LJUDEVIT KEŽMAN — RADIĆEV DIPLOMAT

Dr. Manko Gagliardi

U parlamentarnom razdoblju postojanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. od osnutka (1918) do uvođenja osobne diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića (1929), na njezinoj je političkoj pozornici djelovalo mnoštvo političkih stranaka i skupina. Bilo bi teško pronaći neku tadašnju građansku političku stranku koja u svojim redovima nije imala određeni broj svećenika, članova raznih vjerskih zajednica koje su djelovale na teritoriju Kraljevine SHS. U svrhu ilustracije navedene tvrdnje navodim neke od najistaknutijih svećenika koji su svojim djelovanjem u znatnoj mjeri obilježili politički život nekadašnje jugoslavenske državne zajednice. Katolički svećenik dr. Anton Korošec bio je dugogodišnji predsjednik Slovenske ljudske stranke i ministar u mnogim kraljevskim vladama. Pravoslavni svećenik i član vodstva Narodne radikalne stranke prof. dr. Vojislav (Voja) Janjić bio je ministar u više vlada. Katolički svećenici prof. dr. Janko Šimrak, kasniji biskup križevačke grkokatoličke biskupije i prof. dr. Stjepan Bakšić te hercegovački franjevci Didak Buntić, narodni zastupnik u Ustavotvornoj skupštini i dr. Dominik Mandić bili su istaknuti članovi Hrvatske pučke stranke. Dr. Fran Barac, profesor na zagrebačkom Teološkom fakultetu i katolički župnik dr. Svetozar Rittig bili su ugledni članovi Hrvatske zajednice. Stjepan Pavunić, pop Stipe pl. Vučetić i prof. dr. Josip Pazman bili su aktivni članovi Hrvatske stranke prava. Bosanski franjevac Jako Pašalić bio je narodni zastupnik Hrvatske težačke stranke u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS. Don Juraj Biankini, potpredsjednik Davidovićeve vlade, stavio je svoj svećenički ugled na raspolaganje Demokratskoj stranci. Među suutemeljiteljima Radićeve Hrvatske (pučke-republikanske) seljačke stranke (H/P-R/SS) bila su i četiri katolička svećenika: Antun Irgolić, Antun Schlegel, Rikard Korytnik i Franjo Škrinjar. Dva vjerojatno najpoznatija člana H(P-R)SS-a iz redova katoličkog svećenstva bili su Pavao Matica, kasniji disident i ministar u vladi generala Petra Živkovića te dr. Ljudevit (Lujo) Kežman (Zagreb, 1887 – SAD, o. 1950), svećenik zagrebačke nadbiskupije. Nije slučajno da navodim gotovo isključivo katoličke svećenike, jer je notorna činjenica da su oni bili ne samo članovi nego dapače istaknuti dužnosnici i parlamentarni predstavnici svih relevantnih političkih stranaka u Sloveniji, Hrvatskoj, Vojvodini te Bosni i Hercegovini, odnosno u ondašnjim pokrajinama Kraljevine SHS u kojima je Katolička crkva, s obzirom na druge vjerske zajednice, imala apsolutnu većinu ili barem brojčano jaku manjinu vjernika. Treba odmah naglasiti da aktivno sudjelovanje svećenika u politici nije u suprotnosti s njihovom službom unutar neke vjerske zajednice, jer je tu u prvom redu riječ o pravu koje proizlazi iz državljanskog statusa, a ne konfesionalne pripadnosti. Osim toga, ni jedna vjerska zajednica u Kraljevini SHS nije imala svoju političku stranku pa shodno tomu nije mogla snositi nikakvu odgovornost za eventualno političko djelovanje nekoga svog svećenika. Ipak, ovisno o procjeni crkvenih vlasti, osobito kada je riječ o Katoličkoj crkvi, pojedinom se svećeniku moglo zabraniti članstvo u političkoj stranci koja je svojim programom ili djelovanjem ugrožavala konkretnu vjersku zajednicu ili se općenito protivila svjetonazoru utemeljenom na vjerskim istinama.

Kežman i »Memorandum« za Konferenciju mira u Parizu (1919)

Nakon što je regent Aleksandar Karađorđević u Beogradu 1. prosinca 1918. proglasio ujedinjenje kraljevina Srbije i Crne Gore s kratkotrajnom Državom Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo/Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca u državnopravnom je pogledu došlo do svršenog čina kako za geopolitički prostor jugoistočne Europe tako i za predstojeću Konferenciju mira u Parizu. Nastanak nove države nije bio prihvaćen s jednakim oduševljenjem u svim njezinim dijelovima, pogotovo ne onima koji su još donedavno bili u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Stjepan Radić, predsjednik H(P-R)SS-a, osjetivši opravdano nezadovoljstvo hrvatskog sela, krenuo je početkom 1919. s političkom akcijom protiv novouspostavljenoga državno-političkog stanja.

