MEKSIČKI VIDICI, OKUSI I ZVUCI

PUTOVNICA

MEKSIČKI VIDICI, OKUSI I ZVUCI

Damir Blažina je doktor kemije, zaposlen u tvrtki Oxford Instruments (Oxford). Tekst ne bi nastao da nije bilo gostoprimstva, vodstva i sugestija Karine Almeida, doktorice kemije

zaposlene u tvrtki Shell (Amsterdam).Uredništvo zahvaljuje Filipu Hameršaku na pomoći oko pribavljanja i uređenja priloga

U isto vrijeme uredan i kaotičan, Meksiko je jedinstvena mješavina različitih kultura i krajolika. Pođemo li od Rio Grande na jug, pustinj-ski će pejzaž ustupiti mjesto stepama i planinama, a naići ćemo i na tropske prašume. S druge strane, društveni je život Meksika spoj starih indijanskih običaja, kolonijalne Španjolske i modernih sjevernoameričkih utjecaja. Iako je od konkvistadora prošlo već gotovo 500 godina, indijanski su utjecaji još uvijek znatno izraženi. To se najbolje vidi iz podatka prema kojem se uz službeni španjolski u Meksiku govori još više od 50 različitih jezika; istodobno, više od 80% stanovništva potječe i od Španjolaca i od starosjedilaca. Nigdje drugdje na američkom kontinentu ne postoji takav spoj prošlosti s rutinom moderne svakidašnjice.

Za njegovu osobnu iskaznicu spomenimo da je Meksiko s površinom od l 964 375 km2 po veličini trinaesta zem-lja u svijetu, a s gotovo 98 milijuna stanovnika šesta po stanovništvu — površinom odgovara površini Španjolske, Francuske, Italije, Njemačke i Poljske zajedno! Ta veličina Meksikancima nerijetko daje pojmove o udaljenosti koji se Europljanima čine pretjeranima. Primjerice, pitate li Meksikanca kako će ići iz Ciudad de Méxica u Villahermosu, odgovorit će vam: »Automobilom, naravno! Pa to je samo 900 km!« Po državnom uređenju Meksiko je savezna republika, koju čine 31 država i jedna savezna oblast, u kojoj se nalazi glavni grad, Ciudad de Mexico. Kako bi se u razgovoru raspoznalo kad se misli na glavni grad, a kada na državu, Meksikanci se za nj često koriste kraticom D. F. (Distrito Federal). Ako vam se sustav čini sličan onomu u SAD-u potpuno ste u pravu — uistinu, puno ime Meksika je Estados Unidos Mexicanos, ili Sjedinjene Meksičke Države. Zato se Meksikanci uvijek pomalo ljute kada se stranci za SAD koriste izrazom Sjedinjene Države, jer sjedinjenih država ima najmanje dvije! Osim toga, Meksikanci za sjeverne im susjede imaju svoj vlastiti, dobro poznati izraz — »gringo«.

Meksikanci su vrlo otvoreni i prijateljski ljudi, koji s jedne strane život shvaćaju vrlo ozbiljno, a s druge se vole zabavljati i uživati na način koji odaje španjolske, mediteranske korijene. Zbog gužve i buke nitko se ne brine — dapače, svi im samo pridodaju! Meksikanci su vam uvijek spremni pomoći, osobito ako ste u doista velikoj neprilici. Međutim, bitno je znati barem osnove španjolskoga jer se engleski govori samo u turističkim središtima poput Cancuna i Acapulca te u zračnim lukama i većim hotelima. Dodatna »opasnost« engleskoga je to što će vas držati za Amerikanca, tj. bogatoga turista, pa će prodavači podići cijene svojih proizvoda!

Moj prvi susret s Meksikom bio je na jugoistoku zemlje, u gradu Cancunu na istočnoj obali poluotoka Yucatán, koji je izgrađen početkom 1970-ih, kada je vlada odlučila sagraditi novi turistički centar. Odabran je uski pješčani otok na kojem se u to vrijeme nalazilo ribarsko selo s jedva 100 stanovnika. Danas Cancun ima

400 000 stanovnika i prima više od dva milijuna turista godišnje. Postoje, zapravo, dva Cancuna. Prvi je tzv. hotelska zona na otoku (danas je na obje strane mostovima spojen s kopnom), u kojoj je više od 100 luksuznih hotela nedaleko od golemih pješčanih plaža. Centar je naselja pak na kopnu, uglavnom bez hotela i plaža, mjesto gdje se odvija gradska svakidašnjica.

