NA PUTU DO MODERNOG SVEUČILIŠTA

NA PUTU DO MODERNOG SVEUČILIŠTA

Tihana Luetić

Lelja Dobronić, Zagrebačka akademija. Academia Zagrabiensis: Visokoškolski studiji u Zagrebu 1633-1874, Zagreb: Dom i svijet, 2004, 224 str.

O prošlosti visokog školstva kod nas se do sada, a osobito u novije vrijeme, nije puno pisalo, a pogotovo nije bilo sintetskih znanstvenih radova koji bi iscrpnije istražili povijest visokoškolskih studija na području Hrvatske. O tome je još početkom 20. stoljeća pisao Antun Cuvaj, čije je djelo Građa za povijest školstva Kraljevinâ Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas još i danas vrijedna literatura, ali i izvor istodobno. U okviru sveučilišnih spomenica (1900, 1925, 1969) pisalo se o prošlosti visokoškolskih institucija,1 a objavljeno je i nekoliko radova koji obrađuju tu temu pregledno ili, pak, razrješuju neko specifično pitanje.2 U tom je smislu nova knjiga Lelje Dobronić o prošlosti našega visokog školstva bitan pomak, jer ona na suvremen način, na temelju objavljenih i neobjavljenih izvora, na jednom mjestu sintetizira sve oblike visokoškolske nastave kod nas do osnutka modernog sveučilišta u Zagrebu 1874.

Istraživši prethodno povijest gimnazijskog obrazovanja u knjizi Klasična gimnazija u Zagrebu od 1607. do danas (Zagreb, 2004), ta, usuđujem se reći, ponajbolja poznavateljica prošlosti Zagreba i njegovih institucija, nastavila je svoje istraživanje povijesti obrazovanja prešavši na različite oblike visokoškolske naobrazbe koji su od 17. stoljeća postojali u hrvatskom glavnom gradu. Tijekom višestoljetnog nastojanja Hrvata da poput drugih srednjoeuropskih naroda dobiju vlastito sveučilište, koje je konačno ustrojeno u Zagrebu 1874. godine, visokoškolska naobrazba odvijala se ispočetka (1663-1773) na isusovačkim »višim studijima« filozofije i teologije, potom studijima teologije, prava i filozofije na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu (1777-1850), te u posljednjem razdoblju do 1874. na studiju prava na Kraljevskoj pravoslovnoj akademiji, što je autorica obradila na temelju arhivskih izvora i postojeće literature.

U uvodnom dijelu knjige autorica objašnjava vanjske okolnosti koje su do 17. stoljeća onemogućavale ustroj visokoškolskih studija u Hrvatskoj (riječ je prije svega o ratnom stanju i turskim opsadama). Tek od tog razdoblja, kada slabi osmanlijska snaga a istodobno u krugu katoličkih zemalja jača protureformacija, s isusovcima kao glavnim izvršiteljem ciljeva Katoličke crkve, stvaraju se pozitivne okolnosti i za razvoj školstva. Spominjući otvaranje prve isusovačke gimnazije na Gradecu 1606. godine, autorica pojašnjava način školovanja na toj ustanovi te prilike koje su prethodile otvaranju »viših studija« koji su po isusovačkom školskom programu bili predviđeni.

Početak »viših studija« u okviru zagrebačkog isusovačkoga kolegija autorica smješta u 1633. godinu, kada su iz potrebe za obrazovanijim svećenstvom počela predavanja iz dijela moralne teologije, kauzistike. Međutim, već 1662. na zagrebačkoj gimnaziji uvodi se studij filozofije. Filozofski studij bio je potreban za sve one čija je ambicija bila nastavak studija teologije i prava na nekom od stranih sveučilišta, a za što su bili zainteresirani i Crkva, s jedne strane, ali i oni koji su svoju karijeru namjeravali ostvariti na području državnih i javnih poslova, pa je tu i država imala interesa. Prema tadašnjem sustavu taj je studij trajao tri godine (tri »tečaja«), tijekom kojih su se redom slušala predavanja iz logike, fizike i metafizike. Uz pojašnjenja svih nastojanja oko otvaranja tog studija, donosi se prijevod Pravila profesora filozofije (Regulae Professoris Philosophiae), iz opsežne knjige Ratio studiorum, u kojoj je Družba Isusova objavila svoj školski program. Iz tih pravila dobiva se uvid u sve odlike tog studija, odnosno način njegova izvođenja i sadržaj. Osim toga, autorica na temelju građe donosi i niz nepoznatih podataka o profesorima i studentima toga prvoga visokoškolskog studija.

