefiore je došao do istih zaključaka. Godine 1839. napisao je sljedeće programske riječi:

Ne mislim da će se svi sinovi Izraela suglasiti s napuštanjem privlačnih mjesta u kojima sada žive ako su ondje u potpunosti sretni… no Palestina mora pripadati Židovima, a Jeruzalemu je suđeno postati prijestolnicom Židovskog Imperija.

Godine 1862. Kalisher je osnovao u Frankfurtu na Majni Izraelsko društvo za kolonizaciju Palestine. Međutim, do početka organiziranog useljavanja u Palestinu proći će još dva desetljeća.

Ideja o povratku u Palestinu/Erec–Izrael, kako rekosmo, neprekinuto je živjela u srcima Židova, postajući s vremenom više dio vjere nego politički program.

Prvi koji je razvio tu ideju na znanstven i politički relevantan način bio je mladohegelijanac Moses Hess (1812–1875). On se smatrao cionistom (tada taj pojam nije imao političko značenje), što se može pročitati u njegovoj knjizi Rom und Jerusalem iz 1862, koja je, dakle, objavljena iste godine kada je Kalisher osnovao gore navedeno društvo. Ta se knjiga smatra klasičnim djelom modernog cionizma. Hess je kao temelj cionizma predložio tri čimbenika:

1. etički socijalizam,

2. gorljivi nacionalizam i

3. religiozni konzervativizam.

Hess je ispravno zaključio da će cijeli pokret zavisiti prije svega od istočnoeuropskih Židova, koji ne samo da su brojniji od zapadnoeuropskih nego su bili i manje emancipirani, što znači da su u većoj mjeri bili suočeni sa svakodnevnom borbom za čuvanje narodnosne samobitnosti. Zbog toga će biti spremniji na veliki korak preseljenja. Osim toga snažan pritisak kojem su izloženi prisilit će ih na traženje i radikalnih političkih i ideoloških rješenja.

Premda još nisu bili sazreli povijesni uvjeti za kolonizaciju, ideja, kao i sam čin osnivanja jednoga takvog društva, u to su vrijeme imali dalekosežno značenje. Montefiore se nije bavio teorijom. On je stvarao životne uvjete u samoj Palestini za takav pothvat, a kao ugledan engleski političar sondirao je teren za političko internacionaliziranje židovskog pitanja i prihvaćanje palestinskog rješenja od vodećih svjetskih sila tog vremena. Kalisher je stvarao organizacijske forme za isti projekt, a Montefiore političke i gospodarsko-socijalne. Obojica pripadaju krugu mudrih židovskih intelektualaca koji su anticipirali razvoj budućih zbivanja.

Sion kao simbol izgubljene Domovine

Rusko Carstvo postaje nakon pripajanja dijelova Poljske domovinom velike židovske narodne manjine.17 Carski režim odnosio se prema pripadnicima te manjine kao prema remetilačkom faktoru, čineći im velike nepravde i dopuštajući pogrome nad njima. Njihovo nastanjivanje nije bilo dopušteno na teritoriju etničke Rusije. Ograničavalo ih se u iskazivanju identiteta i nastojalo asimilirati. Stoga je logično da se upravo u Ruskom Carstvu među Židovima rađa pokret za povratak u Palestinu. Tu spontanu i očajničku gestu uobličuju poslije njemački i austrijski Židovi, u psihološki, ideološki i organizaciono osmišljen nacionalistički pokret pod nazivom cionizam. Ime je dobio po brežuljku u Jeruzalemu, Cionu ili Sionu, na kojem je kralj David sagradio svoju vladarsku palaču.

Jedan od istaknutih intelektualaca koji je pripadao haskali bio je književnik Peretz Smolenskin (1842–1885). Kao djelatni član poznate židovske nacionalne udruge Hovevei-Cion, utemeljio je u Beču židovski časopis Hašahar (Zora). Napisao je djelo Vječni narod, u kojem je razradio Krochmalovu tezu da jezik preporoda mora biti ivrit, osuvremenjen i razvijen kako bi ispunio sve komunikacijske potrebe vremena, ali utemeljen na antičkom biblijskom hebrejskom jeziku.

Smolenskinovu djelu prethodila je knjiga Obnova židovskog naroda u Svetoj Zemlji otaca, koju je 1883. g. napisao ruski Židov prof. Moses Leib Lilienblum. Šokirala ga je činjenica što su u pogromima koji su uslijedili nakon atentata na cara Aleksandra II. sudjelovali i ruski intelektualci, na osnovi čega je zaključio da će Židovi zauvijek u Rusiji biti tretirani kao remetilački faktor. Zbog toga postavlja načelno pitanje: zašto Židovi moraju živjeti u tuđim zemljama kada postoji zemlja židovskih predaka, koja je poluprazna i sposobna primiti židovski narod.18 Štoviše, predložio je konkretan plan za odlazak u Palestinu.

Po njemu ondje treba osnovati 300 židovskih naselja. Kako bi se krenulo u akciju, zamolio je sve Židove u Ruskom Carstvu da izdvoje za to bar jednu kopejku. Upravo po tome on se smatra posebnim prethodnikom cionističkog pokreta.19

Lilienblum je napisao i sljedeće riječi:

Rješenje teškoća Židova i strahova i zlovolje pogana jest nalaženje mjesta gdje Židovi ‘više ne bi bili stranci, već gospodari zemlje. Moglo bi potrajati stotinu godina dok Židovi napuste Europu, ali valja započeti. Kamo krenuti? Ne u Ameriku, gdje bi, još jednom, bili stranci, nego u Erec Jisrael `na koji imamo povijesno pravo koje nije izgubljeno gubitkom naše uprave nad zemljom, ništa više nego što su balkanski narodi izgubili pravo nad svojim zemljama kad su izgubili vlast nad njima.20

Lilienblumova knjiga imala je odjeka među židovskim čitateljima, poglavito među studentskom mladeži.

Sljedeći pisac koji je prihvatio i afirmirao ideju o revitalizaciji ivrita bio je književnik, organizator i jedan od vodećih predstavnika intelektualne elite svoga naroda u Ruskom Carstvu, dr. Leo Pinsker (Judah Leib/Leon) (1821–1891).

Leo Pinsker bio je liječnik u ukrajinskoj crnomorskoj luci Odesi. Svoje ideje objavio je u glasovitom djelu Autoemancipacija – Upozorenje sunarodnjacima od jednog ruskog Židova, objavljenom u Berlinu 1882. Djelo je napisao pod pseudonimom »Jedan ruski Židov« i na njemačkom jeziku, zbog straha od ruske cenzure.

U Autoemancipaciji dr. Pinsker iznosi tezu da Židovi neće biti ravnopravni s pripadnicima većinskih naroda u zemljama prebivanja ni onda kada se pravno s njima izjednače, sve dok su razbijeni i bez domovine. Dalje ističe kao razlog njihova poniženja nedostatak potrebe za nacionalnom samostalnošću, zbog čega ispravno zaključuje da u njima treba probuditi nacionalizam, odnosno da Židovi moraju postati nacija. On nudi izlaz koji podrazumijeva stvaranje moderne židovske nacije, ali i židovske zajednice u Palestini koja jednom mora postati naša vlastita, neotuđiva domovina… ne Sveta Zemlja, nego vlastita neka bude ciljem naših nastojanja.21

Dr. Pinsker uočio je srž problema s kojim se suočava njegov narod u to vrijeme. O tome piše:

Srž problema je u tome što Židovi čine zaseban element u svakoj naciji u kojoj se zateknu, element koji se ne može u cijelosti apsorbirati i stoga se ne može spremno i lako tolerirati, nego ga se, naprotiv, boje i mrze, i niječu mu ravnopravan položaj i tretman.

(...)

Jednakost se može zadobiti jedino reakcijom cjelokupne židovske nacionalnosti, kolektivnim povratkom Židova kao naroda koji živi u vlastitoj domovini među ostale narode. To se neće postići naporima drugih nego samopomaganjem. Židovi ne smiju čekati da ih drugi emancipiraju; moraju težiti samooslobođenju.22

Među Židovima je snažno odjeknulo Pinskerovo upozorenje:

Jao našim potomcima, jao uspomeni sadašnje generacije ako propustimo ovaj moment.23

Umro je 1891, a da nije vidio ostvarenje svojih snova.

Pinsker se smatra pretečom političkog cionizma. Njegove ideje nisu naišle na odgovarajući odaziv u Zapadnoj Europi, među tamošnjim Židovima. Zbog toga uviđa da se snaga židovstva nalazi na Istoku te da je za njezino aktiviranje potreban organizirani praktični rad. Zanimljivo da je dr. Pinsker sve do velikih pogroma vjerovao u socijalnu pravdu i emancipaciju ruskih Židova. Čak je sudjelovao u rusifikaciji Židova preko Društva za širenje prosvjete među Židovima u Rusiji, čijem je ogranku u Odesi bio na čelu.

Treba naglasiti da je dio duhovne elite Židova u Ruskom Carstvu, bez obzira na bolna iskustva, vjerovao da svoj vjerski i etnički položaj ipak može riješiti demokratizacijom društvenih odnosa u Carstvu. To su bili tzv. Židovi socijalisti. Oni su se 1897. na saboru u Vilniusu udružili u Opći savez židovskih radnika Rusije i Poljske, poznat u povijest pod imenom Bund (Savez).

Na Prvom kongresu Ruske socijal-demokratske radničke partije 1898. godine, Bund je primljen u njezin sastav. No, uskoro će doći do sukoba s ruskim socijal-demokratima, ali i s boljševicima zbog različitog pristupa problemu nacionalnog i nadnacionalnog. »Bundovci su zagovarali duhovno-kulturnu autonomiju u budućoj demokratiziranoj Rusiji, a ruski marksisti smatrali su da je takva autonomija u suprotnosti s proleterskom solidarnošću, te da predstavlja buržujski separatizam«.24 Godine 1921. Lenjinovi istomišljenici raspuštaju Bund, a dio članova primaju u svoje redove. Iz redova bundista koji su pristupili boljševicima izniknuli su utjecajni kadrovi nove vlasti. Većina je poznata pod partijskim pseudonimima, kao što su Mehlis, Jaroslavski, Grosman, Pjatakov, Jagoda, Ježov… Trocki (Bronštajn); Steklov (Nahamkes); Martov (Zederbaun); Zinovjev (Apfelbaum); Kamenjev (Rozenfeld); Suhanov (Himel); Sagerski (Krohmal); Borbanov (Silberštajn); Uricki (Radomislski); Larin (Rap); Genetski (Firetenberg); Dan (Gurevič); Meškovski (Goldberg); Martinov (Zibar); Parvus (Helfand); Rzjanov (Goldenbah); Černomorski (Černomordik); Solincev (Blajhman); Pjatnicki (Zivin); Abramovič (Rajn); Zvezdin (Vojnštajn); Maklakovski (Rozenblum); Borbov (Natanzon); Akselrod (Ortodoks); Garin (Garfeld); Glazunov (Šulc); Jofe (Jofe); Lipinski (Levenštajn); Georgij Solomon...

