OD DIOSKURA DO SVETOG NIKOLE

O nazivlju pojedinih meteoroloških pojava brine se struka, bilo da je riječ u ovome slučaju o Svjetskoj meteorološkoj organizaciji (WMO), bilo o državnim meteorološkim službama. Tako se i hrvatska meteorološka služba, predstavljena dvama nacionalnim autoritetima: znanstvenim (Geofizički odsjek Prirodoslovnoga matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) i strukovnim (Državni hidrometeorološki zavod RH), brine i o hrvatskom meteorološkom nazivlju. U tom opsežnom i ne uvijek lakom poslu moguće su pogreške i krive prosudbe proizašle iz nedostupnosti odgovarajućih pisanih i materijalnih artefakata, neprihvaćanja tradicije i povijesnog razvoja meteorološke znanosti i dakako neprihvaćanja povijesnih činjenica i njihove veze s današnjim stanjem u meteorološkoj znanosti.

Iako se na prvi pogled čini besmislenim »cjepidlačiti« na pojedinom nazivu neke od mnogobrojnih meteoroloških pojava, to ipak nije tako. U pravilu nazivi meteoroloških pojava imaju svoju fizikalnu opravdanost, ali jednako često i svoju tradicijsku kulturološku opravdanost. U tom drugom slučaju naziv je puno više od pukoga fizikalnog opisa neke pojave već je to pokazatelj pripadnosti naroda određenom uljudbenom krugu. Kad je riječ o hrvatskom nazivlju meteoroloških pojava, a napose o nazivlju vezanom uz more, življenje s morem i plovidbu, onda to nazivlje svrstava Hrvate u nasljednike antičke i aktivne sudionike europske uljudbe te kroz povijest korisnike i promicatelje stare mediteranske lingua franca.

Prema grčkome mitu najljepša žena antičkoga svijeta Leda imala je dva sina – Kastora i Polideuka (lat. Castor i Pollux) i dvije kćeri – lijepu Helenu i Klitemnestru. Kastor i Klitemnestra bijahu smrtnici jer je njihov otac bio spartanski kralj Tindarej, a Polideuku i Heleni otac je bio sam Zeus. Time je Polideuk bio besmrtnik. Prema Kastorovu ocu nazivani su Tindaridima, a po Polideukovu ocu Dioskuri (grč. Diosuroi, lat. Dioskuri ili Gemini), u značenju Zeusovi sinovi. Uvijek su bili nerazdvojni i zajednički poduzimali smione i junačke pothvate. Dapače, i u smrti odnosno u vječnom životu na Olimpu bili su nerazdvojni. Dioskuri su sudjelovali u plovidbi Argonauta i izveli mnoge junačke pothvate (Schwab, prijevod 1987).

Uz plovidbu Argonauta, kako donosi Diodor Sicilski (Bilić, 2005), vezana je epizoda s olujom, koju je Orfej molitvama pokušao smiriti, »I odmah je vjetar utihnuo, i dvije zvijezde su pale preko glava Dioskura«, zbog toga »mornari u oluji uvijek upućuju molitve božanstvima sa Samotrake i pripisuju pojavu dviju zvijezda epifaniji Dioskura«.

Kad je Kastor stradao u bitci s Afarejevim sinovima, a Polideuk nije mogao spriječiti njegovu smrt, zamoli za pomoć svoga oca Zeusa. Zeus mu ostavi na volju da izabere vječni život kao bog na Olimpu ili da sve jednako dijeli sa svojim bratom, što je polovicu vremena uključivalo zajednički boravak u mračnom podzemlju, a drugu polovicu u zlatnoj nebeskoj dvorani. Polideuk bez oklijevanja odabra zajedničku sudbinu (Schwab, prijevod 1987). Tako su antička braća Dioskuri postavljeni na nebo kao dvije sjajne zvijezde (Kastor i Poluks u zviježđu Blizanaca), koje su inače u antici imale veliko značenje za pomorce kao orijentir, a danju (nevidljivi) prema mitu borave u podzemlju mrtvih. Dioskuri preko grčke mitologije postaju u antičkome svijetu zaštitnici pomoraca, ali i svima onima kojima je pomoć neophodna, posebno na bojnom polju. Naime, zvijezde koje su pale preko glava Dioskura koje spominje Diodor Sicilski jest slabo električno pražnjenje koje se u trenutku oluje vidjelo nad glavama Kastora i Polideuka. Takva svjetlost u obliku plamteće vatre u određenim okolnostima mogla se zamijetiti i na jarbolima brodova, ali i na vršcima koplja, metalnim štitovima, šljemovima pa i oružju bojovnika antičkih bitaka.

