»PROSVJETOM K SREĆI!«

»PROSVJETOM K SREĆI!«

Povodom 80. obljetnice osnutka Seljačke sloge

Suzana Leček

Možda je tek malom broju čitatelja danas poznato da današnja, vjerojatno svima znana, manifestacija »Smotra folklora« ima korijene u kulturno-prosvjetnom radu i angažmanu Seljačke sloge, organizacije koju je 1925. utemeljila Hrvatska seljačka stranka. Ooblicima kulturnoga, prosvjetnog, ali i pravnog i gospodarskoga rada Seljačke sloge, o njezinim ograncima te ukupnom značenju za hrvatsko seljaštvo između dvaju svjetskih ratova piše Suzana Leček, povjesničarka iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.

Evo Sloge evo i Slogaša / I Šokica samih Slogašica, zapjevali su članovi ogranka Seljačke sloge iz Kešinaca na kraju sijela koje su priredili u susjednom Mrzoviću. Nakon dvije godine rada Kešinčani su svojim susjedima ponosno pokazali što sve znaju — njihovi su predstavljači oduševili igrokazom s temom iz seljačkog života, recitirali su, zbor je — uz burno odobravanje — otpjevao nekoliko starinskih pjesama i otplesao nekoliko narodnih plesova.1

U veljači 1939. kada se odigravalo to gostovanje, ono je bilo samo jedno od mnogih koje je potaknula Seljačka sloga. Put koji je do tada prevalila izgleda nam danas gotovo nevjerojatan. Od njezina osnutka nije prošlo ni četrnaest godina (od kojih gotovo sedam nije radila), kada je počinjala dočekala ju je prije sumnjičavost nego oduševljenje (kako je 1926. pisao njezin neumorni širitelj, učitelj Nikola Filipović, koji se volio potpisivati kao Čika Mika: »Stariji su ljudi u čudu gledali, mrmljali među sobom, no na zabavu ipak dođoše.«2), a do 1939. se bez pretjerivanja mogla nazvati nositeljicom »kulturne grane seljačkog pokreta«.3

* * *

Seljačka sloga osnovana je 11. listopada 1925. kao kulturno-prosvjetna organizacija usko vezana uz Hrvatsku seljačku stranku. Kako je stranka od početaka svojega djelovanja težila ne samo političkoj moći i utjecaju nego potpunoj preobrazbi narodnoga (seljačkoga) života, potaknula je i osnivanje specijaliziranih organizacija koje su trebale preuzeti nepolitički rad. Prva je osnovana Seljačka sloga, kojoj je Stjepan Radić (barem u prigodnim govorima) zaneseno davao središnju ulogu u borbi za bolje sutra. Kako je ustvrdio, politika je samo sredstvo, a svrha je »prosvjeta, blagostanje, uzajamna pomoć, oteti čovjeka neznanju, oteti čovjeka siromaštvu, oteti čovjeka nevolji«, a upravo su to bili zadaci Seljačke sloge.4 Ivo Šarinić bio je manje vizionarski a više praktično usmjeren kada je napisao da prema modernim zakonima seljaci mogu uzeti u svoje ruke općine i gospodarski se organizirati u zadrugama, no da bi to mogli trebaju prosvjetu, drugim riječima trebaju Seljačku slogu.5

U svakom slučaju, od početka se na nju gledalo kao na nešto daleko više od prosvjetnoga društva, kakvih je bilo i prije njezina osnutka. Prema zamisli pokretača, tajnika i od 1935. i njezina predsjednika Rudolfa Hercega »imala bi Seljačka Sloga biti organizacija svega kulturnog rada po hrvatskim selima«.6

Kako je organizacija bila u svakom pogledu vezana uz politički pokret i HSS, nisu ju zaobilazile ni poteškoće s kojima se suočavala stranka, a djelovanje joj se odvijalo u ritmu političkog života države u međuraću. Nakon višegodišnjih uzaludnih pokušaja osnovana je tek nakon kompromisa HSS-a i Beograda u ožujku 1925. Iako nije izrijekom zabranjena, morala je obustaviti rad 1929. zbog teškoća koje su se osjetile gotovo odmah nakon uvođenja diktature. Obnovljena je 10. studenoga 1935. nekako istodobno s oživljavanjem političkog života. Međutim, čak ni tada nije djelovala potpuno nesmetano. Još početkom 1939. kotarski predstojnici Savske banovine upozoreni su na Seljačku slogu kao opasnu organizaciju prema kojoj, preporučalo se, treba »radikalnim mjerama postupati«.7

Unatoč zaprekama, pritiscima, prekidu u radu i tome da je na kraju (sve zajedno) djelovala nepunih devet godina, Seljačka sloga je od 1925. do 1941. imala ogranke u više od 1200 sela u svim krajevima gdje su živjeli Hrvati, a prema procjeni središnjice, početkom 1939. imala je oko 45 000 članova (za poslije nemamo podataka, ali moglo ig je biti samo više).8