Taj popis otkriva duboki ideološki raskol koji se dogodio unutar etničke elite ruskih Židova. Umjesto da krenu u izgradnju svoga nacionalnog ognjišta zajedno sa svojim mnogobrojnim sunarodnjacima, mnogi su, zavedeni komunističkom utopijom o društvu bez nacionalnih i klasnih razlika, stavili sve svoje umne i tjelesne snage na raspolaganje boljševičkom totalitarizmu, i na kraju bili ubijeni ili mučeni u koncentracijskim logorima zvanima Gulag.

U isto vrijeme dok traju akademske i ideološke rasprave o budućnosti židovske narodnosno-konfesionalne manjine u Carstvu, odesitska se zajednica odlučuje za dalekovidnu i radikalnu akciju, kako bi se etnos riješio galuta: osnivaju Odbor za poticanje useljavanja u Palestinu poljoprivrednika i obrtnika. Iz naziva Odbora vidljivo je da nije riječ o spontanoj akciji, već promišljenoj odluci koja se temelji na »židovskome radu« kao uvjetu promjene nacionalnog mentaliteta, odnosno na tezi da osnova toga rada mora postati poljoprivreda, premda se njome nisu bavili još od antičkih vremena. Formiranju toga Odbora prethodila je odluka skupine Židova iz carske Rusije godine 1878. o preseljenju u Palestinu. Preporodni pokret koji je začet u zapadnoeuropskim državama, u Rusiji dobiva svoje konkretne obrise, u smislu rješavanja osnovnih problema. To će dovesti do velikih unutarnjih gibanja u židovskoj dijaspori, posebno među Aškenazima. Ostaje kao povijesna činjenica da su Židovi iz carske Rusije pioniri u velikoj epopeji povratka u pradomovinu.

Nesklonost carske Rusije svojim židovskim građanima, prisilila ih je na traženje rješenja za izlazak iz postojeće situacije. Nesporazumi su postojali između židovske i ruske inteligencije. O tome svjedoče riječi velikog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog:

Na cijelom svijetu zasigurno nema naroda koji bi se toliko tužio na svoju sudbinu, poniženje, stradanje, mučeništvo, kao što su Židovi. Pomislio bi čovjek da doista nisu Židovi ti koji gospodare u Europi, upravljaju burzama, politikom, moralom jedne države. A što bi bilo da u Rusiji nije tri milijuna Židova, nego Rusa? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I još gore: ne bi li im i kožu ogulili? Ne bi li ih posve iskorijenili, uništili?

Kratko poboljšanje položaja židovske zajednice zbilo se tijekom vladavine cara Aleksandra II. (1855–1881). On je potaknuo liberalnu reformu, unutar koje je i ona o ukidanju užasnoga vojnog roka za židovske mladiće i ograničavanje mjesta naseljavanja. Židovski pisci koriste se tim zatišjem i prihvaćaju haskalu. U sklopu toga prihvaćaju i dalekosežnu odluku o napuštanju jidiša i povratku biblijskom hebrejskom jeziku, odnosno ivritu.

A onda je 1881. car ubijen. U skupini anarhista koji su bili odgovorni za atentat nalazila se, na žalost, i jedna dama židovske narodnosti, a navodno je to bio i atentator. Pristaše teze o »židovskoj uroti« dobivaju krila.

Malo je poznato da prvi pokušaj rješavanja židovskog pitanja potječe upravo iz doba carizma. Naime, kancelar u vrijeme carice Katarine II, grof. Potemkin, došao je na pomisao da ruska konjica osvoji Palestinu, iz nje potjera muslimane, a naseli kršćane i Židove. S tom nakanom čak je uvježbavao posebne konjaničke jedinice.

Godina 1882. prekretnica je u židovskoj povijesti. Pod utjecajem prof. Lilienbluma odlučilo je 500 studenata i srednjoškolaca krenuti u Palestinu. Dolazi do problema s vizama. Podupirali su ih engleski prijatelji, sir Edward Casalet i sir Laurence Oliphant. Turska ostaje nepopustljiva, tako da se te godine tek 20 osoba probilo do Palestine. Nakon mnogih avantura uplovili su u Jaffu. Ta je skupina poznata u židovskoj povjesnici pod nazivom BILU, što je skraćenica od biblijskoga: Beth Jaakov l´hu v´nelha – Djeco Jakovljeva, dižimo se i pođimo.25 Točan stih iz Iz. 2, 3 glasi:

Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu,

pođimo u Dom Boga Jakovljeva!

Studenti koji su krenuli u »Dom Boga Jakovljeva«, tj. u obnavljanje nacionalnog ognjišta u pradomovini, antičkom Izraelu, Erec-Izraelu, Palestini – tadašnjoj pokrajini Otomanskoga Carstva, njih dvadesetak, odlučili su, sukladno cionističkom učenju o rasnom preporodu židovstva, baviti se isključivo poljoprivredom, premda se Židovi u galutu nikada njome nisu bavili. Željeli su sunarodnjacima pokazati kako treba stvarati zadružne naseobine u Palestini i u poljodjelstvu »pronaći svoju iskonsku dušu«.26 Bila je to mudra, dalekovidna odluka, koliko god se u taj tren činila ekscentričnom. Nakon mnogo peripetija dobili su posao u poljoprivrednoj školi Mikve Israel, koju je osnovala zajednica Židova koja je zbog vjerskih razloga od prije živjela u Svetoj Zemlji, a koju su nazivali »stari jišuv«, 1870. godine, anticipirajući tijek povijesnog razvoja, o kojem će još biti riječi. Škola je podignuta na farmi koju je 1855. kupio ser Moše Montefiore. »Ušteđenim novcem« desetero njih »kupuju nekoliko hektara zemlje južno od Jaffe, te 30. srpnja 1882. osnivaju naseobinu koju nazivaju Rishon le Cion – Prvi u Cionu/Domovini. Bilo je to prvo naselje cionističkih pionira u Palestini. Oni u Palestinu donose tolstojevski kompleks ljubavi za zemlju i koncept socijalizma. Drugi dio grupe naselio se u prije utemeljenoj koloniji Petah-Tikva, naselju koje je podignuo »stari jišuv« uz pomoć francuskih Židova, još 1878. godine, kao prvo poljoprivredno naselje za Židove u Palestini.28

Piekalkiewicz ovako opisuje život ovih prvih kolonista:

»U početku stanuju pod šatorima, a kasnije – u ruskom stilu – podižu drvene seljačke kuće s ogradama oko vrtova u kojima gaje sljez. Svi nose duge brade i zaliske, a za pojasom velike, starinske pištolje. Nedaleko od Jaffe – gdje su tada bile beskrajne, puste pješčane dine — oni počinju krčiti zemlju lopatama i sjekirama. Pred njima je vizija države u kojoj su ujedinjeni socijalizam i tradicija. Teški fizički rad treba da Jevreje oslobodi mentaliteta geta«. (...) Obećana zemlja šokira imigrante – umjesto plodne zemlje u kojoj teče med i mlijeko, nailaze na oskudnu, pustu pokrajinu – koju je zapustilo Osmanlijsko carstvo što se već počelo raspadati.«29

Iste godine rumunjski Židovi osnivaju kolonije Roš-Pina i Zihron-Jaakov. Čekale su ih malarične močvare, vruć pijesak pustinja i pustinjski vjetar, na kojima je trebalo početi život ab ovo, te podmitljiva i nepredvidljiva turska državna administracija, uz domaće arapsko pučanstvo na nižoj društvenoj i civilizacijskoj razini života, kojim je dominirala veleposjednička i vjerska aristokracija. Osim toga, Turska nerado prihvaća doseljenike i nastoji da ih dođe što manje. Ali kada je proces jednom započeo, nije se mogao zaustaviti.

Navedene informacije otkrivaju strujanja u europskom židovstvu, unutar kojega nalazimo i Mošu Montefiorea. Podsjećamo da je on 1839. drugi put posjetio Jeruzalem i napisao programske riječi o neizbježivosti obnove »Židovskog imperija«. On je prilikom tih dvaju posjeta uvidio da se položaj male židovske zajednice u Svetoj Zemlji, a poglavito u Jeruzalemu, mora bitno promijeniti, odnosno da ta zajednica mora biti kadra dočekati braću iz dijaspore, kada počne useljavanje. U postojećim uvjetima, s tadašnjim načinom života i razlozima boravka u Svetoj Zemlji, ta zajednica nije bila sposobna za bilo kakav politički pothvat. Potrebno je kazati nekoliko riječi o toj zajednici. U židovskoj povjesnici nazivaju ju »stari jišuv«.

Stari jišuv – predcionistička židovska zajednica u Palestini

Treba naglasiti da je u Palestini neprekidno od antičkih vremena živjela manja skupina Židova. Stanovali su u gradovima Jeruzalemu, Safedu, Tiberijadi i Hebronu i bili vrlo siromašni. Nisu se bavili poljodjelstvom. Posvećivali su se pretežno molitvama i proučavanju svetih knjiga, a opstali su zahvaljujući materijalnoj pomoći, odnosno milodaru sunarodnjaka iz dijaspore. Taj su milodar nazivali haluka. Među njima bilo je dalekovidnih pojedinaca koji su održavali vezu sa sunarodnjacima u Europi i Americi, dok je većina pripadala politički i društveno umrtvljenoj skupini ortodoksnih vjernika.

U vjerskom i kulturnom smislu uloga »starog jišuva« vrlo je velika.

Godine 1845, dakle u vrijeme Montefioreovih posjeta, u Palestini je živjelo samo 12 000 Židova. Do 1882. njihov se broj povećava na 32 000 duša.