Nastojeći upoznati svjetsku javnost s teškim prilikama u Hrvatskoj i zahtjevima hrvatskog naroda glede njegove budućnosti, Radić je zajedno s najužim vodstvom stranke odlučio poslati »Memorandum« na Mirovnu konferenciju u Parizu – na »ruke predsjednika američke vlade Wilsona«. »Memorandum«, čiji je autor bio S. Radić, potpisali su Vladko Maček i Josip Predavec, koji su ga trebali dostaviti Mirovnoj konferenciji. Zadaća pronalaženja pouzdanoga kanala za prebacivanje »Memoranduma« iz Zagreba u Pariz bila je povjerena dr. Lj. Kežmanu, koji je dobro govorio francuski jezik. Tijek cijele akcije opisao je nešto kasnije, kao pritvorenik u zatvoru zagrebačkoga Sudbenog stola, sam Kežman u pismu dr. Gjuri Šurminu. On se, prema vlastitoj izjavi, odlučio na akciju da bi »sebi i možda još kome od HP[-R]SS« pribavio »putnicu [putovnicu] za Pariz«, odnosno omogućio odlazak na Mirovnu konferenciju. Kežman je u Ljubljani stupio u doticaj s »talijanskom misijom« u nadi da će mu ona izaći ususret. Videći u akciji H(P-R)SS-a i svoj interes, članovi su misije uputili Kežmana u Trst na sastanak s dopukovnikom Finzijem, čije je pravo ime bilo Cesare Pettorelli Lalata. Talijanski je časnik bio vrlo susretljiv te je Kežmanu, koji je vjerojatno već tada bio »glavni tajnik« H(P-R)SS-a, tj. tajnik Glavnog odbora stranke, ponudio da u Pariz osim njega »ide i još tkogod, da bude cijela deputacija«. Nakon što je u razgovoru od Kežmana dobio informaciju da je dr. Maček vodeća ličnost H(P-R)SS dok se Radić nalazi u pritvoru, Finzi je predložio da se i njega uključi u »deputaciju«. Iza Finzijeve tobožnje susretljivosti prema nastojanju predstavnika H(P-R)SS-a da dođe do Pariza krile su se talijanske teritorijalne pretenzije prema hrvatskim dijelovima istočnojadranske obale. Naime, u nastavku razgovora talijanski je časnik zatražio od dr. Kežmana da »ta deputacija u ime HP[-R]SS potpiše prije svog odlaska u Pariz [...] jedan pakt sljedećeg sadržaja: 1) Italija se obvezuje, da će kod vlasti entente podupirati želju hrvatskoga naroda za posebnom, neovisnom seljačkom republikom 2) HP[-R]SS se zato obvezuje, da se ne će miješati u pitanje Rijeke i londonskog pakta 3) Hrv.[atska] republika poduzet će sve mjere ekonomskoga i socijalnoga reda podobne da utvrde prijateljski i susjedski odnos između oba (hrv.[atskoga] i talij.[anskog]) naroda«. Točno pretpostavljajući da Kežman ne će htjeti potpisati nikakav »pakt«, Finzi ga je nastojao uvjeriti da je »to potrebno samo za njegovo vlastito lično pokriće pred njegovom vladom, da mu se ne bi prigovaralo, što je omogućio put u Pariz jednoj delegaciji, koja je protivna talijanskim teritorijalnim zahtjevima, a naša delegacija, kad dođe u Pariz, bit će onda i onako slobodna raditi što bude htjela [...]«. Kežman je, prema vlastitim riječima, odlučno odbio Finzijev prijedlog: »toga pakta kao Hrvat ne mogu da potpišem«. Osim toga, on nije imao ovlaštenje da uime stranke dogovori bilo kakav sporazum s predstavnicima talijanskih vlasti. Videći Kežmanovu odlučnost, Finzi je, navodno, bio voljan propustiti delegaciju H(P-R)SS-a u Pariz i bez formalnoga potpisivanja predloženog »pakta«. Želeći o rezultatima svoga razgovora s dopukovnikom Finzijem izvijestiti vodstvo stranke, Kežman se odlučio na povratak u Zagreb. Budući da se više nije namjeravao vraćati u Trst, jer je navodno »izgubio volju«, Finzi mu je kao pratitelja dao novinara Morpurga, koji je trebao Talijanima donijeti odgovor H(P-R)SS-a o mogućim daljnjim zajedničkim koracima. No, već sljedeći dan nakon dolaska u Zagreb, tj. 31. svibnja 1919, obojica su bila uhićena. Brzom akcijom jugoslavenskih sigurnosnih službi osim Kežmana i Morpurga zatvoreni su još i J. Predavec i dr. Maček.

Daljnja sudbina »Memoranduma« nije do kraja rasvijetljena pa je posve nejasno je li on uopće došao do Pariza i bio uručen američkom predsjedniku.

Protivnici Radićeve stranke, u svrhu političke diskreditacije njezina vodstva, pokušavali su dokazati da su Finzi i Morpurgo dali Kežmanu veću svotu novca:

»Prvi razgovor između Kežmana i Finzija trajao je 3 sata a konac je bio taj da je Finzi predao Radićevom pouzdaniku i tajniku rep.[ublikanske] selj.[ačke] stranke 3 hiljade engleskih funti i 10 hiljada dolara. Kežman je sam prenio englezke funte dok je kratko vrijeme iza toga donio Morpurgo dolare i predao ih u Zagrebu Kežmanu«.

Kežman je, dakako, tvrdio da se nije radilo o novčanim sredstvima vrijednima spomena, nego da je sve bilo posve trivijalno:

»O verziji, da sam primio kakove novce, ima se stvar ovako: Imao sam, kad sam krenuo na put, nekoliko hiljada kruna uza se. Došavši u Trst, nabavio sam si u mjenjačnici nešto lira, koliko sam vjerojatno za svoj kratki boravak mislio potrošiti. I potrošio sam! Kad sam na večer dne 30. V. [1919.] s Morpurgom išao na kolodvor, da putujem s Orient-ekspresom u Zagreb, imao sam uza se još samo nekoliko lira. Mjenjačnice su dabome bile već zatvorene, a on se spremno ponudio, da će mi platiti večeru i kartu, a u Zagrebu kanili smo se izravnati. [...] Potrošio je za mene oko 300 K, nešto manje od 100 lira«.