U svakom slučaju bogatstvo djelatnosti i broj članstva došli su do te razine da se središnjica osjetila ponukanom 1939. i 1940. organizirati prosvjetne sabore (kongrese) u Zagrebu, na kojima su predstavnici ogranaka dobili priliku raspravljati o postignućima i problemima.9 Nakon Drugog sabora održano je 13 pokrajinskih, koji su okupili oko 3000 seljaka i seljakinja, a riječ je bila o ljudima koji su već imali neka iskustva i predvodili u kulturno-prosvjetnom radu.10

Od 1200 ogranaka nisu svi imali jednako bogatu djelatnost. Kako je to moglo izgledati ako su se slijedili naputci središnjice, može nam dočarati godišnje izvješće iz Nuštra. Ogranak je rad u 1939. započeo skupštinom, a nakon nje je odbor održao još ukupno 17 sjednica. Zatim su u siječnju organizirali prosvjetnu zabavu s igrokazom, u veljači su obilježili spomen-dane Antuna Radića, Matije Gupca i održali vlastitu smotru nošnje, u ožujku su priredili predavanje o nošnji i starim popijevkama, u lipnju su proslavili rođendan braće Radić, a u rujnu su nastupili na središnjoj smotri u Zagrebu. Uz to imali su knjižnicu, organizirali su zajednička čitanja seljačke literature, nisu imali problema s nepismenošću (te su godine dobili diplomu Seljačke sloge za pismenost), organizirali su dobrotvorne akcije, a iduće su godine bili među prvima koji su poslali jednu članicu u Dječju kliniku u Zagreb na poduku o njezi djece.11

U središnjici su težili tomu da jednog dana svako selo ima svoj ogranak u kojem bi se odvijao ukupan prosvjetni, kulturni i društveni život sela. Tom se idealu najviše približio valpovački kotar, koji se jedini mogao pohvaliti time da su gotovo sva sela u njemu osnovala svoj ogranak (čak 19 od 21 sela, a i preostala dva su bila članovi susjednih ogranaka).12

Seljaci i »gospoda«

Slijedeći načela HSS-a, koji je nastojao uključiti seljaštvo u javni život zemlje, i Seljačka sloga radila je u prvom redu na tome da svu djelatnost ogranaka preuzmu sami seljaci i tako postanu »subjekt« i u kulturi i prosvjeti. Međutim, u prvim je godinama pomoć školovanih suradnika bila više nego dobrodošla. Oni su u glasilu Seljačka prosvjeta razvijali i jednostavnim riječima prenosili čitateljima ideje seljačkog pokreta, imali su i važnu ulogu u osnivanju ogranaka na terenu, a u početku je dio djelatnosti, posebice predstavljačke družine i zborovi, bio usko vezan uz sudjelovanje lokalne inteligencije.

Već potkraj 1920-ih mogao se na svim područjima osjetiti oprez prema onome što dolazi iz grada, a u prvom se broju obnovljenoga glasila Seljačka sloga upozorava da članovi mogu biti samo seljaci. Inteligencija koja je ipak željela surađivati morala se potruditi da, kako je rekao Herceg, ne prilagođava seljake sebi, nego svoje znanje potrebi sela. Pravi je primjer pružila učiteljica Dragica Mađer iz Kobaša, koja si je »napravila narodnu nošnju, kobašku, a opremila je u nju i dvadesetak djevojčica«, a djecu je poticala da se javljaju manjim prilozima u Seljačkoj slozi.13

Uz to, Seljačka sloga imala je potporu dijela intelektualnih krugova, koje su privukla njezina iskrena nastojanja na poboljšavanju života sela. Njih se čak pokušalo organizirati u udrugu, pa je 1936. osnovan »Dom Stjepana Radića«, zadruga hrvatskih seljačkih kulturnih radnika. U njoj su uz najpoznatije seljačke kulturne radnike (za predsjednika je izabran Mihovil Pavlek Miškina), bili okupljeni poznati javni djelatnici, koji su u svojim djelima trebali »izražavati hrvatsku seljačku kulturu«.14 Iako formalno udruživanje izgleda nije bilo najuspješnije, u krugu ideologije koja je u selu vidjela uvjet nacionalnom napretku spominjao se niz istaknutih osoba u raznim područjima kulture, umjetnosti i medicine: slikar Ljubo Babić, arhitekt i kazališni djelatnik Aleksandar Freudenreich, kiparica Mila Vod, književnica i urednica časopisa Naša žena Zdenka Smrekar, književni kritičar Vladimir Jurčić, ekonomist David Karlović, glazbenici Nikola Toth, Ivan Brkanović, Josip Vrhovski, pedagog Sigismund Čajkovac, filolog Đuro Arhanić, jezikoslovci Ivan Andrović i Rikard Simeon, liječnici Silvije Kadrnka, Zlatko Sremac, ftizeolog Vladimir Čepulić, internisti Oto Belošević i Bruno Halle.15

Djelovanje Seljačke sloge

Seljačka sloga nastojala je na selu postati nekom vrstom »krovne udruge« u kojoj bi se objedinilo ono što su u gradu činila različita društva — pjevačka, predstavljačka, prosvjetna, karitativna ili gospodarska. Pa iako su za većinu svojih djelatnosti imali predložak u radu starijih društava, koja su prije njih došla i do nekih sela, nikomu prije njih nije uspjelo postići takvu raznolikost djelovanja, masovnost članstva pa i zanimanje onih koji nisu izravno sudjelovali u njezinu radu, kao što je to uspjelo Seljačkoj slozi. Djelatnosti joj možemo podijeliti na one koje su trebale širiti modernu prosvjetu, zatim one kojima je svrha bila očuvati tradicionalnu seljačku kulturu i napokon one koje su željele odgovoriti na pravne i gospodarske potrebe sela zahvaćenog i često izgubljenog u modernizaciji. U ograncima katkad susrećemo samo neke, a katkad gotovo sve djelatnosti iz bogate ponude Seljačke sloge.