U vezi sa studijem filozofije, ovdje svakako treba spomenuti i pitanje glasovitoga Leopoldova privilegija, kojemu se i u knjizi posvećuje posebna pozornost. Naime, studij filozofije u to doba još nije imao status i povlastice javne visokoškolske ustanove. Njegove diplome nisu se priznavale, a nedostajala je i autonomija gimnazija i »viših studija«. Upravo zbog toga rektor zagrebačkoga kolegija Filip Kaušić obratio se 1669. rimskom caru i ugarsko-hrvatskom kralju Leopoldu I. molbom da se zagrebački studij filozofije izjednači s ostalima, osobito s onima u nasljednim i ugarskim zemljama, te da im se podijele uobičajena prava i privilegiji. Car u svojem privilegiju izdanom 23. rujna 1669. prihvaća i potvrđuje utemeljenje akademije i filozofskog studija u Zagrebu, profesore i studente stavlja pod osobnu zaštitu i zadržava za sebe i svoje nasljednike jurisdikciju nad njima. Vladar, nadalje, određuje da novoosnovana akademija uživa sva prava i privilegije koje imaju gimnazije, sveučilišta i akademije u Carstvu i ostalim habsburškim zemljama. Na osnovi te povlastice, profesori imaju pravo podjeljivati doktorate, licencijature, magisterije, bakalaureate i sve druge titule. Tim privilegijem ta ustanova, koja je bila tip miješane škole, karakteristične za to doba, s visokoškolskom i srednjoškolskom nastavom, dobila je imunitet koji joj je dotada nedostajao i izjednačena je s ostalim isusovačkim akademijama. Time je kolegij i akademiju, kako piše autorica, oslobodio terora gradskih vlasti, ali im nije dao potpunu autonomiju u sudskim poslovima, nego je on odlučivao o postavljanju sudaca unutar kolegija. Tu ispravu potvrdio je i Hrvatski sabor 3. studenog 1671. Ipak, u sljedećem tekstu donose se svjedočenja tadašnjega kroničara iz kojih se iščitavaju sve poteškoće vezane uz provedbu tog privilegija u život, odnosno jasno je kako podjeljivanje akademskih stupnjeva nikada nije zaživjelo.

»Ipak je ’filozofija’ u Zagrebu uporno dalje radila. U nastavi se ništa nije promijenilo«, a »iz godine u godinu održavale su se javne obrane filozofskih teza«. Filozofiju su i dalje predavali obrazovani isusovci, a ne profesori filozofije. Ipak, početkom 18. stoljeća počinju se uvoditi mjere za poboljšanje kvalitete studija, uvode se ispiti na kraju školske godine, a održavale su se i pismene vježbe, što je dalo rezultata. Sve to, kao i opće prilike i neprilike u gradu i u zemlji, autorica ilustrira riječima kroničara suvremenika pa tako kronološki tijekom 18. stoljeća pratimo sve poteškoće u radu kolegija, ali i uspjehe i obrane filozofa. Značajnija je novina u tom razdoblju i uvođenje kanonskoga prava 1727. Tada se profesorski zbor povećao s pet na šest profesora (do tada su dvojica predavala kauzistiku i trojica filozofiju). Iako nema sačuvanog programa, autorica zaključuje da su metode rada vjerojatno bile iste kao i na filozofiji, a riječ je o predavanjima, ponavljanjima i raspravama. Međutim, samo kanonsko pravo i kauzistika nisu značili potpuni studij teologije: tek 1746. uvode se i ostali teološki predmeti pa je tako u Zagrebu oformljen i drugi »viši studij«, studij teologije. Materijalna baza za osnutak tog studija bila je, kao i za filozofiju, zaklada jednoga zagrebačkoga kanonika. Isto tako, sada se ponovno aktualizirala mogućnost otvaranja pravog sveučilišta u Zagrebu, čemu je dokaz pismo rektora zagrebačkoga kolegija jednom neimenovanom crkvenom dostojanstveniku iz 1749, u kojem se izražava želja da se dobije isti status kao Sveučilište u Grazu, ali koja u to vrijeme nije postigla cilj, isto kao ni opetovani pokušaji u drugoj polovici 18. stoljeća. Novina je iz tog razdoblja reforma studija filozofije, koji se 1755. skraćuje na dvije, umjesto tri godine studiranja, a samo ilustracije radi navodimo podatak da se 1758. na oba viša studija obrazovalo 253 slušatelja.

Takav oblik nastave koji su isusovci vodili u svojem kolegiju, službeno nazivanom Collegium Zagrabiense, u okviru kojega su organizirali Studia inferiora (gimnazija sa šest razreda) i Studia superiora (»viši studij« teologije i filozofije), trajao je sve do 1773, kada je Družba Isusova ukinuta i kada je odlukom pape Klementa XIV. prestala djelovati i njihova akademija u Zagrebu.

