Pohvala splitskoj vodi

DESCRIPTIO CROATIAE

Pohvala splitskoj vodi

Duško Kečkemet je povjesničar umjetnosti iz Splita.

Gradovi su se od početka civilizacije, od onih uz rijeke Eufrat i Tigris u Mezopotamiji, egipatskih uz Nil, do onih Dalekoga istoka ili europskih, podizali i razvijali uz rijeke, radi opskrbe tih gradova vodom. I u moćnom i golemom Rimskom Carstvu obilno korištenje vode bilo je preduvjet nastanku i razvitku gradova. Ako je nastanak grada bio uvjetovan nekim drugim, prijevoznim, plovidbenim ili strateškim razlozima, onda su se gradili često vrlo dugački i graditeljski zadivljujući vodovodi, akvedukti, od kojih su neki, nad dolinama, ne koristeći se sustavom spojenih posuda radi usputnog protoka vode, bili nad impozantnim lukovima.

I antički gradovi na našoj obali, u prikladnim lukama, ali bez rijeka u blizini, imali su više kilometara dugačke akvedukte: Zadar, Pula, Salona, pa i rimski logori u unu-trašnjosti.

Rimljani su bili u svakodnevnom izravnom dodiru s vodom, ne samo korištenom za piće, za obrte, poljoprivredu, nego osobito za mnogobrojna javna gradska kupališta u kojima su provodili znatan dio života, druženja i rekreacije. Povjesničar Plinije Stariji spominje čak tisuću kupališta u Rimu, među kojima su bile i monumentalne Dioklecijanove terme.

U istočnim zemljama još je više prisutna u gradovima. Konstantinopol (ondašnji Istanbul) dobivao je u 4. stoljeću vodu 50 kilometara dugim akveduktom.

I danas su javne fontane nedjeljivi ukras svih talijanskih gradova, kao i ostalih europskih, ali posebno onih orijentalnih, u kojima su voda, ukrasne fontane i česme dio njihove civilizacije, kulture, čak i religije.

Javne fontane ne samo da ukrašavaju svaki grad nego mu svojim gibanjem i mlazovima tekuće vode pridonose živosti, žuboru, urbanoj ljepoti i privlačnosti, pa nije neobično da su neke čak i u glazbi opjevane, poput Händelove skladbe Water Music, Respighijeve Fontane di Roma, Hačaturjanova baleta Bahčisarajske fontane.

I antička je Salona, iako na ušću Solinčice (Jadra), imala tri kilometra dug vodovod bliži izvoru.

Ni moćni car Dioklecijan nije mogao zamisliti svoju golemu i raskošnu palaču bez obilne vode: za piće, kupanje i navodnjavanje svojih povrtnjaka kojima se dičio. U samoj palači poznate su nam dvije terme, a protok vode bio je toliko obilan, 1 100 000 m3 dnevno, da je 1880. obnovljeni akvedukt mogao u dvadesetom stoljeću obilno opskrbljivati vodom grad Split od 150 000 stanovnika i tek je zatim pojačan novim cjevovodima. Careva je palača zacijelo obilovala i mnogobrojnim fontanama koje nam, nažalost, nisu sačuvane, jer je antički akvedukt bio, vjerojatno još u ranom srednjem vijeku, prigodom nekih naje-zda ratničkih naroda sa sjevera, porušen na najosjetljivijem položaju »Suhog mosta«, lukova u Dujmovači. Vje-rojatno je do tog položaja voda i nadalje dolazila (pod-zemne kanale nije bilo lako uništiti), jer crtač Clérisseau prikazuje u knjizi Roberta Adama o Dioklecijanovoj pa-lači kako se na tom položaju još uvijek napajaju konji i stoka.

Da je voda iz Jadra još u 10. stoljeću stizala u grad na-stao unutar Dioklecijanove palače, svjedoči i bizantinski car Konstantin Porfirogenet, koji, opisujući svoje carstvo i monumentalnu Dioklecijanovu palaču u njemu, izričito hvali vodu koja ju je opskrbljivala kao »najukusniju od svih voda, kako kažu oni koji su ju okusili«.