Prosvjetne djelatnosti

Prosvjetne djelatnosti ogranaka nastojale su seljacima na što jednostavniji, brži i učinkovitiji način otvoriti vrata modernog svijeta, za koji je trebalo imati znanja što ga tradicionalno selo nije imalo. Prije svega se to odnosilo na umijeće čitanja i pisanja, zatim osnove računanja, računovodstva, nacionalne povijesti, načela moderne politike, a posebice modernoga gospodarstva.

Tečajevi za nepismene. Pretpostavka svakoga prosvjetnog rada bila je pismenost, koja je u hrvatskim krajevima još uvijek bila daleko od standarda kakav su nametale razvijenije zemlje. Stoga je »jedna od najvažnijih zadaća i prvi posao« postalo širiti pismenost. Osobitost Seljačke sloge bila je što nije stavljala težište na tečajeve (kao što bi učinila građanska društva), nego na pojedinačno poučavanje kod kuće, što je mogao učiniti svatko od pismenih ukućana.16

S poučavanjem se započelo još 1920-ih, no tek nakon 1937. možemo govoriti o pravoj »nacionalnoj kampanji opismenjivanja«. Od te je godine svake jeseni, kada su završavali veliki poljoprivredni radovi, u duhu kampanja vođenih u drugim europskim zemljama, započinjala intenzivna promidžba i rad.17 Visoki postoci nepismenosti predstavljani su kao veliko narodno zlo, nepismeni su ohrabrivani da se prijave na učenje, opisivane su prednosti metode koju je zagovarala Seljačka sloga (pojedinačno poučavanje), postavljani su visoki ciljevi, a sve je intenzivirano ozračjem hitnje i davanjem kratkih rokova za konačno rješenje problema.18 Kampanju su od 1937. pomagali Napredak (čija je pomoć bila posebno važna u Bosni i Hercegovini), Klub ABC, a od jeseni 1939. potporu je pružila i vlada Banovine Hrvatske (vladin Odjel za prosvjetu vodio je jedan od glavnih djelatnika Seljačke sloge Izidor Škorjač). U jesen 1940. gotovo da nije bilo društva koje nije dalo svoj doprinos »pokretu za pismenost«, a posebnu je težinu imalo uključivanje Katoličke crkve.19

Široka potpora bila je i prijeko potrebna, jer se malo krajeva (jedino Slavonija) moglo našaliti s onim što im više nije značilo problem, kao što je bilo s posljednjim nepismenim u Velikoj Maslenjači, kojem su postavili »njegovu ženu za profesora, te već dobro čita«.20 Drugdje se radilo o iznimno požrtvovnu radu, koji je tražio fizičke napore, odricanja i sukobe s tradicionalnim mentalitetom. Na najveće su poteškoće nailazili u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. U nekim je selima, poput onih u župi Deževice (Fojnice), bilo nemoguće organizirati rad jer je nepismenost bila 97%, pa je župnik držao tečaj za prvih 35 polaznika.21 Trebalo je prodrijeti i kroz nezainteresiranost, što se najučinkovitije činilo pozivom da »čuvaju svoj obraz i obraz svog kraja«, stvarajući javno mnijenje obrnuto starom — sramotno i neprihvatljivo više nije bilo učiti, nego ostati nepismen.22 Ni poučavateljima nije bilo lako. Rad je trajao mjesecima, poučavala se obično veća skupina nepismenih, od kojih nije svima išlo jednako dobro, pa je jedan od njih (a vodio je skupinu od 27 muškaraca i žena) priznao: »Volio bih ja za hrvatski narod tucati kamen od zvijezde do zvijezde, nego li raditi ovaj posao, ali šta ćeš, kad se mora.«23

Nisu sustali i uporna je kampanja počela donositi rezultate. Iako je još bio u oporbi, HSS je do tada imao iza sebe širok »hrvatski seljački pokret«, što je omogućilo da se i bez državne pomoći (štoviše, čak i uz zabranu držanja tečajeva!) prikupe znatna sredstva, slomi stari mentalitet, organizira poučavanje i postignu zadivljujući rezultati. Ukupno je, prema (pretjeranim) procjenama Seljačke sloge, opismenjeno gotovo pola milijuna ljudi, ali i 300 000 nepismenih (što je minimalan broj na osnovi podijeljenih Abecedarki) koji su »progledali« rezultat je kojemu se možemo diviti.