Budući da je Kežmana i Mačeka uhitila vojna policija, oni su svoje prve pritvoreničke dane proveli u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu. Nepuna dva tjedna poslije obojica su, pod optužbom za veleizdaju, sprovedena u uze Sudbenoga stola, gdje se već otprije nalazio S. Radić. Istraga je protiv dvojice uhićenika de facto bila prekinuta već nakon prvog saslušanja. Iako su se i državni odvjetnik i vojni istražni sudac proglasili nenadležnima za njihov slučaj te iako protiv njih nije bila podignuta optužnica, oni su i nadalje ostali pritvoreni. U pritvoru Sudbenog stola proveli su oko pet mjeseci, a u listopadu 1919. bili su premješteni u zatvor zagrebačkog redarstva. Odavde su odvedeni u zatvor Zagrebačke kotarske oblasti. Zahvaljujući novopostavljenom hrvatskom banu dr. Matku Laginji, obojica su puštena na slobodu 1. ožujka 1920. godine. Nekoliko dana prije iz pritvora je pušten i S. Radić, koji je uskoro ponovno uhićen, da bi ponovno bio pušten tek na sam dan održavanja izbora za Konstituantu.

Kežmanovo političko djelovanje 1920–1921.

Našavši se ponovno na slobodi, Kežman je nastavio politički djelovati kao istaknuti član H(P-R)SS-a. Naime, za vrijeme Radićeve prisilne odsutnosti stranku je vodilo »predsjedništvo« koje su činili V. Maček, J. Predavec i Lj. Kežman.

Mnogobrojne stranačke obveze, ipak, nisu sprečavale Kežmanov publicistički i novinarski angažman. Zahvaljujući njemu pred hrvatskom se čitateljskom javnošću pojavio prijevod knjige američkog predsjednika Wilsona Nova sloboda. Osim toga, kao svećenik se polemički osvrnuo na djelovanje pripadnika nižega katoličkoga klera koji su težili određenim reformama unutar Katoličke crkve. Nije bez važnosti napomenuti da je navodno S. Radić osobno nagovorio Kežmana da napiše članak protiv zahtjeva nezadovoljnog svećenstva.

U ozračju intenzivnih priprema za izbore za Ustavotvornu skupštinu (Konstituantu) Kraljevine SHS »predsjedničtvo« je H(P-R)SS-a, u dogovoru s utamničenim Radićem, objavilo poruku »svim pristašama«. U poruci koju je zajedno s Mačekom i Predavcem potpisao i dr. Kežman naglašeno je da su za H(P-R)SS politika, gospodarstvo i prosvjeta »jedna nerazdjeljiva stvar« te da »sada mora biti sva naša briga, da postignemo to, da nam ne propane nijedan seljački glas, nego da svaki seljak glasuje baš po svom seljačkom političkom mišljenju i uvjerenju«.

Potkraj rujna 1920, nepuna dva mjeseca nakon što je S. Radić na sudskom procesu u Zagrebu osuđen na dvije i pol godine zatvora, Glavni je odbor H(P-R)SS-a održao sjednicu na kojoj je zaključeno da se »s nijednom gospodskom strankom ne sklapa nikakvoga sporazuma kod izbora za konstituantu, jerbo su sve gospodske stranke danas protunarodne, a napose protuseljačke, nasilničke stranke, te u proganjanju HP[R]SS i njezinoga predsjednika nema medju njima bitne razlike«.

Pripremajući se za nadolazeće izbore, V. Maček, J. Predavec, S. Košutić i Lj. Kežman, kao članovi Glavnog odbora H(P-R)SS-a, priredili su 20. rujna 1920. skraćeni program stranke da bi ga svaki hrvatski seljak mogao pročitati i da »onda u nedjelju 28. studenoga ove godine, kod izbora za veliki ustavotvorni sabor ili konstituantu, baci svoju kuglicu samo u onu kutiju ili posudu, na kojoj će biti napis: Listina kandidata Hrvatske Pučke Seljačke Stranke«. Skraćeni su program dodatno okljaštrile cenzorske škare.

U istom broju Slobodnog Doma u kojem je objavljena skraćena inačica programa objavljene su i upute Glavnog odbora o načinu sazivanja i održavanja predizbornih sastanaka H(P-R)SS-a na području banske Hrvatske.

Glavni odbor H(P-R)SS-a održao je 23. listopada 1920. u dvorani Zagrebačke pivovare sjednicu, odnosno »izborni sastanak«. Osim članova Odbora sjednici su prisustvovali i predstavnici općinskih i kotarskih organizacija stranke. Nakon što je Predavec pročitao Radićevu poruku poslanu iz zatvora, prisutni su prešli na pitanja vezana uz sastavljanje kandidatskih lista. Na sjednici se za riječ javio i dr. Kežman, koji je ujedno vodio drugi dio zapisnika. On je predložio, što je bilo i prihvaćeno, da se za »djakovački i osječki kotar [o]stave dva prazna mjesta u listi« te da se naknadno popune imenima kandidata. Prema njegovu mišljenju ta su dva slavonska kotara očekivala promicatelje Radićevih političkih ideja »kao ozebli sunce«.

Sutradan, 24. listopada 1920, održan je drugi »izborni sastanak«, kao redovita godišnja skupština H(P-R)SS-a. Tom su prilikom proglašene kandidatske liste, koje su već bile prihvaćene na sjednici Glavnog odbora.

Dr. Kežman je kandidiran u Zagrebačkoj i Srijemskoj županiji. Da Kežmanova kandidatura na listi H(P-R)SS-a nije bila prihvaćena s odobravanjem od crkvenih vlasti svjedoči i njegova kasnija izjava u kojoj je ustvrdio da je zagrebački »nadbiskup Bauer njemu zabranio kandidaturu još prije sedam godina«, tj. prilikom izbora za Ustavotvornu skupštinu. Unatoč nadbiskupovoj zabrani Kežman nije odustao od kandidature.