Prvo što se nakon dolaska u Cancun primijeti je vrućina. Temperature se čak ni noću ne spuštaju ispod 20°C, dok su dani tijekom cijele godine iznad 30°C, uz trajnu vlagu u zraku od više od 80%. Vrućina vas prati svuda, a jedina stvar koja je neophodna u svim zatvorenim prostorima, od kuća do automobila, jest klimatizacijski uređaj. Slijedi impozantna vožnja minibusom iz zračne luke niz hotelsku zonu — više od 20 km nižu se golemi hoteli, jedan za drugim, sve dobro poznata međunarodna imena s pet zvjezdica: Sheraton, Intercontinental, Regent... Vrhunski luksuz ovdje je norma. Naravno, to ima i svoju cijenu — hotelska zona u Cancunu (za Meksiko) vrlo je skupa, pa su cijene uglavnom ravne onima u zapadnoj Europi ili SAD-u.

Plaže u Karibima poznate su u cijelom svijetu, i ta je atraktivnost potpuno opravdana. Iz većine hotela treba prijeći samo nekoliko metara travnate površine s palmama da bi se došlo do golemih, širokih plaža od bijelog pijeska, koje pak vode u kristalno bistro, zelenkasto Karipsko more. Prvi dojam je fantastičan, plaža i more zaista izgledaju kao tropski raj na zemlji. Naravno, svaki je hotel izgrađen blizu najljepših dijelova plaže, no ako pažljivije pogledate primijetit ćete da nema ograda — sve plaže u Meksiku su javno dobro pa vas nitko nema pravo odbiti ili tražiti da platite ulaznicu. More je bistro i čisto te uvijek dovoljno toplo za kupanje (u travnju je temeperatura mora bila 25°C). Iako ima morskih pasa, oni se ne približavaju obali i u proteklih 35 godina nije zabilježen ni jedan napad na čovjeka. Bistrina Karipskog mora i njegova relativna plitkost omogućuju pogled na biljke na pješčanom dnu — od njih i potječe ta smaragdnozelena boja po kojoj je poznato u svijetu.

Hotelska zona Cancuna nevjerojatno je dobro organizirana. Kroz cijelu zonu prolazi jedna široka avenija, a odredišta su adresirana prema tome na kojem se kilometru nalaze; svaki je pak kilometar jasno označen s obiju strana ceste. Svakih 500 m nalazi se autobusna postaja, a premda su vozila vrlo spartanski opremljena (s jeftinim plastičnim sjedalima i uskim središnjim prolazom), prolaze svaku minutu do dvije. Cijene su vrlo povoljne — šest pesosa po osobi, bez obzira na prevaljenu udaljenost (za 1 euro dobije se 14 pesosa). Prema tome, vrlo je lako doći iz jednoga hotela u drugi ili u neki od mnogobrojnih restorana ili shopping-centara, ili pak posjetiti jednu od udaljenijih plaža. Sve se to promijeni čim uđete u središte grada, koje je moderno i kaotično te ostavlja dojam da je napravljeno pomalo zbrda-zdola (što je vrlo vjerojatno i bilo, u užurbanoj gradnji nakon što su turisti počeli pristizati). Prometnih znakova ima malo, autobusi najednom idu svakih petnaestak minuta, a postaje nisu uopće označene... Ako želite ući ili izaći, treba jednostavno mahnuti vozaču, i on će vam stati bilo gdje na svojoj ruti. Istini za volju, čim izađete iz hotelske zone, karte postaju jeftinije za jednu trećinu, budući da se autobusima više ne koriste turisti, nego Meksikanci.

Već sam spomenuo da je Cancun relativno skup za Meksiko, što je neizbježiva posljedica luksuznog turizma. Primjerice, litra mineralne vode stoji 20 do 30 pesosa — ako se udaljite kojih 30 km od Cancuna, ta ista voda stajat će samo šest pesosa. Drugi uzrok skupoće je to što su gotovo svi turisti stranci, i to više od 80% iz SAD-a (ostali su uglavnom iz zapadne Europe). U takvom okruženju, u hotelskoj zoni prevladavaju američki brandovi, što se ne odnosi samo na hotele nego i na restorane, barove itd., pa zbog silnih McDonaldsa može biti teško pronaći neko autentično meksičko jelo ili piće. Premda to zvuči paradoksalno, većini gostiju to ne smeta — prešavši tisuće kilometara kako bi došli u stranu zemlju, mnogi Amerikanci žele jesti i piti u istim lokalima kakve imaju i kod kuće! Međutim, za one koji su voljni probati nešto novo, hotelska zona Cancuna ima nekoliko odličnih, autentičnih meksičkih lokala i restorana. Jedan od njih je Maria Bonita, pristupačan cijenom, koji nudi tipičnu atmosferu, počevši od uređenja prostora, preko odlične hrane iz svih dijelova zemlje i pića (velik izbor tekile i goleme margarite tj. kokteli od tekile i voćnog soka po izboru), do glazbe uživo, što je nezaboravan doživljaj.