Opismenjivanje je bio prvi korak u moderan svijet, a dalja su znanja o njemu trebale pružiti druge djelatnosti.

Večernja škola trebala je obuhvatiti pouku iz matematike, gospodarstva, zdravstva, zemljopisa, prirodopisa, fizike, prava, vođenja zadruga i tako pružiti praktična znanja potrebna modernom gospodaru i politički djelatnom članu zajednice.24 Cijelu školu rijetko je gdje bilo moguće organizirati, ali održavana su pojedinačna, gostujuća predavanja iz različitih struka. Većinom se radilo o popularizaciji znanosti, ali teme su mogle sezati u sve oblike života — o odgoju djece, prosvjeti u drugim zemljama, bontonu, fašizmu ili kuhanju.

Knjižnice i čitaonice osnivane su u svakom ogranku, kako bi članovima omogućile »samoobrazovanje«. Većini su glavni problem bila novčana sredstva, pa se uglavnom radilo o skromnim (oko stotinjak knjiga), iako dobro korištenim knjižnicama. Drugi je problem bio odabir knjiga. Naime, postojeća građanska literatura za »puk« vrvjela je neispunjivim zahtjevima, a još je više smetalo njezino stajalište prema seljaku (kao dobroćudnom, ali neobrazovanom »divljaku« kojeg treba obrazovati »odozgo«). Stoga se preporučivalo da se ogranci drže djela vezanih uz »nauk braće Radić«, a Seljačka sloga se potrudila izdati Sabrana djela Antuna Radića i pokrenula je seriju Mala knjižnica Seljačke sloge.

Jedna od omiljenih djelatnosti ogranaka bila su zajednička čitanja. Tradicionalna večernja okupljanja na kojima se pretresalo sve što je bilo važno za život sela, dobila su novi sadržaj. Netko bi pročitao odlomak iz knjige ili članak iz novina, a onda se o tome pričalo. Stare su teme zamijenili (ili dopunili) novi sadržaji, pa su se počeli voditi razgovori o novim gospodarskim tehnikama, trgovini, higijenskim zahvatima, znanosti, nacionalnoj povijesti. Ondje gdje su još mnogi bili nepismeni, to je bio i jedini način da pisana znanja dopru do svakoga, no zajedničko je čitanje imalo jednu još važniju ulogu. Na njima se vježbalo govoriti, argumentirati, a — budući da se radilo o seljačkom društvu, gdje je zajednica bila još uvijek važan autoritet — stvaralo se i »službeno mišljenje« sela, koje je bilo iznimno važno u prihvaćanju novina.

Kampanja za zdravlje. Od 1939. prosvjetnim je djelatnostima Seljačke sloge pribrojena jedna nova — kampanja za zdravlje djece. Budući da je Hrvatska pripadala tužnom društvu zemalja s najvećom smrtnošću djece, Seljačka sloga je pokušala učiniti nešto i na tom području. Pokrenula je kampanju čiju je stručnu stranu osmislio naš vodeći pedijatar dr. Ernest Majerhofer, a praktičan su rad preuzeli njegova pomoćnica dr. Nada Kovačević i neumorni dr. Dane Malić, koji je proputovao sve hrvatske krajeve (posebice je vrijedan niz predavanja i susreta koje je imao po Bosni i Hercegovini i Dalmaciji, koje su imale i najviše poteškoća).25

Rad u toj kampanji trebao se odvijati prema metodi kojom se Seljačka sloga koristila i u drugim akcijama. U početku bi stručnjaci poučili nekoliko žena, a onda bi one prenosile znanje na svoje suseljanke. Kratku pouku mogle su dobiti na predavanjima što su ih Dane Malić i Nada Kovačević držali po selima. Predavanja su zapravo bila više sastanci na kojima je jednako važan dio bio razgovor sa ženama, kako bi se iz njega vidjelo koji su posebni problemi određenoga kraja i na temelju toga pokušalo preporuke prilagoditi stvarnim mogućnostima. Drugi je način bio da pojedine seljakinje dođu u Dječju kliniku u Zagreb, ondje kraće vrijeme uče kako njegovati novorođenče i onda to prenesu drugim mladim majkama u svojem selu.26

Kulturne djelatnosti

Drugo veliko područje djelovanja Seljačke sloge bilo je očuvanje seljačke kulture, koju su poistovjećivali s nacionalnom (hrvatskom) kulturom. Nalazeći u njoj izvore nacionalnog bića i potvrdu njegove posebnosti i identiteta, nastojali su je otrgnuti procesu nepovratnoga gubljenja zbog — kako su tumačili — prihvaćanja stranih i gradskih utjecaja. Uložili su silnu energiju kako bi uvjerili seljaštvo da ne smije odustati od svoje nošnje, starih pjesama i plesova ili bilo kojega drugog načina umjetničkog izražavanja. No nije im bilo dovoljno samo očuvati staro. »Seljačka kultura« za njih je bila način života koji treba nastaviti, na čijim temeljima treba stvarati i dalje i u čijem duhu treba »prerađivati« umjetničke inspiracije modernog vremena. Tražili su da se pritom odbaci sve strano (svi nanosi »civilizacije« kako su govorili), da se vrati na što starije i što »čišće« oblike stvaranja i iz njih obnovi nacionalni umjetnički izraz u umjetnosti riječi, glazbi, plesu, pa i likovnosti.