Dva i pol tjedna prije održavanja izbora, tj. 10. studenoga 1920, Predsjedništvo je H(P-R)SS-a obznanilo svoj izborni proglas u kojem je, među ostalim, naglasilo:

»Znamo, da je s nama ogromna većina hrvatskoga naroda. Za to i jesmo podpuno sigurni i stalni, da će prva ljetošnja nedjelja adventa ili ti dolazka Gospodnjega biti ujedno i prvi dan dolazka čovječanske pravice i [CENZURIRANO] slobode i seljačkoga prava najprije za našu predragu i svetu domovinu Hrvatsku, a onda i za našu veliku narodnu zajednicu, za podpunu Jugoslaviju, to jest za Jugoslaviju s Bugarskom, za Jugoslaviju čovječansku, za Jugoslaviju seljačku«.

Kežman se aktivno uključio u predizbornu borbu te je tako u jaskanskom kotaru, zajedno s ostalim članovima vodstva H(P-R)SS-a, tumačio okupljenim pristašama i potencijalnim glasačima izborni zakon i program stranke.

Nakon što su bile prebrojene sve glasačke kuglice postalo je jasno da je Radićeva stranka, osvojivši pedeset (50) zastupničkih mandata, izašla kao apsolutni pobjednik u banskoj Hrvatskoj, gdje se samo i kandidirala. Dr. Kežman je za narodnog zastupnika izabran u Zagrebačkoj županiji.

Zanimljivo je da je S. Radić taj veliki izborni uspjeh pripisivao i »Memorandumu« upućenom na parišku Mirovnu konferenciju godinu i pol prije.

Na izvanrednoj Glavnoj skupštini H(P-R)SS-a, održanoj u Zagrebu 8. prosinca 1920, svi narodni zastupnici izabrani na listama Radićeve stranke položili su sljedeću prisegu:

»Mi svi narodni zastupnici banske Hrvatske izabrani dne 28. studenog 1920. na temelju programa Hrvatske republikanske seljačke stranke, kao hrvatska republikanska većina, prisežemo pred Bogom sveznajućim i svemogućim i pred probuđenim i složnim hrvatskim seljačkim narodom, da ćemo do zadnjega daha života svom dušom, svim srcem, svim umom i svom snagom svojom svakim pravednim načinom raditi na tom, da svoju svetu i dragu domovinu Hrvatsku uredimo na temelju prava narodnog samoodređenja, a u pravednom sporazumu sa svim ostalim južnim Slavenima, kao neutralnu seljačku republiku u današnjim međunarodnim granicama južnih Slavena kao jedne narodne cjeline i da u toj neutralnoj seljačkoj republici oživotvorimo za sve staleže jednaku čovječansku pravicu, a za seljački stalež potpuno seljačko pravo prema programu, nauku i radu HRSS. Tako nam Bog pomogao!«.

Premda je odnio izbornu pobjedu u banskoj Hrvatskoj, Radić je odlučio nastaviti s apstinencijom od parlamentarnog rada. Naime, kao što je prije odbijao sudjelovati u radu Privremenoga narodnog predstavništva (1919–1920), tako je sada otklonio mogućnost ulaska narodnih zastupnika H(P-R)SS-a u Ustavotvornu skupštinu.

Narodni zastupnici H(P-R)SS-a, na sastanku održanom u Zagrebu 10. i 11. veljače 1921, jednoglasno su prihvatili »Poruku zastupničke republikanske većine banske Hrvatske regentu Srbije Aleksandru«. U njoj su, među ostalim, poručili prijestolonasljedniku da oni kao »jedini zakoniti zastupnici hrvatske države« smatraju »za svoju dužnost i svoje pravo da pred Bogom i pred poviješću, koja sudi vladarima i narodima« izađu sa »slobodnom, iskrenom i promišljenom porukom« pred »regenta bratske srpske države, kao pred faktičnoga vrhovnoga zapovjednika sveukupne oružane sile u Hrvatskoj«. Nabrojivši brojne nepravde koje su učinjene hrvatskom narodu nakon proglašenja Kraljevstva SHS, narodni su zastupnici »Poruku« završili sljedećim riječima:

»[...] životni interesi naše zajedničke jugoslavenske narodne cjeline, a napose sloboda Srbije i neslomiva volja hrvatskoga naroda kategorički traže da Vaše Kraljevsko Visočanstvo više ni časa ne dopusti da oružana sila, pod Vašim vrhovnim zapovjedništvom, još i danas nas Hrvate razjedinjuje od Srba, a od naše Hrvatske i protiv naše volje stvara ušančeni politički tabor mjesto mirne i uzorne radionice novoga narodnoga i državnoga života u bratskom i pravednom sporazumu sa Srbijom i u neraz-rješivoj zajednici s ostalim južnim Slavenima«.

»Poruka« narodnih zastupnika H(P-R)SS-a regentu Aleksandru nije imala nikakav pozitivan učinak na daljnji razvoj političkih odnosa u Kraljevini SHS. Sastavljači i potpisnici »Poruke«, ako su doista vjerovali da njome mogu nešto promijeniti u držanju regenta Aleksandra prema Hrvatskoj i njezinu položaju u novostvorenoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, pokazali su samo visok stupanj političke naivnosti.

Dva mjeseca poslije, tj. 9. travnja 1921, objavljeno je »Javno pismo« hrvatskom narodu u kojem je objašnjeno zašto H(P-R)SS-a ne može otići u Beograd i uzeti udjela u raspravama oko donošenja državnog ustava. Naime, narodni zastupnici H(P-R)SS-a, kako je istaknuto, nisu mogli otići u Ustavotvornu skupštinu, jer »kraljevska beogradska vlada«, od njih kao uvjerenih republikanaca, traži da »polože prisegu kralju prije nego što je stvoren ustav i prije nego što je kralj na taj ustav prisegnuo«. Nadalje, kako je navedeno u »Pismu«, H(P-R)SS ne može »sudjelovati u konstituanti, na kojoj njezini članovi [narodni zastupnici] nemaju imuniteta, koja nije suverena, na kojoj Srbi Hrvate nadglasuju i gdje se ne priznaje Hrvatska kao država, a mi Hrvati kao posebni narod hrvatski«. »Pismo« su potpisali svi narodni zastupnici H(P-R)SS-a, osim pritvorenoga Nikole Srdovića, kojemu nije koristio ni zastupnički imunitet da bude pušten na slobodu.

