METUZALEMSKI KOMPLOT

Ime Franka Schirrmachera danas je u Njemačkoj na svačijim ustima. Nije teško reći zašto: on je objavio statističke podatke o kretanju njemačkog stanovništva iz kojih se može predvidjeti stanje populacije u budućim desetljećima.1 Riječ »komplot«, koja se javlja u naslovu njegova djela, obično se upotrebljava kao sinonim za zavjeru. Moglo bi se stoga pomisliti da autor otkriva zle namjere nekih »vječno jučerašnjih«, no u pitanju je mnogo aktualniji problem: domaće stanovništvo ostaje svojom reprodukcijskom stopom daleko iza one koja bi omogućivala stalno brojno stanje, a što je manji broj ljudi u radnom odnosu, to se manje nadopunjuju mirovinski i drugi socijalni fondovi. Za razliku od drugih, čiji su izvještaji o tome imali malo odjeka (vjerojatno zato što suhe brojke nije lako prevesti u jezik koji predočuje nešto čega još nema), autor (ujedno jedan od izdavača FAZ-a) se pita što bi danas trebalo savjetovati »metuzalemima«, tj. umirovljenicima. Njima naime predstoje kritične godine, u kojima ih država neće moći uzdržavati onako obilno kao danas (govori se o mirovinama nižim za 40% od zadnje plaće). Starcima se preporučuje da se na vrijeme pobrinu za financiranje svoje budućnosti, ako ne ide drukčije (tako neki cinici), igrom na lutriji. Nezadovoljni umirovljenici nisu mala briga za modernu demokratsku državu, pogotovo za takvu koja, kao današnja Njemačka, nastoji pokazati koliko joj je stalo do dobrobiti sviju građana, čak i onih od kojih više nema koristi. Raspravu otežava činjenica da reprodukcija života ima neke veze s biologijom, a od nje do rasizma — bar za neke ljude — samo je jedan korak. Ne može stoga biti sumnje da kompleks krivnje zbog zbivanja prije više od pola stoljeća otežava snalaženje u onim teškoćama koje nastaju zbog nestašice potomstva. Među tima istaknuto mjesto zauzima zabrinutost zbog pritjecanja stranaca koji u Njemačkoj traže priliku poželjnije egzistencije no što im pruža domovina. Zapomaganje zabrinutih, onih koji naglašavaju činjenicu da je postotak nezaposlenih, ali i kriminalaca, znatno viši među novim useljenicima nego među Nijemcima, da velik broj njih ne pokušava naučiti jezik zemlje u kojoj više nisu prolazni gosti, sve je to donedavno bilo potisnuto: mirisalo je na rasizam.

Brojčani odnosi i njihove mijene

U Schirrmacherovu su djelu u prvom planu problemi koji nastaju zbog poremećena brojčanog omjera između mladih i starih, a predviđa i one koji će nastupiti u sljedećim desetljećima. Statistički podatci pokazuju da je npr. 1925. godine 5.8% stanovnika Njemačke imalo više od 65 godina, dok je onih s manje od 20 godina bilo 36.2%. Ako se nastavi današnji trend, treba očekivati da će 2020. godine biti 26% onih starijih i 17% mlađih. Brojčani omjer starih prema mladima bit će stoga gotovo deset puta veći 2020. nego što je bio 1925. godine.

Društveni odnosi ovise među ostalim o brojnoj snazi različitih naraštaja te o slici koju stariji stvaraju o mlađima i obratno, pa time i o ulozi jednih i drugih u nekom razdoblju. Kad se brojni odnos promijeni u prilog mladima (kao što je to bilo nakon »baby booma«, naglog, ali i prolaznog porasta rođenih sredinom 20. stoljeća) zahtijeva se veća snošljivost prema mladima, ali se od njih i mnogo očekuje, starci pak gube na vrijednosti. Otkad su »boomeri« dosegnuli zrelu dob, mnogo se toga promijenilo: djeca se ne prihvaćaju kao »dar Božji«, kao bogatstvo i znak obiteljskog zdravlja. Ona su sad teret, koji je utoliko teže podnositi što je više užitaka koje si mogu priuštiti samci ili parovi bez djece. Izazovu »slatka života« teško je odoljeti dok raste ugled onih koji umiju koristiti se njegovim prednostima. Dolazi tako do natjecanja u pokazivanju moći da živiš kako ti se hoće, da posjeduješ ono što je ugodno i prestižno. Optimistične procjene da će se prilike i dalje poboljšavati (za što donedavno kao da je jamčila humano-liberalna ideologija) dopušta usto da se bez straha i grižnje savjesti zadužuješ, Dug, taj nekad »zao drug«, danas je ljudima draži od djece, ona uostalom danas i stoje više no ikad.

