ETIKA I ESTETIKA BUDUĆNOSTIi

ETIKA I ESTETIKA BUDUĆNOSTI

Vladimir Muljević je umirovljeni profesor Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, ustrajni i neumorni popularizator znanosti u nas te član MH.

U suvremenom svijetu golema tehničkog razvoja i prevlasti tehnike nad svim manifestacijama i oblicima ljudskoga života nužno je naglasiti i istaknuti potrebu etike i estetike i od onih koji žive izvan područja humanističkih znanosti i umjetnosti. Ovamo dakako u prvom redu pripadaju ljudi iz područja tehnike, jer ona u svojoj osnovi znači udaljavanje od uobičajenih normi, oblika i stanja koji vladaju u čistoj prirodi. Takve devijacije od svega onoga što je u prirodi oblikovano i ustaljeno, dakle devijacije od »prirodne« etike i estetike, imaju za posljedicu nastajanje uvjeta koji su po svojim elementima neprirodni, dakle novi i strani čovjeku. Tehnikom izazvana i nastala nova stanja dovode čovjeka do neizvjesnosti i nesigurnosti prema novim »tehničkim« kriterijima etike i estetike, pa je stoga potrebno i iz takvog aspekta, dakle s gledišta ljudi iz tehnike, razmotriti neka pitanja etike i estetike budućnosti.

Ako se želi govoriti o etici i estetici budućnosti, trebalo bi ponajprije zauzeti neko stajalište o njihovoj stabilnosti, odnosno postojanosti.

Ne upuštajući se u teoriju etike i estetike i ne dirajući u njih kao posebne znanosti, moguće je ipak zaključiti da su različite kulture, različite sredine i različite epohe imale i imaju različita stajališta i kriterije, kako o etici tako i o estetici.

U malobrojnim ljudskim zajednicama čovjek je čovjeku bio potreban kao suradnik, kao zaštita i moralna potpora. Iz takvog su stanja i proizišli patrijarhalni etički odnosi poštovanja čovjeka i tijesne međusobne pripadnosti.

Razvojem ljudske misli i potreba, a u stanju oskudnih tehničkih i energetskih sredstava, društvo, koje je podijeljeno na vladajuću klasu i robove, razvija i dvije etike, tj. etiku međusobnih odnosa onih koji vladaju i etiku vladajućih prema podčinjenima.

Demokratsko društvo današnjice barata još uvijek etičkim pojmovima »jednakosti, bratstva i slobode« naslijeđenima od Francuske revolucije. Problem zaposlenja postaje međutim sve kritičniji, bilo zbog loše i neorganizirano provedenih aglomeracija ljudi, bilo zbog nesklada između rastućih automatiziranih kapaciteta s jedne strane i socijalno neriješene preraspodjele viška radne snage, koji stalno nastaje. U polurazvijenim i ekonomski neorganiziranim sredinama pojava ekonomskih migracija postaje sve izrazitija i tragičnija, a istodobno se u tim istim sredinama javljaju tendencije eliminiranja starijih, ali još uvijek sposobnih i iskusnih kadrova, da bi se time načinilo mjesta novim i mladim ljudima. Etika se egzistencije remeti i već danas nije nikomu jasna. Kako će to izgledati za tridesetak godina kada se broj ljudi u svijetu udvostruči, ne može se predvidjeti, ali ako se nešto u socijalnom i ekonomskom planu bitno ne promijeni, etika će se podrediti sili i ostat će prazna, suvišna, pa čak i razdražujuća fraza budućih nezbrinutih naraštaja.

Ne treba dakle očekivati da će etika budućnosti biti identična današnjoj etici pojedinih, sada postojećih a međusobno različitih društvenih zajednica.

S druge strane sve snažniji zahvat i utjecaj tehnike na razvoj prometnih i komunikacijskih sustava sve više zbližava i izjednačuje gledišta i način života raznih grupacija i sredina. To dakako dovodi do stvaranja međusobno sličnih ili jednakih stajališta i pogleda na etiku i estetiku, djelomično u pozitivnom, a djelomično i u negativnom smislu.