Seljačka književnost. Rad s knjigom imao je, uz prosvjetni, još jedan cilj — potaknuti književno stvaranje, koje bi potvrdilo umjetnički duh seljaštva. Najavili su da će otkrivati seljačke talente, kojih »ima po hrvatskim selima na stotine, a možda i na tisuće«, kako bi im pružili mogućnost da objave svoje radove i tako omogućili stvaranje nove, izvorne, hrvatske književnosti.27 Iako čak ni način na koji bi se to ostvarilo — o konačnom izgledu da se i ne govori — nije bio jasan, od načelnog zahtjeva da seljaci stvaraju i tako svojom vitalnošću, proživljenim sadržajem i možda novim formama, preporode ’ustajalu’ građansku književnost, nije se odustalo. Idealno postavljen cilj nije ostvaren, ali uspjelo se potaknuti desetke seljaka da se okušaju u pisanoj riječi. Među njima našlo se i onih čiji književni prvijenci nisu bili potpuno bez kvaliteta. Najpoznatiji je svakako Mihovil Pavlek Miškina, ali ne zaostaju ni radovi jedne od najdjelatnijih širiteljica ideja Seljačke sloge Mare Matočec,28 zatim Mije Stuparića ili Mate Mandića.

Vodstvo Seljačke sloge nije previdjelo veliku mogućnost prosvjetnog i kulturnog djelovanja preko predstava, koje su priređivale ogrankove »predstavljačke družine«.29 Namjera im je bila postojeće zanimanje za kazališne predstave usmjeriti prema svojim shvaćanjima. Iako su se u početku pokušale organizirati predstave za seljake u velikim kazališnim kućama,30 pravi je cilj bio omogućiti seljacima da potpuno sami naprave predstavu, znači, trebalo im je pomoći da ju sami napišu (s motivima iz vlastitoga života), sami prirede i izvedu. Prvi rezultat, neočekivano brz (poslije će se pokazati i najuspješnijim), bila je i prva potpuno seljačka predstava. Autor je bio seljak Stjepan Novosel iz Bukovca (Zagreb), koji je za scensko predstavljanje priredio narodne običaje iz svojega kraja vezane uz Badnjak (Badnja večer) i svadbu (Prigorska svatba).31

Prekratko djelovanje u 1920-ima nije omogućilo pojavu važnijih seljačkih autora igrokaza, no na prosvjetnim zabavama 1930-ih već se uglavnom izvode njihove predstave. Posebno su preporučivani igrokazi Sa gospodskog suda na — seljački (autora Fabijana Hrvačića, seljaka iz Kuča kraj Velike Gorice), Za bolji i ljepši život (Nikola Požežanac, Klokočevac), Slava njima, Progledao je veliki slijepac (Mijo Miković, Trebarjevo), a vjerojatno je najplodnija bila Mara Matočec. Većinu njezinih igrokaza izvodila je (i s njima gostovala širom Podravine) njezina skupina iz Korije, a Matiju Gupca priredio je i niz drugih ogranaka.

Prema izvješćima na predstavama je bilo i smijeha i suza, a gledateljima očito nije ni najmanje smetalo što glumci nisu bili profesionalci.32 Štoviše, upravo je to što su ih izvodili njihovi poznanici imalo poseban učinak i potvrđivalo pred seljaštvom ono što im je neprestano tvrdila Seljačka sloga — da u njima leže nepoznate, velike mogućnosti i da mogu i sami ono što su do tada — kao samo po sebi razumljivo — prepuštali onima koje su držali »boljima«.

Pjevačke zborove susrećemo u mnogim ograncima Seljačke sloge. Tijekom 1920-ih osnivali su se po uzoru na tadašnje građanske zborove i od njih se tražilo da imaju zborovođu i znaju pjevati po notama. Ne začuđuje stoga da ih je djelovao tek mali broj. Kako bi pomogla radu ogrankovih zborova, središnjica je organizirala i tečaj za zborovođe (1928), a vodili su ga ugledni glazbenici Fran Lhotka, Franjo Dugan i Rudolf Matz.33

Ogrankovi zborovi koji su zadovoljili uvjete učlanjeni su u Hrvatsku seljačku pjevačku župu »Matija Gubec«, koja je osnovana 1926, a za predsjednika je bio izabran Rudolf Herceg. Župi je povjereno skupljanje, harmonizacija i objavljivanje narodnih pjesama, kako bi zborovi imali što širi repertoar. Odmah je učlanjena u Savez hrvatskih pjevačkih društava i započela s radom. Već je 1926. održala svoju prvu smotru u Zagrebu, a organizirala ih je godišnje sve do uvođenja diktature.