Sačuvan je vrlo znakovit spis Rafaela Mordehaja Malhija, pripadnika »starog jišuva« iz 17. st. (Jeruzalem, 1670–1704) u kojem se opisuje tadašnji težak život palestinskih Židova. Njegov je zaključak bio sljedeći:

Nije naša dužnost da stanujemo u Palestini ako nismo u stanju činiti to časno i pošteno. Dostojnije je za nas da živimo u galutu i čekamo da se Vječiti sažali na naše nevolje. (...) Nikakva teškoća i neimaština ne treba spriječiti našu braću, pa bili oni u najudaljenijim točkama Zemaljske kugle, da posjećuju Jeruzalem i da tu čuju vapijuće jauke. Stari i mladi sastaju se na bedemima grada u beskrajnoj tuzi, svaki daje izraza dubokom bolu kao da je osobno bio prisutan razaranju Jeruzalema sa svim strahotama i tragikom koje su ovo razaranje pratili....30

Bez obzira na malobrojnost »starog jišuva«, on je čuvao iskru svoje vjerske i narodnosne nazočnosti u staroj Domovini. Suprotnost »starog« i »novog jišuva« zadržala se dugo vremena. Bila su to dva svijeta, premda su pripadala istom narodu. O tome dobro svjedoči tekst koji donosimo.

U tjedniku židovske mladeži Haaviv, 1932. g., dakle stoljeće nakon Montefioreovih posjeta Svetoj Zemlji, ti su Židovi opisani kao oni koji sjede čitav dan u hederu i čitaju Toru.31 Nasuprot njima, kako piše u zagrebačkom tjedniku, novi jišuv došao je u Erec iz galuta da obrađuje zemlju svoje domovine. Kada mladi halucim dođu u Palestinu, ne mogu odmah sagraditi kuće, pa zato stanuju više godina u šatorima, a onda tek sagrade barake, a napokon kuće. Za svoju djecu uvijek prije, nego za sebe. Njihov se rad odvija pod žarkim, zdravim suncem i pod blagoslovom čitavog naroda.

Vidjela sam dvije slike: novi i stari jišuv. Stari sjede u hederu i čitaju Toru mračna lica, dok se »novi« vraćaju s posla vedri i veseli.32

Dok traju snažna gibanja među europskim Židovima i diskusije o povratku u Palestinu ili ostanku gdje jesu zbog ostvarivanja posebne teološki objašnjive misije unutar drugih naroda, i tzv. »stari jišuv«, premda ekonomski slab, pretežito vjerski usmjeren i politički marginalan, ima za židovstvo veliku vrijednost, jer predstavlja neprekinutu liniju njihove nazočnosti u pradjedovskoj zemlji i nakon istjerivanja 70. godine.

Kako smo već naglasili, Židove u dijaspori tijekom cijelog razdoblja izgnanstva nije napuštala vjera da će se jednoga dana vratiti u Sion, svoju antičku domovinu Judeju. No sve do 17. st. nije se pojavio pokušaj organiziranog preseljenja u Palestinu. Potkraj toga stoljeća javlja se skupina aškenaskih Židova s rabinom Jehudom Hasidom na čelu koji se prvi organizirano preseljavaju u pradomovinu. Potkraj 18. st. u Tiberijadi naselila se također skupina Židova-Hasida s rabinom Mendelemom iz Vitebska na čelu, a zatim skupina na čelu s rabinom Izraelom iz Šklova. Njihovim dolaskom grad je oživio, ali je taj preporod zaustavio veliki potres do kojega je došlo 1837. godine.

Zajednica koju je u Jeruzalemu upoznao Moše Montefiore bila je neorganizirana, siromašna, orijentirana isključivo na proučavanje Tore i potpuno apolitična.

Montefiore to znade te kreće u akciju iskorištavanja potencijala te zajednice. Međutim, nije sve išlo kako bi se očekivalo. »Stari jišuv« boravi u Palestini isključivo iz vjerskih razloga. Njemu je svaka politika bila strana, pa tako i ideja o obnovi države kroz politički pokret. Dapače, tomu će se suprotstaviti. Trebalo je strpljivo i s ljubavlju uvjeravati ostarjele i teologiji okrenute rabine da prihvate neku od društvenih, gospodarskih, kulturnih, urbanih ili političkih inovacija.

Kao dalekovidan čovjek, Montefiore shvaća značenje tiska, koji pruža mogućnost prijenosa informacija i objedinjavanja »starog jišuva« s braćom u Europi. Stoga 1842. g. nabavlja i u Jeruzalemu instalira prvu modernu tiskaru. Ta se akcija ubrzo pokazala vrlo korisnom.

Montefiore je vidio u kakvim higijenskim uvjetima žive ljudi u Jeruzalemu, koliko to utječe na njihovo zdravlje i životni vijek, shvativši da im je liječnička skrb zapravo najpotrebnija. Godine 1842. dovodi u Jeruzalem prvog fakultetski obrazovanog liječnika, dr. Šimuna Frenkla, kojem osigurava sredstva za besplatno liječenje bolesnika.

U želji da ih osamostali, odnosno oslobodi ovisnosti o milodaru koji su slali sunarodnjaci iz Europe, Montefiore podiže tvornicu tekstila, u kojoj zapošljava Židove. Štoviše, nagovara ih 1854. g. da organiziraju vlastiti tkalački ceh i na taj si način pomognu ne samo stručno već i socijalno. Time se europski način proizvodnje i organizacije rada počeo prenositi u Palestinu. To će cionisti prakticirati do savršenstva.

Dalekovidnost toga iznimnog čovjeka vidljiva je i u odluci da 1855. kupi pokraj sredozemne luke Jaffe veliki voćnjak s 1407 stabala agruma, kako bi sunarodnjake pripremao za proizvodna zanimanja koja će im osiguravati gospodarsku neovisnost i time ih vezati uz zemlju, ne samo kao vjernike već i kao njezine žitelje. U proizvodnji i izvozu naranača palestinski će Židovi uskoro steći svjetski ugled. Na prostoru gdje se nalazio taj voćnjak podignuta je danas gradska četvrt Tel Aviva koja nosi njegovo ime.

Kupnja voćnjaka početak je bavljenja voćarstvom, pa i poljoprivredom, kao važnim granama koje će biti temelj cionističkog programa. Sa svojim skromnim potencijalima, uz potporu sunarodnjaka iz Europe, među kojima je nezaobilazni Moše Montefiore, »stari jišuv« godine 1870. utemeljuje na njegovu voćnjaku poljoprivrednu školu kojoj daje ime Mikve Israel, a 1878. grupa Židova iz Jeruzalema pod utjecajem ortodoksnog rabina Hirsha Kalishera osniva za sunarodnjake iz Rusije koji su najavili dolazak židovsku poljoprivrednu naseobinu 10 km udaljenu od Sredozemnog mora, kojoj dadoše prekrasan naziv, kako smo već naveli: Petah Tikva (Vrata /ili Predvorje/ Nade). U isto se vrijeme osniva kolonija Jesod Hamaleh pokraj meromskoga jezera. Prije nego što su kupili zemlju, odabrali su ime za buduće naselje. Kanili su ga osnovati pokraj Jerihona, na mjestu gdje su prema Bibliji Židovi pregazili Jordan i ušli u Zemlju Obećanu. Nakon što im to nije uspjelo, jer im Arapi nisu htjeli prodati ni jednu parcelu, angažirali su jednog liječnika iz Jaffe i uputili se na obale rijeke Jarkon, gdje je bilo na prodaju pješčano i močvarno zemljište, pokraj arapskog sela Mulabbis. Tamošnji Arapi stradavali su od tada smrtonosne tuberkuloze i čestih epidemija. Liječnik kojeg su Židovi molili za mišljenje ustvrdio je kako je ovdje zrak otrovan i za ljude i za stoku i vratio se u Jaffu. Solomon,33 lider »starog jišuva«, tada je izgovorio znamenitu rečenicu: »Ipak ćemo pokušati«.

Dana 8. srpnja 1872. u toj »dolini smrti« utemeljena su Vrata Nade, odnosno Petah Tikva, prvo židovsko naselje (mošav) u Palestini nakon istjerivanja naroda iz Judeje. Arapi su prve useljenike na tom zemljištu nazivali »sinovima smrti«, zbog nezdravosti kraja. Uz to će poslije niknuti naselja Hadera i K`far-Sabba. Iduće godine iskopali su s dosta napora bunar dubok 23 metra, što je bio uvjet normalnoga života u naselju. Svima skepticima Solomon je kazao:

Petah-Tikva, koju vi nazivate Petah-Harad (Predvorje Užasa), postat će primjer drugim gradovima u Izraelu. Ovdje će se razviti grad od više tisuća stanovnika koji će uživati u plodovima svojega rada, a cijela obala i dolina pretvorit će se u mjesto izobilja i blagostanja.34

No, potkraj prvoga ljeta nakon formiranja naselja, izbila je epidemija malarije i nije bilo čovjeka koji se nije razbolio. Kolonisti se preseljavaju na susjedni brežuljak. Novo privremeno boravište nazivaju Jehud. Ne odustaju. Nakon nekoliko godina vraćaju se na »staro« obitavalište. Turske vlasti odugovlače s izdavanjem dozvola za gradnju kuća. Tada se Židovi koriste lukavošću. Uvjerili su turske dužnosnike kako u dopuštenju za podizanje naselja koje su jeruzalemski Židovi dobili od države stoji da se radi o mjestu pokraj pećine Simona Pravednika (Šim`ona ha-Cadika) koja se naziva Jehudija, a u dopuštenju upravo stoji Jehuda u Petah Tikvi.35

Saznavši da je eukaliptus vrlo podoban za isušivanje močvara, obratili su se potkraj 19. st. barunu Edmondu Rothschildu. On im je u Australiji kupio oko milijun stabala eukaliptusa. Sadili su ih stojeći do koljena u vodi. Premda su se eukaliptusi primili, malarije nije nestalo. Ponovno se obraćaju barunu Rothschildu, koji šalje stručnjake. Oni ustanovljuju da se močvare mogu isušiti jedino probijanjem kanala kojim će rječice teći u more, kao što su tekle u stara vremena. Kolonisti su nakon toga odredili smjer kanala, prokopali ih i rječice su potekle. Tijekom nekoliko godina zemlja je na obalnom području postala plodna, a kolonisti su počeli primjenjivati naprednu poljoprivredu. Početkom 20. st. na tom će području niknuti prvi židovski grad – Tel Aviv.