Svrha i domet predviđanja budućnosti

Iako je predviđanje budućnosti atraktivno a i potre-bno s raznih gledišta, treba ga ipak staviti u realne okvire. Bilo bi doduše zanimljivo znati kako će izgledati svijet za nekoliko godina pa i za tisuću godina, međutim, realno gledajući, to nas ne može zabrinjavati. Nas bi trebalo zanimati ili uznemiravati ono što će se događati u budućnosti nama samima ili naraštajima koji dolaze neposre-dno nakon nas. Takvo stajalište prema budućnosti ne znači neku uskogrudnost ili egoizam, već potpunu i konstruktivnu realnost. Dugoročna predviđanja sadrže naime u sebi veliki faktor nesigurnosti, jer ovise o mnoštvu komponenata, od kojih se mnoge još danas i ne slute. Što je razdoblje u kojem se živi dinamičnije to su i ti faktori nestalniji. Predviđanje bliže budućnosti zahtijeva međutim potpuno realne postupke i planiranje, koji će se u dohvatljivom razdoblju moći i provjeriti. Takva mogućnost kontrole i kritike nije dakako moguća za dugoročna prognoziranja budućnosti, pa i ta okolnost daje ljudskoj imaginaciji i fantaziji, makar ona bila i kanalizirana u znanstvene okvire, daleko veću slobodu, koja nužno manje obvezuje. Dugoročna predviđanja ne treba napustiti i zanemariti, ali ih treba ograničiti na zacrtavanje osnovnih i okvirnih struktura u koje će se još za sada nepoznati detalji moći logično uklapati, bez većih korekcija.

Solidna materijalna, znanstvena, etička i estetska polazna osnova bezuvjetno stvara dobru podlogu za budući razvoj i napredak društva i sredine u kojoj će čo-vjek živjeti. Pri sagledavanju budućnosti nije stoga moguće zaobići postojeće stanje u materijalnom smislu a također i u smislu suvremene etike i estetike, jer polazna razina ima uvijek presudno značenje za smjer i domet onoga što će se u bližoj pa i nešto daljoj budućnosti ostvariti.

Uloga nepredviđenih poremećaja i katastrofa

Karakteristično je da gotovo sva ili većina predviđene budućnosti nekako polazi od pretpostavki da će razvoj teći nesmetano. Ne uzima se naime dovoljno u obzir i sve ono negativno što se može dogoditi, a što se konačno i događa po zakonu izvjesnog periodiciteta ili vjerojatno-sti. Prirodne katastrofe svih vrsta bit će i u budućnosti prisutne, one će se javljati i nadalje kao »vis major«, a čovjek će prema njima biti i nadalje nemoćan, pa i više nego u rijetko naseljenim grupacijama minulih epoha.

U budućnosti će nastupati krize koje će se javljati bilo kao neposredna posljedica izvjesnih, još nedovoljno po-znatih rezultata znanstvenog i tehničkog razvoja bilo kao posljedica poremećene ravnoteže u prirodi ili golemog porasta populacije.

Čovjek kao psihički i karakterno labilno biće izazivat će i nadalje osobne, društvene i političke krize, koje će završavati još dugo vremena sporovima, sukobima i rato-vima, tehnološki mnogo savršenijim i organiziranijim ne-go do sada.

Prijelazi iz autoritativnih režima u demokratske, skokovi iz nerazvijenosti u polurazvijenost, prijelazi iz puberteta u zrelu dob, često poprimaju karakteristike i oblike anarhije u kojoj ishodi akcija nisu kontrolirani, a ni poznati. Sigurno je da će i takvi uzroci poremetiti mnoge optimističke prognoze budućnosti, kako u pogledu materijalnog razvoja i prosperiteta tako i u pogledu buduće etike i estetike, koje će u teškim i iznimnim prilikama bitno skretati od svojih sređenih tokova, stajališta i kriterija.