Uz predstavljače i pjevačke zborove ogranci su, ako su ikako mogli, osnivali i tamburaške zborove. Tamburica je, vjerovali su, pripadala starini koju treba oživiti, zabave s plesom bile su nezamislive bez nje, a osim toga privlačila je mlade, koji su umjesto gubljenja dana u ’birtijama’ postajali nositeljima ideja i djelovanja Seljačke sloge. I tamburaši su imali svoje smotre i savez, koji je nastojao, kako je na prvoj smotri u Osijeku rekao Stjepan Hefer, tamburašku glazbu »dovesti u sklad s današnjim nastojanjima«, u kojima se »forsira čisti narodni izražaj«. Odmah nakon smotre osnovan je i Savez hrvatskih tamburaških društava, a za predsjednika je izabran S. Hefer. Zahvaljujući njemu, sjedište Saveza postao je (i ostao) Osijek (1937).34 Da bi se tamburaše ’otelo’ profesionalizaciji i stranim utjecajima, bilo je potrebno daleko više napora nego da se pjevače vrati izvornoj, narodnoj pjesmi.

Prosvjetne zabave. Svoje kulturne djelatnosti ogranci su pokazivali organizirajući prosvjetne zabave. One su započinjale govorom predsjednika ogranka, u kojem su se ponavljala osnovna načela seljačkoga pokreta i isticala kulturna uloga Seljačke sloge. Program koji je slijedio nakon govora ovisio je o raznolikosti djelovanja u ogranku. Kada je ogranak u Topolju održao prosvjetnu zabavu na spomen-dan braće Radić 1939, uredništvo je, oduševljeno načinom na koji su oživotvorena načela seljačkog pokreta, najtoplije preporučilo da se i drugi ogranci povedu za njegovim primjerom. U Topolju je sve bilo kako je Seljačka sloga zamišljala: u voćnjaku jednog od članova ogranka postavljena je pozornica ukrašena seljačkim ćilimima i ručnicima, prisutni su bili u nošnji, zabava je započela poticajnim govorom predsjednika ogranka, nastavila se dječjim »blokom« (recitacijama i igrokazom Slava njima), nakon njih nastupili su odrasli, a recitirali su samo pjesme koje su napisali članovi ogranka. Zabavu je završio zbor koji je otpjevao dvije stare, izvorne pjesme.35 Postignuto je sve: seljaci su sami priredili zabavu, sami su i nastupali, izvodili su ono što su sami napisali, odijevali ono što im je tradicija ostavila u baštinu, pjevali pjesme koje su se počele zaboravljati, a u svijet ideje očuvanja i nastavljanja seljačke kulture uvodili su i najmlađe.

Tijekom 1930-ih godina prosvjetne zabave počele su se nazivati sijelima (siela), vraćajući se na stari, narodni naziv za okupljanja koja su imala različit, ali pretežito zabavni sadržaj. Na sijelima se prikazivalo staro (izvorno) i novo seljačko umjetničko stvaralaštvo (pjesme, igrokazi), a priređivao ga je ogranak za svoje selo. Bilo je uobičajeno na zabave pozvati susjedni ogranak Seljačke sloge ili neko drugo društvo (Seljački sokol, vatrogasno društvo, kakav zbor i sl.), a dolazili su redovito i seljaci iz susjednih sela, pa se tako na najprivlačniji način širila ideja očuvanja seljačke kulture i umjetničkog stvaralaštva.

Smotre seljačke umjetnosti započele su, kako je već spomenuto, u 1920-ima kao smotre pjevačkih zborova. Još 1929. nagovješteno je da bi mogle krenuti drugim putem, a to je i ostvareno nakon obnove Seljačke sloge. Od pjevačkih smotri, postale su smotrama cjelokupnoga narodnog stvaralaštva, na kojima se uz pjesmu trebao pokazati i ples, starinska nošnja i po mogućnosti dio običaja. Izmijenio se i način izvođenja. Dok se prije tražilo »umjetničko« pjevanje prema notama, sada se očekivalo upravo suprotno — sačuvati stare harmonije i pjevati kako se pjevalo »oduvijek«.36

Smotre su bile presudne u širenju novog odnosa prema tradicijskoj kulturi. Stare pjesme, plesovi, nošnje i običaji dobili su u očima seljaka (a i građana) novu vrijednost. Prije nego su u ogranku čuli da stara nošnja ima neku vrijednost, mladi u Dežanovcu Gornjem rugali su se starici koja je još bila »oblečena f kukuruznu rubaču i fertun« (odjeću iz konoplje).37 S djelovanjem Seljačke sloge ono što je postajalo »zastarjelo« odjednom je prometnuto u najveću vrijednost, ne samo kao izraz seljačke stvaralačke sposobnosti nego i kao nacionalni »spomenik kulture«, jamac nacionalnog opstanka (»ne će moći više nikakova strana sila srušiti temelja, na kojima počiva takav narod«).38

Od 1936. priređivane su svako ljeto u Zagrebu središnje smotre, na kojoj su uvijek novi ogranci mogli prikazati umjetničko stvaralaštvo svojega kraja. No, »kulturni seljački pokret«, kako su počeli nazivati svoje djelovanje, bio bi znatno siromašniji u dometima da nije stvorio široku osnovu. Stotine seljačkih zborova vježbalo je po ograncima i na domaćim prosvjetnim zabavama, a ozbiljnije su prikazivali svoj rad na mnogobrojnim lokalnim i regionalnim smotrama. Do 1941. priređeno ih je čak 160, a na njima su stručnjaci iz središnjice mogli neposredno usmjeravati rad u pojedinim ograncima, a one najbolje pozvati kao ohrabrenje i poticaj drugima na središnju smotru.

