Bolja budućnost

TEMA BROJA:

Bolja budućnost

Zoran Tadić je filmski redatelj i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Otkako znam za sebe, pričalo se o boljoj budućnosti. Pričalo se toliko da je postalo dosadno. Zato se o boljoj budućnosti i nije uopće razmišljalo, ona se podrazumijevala kao što se ne samo podrazumijeva već i zna da nakon srijede dolazi četvrtak i tko sad da gubi vrijeme pitajući se zašto je tomu tako.

Siromašno poraće kao da je potvrđivalo da o boljoj budućnosti ne treba dvojiti. Odrastali smo i pokazalo se da obvezatni picek nedjeljom ne mora biti baš jedini mesni obrok tjedno, a klinački »daj griz« uskoro će se pretvoriti u odrasli »bezec«, jer počeli smo već i pušiti. Išli smo i u kino, a valjda je bilo još nekih drugih lijepih stvari koje su se događale, ali ih se sada ne mogu sjetiti.

Rasli smo i narasli i uglavnom pojma nismo imali kako je to grozno dočekati bolju budućnost.

Ostanimo samo »na kinu« ili — u kinu, kako hoćete. Tu smo zacijelo dočekali bolju budućnost. Da mi je netko prije pa i ne baš puno godina, pa makar i nakon nekog posjeta trulom kapitalizmu, pokušao pričati priče o projekcijama nalik današnjim, mislio bih da imam posla s luđakom i lašcem, i to jako maštovitim lašcem. A ono danas: multiplex(i), briljantan ton, oštra slika, udobni stolci–fotelje, kokice, Coca-cola, air-condition, pokretne stepenice, lokala koliko hoćeš, svašta...

I kako se samo neslavnom i neherojskom čini naša prošlost! Podsjetio me na nju nema tomu davno jedan prijatelj — ugostitelj kad smo u njegovu (polupraznom) kafiću, u kvartu, lamentirali o tome zašto ljudi danas manje izlaze. Još je bilo kako-tako, pričao je, dok je radilo kino »Mosor«, popili bi ljudi štogod prije ili poslije kina. A predstave su bile u 4, 6 i 8, sjećate se?!

Kako se ne bih sjećao, pa ja sam krenuo u život iz kina »Mosor« iz Zvonimirove, kako smo ju svi zvali, odnosno Ulice Crvene armije, pa dugo Ulice socijalističke revolucije. Oboružan indijanskim kopljem i kaubojskim šeširom i koltom, s kokoticom i spreman pohrvati se s bilo kojim Tarzanovim neprijateljem, hrabro krenuh u tu bolju budućnost. Još i danas mi zvoni u ušima pljuska koju mi je uvalila gospođa koja drapa karte kad sam pokušao ući na Cheyena, na divljake.

Obilazio sam ja i druga kina. Najčešće ona u centru grada. To su bila premijerna kina (»Balkan«, »Zagreb«, a nakon njih »Sloboda«, »Lika«, »Kozara«) i kad bi puknuo glas o nekom dobrom filmu, tko će dočekati da dođe u naše kino. Išlo se i u »Radnjak« (Radnički dom) i u Dom Armije. To su bila posebna kina. Predstave se nisu održavale svakoga dana, a prije njih, umjesto žurnala, u »Radnjaku« je znao Vladek Vuković reći nekoliko riječi o filmu kao umjetnosti. U Dom Armije nikako se nije moglo švercati, morao vas je uvesti netko tko je bio vojno lice.

U kino »Partizan« rijetko se odlazilo. To je bilo neprijateljsko kino, na Kvatriću, zapravo u blizini našega kvarta, i rivalstvo je bilo golemo. Svi mi, pa i ne baš klinci, bili smo duboko uvrijeđeni i pogođeni kad bi neki film prije no u »Mosor« došao u »Partizan«. Iz naše današnje bolje budućnosti teško je pojmiti koliko je od Zvonimirove bio daleko a blizu Kvatrić. »Partizan« je mirisao teško, po kolomasti, ustajalo, a s onim svojim bezveznim stupovima usred dvorane koji su uvijek nekome smetali, činio se tako tvrd, nepristupačan, bez imalo podatnosti i dragosti. »Mosor« se ćutio po špagericama, »Batinim« tenisicama i linoleumu, pa ma kako je miris jedan vrlo relativan pojam — smrad ili miris, kako vam drago! — bilo je tu nečeg od mladosti, zaljubljenosti, optimizma općenito.

»Balkan« (danas »Europa«) mirisao je otmjeno i gospodski i u to se kino uvijek išlo pomalo sa strahopoštovanjem. »Zagreb«, dobro kino, mirisalo je nekako uredno građanski, ali bez onog strahopoštovanja. »Lika« je vonjala pomalo po seljački, »Sloboda« fakinski, a »Kozara« uz to i malo opasno. Ondje su operirali opaki šverceri i štemeri.