Motivi predviđanja budućnosti

Suvremeno znanstveno prognoziranje budućnosti ima nesumnjivo svoj korijen i motivaciju u ostvarivanju što optimalnijih osnovnih, političkih i vojnih ciljeva i pozicija. Istraživanja koja se obavljaju danas odnose se na ispitivanje tržišta, traženje i procjenjivanje energetskih izvora, predviđanja novih proizvoda i na razvoj novih političkih situacija. Za budućnost tehnologije i ekonomike brinu se poslovni ljudi, trustovi, vojska pa i političari. Tko se međutim treba brinuti za budućnost etike i estetike nije baš posve jasno i određeno. Za takva se pitanja zapravo ne brine nitko osobito organizirano i sređeno.

Estetika se, a posebno etika uvijek nekako, kao neva-žna okolnost, prepušta čovjeku, odnosno svakom pojedincu, pa neka se on snađe u svemu tome sam kako zna i kako hoće, neka si stvori svoju sredinu, pa u toj sredini neka se bori za nešto, ako zna za što. Danas ni u školama a ni na fa-kultetima, a posebno na fakultetima egzaktnih i tehničkih znanosti praktički i ne postoji neki djelotvoran odgoj u po-gledu etike i estetike. Za taj se odgoj smatra da je nešto što će si ljudi po svom vlastitom nahođenju izboriti i što će po vlastitom ukusu i gledištu oblikovati. Rezultati takvih stajališta su dakako potpuno individualni, a često i međusobno suprotni, a u najmanju ruku neusklađeni. Ako se i nadalje nastavi takva praksa nesustavnoga, neplaniranog i neorganiziranog djelovanja i odgoja, ne treba na području etike i estetike očekivati da će budućnost, koja sve više poprima oblike bezobzirnoga kruhoborstva, biti pozitivnija u pitanjima etike i estetike.

Napredak znanosti tražit će u budućnosti još veću i bržu sposobnost usvajanja novih znanja. Neprestano učenje i nadopunjavanje znanja bit će nužnost, uvjetovana opstankom. Takvo učenje treba postati osobna potreba i navika svakog pojedinca da bi se lakše prilagodio novim prilikama i zahtjevima. Stičući nova znanja, otkrivaju se i novi interesi, stvaraju se nove kreativne sposobnosti, oblikuje se i usavršava estetika, a kao rezultanta svega toga učvršćuje se i etika, ti-me se krug: etika – znanje – kreativnost – estetika zatvara i sve više širi.

Etika istraživanja i umjetnosti

Kao dva ekstrema u području misaonih i stvaralačkih aktivnosti čovjeka mogli bi se smatrati »čisti znanstvenik« i »čisti umjetnik«. Čisti znanstvenik se u svojem radu isključuje iz ljudskog društva i njegovih potreba, a često se i ograđuje od odgovornosti za posljedice svojih istraživanja. Čisti umjetnik »lebdi« iznad trivijalnog svijeta i njegovih potreba. On živi u svijetu svojih, često irealnih, zamisli, koje postaju i same sebi svrhom.

Promatrajući takva dva, možda i karikirana ekstrema, može se bez većeg rizika ustvrditi da oba gledišta etike nisu pozitivna.

Ne potencirajući previše utilitaristička stajališta, može se ipak smatrati da su i znanost i umjetnost neposredno vezani za interese ne samo pojedinca nego i širokih ljudskih zajednica, odnosno čovječanstva. Zadaća je znanosti i tehnike da sada i u budućnosti ostvaruju maksimum materijalnih i duhovnih dobara i učine ih pristupačnim čovjeku. Umjetnost bezuvjetno mora sadržavati elemente estetike i etike, te kao takva mora danas i u budućnosti poticati pozitivne i razvojne općeljudske tendencije u čovjekovim aktivnostima.

Porast znanja ne mora uvijek i neposredo imati za posljedicu smanjenje zla i poboljšanje ljudskih odnosa. Naprotiv, znanjem se mogu usavršavati metode bezobzirnosti i međusobnog uništavanja. Također i tehnološki i ekonomski razvoj ne mora biti vezan uz napredak na polju etike i estetike. Samo duboki etički smisao moći će i u budućnosti utjecati na ispravan izbor nove znanstvene problematike i na humanu primjenu znanstvenih rezultata.