Iste godine otvaraju strukovnu školu za židovske djevojčice.

Godine 1857. ser Moše Montefiore izvan gradskih zidina jeruzalemskih podiže mlin–vjetrenjaču kako bi pripadnici »starog jišuva« mogli kupiti brašno po sniženoj cijeni. Vjetrenjača je bila visoka 18 m i u to je vrijeme bila posljednja riječ tehnike. Radila je sve do pojave mlinova na parni pogon. Danas je u njoj »Memorijalni muzej Montefiore«.

Barun Montefiore nesumnjivo je imao utjecaja i na politiku svoje vlade prema Palestini, odnosno Židovima. Nemamo potrebne podatke za tvrdnju, ali indikativan je izbor Jamesa Finna za konzula Ujedinjenoga Kraljevstva u Jeruzalemu. Već godine 1852. konzul James Finn, »veliki prijatelj Židova«, kako ga nazivaju židovski autori,36 premda je jasno da on kao diplomatski predstavnik ništa nije mogao učiniti bez suglasnosti svoga Ministarstva (Moše Montefiore je tada utjecajan član Parlamenta), a to na kraju znači i Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, podignuo je farmu u Palestini pod nazivom Kerem-Abraham, kako bi nekako pomogao Židovima, dao im posao, i priučio ih na poljodjelstvo. Zbog diplomatske obzirnosti taj je posao vodila njegova gospođa – kako predviđa pravilnik o ponašanju diplomata – kao dio svojih humanitarnih aktivnosti kojima se inače bave žene voditelja diplomatsko-konzularnih predstavništava.

O značenju otvaranja diplomatskih misija u Jeruzalemu bit će još riječi. Njihov je utjecaj na život židovske zajednice, odnosno »starog jišuva«, bio očit. Ta se zajednica od amorfne mase isključivo vjerski angažiranih pojedinaca i starih ljudi koji su došli umrijeti u Erecu, polagano pretvarala u etnički kolektivitet.

Nakon što je Velika Britanija, posredstvom svoga konzulata u Jeruzalemu, sagradila farmu isključivo za Židove, pod nazivom »Kerem-Abraham«, na scenu stupa ser Moše Montefiore. On i židovski bogataš iz SAD-a Jozef Turo za vlastita sredstva grade 1857. godine nekoliko kuća i tvornicu izvan jeruzalemskih gradskih zidina, što je dalekovidna i promišljena odluka ravna onoj o poljoprivrednoj farmi. Taj novi dio grada nazivaju Kerem-Moše i Jehudit, odnosno Mishkenot Sha`ananim u čast Montefiorea i njegove žene.

Podignuta su dva dugačka zdanja. Prvo 1860, s 28 stanova i vlastitim rezervoarom vode, na koji je postavljena crpka, u Palestini do tada nepoznata novina. Osim toga dao je sagraditi kupaonicu za ritualno pranje i peć za kruh.

Drugo je zdanje bilo manjih razmjera, a sagrađeno je 1866. Završetak radova poklopio se s pojavom kolere u prenaseljenom Jeruzalemu. Ta je bolest pomogla ostvarenju Montefioreove ideje o preseljenju.

Sada počinje zanimljiv povijesni proces slamanja mentaliteta »starog jišuva«, ali i teoloških parbi. Nitko se ne želi preseliti u nove kuće, premda su im stanovi unutar jeruzalemskih zidina bili skučeni i nehigijenski. Dobrotvori su prisiljeni tvornicu prenamijeniti u bolnicu, jer su među članovima »starog jišuva« vladale bolesti, a najviše sušica. Ponovno otpor. Bolesnici radije umiru unutar zidina nego da se presele izvan njih. Montefiore ne odustaje. Obznanjuje da će platiti svakome jeruzalemskom Židovu koji će se nastaniti u novopodignutim kućama. Javljaju se dragovoljci koji danju ondje žive, ali se u sumrak vraćaju na spavanje unutar zidina grada. Montefiore je strpljiv. Takvo dvostruko stanovanje traje nekoliko godina. Jeruzalemski Židovi mijenjaju naziv novomu naselju/predgrađu u Mishkenot — Sha`ananim (Utočište beskućnika)

Godine 1868. Jeruzalem pogađa epidemija kolere. Za razliku od staroga grada u Montefioreovu predgrađu nitko nije umro. Iako su to doživjeli kao čudo, ipak se nitko nije odlučio ondje nastaniti za stalno. Ali, sada »sami jeruzalemski Židovi«37, predvođeni već spomenutim Mošom Joelom Salomonom, kako tvrdi izraelska spisateljica Marina Feldman, te 1868. podižu još jedno predgrađe, kojem daju duhovito ime: Mahane-Izrael (Konačište, logor, ležište, ležaj, spavaonica – Izrael), ali ga nazivaju Shynat-Ma`aravim (Četvrt zapadnih Židova) jer su se ondje naselili Židovi iz Sjeverne Afrike, dakle Sefardi. Vrijeme je učinilo svoje i postupno se sve više Židova preseljavalo u Novi grad, kako su nazvali nove četvrti Jeruzalema. Budući da je Jeruzalem sveti grad, za ortodoksne Židove pojavio se teološki problem je li Novi grad njegov dio, ili je to novo nezavisno naselje. Potkraj 70-ih godina 19. st. prestali su zatvarati vrata Staroga grada. Tim su se činom Novi i Stari grad spojili u jedinstveno naselje. Većina židovske zajednice preselila se u novi dio Jeruzalema. Gospođa Feldman tvrdi da je »preseljenje Židova izvan Staroga grada imalo u sebi dublji smisao nego prijelaz iz jednoga dijela Jeruzalema u drugi«.38 U Starom gradu ostalo je tek dvije tisuće osoba, uglavnom staraca, žene i djece.

Osnivanje naselja Petah Tikva bilo je prethodnica velikog pokreta povratka u Erec-Izrael. Već 1883. g. u Petah Tikvu pristiže prva grupa Židova iz Belostoka u carskoj Rusiji. Useljenici su sagradili skromnu nastambu unutar kvadratnog trga, koji se danas naziva Vrt utemeljitelja. Od toga trga počele su se potezati ulice. Naselje se stabiliziralo. Izraslo je drveće, posađeni vinogradi. Zadah močvare uskoro je zamijenio miris breskvina cvijeta.

Teška, hrabra i neizvjesna odluka skupine Židova iz Ruskog Carstva da se nasele u Palestini, imala je velik odjek među sunarodnjacima u Europi, tako da je prihvaćaju vrlo bogate bankarske obitelji Rothschild, Hirsch, Poljakov, Peretz i druge. Uz njihovu pomoć formirat će se prva naselja i niz godina živjeti od te pomoći, što će imati negativne posljedice. Povijesna je činjenica da su prebogate židovske bankarske obitelji dale nemjerljiv doprinos ostvarenju ideje povratka i bez njihove pomoći procesi useljavanja, kao i društvenih (kulturnih, znanstvenih, prosvjetnih, športskih, političkih, ekonomskih) zbivanja u useljeničkoj zajednici imali bi sigurno drugi tijek.

Milijunaši židovske nacionalnosti ostali su trajno vezani uz svoj narod. Fascinantna je povijest bankarske obitelji Rothschild, s kojom se orodio i naš Moše Montefiore. Njezin je osnivač Meir Amschel Rothschild, antikvar i trgovac starim monetama.

Obitelj Rothschild dobila je naziv »vladari kreditora i kreditori vladara«.

Rothschildovi su stekli velike zasluge, po našem mišljenju presudne, za naseljavanje Palestine židovskom populacijom, a time i za obnovu židovske države. Prvi član te financijski moćne obitelji koji je odlučio pomoći židovsko naseljavanje Palestine bio je predstavnik njemačke grane. Za njegove novce bio je u Starome gradu u Jeruzalemu potkraj 19. stoljeća sagrađen višekatni stambeni objekt – Bet-Rothschild. Nakon toga za novce njemačke grane sagrađena je i prva židovska bolnica u Jeruzalemu, najprije u Starom gradu, a potom je premještena u novi dio grada. Godine 1886. umire Evelina Rothschild. U njezinu čast obitelj gradi u Jeruzalemu novu školu.

Jedno ime u Izraelu s pravom posebno ističu. To je barun Edmond (Benjamin) de Rothschild. On je uložio oko 5 milijuna funti sterlinga u razvoj »novoga jišuva«. Kupio je oko 500 000 dunuma zemlje u Palestini, koju je predao Židovskoj kolonizacijskoj zajednici. Kolika je u svemu tome bila zasluga njegova šurjaka Moše Montefiorea, ostaje za istražiti. Navest ćemo nekoliko primjera njegova zauzimanja:

Dana 22. srpnja 1882. skupina studenata iz carske Rusije, o kojoj je bilo riječi, poznata po skraćenici BILU – uplovila je u Jaffu. Iste godine, u pustinji nedaleko od grada razapeli su šatore i utemeljili naselje Rišon Le-Cion. Nakon prvotnog entuzijazma uslijedila je kriza. Njihov predstavnik Josef Fainberg odlučuje krenuti u Pariz k barunu Edmondu Rothschildu, kako bi zamolio pomoć. Tada je prvi put vidio Židova-kršćanina »koji je gorio od želje« da pomogne u obnovi Ereca. Barun je odmah poslao novac i stručnjake za istraživanje podzemnih voda kako bi se iskopao prijeko potreban bunar. Nakon dosta godina posjetio je Rišon Le-Cion, koji se pretvorio u cvjetno selo. Tada je kazao:

Jedino sveti cilj može napuštenoj zemlji udahnuti život i vratiti joj njezine sinove; cilj kojem ste predani svom dušom probudio je u meni želju da vam pomognem.39

Zanimljiva je pomoć Edmonda Rothschilda koloniji Zihron-Jakov, naseljenoj rumunjskim Židovima, članovima udruge Hovevei Cion, na južnom završetku gore Karmel, tri kilometra od Sredozemnog mora. Učinio je to incognito, zbog čega su ga nazvali »ha-Nadiv ha-jadua« (nepoznati filantrop). Mjesto se na arapskome nazivalo Zammarin. Na zamolbu dobrotvora mjesto je nazvano Zihron Jakov, u čast njegova oca – Jakova Jamesa Rothschilda. Paralelno sa Zihron-Jakovom nalazi se mošav Benjamin, nazvan židovskom varijantom imena dobroga baruna, kao i gradić Kirjat Benjamin u dolini Zebulon. Naselje Mazkeret Batija nazvano je u čast majke Edmonda Rothschilda, a naselje Bat Šlomo u čast njegova brata. Selo Givjat Ada nosi ime barunove žene.