Reaktivacija

»Metuzalemski komplot« ne upozorava na zavjeru »strogih staraca« ni u onom smislu u kojem se taj izraz javljao već u rimskog lirika Katula. Autor, naprotiv, nastoji ohrabriti starce, pa predlaže mjere koje bi već obamrlima pomogle održati, ili ponovno steći, status kakav odgovara njihovim zaslugama i sposobnostima. Nitko ne poriče da ima staraca kojima uspijeva zadržati vitalnost, pa i kreativnost, do u visoku dob, ali je pitanje hoće li prosjek biti spreman slijediti autorove savjete. On naime navodi kao uzor umirovljene vještake kompjutorskog programiranja. Tvrdi čak da bi takvi svojim iskustvom mogli uspješno konkurirati mlađima, koliko god da su ovi spremni usvojiti svaki novi trik. Mogu li zaista starci pukim vježbanjem nadoknaditi gubitak brzine reakcija i pamćenja? Mnoge od onih koji su dozrijevali kad se u nas započelo s izgradnjom socijalizma autorove riječi podsjetit će stoga na »zlatno doba nadohvat ruke«: nije li već tada vrijedilo da uspjeh ovisi u prvom redu o »svijesti«?

Poneki žustri umirovljenik možda će naćuliti uši na takvu glazbu, no ima i druga strana medalje. Ako je istina da su starci (osobito stare žene, kojih je više jer dulje žive) u velikom broju skloni reaktiviranju, moralo bi se to izraziti u njihovoj spremnosti da odgode odlazak u mirovinu. Prijedlozi u tom smislu dolaze s mnogih strana, među ostalim iz privrede, pa je vlada i zaključila odgodu sa 65 na 67 godina. U njezinim krugovima smatra se da bi takva mjera oteretila državnu kasu jer bi se njome znatno povećali prihodi za mirovinske i druge fondove. Istraživanje javnoga mnijenja pokazuje međutim da se velika većina (više od 70% ispitanih) protivi produljenju radnoga vijeka unatoč tomu što se zna da je državna kasa ne samo prazna nego, poput prosječna njemačkoga kućanstva, i prezadužena. Kritičari financijskog sustava oštro se na to obaraju; bilo je, kažu, metoda kojima se sve to moglo spriječiti.

Financijska futurologija

Stanje u kojem se danas nalazi njemačka financijska politika zaoštrava probleme o kojima se i dosad mnogo raspravljalo. Iz uvjerljivih brojčanih podataka jasno je da se kao dosad dalje ne može. Stručnjaci (poput Brune Banduleta) tvrde da je bankrot praktički već tu. Kad bi se međutim i nadalje odlučivalo u skladu s voljom demosuverena, posljedice bi mogle biti slične onima koje su nastupile nakon Prvoga svjetskog rata: galop inflacije pregazio je tada one koji nisu na vrijeme investirali u trajne vrijednosti (npr. nekretnine). Oštećeni bi se i danas utoliko spremnije radikalizirali što manje ih se uspjelo uputiti u prave uzroke Hitlerova uspona i svega što je s njime došlo. Poneki stoga već danas slute da nova demokracija nije najpouzdanija zaštita svačijih interesa. Treba li vjerovati da u krugu metuzalema takvih dojmova nema?

Potreba uspostave povoljna brojčanog omjera mlađih i starijih naraštaja sad počinje djelovati i na ideje o primjerenoj financijskoj politici. Jedna od mjera koja bi utjecala na taj odnos bila bi povišenje porezne stope za neženje, za parove bez djece, pa i za one s nedovoljnim brojem djece (za održanje populacije na dulji rok potrebno je, uz postojeći higijenski i zdravstveni standard, da žene u tijeku života u prosjeku rađaju 2.1 – 2.2 djeteta). Ispitivanje pokazuje da takvi prijedlozi nailaze na silan otpor: »porez na samoživost« jednako je nepopularan kao produljenje radnoga staža. Od svih mjera koje se predlažu kao doprinos populacijskoj ravnoteži javnost je sklona prihvatiti samo povišenje državne potpore za zbrinjavanje djece zaposlenih majki. U Francuskoj, ta je mjera u relativno kratko vrijeme podigla reprodukcijsku stopu od oko 1.4 na 1.9, ali će njezini učinci na broj poreznih obveznika postati vidljivi tek nakon više od 25 godina. Ma što da se poduzme, u idućim desetljećima sve tanji sloj mladih morat će stoga uzdržavati sve deblji sloj staraca; »komplot«, ma koje vrste, slabo će tu pomoći.