»Ljudi im se mole u svim nevoljama života, jer poštuju Dioskure kao milostive pomagače u opasnosti. U bojnoj vrevi pojavljuju se braća kao sjajne zvijezde junaku u stisci vodeći ga k pobjedi. Na uzburkanom moru, u buri i oluji, spuštaju se lebdeći na zlatnim krilima da pomažu brodolomcima koji očajavaju. Vatrom svetog Ilije naziva danas pomorac čudesnu svjetlost koja u mraku nevremena zasvjetluca oko jarbola, jedara i konopaca, a u njoj je Grk vidio silazak Blizanaca da pruže svoju pomoć.« (Schwab, prijevod 1987).

U tom navodu prevoditelj Stjepan Hosu 1987. godine proizvoljno i bez opaske »Sankt-Elms-Feuer«, kako stoji u izvorniku Die schönsten Sagen des klassischen Altertums koji je prvi put objavljen u Stuttgartu 1838–1840, prevodi »Vatrom sv. Ilije« (detaljnije na http://gutenberg.spiegel.de/schwab/sagen/sch371b.htm).

S pojavom kršćanstva postupno se napuštaju antički bogovi i mitovi koji su ih pratili, ali to napuštanje nije »kao nožem odrezano«, već se mnoge odlike, osobine, moći i djela mitskih bogova i smrtnika postupno transformiraju i prihvaćaju u kršćanstvu i pripisuju kršćanskim svecima prvomučenicima. Takva je sudbina zadesila i Dioskure, odnosno njihova moć pomagača posebno kod pomoraca pripisuje se svecima Ermu ili Elmu i posebno na istočnom Sredozemlju i Jadranu sv. Nikoli.

I dok za sv. Erma ne postoje dvojbe u pogledu meteorološkog nazivlja (vatra sv. Elma), baš je na Jadranu u hrvatskoj meteorologiji stvorena dvojba pripadnosti te pojave sv. Nikoli (što bi bilo ispravno) ili sv. Iliji (za što ne postoji opravdani razlog). Pa kako je stvorena dvojba?

Rječnik stranih riječi (Klaić, 1985) donosi natuknicu:

Elmova vatra – (vatra sv. Elma) – plamičci, tj. izbojci elektriciteta na vrhovima jarbola, na rubovima krovova, na tornjevima, na gromobranima (i avionskim), pa i na ljudskoj kosi za vrijeme oluja i drugih nepogoda; ime neki izvode od Erazmo – Ermo – Elmo, a to je bio kršćanski mučenik iz doba cara Dioklecijana; navodno ga sicilski mornari smatraju svojim zaštitnikom i zazivlju u slučajevima velikih opasnosti pri plovidbama; drugi opet misle da se radi o nekoj transformaciji od helenska (tj. grčka) vatra, što je bila smjesa sumpora, kučina i smole sa žeženim vapnom i zemnim uljem, a gorjela je i na vodi; njom su u srednjem vijeku zapaljivali neprijateljske brodove; kod naših mornara može se čuti i »vatra sv. Ilije« (inače riječ Elmova vatra unosi u našu noviju književnost Jakov Carić, no prije njega imamo kod Palmotića: »Vihri oholi sved rezahu..., kad iznenad Elmo sveti na prvom dubu sinu i u svijeći se da vidjeti bolju kažuć nam godinu«).

U natuknici ima više nedosljednosti. Za tvrdnju: »kod naših mornara može se čuti i vatra sv. Ilije« (istaknuo M. V.) ne navodi se pisano svjedočanstvo, a kod spominjanja Jurja Carića (1854–1927) i navođenja njegova uvođenja Elmove vatre u hrvatsku književnost prešućuje se da Juraj Carić spominje sv. Nikolu i veže ga uz naše ribare. Naime, Juraj Carić (1884) donosi: »I sbilja božman je govorio po svome vlastitom iskustvu. Pojav vatre svetoga Elma ili kako ga naši mornari inače zovu: vatra svetoga Nikole, (istaknuo M. V.), jest vaviek primljen na brodu sa uzhitom. Mornar misli, da je to sveti Nikola, koji se pojavlja i naviešta, da je minula svaka pogibelj.«

Nije to jedini spomen sv. Nikole u vezi s tom pojavom. U Pomorskom rječniku (Vidović, 1984) pod natuknicom Mikula Putnik (sv. Nikola Putnik, op. M. V.) navodi se podulja poema koja je preuzeta iz poučno-zabavnog lista za pomorce Mornar (1929–1930), od koje navodimo samo dio:

...Skoči Miko na jarbol

i to spopa za pete,

i hiti v sred pučine.

Kud to Miko hitaše

tud živ oganj goraše,

kud Mikula jadriše

bila tiha bonačica.