Prvi koraci u Zihron-Jakovu bili su mučni. Kamenito tlo teško se obrađivalo, nije bilo oruđa, stoke, novca. Useljenici su počeli očajavati. Tada im je došao glasnik drugog bogataša, baruna Hirscha, koji ih je okupio i objavio da im je spreman pokloniti sjemenje, stoku, oruđa za rad, stručnjake, ali pod uvjetom da se presele u Argentinu. Prema Marini Feldman, oni su odgovorili:

Spremni smo prihvatiti barunovu pomoć. Vrlo smo mu zahvalni. Tko je taj barun, mi ne znamo. Vjerojatno, dobri Židov s dobrim srcem, kada nam nudi pomoć. Kažite mu da je ovdje naša zemlja. I mi ju nećemo napustiti, čak ako se pokrene planina.

Barunov glasnik bio je dirnut i vratio se, ostavivši im mnogo novca. U Parizu je sreo baruna Rothschilda i ispričao mu o teškom položaju stanovnika Zimmarina. Rothschild je naselje uzeo u zaštitu, no želio je to učiniti incognito.

Barun je došao na novu ideju – učiniti vinogradarstvo osnovnim zanimanjem mještana. Barunovi službenici doveli su sadnice. Zahvaljujući pomoći baruna Rothschilda Zihron-Jakov počeo se mijenjati pred očima. Brzo je rastao, bogatio se i postao središtem okruga za svoj narod. Židovi iz Hadere, Bat-Šloma, Meir-Šfea, Atlita i Givjat – Ade ovdje su nalazili zaposlenje.40

Godine 1888. barun Edmond de Rothschild šalje novac, oruđe i stručnjake u Petah Tikvu, a podupirao ih je i mudrim savjetima.

Rothschild nije kupovao zemljište bez sistema. Očito je imao pred sobom zamišljene granice buduće židovske države, koju treba prije toga naseliti židovskom populacijom. O tome svjedoči činjenica da je kupio zemljište u tada udaljenom, izoliranom i opasnom prostoru oko jezera Hule, na tromeđi Libanona, Palestine i Sirije. Kupio je zemlju od etničke zajednice Druza. Ondje je 19. svibnja 1886. osnovano naselje Metulu. U naselju je svoj novi dom našlo 60 osoba iz Zihron-Jakova i Rišon Le-Ciona.

Kako piše Marina Feldman, barun je bio oduševljen idejom stvaranja samostalnoga židovskoga gospodarstva u Palestini. Vidio je kako su dobro rodili vinogradi, pa je osnovao vinariju u Rišon Le-Cionu i u Zihron-Jakovu. Zamisao je bila vrlo dobra: židovski rad, židovski vinogradi, židovsko vino i .. židovske boce. Sve je bilo urađeno: podignuta tvornica, dovezeni strojevi, inženjer Meir Dizengoff, budući gradonačelnik Tel-Aviva, bio je poslan na specijalan tečaj u Europu. U čast barunova posjeta tvornici u izgradnji Meir Dizengoff je izgradio specijalna vrata, dok su radnici stvorili pjesmu na ivritu. No kada su pustili u prodaju prvu seriju boca, shvatili su da pijesak iz toga dijela obale Sredozemnoga mora ne odgovara za proizvodnju staklenih predmeta, i tvornica se morala zatvoriti. Danas je u zdanju te tvornice Muzej podvodne arheologije.41

Cionisti nisu odustajali od svojih planova i onda kada su nailazili na velike zapreke. Uz snažnu potporu svoje financijski moćne dijaspore koja je stekla i respektabilan politički utjecaj u mnogim državama, poglavito u SAD-u i Velikoj Britaniji, svladavali su sve prepreke. Bitno je što su uspjeli stvoriti financijski fond za kupovanje zemlje u Palestini. Sve dok se obitelj Rothschild nije financijski uključila u cionistički pokret, naseljavanje se pokazalo projektom koji nema izgleda. Evo kako o tome piše zagrebačka Židovska smotra 1912. g.:

Ali doskora se pojaviše poteškoće. Samo oduševljenje i zanos nijesu mogli osigurati normalni razvoj kolonija. Bez potrebnih i dostatnih sredstava, bez gospodarstvene izobrazbe, bez materijalne pomoći izvana, bez poznavanja zemlje, ljudi, običaja i jezika, klime i tla, nije moguće osigurati egizstenciju kolonija. Međutim uspjelo se predobiti baruna Edmonda Rothschilda u Parizu za kolonijalizaciju u Palestini. On ju je izdašno podupirao i tako omogućio normalan tijek razvoja židovskih kolonija.42

U Židovskoj smotri iz 1913. našli smo dva zanimljiva članka koji svjedoče o mudrosti toga čovjeka:

…Ispočetka je bilo teško, da se privikne Židove, koji su dosele bili pretežno trgovci, ratarstvu i nekojim kolonijama nije bilo lako, da prvih godina napreduju. Veliku im je pomoć dao baron Edmond de Rothschild u Parizu, koji ih je uvijek u nevolji pomagao, izliječio često nezdravo močvarno tlo sađenjem eukaliptova drveća, osnovao prostrane pivnice, gradio vodovode, organizirao prodaju vina i t.d. Ali ova doista očinska skrb barona Rothschilda imala je tu zlu stranu za koloniste, da su mnogi postali nesamostalni i nehajni, privikli se sve više na pomoć barona i nijesu se nikako micali naprijed. Razočaran ovim nenamjeravanim posljedicama svojih kolonizacijskih metoda, odrekao se baron Rothschild 1899. podupiranja kolonija te je predao upravu svoga dijela društvu Jewish Colonisation Association u Parizu.43

Kolonija »Hedera«. (…) Kako je poznato, naša kolonija bila je opkoljena nezdravim močvarama, koje su uzrokovale malariju i druge bolesti. Ove su darežljivošću baruna Edmonda Rothschilda iz Pariza većim dijelom isušene i zasađene eukaliptusovim drvećem. Jedan je zavod ponudio, da će preostale močvare uz arendu od 240 dunuma isušiti uz pogodbu, da joj kolonija dobiveno zemljište za uloženi trud i kapital prepusti. Kolonija je ovu ponudu odbila, te će nastojati vlastitim sredstvima isušiti ove močvare...44

Edmond Benjamin Rothschild umire 1934. godine, a iste godine umire i žena mu Ada (Adelaida). Prije smrti barun je napisao oporuku u kojoj je izrazio želju da bude sahranjen u Svetoj Zemlji, u njemu dragom Zihron-Jakovu. Želja mu je ispunjena nakon 20 godina. Tada su ostaci Edmonda Benjamina i Ade Adelaide Rothschild prevezeni u Izrael i sahranjeni u grobnici podignutoj u parku Ramat ha-Nadiv u Zihron-Jakovu. Grobnica je sagrađena u starožidovskome stilu.

I nakon smrti Edmonda Rothschilda ta milijarderska obitelj ostaje dobrotvor Izraela. U njenu čast formiran je fond Keren avi ha-jišuv. Novac iz toga fonda uložen je u Otvoreno sveučilište, Izraelski muzej, Glazbeni centar u Jeruzalemu itd. Barunov praunuk sudjelovao je u izgradnji naftovoda Haifa-Ejlat, u arheološkim iskapanjima u Cezareji, u naučno-istraživačkim djelatnostima Instituta »Weizmann« u Rehovotu. Barunova unuka Bat-Ševa pomogla je ustrojiti baletni ansambl, koji je njoj u čast dobio ime.

Poznata je izreka baruna Edmonda Rothschilda:

Bez mene cionizam ništa ne bi postigao, a moja djela bez cionizma ništa ne bi vrijedila.

Obitelj Rothschild i danas pomaže svojim sunarodnjacima u Izraelu. O tome daje podatke (1982. g.) francuski književnik židovskoga podrijetla, Roger Garaudy:

Guy de Rothschild je predsjednik Ujedinjenog židovskog društvenog fonda (franc. krat. F.S.J.U., op. prev.) i A.U.J.F. (franc. krat. za Ujedinjena židovska agencija za Francusku, op. prev.).

David je blagajnik F.S.J.U. i član Upravnog savjeta A.U.J.F;

Alain je bio predsjednik Predstavničkog savjeta židovskih institucija Francuske i Centralnog izraelićanskog Konzistorija;

Elie je predsjednik Izvršnog komiteta A.U.J.F.;

Edmond je predsjednik Europske organizacije za bonove Izraela;

I na kraju, Alix de Rothschild bila je svjetska predsjednica Aliya za mladež.45

Ser Moše Montefiore je svoj rad, kako na političkom polju tako i na humanitarnom, posvetio pripremi »starog jišuva« za dolazak »novog jišuva«, tj. novih, promijenjenih, izvornih Židova, koji neće doći kao ponizni hodočasnici i za društvene promjene nezainteresirani vjernici s nakanom da ondje umru, već kao hrabri obnovitelji društva i Države. Imao je sreću, zbog dugovječnosti koja mu je podarena, da doživi početak ostvarenja velikog sna, godinu 1882. kada su prvi cionisti iz skupine BILU kročili na tlo Pradomovine i ondje započeli pothvat kojem nema ravna u suvremenoj svjetskoj povijesti.

Proces repatrijacije preuzeo je na sebe cionistički pokret. Cionisti legalno kupuju zemlju, a domaće arapsko palestinsko stanovništvo, odnosno domaći veleposjednici, drže dobrim poslom prodaju močvarnih i polupustinjskih površina novopridošlim Židovima.

Engleski novinar David Hirst svjedoči o židovskom kupovanju zemljišta u Palestini prije 1929. godine:

Velika količina zemlje koju su cionisti stekli bila je vlasništvo krupnih, najčešće odsutnih zemljoposjednika. Kako je pritisak rastao, zemlje su se odricali i mali farmeri, kojih je između 1891. i 1900. godine bilo ukupno 42,7 posto, a između 1900. i 1914. godine tek 4,3 posto.