Splitski je poluotok inače oskudijevao prirodnim izvorima i potocima. Neki bi se u kišnim razdobljima i pojavili u splitskom polju, ali bi ubrzo presušili. Jedini izvor i kratki potok koji ni ljeti nije presušio bilo je »Kraljevo vrilo« ili »Carska voda« u uvali Trstenika. Kao jedinom izvoru pitke vode posvećena mu je posebna pažnja, pa je obzidan, a nad njime je bio ugrađen stariji grb grada Splita, poslije prenesen u Muzej grada Splita. Okruživali su ga slikoviti zeleni jablani, ali taj je izvor bio predaleko od tadašnjega grada, a nije bio ni obilan da bi ga se moglo dobro koristiti.

Potrebno je, međutim, istaknuti da je položaj staroga Splita ipak obilovao podzemnom tekućom vodom, ali je ona bila onečišćena, uglavnom sumporom, zbog kojega je zaudarala i nije bila ljudima za piće, donekle tek životinjama. Dva su toka, koliko se može zamijetiti, te sumporaste podzemne vode: jedan teče pod istočnom stranom Dioklecijanove palače i utječe u more u istočnom dijelu splitske rive, ispred zgrade Lučke kapetanije. Tom se vodom, kao ljekovitom, bez sumnje koristio rimski car, jer se baš nad tim tokom nalaze ostaci njegovih istočnih terma. Poznato je da su antički Rimljani vrlo mnogo cijenili i koristili ljekovite vode i da su na mnogobrojnim takvim vodama gradili ljekovita kupališta. Jedna je od dosta uvjerljivih pretpostavki da je car Dioklecijan, nakon mnogih ratovanja u sjevernim zemljama, zacijelo reumatičar ili sličan bolesnik, u starosti gradio palaču na tom položaju baš zbog obilja te ljekovite vode.

Još je jedan, do danas neuočen dokaz ljekovitosti toga podzemnog toka vode: u kripti Mauzoleja-katedrale oltar je posvećen sv. Luciji, zaštitnici oboljelih na očima. U toj je kripti bunar sa živom vodom, kojom od davne tradicije Splićani isplakuju oči, utječući se čudotvornoj pomoći sv. Lucije, zaštitnice vida. U stvari ne bez razloga, jer je riječ o prirodno ljekovitoj vodi.

Drugi podzemni tok sumporne vode tekao je današ-njom Marmontovom ulicom i ulijevao se u more u mandraču Matejuške. I danas taj dio splitske obale često smrdi po »gnjilim jajima«. Na položaju današnje zgrade Trgovačke komore, do njezine gradnje, a pogotovo prije dovoda vode iz izvora Jadra, bile su u plićaku postavljene kamene ploče na kojima su žene prale rublje, a arhitekt Andrić je čak bolje uredio to umivalište, koje se u puku zvalo »piškera«.

Ta je voda pri obilnijim kišama tekla i smrdljivim potokom od položaja na Dobrome, pred crkvom Gospe od Zdravlja (danas Trg Gaje Bulata) današnjom Marmontovom ulicom, sve do reguliranja kanalizacije u akcijama arhitekta Andrića sredinom devetnaestog stoljeća.

O toj ljekovitoj vodi svjedoči još jedan grafički prikaz u knjizi Roberta Adama o Dioklecijanovoj palači, prema crtežu francuskog slikara Charlesa Louisa Clérisseaua iz 1757. godine, što je bio tumačen tek kao maštoviti ukras veduti Splita i Palače sa zapada, a kojemu sam postoja-nje i značenje otkrio proučavajući djelovanje britanskog arhitekta Roberta Adama i francuskog slikara C. L. Clérisseaua na monografiji o Dioklecijanovoj palači. Na položaju današnje palače Bajamonti-Dešković, na zapadnom dijelu splitske obale, naslikao je Clérisseau reprezentativnu kamenu česmu s ukrasnim lavom nad njom i ljude koji se umivaju u njoj. Bila je to, bez sumnje, česma ljekovite vode što su je i stari Splićani koristili.

O tome toku sumporno-jodno-bromne ljekovite vode svjedoči i poznato lječilište »Sumpornih toplica«, osobito kada je osuvremenjeno u istaknutoj secesijskoj građevini inženjera Kamila Tončića u početku dvadesetog stoljeća.

Vjerojatno je ista podzemna sumporna voda pridonosila tradicionalnoj ljekovitosti blata u uvali na Poljudu (danas uništenog bezobzirnom izgradnjom).