Nesudjelovanje u radu Konstituante nije značilo i odustajanje H(P-R)SS-a od političkog djelovanja među hrvatskim seljaštvom. Tako je dr. Kežman početkom svibnja 1921. držao politički skup u požeškom kraju, gdje je pred okupljenim pristašama govorio o radu narodnih zastupnika H(P-R)SS-a te o strankinim uspjesima glede »upoznavanja vanjskoga svieta« s Radićevim republikanskim pokretom. Sudeći prema pisanoj zapovijedi bana Tomislava Tomljenovića upućenoj velikim županima i redarstvenim vlastima u Međimurju te Zagrebu, Osijeku i Karlovcu, Kežman je u proljeće 1921. javno politički djelovao i u drugim mjestima u Hrvatskoj. Aktualni ga je ban otvoreno optuživao da je »prigodom javnih skupština pravi[o] po kaznenom zakonu kažnjive ispade protiv države, narodnog jedinstva i kralja«. U nastojanju da se spriječe Kežmanovi za državne vlasti očito neugodni politički nastupi, od nadležnih se organa zahtijevalo da ne dopuste održavanje javnih skupština koje bi on eventualno sazvao ili na kojima bi trebao nastupiti kao govornik.

Da su niži organi vlasti nastojali omesti njegovo političko djelovanje svjedoči i članak u kojem je Kežman opisao postupak oružničke ophodnje prema njemu i njegovim istomišljenicima, nakon što je potkraj kolovoza 1922. održao stranačke sastanke u petrinjskom i sisačkom kotaru.

Nakon što je u Ustavotvornoj skupštini 12. svibnja 1921. prihvaćen vladin prijedlog centralističkog ustava, narodni su zastupnici H(P-R)SS-a već 21. svibnja, zajedno sa zastupnicima Hrvatske zajednice (HZ) i frankovačke Hrvatske stranke prava (HSP), poslali »Poruku« hrvatskom narodu u »Hrvatskoj sa Medjimurjem, Slavonijom i Dalmacijom, u Bosni i Hercegovini, te Bačkoj i Baranji«. U »Poruci« je naglašeno da zastupnici triju stranaka, kao »zakonita većina banske Hrvatske«, poriču »krnjoj ustavotvornoj skupštini u Beogradu obilježje suverenoga ustavotvornoga sabora i zakonitost, kao i pravo, da može stvoriti ustav valjan za Hrvatsku i hrvatski narod«. U slučaju da ta »krnja i skučena skupština ustav glasuje bez sporazuma s hrvatskim narodom«, odnosno njegovim izabranim narodnim zastupnicima, od kojih su u tom trenutku svi, s iznimkom devet (9) zastupnika Hrvatske pučke stranke, apstinirali od rada u Konstituanti, izričito je izjavljeno da će taj »ustav biti ništetan« te da je »bez svake pravne vrijednosti za hrvatski narod«. Bio je to prvi javni akt Hrvatskog bloka (HB), iako on formalno još nije bio ustrojen. Prilikom pregovora stranačkih prvaka H(P-R)SS-a, HZ-a i HSP-a oko formiranja zajedničke političke grupacije aktivnu je ulogu imao i dr. Kežman. On je tijekom pregovora, sa svrhom da što više učvrsti položaj S. Radića kao jedinoga relevantnog predstavnika hrvatskog naroda, objavio dijelove Bearleinova članka »Stephan Radich«, objavljenog u engleskom časopisu The New Statesman. Navodima iz članka, koji su bili vrlo pozitivno intonirani, Kežman je dodao sljedeći komentar: »Prije godinu dana Englezi nisu o hrvatskim zahtjevima htjeli ništa ni čuti, a hrvatski seljački pokret su otvoreno osudjivali. Danas Englezi prijateljski prate naš pokret, a ovaj evo Englez, pisac ovog članka kaže engleskoj javnosti otvoreno, da bez sporazumka hrvatskoga seljačkoga naroda sa srbskim seljačkim narodom nema Jugoslavije«.

Budući da H(P-R)SS nije sudjelovao u radu Ustavotvorne skupštine, nije ustavnom odboru ni predložio nikakav nacrt ustava u kojem bi iznio svoje viđenje unutarnjega uređenja jugoslavenske države. Ipak, Radić je u suradnji sa svojim najbližim suradnicima izradio »ustav neutralne republike Hrvatske«. Na sjednici »narodnog zastupstva«, tj. izabranih narodnih zastupnika H(P-R)SS-a, jednoglasno je prihvaćen »Ustav ili državno uredjenje neutralne seljačke republike Hrvatske«. Iako su »Ustav« prihvatili svi narodni zastupnici H(P-R)SS-a, predsjednik ga je stranke držao samo nacrtom, dok ga ne prihvati i hrvatski narod. »Ustav« je konačno jednoglasno prihvaćen na sjednici »zastupničke republikanske većine banske Hrvatske«, održanoj 26. lipnja 1921. u Zagrebu. Dvije godine poslije, tijekom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, Kežman je preveo Radićev »Ustav« na engleski jezik.

Dva dana poslije, 28. lipnja 1921, u Ustavotvornoj je skupštini prihvaćen centralistički Vidovdanski ustav, kojem su narodni zastupnici H(P-R)SS-a te HZ-a i HSP-a već unaprijed osporili svaku valjanost za Hrvatsku.

