Ogled iz kinonostalgije (zapisi i prisjećanja kinogledatelja sa 65 godina staža)

TEMA BROJA:

Ogled iz kinonostalgije

(zapisi i prisjećanja kinogledatelja sa 65 godina staža)

Ivo Škrabalo je filmski povjesničar, autor sinteze povijesti hrvatskog filma, koja je objavljena u više izdanja.

U ovih desetak godina smjene stoljeća (i milenija) svjedoci smo odumiranja dviju društvenih institucija koje su odigrale značajnu ulogu u životima pripadnika starijih naraštaja, barem onih rođenih još u prvoj polovici prošloga stoljeća. Rezignirano smo se pomirili da nestaju, jedna za drugom, udobne i polumračne kavane srednjoeuropskoga tipa, kakvih je u Zagrebu bilo još u moje vrijeme barem desetak, a umjesto njih posvuda su nikli blještavi kafići izvorno talijanskoga tipa.

Isto tako, s još većim žaljenjem, svjedoci smo i zatvaranja kinodvorana na kakve smo navikli dok smo gledanjem filmova stjecali svoju filmsku kulturu. Iako je tehniku snimanja i reprodukcije pokretnih slika koje dočaravaju život u gibanju prvi riješio Edison, primat izumitelja filma najčešće se pripisuje braći Lumiea re, premda su oni izmislili kino, a ne film! Dok je Edison izum namijenio samotnom gledanju pojedinca u nespretnom stroju prozvanom Nickelodeon, koji bi se pokretao ubacivanjem novčića (nickel), braća Lumiea re naplaćivala su ulaznice većem broju gledalaca (i to, nimalo slučajno, upravo u jednoj pariškoj kavani!) da im svima zajedno pokažu svoje prve pokretne slike. Dobro su naslutili da se čarolija živućih fotografija, tj. pokretnih slika, uvećava kad je veći broj gledalaca istodobno i na istom mjestu ujedinjen istim doživljajem.

Filmski teoretičari, doduše, recepciju filma kao umjetnine proučavaju preko doživljaja pojedinca, smatrajući da je svaki gledatelj osamljen u koncentraciji svoje pozornosti, iako se nalazi u skupini s drugim osobama u mraku projekcijske, odnosno kinodvorane. Sociofilmologija se još nije previše razvila, a ponajmanje u proučavanju međusobnog utjecaja većeg broja osoba na recepciju istoga filmskog djela na istom mjestu u isto vrijeme. Stručne su se analize više bavile mogućnostima manipulacije masom zbog sugestibilnosti filmova, tj. efektno snimljenih i montiranih pokretnih slika, a mnogo manje onim suptilnim međuodnosima unutar skupine gledatelja okupljenih u mraku iste kinodvorane od kojih svaki za sebe upija dojmove s ekrana, pomalo razmišlja o njima, ali istodobno osjeća i pulsiranje onih oko sebe, pa ponekad dođe do transfera njihovih pozitivnih ili negativnih vibracija izazvanih filmom. Za razliku od kazališta gdje publika izvedbu glumaca uživo stimulira ili destimulira svojim reakcijama, u slučaju filma sve je definitivno fiksirano na slikovnom i zvučnom zapisu, pa publika ne može utjecati na izvedbu, nego samo na vlastitu recepciju. Stoga ima razloga smatrati da je kolektivno doživljavanje filma posve drukčije od individualnoga gledanja, pri čemu se obično ne poštuje pretpostavljeni kontinuitet projekcije. Prekidi i vraćanja pojedinih prizora mogu, doduše, biti od velike pomoći u analitičkom pristupu filmskome djelu, ali filmovi ne nastaju u prvome redu za stručne kritičare, nego su namijenjeni javnom prikazivanju takozvanoj običnoj ili širokoj publici.

Mutno se sjećam svojega prvog odlaska u kino. Imao sam tada oko pet godina, što znači da sam kao kinogledalac prikupio više od 65 godina staža! Možda i moje životno usmjerenje na film ima začetak baš u toj mojoj nedogledanoj prvoj kinopredstavi u mom rodnom Somboru. Tada sam vjerojatno bio najmlađi gledalac u dvorani! Točno preko puta naše kuće, u Pariškoj ulici (otmjena li imena za provincijski grad!) bilo je kino, izgrađeno još prije Prvoga svjetskog rata, u kojem su me prvi put očarale pokretne slike, a ja sam ih uzbuđeno doživljavao kao opipljivu stvarnost. Naknadno sam rekonstruirao da je moj prvi film što sam ga gledao bio Kraljević i prosjak s Errolom Flynnom. U prizoru kad zločesti otmičari bučno i raskalašeno ispijaju velike vrčeve pjenušavog piva, ja sam naglo osjetio i vrlo glasno obznanio vlastitu silnu žeđ, pa su me mogli ušutkati samo tako da me je naša dobra služavka odvela kući, dala mi čašu vode, ali za kaznu film u toj verziji nikada nisam vidio do kraja...