Znamo da se manji potok — barem u kišnom razdoblju, ulijevao u uvali Ježinac pod južnim padinama Marjana, a mnogobrojni bunari u raznim predjelima splitskog polja svjedoče o tim podzemnim, uvijek živim tokovima »nečiste« vode.

Za piće i ostale kućanske i gospodarske potrebe sto-ljećima se — nakon onesposobljavanja Dioklecijanova akvedukta — u Splitu koristilo vodom iz bunara i cisterni. Bunari, zvani i zdenci i studenci, kopani su u zemlji do ne dubokih podzemnih tekućih voda, završeni nad tlom zidanom četvrtastom ili valjkastom monolitnom kamenom krunom, da se olakša vađenje vode kablovima na konopima ili lancima. Takvih je bunara bilo više u starom gradu i u težačkim predgrađima, ali ni u jednome nije bila čista pitka voda, nego sumporasta, koja se mogla koristiti za zalijevanje vrtova, za umivanje, a donekle i za napajanje domaćih životinja.

Jedna od službenih djelatnosti splitskog arhitekta u Dalmaciji Vicka Andrića bila je regulacija rijeka, potoka, bujica, izvora, kanala i mostova, a kada je napustio taj naporni terenski posao posvetio se uređenju splitskih voda: obnovi i dozidavanju bunara, kanalizaciji otpadnih voda i sl. U splitskom Zavodu za zaštitu spomenika po-stoje mnogobrojni Andrićevi nacrti za obnovu i regulaciju gradskih i prigradskih bunara i pila pred njima za napajanje stoke (često antičkih sarkofaga) iz 1844–1846. god. Tako Andrić obnavlja desetak bunara na Lovretu, na Sukošanu i drugdje.

Najistaknutiji i najviše korišten splitski bunar bio je na Dobrome, pred današnjim kazalištem. Tu je podzemna voda bila obilnija, a navodno i nešto manje onečišćena, pa se po njoj i bunaru nad njom taj predio i zvao »Poz-zobuon«, a po njemu i cijelo težačko predgrađe Dobri. Andrić je solidnije podzidao taj bunar, popločao tlo oko njega, do tada blatno, opskrbio ga kamenicama za pila stoke.

Osim iz navedenih bunara, s vodom što nije bila za piće, koristili su se Splićani i građenim cisternama (gustirnama, čatrnjama) s pitkom vodom, ali one su u gradu bile rijetke, tek u dvorištima bogatijih obitelji. Te su cisterne obično imale reljefno ukrašenu krunu (bucal). Lijepe krune ci-sterni, često ukrašene grbom obitelji ili inicijalima vlasnika, od kojih su neke i danas sačuvane na izvornim položajima, bile su u gotičkim palačama Papalića, D’Augubija, Geremije (De Caris), Cindra, Milesija, u klasicističkoj zgradi kod Srebrnih vrata, zatim u dvorištima samostana Sv. Frane, Sv. Marije de Taurello, Sv. Dominika, Sv. Arnira (Sv. Benedikta), samostana na Sustipanu, u vrtu stare Nadbiskupije, Civilne bolnice, dvije u srušenoj Kneževoj palači. Stari katastar iz 1830. bilježi tridesetak takvih cistreni. Bunare ili cisterne, ili jedne i druge, imala su i splitska utvrđenja: Mletački kaštel, Gripe. Splitska pučka predgrađa, posebno ona u nizini, poput Dobroga i Manuša, imala su više bunara, dočim ona na strminama, poput Velog Varoša i Lučca, tek u nižim dijelovima.

Manji broj građana mogao se dakle koristiti pitkom vodom iz svojih gustirna, kao i samostani i neke javne ustanove, kojima se malo drugih moglo služiti. Za sušnih ljeta pak, i te su gustirne često presahnule, pa je oskudica vode u gradu bila općenita. Posebno je veća stalna količina vode bila potrebna željeznici, koja je od tada povezivala Split s bližim zaleđem.

Voda se inače, a posebno u sušnim ljetnim razdobljima, dovozila bačvama iz solinskoga Jadra i prodavala građanima na vjedra.

Danas, kada se koristimo neograničenim količinama pitke vode jednostavnim odvrtanjem slavine u svojim stanovima, ne možemo ni zamisliti tu krajnju višestolje-tnu oskudicu pitke vode u Splitu, pogotovo u doba kada su Solin i okolica bili u turskim rukama, pa je i dovoz vode kolima iz Jadra bio onemogućen.