Nezaobilazno je značenje knjige De navigatione Benedikta Kotruljevića (prevedeno 2005) za razjašnjenje nazivlja te električne pojave. Benedikt Kotruljević (1416–1469) podrijetlom je Dubrovčanin, a njegovo djelo smješta se u 1464. godinu. To je prvo sveobuhvatno djelo o navigaciji ne samo u hrvatskoj nego i u europskoj književnosti. Osim praktične vještine plovidbe Kotruljević donosi i tadašnje spoznaje iz geografije, astronomije, astrologije, psihologije, medicine i, za nas iznimno važno, iz meteorologije. Meteorološke spoznaje zahtijevaju detaljniju analizu, što prelazi okvire ovoga rada pa ćemo se zadržati samo na onom dijelu gdje se govori o elektricitetu u atmosferi, odnosno o svjetlosnoj pojavi na vršcima jarbola. U knjizi III, u V. poglavlju O predviđanju nevremena na str. 161. govori se o vatrama koje se pojavljuju na jarbolima:

»Vatre koje se pojavljuju na nebu, kada se kreću amo tamo, označavaju nevrijeme zbog sukobljavanja vjetrova. To navodi Albert Veliki i kaže da tada mornare obično obuzima strah. Kada vatre miruju bez da se pomiču na jarbolu ili na drugom mjestu, označavaju mirno vrijeme zbog prestanka vjetrova i tada su stari žrtvovali nebeskim Blizancima, Kastoru i Poluksu, jer su smatrali da im oni daju mirno vrijeme. To je bilo proricano zato, jer su Blizanci zračni znak, i kada je Sunce u njemu, velika je tišina na nebu jer se Sunce okreće u Blizancima kada ulazi u ljetni solsticij, kada vlada velika vedrina. Odatle proizlazi da naš mornarski puk ovu svjetlost pripisuje svecima, to jest svetom Nikoli, a neki svetom Ermu, pa tako i ostalima; i kad je o tome riječ, Vergilije u prvom pjevanju svojih Georgika opominje seljaka.«

U fusnoti 208 na istoj stranici prevoditelj Damir Salopek objašnjava o kakvoj se pojavi radi, spominje ukratko putovanje Argonauta i epizodu s pojavom plamena nad glavama Kastora i Polideuka te navodi: »S pojavom kršćanstva njihovu su ulogu preuzeli sveti Ermo (Elmo) i, osobito na Jadranu i na istočnom Sredozemlju, sveti Nikola, uz koje je vezana slična legenda o spašavanju mornara u oluji i pojavi vatre na jarbolju.«

Kotruljevićev zapis u kojem se povezuje sv. Nikola i pojava statičkog elektriciteta za sada je najstariji spomen njihove veze i našega mornarskog puka. Stoga nema nikakve dvojbe da se to električno pražnjenje koje se može zamijetiti na vršcima jarbola, križeva, sošnjaka na perima vesala, ali i na vršcima planinskih kuća, na gromobranima, na grmovima, na avionima pa i na glavama ljudi, naziva vatra sv. Elma, a u hrvatskoj meteorologiji odgovarajući je naziv vatra sv. Nikole. Tu pojavu potpisani autor u svojim tekstovima naziva vatra sv. Nikole (Vučetić i Vučetić 2002, i Vučetić, 2005), ali to ne nailazi na odobravanje pojedinih meteorologa.

Pa zašto dio hrvatskih meteorologa uporno tu pojavu pripisuje sv. Iliji?

Čini se da je najstarije spominjanje vatre sv. Ilije ono u udžbeniku Počela siloslovlja ili fizike za niže gimnazije tiskanog 1854. godine u Beču. Zapravo taj je udžbenik djelo češkog autora F. J. Smetane, a prijevod sa češkoga obavio je Josip Torbar. Evo što donosi o vatri sv. Ilije:

§. 190.

Oganj sv. Ilie

Često se opažaju leti na verhuncih zvonikah, na katarkah korabah, i drugih izvišenih munjovodih svetiljke, malim plamenom slične, koje se čine nekoliko časa plamtiti, pa onda opet ugasnu. Takove svetiljke zovu se oganj sv. Ilie. One dolaze bez dvojbe od munjine; jerbo kao što se sveti šiljak kovni, kad se ka konduktoru munjina približi, tako se svete takodjer šiljci visokih predmetah, dočim munjinu zračnu, ako je u obilju ima, k sebi privlače. (str. 254–255)

Treba istaknuti da Torbar upotrebljava riječ oganj (a ne vatra), koja se na žalost u međuvremenu izgubila iz naziva te meteorološke pojave.