Kino je bilo neudobno, premda prilično prostrano, fasada mu je neka vrsta secesije, a tijekom povijesnih mijena što smo ih preživjeli i kino je mijenjalo imena. Uoči Drugoga svjetskog rata zvalo se bioskop Arena, a kad su 1941. došli Mađari, vratili su mu prvotni naziv (iz vremena prije Prvoga svjetskog rata!) Turul mozgószinház (po svojoj mitskoj ptici), dok se ne treba čuditi što mu je u komunističko doba ime promijenjeno u bioskop Zvezda, kako se još uvijek zvalo i prije dvije-tri godine, kad sam zadnji put pohodio svoj rodni grad.

Za ratnih godina ljeto smo provodili u Svetozaru Miletiću, obližnjem bunjevačkohrvatsko-mađarskom selu, koje su njegovi stanovnici uvijek zvali Lemeš, zavičaju moje pokojne majke, gdje je glavna tjedna atrakcija bilo gledanje novoga filma vikendom. Kino se, valjda u inat ratu, zvalo Béke (Mir) i nalazilo se u jednoj dugačkoj i prilično uskoj dvorani, valjda kakvom preuređenom skladištu. U kabini je bio samo jedan projektor, pa je predstava više puta prekidana pauzom koja je trajala koliko je trebalo za zamjenu rola, a mi smo ju ispunjavali dovikivanjem i galamom. Po ondašnjem običaju sjedala su bila podijeljena u tri skupine koje su se zvale I., II. i III. mjesto. Dakako da su najjeftinije ulaznice bile za III. mjesto (nekoliko drvenih klupa bez naslona u prva tri-četiri reda do platna), gdje je bila nagurana dječurlija moje dobi, a najbolja sjedala u I. mjestu (drvene stolice kao u krčmi) bila su otraga i malo povišena. Filmova se iz tog doba, naravno, ne sjećam, ali mi se čini da su to bili ponajviše njemački ratnopropagandni filmovi s istočnoga bojišta i mađarske ljubavne limunade (danas bi se reklo ljige) u idiličnom pastoralnom ambijentu ravničarskog sela. Ipak, dobro se sjećam da je svako prikazivanje poljupca glavnih junaka (obično vrlo čedno izvedenoga, najčešće u završnom prizoru filma) publika popratila zdušnim fućkanjem i uzvicima »Šiiic!« (što se inače rabilo da bi se potjerala mačka).

Ulazak sovjetske Crvene armije i jugoslavenskih partizana u Sombor u listopadu 1944. donio je potpuno oslobođenje — za kinogledaoce! Naime, već sljedećeg proljeća obnovljen je rad u oba somborska bioskopa i predstave su bile posve besplatne. Dakako, to je izazvalo strahovite gužve, a mlađarija je opsjedala ulaze mnogo prije početka. Tada sam požalio što nisam stariji i krupniji (za razliku od danas kad bih rado imao barem 30 godina i 30 kilograma manje!). Naime, i kada sam uspio probiti se do nekog mjesta u dvorani, postojala je opasnost da me onako malog i žgoljavog 11-godišnjaka otjera kakav visoki i prištavi klipan od 16 ili 18 godina. Pokušao sam se domisliti jadu, pa sam u kino odlazio s torbom punom knjiga na koju bih sjeo, tako da na prvi pogled budem po visini približno izjednačen s odraslim gledaocima kako bih izbjegao oštrom oku eventualnog nasilnika. Nagledao sam se tada sovjetskih ratnih filmova o pobjedama nad hitlerovskim hordama koji su svi završavali istovjetnim prizorom: na zapovijed svojega komandanta crvenoarmejci kreću u pobjednički juriš uz gromoglasni urlik »Uraaa!«...