U devetnaestom stoljeću počelo se razmišljati o obnovi staroga Dioklecijanova vodovoda od izvora Jadra do Splita. Bio je to zahtjev sve brojnijeg stanovništva grada, a posebno nove željezničke pruge Split–Siverić–Šibenik i vojne posade u gradu. Među prvima koji se zanimao za mogućnost obnove antičkog vodovoda 1844. godine bio je splitski arhitekt Vicko Andrić, najbolji po-znavatelj Dioklecijanove palače. God. 1845. predana su Dalmatinskoj vladi četiri prijedloga različitih trasa vodovoda od Jadra do Splita. Najboljim je ocijenjen Andrićev prijedlog obnove antičkog vodovoda. Godine 1852. upućuje Andrić predstavke mjerodavnima, a 1854. odlučila je Dalmatinska vlada da se njemu povjeri obnova starog akvedukta. Nju je poticao i tadašnji gradonačelnik Šimun Michieli-Vitturi. Sljedeće godine Andrić proučava slične antičke vodovode u Italiji i započinje arheo-loška iskapanja i snimanja vidljivih i podzemnih ostataka Dioklecijanova vodovoda. Općinski inženjer Franjo Locatti razrađuje Andrićev plan, što je 1860. prihvaćen. Troškovnik izrađuje 1861. inženjer Ivan Lucchini.

Pregovori za obnovu vodovoda vođeni su s građevnim poduzetnikom Antunom Karamanom, ali kada ti ne uspijevaju, nudi 1877. splitski načelnik dr. Antun Bajamonti Općinskoj upravi da će na osobni rizik voditi i financirati obnovu vodovoda za iznos od 300 000 forinti, manji od ponude drugih poduzetnika, što će mu nakon izvedbe biti vraćeno: željeznička uprava 150 000 forinti, vojni erar

37 000, država 5000, a Općina podignutim zajmom od

100 000 forinti. Općina je prihvatila Bajamontijevu ponudu i već je sljedeće 1878. godine 200 radnika obnav-ljalo 9 kilometara dug stari Dioklecijanov vodovod. Godinu zatim izgrađen je na Solinskoj cesti lijepi rezervoar za vodu, od bijeloga kamena, po projektu splitskog inženjera Jakova Antonellija, a reljefne ukrase, među kojima i portret cara Dioklecijana, rađen prema njegovu liku na novcu, izvela je u plemenitom kararskom mramoru tada poznata milanska kamenoklesarska tvrtka Dall’Ara. Budući da je fontanu izvedenu malo zatim za istu radionicu projektirao padovanski kipar Luigi Ceccon, može se pretpostaviti da je on modelirao i Dioklecijanov lik i ostale antikizirajuće ukrase na rezervoaru. To je jedini spo-menik caru Dioklecijanu u Splitu do danas.

Voda je svečano puštena kroz obnovljeni akvedukt 30. svibnja 1879. na provizornoj česmi na Dobrome, kod staroga bunara i kod Sv. Frane, a zatim na česmama na Pisturi i na Lučcu. Tada je postavljen i spomen-natpis o obnovi antičkog akvedukta na lukovima u Dujmovači. Mnogi su Splićani plakali od uzbuđenja, piše novinski izvjestitelj, kada je voda potekla splitskim česmama.

Sljedeće 1880. godine naručio je dr. Ante Bajamonti, tada posljednju godinu splitski načelnik, u klesarskoj radionici F. Dall’Ara e Comp u Milanu veliku ukrasnu javnu fontanu, prema modelu padovanskoga kipara Luigija Ceccona, autora većeg broja skulptura i nekoliko javnih spomenika u sjevernoj Italiji, među kojima je najpoznatiji bio spomenik pjesniku Francescu Petrarci na Petrarkinu trgu u Padovi, otkriven 1874. Ceccon je bio dobar talijanski kipar, u stoljeću koje je bilo doba istaknutog slikarstva, ali u kiparstvu nije dalo genijalna ostvarenja. Mnogobrojne sačuvane fotografije, a posebno nekoliko glava likova bivše fontane, sačuvanih u Muzeju grada Splita, svjedoče o kiparski istaknutim alegorijskim likovima fontane, zrelim realističkim ostvarenjima s vidljivim utjecajem antičke skulpture. Splitska je fontana bila jedna od najzapaženijih u tadašnjem višenacionalnom Austro-Ugarskom Carstvu.