Alternativni građani

No ne nadoknađuje li se već danas manjak mladih uvozom radne snage iz zemalja koje njome obiluju? Takvu rješenju skloni su mnogi koji zagovaraju miješanje kako vjerskih tako i narodnih zajednica; oni smatraju da bi ono išlo u prilog miroljubivu suživotu i općem bogaćenju kulture. No problem nezaposlenosti jedva da bi time bio riješen. Već i među onim malobrojnim domaćim predstavnicima mlađeg naraštaja nezaposlenost je visoka. Smanjena potreba za radnom snagom zahvaljuje se tehničkom napretku i automatizaciji, a sve više i novoj svetoj kravi: globalizaciji. Pitanje je usto, može li uvoz mlade radne snage ispuniti nade onih koji od njega očekuju trajni mir. Ponašanje useljenika ovisi o teško predvidljivim zbivanjima. Provala vandalizma koja je potkraj 2005. bila zahvatila Francusku jasno je pokazala koliko je neizvjesno ponašanje mladih useljenika čak i onda kad oni pristižu iz bivših kolonija zemlje koja ih prima. Očekivalo bi se da će takvima biti olakšano prilagođivanje lokalnoj kulturi.

Vlasti se predbacuje da je zanemarila osposobljavanje useljenika za zahtjevna radna mjesta. No koja su to danas, koja će biti sutra? Zašto bi, uostalom, trebalo očekivati da će država biti ona koja će rješavati takve probleme? Je li možda uloga države u demokratskom društvu da privrednicima nameće svoje preferencije? Nije li osnovna dogma slobodnoga društva da mu je sklad zajamčen »nevidljivom rukom«, da je svaka »vidljiva« znak diktatorskih sklonosti, kakvih u slobodnu društvu ne smije biti? A kad je riječ o njemačkim metuzalemima, nisu li oni bili sustavno preodgajani u tom duhu?

Demokracija lako postaje talac kritičara kad ne uspijeva zadovoljiti njihove aspiracije. Pod uvjetima u kojima raste snaga polucivilizirane periferije svijeta, predstavnici nezadovoljnih u bogatim zemljama stječu mogućnost ucjenjivanja svojih vlasti time što ih prikazuju kao agente »mračnih sila prošlosti«, zato što ne dopuštaju da se s useljenicima postupa kao s punopravnim članovima društva. Videći da se vlastima ne uspijeva suprotstaviti pritisku, oni traže da se ukinu i »besmislene« granice među državama, da ih se učini posve propusnima. Uime ljudske solidarnosti izjednačuju se oni koji nastoje održati sustav s onima koji su katkad skloni i potkopati ga. Sve to vide i metuzalemi. Znaju oni da se civilizirano ponašanje u problematičnih sugrađana ne postiže lijepim licem i pozivima na opću solidarnost.

Starci ne vjeruju u snagu moralna kažiprsta dok god useljenici gaze moralne kriterije domaćina čim se ti ne podudaraju s njihovim običajima. O gorkim iskustvima njemačkih djevojaka koje se upuštaju u odnose s useljenicima islamske vjere (dok je istodobno islamskim djevojkama svaki odnos s mladim Nijemcima zabranjen) danas se već otvoreno piše.2 Znaju sve to metuzalemi, ali o tome u pravilu ne vole govoriti.

Moć reklame

Ako starcima treba povjeriti ulogu koju im namjenjuje Schirrmacher, oni moraju biti spremni uhvatiti se ukoštac sa svime što stoji na putu daljega razvoja, ali i s nevoljama koje s njime dolaze. Nažalost, to što stoji na putu nisu dvije-tri slamke, nego splet teško premostivih zapreka. Kad je neka zemlja na rubu bankrota, teško je vjerovati da će se izvući modernizacijom, pogotovo ako u tom pogledu, poput Njemačke, već ionako prednjači. Za dalju modernizaciju potrebni su osim svega mladi i ambiciozni stručnjaci. Da bi se njih izobrazilo potrebne su investicije za moderna učilišta i znanstvene ustanove. No potrebne su i ustanove koje će ih zaposliti, prije svega konkurentna privreda. Poduzeća moraju investirati upošljavanjem mladih stručnjaka, a to ne mogu ako svoje proizvode ne mogu prodavati. Prodaja pak ne ide ako stanovništvo ne može održati svoju kupovnu moć. Pa ipak, zahtjevi u tom smislu postali su odnedavna vrlo glasni.