Smotre 1936. i 1937. su i filmski snimane, kako bi veliku svečanost seljačke kulture i sloge mogli vidjeti i oni koji nisu mogli doći u Zagreb. Zvučni film prikazivan je prvo u gradovima, a nakon što su 1940. nabavili opremu i automobil, počeli su ga prikazivati i u selima uz cestu. Tisuće su seljaka tako mogle vidjeti slike hrvatske metropole i osjetiti duh smotri i velikih okupljanja u čast seljačke kulture.39

Pravna i gospodarska djelatnost

Određujući seljačku kulturu kao »sve što si je čovjek učinio da mu život bude bolji i ljepši«, Herceg je, istina, pojednostavio misao Antuna Radića, ali je ipak zadržao njezinu početnu univerzalnost. Budući da je kulturu, prema tom određenju, činilo sve što su seljaci stvorili na polju materijalne i duhovne kulture, Seljačka sloga je o njoj razmišljala šire od samo umjetničkog stvaranja. U kulturu koju su željeli pokazati svijetu ulazilo je i »starinsko poštenje«, pod kojim se podrazumijevao širok spektar pravnih odnosa — od univerzalnog osobnog osjećaja za pravdu pa do sustava običajnog prava. Pokušali su vratiti dostojanstvo starim društvenim i pravnim odnosima, koje su uvelike narušili selu strano i silom nametnuto građansko pravo te nemilosrdan sustav građanskih sudova. Gradeći sustav vlastitih sudova dobrih i poštenih ljudi, pokušali su biti višestruko korisni. Njima se postizao kulturni učinak (obnavljala se tradicija koja je bila prilagođena seljačkim prilikama, pa time bolja za selo), gospodarski (bili su besplatni i tako štedjeli golema sredstva koja su odlazila na skupe službene parnice) i u određenoj mjeri i politički (stvarajući, barem do neke mjere, usporedno sudstvo).40 Maček je poslije (ipak pretjerano) pisao da se smatralo izdajstvom i sramotom ići na državni sud, pa su oni ostali gotovo bez posla.41

Razne gospodarske djelatnosti uspješno su kombinirale tradicionalne načine međupomoći u slučajevima posebnih potreba (kao pomoć u slučaju smrti) i moderne oblike gospodarskog udruživanja (zadruge ili regionalne i nacionalne akcije prikupljanja pomoći u slučajevima prirodnih katastrofa — gladi, poplava ili požara većih razmjera). Iako je tijekom 1930-ih gospodarske poslove preuzela i razradila Gospodarska sloga, Seljačka sloga nije se odrekla osnivanja zadruga i pokretanja raznih dobrotvornih akcija, iako to nije bilo ono po čemu je bila prepoznatljiva.

* * *

Na žalost, upravo kada se počelo ostvarivati ono čemu je Seljačka sloga težila, dubljem zahvatu u seljačku stvarnost, rat je prekinuo svaku djelatnost, a promjene koje je donio porušile su dobar dio temelja koje je tako predano i požrtvovno gradila. Preživjela je tek kao institucija koja čuva narodnu tradiciju i priređuje smotre, ali ne više žive seljačke umjetnosti, nego folklora.

1 S. Leček, Seljačka sloga u Slavoniji, Srijemu i Baranji (1925-1941), Slavonski Brod, 2005, 204.

2 »Čika Mika iz Magić Male«, Seljačka prosvjeta (dalje: SP), 1/1926, 11-13, 186.

3 Politički je vodila Hrvatska seljačka stranka, gospodarski Gospodarska sloga, a »hrvatski seljački ženski pokret« Hrvatsko srce. A. H. Žarković, »Hrvatsko selo«, Božićnica. Seljački prosvjetno-politički sbornik i kalendar za prostu godinu 1938, Zagreb, 1937, 67.

4 »Seljački pokret je u radu, u veselju i u praštanju«, Narodni val, 2/1928, 38 (15. 2. 1928), 1-2.

5 I. Šarinić, »Veleban prosvjetni rad hrvatskoga seljaštva«, Dom, 20/1926, 6 (10. 2. 1926), 5-6.

6 »Seljačka sloga kao dobrotvorna organizacija«, Dom, 22/1928, 6 (8. 2. 1928), 3.

7 »Dopis kotarskim predstojnicima Savske banovine od 2. 2. 1939.«, Seljačka sloga (dalje: SS), 4/1939, 3, 79.

8 SS, 4/1939, 7, 181.

9 SS, 5/1940, 1, 7-13; SS, 5/1940, 12, 318-363. Stenogramski zapisnik Prvog sabora objavljen je kao knjižica Prosvjetni sabor Seljačke Sloge u Zagrebu 8-10. XII. 1939, Zagreb, 1940.