U proljeće 1880. započeto je prikupljanje priloga za nabavu ukrasne fontane na splitskoj rivi, u samom gradu, ali i u drugim mjestima. Splićani — autonomaši i hrvat-ski narodnjaci — udruge, crkvene institucije, ukupno 1322 građana i težaka gradskih predgrađa i više kolektiva — prikupilo je oko 20 000 forinti, a Split je tada brojio tek oko 5000 stanovnika u gradu i oko 9000 u pučkim predgrađima. Među darovateljima bili su i austrijski arhitekt projektant obnove katedrale i zvonika u Splitu Alois Hauser i tada vrlo popularni skladatelj Franz von Suppé, rodom Splićanin.

»Monumentalna fontana« (nikada zvana »Bajamontijeva fontana« ni »Bajamontuša« — jer je sam Bajamonti odbio taj predloženi mu naziv) bila je u prvom redu naglašeni simbol dovođenja žive vode u grad, za Split, koji je rastao izgradnjom i stanovništvom, od presudnog čina. Stoga su i njezini bazeni i alegorijski likovi simbolizirali rijeku Jadro, Jadransko more i mitološka morska bića. Lik mladića na vrhu fontane, s rukom pruženom prema istoku, upućivao je na tada poželjno privredno usmjerenje Splita.

Osobito je bila istaknuta urbanistička uloga splitske fontane, toga zapadnoga novijeg dijela splitske obale, kako u vizuri s istoka tako i sa sjevera, iz trga i građevnog sklopa Prokurativa.

Monumentalna fontana na splitskoj rivi ubrzo je postala vidljivi identitet Splita, predstavljana na većini razglednica grada.

Iako je voda s Jadra dovedena do fontane prije, fontana nije bila potpuno dovršena, jer je Antun Bajamonti pobjedom hrvatskih narodnjaka na općinskim izborima smije-njen s položaja gradonačelnika, a zatim je nova Općinska uprava nekoliko godina vodila s njime parnicu oko njegovih ulaganja u obnovu vodovoda i fontane, koje nije u cjelini priznavala zbog njegove površno vođene financijske administracije. Kada je to bilo uređeno, obavila je splitska hrvatska Općina 1885–86. završne radove na crpilištu vodovoda na izvoru Jadra i na samoj fontani.

Na kraju je postignut sporazum između Bajamontija i nove pohrvaćene Općine. Dana 15. prosinca 1888. potpisan je u Općini sporazum, a sutradan sastavljen »Zakladni spis«, u kojem se splitska Općina, među ostalim, obvezuje »da prima monumentalnu česmu... obvezujuć se da će je čuvati i uzdržavati bez da joj ikada išta doda, odvadi, preinači ili podmetne u kojem bilo dielu ili nuzgradno-sti, i da će na svoje troškove obavljati slučajne kvarove... izvršujuć iste popravke suglasno sa sadašnjim oblicima, a po priloženomu fotografičnom snimku«.

Dana 4. prosinca 1890. svečano je potekla voda fontanom. Otkrio ju je splitski načelnik Gajo Bulat.

Tri mjeseca zatim umro je Antun Bajamonti, idejni začetnik Monumentalne fontane, moralno i materijalno slomljen, napušten i od prijašnjih političkih istomišljenika, koji su mnogi, nakon pobjede Hrvata u dalmatinskim Općinama, od dalmatinskih autonomaša postajali protalijanski iredentisti.

Fontana na splitskoj rivi bila je više od pola stoljeća nedjeljivi vizualni i sadržajni dio Splita i Splićana. U vrijeme okupacije 1941–43. fašistički okupatori su je ideo-loški svojatali, gledajući u liktorskom svežnju na vrhu fontane (što je simbolizirao slogu svih građana u napretku Splita) simbol fašizma — koji je osnovan zna-tno nakon izrade fontane — ali jednako i komunisti nakon njih, pa su u udarničkoj akciji — 30. svibnja 1947. dinamitom i mlatovima porušili i potpuno uništili splitsku fontanu, osim desetak ulomaka što ih je spasio slikar Vjeko Parać, od kojih su neki sačuvani u Muzeju grada Splita i koji zorno svjedoče o likovnoj vrijednosti i plemenitom materijalu srušene fontane.