Plodovi nastojanja da se problem riješi povećanjem interesa domaćih ljudi za domaće produkte katkad su groteskni. Od televizije se na primjer traži učestalo emitiranje (već ionako histerično nametljivih) reklama za nove proizvode. A što može reklama protiv svega što sili na štednju, kako u domaćinstvima tako i u ministarstvu financija?

Motivacija mladih da se podvrgnu potrebnoj izobrazbi pod takvim se uvjetima smanjuje zbog slabe nade da će naći posao za koji su osposobljeni. Usto ni najbolji mladi njemački stručnjaci danas nemaju prilike naći prikladno namještenje. Odlaze stoga u Kinu i Brazil, stotine tisuća njih koji su stekli kvalifikacije (velikim dijelom na račun države) napušta domovinu. Mogu li ih metuzalemi u tome spriječiti? Jedva je vjerojatno da bi oni to i pokušali, a pitanje je je li i njima samima jasno, koji globalni strukturni problemi stoje iza kulisa političkih rasprava i ideologija koje ih uvjetuju.

Standard

Razmatranje tih problema nije međutim nedostupno ni prosječnu intelektu; to što se glas razuma slabo čuje treba zahvaliti obzirima koji su, zato što ugrožavaju ustaljena uvjerenja, malo pristupačni racionalnoj svijesti. Treba početi od onoga što je očito: njemačka privreda zakočena je visokim cijenama svojih proizvoda. Zašto su one visoke? Zato što radničke plaće u zemljama jednom ostvarena visoka standarda ne mogu a da ne budu znatno više od plaća u zemljama niska privrednoga razvoja. Razlog je u tome što se troškovi održanja visoka standarda ne mogu političkom odlukom sniziti na razinu nerazvijenih. Električna pećnica ili sudoper ne može se zagrijavati cjepanicama ili kravljom balegom. Struja, motorno gorivo, pa čak i voda, nisu dobra koja se danas uzimaju ravno iz prirode, cijena im ovisi o politici velikih kompanija — i u pravilu raste. Mogu li tu metuzalemi pomoći? Treba li ih nagovoriti da primjerom pokažu kako se i u Njemačkoj može preživjeti uz standard jednak onomu pakistanskih brđana? Ipak, kao da se vjeruje da bi ovdje i ondje nagrada za isti rad trebala biti jednaka, da stoga visoke njemačke plaće nisu »fair«, da je možda i opet riječ o skrivenu rasizmu.

Među njemačkim političarima vode se beskrajne rasprave o pogreškama koje su skrivile kritično stanje, ali se ne spominju momenti o kojima ovise realne mogućnosti. Visok standard može se održati samo uz visoke plaće, ali poduzeća danas nisu prisiljena davati ih, jer im je dopušteno seliti pogone u zemlje niskih proizvodnih troškova. Takva praksa izaziva reakcije koje ne mogu a da ne budu štetne. Kako bi pomogli onima koji su izgubili posao, sindikati proglašuju štrajkove — bez uspjeha, jer vlada nema snagu da se suprotstavi globalizaciji kojoj je put osvijetljen moralnim sjajem sveljudskoga bratstva. Liberalna ideologija, taj temelj ideje globalizacije, sukobljuje se tako s ciljem prirodne društvene težnje da se postigne, ali i održi, visok standard života u vlastitoj kući.

Marksistički gledano, globalizacija je krađa kapitala koja ide na štetu onih koji ne sudjeluju u profitu stečenu na globalnom tržištu. Njeno moralno opravdanje je u tome što globalni poduzetnik zapošljava i plaća radnike u drugim zemljama, pa time diže njihov standard. U matičnim zemljama smanjuje se broj radnih mjesta, pa stoga i standard. Države su sad prisiljene pomagati nezaposlenima i trošak nadoknađivati porezima, a drugi poduzetnici »racionalizacijom«, tj. smanjenjem broja i prihoda zaposlenih. Otpuštaju se danas i namještenici trgovačkih poduzeća, osobito onih koja vabe kupce niskim cijenama (Aldi, Lidl, itd.) Čini se to neobično brutalno, a usto i na teret preostalih zaposlenika (slično se zbiva s bolničkim personalom). Sindikalno organizirani na svaku mjeru štednje reagiraju dugotrajnim i zagriženim štrajkovima, kakvih u Njemačkoj odavno nije bilo. Ipak, ne može se reći da sav profit ide u džep »šačice kapitalista« — da je tako, ne bi u skijaškoj sezoni dolazilo do prometnih zastoja u smjeru prema Alpama. Tisuće žednih rekreacije tad provode čitave noći u svojim kolima. Standard? Da, standard!