To me navodi na temu hrane i pića u Meksiku općenito. Meksička je kuhinja poznata u cijelom svijetu, no hrana u Meksiku malo se razlikuje od one koja se može naći u »meksičkim« restoranima u Europi. Ti restorani uglavnom poslužuju Tex-Mex jela, tj. američke varijante meksičke hrane (primjerice, u Meksiku vam nikad neće poslužiti mljeveno meso, koje je prisutno u većini Tex-Mex obroka). Glavni su sastojci meksičke kuhinje tortilje (palačinke od pšeničnog ili kukuruznog brašna), grah i feferoni, koji se obično poslužuju kao razni pikantni umaci (salsa); za bogatije, tu je i meso (svinjetina i piletina). U primorskim krajevima može se naći svježa riba i morski plodovi. Hrana je odlična, uz nevjerojatnu osebujnost različitih okusa i mirisa, od kojih neki u Europi ne postoje. Tomu pridonosi i način blagovanja. Prigodom većine obroka, različita jela služe se uz tortilje — zamisao je da se u tortilju umotaju različite kombinacije, već prema tome što se kome čini najbolje. Rezultat — punjena tortilja — zove se taco. Nekima pikantnost nije po volji, no u većini slučajeva pikantni umaci na stol dolaze odvojeno, pa ih se može dodati sukladno vlastitom ukusu. Ne trebate imati nikakav osjećaj krivnje ako salse stavljate malo manje. Kao što su mi moji domaćini objasnili, poenta meksičke hrane nije da jedete što više ljutih stvari kako biste, primjerice, pokazali »kakav ste muškarac«, nego da uživate u okusu kakav vam odgovara. Meksiko nudi i golemu količinu (tropskog) voća. Tu su naranče, banane, lubenice, kokos, dinje, avokado, mango i papaya, ali i neke Europljanima manje poznate vrste, npr. mamey.

Meksičko nacionalno alkoholno piće također je poznato u cijelom svijetu — to je tekila. Bolja tekila radi se od plave agave (u nekim dijelovima Meksika možete proći pokraj golemih polja gdje ih uzgajaju), a lošije i od drugih vrsta. Nakon fermentacije i destilacije, tekila se može odmah puniti u boce — u tom se slučaju zove »blanco« (bijela). Alternativa je da se tekila stavi u hrastove bačve, u kojima poprimi zlatnu boju i aromu drva. Takve tekile nazivaju se »reposado« (odmorene) ili »ańejo« (sazrele), ovisno o tome koliko su vremena provele u bačvi. Uz tekilu, drugo je meksičko alkoholno piće mezcal, koji se također radi od jestivih kaktusa. Razlika između mezcala i tekile je kao između vinjaka i konjaka — tekila je finije piće za sladokusca. Mezcal je osobito poznato po tome što se u neke boce stavlja i crv. Običaj potječe iz doba prije strogih kontrola kakvoće, kada bi se u bocu dodavao crv da se pokaže kako piće sadrži dovoljno alkohola da ga očuva. Danas se smatra velikom čašću »popiti« crva — uobičajeno je da ga se, kad se boca isprazni u društvu, da najpoštovanijem gostu, što se mnogim strancima ne sviđa. Ne bi se ni meni!

Za one koji u Meksiku žele popiti nešto bezalkoholno, širok izbor voća znači da postoji i mnoštvo voćnih sokova. U zemlji se uzgajaju i kava i kakao, tako da Meksiko također ima odličnu kavu te vjerojatno najbolju toplu čokoladu na svijetu.

Ako iz Cancuna krenete na zapad, autocesta će vas odvesti 350 km kroz džunglu do arheoloških nalazišta Maja. Na autocesti ima malo prometa, tek kamioni i autobusi puni turista koji idu prema istom odredištu. Rijetkost prometa može biti i problem, jer Meksiko je vrlo velika zemlja. Naime, na zapadnom izlazu iz Cancuna nema ni jedne benzinske crpke, a tek iza prvih naplatnih kućica piše vam da do prve (i jedine na cijeloj dužini autoceste) ima još 200 km (u prvom većem naselju). Ako nemate pun spremnik, kao što se dogodilo nama, imate neugodan izbor — vratiti se u Cancun i platiti dvostruku cestarinu, ili nastaviti i nadati se da će benzina ipak biti dovoljno. Budući da nema SOS telefona i da većina europskih mobitela ne radi na američkom kontinentu, izbor nije jednostavan…

Jedna nevjerojatna stvar je to da uz rub autoceste, po zaustavnom traku, ljudi idu pješice ili voze kolica i bicikle, čak i noću. Opasnost takvih djela kao da ih ne zabrinjava. Neki od tih ljudi su mjesni stanovnici, koji nemaju drugog izbora, jer je ta autocesta katkad jedini način da stignu iz jednog naselja u drugo — vlada je uložila u turističku infrastrukturu, a ne i u lokalnu. Drugi su putnici ilegalni imigranti iz Gvatemale i Belizea, koji idu u SAD. Put dulji od 3000 km oni prelaze uglavnom pješice ili autostopom, radeći na crno kako bi preživjeli ili eventualno kupili poneku autobusnu kartu za određenu etapu. To je udaljenost kao od Londona do Anakre, pa mnogima treba i po nekoliko godina da ju prijeđu. Tolika je privlačnost američkog sna...