Pri snimanju televizijske serije Velo Misto, prema romanu Miljenka Smoje, obnovljena je fontana na splitskoj rivi od plastičnih materijala, ali je ubrzo uklonjena kao ideološki nepoželjna.

Iako se dio stručnjaka danas zauzima za neku novu suvremeno oblikovanu fontanu na tom položaju, stari Splićani žele njezinu obnovu u izvornom obliku, jer je ona nedjeljivi dio starog i suvremenog Splita.

Osim ukrasne Monumentalne fontane, u Splitu je tada postavljeno još nekoliko ukrasnih fontana i veći broj praktičnih česmi što su opskrbljivale građane vodom, jer se dovod vode izravno u kućanstva provodio tek postupno s vremenom. Osim korisne svrhe, imale su te splitske fontane i česme još jednu slikovitu društvenu svrhu. One su okupljale žene što su dolazile po vodu, gdje bi se zadržavale u pričanju. Osobito su poslužile djevojkama koje bi se tu sastajale s momcima, dok bi njihovi ukućani čekali da im donesu vodu.

Bilo je nekoliko većih ukrasnih fontana, uglavnom sve donesene iz Italije tih osamdesetih godina. Neke od njih bile su veće, s jednim bazenom ili više njih u koje je padala voda. One su u razdoblju između dvaju ratova, pa i nakon toga, bez razloga uklonjene. Tako je lijepa, nešto veća fontana, stajala sjeverno od crkve sv. Frane, na Šperunu. Druga manja kod pazara uklonjena je nakon Drugoga svjetskog rata i opet postavljena, na inicijativu građana. Fontana s većim bazenom, u kojem su bile crvene ribice, bila je na današnjem Trgu Gaje Bulata, pred Kazalištem, u malenom parku, okružena palmama.

Deset reprezentativnijih splitskih fontana izradila je tada milanska klesarska radionica Dall’Ara, osam manjih tršćanska radionica Conti, a četiri splitske klesarske radionice.

Godine 1930. bila je u Splitu još 31 fontana i česma. Postupnim dovođenjem vode izravno u kuće mnoge su česme postale suvišne, pa su uklanjane.

U obilnijem korištenju vode nije više zadovoljavao rezervoar kod Općine, iako je bio u uporabi do Drugoga svjetskog rata, pa su se 1928. i 1929. gradili novi rezervoari na Marjanu i na Vidilici, a 1931. nova moderna pumpna stanica na Kopilici.

God. 1887. objavila je Općina brošuru Pravila o uporabi vodovoda grada Splita (na hrvatskom i talijanskom jeziku) u kojima se propisivalo kako se mogu provoditi vodovodni uređaji u privatne kuće, u javne ustanove, u razne pogone i na poljoprivredne posjede te u privatne vrtove i perivoje. Tarifa se određivala prema prostoru stana, pogona ili zemljišta ili prema privrednoj funkciji pogona. Pravilnik su potpisali načelnik G. Bulat i prisjednik V. Morpurgo.

Od splitskih javnih fontana danas postoje na prvotnim položajima ona s lavljom glavom u Dominisovoj ulici (kojom se još uvijek koriste mnogobrojna siromašna kućanstva što nemaju dovod vode u kućama), zidna fontana s maskeronom na zgradi željezničkoga kolodvora na Obali kneza Domagoja, spomenuta fontana kod pazara u Zagrebačkoj ulici i fontana u Strossmayerovu parku, izrađena u splitskoj klesarskoj radionici Pavla Bilinića. U međuratnom razdoblju izrađena je manja česma do crkve sv. Križa u Velom Varošu. U poratnom razdoblju postavljen je na položaju porušene fontane na obali bazen s vodoskokom (koji je vrlo rijetko u funkciji, po projektu inž. Milorada Družeića), a bazen s vodom oko spomenika zatvorenicima iza Općinske zgrade, danas u Ulici Domovinskog rata (po projektu inž. Vuka Bombardellija). U parku Bolnice na Firulama malo je vidljiva fontana klesarske radionice Župe iz Solina.