Kako će se metuzalemi oduprijeti »uravnilovci« globalizacije? Neće li sumnja da joj se protive pasti na njih prije negoli na mlade? Što im koristi da bolje od mladih vide kako, poput svake uravnilovke, globalizacija kažnjava narode koji su uspjeli ostvariti visok standard? Da ih kažnjava zato što ne žele, a zapravo ne mogu, vratiti se u stanje u kojem je standard još bio nizak, pa se moglo živjeti i s niskim plaćama? Što će metuzalemi savjetovati državi kad ona tvrdi da je privreda u redu, tek domaća potražnja da je slaba? Hoće li reći da potražnju treba povisiti daljim zaduženjem kućanstava? Kako se može u isti čas »stezati kaiš« i »odriješiti kesu«?

Zaboravljeni prijedlozi i trijezne vizije

Potkraj Drugoga svjetskog rata, ministar financija Sjedinjenih Država, Henry Morgenthau, predlagao je da se nakon pobjede nad Osovinom njemački narod kazni za počinjene zločine time da mu se uništi ne samo vojna nego i civilna industrija. Nijemci bi, prema njegovoj koncepciji, smjeli postojati samo kao narod posve seljačkog načina života. Bilo bi zanimljivo znati kako bi Morgenthau, da je danas živ, gledao na tu svoju ideju. Nije isključeno da bi, suočen s današnjim stanjem, došao do zaključka da mjere koje je preporučivao ne bi značile kaznu, nego prije mudro osiguranje od iskušenja modernizacije, industrijalizacije i globalizacije. Da je prijedlog bio prihvaćen, Nijemci danas možda ne bi patili od rastakanja narodne supstancije, nego bi, u nesmanjenu broju, uživali prednosti nametnute izolacije.

U malim zajednicama seljačkih društava izbor među štetnim navikama nije obilat. Dok god je pak u onim civiliziranima popularan onaj koji svoje obveze ne uzima ozbiljno, dok god je prestižno ne mariti za zdravlje kad ono zahtijeva izvjesnu stegu, dok god je »in« luda vožnja motornim vozilima, mobitelski razgovori s partnerom svake tri minute, itd., teško je održavati navike koje vode k uspjehu. Današnje strasti vode do općeg pada radnih, pa čak i intelektualnih sposobnosti. Pokazuju to ne samo različiti testovi (»Pisa«) nego i izvještaji privrednika koji bi rado zaposlili poneku mladu osobu, ali ih u tome priječi neshvatljiv manjak razumijevanja i interesa većine kandidata za svrhu rada i ulogu poduzeća u privrednom sustavu.

To još ne znači da pad sposobnosti dolazi od pretjerana vrednovanja »materijalnih« dobara. Ono što se danas pripisuje »materijalističkoj filozofiji« zapravo je izraz natjecanja za medalju uživanja bilo čega, od uzbuđenja igrom ove momčadi do ushita stilom onih glazbenih idola. Užitak je nagrada za napor potreban da se pripadne određenoj skupini obožavatelja. Obrat prema »duhovnosti« može na tome malo promijeniti: ona sama već je odavna jedno od područja u kojem vlada natjecanje za svojevrstan prestiž.

Natjecanje u užitku dovodi i do naopakih predodžbi o budućnosti. One su zanimljive samo ako su senzacionalne, ako potiču emocije. Za volju jake emocije, ljudi su danas spremni prihvatiti svaki besmisao. Jedan od primjera su filmovi o invazijama »aliensa«, fašistoidnih stanovnika svemirskih tjelesa iz nepoznatih galaksija. Naziv »science fiction«, kojima ih se obdaruje, obavija ih aureolom znanstvenosti. No ako se pita astronome, dobiva se odgovor: život je u svijetu toliko rijetka pojava da bi invazija aliensa, ako takvi igdje postoje, zahtijevala lijet brzinom svjetla u tijeku milijuna godina. Tisuće i tisuće aliensa morale bi se izredati u ne baš komotnim svemirskim brodovima prije no što bi se onaj zadnji naraštaj mogao posvetiti zavjetu svojih prapredaka — da se iskorijene sentimentalni ljudski mekušci. Usto bi svaka invazija aliensa mogla i zakasniti: dok oni stignu, Zemlja bi već mogla biti pusta i prazna, mekušcima ni traga.