Razdoblje besplatnoga kina, naravno, nije potrajalo. S plaćenim ulaznicama lakše je bilo ulaziti u dvoranu, a ni cijene nisu bile previsoke, pa sam praktički gledao svaki film koji se prikazivao u mome gradu, a bilo ih je po dva tjedno, odnosno tri nakon što je otvorena kinodvorana i u novoizgrađenom Domu JNA. Neke sam filmove čekao s posebnim nestrpljenjem. Tako se sjećam da sam prvi domaći film Slavicu išao gledati kao 13-godišnjak u Narodni bioskop već prvoga dana na prvoj predstavi u 4 popodne! Time je valjda započeo moj interes za domaću kinematografiju, koji nisam izgubio ni nakon gledanja sljedećeg Afrićeva filma Hoja! Lero! u istoj dvorani, ali umjesto uzbuđenog iščekivanja nečeg novog s malobrojnom sam publikom dijelio posprdni smijeh i dosadu koju smo razbijali dobacivanjima...

Prošlo je već više od pola stoljeća otkako sam došao u Zagreb na studije, a ostao cijeli život. Dakako da su me mnogobrojne kinodvorane metropole privukle kao redovitog posjetitelja, iako se nisam pretvorio u fanatika i ovisnika koji ne propušta baš ni jedan novi film. Osim toga, kino mi je predstavljalo utočište kad sam bježao od nevremena. Naime, iz djetinjstva sam ponio sa sobom čudnu fobiju od munja i grmljavine, pa sam za onih zagušljivih lipanjskih dana početkom ljeta proučavao repertoar najbližega mi kina Mosor (u tadašnjoj Ulici socijalističke revolucije, danas kralja Zvonimira) u čiju bih dvoranu bježao kad bi zagrmilo. Zvuci s ekrana i zanimljivost filma otupili bi strah, a grmljavinu izvana kao da nisam ni čuo, odnosno doživljavao sam je kao bezopasnu, valjda zato što je izvan ekrana, a život je bio zapravo samo na ekranu! To mi je vjerojatno pomoglo da je nakon nekog vremena moja fobija od nevremena gotovo neopazice iščeznula...

Volio sam specijalne predstave u dvorani Istra, gdje je nove i kvalitetne filmove uživo predstavljao filmski znalac Rudolf Sremec, koji, bi ponešto govorio o režiseru, glumcima, a ponekad — kao u slučaju Stanleyja Kramera — i o znamenitom producentu, pa su te projekcije imale i karakter elementarne filmske edukacije. Pamtim da sam i u Zagrebu nadobudno otišao na prvu popodnevnu projekciju jednoga filma čim je stigao na program, a s velikim nestrpljenjem sam ga čekao gotovo tri godine nakon Zlatnoga lava u Veneciji: bio je to Kurosawin Rashomon u kinu Sloboda na Tuškancu.

Već smo i zaboravili prvo poslijeratno razdoblje kada su na repertoaru bili pretežno sovjetski filmovi, a tijekom pedesetih i šezdesetih godina kino je bilo najpopularniji oblik zabave i najčešće mjesto za izlazak udvoje ili s većim društvom. Volio sam tadašnje izvrsne američke vesterne (sve su to danas klasici) vjerojatno i zbog posebne atmosfere navijanja u dvorani. Uzbuđenje je izazvao i dolazak prvoga filma u Cinemascope tehnici Carmen Jones u kino Kozara pokraj Britanskoga trga, koje je 1957. kao prvo u Zagrebu dobilo veliki ekran i uređaj za projiciranje u novom širokom formatu.

Ulaznice za bolje i popularnije filmove morale su se nabaviti ranije, već u jutarnjim satima, a pred blagajnama se uvijek protezao red, jer su tada i preprodavači kupovali svoju robu. Navečer bi vas salijetali ispred blagajni s natpisom »rasprodano« i naplaćivali barem dvostruku cijenu, no kod onih boljih mogli biste čak i birati red, odnosno parter ili balkon. Bile su to rajske godine za švercere iliti tapkaroše (taj sočniji i slikovitiji izraz došao nam je iz beogradskog žargona). Jedan od njih mi je pričao da je na kartama za Moje pjesme, moji snovi i za Golikov Tko pjeva zlo ne misli zaradio dovoljno za kupnju dvosobnog stana...

Posao kinoprikazivača je cvjetao, pa se nije mnogo ulagalo u izgled dvorana i udobnost sjedala, a ni čistoća nije bila primjerna. Naročito bi na posljednjoj večernjoj predstavi pod znao biti pokriven lupinkama raznovrsnih koštica koje su se u malim papirnim zamotuljcima prodavale ispred dvorana i koje su na svoj način naviještale eru kokica, u koju smo na prijelazu dvaju stoljeća napokon i mi sretnici stupili!