U radikalno preoblikovanom Strossmayerovu parku izrađena je još jedna suvremeno projektirana fontana, a u Marmontovoj ulici duhovito zamišljena, ali praktički jedva uporabljiva, fontana s figom i lijevkom kipara Kažimira Hraste.

U novim gradskim predjelima što zapremaju tri četvrtine današnjega Splita nema ni jedne fontane, što svjedoči o žalosnoj situaciji suvremenog urbanizma. Pred višesadržajnom trgovinskom zgradom »Koteksa« projektiran je prostor za fontanu, ali ta nije nikada izvedena. U reprezentativnoj Ulici Ruđera Boškovića projektant arh. Ante Svarčić zamislio je dvije fontane, od kojih je za jednu izveo i školjku predviđenog bazena, a ja sam pregovarao s najistaknutijim suvremenim hrvatskim kiparem Dušanom Džamonjom za veliku skulpturu-fontanu u tome bazenu, ali zanimanje mjerodavnih nije bilo nikakvo. Ono je postojalo samo za izvedbu stambenih zgrada i automobilskih prometnica. Nakon izgradnje dobro projektirane gradske četvrti zvane »Split 3«, želeći se tom izvedbom pohvaliti, naručila je splitska Skupština općine dokumentarni film i za tu je svrhu na javnim prostorima te nove četvrti postavila jednu suvremeno oblikovanu javnu skulpturu splitskoga kipara Vaska Lipovca i jednu mjedenu lijepu česmu, a nakon toga ih je uklonila i vratila autorima.

Grad bez vode, bez fontana, bez žubora i protjecanja vode, grad je bez duše. Kretanje i žamor automobila ne može biti zamjena za pokretanje i žubor vode u česmama i fontanama; asfaltirane gradske površine ne mogu biti za-mjena za vodene površine u bazenima fontana, u kojima se ogledaju ljudi, u kojima se odražava nebo. Coca-cola ne može biti zamjensko piće za svježu vodu namjernika pod mlazom česme ili fontane.

Stoga kada suvremeni urbanisti, arhitekti, likovni i konzervatorski stručnjaci žele na položaju srušene Monumentalne fontane na splitskoj rivi, na tom već davno urbanistički i građevno sretno dovršenom ambijentu, projektirati i podignuti moderno oblikovanu fontanu, možemo im, s dovoljno razloga, poručiti: Ostavite ono što je davno dobro i skladno oblikovano, a oplemenjujte novim stvaralačkim zamislima nove gradske četvrti što vape i za nečim ljepšim, plemenitijim i izvornijim od samih svojih funkcionalnih sadržaja.

Uskoro, u ne tako dalekoj budućnosti, voda će u cijelom svijetu biti cjenjenija nego što je danas nafta. I mi, koji još uvijek obilujemo vodom, moramo se pripremiti na tu budućnost. A kako se u Splitu odnosimo na pitku vodu što nam je još tako blagonaklona? Izvor Jadra, koji nas još od Dioklecijanova doba opskrbljuje odličnom vodom, svakodnevno ugrožavamo aktivnim kamenolomom nad njim, a mine mogu skrenuti ćudljivi tok ponornice Jadra i odjednom nas ostaviti bez te vode. I još neke opasnosti za tu nekada carsku hvaljenu pitku vodu: njezinim sve opasnijim onečišćenjem, s jedne strane neumjerenim herbicidima i sličnim otrovima tla u Dugopolju što prodiru u zemlju i truju podzemni tok Jadra, a danas i sve opasnijim sličnim trovanjem industrijskim otpadima mnogobrojnih tvorničkih i ostalih privrednih pogona što poput gljiva niču na prostoru iznad podzemnog Jadra. Također i nepropisne septičke jame fekalija divljih stambenih izgradnji u sjevernim prigradskim predjelima, što se u kišnim danima prelijevaju i ulaze u podzemne dijelove antičkog vodovoda. Mi ih i sada osjećamo kloriranjem vode u tim danima.

Upamtimo: bez vode nema života na Zemlji, a bez dobre pitke vode nema dobrog i prirodnog života, jer voda iz plastične boce nije ista kao i voda iz izvora.

A splitska Monumentalna fontana bila je hvalospjev toj obilnoj i rijetko dobroj vodi, pa zaslužuje da nas i nadalje podsjeća na nju i da se prema njoj odgovornije odnosimo.

Duško Kečkemet