No nije samo natjecanje koje zavodi na varljive predodžbe o budućnosti. Varljivo može biti i uvjerenje da će se promjene koje danas primjećujemo nastaviti u istom smjeru. Primjer žrtve takva uvjerenja bio je već spomenuti Hitler: suočen sa znatnim porastom njemačkog pučanstva od vremena Tridesetogodišnjega rata pa sve do njegovih dana te s činjenicom da je tim ratom izgubljena prilika domoći se onakvih kolonija s pomoću kojih su se bogatile zemlje poput Španjolske, Engleske, Francuske, priklonio se ideji širenja Njemačke prema sjeveroistoku, gdje nakon poraza Rusije u Prvom svjetskom ratu nije očekivao otpora. Da mu je tada koji zajamčeno pouzdani futurolog prorekao onakvo brojčano urušavanje njemačkog naroda kakvomu smo danas svjedoci, motivacije za agresivno nastupanje u njega ne bi moglo biti. Nepotrebni bi tad bili kako prijedlozi Morgenthauovi tako i Churchillove sugestije, prema kojima je s Nijemcima trebalo postupati tako da postanu »lijeni, tusti i impotentni«. (Oni doduše nestaju, ali i ono malo što ostaje još uspijeva pokupiti poneku torinsku medalju.)

Put u pakao, geni i kultura

Među sumnjive procjene trebalo bi zapravo ubrojiti i one o uzrocima populacijske eksplozije u Trećem svijetu. Kako se danas na to gleda, čini se da je taj svijet, sa svim svojim običajima i moralnim pojmovima, nastao spontano i nepredvidljivo. Kad se bolje pogleda, čini se da je za neravnotežu odgovoran i humani moral onoga drugoga, naprednog svijeta. Stvorio se dojam da je moralno neprihvatljivo raspolagati sredstvima za liječenje ubojitih zaraznih bolesti, a ne staviti ih na raspolaganje svima, osobito onima koji su njima najviše pogođeni. Liječnici visokih sposobnosti i suosjećajnosti, poput Alberta Schweitzera, žrtvovali su godine svoga života za dobrobit svijeta kojemu nisu pripadali. Nisu s time računali da su od pošasti spašeni milijuni žrtava, ali da se naglo povećao i broj silno plodnih roditelja. Današnju eksploziju Trećega svijeta treba stoga u visokoj mjeri pripisati nepromijenjeno visokoj reprodukcijskoj stopi — i dobrim namjerama kojima je, prema poslovici, popločen put u pakao.

Hitler nije raspolagao podatcima o podrijetlu gena u očeva i majki naroda koji je htio spasiti od propasti, vjerovao je tek u »čistu rasu«. Da je znao u kojoj su se mjeri markeri, karakteristični za potomke Kelta i Slavena, mogli već u njegovo vrijeme naći u »čistih« germanskih Nijemaca, briga za rasnu čistoću ostala bi mu bez temelja. Takvim se slutnjama možda tješe oni koji danas zagovaraju naseljavanje (od svojih ljudi napuštene) Hrvatske ljudima iz Bugarske, Rumunjske... Treba li se zabrinuti kad genetičari budućnosti u nas pronađu visok postotak kineskih ili ciganskih gena? Nipošto — tako, implicitno, zagovornici importa stranaca. Bitno je da ti useljenici prihvate hrvatsku kulturu. A ona je u nas tako duboko ukorijenjena da se od iranske pradomovine do danas u njoj ništa nije promijenilo. Kršćanstvo, njemačke škole, francuska moda, široka ruska duša — sve je to ništa prema našoj Pulskoj areni, našem Svetom Donatu, i tako redom. Kako bi tomu mogli nauditi Kinezi, Cigani, i njihovi geni?

»Ne znam«, rekao bi pjesnik, »gonetam uzaman«.

Bar jednoga se ne treba bojati: da će u Zagrebu presušiti vrelo metuzalema. Oni su najpouzdaniji jamac našega visokoga životnog standarda.

1 Frank Schirrmacher: Das Methusalem-Komplott. Heyne, München, 2005.

2 Norbert Falthauser: Falsche Fremdenfreundlichkeit. Hohenrain, Tübingen, 2006.