Moram priznati da sam sedamdesetih i osamdesetih godina znatno smanjio svoje odlaske u kino. Razlog nije bio u gubitku interesa za medij pokretnih slika, nego prezasićenost filmovima, koje sam u svojstvu savjetnika za repertoar poduzeća za uvoz i distribuciju gotovo danomice gledao. A profesionalni pregled tzv. servis-kopija, osamljen u mraku male projekcijske sobe s kinooperaterom kao jedinim partnerom, ipak nije isto što i svečanost gledanja filma s publikom u kinu. Borio sam se protiv prezasićenosti filmovima da ne bih pobrkao kriterije kao što sam već zapažao da koji put brkam naslove i autore. No, distribu-terski posao na sajmovima filmova nije posve lišen komponente kolektivnoga doživljaja, jer su projekcije često zajedničke za veći broj potencijalnih kupaca, među kojima je uz fah-idiote bilo i istinskih fajnšmekera. Urezao mi se u pamćenje snažan doživljaj prve europske projekcije Peckinpahove Divlje horde (1969. na sajmu u Brnu), filma koji je označio zaokret hollywoodskoga vesterna na putove koje su u Italiji prokrčili Sergio Leone i ostali, a tada još nismo shvatili da je taj zaokret možda označio početak odumiranja toga povijesno najpopularnijega filmskoga žanra.

Individualni pregled ponuđenih naslova bio je najčešći način odabira za otkup tzv. erotskih filmova, koje smo uvozili da bismo naša kina otvorili za mekanu filmsku pornografiju (soft-core porno) koja se definira tako da je prikazani snošaj simuliran (za razliku od hard-core porno, gdje se gledaoca mora uvjeriti u nesimuliran spolni čin). Kazete s takvim filmovima vrtjeli su nam umorni agenti, tužeći se usput na pad zarade, jer glavni prihodi dolaze od prodaje i iznajmljivanja videa, budući da je pojava AIDS-a dokrajčila profitabilnost i posjećenost, pa i egzistenciju

brojnih pornokina, u kojima su gledaoci uz doživljaj s ekrana uspostavljali i osobne veze i uzajamne doživljaje u mraku dvorane. Strah od zaraze učinio je svoje i pornografija se u svijetu povukla na kućne projekcije. U nas je međutim prvi val uvoza mekih pornića donosio dobru zaradu, možda i zato što sam pri izboru repertoara pazio da u porno sadržajima (koji su po naravi stvari repetitivni) uvijek bude i humora, pa su stoga u nas visoko kotirale danske erotske komedije nezaboravnih hopa-cupa naslova koje sam, dobro se zabavljajući, smišljao...

Svoja sam kinogledalačka iskustva popunjavao i u inozemstvu, jer sam kao distributer odlazio gledati filmove u Londonu, ne samo na zatvorenim komercijalnim projekcijama nego i kao obični gledalac u kinu (kompaniji je koji put bilo jeftinije dati besplatne ulaznice nego unajmiti projekcijsku dvoranu). Iako raskošnije opremljena, ni ta kina na West Endu nisu bila uzor čistoće, jer su i po njihovim podovima bili odbačeni papiri i koješta drugo od onoga što su gledaoci konzumirali.Tada sam još bio pasionirani i zakleti pušač, pa me se u prvi mah pozitivno dojmilo da se početkom sedamdesetih godina u najelitnijim londonskim kinematografima moglo pušiti do mile volje u jednoj, za tu naviku određenoj, polovici gledališta. Prvo me je to oduševilo, no ubrzo sam shvatio da sam izgubio onaj divni osjećaj prvog pripaljivanja cigarete nakon dvosatne prisilne apstinencije. Nije mi teško palo kad su ubrzo u svim dvoranama zabranili pušenje, premda ni nakon što sam u 45. godini života rekao ‘da’ nepušenju nisam, srećom, postao zagriženi antipušački rasist (kao mnogi novopečeni nepušački poturice).

Moja supruga Mira i ja robujemo inerciji životnih navika, pa još uvijek volimo otići u kino, ali to više nije pothvat lišen osjećaja nelagodnosti. Naime, oboje smo umirovljenici, prije nekoliko godina obilježili smo (da ne kažem neumjesno: proslavili) i svoje sedamdesete rođendane, a ipak se rado prepuštamo toj mladenačkoj navici odlaska u kino. Naglašavam odlazak u kino, jer to s današnjim tehničkim mogućnostima VHS-a, DVD-a i DivX-a nije više jedini način za pogledati film. Uostalom, cjelokupni ritual odlaska u kino daje veće značenje odabranom filmu i ujedno je određeni oblik razvijanja društvenosti i u ovoj fazi života koju, ne bez autoironije, nazivam razdobljem rane starosti...