Prezime Sursock zauzima sramotno i opetovano mjesto u toj priči. Riječ je o brojnoj i neizmjerno bogatoj levantinskoj obitelji koja je veći dio vremena provodila u Zapadnoj Europi. Također su posjedovali dijelove najbogatije palestinske zemlje. U nizu transakcija između 1891. i 1920. godine sve su prodali cionistima, nepokolebani snažnim apeliranjem na njihov osjećaj za arapsku povijest, kao ni svakodnevnim pozivima upućenim njihovoj savjesti. Godine 1910. prodali su područje Foulea, skupa s križarskim zamkom što ga je poznatim učinio Saladin, u plodnoj dolini Esdraelon: 1920. riješili su se ostatka svojih posjeda, zajedno s osam tisuća seljaka u dvadeset i jednom selu, koji su kod njih zarađivali za život. Cijelo su područje stekli 1872. godine od korumpiranih otomanskih službenika za prezira vrijednu svotu od kojih 18 – 20.000 funti. Donosila im je prihod od 12 do 40.000 funti na godinu. Prodali su je za deset puta veću svotu od one za koju su je kupili, ali su se poslije gorko žalili kako su je dali prejeftino – a doista i jesu. Sudbina osam tisuća seljaka nikad nije bila utvrđena; zakupci među njima – ne i radnici – primili su za nadoknadu 28.000 funti – točno 3,5 funte po čovjeku za parcelu. Prodaja zemljišta u obitelji Sursock bila je nadaleko poznata i neodobravana transakcija. Ali, bilo je i mnogih drugih.

(...)

Mada je bilo mnogo, često nepredvidivih, okolnosti kojima cionisti duguju svoj zapanjujući uspjeh, ne i posljednja među njima bila je nekompetentnost i neodgovornost arapskih vođa, lakoumnost i egoizam povlaštenih klasa. (...) Oko devet desetina zemlje što su je Židovi stekli do 1929. godine prodali su im odsutni zemljoposjednici.46

Useljeni Židovi organizirali su mošave i komunističke zadruge kibuce 47 kao jedino moguće samoodržive u tim teškim uvjetima društveno-proizvodne zajednice, planski podizali suvremena naselja, osnivali poduzeća i banke, gradili ceste i pruge, organizirali snažne sindikalne udruge, stvorili vlastiti administrativni aparat, vodili brigu o jeziku, stvarali književna djela, osnivali kazališta i biblioteke, škole, dječje vrtiće i bolnice, unaprijedili sredstva masovnog priopćavanja, razvili snažnu vanjsko-političku aktivnost, ustrojili vlastitu obranu Hashomer (Stražari), koji 1920. prerasta u dobro organiziranu snagu pod nazivom Haganah (Obrana).

U svim useljeničkim kolonijama uvodila se napredna poljoprivreda. Tomu se pristupalo znanstveno. Arapski poljoprivrednici to nisu imali, niti su mogli u tom sektoru pratiti židovske doseljenike, a njihovi veleposjednici nisu ni bili zainteresirani za modernizaciju. Useljenici su prije dolaska u Palestinu prolazili poljoprivredne tečajeve s praktičnim radom. Dakle, nisu bili samouci, već educirani ljudi. Kroz forme života u kibucima i mošavima trebala se promijeniti društvena i individualna svijest Židova. Od pojedinaca usredotočenih na preživljavanje i bavljenje poslovima koji donose prihod i znače nemilosrdnu konkurenciju, a u zajednici usredotočeni jedino na vjerske pouke, trebalo je stvoriti Novoga Židova, judaističko-socijalistički odgojena, kojemu će židovski interesi biti iznad osobnih, koji posjeduje snažnu motivaciju, visoke ideale i razvijenu etiku. Židov u getu istočne Europe bio je iskompleksiran, frustriran, defanzivan, neiskren, introvertiran, čovjek knjige a ne akcije, pa čak i fizički obilježen vjekovima takva života. Treba kazati da hrvatski Židovi nisu živjeli u getu, i te karakteristike za njih ne vrijede. Novi Židov biti će slobodan, samosvjestan, hrabar, postojan, pravedan, iskren, ponosan što pripada Narodu Izabranome.

Istaknuti intelektualac među hrvatskim Židovima između dvaju svjetskih ratova, Cvi Rotmüller, napisao je 1925. poticajnu knjigu Židovska kolonizacija Palestine – pregled, u kojoj piše:

Židovski je narod strašen i izmoren vjekovima patnje, lutanja i progona. I ako su mu neka dobra svojstva time porasla do savršenstva (brzina shvatanja, kombinacije, sposobnost prilagođavanja i t. d.), ipak su nezdrava razdioba zvanja i neprekidno naglašavanje duševnosti na račun tjelesnoga razvitka, neukorijenjenost u tlu itd., uzrokovali pojave degeneracije, nazatka njegove životne snage. Među živčanim bolesnicima pripada Židovima prvo mjesto. Stoga je razumljiva težnja za regeneracijom, obnovom židovskoga organizma.

A težnja za obnovom nailazi u duši židovskoga naroda na zatrpane, ali neugasive iskre ljubavi prema vječnoj domovini Palestini, u kojoj je narod negda slobodno živio i u kojoj imade prema obećanju proroka opet da oživi svojim, slobodnim životom, imade prema tome u sebi različitih motiva i različitih ciljeva: nastala iz vječne čežnje za slobodnim životom; podjarena grozovitim nesrećama galutskoga progonstva; upravljena ljubavlju prema drevnoj domovini; potaknuta izgledom u bolji i pravedniji društveni poredak – ona se nama ukazuje kao elementarna čežnja za slobodom i za ljudskim dostojanstvom; kao čežnja sveobuhvatna i sveprožimna, što se ispoljava u svim područjima života, koji treba iz temelja promijeniti i obnoviti. (...)

Cilj je naše kolonizacije: židovska zajednica koja se temelji na židovskome radu.48

Alije (useljenički valovi)

Organizirano preseljavanje počet će 1882. godine.

Prva alija traje od 1882. do 1903. godine. U njoj je sudjelovalo oko 25 000 ruskih useljenika (biluhim).

Turska je bila vrlo sumnjičava prema useljavanju Židova. Zbog toga 1882. donosi Zakon o zabrani useljavanja Židova u Palestinu. Međutim, oni odlaze onamo kao »hodočasnici«, a Rothschildova kompanija preuzela je brigu oko podmićivanja lokalnih turskih dužnosnika. Lokalni veleposjednici nisu se bunili zbog stvaranja židovskih kolonija. Smatrali su ih posljedicom vjerskog fanatizma, a koloniste svojevrsnim luđacima. Prodaju močvarnih i nekvalitetnih površina držali su odličnim poslom. Trebalo im je deset godina da shvate kako se radi o procesu s dalekosežnim posljedicama. Već 1890. godine u Palestini je formirano 20 židovskih naselja. Ako promotrimo njihov razmještaj, lagano možemo uočiti da su podignuta na strateškim mjestima, te da ocrtavaju prostor buduće nezavisne države. Zbog toga se godine 1891. politički predstavnici palestinskih Arapa obraćaju Visokoj porti s pritužbom zbog »oduzimanja zemlje i židovskog naoružavanja«. Međutim, ono osnovno arapska društvena, vjerska i politička elita toga vremena ne rješava, a to je odnos prema vlastitim sunarodnjacima koji zbog lakomosti prodaju Židovima zemlju.

Ni jednome od zemljoposjednika koji su omogućili Židovima da na legalan način kupe zemljište, arapska zajednica nije učinila ništa, osim što su im upućivani apeli i verbalni prijekori. A upravo tim arapskim veleposjednicima Židovi mogu zahvaliti što su na zakonit način vraćali u svoj posjed pradjedovsku zemlju. Svi kasniji pokušaji usporavanja useljavanja Židova nisu imali šansi. Cionisti su radili predano i promišljeno. Imali su viziju uspostave svoje nezavisne države i njoj su podredili svaku djelatnost. Na tome putu mogli su biti usporeni zbog vlastitih taktičkih pogrešaka ili zbog međunarodnih političkih faktora, ali nisu mogli biti zaustavljeni. Bila je to specifična nacionalnooslobodilačka borba koju treba promatrati u kontekstu židovske povijesti. Ona ima odlike vremena u kojem su se formirale nacionalne države.

Naseljavanje Palestine s ciljem da se ondje stvori židovska država, nije zagovarao ni Ahad Ha-am, vođa tzv. »duhovnog cionizma«, jer mu je Cion bio duhovno, a ne političko središte židovstva. U tom pogledu ser Moše Montefiore, premda praktičan pripadnik Mojsijeve vjere, imao je drugačije stajalište. Dva velika humanista našla su se na suprotnim pozicijama. Ahad Ha-am je 1881, dakle na početku prve alije, posjetio Palestinu i nakon toga dao vrlo indikativnu izjavu:

Izvan Palestine uobičajeno je uvjerenje da je Erec Izrael uglavnom pješčana i kamena pustinja, te da svatko tko želi može uzeti zemlje koliko želi, i da je obrađuje po svome nahođenju. Istina je sasvim drugačija. Cijelim prostorom zemlje gotovo je nemoguće vidjeti neobrađeno polje. Jedini nekultivirani dijelovi su polja pijeska i brda kamenja na kojima uspijeva jedino voće, i to tek poslije mukotrpnog i dugog čišćenja i obrađivanja.49

Druga alija traje od 1903. do 1914. godine. U njoj je sudjelovalo oko 35 000 useljenika. Političke cioniste nazivali su revolucionarima, a praktične evolucionistima ili sintetičkim cionistima, jer su zagovarali sintezu političkog i praktičkog rada.

»Druga alija označava kraj arapsko-židovske sloge. Dok je Herzl, mada u rijetkim prilikama, isticao da su strahovanja od cionista neosnovana i da oni 'ne pomišljaju na istjerivanje Arapa iz Palestine', te, izgleda, maštao o dvonacionalnoj Palestini, njegovi nasljednici mijenjaju kurs. Poslije Herzelove smrti prevagu u cionističkom pokretu odnose ruski Židovi koji se zalažu za jednonacionalnu židovsku državu (isključivo u Palestini). Rastu arapskog nepovjerenja i kasnijim sukobima značajno je doprinio i spomenuti kult židovskog rada koji je podrazumijevao i fizičko odvajanje, što je stvorilo povoljne uvjete za jačanje antagonizama«.50

Treća alija počinje nakon Prvoga svjetskog rata 1918, točnije 5. prosinca 1919, kada je u Palestinu stigao prvi brod »Ruslan« s useljenicima, i traje do 1924. godine.