Često spominjana suvremena trka među zvijezdama može imati i ima mnoge faze zanimljive s gledišta znanosti, ali u svojoj osnovi ona više djeluje senzacionalistički i spektakularno. Takva svemirska istraživanja vezana uz goleme troškove realizacije donose usput i neke korisne pronalaske i spoznaje. Međutim, s gledišta općih i suvremenih potreba i stanja u kojem se čovječanstvo trenutačno nalazi takva su istraživanja znatno anticipirana, financijski predimenzionirana, a terminski preuranjena. Gledajući na postojeće nesklade s obzirom na golema utrošena sredstva s jedne strane, a još veće životne potrebe suvremene bijede u svijetu s druge strane, ta istraživanja nisu u svojoj osnovi etična. Osnovna je obojenost takvih pothvata i rasipanja novca političko propagandistička i militaristička, pa s gledišta etike ne zaslužuje neko osobito poštovanje. Treba se zamisliti hoće li se možda za tri tisuće godina naši potomci diviti našim astronautičkim uspjesima, jednako kao što se i mi danas divimo piramidama staroga Egipta, ali će se istodobno i zgražati nad našim neriješenim socijalnim i političkim odnosima, kao što i mi danas osuđujemo robovlasništvo starih Egipćana, koje je i omogućilo gradnju golemih, dojmljivih, ali u biti ipak besmislenih giganata građevinar-stva — piramida. Istraživanja u znanosti, gledana globalno, nazovimo to s gledišta neke »makroestetike«, trebalo bi usmjeravati neposrednim problemima čovjekova života i opstanka. Organizacija rada na ostvarivanju zajedničkih ci-ljeva u širokim razmjerima nije još uopće provedena. U svijetu danas na bezbroj problema rade mnoge privatne ili državne grupacije, koje su unutar sebe, a pogotovo između sebe, neusklađene. Razrađuju se planovi i strategija za međusobnu likvidaciju jer se ne želi postići suradnja već dominacija jednih nad drugima. Kako bi trebalo izgledati društvo kojemu bi bilo stalo do zajedničkih probitaka i suradnje sviju na jednakim, odnosno istim ciljevima? Izgleda da još mnogo toga treba prebroditi da bi se postigao sklad ideja, želja i ciljeva na univerzalnom međunarodnom planu. Etika koja bi se nakon toga stvorila imala bi širu i

trajniju vrijednost, jer bi njezina svrha bila da svakom sudioniku velike zajednice osigura maksimum koristi u zajedničkom interesu.

Informacije u službi etike i estetike

Osnovne manifestacije čovjeka prema vanjskom svijetu mogu se obuhvatiti relacijama čovjeka prema materiji, energiji, prostoru i informacijama. Prva tri od tih medija u raznim oblicima pripadaju uglavnom sferi prirodnih, odnosno tehničkih znanosti, iako je distribucija, namjena i oblikovanje materije i energije, pa i svladavanje prostora, ovisno o etički uvjetovanim motivima, odnosno o estetskoj razini kreatora i samog potrošača.

Također su i sredstva za primanje i bilježenje informacija (magnetofon), zatim za sređivanje i obradu informacija (kompjutori), te sredstva za difuziju informacija (tisak, radio, televizija) ostvarena danas već veoma savršenim tehničkim elementima i sredstvima. Međutim, stvaranje, pri-kupljanje, selekcija, oblikovanje, interpretacija i usmjeravanje informacija ovise jedino o čovjeku, o njegovoj kulturi, nazorima na život i svijet, o njegovoj savjesti i poštenju, dakle o njegovu smislu i osjećaju za etiku i estetiku.

Informacije također i u automatiziranom upravljanju i regulaciji postrojenja, odnosno tehničkih procesa imaju prvorazredno značenje, međutim, informacije, tj. podaci, još su neophodnije i presudnije u upravljanju društvom, dakle u rukovođenju ljudskim skupovima bile to sitne grupacije, države ili politički blokovi.