Otkud nelagodnost? Pa, zaprepašteno smo primijetili da smo obično najstariji u cijeloj dvorani. Prvi put smo to uočili prije desetak godina u kinu Europa, na zadnjoj večernjoj predstavi Tarantinova Paklenog šunda. Posebno to izaziva nelagodu zato što današnja zlatna mladež izlazi iz kuće tek oko deset navečer, pa zbilja nikako ne bi bilo ukusno da se sudaraju s neprilagođenima iz naše generacije! Uostalom, kad smo bili mladi, naši su starci propovijedali pravilo devet u krevet, što dakako nismo poštivali, ali noćni izlazak mladih iz kuće tada je bio iznimka skopčana s rizikom, a ne stečeno pravo i pravilo kao danas.

Odonda su otvoreni kinokombinati nazvani multipleksi u kojima su sjedala udobnija, vidljivost slike na ekranu neometana, a stimulira se i zobanje kokica uz zalijevanje tzv. soft pićem iz kartonskih čaša, što je u davna vremena bilo nezamislivo, čak i zabranjivano (pogotovo sjemenke!). I dalje smo najstariji u publici, ali smo promijenili vrijeme odlaska u kino, pa biramo popodnevne predstave, obično subotom, kad je gužva manja, dakle one koje su u našim mladim godinama bile namijenjene ponajviše služavkama i vojnicima (obje su skupine imale pravo na tjedni izlazak upravo u to vrijeme, pa im je kino osim filma pružalo i dodatne radosti zbližavanja).

Nisam nikada ni pokušao prebrojiti filmove koje sam tijekom svojih 65 godina staža pogledao, jer nisam o njima vodio bilješke, osim u ranom razdoblju (a tu sam bilježnicu srećom izgubio). Ipak bilanca je bogata, pa se moram pomiriti s time da odlazak u kino nije baš najnormalnija zabava za čovjeka moje dobi. To sam možda prvi put shvatio u Washingtonu prije nekoliko godina. U okviru službenoga boravka imao sam jedno popodne slobodno, pa sam hodajući naišao na minipleks u kojem se davao Moulin Rouge i odlučio da ga pogledam. Kad sam na blagajni zatražio kartu, pripremio sam 11 dolara po cjeniku, no gotovo sam se uvrijedio kad mi je blagajnica vratila 5 i pol dolara uz ljubazno objašnjenje da stariji (aged persons) plaćaju samo pola cijene!

Ta mi je epizoda pomogla da sebe generacijski smjestim kamo pripadam, ali me nije odvratila da i dalje odlazim u kino. Makar subotom popodne sa služavkama i vojnicima (čega također više nema). Jedino se moram požaliti na suprugu zato što mi ne dopušta da se u našim multipleksima ponašam kao sav ostali svijet oko nas, to jest da se opskrbim kokicama i kola-pićem, jer to kao ne priliči našim godinama...

Hoće li kino kao institucija doista izumrijeti? Bit će, dakako, sve manje velikih luksuznih i stilski uređenih dvorana, a funkcionalni i šablonizirani centri, s većim brojem dvorana i velikim šankom za prodaju kokica, čokoladica i laganih napitaka, globalni su pandan shopping-centrima, koji istiskuju male i klasične trgovine, pa i čitave tržnice na otvorenom. Ipak, vjerujem da će potreba za odlaskom u kino nadjačati trenutačnu privlačnost sve jeftinijih uređaja tzv. kućnih kina, jer je izlazak iz kuće gotovo imperativni impuls u određenim formativnim godinama, pa je kino — odnosno multipleks prilagođen navikama mladih — možda najprikladnije mjesto za življenje one društvenosti koja je nezaobilazni aspekt razvoja i sazrijevanja vlastite osobnosti. A onoga dodatnoga pozitivnog efekta zbog kolektivnog doživljavanja filma mnogi u kinu zapravo i nisu svjesni,

premda on nedvojbeno djeluje stanovitom interakcijom vibracija među gledateljima okupljenima u mraku makar i jedne od dvorana tih suvremenih shopping-centara za pokretne slike...

Možda će — tako se barem nadam u svom pritajenom optimizmu — netko od zaduženih za plodotvoran međuodnos vlasti i kulture na vrijeme shvatiti da bi dio postojećih kinodvorana valjalo specijalizirati i subvencionirati za prikazivanje filmova iz domaće i svjetske filmske baštine, odnosno i za neprofitabilne suvremene europske i izvaneuropske tzv. art filmove koji ne nalaze sebi mjesta ni u najmanjim dvoranama multipleksa, jer se komercijalno ne mogu nositi sa sve jednoličnijim i bučnim repertoarom suvremenoga megaprofitom nadahnutog Hollywooda.

Ivo Škrabalo