Kežmanove diplomatske misije u Austriji, Švicarskoj i Francuskoj (1921–1922)

Kežmanovo se djelovanje nije ograničavalo samo na domaću političku pozornicu. Ujesen 1921. on je kao osoba od Radićeva posebnog povjerenja otputovao u Beč, gdje je stupio u doticaj s emigrantskim »Hrvatskim revolucionarnim komitetom« i umirovljenim generalom Stjepanom Sarkotićem od Lovćena. Navodno su upravo Kežmanove informacije omogućile Radiću da se javno distancira od političkog djelovanja bivšega austrougarskoga generala i zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine te vojnoga zapovjednika Dalmacije tijekom Prvoga svjetskog rata. Od iznimne su važnosti bili njegovi pregovori s predstavnicima mađarskih revizionističkih vlasti, koji su vodstvu H(P-R)SS-a nudili oružje u svrhu uspostave samostalne hrvatske države, što je Radić naravno odbio. Opisujući nekoliko godina poslije svoje djelovanje u austrijskoj prijestolnici, Kežman je ustvrdio da se zahvaljujući upravo njegovim informacijama uspjelo onemogućiti »intrige emigranata«, koji su »radili protiv interesa državne zajednice i Hrvatske«.

Sredinom siječnja 1922. u Zagrebu je održana sjednica H(P-R)SS-a, koja je ujedno bila i sjednica HB-a. Na njoj su prisustvovala sva šezdeset i trojica (63) narodnih zastupnika okupljenih u HB-u, koji su jednoglasno prihvatili »Memorandum« namijenjen »javnome mnijenju civilizovanoga svijeta, a specijalno delegatima genovske konferencije«, koja će početi s radom tek u travnju 1922. godine. U »Memorandumu« je istaknuta sljedeća misao hrvatskih narodnih zastupnika:

»Ostvarenje jedne istinske suverenosti Hrvatske ili priznanje Hrvatske Države u zajedničkim granicama medjunarodne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca, postaju na taj način jedna europska potreba [...]«.

Tekst »Memoranduma« nije otisnut u zagrebačkim novinama, nego je prepušten odboru od dvanaest narodnih zastupnika da ga »nadopune i prerade«. Nečijom indiskrecijom jedan je primjerak »Memoranduma« dospio u uredništvo beogradske Politike, koja ga je, uz neke sitne izmjene, objavila na svojim stranicama 8. veljače 1922. godine. Nenadano pojavljivanje »Memoranduma« u jugoslavenskoj političkoj javnosti prisililo je Predsjedništvo H(P-R)SS-a da izda posebno »Priopćenje« u kojem je rečeno da je riječ o »nacrtu«, a nikako ne o gotovom tekstu »Memoranduma«.

Na sjednici održanoj 25. veljače 1922. u Zagrebu, kojoj su prisustvovali svi narodni zastupnici HB-a, jednoglasno je prihvaćena poruka predsjedniku vlade Nikoli Pašiću u kojoj se tražilo sudjelovanje predstavnika hrvatskog naroda na predstojećoj međunarodnoj konferenciji u Genovi:

»U ime solidarnosti interesa hrvatskog naroda s interesima naroda srpskoga i slovenskoga, koji se nikako ne dadu odijeliti od velikih interesa Evrope i čovječanstva – mi kao jedino hrvatsko izabrano narodno zastupstvo izjavljujemo, da smo pripravni stupiti u suradnju s predstavnicima srpskoga i slovenskoga naroda u pitanjima, koja će se pretresati na međunarodnoj konferenciji u Genovi.

Istodobno izjavljujemo, da se – zahtijevajući za hrvatski narod pravo na ovakovo međunarodno zastupstvo – smatramo ovlaštenima izabrati one osobe, koje će na konferenciju kao izaslanici Hrvatske i hrvatskog naroda poći u delegaciju iz međunarodno priznatog područja Srba, Hrvata i Slovenaca«.

Nije potrebno ni spomenuti da Pašić uopće nije odgovorio na tu poruku narodnih zastupnika HB-a.

Na skupnoj sjednici svih narodnih zastupnika članica HB-a, održanoj u Zagrebu 25. ožujka 1922, na kojoj je donesen »Memorandum« koji je trebao biti neposredno upućen genovskoj konferenciji, dr. Kežman nije sudjelovao, jer je već bio napustio domovinu. Nema nikakve dvojbe da je njegov odlazak u inozemstvo bio dogovoren i proveden u potpunom suglasju s Radićem, koji je polagao velike nade u diplomatske i organizacijske sposobnosti tajnika svoje stranke.

Sudeći prema sačuvanom novinskom napisu, dr. Kežman je državni teritorij Kraljevine SHS napustio ilegalno:

»U svoje je vrijeme nar.[odni] zastupnik H. [P.] R. S. S. dr. Kežman tražio putnicu [putovnicu] za inozemstvo. No kako ne može nijedan zastupnik hrvatske opozicije dobiti putnicu za inozemstvo, to je dr. Kežmanu uspjelo, da predje preko granice i bez putnice«.

Ostaje nejasno je li Kežmanu naknadno uspjelo dobiti neophodne putne isprave, ali je činjenica da je nesmetano došao do Ženeve, gdje se tada nalazilo sjedište Društva naroda, već od suvremenika podrugljivo nazvano »turističko društvo na Ženevskom jezeru«. Prema Radićevim riječima, koje su se vjerojatno temeljile na nekom Kežmanovu izvješću, tu je narodni zastupnik H(P-R)SS-a »temeljito upoznao podpunu nemoć Saveza [Društva] Naroda«, koji je »sličan orguljicama (verglecu), koje sviraju samo onda, kad ih okreću francezki militaristi«. Ipak, za Radića je bilo najvažnije da se Kežman na svoje oči uvjerio da je, navodno, »već tada [1922.] vladalo veliko zanimanje za seljački i republikanski pokret u Hrvatskoj«.