Na drugom kraju yucatánske autoceste nalazi se Mérida, stari španjolski kolonijalni grad, koji su konkvistadori 1542. osnovali na ruševinama grada Maja. Mérida danas ima 700 000 stanovnika te je glavni grad države Yucatán i jedan od najbogatijih gradova u Meksiku. Početkom 20. stoljeća Mérida je po broju stanovnika imala najviše milijunaša na svijetu. Zato je grad pun veličanstvenih palača, velikih trgova i parkova. Čak su i manje zgrade ukrašene i obojene živim bojama, koje gradu daju slikovit, živahan i prijateljski izgled. Na glavnom gradskom trgu je i katedrala, najstarija na kontinentu (iz 16. stoljeća), izgrađena na mjestu bivšega indijanskoga hrama, koji su Španjolci srušili te kamen upotrijebili za katedralu. Takav postupak bio je vrlo čest u kolonijalnom Meksiku, kako bi Indijanci radi bogoslužja nastavili dolaziti na isto mjesto i tako što prije preuzeli kršćanstvo. Zanimljiv detalj iz organizacije grada jest da je on — kao i većina kolonijalnih gradova — građen na strogo pravokutnom sustavu cesta, pri čemu su ulice označene brojevima, a ne imenima. Prema tome, ulice koje idu s istoka na zapad zovu se 1, 3, 5 itd., a one sa sjevera na jug 2, 4, 6... U prvi čas sistem je malo čudan, no ima veliku prednost u tome što svi znaju točno gdje je koja ulica u gradu, pa je vrlo teško izgubiti se. Sličan sustav preuzeo je poslije i New York.

Mérida je odlično uporište za istraživanje kulture i arheoloških nalazišta Maja, jer se u krugu polumjera 100 km nalazi desetak arheoloških zona. Najveće i najbolje očuvano nalazište je Chichén Itzá, u svojem zenitu grad s više od 50 000 stanovnika. Iako nije poznato kada je točno osnovan, zna se da je noviji, sjeverni dio grada izgrađen u 11. stoljeću, kada su ga plemena Maja i Tolteca zajednički obnovila. To se vidi na cijeloj sjevernoj strani grada, gdje se jedan uz drugoga mogu naći uklesani jaguari i orlovi, svete životinje tih dvaju plemena. Na nekim su crtežima čak sačuvane i originalne boje. Obilazak nalazišta je naporan; temperaturu višu od 30°C i vlagu veću od 80% teško je izdržati, posebno zbog uspona na piramide, čije su stube visoke, neravne i građene pod oštrim kutom! Dodamo li tomu da je za obilazak ruševina potrebno barem dva do tri sata, te da je tlo vrlo suho i da svaki dašak vjetra na vas nanosi pijesak, postavlja se pitanje zašto ljudi uopće ovamo dolaze. Odgovor je da je Chichén Itzá nevjerojatan doživljaj, toliko impresivan da ga se ne može zaboraviti; čak ju je teško i napustiti.

Put od glavnog ulaza vodi ravno do najimpozantnije građevine, koju su Španjolci nazvali Zamak (El Castillo). Riječ je o glavnom hramu, piramidi visokoj 24 m, koja je savršeno astronomski oblikovana. Četiri stubišta gledaju točno na četiri strane svijeta; svako se sastoji od 91 stube, što zajedno s hramom na vrhu odgovara broju dana u godini. Piramida je podijeljena na platforme — njihov pak broj odgovara broju mjeseci u kalendaru Maja — te ukrašena kamenim pločama koje simboliziraju godine u njihovu svetom ciklusu. Povrh toga, na dnu sjevernoga stubišta nalaze se dvije zmijske glave — pri svakom se ekvinociju pokazuje optička varka te se čini da se, iza glava, dvije goleme zmije spuštaju niz stubište. S vrha te piramide pruža se najbolji pogled na ruševine. U doba Maja, popeti se na nj bila je velika čast, nešto pridržano za svećenike i najviše društvene staleže. Inače, sama je piramida izgrađena na vrhu druge, starije građevine, koja se također može posjetiti, no put vodi uskim hodnicima i neravnim stubama u samo središte piramide, pa nije za klaustrofobične!