Informacija u svojem verbalnom i likovnom obliku, kao misaoni produkt čovjeka, ima neposredan i važan utjecaj na oblikovanje ljudske svijesti, bilo u smislu stvaranja nazora na svijet i javnog mišljenja, dakle etike, bilo u smislu ukusa, dakle estetike. Presudna važnost i uloga informacija u sadašnjosti i budućnosti leži u činjenici da informacija nije neka fizička veličina koja sama po sebi sadrži elemente što ju neposredno održavaju ili opovrgavaju, već je potrebno često i vrlo dugo vrijeme da se provjeri stupanj istinitosti i vjerodostojnosti pojedinih informacija.

Postoji, a i postojat će velike potencijalne opasnosti da zbog dezinformacija, zbog iskrivljenih i manjkavih informacija, zbog laži i izmišljotina, dakle »fabriciranih informacija«, društvo i čovječanstvo dođe u nezavidno stanje u pogledu etike i estetike. Danas je još oko 44% stanovništva u svijetu nepismeno pa ne doživljava informacije onako kao što ih doživljavaju ljudi u pisanom svijetu. Danas još oko dvije trećine stanovništva živi u nerazvijenim područjima Azije, Afrike i Latinske Amerike, odnosno polovica stanovništva živi u ruralnim područjima, pa je stoga i loše informirana o zbivanjima u svijetu. Statistike UNESCO-a kažu da je 1961. godine 70% stanovništva svijeta živjelo u područjima u kojima nisu mogli doznati što se događa u njihovim vlastitim zemljama, a kamoli u svijetu. Što će biti kada i takvo golemo mnoštvo ljudi ipak dođe do nekih informacija, ali možda i onakvih kakve mi s etičkog stajališta ne bismo željeli ili ako im budu servirane neke usmjerene tendenciozne dezinformacije štetne za opću stvar?

U suvremenom svijetu eksplozije informacija svih vrsta i svih provenijencija i namjena treba upravo na planu informacija još mnogo toga učiniti, veoma organizirano i odgovorno, jer se ljudske mase lako mogu zarobiti dezinformacijama, parolama i poluistinama pa time poremetiti i ugroziti odnose u svijetu.

Novi naraštaji i etika

Razmatrajući probleme predviđanja budućnosti logično se postavlja pitanje zasluga, odnosno krivnje suvremenog naraštaja za oblikovanje tokova budućnosti. Međutim, već prvi susret suvremenog mladog naraštaja sa suvremenim starijim naraštajem pokazuje da barem prividno, a možda i stvarno, postoji međusobno nerazumijevanje i nesklad. Tipično je upravo za današnje doba, za razliku od onoga što se je zbivalo u prošlosti, da upravo mladi naraštaj potencirano i energično izražava i naglašava svoje neslaganje s gledištima i djelovanjem suvremenih starijih naraštaja. Mladi se naraštaj ne slaže s postojećim postupcima i poretkom, ali on istodobno u potpunosti prihvaća i obilno koristi materijalne stečevine i dobra što su ih stvorili prethodni i stariji naraštaji. To se dakako sve doživljava u znatno mlađoj dobi nego je to bilo moguće ljudima starijeg nara-štaja. Slobode koje danas, pogotovo u zapadnom svijetu, uživa mladi naraštaj, svakako su odlučujući faktor u načinu manifestiranja njihova neslaganja.

Psihološka pozadina nesnošljivih stajališta mladeži pro-izlazi također i iz raskoraka između obećanja koja im nude razne ideologije i onoga što se zapravo događa, odnosno prakse koja se doista ostvaruje. Mladež se dakle suprotstavlja sili i raznim autoritetima. Stariji su naraštaji tijekom mnogih razočaranja postali indiferentni prema neizvršenim obećanjima, lažima, izmišljenim i namještenim parolama, individualnim i masovnim zločinima. Mladi ljudi međuso-bno nemaju još tih i takvih žalosnih iskustava, pa nije ni čudo da se oni bude i da zauzimaju stajališta koja, često puta, ni njima samima nisu posve jasna. Oni znadu, ili vjeruju da znadu, ono što neće, ali vrlo često ne znaju ono što hoće, ili to ne formuliraju jasno.