Nakon kraćeg zadržavanja u Ženevi Kežman je otputovao u Pariz. Prema Radićevim kasnijim izjavama njegov izaslanik »nije nikada dolazio u ministarska predsoblja i nikada nije tražio, da bude primljen od službenih ličnosti, ali se rado odazivao svakomu pozivu i onda je s ponosom mogao reći i dokazati da dolazi kao punomoćnik narodnoga zastupstva čitavoga jednog naroda«. Sredinom ožujka 1922, Kežman je »ministrima Francezke, Englezke i Italije predao diplomatsku notu [...]«.

»Nota«, koja je trebala poduprijeti nastojanje vodstva H(P-R)SS-a da i njezini predstavnici budu zastupljeni na konferenciji u Genovi, u cijelosti glasi:

»Potpisani hrvatski zastupnik kao hrvatski delegat imajući punomoć, da autentično (istinito i službeno) tumačim politiku hrvatskoga narodnoga zastupstva, imam čast, da Vašoj Preuzvišenosti predam priloženi memorandum i da Vas obavijestim o stanovištu, koje je zauzeo Hrvatski Blok koji se sastoji od 63 zastupnika izabranih dne 28. studena 1920., a koji sačinjavaju apsolutnu većinu svih hrvatskih zastupnika izabranih na teritoriju Srba, Hrvata i Slovenaca, te prema tomu imadu neosporivo obilježje ustavnoga predstavništva Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Budući da hrvatski narod sa svakog gledišta i s obzirom na sve odnošaje sačinjava poseban narod i posebnu suverenu državu; budući da sa Srbima imade samo zajednički jezik i budući da je srpsko-hrvatsko-slovensko političko jedinstvo puka utvara (‘fikcija’), – to hrvatski narod ima neotudjivo, neosporivo i nezastarivo pravo, da sam odlučuje o svojoj sudbini.

Jednostrano proglašenje kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca učinjeno u Beogradu 1. prosinca 1918. bez ikakvoga pitanja hrvatskoga državnoga sabora i naroda hrvatskoga a isto tako prihvat Ustava Srba, Hrvata i Slovenaca, što ga je tobožnja beogradska konstituanta 28. lipnja [1]921 odglasovala u odsustvu hrvatskoga ustavnoga zastupstva – oboje ovo najteža je povreda prava samoodredjenja naroda hrvatskoga. Zakonito hrvatsko predstavništvo nije sudjelovalo kod nijednoga ovoga čina, te ih je u ostalom već više puta proglasilo najsvečanijim načinom za ništetne i kao da ih nema.

Prema toj ništetnosti budući da su izbori za konstituantu, od 28. studena 1920. dali na teritoriju Hrvatske apsolutnu većinu glasova i zastupnika Hrvatskoj [pučkoj] republikanskoj seljačkoj stranci, to rezultat ovih izbora, koji je pravi izražaj volje hrvatskoga naroda, sačinjava jedini temelj za pravedni sporazum medju narodima, koji živu na teritoriju Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema tomu Hrvatska ne prestaje i ne će prestati zahtijevati priznanje svoje realne (zbiljne, praktične) suverenosti (vrhovne državne vlasti).

Hrvatska kao zemlja bogata i organizirana, napredna i miroljubiva odlučno je za to, da ispuni sve svoje medjunarodne obaveze i da udovolji svim zahtjevima velikoga djela obnove i održanja mira, a isto tako da napne svu svoju snagu, da u tu svrhu doprinese i sretna je, da je sposobna za to. Ali upravo s ovih razloga i temeljem svoga prava hrvatski narod traži, da ima svoje predstavnike na medjunarodnoj konferenciji u Genovi i da ti predstavnici budu saslušani, a istodobno beogradskoj vladi i delegaciji, koju će ta vlada naznačiti, poriče svako pravo i svaku ovlast, na spomenutom sastanku u Genovi bude tumačem prava i dužnosti, interesa i uloge Hrvata i Hrvatske kao naroda i kao zemlje, koja je sada potlačena i opljačkana od ove iste vlade, koja se eto sprema da ponovno zavede javno mnijenje svijeta i da prema tomu – koliko je toj vladi moguće – osujeti uspjeh uzvišenom nastojanju Genovske konferencije«.

Prema Radićevoj tvrdnji iznesenoj sredinom svibnja 1922. pred zastupnicima HB-a, »najugledniji francezki državnici«, među kojima i bivši predsjednik republike Paul Dechanel, koji je tada obnašao dužnost predsjednika senatskog odbora za vanjske poslove, izjavili su dr. Kežmanu navodno sljedeće:

»1. da sve evropske vlade uvažuju tu činjenicu, što je u Hrvatskoj H[P]RSS dobila na izborima za konstituantu ovako jaku seljačku većinu; 2. da se medju velevlastima sve to više uvidja, kako je od svih pitanja na mirovnom kongresu u Parizu najnesretnije riešeno pitanje Srednje Evrope i Podunavlja; 3. kako ni Francuzka nije za to, da Hrvatska bude podredjena Srbiji, nego protivno: kako baš iz Pariza dolaze beogradskoj vladi savjeti, da se sa Hrvatima sporazume na temelju prave i podpune ravnopravnosti; 4. da se Hrvati ne trebaju istom brinuti za to, da za sebe dobiju javno mnjenje Zapadnih demokracija, jer da je to već sada podpuno na njihovoj strani, ali da je za to potrebno, da hrvatska republikanska većina, dodje u direktan saobraćaj s vladama i parlamentima zapadnih velevlasti i da će se u Parizu uviek naći državnika – a prvi će biti on Dešanel – koji će učiniti sve, da do toga direktnoga saobraćaja dodje; 5. Sporazum izmedju Hrvata i Srba ima se u Parizu formulirati (izraditi), a u Londonu podpisati«.

Razvoj političkih događaja pokazao je da je optimizam koji je Radić izrazio glede zauzetosti europskih političara za sudbinu hrvatskoga naroda bio bez ikakvog utemeljenja u stvarnosti.