Četvrta alija (1924 – 1926). Useljenici te alije pretežito dolaze iz Poljske, a nije ih vodio cionistički ideal, već činjenica da je SAD ograničio useljeničku kvotu. U njoj je bilo oko 60 000 duša. Dolaze cijele obitelji i sa sobom donose svoj kapital. Nisu skloni poljoprivredi. Naseljavaju se u gradove. Tel Aviv su vrlo brzo pretvorili u trgovački grad. Njihovo odbacivanje »pionirskog života« razočaralo je utemeljitelje Izraela.

Peta alija traje od 1926. do 1939. godine. U Njemačkoj na vlast dolazi Hitler. U Palestinu se useljava oko

250 000 duša, većinom iz Poljske. Oko 25 % bilo ih je iz Njemačke i srednje Europe. Sudionici te alije osnovali su filharmoniju, mnoge kulturne, znanstvene i prosvjetne institucije, otvorili mnogobrojne restorane i dali gradovima njemački ugođaj.

Šesta alija traje od 1939. do 1948. godine. U njoj je sudjelovalo 143 000 imigranata.51

Povratak Židova u Palestinu kao problem diplomacije velikih sila

Useljavanje ili povratak Židova u pradomovinu bio je povezan s brojnim političkim, gospodarskim, etničkim, demografskim, etičkim i vjerskim problemima.

Od zapadnih državnika, prvi je Napoleon Bonaparte pokušao pomoći Židovima. On nije bio prvi u Francuskoj koji je došao na ideju da se Židovima omogući povratak u Palestinu. U 17. st. s tom je idejom u javnost izišao Issac de la Peyrŕre.

Napoleon I. je 1799. prodro s vojskom iz Egipta u Palestinu i tom prilikom izdao svoju Proklamaciju, u kojoj je Židovima osigurao pravo na »vlastito palestinsko naslijeđe«. 52 Napoleonov pad značio je gašenje te ideje. Smatramo da bi godinu 1799. trebalo tretirati kao godinu rađanja ideje o stvaranju nove židovske države u pradomovini, a koja bi nastala useljavanjem Židova iz dijaspore, čime bi europske sile riješile problem te raspršene etnije. Mudri Theodor Herzel organizaciono je i teoretski uobličio ideju koja je zapravo ideja tadašnjih europskih velesila. Nju će djelatno pomagati židovske bankarske obitelji, a političkim i diplomatskim sredstvima europski političari židovskoga etničko-konfesionalnoga podrijetla.

Vrlo važna godina za temu koju obrađujemo jest 1831. Tada je u Palestini došlo do kratkotrajne smjene vlasti, nakon što su Egipćani zauzeli Jeruzalem. Egipatski vojskovođa Muhamed Ali uz potporu Francuske spremao se zauzeti Carigrad. Kako bi spriječile rušenje otomanske dinastije, a ujedno i premoć Francuske u tom prostoru, na Tursku stranu staju Velika Britanija, Njemačka, Nizozemska i Švicarska. Palestina postaje predmet interesa i sporenja velikih europskih sila.

Godine 1837. dolazi do velikog potresa, koji prisiljava Židove iz Cefata i Tiberijade da se presele u Jeruzalem.

Godina 1840. vrlo je značajna u životu ser Moše Montefiorea. Kao diplomat uspio je spriječiti pogrom svojih sunarodnjaka na Bliskom istoku. Naime, te se godine zbio sljedeći važan događaj za suvremenu povijest Židova: tada je izbila tzv. afera Damask, kada su Židovi optuženi za ritualno ubojstvo jednog redovnika-kapucina. Slučaj je izazvao niz krvoprolića, a afera je internacionalizirana. Tada na scenu stupa čuveni lord53Moše (Mojsije) Montefiore (1784–1885), Židov izuzetno bogatog, značajnog i dugog životnog puta. Ovaj utjecajni engleski filantrop povezao se s prvim čovjekom židovske konzistorije i francuskim ministrom pravde Adolfom Isakom Cremieom, njemačkim orijentalistom Solomonom Munkom i barunom Jamesom Rothschildom, pa oni zajedničkim snagama, pritiskom na egipatskog kediva Muhameda Alija, uspijevaju zaustaviti pogrom i isposlovati sultanov Dekret kojim se Židovi iz Damaska oslobađaju »krvne klevete«.54

Navedene europske sile pomažu Turskoj da vrati vlast nad Palestinom, ali uz uvjet odbacivanja diskriminatornih zakona prema nemuslimanima. Turci su prisiljeni kršćanima dopustiti podizanje crkava, a židovima sinagoga. To se ticalo samo turskih podanika. Velike sile stječu mogućnost utjecaja na unutarnju politiku Turske. Vrlo je važno podsjetiti da je Turska od tada morala davati suglasnost za otvaranje stranih diplomatsko-konzularnih predstavništava u Jeruzalemu. Odmah ih je otvoreno deset, među kojima britansko, francusko, prusko, rusko i američko. Jeruzalem postaje značajno diplomatsko središte. Zbog tolikog broja konzulata Jeruzalem se ubrzo poštanski povezuje s Europom, a 1865. uspostavlja se telegrafska veza između Jeruzalema i Jaffe.

Konzularna predstavništva pojedine države otvaraju u Jaffi i Haifi.

Židovskim useljenicima neki će konzulati pružiti dragocjenu zaštitu. Budući da nisu imali tursko državljanstvo, primit će ih pod svoju zaštitu i učiniti podanicima svojih država.

Na židovsko pitanje pozitivno reagira već spomenute 1840. engleski ministar vanjskih poslova, a zatim i premijer lord Palmerston. On počinje sa sondiranjem terena kod Visoke porte u Carigradu.

Uz lorda Palmerstona, zagovornik naseljavanja Židova u Palestinu postaje i ser Laurence Oliphant, pisac, diplomat i političar. Tu potporu razradio je u knjizi The Land of Gilead. Naravno, cijeli projekt događao bi se pod kontrolom Velike Britanije.

Oliphant često putuje u Palestinu.

Godine 1841. rabin jeruzalemske židovske općine službeno je priznat glavnim rabinom Palestine, a Židovima u Otomanskom Carstvu zagarantirana je ravnopravnost s ostalim podanicima u građanskim i vjerskim pravima.

Zaslužni Montefiore, uz niz drugih akcija za zaštitu Židova na širem planu, godine 1860, zajedno s francuskim ministrom pravde i liderom francuskih Židova, Cremieom, osniva u Parizu Svjetski židovski savez (Alliance Israellite Universelle), prvu međunarodnu židovsku udrugu. Premda je riječ o filantropskoj udruzi, ona je imala velik politički utjecaj. Tako npr. na Berlinskom kongresu 1878. uspijeva nametnuti u zaključke točku po kojoj je jedan od uvjeta za priznavanje novih država na Balkanu bilo priznavanje ravnopravnosti Židova.

Godine 1869. nakon što je nazočio otvaranju Sueskoga kanala, austrougarski car Franjo Josip I. posjetio je Jeruzalem. Zbog toga su turske vlasti sagradile cestu od Jaffe do Grada. To naglo povećava broj hodočasnika i utječe na otvaranje Palestine svijetu.

Utjecaj koji su velike sile imale u Palestini posredstvom svojih diplomatsko-konzularnih predstavništava, kao i sve defanzivnija vanjska politika »bolesnika na Bosporu«, omogućili su židovskim udrugama i pojedincima da hrabrije i s većim nadama rade na ideji povratka u pradomovinu, kao konačnom rješenju za svoj narod. Zbog toga nije čudno da je vrlo brzo proradila europska diplomacija. Ideja o povratku Židova u Palestinu nailazi na potporu najutjecajnijih engleskih krugova. Jedan od njih je glasoviti engleski političar i premijer-ministar Benjamin Disraeli (lord Beaconsfield) (1804–1881), inače pokršteni Židov, autor poznatih romana David Alroj i Tankred, u kojima su Židovi glavni likovi.

Colin Chapman je u pravu kada tvrdi da iako je »molitva ‘Sljedeće godine u Jeruzalemu’ stoljećima izražavala nadu Židova da bi se jednoga dana mogli vratiti u Obećanu zemlju, tek je nekolicina vjerovala da će se to jednom ostvariti. Ipak, – nastavlja ovaj autor – prvi značajniji pomak u 19. stoljeću zbio se kada su, nakon emancipacije Židova u Zapadnoj Europi, neki bogati Židovi, primjerice filantrop Sir Moses Montefiore, počeli raditi na oživljavanju židovskih zajednica u Palestini.«55

Godine 1875. Montefiore posljednji put posjećuje Svetu Zemlju. U visokim je godinama i bez žene, koja je u međuvremenu preminula.

Godine 1885, u dobi od 101 godine umire najveći židovski humanist 19. st., barun Moše Montefiore. Sahranjen je pokraj žene na groblju u Ramstageu. Na uzglavlje groba postavljen je kamen donesen iz Jeruzalema, na kojem je napisan tekst iz Psalma 101,15: Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo./ žale ruševine njegove.ë

1 Molitva je nastala u babilonskom sužanjstvu Židova (586–537. pr. Kr.), kada je židovska etnička elita bila nasilno odvedena u Babilon. Odveo ih je babilonski vladar Nabukodonosor II. Veliki (604–562. pr. Kr.), nakon što je osvojio, a zatim razrušio Jeruzalem.

Oslobodio ih je novi vladar pobjednik, perzijski car Kir II. (559-529. pr. Kr.). Židove koji su se odlučili na povratak u Domovinu vodio je Šešbasar, povjerenik cara Kira. Duhovni vođe Židova u to vrijeme bijahu Ezra i Nehemija, koji pokušavaju provesti vjersku i nacionalnu reformu.

Nakon što su osvajači spalili Hram, a elitu odveli u sužanjstvo, kod Židova se javlja niz novih običaja, od kojih su neki zadržani do danas. Npr., na svadbi mladenka mora razbiti čašu, žene prilikom svečanog odijevanja ne rabe sve svoje ukrase, kako bi nešto nedostajalo. Tako se i prilikom pisanja imena Jeruzalema ispušta početni suglasnik.