Stariji bi naraštaji morali upravo zbog toga raspravljati s mladima i zajednički nastojati da se nađu rješenja. Međutim, stariji je naraštaj obično nepripremljen, zatečen i osupnut reagiranjem i istupanjem mladeži, pa su njegove reakcije ili potpuno izostale ili su neadekvatne. Tada se javlja u starijima strah ili prezir ili se prelazi na glorificiranje mladeži pa se traže nelogična tumačenja i interpretacije, a pomodarstvo se identificira s »protestom« i tome slično. Svime se time svjesno ili nesvjesno želi dobiti na vremenu i želi se nekako snaći, a popušta se možda na krivom mjestu ili u krivo vrijeme. Stoga se događa da u međuvremenu, pod parolom »slobode«, »protesta« i »borbe protiv predrasuda« cvate seksbiznis, seksomanija i trgovina drogama, jer su poljuljana a često zgažena i ismijana mnoga načela etike i estetike. Svima je nama jasno da ne smije doći do samoubilačke borbe između mlađeg i starijih naraštaja, niti smije doći do stvaranja jaza između njih. Trajna i iskrena međusobna izmjena misli i suradnja te podjela odgovornosti u ostvarivanju zajednički utvrđenih ciljeva može dovesti do optimalne suradnje mladenačkog elana i životnog iskustva starijih. Na taj način će biti oblikovana i etička načela kojih će se novi i stariji naraštaji pridržavati.

Estetika i tehnološki napredak

Razmišljati i govoriti o budućnosti estetike, a ne uzeti u obzir ubrzani razvoj prirodnih znanosti i tehnologije ne bi bilo realno. Ne treba dakako naivno smatrati da je samo i jedino tehnologija ona koja će svijetu pružati sve najbolje i najljepše. Tehničkom napretku nije međutim moguće poreći pozitivne elemente u općem podizanju životnog standarda, stvaranjem novih materijala, novih, savršenijih i jeftinijih pomoćnih uređaja, te oslobađanjem vremena za bavljenje, novim aktivnostima, koje mogu biti i umjetničke, dakle estetske. Na buduće novo »doba izobilja« i doba »slobodnog vremena« ne bi trebalo gledati sa skepsom i ironijom, već bi ostale izvantehničke aktivnosti, dakle i one umjetničke, trebalo utkati u budući život čovjeka. Više slobodnog vremena pruža i više mogućnosti, a za takve nove uvjete trebalo bi što prije naći i odgovarajuće oblike etike i estetike.

Nova tehnička pomagala daju mogućnost da se umjetnici i ostali ljudi približe onomu što se naziva umjetnost. »Konzervirana umjetnost« u obliku gramofona, magnetofona, zatim tiska, radija i televizije kao sredstava masovnih komunikacija, približava čovjeku mnogo toga što prije nije mogao ni čuti ni vidjeti.

Očito je dakako da tehnologija kroči nemilosrdno svojim racionalnim koracima te da reducira i briše mnoge linije i oblike, mnoge stilove i gledišta u umjetnosti, za koje smo smatrali da su lijepi i prijeko potrebni. Tehnika s gledišta svoje maksimalne ekonomičnosti i racionalizacije proizvodnje mnogo toga šablonizira i pojednostavljuje do nemilosrdnosti.

U doba suvremenoga tehničkog razvoja, klasična i u svojim oblicima savršena folklorna umjetnost sve se više potiskuje i gubi za račun industrijskog i građanskoga kiča koji nastaje kao posljedica nedovoljno estetski obrazovanih, sve masovnijih industrijskih proizvođača, željnih brze i lake financijske dobiti.