Ne znam zašto, no karte su se uvijek mogle kupiti u »Centralu«, koji je, premda u centru, bio kino našeg ranga, mislim »Mosora« i »Partizana«.

Kino »Kosmaj« zaseban je slučaj. I satnica je tu bila drukčija: filmovi su igrali u 3, 5, 7 i 9, a poslije su počeli i s jutarnjim projekcijama u neparne sate. Malo kino usred grada. Nit’ je bilo premijerno, al’ ni reprizno u punom smislu te riječi. Tu se igrao čudan repertoar, bilo je svega i svačega. Kad su se ruski i općenito »istočni« filmovi počeli kupovati da se ispuni »kvota« i pokaže nesvrstanost, smjestilo bih ih se na tjedan-dva u »Kosmaj«. Ondje su, međutim, igrali i predstavnici svih drugih neetabliranih bilo kinematografija bilo usmjerenja, pa su se tako upravo tu počeli ušvercavati u repertoar i prvi stidljivi pornići, pa šageti-vesterni, kung-fu filmovi... Zaista čudno neko kino, održalo se do dana današnjega...

Posebnu pustolovinu činili su odlasci u kina »Triglav« na Trešnjevci, u »Romaniju« na Trnju, »Kalnik« na Črnomercu i »Bratstvo« u Dubravi. Ta sam kina zapravo upoznao tek poslije, kad sam bio već veliki. Iz onih vremena vrlo ih se maglovito sjećam. Ne vjerujem da se u »ulici« baš o tome i baš tako pričalo, no vladalo je nekakvo prešutno uvjerenje da tamo ne treba ići, kao što Sijuksi ne idu na teritorij Apaša ili Komanča. A i čemu: filmovi su ondje igrali tek nakon što bi odigrali kod nas ili, u najgorem slučaju, istovremeno kad i kod nas.

Počeo sam redovitije odlaziti u ta kina tek kad sam se već ozbiljnije »otrovao« filmom. Znao sam već da licenca jednom filmu traje pet godina i tijekom tih pet godina dalo se podosta puta pogledati film koji ste zavoljeli. Naročito preko ljeta, a znalo se to protegnuti sve do kasne, one fine zagrebačke jeseni, gradom su fantomski harala kojekakva remek-djela u nekom od spomenutih kina. Film bi igrao po dva-tri dana, a njih pet, među njima i dva-tri vaša, već je bio ciklus: vesterna ili nekoga drugog žanra, »filmova koje ste voljeli«, ciklus pojedinog distributera, glumca, ponekad čak i režisera, ali to ipak onda u kombinaciji s pokojim filmom, posuđenim za tu prigodu, iz Kinoteke. Na kraju bi došao ciklus filmova kojima istječe licenca. Ne treba vjerojatno ni spominjati da se tu radilo vrlo često o jednim te istim filmovima.

U odlascima na te projekcije bilo je nešto obredno. Znali ste da ćete ondje i bez dogovora sresti neke znance i prijatelje, neke koje već mjesecima niste vidjeli. Na Hanibala Dundovića uvijek bih naletio kad se vrtio Pjevajmo na kiši, u Dubravi, Črnomercu ili na Trnju, svejedno. Upravo trnjanska »Romanija« prva je pala. Otišla je, ugasila se nekako tiho, nečujno... I nikoga ili malo koga je to nešto specijalno zabrinulo. Uostalom, Trnje i njegovi idilični kućerci prvi su i platili danak »urbanijem« izgledu Zagreba.

Na projekcijama o kojima pričam vrtjele su se uglavnom »izraubovane« kopije. Svašta su one prošle, zaista su to bili filmovi kojima istječe licenca. Pokušajte zamisliti sve te pohabane, predratne i kojekakve druge projektore na kojima su vrćeni, sve te kabine iz kojih su vrćeni, sve te dvorane po gradićima i selima, sva ta narodna sveučilišta i gradske čitaonice gdje su prikazivani, pa još i neuke operatere, šlampavu dostavu i sve što uz to ide! Zamislite li to, odnosno predočite li si sve to, posve će vam jasno biti da filmovi, na kraju puta, ni u »Triglavu« ni u »Bratstvu« nisu bili projicirani u svom najboljem izdanju. Podsjećali su me na rano djetinjstvo kada sam preko ferija odlazio u Kiseljak, gdje mi je živjela teta. Kiseljak je inače u filmskoj javnosti ostao upamćen kada je počela opća rasprodaja zagrebačkih kinematografa. Novi stolci netom preuređenoga kina koje se gasilo, prodani su novoj kinodvorani u Kiseljaku. O tempora, o mores! U ono doba, međutim, ja sam ondje bio glavni, jer sam vršnjacima iz prve ruke pričao o »Dinamu«. Navečer bi otišli u kino i znalo se dogoditi da bi se netko od prijatelja okrenuo prema projekcionoj kabini i naglas zavapio: kindžija, šta je ovo, jebo ga ti?! Uskoro bi, nakon provjere, ionako sumnjivu sliku na trenutak zasjenila »kindžijina« glava koja bi odgovorila: ne mere bolje, jebi je!