Manje je dojmljiv, ali ništa manje zanimljiv objekt igralište. Gotovo svi indijanski gradovi Srednje Amerike imali su igralište u obliku slova I, gdje se igrala »igra s loptom«. Igralište u Chichén Itzi s dužinom od 168 m najveće je sačuvano. Sa svake strane igrališta visoki je zid na kojem bi sjedili gledatelji, a na sredini igrališta, na visini od oko četiri metra, nalaze se dva izrezbarena prstena kroz koje je lopta morala proći da bi se dobio bod. Uzevši u obzir da se lopta nije smjela dirati rukama, zabiti »gol« nije bilo jednostavno! Projekt igrališta očarava — zidovi su građeni tako da, stojite li u igralištu, jeka pojačava sve zvukove koje napravite. Također, ako se dvije osobe postave na najudaljenije strane igrališta, akustika je takva da će moći razgovarati bez podizanja glasa, dok ih osobe u središtu (tj. igrači) neće uopće čuti. Igra s loptom povezana je sa žrtvovanjem ljudi, jer bi vođa jedne od momčadi (u nekim kulturama pobjedničke, u drugima gubitničke) bio žrtvovan bogovima. Iako to danas zvuči nezamislivo, za Maje je to bila velika čast, zbog čega su se na to mjesto postavljali samo plemići. Mnoštvo reljefa na zidovima igrališta svjedoči nam o toj praksi, a u blizini je i niski podij, ukrašen uklesanim lubanjama, na kojem bi se te žrtve prinosile.

U neposrednoj se okolici nalazi dvadesetak manjih hramova i piramida, od kojih ću spomenuti tek dvije. Prva je Hram tisuće stupova (preostalo ih je oko 850), koji zatvara dvije strane velikoga trga, na kojem je vjerojatno bila tržnica. Druga je Zvjezdarnica, koja sa svojim zavojitim stubištem i ovalnim krovom vrlo nalikuje suvremenima, što je vrlo čudno jer Maje nisu poznavali optiku i nisu imali teleskope. Zvjezdarnica je jednostavno imala rupe u krovu na mjestima gdje bi se tijekom svetih dana i noći mogla naći određena nebeska tijela. Unatoč tomu, Maje su posjedovali vrlo široko poznavanje matematike i astronomije. Poznavali su broj nulu nekoliko stoljeća prije Europljana, imali su vlastiti sustav brojeva zasnovan na broju 20 i mogli su predvidjeti Mjesečeve mijene, so-lsticije i ekvinocije, kao i pomrčine Sunca i Mjeseca. Uz to, izračunali su trajanje godine ne samo na zemlji nego i na Veneri i Marsu, koje od danas poznatih vrijednosti odstupa manje od dana. Iznimno je bilo ne samo njihovo znanje nego i to da su do njega došli bez teleskopa, bez ikakvih instrumenata za određivanje kutova i bez satova točnijih od sunčanih!

Neizbježiv dio svakog posjeta Chichén Itzi je velik broj prodavača suvenira, koji se mogu naći na gotovo svakom koraku. Meksikanci su uopće vrlo poduzetni i voljni prodati gotovo bilo što, od suvenira na arheološkim nalazištima do voća, cvijeća, telefonskih kartica i raznih sokova za čekanja na uličnom semaforu! Ako govorite španjol-ski, dobit ćete popust na traženu cijenu (tako da punu cijenu plaćaju samo strani turisti koji se nisu potrudili prije dolaska); na arheološkim nalazištima pak tvrde da ako znate lokalni indijanski jezik (u Chichén Itzi to je jezik Maja) jedan predmet možete dobiti i besplatno!

Naše sljedeće odredište bio je Ciudad de México. Poput cijele zemlje, i to je grad velikih kontrasta, od indijanskih nalazišta do modernih nebodera, od velikog bogatstva (među sto najbogatijih ljudi na svijetu pet je Meksikanaca) do jednako velike bijede (milijuni ljudi žive u slumovima). Prvi grad na tom mjestu, u jezerskoj dolini među planinama, osnovali su Azteki u 14. stoljeću. Prema predaji, oni su bili u velikoj seobi, vjerujući da svoj novi grad trebaju osnovati ondje gdje ugledaju kako orao na kaktusu jede zmiju. Srušivši 1521. Aztečko Carstvo, Španjolci su na istom mjestu osnovali glavni grad Nove Španjolske, tj. svojih kolonijalnih posjeda. Danas, sa više od dvadeset milijuna stanovnika (točan broj nije poznat zbog slumova), to je najveći grad na svijetu, golema, užurbana i prenapučena metropola, koja je ipak bogata nalazištima iz pretkolonijalne i kolonijalne ere. Tako velik grad je gotovo nepojmljiv, no pokušajte zamisliti da ste u avionu na nekih 500 m visine. Pogledajte kroz prozor na jednu stranu — sve što ćete vidjeti su zgrade, dokle god seže pogled. Pogledajte na drugu stranu — i opet, sve što ćete vidjeti su zgrade, dokle god seže pogled. Recimo još i da je najduža ulica u gradu, golema avenija s četiri traka u svakom smjeru, Avenida de los Insurgentes, duga 35 km. Uz male iznimke, nije moguće prošetati se gradom kako bi se vidjele glavne znamenitosti, jer su one često udaljene nekoliko desetaka kilometara!