Fenomen masovnosti u ljudskom životu, civilizaciji i kulturi dvosjekli je mač, kako danas tako i u budućnosti. S jedne se strane širokom krugu ljudi mogu lako i jeftino pružiti i najviša umjetnička ostvarenja. S druge međutim strane masovnost kao patološki oblik psihologije masa veže sve više publike uz masovno pasivno sportske doživljaje kao što su nogomet, boks i razne po život opasne trke. Time se, u skladu s Juvenalovim »panem et circenses«, za račun velikog biznisa i ostalih, više ili manje prikrivenih kombinacija, pozornost masa skreće od osnovnih problema zajednice u vode koje s etikom i estetikom imaju sve manje veze.

Uloga umjetnosti u eri tehnologije

Umjetnost bi u budućnosti morala sve više biti posre-dnik, moderator i tumač suprotnosti između čovjeka kao subjekta prirode i tehnoloških tvorevina kao stranog tijela u prirodi.

Dosadašnji i budući prodor tehnologije, mehanizacije i automatizacije ne treba smatrati poniženjem i opa-snošću za čovjeka i njegovu osobnost. Osnovni je problem u tome da se čovjek neprestano saživljava s dostignućima nauke i tehnologije svog vremena te da ih podredi sebi, a da istodobno sebe izdiže iznad zamornoga repetitivnog rada, na razinu mislioca, esteta, kreatora, dakle umjetnika.

Kao prvi i neizbježivi derivat umjetnosti trebala bi biti estetika, koju će i ubuduće umjetnost oblikovati i dovoditi u široku primjenu svakidašnjeg života, za razliku od umjetnosti za koju niti imamo uvijek vremena, a niti je svatko od nas sposoban da se njome bavi i da ju u određenom obliku doživljava. Na estetiku međutim ima pravo svaki čovjek, pa o toj i takvoj estetici trebaju voditi računa i oni koji se na širokom planu njome služe i oni koji ju oblikuju i njome se bave. Ne treba zaboraviti da je i za ljude izvan umjetnosti pojam osobnog zadovoljstva i sreće vezan uz estetske i etičke motive. Budući da se tehnologija mora shvatiti kao neizbježivost sadašnjice a pogotovo budućnosti, trebalo bi očekivati da će umjetnost imati u budućnosti sve više ulogu interpretatora i smiritelja te biti savjest koja će moći, a u prvom redu znati, ocijeniti pravo stanje stvari, a svojim reagiranjem pomoći čovjeku u dvojbama. Treba očekivati da umjetnost neće postajati sama sebi svrhom i da se neće panično odvojiti od čovjeka.

Koordinacijom različitih djelatnosti i struka odstranit će se nemir, smetenost i neizvjesnost koju potiču nove tehničke tvorevine i situacije. Tu koordinaciju bi u prvom redu trebali obavljati umjetnici, dakle ljudi koji su umjetnosti najbliži. Arhitekti su već na likovnom i organizacijskom planu sintetičari novih stečevina i osobnih potreba čovjeka. Umjetnicima međutim neće uspjeti njihova koordinacijska uloga ako se oni sami ne približe tehnici i ako ne zaborave svoju averziju prema tehnološkom napretku te ako se ne slože s onim što već čini današnjicu, a što će još više postati neizbježiva stvarnost budućnosti. Umjetnici moraju razumjeti tehniku i oni ju moraju shvatiti, jer će tek onda moći učiniti ono što je potrebno za postizavanje koordinacije, odnosno simbioze pa i sinteze umjetnosti i tehnike.

Jednako kao što je tehničar i znanstvenik nepotpun ako nema afiniteta za umjetnost, tako je i umjetnik odnosno humanist defektan ako ne poznaje mogućnosti i sredstva suvremene tehnike i znanosti. Drugim riječima, i umjetnici u svojim znanjima i interesima moraju biti polivalentni, a ne smiju biti zatvoreni u uski krug svojih iluzija, u krug nečega što je ostalom svijetu nedostupno. Umjetnici bi morali stvarati i djelovati ne samo zbog umjetnosti za umjetnost, nego zbog umjetnosti za čovjeka. Time će do maksimuma biti ostvarena sinteza estetike i etike, i opet na korist čovjeka.

Vladimir Muljević