Kako, naime, u Kiseljaku, tako i u »Kalniku« i u »Romaniji«, kopija je bila oštećena, ekran je bio pun kracera, od kracera se, jednom je netko u šali rekao, jedva vidio film. Ali ono što se vidjelo, bilo je obično genijalno... Usput, umalo zaboravih priupitati, znate li vi uopće što je to kra-cer? U svom »Govoru oko kamere« Enes Midžić objašnjava da je to »uzdužna ogrebotina na negativskom ili pozitivskom filmu, koja može nastati u stroju za razvijanje, kopiranje, kameri, projektoru, montažnom stolu, prigodom prematanja filma i sl.«. Danas je, razumljivo, nemoguće da se na projekciji vidi kracer, bilo onaj u pozitivu, a o onom u negativu, što bi praktično značilo da je taj kracer neispraviv, bespredmetno je uopće razgovarati. Smrtni bi to bio grijeh i ni deveti krug pakla ne bi bila dovoljna kazna za nj.

Sjećam se prvih (radnih) projekcija jednog svog dokumentarca. Bio je u filmu jedan kadar u kojem se sasvim fino mogao vidjeti podeblji kracer u lijevoj polovici ekrana. Svi, ama baš svi na tim projekcijama u nevjerici su pitali: to je u pozitivu?

Ma jasno, kao: ne misliš valjda da bih bio takav kreten pa da to pustim, ako je u negativu! A lagao sam, bio je to kracer u negativu. I nikada nisam uspio shvatiti ta ozarena lica sugovornika kad bi čuli da je kracer u pozitivu.

Meni kraceri nikada nisu smetali. Oni su bili trajni, šifrirani znak da je film odličan.

Potvrđivalo se to i već dugim druženjem s Kinotekom. Dok je još bila tamo gdje je nekada bilo kino »Jadran«, jedva da smo — sad već jedno drugo društvo — izlazili iz nje, iz petog reda koji je bio naš. I dandanas volim sjesti malo naprijed u kinu, tako da mi je vizura — pun ekran. Ništa ne smije smetati filmu. Jedino što vidite jest film. Jedini svijet koji postoji je onaj filma. U Kinoteci su se mahom, opet iz razumljivih razloga, vrtjele »iskracane« kopije. Ja zapravo mogu na neki način reći da sam se odgojio na kracerima.

Pa kako to ja onda mogu uživati u boljoj budućnosti? Ne mogu, ne uživam. Ne padam u nesvijest pred besprijekorno čistom slikom na golemom ekranu bez ijednoga kracera. Idu mi na živce divljenja oštroj slici, kao da to nije najnormalnija stvar na svijetu i kao da će sada neki sasma prosječni ili bezvezni filmovi postati izvrsnima samo zato što ih gledamo na tim nekim »oštrim« formatima. Fuj!

Dio je rituala otići nakon filma na piće. Da se otrijeznite od svijeta u kojem ste intenzivno živjeli sve eto do maloprije. Pa šutite malo s prijateljima... Pa se onda netko sjeti: a ono? Svi se pohvataju za glave, možda se tek začuje neki prigušeni: genijalno...

Eto kako se gube neki običaji. Nakon projekcija u jedinom našem multiplexu, u »Cinestaru«, bježim glavom bez obzira van, na zrak, što dalje od te kasarne, kasarne za film. Ne svraćam ni u jedan od lokala na svakom od katova, niti u jedan od mnogih u razizemlju. Ne možete oskvrnuti uspomene na Doc Hollidaya, na doktore iz Poštanske kočije i Čovjeka koji je ubio Liberty Valancea, pijući u tim konfekcijskim prostorima gdje ne samo da ne znate kino u kojem ste bili nego ni grad ni zemlju gdje se nalazite i gdje se trebalo nalaziti to vaše kino.

Tako bih rado, pa makar i s nogu, popio sada piće nakon projekcije u Kinoteci, negdje tamo početkom šezdesetih prošloga stoljeća. Vrtio se, recimo, neki nijemi film bez hrvatskih međunaslova. Prevodi Jaro. Prevodi temeljito, ne ispušta ni jedan »hallo«. Prevodi od samog početka pa znamo da gledamo film u proizvodnji braće Warner.

Ništa od pića. Nema toga više. Nema Kinoteke, nema ni mnogih birtija u blizini. Nema ni »Zagreba«, »Like«, »Kozare«, ni »Mosora« ali ni »Partizana«... Od svih spomenutih kina u ovom tekstu, preživjela su (do kad?) — samo dva. Dočekali smo, čini se, bolju budućnost.

Zoran Tadić