Veličina Ciudad de Méxica stvara i teškoće. Na primjer, Anillo Periferico (gradska obilaznica) građena je 1980-ih i zamišljena je kao ishodište meksičkih autocesta s tri prometna traka u svakom smjeru. Međutim, grad je u zadnjih 20 godina toliko narastao da je obilaznica sada u središtu, što uzrokuje neopisive gužve. Budući da je grad u dolini, mjesta za novu obilaznicu jednostavno nema, osim ako ju se ne počne graditi preko obližnjih planina, nekih 3000 m iznad razine grada. Nadalje, Ciudad de México je toliko velik da je počeo zahvaćati teritorij dviju saveznih država (Distrito Federal i Estado de México), što političari vole iskoristiti za međusobne sukobe, osobito kad su na lokalnim vlastima različite stranke. Primjerice, prije dvadesetak godina Meksiko je uveo ljetno računanje vremena (budući da je zemlja blizu ekvatora, za to nije bilo velike potrebe — htjelo se ostati na istoj vremenskoj razlici s SAD-om), što je vladajuća stranka u Distritu Federal uredno provela. Međutim, ljetno je vrijeme naišlo na velik otpor oporbe, pa ga je oporbena stranka na vlasti u Estado de Méxicu odbila uvesti. Tako je tijekom nekoliko tjedana, kad god bi netko prešao nevidljivu crtu koja administrativno dijeli grad, trebalo pomicati kazaljke. Naravno, to je uvelo neopisivu zbrku u život običnih građana i dovelo do mnogih prosvjeda, a do konačnoga je dogovora došlo samo zato što je svaka općina počela prijetiti da će uvesti vlastitu vremensku zonu!

Voziti auto u Ciudad de Méxicu zahtijeva mješavinu hrabrosti i ludosti. Gužve su goleme, znakovi često ne postoje, neki vozači ignoriraju crvena svjetla, a raspored ulica zbunjuje. Primjerice, u pokušaju da se smanje gužve, neki dijelovi gradske obilaznice danas postoje na dva kata, uredno jedan iznad drugoga (gornji je brzovozni, s malim brojem izlaza). Međutim, na gornjem traku nigdje ne piše gdje treba sići! U glavnoj gradskoj aveniji, Insurgentes, na nekim je mjestima od postojeća četiri prometna traka napravljeno pet. No, umjesto da se stari traci izbrišu pa nacrtaju novi, novi su traci jednostavno postavljeni povrh starih. Zamisao je bila da se tijekom velikih gužvi koristi pet trakova, a u ostala doba samo četiri šira traka, no ako na to niste priviknuti, na prvi pogled prometnih trakova ima devet, od kojih su neki široki 10 cm! Uz to, na nekim kružnim tokovima promet se naizmjence pušta u oba smjera, malo u smjeru kazaljke na satu, a malo obratno. Kako ljudi znaju kamo treba voziti, ja stvarno ne razumijem, no oni to još uvijek veselo rade u sve većem broju. Svakom strancu koji u tome uspije trebalo bi u najmanju ruku dati odličje, no istina je da nakon Ciudad de Méxica možete voziti bilo gdje.

Putovati javnim prijevozom mnogo je lakše. Metro je jeftin i učinkovit tako da karta za bilo koju udaljenost stoji samo dva pesosa, tj. oko jednu kunu. Zanimljivo je primijetiti da sve postaje uz ime imaju i sliku, kako bi ih mogli raspoznati i nepismeni, kojih je u Meksiku još uvijek velik broj. Metro je narančaste boje, a Meksikanci ga iz milja zovu narančasta limuzina, jer »došao sam na posao u svojoj narančastoj limuzini« zvuči mnogo bolje nego »došao sam na posao podzemnom željeznicom«. Uz metro, gradom kruži i velik broj autobusa, koje se raspoznaje ne po broju ili odredištu, već po tome što svaki na prednjem staklu nosi ispis cijele rute. Kao i u Cancunu, autobus nema postaje, već će stati gdje god treba, samo ako se mahne vozaču. Prema tome, autobus može biti odličan način da se razgledaju gradske atrakcije, no morate uvijek paziti gdje ste, da ne odete predaleko!