2 Erec-Izrael, što znači Domovina, jedan je od naziva kojim se Židovi koriste za svoju pradomovinu. To su »Zemlja Obećana«, i Sion. Mitski Cion ili Sion, najviši je od triju brežuljaka na kojima je sagrađen Jeruzalem (784 m). Ostala dva su Ofel, visine 744 m i Morija, visine 777 m. Na brdu Cionu ili Sionu sagradio je kralj

David (1010–970. pr. Kr.) svoju palaču, a potom su to učinili najviši državni i vjerski dostojanstvenici. David je u Jeruzalem prenio tajanstveni Kovčeg Saveza s Bogom, čime je Jeruzalem postao vjersko i političko središte Izraela. Za Kovčeg Saveza kralj David pripremao je podizanje Hrama. Taj posao, važan za povijest Židova, dovršio je njegov otac, najslavniji židovski vladar Salamon (970–931. pr. Kr.). Nakon što je babilonski kralj Nabukodonosor osvojio Jeruzalem 587. g. pr. Kr., i razorio duhovno središte Židova, Hram Jahvin, te porušio gradske zidine, a narod odveo u babilonsko sužanjstvo, Sion je u dijaspori postao simbolom slobode, državnosti, nezavisnosti i etničko-konfesionalne samoidentifikacije.

3 T. Herzl: Jevrejska država (skraćeno izdanje objavljeno je u okviru knjige J. Frenkla: Hercl, Beograd-Zagreb, 1936), str. 149.

4 Janusz Pekalkiewicz: Duga ruka Izraela, Zagreb, 1979, str. 16.

5 Ibidem, 19.

6 Ibidem, 19.

7 M. Aksentijević: Palestinski dosje, Beograd, 1979, str. 148.

8 Detaljnije o Bazelskome kongresu vidi u: Zoran Pejašinović: Cionistički pokret. Od Bazelske do Balfourove deklaracije, Beograd, 1997.

9 Z. Baletić, ibidem, 177.

10 Oto Zentner: Ahad Haam, Hanoar, list židovske omladine Jugoslavije, god. I, br. 7 i 8, Zagreb, 1928, str.198-199.

11 Gideon, glasilo jevrejske omladine Jugoslavije, god. III, br. 9-10-11, Zagreb, juni 1922, str. 188.

12 Gideon, glasilo jevrejske omladine Jugoslavije, god. III, br. 9-10-11, Zagreb, lipanj 1922, str. 190-191.

13 Asimiliranim pripadnicima židovske manjine ne treba smatrati

one pojedince koji su se izjašnjavali kao dio većinskog naroda, npr. kao Nijemci Mojsijeve vjere, odnosno Nijemci-židovi. Time se pojavila podjela na Židove i židove. Prvi se pojam odnosi na etnonim, a drugi na konfesionalnost. Fenomen je složeniji nego što se čini, jer i promjena konfesije, što je po halahi razlog za istjerivanje iz zajednice, nije na emocionalnoj razini značila odricanje od židovstva. Primjer je bankarska obitelj Rothschild, koja je, premda katolički opredijeljena, učinila nemjerljiv doprinos preseljenju Židova u Palestinu i stabilizaciji njihovih zajednica u tamošnjim teškim uvjetima života.

14 Zoran Pejašinović: Cionistički pokret. Od Bazelske do Balfourove deklaracije, Beograd, 1997, str. 9.

15 Zoran Pejašinović: Cionistički pokret. Od Bazelske do Balfourove deklaracije, Beograd, 1997, str. 13.

16 Ovdje treba izbjeći uopćavanje. Npr. francuski ogranak bankarske obitelji Rothschild, premda je prešao na katoličanstvo, nije izgubio svoj židovski identitet, štoviše dao je nemjerljiv doprinos naseljavanju Židova u Palestinu i njihovoj gospodarskoj,

društvenoj, kulturnoj i vjerskoj situiranosti u novoj staroj domovini.

17 Prva dioba Poljske zbila se 1772. Austrija, Pruska i Rusija sporazumjele su se u Petrogradu o podjeli Poljske. Druga dioba Poljske zbila se 1793. između Rusije i Pruske, a treća 1795.

ponovo između Austrije, Pruske i Rusije.

18 Uvjerenje o »polupraznoj Palestini« postalo je sastavni dio cionističke promidžbe. U stvarnosti bilo je drugačije, na što je prvi upozorio Ahad Ha-am.

19 Vladimir M. Šobajić: Jevrejstvo i Izrael. Drugo dopunjeno izdanje, Skopje, 1986, str. 91.

20 David Vital: The Originis of Zionism, u: Colin Chapman: Čija je Obećana zemlja?, Zagreb, 2002, str. 57.

21 Leo Pinsker: Autoemancipacija, Zagreb, 1933, str. 5-17.

22 Colin Chapman: Čija je Obećana zemlja, Zagreb, 2002, str. 58.

23 Leo Pinsker: Autoemancipacija, str. 28.

24 Zoran Pejašinović: Cionistički pokret. Od Bazelske do Balfourove deklaracije, Beograd, 1997, str. 31.

25 V. Šobajić donosi drugu varijantu: BET ISRAEL LEHU VENE LE HA – Pođimo zajedno u dom Izraelov!(Isaija, 2,3).

26 Uvjerenje da je poljoprivredni rad put do iskonske židovske duše već je zahvatio cijelu dijasporu.

27 Janusz Pekalkiewicz: Duga ruka Izraela, Alfa, Zagreb, 1979, str. 19.

28 U ovome naselju rođeni su poznati suvremeni židovski pjesnici Ester Raab (1894–1981) i Natan Jonatan (1923).

29 Janusz Piekalkiewicz: Duga ruka Izraela, Zagreb, 1979, str. 19-20.

30 Jevrejski glasnik, br. 6, Beograd, 7. marta 1924, str. 4.

31 Haaviv, list jevrejske mladeži, god. XI, br. 2, Zagreb, oktobar 1932, str. 46.

32 Ibidem.

33 Ubrzo »stari jišuv« dobiva i vođu, premda se radi, uvjetno rečeno, o svjetovnoj struji. Zvao se Moše Joel Solomon. Nazivali su ga »Ćaknutim Jeruzalemcem«. Uz njega bili su Jehošua Štampter i David Gutman. Oni su isticali sljedeće uvjete koje Židovi moraju ispuniti ako se žele vratiti poljoprivredi: ideje, novac i energija. Solomon je, kako pišu njegovi biografi, imao ideja još za nekoliko naraštaja, Gutman je imao novac, dok je energiju posjedovao Štampter.

34 Marina Feldman-Meager: Svetaja Zemlja, Jerusalim, 1999, str. 320.

35 Ibidem, 320.

36 Marina Feldman: Svetaja Zemlja, Jerusalim, 1999, str. 112.

37 Teško je povjerovati u ovu tvrdnju, s obzirom na činjenicu da je »stari jišuv« živio od milodara svojih sunarodnjaka u Europi i

SAD-u. Bliža bi istini bila činjenica da iza svega toga stoje ugledni i bogati Židovi u svijetu, koji zbog političkih razloga nisu htjeli otkrivati svoj identitet.

38 Marina Feldman, nav. djelo, str. 113.

39 Marina Feldman-Meager: Svetaja Zemlja (rus.), Jerusalim 1999, str. 533.

40 Marina Feldman, nav. djelo, str. 355-356.

41 Marina Feldman, nav. djelo. str. 346.

42 Židovska smotra, br. 4 i 5., Zagreb, 15. travnja 1912, str. 51.

43 Židovska smotra, br. 2, Zagreb, 21. siječnja 1913, str. 29.

44 Židovska smotra, br. 12, Zagreb, 14. srpnja 1913, str.189.

45 Roger Garaudy: Mitovi utemeljitelji izraelske politike, Zagreb, 1998, str. 307.

46 Colin Chapman: Čija je Obećana zemlja?, »STEPress«, Zagreb, 2002, str. 65-66.

47 KIBUC (množ. kibucim), izraelska je posebnost koja se

rodila s drugom alijom. Prvi je kibuc Deganija osnovan 1909.

uz južni rub Genezaretskog jezera. Ti prvi rodoljubi zanesenjaci znali su da se mogu održati na neplodnom ili močvarnom zemljištu jedino ako zajednički nadvladaju poteškoće.

Zato su se od početka udruživali u zajednice gdje nitko nije imao privatno vlasništvo. Zajednicom je upravljalo zajedničko izabrano vijeće. Nitko nije dobivao plaću za svoj rad, ali je u zajednici imao sve potrebno za život. Nisu postojale privatne kuće za život članova. (Miroslav Modrič: Isusova Domovina – hodočasnički vodič, Hrvatsko međuprovincijsko povjerenstvo za Svetu zemlju, Zagreb, 2000, 24)

48 Cvi Rotmüller: Židovska kolonizacija Palestine – pregled,

Izdanje Saveza židovskih omladinskih udruženja, Zagreb,

1925, str. 9–11.

49 Cvi Rotmüller, nav. djelo.

50 Z. Pejašinović Cionistički pokret. Od Bazelske do Balfourove deklaracije, Beograd, 1997, str. 79.

51 Melita Švob: Židovi Hrvatske i Izrael: Osvrt, »Migracijske teme, časopis za istraživanje migracija i narodnosti«, god. 13, br. 4., Zagreb, 1997, str. 371–372.

52 Zanimljive su sintagme kojima se pokrivala namjera stvaranja

nove židovske države: »palestinsko naslijeđe«, »židovsko nacionalno ognjište«, »židovska domaja«, »židovski

nacionalni dom«, »židovsko nacionalno okupljalište«; »Erec«, »Cion«…

53 Pogrešno, jer je Montefiore dobio naslov baruna.

54 Zoran Pejašinović, Cionistički pokret. Od Bazelske do

Balfourove deklaracije, Beograd, 1997, str. 23. ; Ž. Lebl: »Rabin Jehuda Alkalaj (1798-1878)«, Mezuza – Časopis za jevrejsku književnost, br. 1, Beograd, 1993, str. 224-236. Vrlo je znakovita zajednička akcija moćnih bankara i moćnih političara.

55 Colin Chapman: Čija je Obećana zemlja, Zagreb, 2002,

str. 56-57.