Opširnije o tom udžbeniku, Josipu Torbaru, ali i općenito o tadašnjim političkim i prirodoslovno-znanstvenim zbivanjima u Hrvatskoj piše Žarko Dadić u knjizi Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata od kraja 18. stoljeća do početka 20. stoljeća. Iz tog djela (str. 250) donosimo citat koji Dadić preuzima iz Autobiografije Josipa Torbara.

»Pisci onodobnih znanstvenih knjiga imali su puno poteškoća sa znanstvenim nazivljem, koje se imalo ili po narodu sakupljati ili prema analogiji i duhu jezika s nova sastavljati ili od srodne braće Slavena: Čeha, Poljaka, Rusa i dr. uzimati.«

Nije moguće utvrditi je li Torbar pri prevođenju imao poteškoća i s vatrom sv. Ilije, ali je njemu kao svećeniku bez svake sumnje bila poznata veza toga sveca i groma te prateća pučka vjerovanja. Za sada se čini najvjerojatnije da je Torbar preveo tu natuknicu, ali moguće je i prilagodio »prema analogiji i duhu jezika«.

Znatno je novije spominjanje vatre sv. Ilije u Pomorskoj enciklopediji iz 1964. godine, gdje tu natuknicu potpisuje Petar Mardešić. Ni tu nema spomena zašto bi se vidljivo električno pražnjenje vezivalo uz toga sveca »Gromovnika«. Moguće da Mardešić zna za Torbarov oganj sv. Ilie, što bi se dalo zaključiti po njegovu navođenju naziva za tu pojavu iz drugih jezika (engl. saint Elmo´s fire, corona discarge, franc. feu de saint Elme, njem. Elmsfeure, Eliasfeuer, tal. fuoco di sant´Elmo). Naime, Eliasfeuer je preko češkog ili izravno iz njemačkoga mogao biti izvor Torbarova ognja sv. Ilie.

Moguće da je do zamjene došlo zbog sličnosti imena Elmo i Elias (Ilija) i njegove povezanosti sa snažnim, vidljivim i zvučnim električnim pražnjenjem u atmosferi – gromom. Daljnje neobuzdano širenje vatre sv. Ilije nastavljeno je kada su meteorolozi nekritički prihvatili taj naziv. Na žalost autor nije uspio pronaći, vjerojatno i ne postoji, pisano svjedočanstvo kojim bi se potvrdilo tko je i kada uveo vatru sv. Ilije u današnje meteorološko nazivlje. Međutim, prema usmenom kazivanju to se dogodilo oko 1974. god., kada je jedno interno povjerenstvo Republičkoga hidrometeorološkog zavoda (danas Državnoga hidrometeorološkog zavoda RH) uvelo taj naziv u službeno meteorološko nazivlje. Do danas se taj naziv uvukao u mnoge knjige, priručnike i na kraju na svedostupne internetske stranice stvarajući čvrsti nepropusni zid za vatru sv. Nikole. Na žalost, to pokazuje nepoznavanje ili neprihvaćanje hrvatske ribarske i pomorske tradicije, ali i da je moguće uz brzopletost prebrisati stoljetne tradicijske i kulturološke stečevine. Svakom ljubomornom nastojanju čuvanja tradicije, pa i u meteorologiji, neka je na pomoći svojim vatrenim znamenjem sv. Nikola Putnik.

Tomislav Bilić, »Navigacija prema zvijezdama u prethistoriji i antici« (II. dio), Naše more, god. 52, br. 1–2, lipanj 2005, 88–98.

Juraj Carić, Slike iz pomorskoga života – preko Sredozemnog mora, knjiga prva, Matica hrvatska, Zagreb 1884, 253–254.

Žarko Dadić, Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata od kraja 18. stoljeća do početka 20. stoljeća, SNL, Zagreb 1982, str. 384

Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, A-Ž, Nakladni zavod MH, Zagreb 1985, str. 370.

Benedikt Kotruljević, De navigatione (O plovidbi ), preveo i priredio Damir Salopek, Ex Libris, Zagreb, 2005, str. 271.

Petar Mardešić, »Vatra sv. Ilije«, Pomorska enciklopedija, V–Ž, 8, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1964, str. 36.

Gustav Schwab, Die schönsten Sagen des klassischen Altertums (preveo Stjepan Hosu, Najljepše priče klasične starine I, II, III), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987, 92–94.

F. J. Smetana, Počela siloslovlja ili fizike za niže gimnazije (preveo Josip Torbar), Beč, str. 330.

Radovan Vidović, Pomorski rječnik, Logos, Split 1984, str. 288.

Marko Vučetić i Višnja Vučetić, Vrijeme na Jadranu – Meteorologija za nautičare, Biblioteka More, Fabra, Zagreb 2002, str. 96.

Marko Vučetić, »Vatra na vrh jarbola«, More, god XI, br. 128, prosinac, 2005, 96–98.