Na glavnom gradskom trgu (zove se Zocalo) nalazi se katedrala, napravljena na mjestu staroga aztečkoga glavnoga hrama, i to uglavnom iz istoga kamena. Cijelo središte Ciudad de Méxica građeno je na isušenom jezeru, pa sada tone u meko tlo, što je oštetilo i katedralu. Međutim, ona je još uvijek najveća i jedna od najimpozantnijih crkava na američkom kontinentu. Za izgradnju katedrale bila su potrebna gotovo tri stoljeća (1525–1813), tako da je ona zanimljiva mješavina renesansnog, baroknog i klasicističkog stila. Na drugoj strani trga nalazi se Palacio Nacional, sjedište savezne vlade Meksika, koju vrijedi posjetiti kako bi se vidjele freske na zidu iznad glavnog stubišta i na prvom katu. Freske predočuju cijelu meksičku povijest, od Indijanaca do današnjice. Oslikao ih je slavni Diego Rivera, koji je bio marksist, što se odražava u onim freskama koje se bave modernim vremenima (motiv Marxa i radničkih prava Rivera je iskoristio i u svom crtežu na zidu palače američkog milijunaša Rockefellera, što je dovelo do određenih nesuglasica između njih dvojice). U neposrednoj blizini nalaze se i temelji spomenutoga glavnoga aztečkoga hrama, koji su pronađeni pri gradnji podzemne željeznice 1978, te muzej u kojem se čuvaju najbolji nalazi. Na nalazištu se mogu vidjeti mnogi elementi, kao što su zmijske glave na stubištima, skulpture bogova i reljefi što prikazuju prinošenje ljudskih žrtava, koji upućuju na zaključak da su postojali dodiri između srednjoameričkih indijanskih civilizacija. To baš i ne iznenađuje, jer udaljenosti nisu bile veće nego u starom Rimu (iako je teren često nepristupačan), ali svejedno podsjeća na visoku ustrojbenu razinu dotičnih civilizacija. Također se može vidjeti što je sveti ciklus od 52 godine značio za Azteke, koji bi nakon svakog ciklusa zatrpali postojeći hram i na njegovu vrhu sagradili novi. Ako se pitate zašto su sve te civilizacije gradile goleme piramide i otkud im volja da ih često prepravljaju, odgovor je jednostavno da su to bila mjesta sagrađena u čast bogova, za koje se moglo i mora-lo napraviti samo najbolje moguće.

U blizini glavnoga trga nalazi se i perivoj Alameda, koji potječe još iz 16. stoljeća, te nekoliko zanimljivih zgrada. Casa de los Azulejos, ili Kuća pločica, prekrivena je detaljno iscrtanim plavim pločicama, dok se uza sam ulaz u park nalazi Palacio de Bellas Artes (Palača umjetnosti), najstarije kazalište u Ciudad de Méxicu, izgrađeno početkom 20. stoljeća prema uzoru Pariške opere. Neki tu zgradu drže najljepšom u središtu grada, što je lako razumjeti. Inače, u unutrašnjosti obiju zgrada nalazi se više dojmljivih fresaka. U neposrednoj je blizini i Torre Latinoamericana, prvi neboder u Meksiku, visok 180 metara — riječ je o najboljem mjestu za pogled na cijeli grad, barem onih dana kada nema smoga. Neboder je ujedno i potkrjepa činjenice da moderna izgradnja ne mora biti lošija od stare, budući da je — za razliku od mnoštva drugih novijih zgrada — preživio nekoliko velikih potresa. Pet kilometara zapadno od središta grada je i perivoj Bosque de Chapultepec, najveći u Ciudad de Méxicu. To je oaza zelenila u prometnom i bučnom gradu, vrlo posjećena tijekom vikenda. Atrakcije uključuju zoološki vrt, nekoliko jezera (uz mogućnost unajmljivanja čamaca na vesla) te više muzeja i galerija. Jedan od tih je i Antropološki muzej, poznat u cijelom svijetu po broju i kakvoći izložaka. Muzej je na dvije etaže, od kojih jedna prikazuje nalaze i predmete, a druga način života ljudi iz svih poznatih srednjoameričkih civilizacija. U muzeju se može provesti cijeli dan, a da ga se razgleda manje od polovice!

Vrijedi posjetiti i dvije četvrti na jugu grada — San Angel i Coyoacan. U doba konkvistadora, to su bila dva sela daleko od gradskoga središta, u kojima su Španjolci osnovali svoj glavni stožer (slavni Hernan Cortez, koji je pokorio Azteke, ovdje je imao kuću i indijansku ljubavnicu). Obje četvrti stoga imaju mnoštvo niskih kolonijalnih zgrada u vrlo živim bojama, koje su preživjele i nakon što je grad već odavno progutao bivša sela. Intelektualci i umjetnici vole taj dio grada; poznati muralist Diego Rivera i njegova supruga, slikarica Frida Kahlo, živjeli su ovdje, a njihova su kuća i atelijer pretvoreni u muzeje. Ovdje se nakon bijega iz domovine također sklonio (i poslije bio ubijen) ruski revolucionar Lav Trocki. Sačuvani su i mnogi stari običaji, poput velikoga sajma na otvorenom, koji se održava svaki vikend. Atmosfera tog dijela grada živahna je i otvorena, ali istodobno puno smirenija od modernijih dijelova grada — vrlo je ugodno prošetati ulicama i dobiti osjećaj da ste otišli u potpuno drugačije mjesto iako niste napustili Ciudad de México.