Držeći da je u Parizu učinio sve što je u tom času bilo moguće, Kežman je početkom druge polovice ožujka 1922. napustio francusku prijestolnicu te se uputio preko oceana u SAD, gdje je nastojao raširiti Radićev politički utjecaj među tamošnjim hrvatskim iseljeništvom.

a) Knjige i radovi u časopisima

Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj 1918.–1935., Zagreb, 2002.

Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić. Progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo 1889.–1928., Zagreb, 2003.

A.[ugustin] Guberina, Katolička Akcija, Sarajevo, 1935.

Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb, 1942.

Jere Jareb, Pola stoljeće hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, Buenos Aires, 1960;

Augustin Juretić, Katolici i politika, Zagreb, 1926.

Miro Kovač, Francuska i hrvatsko pitanje 1914.–1929., Zagreb, 2005.

Bogdan Krizman, »Stjepan Radić – život – misao – djelo«, u: [isti, ur.], Korespondencija Stjepana Radića 1919-1928, 2, Zagreb, 1973, 33–119.

Zvonimir Kulundžić, Stjepan Radić i njegov republikanski ustav. U povodu šezdesete obljetnice smrti 8. kolovoza 1988., Zagreb, 1989.

Hrvoje Matković, »Stjepan Radić u izbornoj 1920. godini«, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 24/1992, br. 3, 75-86.

Hrvoje Matković; Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb, 1999.

Hrvoje Matković, »Hrvatska zajednica. Prilog proučavanju političkih stranaka u staroj Jugoslaviji«, u: ISTI, Studije iz novije hrvatske povijesti, Zagreb, 2004, 47-179.

Ivan Mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Ljubljana, 1987.

Ivo Perić, Stjepan Radić 1871.-1928., Zagreb, 2003.

Ivo Perić, Vladko Maček. Politički portret, Zagreb, 2003.

Vuk Vinaver, Jugoslavija i Mađarska 1918-1933., Beograd, 1971.

b) Objavljeno gradivo, memoari, novine i brošure

Stjepan Radić, Politički spisi. Autobiografija – članci – govori – rasprave, [Zvonimir Kulundžić, prir.], Zagreb, 1971.

Stjepan Radić, Politički spisi, govori i dokumenti, Zagreb, 1995.

Vladko Maček, Memoari, [Boris URBIĆ, prir.], Zagreb, 1992.

D.[ragan] B.[ublić], »Hrvati u Americi«, Jutarnji List, Zagreb, 14/1925, br. 4905, 2

Ljudevit Kežman, »Katolička crkvena reforma u Hrvatskoj i medju Hrvatima.«, Slobodni Dom, Zagreb, 14/1920, br. 13, 2.

Ljudevit Kežman, »Skupština HRSS u Pleternici«, Slobodni Dom, 15/1921, br. 21, 4

Ljudevit Kežman, »Englezi o Radiću«, Slobodni Dom, Zagreb, 15/1921, br. 23, 3

Ljudevit Kežman; »Oružničko nasilje na gradskoj cesti proti narodnom zastupniku i proti gradjanima slobodnoga grada.«, Slobodni Dom, 15/1921, br. 36, 3

Ljudevit Kežman, »Izjava dra L. Kežmana.«, Hrvatski Put, Basel, 1/1933, br. 2-3, 16

Stjepan Radić, »Dr. Kežman tri godine u Americi.«, Slobodni Dom, 18/1924, br. 13, 3

»Dvie skupštine u jaskanskom kotaru«, Slobodni Dom,

14/1920, br. 36, 3

»Izborni sastanci Hrvatske Pučke Seljačke Stranke po cieloj banskoj Hrvatskoj imadu se sazvati za dane 3. i 10. listopada«, Slobodni Dom, 14/1920, br. 29, 2-3

»Javno pismo republikanske zastupničke većine banske Hrvatske hrvatskomu narodu!«, Slobodni Dom, 15/1921, br. 17, 1

»Kandidatske liste hrvatske seljačke stranke.«, Slobodni Dom, 14/1920, br. 38, 1

»Kežmanova nota.«, Prijatelj Naroda, Zagreb, 35/1922, br. 21, 1

»Poruka hrvatskih narodnih zastupnika o ništetnosti centralističkog ustava.«, Republikanska Sloboda, Zagreb, 3/1927, br. 76, 3-4

»Prva sjednica glavnoga odbora HPSS poslie predsjednikove osude.«, Slobodni Dom, 14/1920, br. 26, 2

»Prva sjednica hrvatskih seljačkih zastupnika«, Dom, Zagreb, 21/1927, br. 42, 4

»Sedamnaesta sjednica hrvatske republikanske zastupničke većine (7. sjednica HB).«, Slobodni Dom, 16/1922, br. 22, 1-3

»Seljačka politika, seljačko gospodarstvo i seljačka prosvjeta.«, Slobodni Dom, 14/1920, br. 22, 1

»Skraćeni program HPSS«, Slobodni Dom, 14/1920, br. 29, 2

»Svemu hrvatskom narodu, a osobito hrvatskom seljačtvu u banskoj Hrvatskoj«, Slobodni Dom, 14/1920, br. 36, 1

Manko Gagliardi, Istina o hrvatskom emigrantskom revolucionarnom komite[t]u 1919-21, [Graz, 1922];

Stjepan Radić, Seljačka sviest i narodna volja. Put k seljačkoj republici, Zagreb, 1923;

Wilson Woodrow, Nova sloboda. (The New Freedom). Poziv na oslobođenje plemenitih narodnih snaga, Zagreb, 1920.

Katolička Akcija i Katolički Pokret. Dokumenti, [Sarajevo, 1927]

Statistički pregled izbora narodnih poslanika za Ustavotvornu Skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, izvršenih na dan 28. novembra 1920. god., Beograd, 1921.