10 Ante Martinović, »Pokrajinski prosvjetni sabori«, SS, 6/1941, 3, 63-65.

11 SS, 4/1939, 3, 80; SS, 6/1941, 3, 68.

12 S. Hefer, »Uzoran rad Seljačke Sloge«, SS, 1/1936, 12, 263-266.

13 R. Herceg, »Pošteni put Seljačke Sloge«, SS, 5/1940, 3, 58-61.

14 »Dom Stjepana Radića«..., Seljački dom, 25/1937, 19 (6. 5. 1937), 7.

15 Đuro Školić, »Pokret hrvatskih seljačkih kulturnih radnika«, Evolucija, 4/1936, 1, 53-54.

16 R. Herceg, Teško je čovjeku u mraku, Zagreb, 1919; Tajničko izvješće R. Hercega, »Glavna skupština Seljačke sloge«, SP, 1/1926, 5-8, 108.

17 S. Leček, »Seljačka sloga i prva kampanja opismenjivanja u Hrvatskoj (1937-1941)«, Hereditas rerum Croaticarum ad honorem Mirko Valentić, Zagreb, 2003, 292-301.

18 SS, 2/1937, 9, 209-212.

19 SS, 5/1940, 10-11, 248-252, 261.

20 SP, 4/1929, 4, 68.

21 »Deževice rade«, Napredak, 13/1938, 4, 40.

22 »Prosvjetni sastanak u Kraljevoj Sutjesci«, Napredak, 14/1939, 3, 31.

23 A. M. (Ante Martinović), »Za pismenost«, Napredak, 14/1939, 10, 116.

24 I. Škorjač, »Seljačka prosvjetna sloga«, SP, 2/1927, 8-9, 129-131.

25 Tajničko izvješće, »Deseta glavna skupština Seljačke sloge«, SS, 5/1940, 4, 86-87; Obišli su kotareve: Bugojno, Duvno, Livno, Žepče, Zenicu, Travnik, Jajce, Mrkonjić Grad, dijelove Visokog, Sarajeva, Fojnice. Napredak, 14/1939, 11, 139; Seljački dom, 27/1939, br. 33, 37, 40, 42, 43, 45, 46, 48, 51.

26 Premužićevo izvješće na Prvom prosvjetnom saboru, Prosvjetni sabor Seljačke Sloge u Zagrebu 8-10. XII. 1939, 11-12; Majke za zdravlje djece, Zagreb, 1941.

27 Tajnički izvještaj Rudolfa Hercega, »Glavna skupština Seljačke sloge«, SP, 1/1926, 5-8, 108.

28 O Mari Matočec: Mira Kolar-Dimitrijević, Mara Matočec, Koprivnica, Zagreb, 1993.

29 I. Šarinić, »Kazalište i kazališna umjetnost«, SP, 1/1926, 1-2, 37; Držali su da kazalište može popraviti čovjeka i ljudsko društvo, M. Pavlek, »Seljak i kazalište«, SP, 1/1926, 9-10, 139-142.

30 Hrvatska pozornica, 1925/26, 10, 168; J. Kulundžić, »Seljak i kazalište«, Hrvatska pozornica, 1925/26, 12, 198.

31 Dom, 2/1926, 17, 7. Kasnije je objavljeno: S. Novosel, Prigorska svadba. Prema narodnim običajima Prigoraca kod Zagreba u 7 slika, Zagreb, 1926.

32 Po nekima seljaci mogu odigrati uloge seljaka i scene iz seljačkog života uvjerljivije od profesionalnih glumaca. Branko Orlić, Seljačko kazalište, Zagreb, 1940, 8, 12.

33 R. Herceg, »Oblastni tečaj za sborovođe seljačkih sborova«, SP, 3/1928, 9, 173-177.

34 »Slavlje naše tamburice«, Hrvatski list, 18/1937, 308 (8. 11. 1937), 8.

35 SS, 4/1939, 7, 189-191; SS, 4/1939, 9, 282.

36 Upute je razradio etnolog Branimir Bratanić. B. Bratanić, »Hrvatske seljačke pjevačke smotre«, Kalendar Seljačke Sloge za godinu 1937, Zagreb 1936, 40-45. Najpotpuniji prikaz smotri u: Naila Ceribašić, Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće, Zagreb, 2003.

37 Franjo Tomašković, »Naše pjesme i običaji«, SS, 2/1937, 4, 83-85.

38 Zlatko Grgošević, »Seljački život u pjesmi i popievki«, SS, 1/1936, 1, 13-14.

39 »Deseta glavna skupština Seljačke sloge, Tajničko izvješće«, SS, 5/1940, 4, 88. Filmovi su sačuvani i danas su u Hrvatskom državnom arhivu. Vjekoslav Majcen, Filmovi u Hrvatskoj kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu (1904-1940), Zagreb, 2003.

40 Niko Matanić, »Kako ćemo bez sudaca«, Božićnica 1925, Zagreb, 1924, 80-82; S. Hefer, »Sud dobrih i poštenih ljudi«, SS, 1/1936, 3, 55-56; N. Matanić, »O sudu dobrih i poštenih ljudi«, SS, 2/1937, 4, 78-81.

41 V. Maček, Memoari, Zagreb, 1992, 118.