Nedaleko od Coyoacana nalazi se i UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México ili Meksičko narodno nezavisno sveučilište), najveće sveučilište u Latinskoj Americi. Mnoge zgrade ukrašene su freskama, a najzanimljivija je sveučilišna knjižnica — na svoja četiri zida ima oslikana različita razdoblja iz meksičke povijesti i znanstvena dostignuća iz svakoga. U sklopu sveučilišta je i Olimpijski stadion iz 1968, gdje je Đurđa Bjedov osvojila zlatnu medalju u plivanju.

U širem Ciudad de Méxicu može se otići na mnogo jednodnevnih izleta, od kojih je najzanimljivije razgledati Xochimilco, Teotihuacán i Pueblu, koji zajedno obuhvaćaju gotovo 2000 godina povijesti. Xochimilco, ili »mjesto cvjetnih livada« u jeziku Azteka, u doba prije dolaska Španjolaca bio je seoce na obali jezera, mostom spojeno s glavnim gradom. Danas je to jedini dio grada koji još uvijek ima kanale te karakteristične plutajuće vrtove koje su Azteki rabili za gotovo svu poljoprivredu. Vrlo je popularna razonoda unajmiti jedan od mnogih čamaca koji plove po kanalima. Oni su nalik na gondole, kako po obliku tako i po načinu kretanja, no dovoljno su veliki za dvadesetak ljudi; u sredini imaju i natkriveni stol, pa vožnja nerijetko postaje jedan veliki piknik. Riječ je o izvrsnom načinu da se stanovnici Ciudad de Méxica upo-znaju izvan gradske vreve. Čamaca ima na stotine, tako da se na prvi pogled sve doima kaotično, no vaš će vas »vozač« kroz gužvu provesti u koji god dio kanala zaželite. Većina kanala prolazi kroz zaštićenu šumu i polja, koja pružaju sliku o tome kako je priroda cijele doline izgledala prije dolaska Španjolaca. Uz turističke čamce plove i manji, od kojih neki prodaju meksičke kulinarske specijalitete, a drugi voze skupine glazbenika mariachija. Ako želite, i jedni i drugi pristat će uz vaš čamac i ponuditi svoje usluge. Od mariachija možete odabrati tipične pjesme iz bilo kojega dijela Meksika; ako vam je pak rođendan, obvezatno ih pitajte za skladbu Las Mananitas, njihovu najpoznatiju rođendansku pjesmu. Jedina sitnica na koju morate paziti tijekom rođendanske proslave omiljena je meksička šala da vam ponude prvu krišku torte i kažu vam kako ju morate zagristi bez uporabe ruku ili pribora za jelo. Kao što sam otkrio iz vlastitog iskustva, kad se nagnete nad tanjur, jedan od vaših domaćina gurnut će vam lice u kolač!

S druge strane, Teotihuacán je jedan od najimpozantnijih gradova staroga vijeka, koji su Azteki zvali »mjesto gdje ljudi postaju bogovi« — već nakon prvoga pogleda može se vidjeti zašto. Još u prvom stoljeću prije Krista taj je grad bio metropola sa 125 000 stanovnika. Danas je preostao samo glavni vjerski dio grada, no taj je i najdojmljiviji — sastoji se od dviju golemih piramida, posvećenih Suncu i Mjesecu, palače i glavnoga hrama te pedesetak manjih zgrada. Kroz cijeli grad prolazi široka ulica, tzv. Avenija mrtvih, koju su — u pogrešnom uvjerenju da su okolne zgrade kraljevske grobnice — tako nazvali Azteki gotovo 900 godina nakon propasti grada. Premda nije najstariji, Teotihuacán je jedan od najzagonetnijih drevnih gradova. Nitko ne zna tko ga je ni kako izgradio, ni zašto su ga graditelji najednom napustili, oko 650. nakon Krista! Azteki su poznavali to mjesto te su držali da su ga izgradili divovi, no Španjolci ga nikad nisu primijetili iako su prolazili u neposrednoj blizini. Zahvaljujući tomu ostalo je gotovo neoštećeno do naših dana (pod zaštitom je UNESCO-a kao dio svjetske baštine).

Najveća građevina na nalazištu je Sunčeva piramida, jedna od najvećih piramida na svijetu. To je zaista vele-bna građevina, koja sadrži dva i pol milijuna tona kamena, a stoji na četvrtastoj osnovici sa stranicama dugačkim 225 m. Te dimenzije gotovo su jednake onima najveće egipatske piramide, no visina Sunčeve piramide upola je manja — 65 m. Jedna strana piramide oštećena je u početku 20. stoljeća, kada su europski arheolozi u potrazi za (nepostojećim) hodnicima poput onih u egipatskim piramidama na nekoliko mjesta upotrijebili eksploziv. Srećom, projekt je prekinut prije nego što su piramidi zadana veća oštećenja. Uspon na njezin vrh nije jednostavan — kut stuba visokih oko 30 cm varira od 40 pa do gotovo 60 stupnjeva na različitim dijelovima piramide, a sve se odvija na temperaturi višoj od 30°C i na nadmorskoj visini od gotovo 2500 m

Damir Blažina