Uslijedilo je prijelazno razdoblje od 1773. do 1776, u kojem su prema dekretu Marije Terezije od 8. listopada 1773. sve isusovačke Akademije i gimnazije došle privremeno pod upravu dijecezanskih biskupa pa je tako zagrebačkom akademijom upravljao zagrebački biskup Josip Galjuf, te je po kraljičinim uputama trebao dotadašnje nastavnike isusovce zamijeniti pretežno svjetovnim svećenicima. Godine 1776. također dekretom Marije Terezije započela je velika reforma školstva, koja je obuhvatila sve škole u Ugarskoj i Hrvatskoj. Tada je oformljena »Vrhovna uprava školstva u Hrvatskoj« te je u Zagrebu osnovana »Kraljevska akademija znanosti s Glavnom gimnazijom« (Regia Academia Scientarum cum Archigymnazio), u početku s tri odjela koji su se nazivali fakulteti (facultates): novoosnovanim Pravnim fakultetom, u čiji je sastav ušla političko-kameralna škola već prije osnovana u Varaždinu, Filozofskim i Teološkim. Želja za sveučilištem ni ovog puta nije bila zadovoljena jer je prema stajalištu Beča kraljevini Ugarskoj, u kojoj je Hrvatska bila samo jedna pripojena pokrajina, bilo »potrebno i dostatno« samo jedno sveučilište, ono koje je premješteno iz Trnave u Budim. Prema knjizi skraćena naziva Ratio educationis izdanoj 1777, u kojoj je objašnjena reforma cijelog obrazovnog sustava u ugarskom dijelu Monarhije, a koju propisuje centralna vlast u Beču, autorica objašnjava novi sustav studiranja, sustav fakulteta koji se razlikovao od pravih fakulteta, te donosi i raspored predavanja. Prema tome sustavu, Akademija je bila završna škola za one koji su htjeli nastaviti karijeru u javnim službama ili priprema za one koji su htjeli nastaviti obrazovanje na sveučilištu. Posebna je zanimljivost u tom poglavlju najstariji sačuvani popis studenata svih triju fakulteta s uspjehom na ispitima iz 1782. godine.

Autorica, nadalje, objašnjava oblike nastave na Kraljevskoj akademiji: osim predavanja i semestralnih ispita uvode se nove forme rada. Na jezičnim vježbama usavršavalo se znanje latinskog i drugih jezika, najčešće njemačkoga. Poseban oblik vježbe bile su javne disputacije-rasprave (publicae disputationes), kojima se nisu mogli postići nikakvi naslovi, ali su bile korisne vježbe a održavale su se sve do kraja postojanja Akademije. Profesor studentu koji je najbolje obradio temu daje da brani svoje teze na javnoj disputaciji, a tri druga studenta trebaju ga napadati. Tiskane teze (positiones) dijelile su se publici kako bi ih svatko mogao pobijati. Sačuvan je velik broj knjižica s naslovom Positiones. Autorica radi primjera donosi prijepise naslovnica devet takvih, tiskanih 1777, koje se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Sličan oblik javnog nastupa studenta bila je i »javna kušnja« (tentamen publicum). Riječ je o nekoj vrsti javne rasprave o nekoj široj temi, a pristupali su joj studenti koji su se htjeli natjecati za državnu (kraljevsku) stipendiju. Često su te rasprave objavljivane u obliku knjižica, kojih je mnogo sačuvano, a autorica ovdje donosi prijepise naslovnica nekoliko njih. One su zanimljive ne samo po tome što se može saznati tko su bili ti ambiciozni studenti i njihovi profesori nego i dobiti uvid u raznolikost tema o kojima su raspravljali s obzirom na stalež studenta i kraj iz kojega je dolazio.

Tri fakulteta na zagrebačkoj akademiji djelovala su do 1784. Već 1785. Josip II. u duhu svoje centralističke politike ukida studij teologije zajedno sa zagrebačkim sjemeništem, osnivajući istodobno središnje sjemenište u Pešti za Ugarsku i njoj pripojene zemlje. Od tada nadalje ostali su samo studiji filozofije i prava, koji su zajedno trajali četiri godine.

U to doba ponovno se postavlja zahtjev za sveučilištem ali ovaj put se, i to ponajprije iz praktičnih razloga, govori i o mogućnosti otvaranja studija medicine, odnosno studija kirurgije i porodiljstva. To je dovelo i do formiranja saborskog zaključka u tom smislu, s kojim hrvatski zastupnici odlaze u Ugarski sabor. Ondje, međutim, nije bilo govora o osnutku sveučilišta ni studija medicine. Istodobno s tim zahtjevom počinje i borba hrvatskih zastupnika u Ugarskom saboru protiv uvođenja mađarskog jezika u škole, što se izravno ticalo Akademije. Postigli su da latinski jezik i dalje bude službeni, a mađarski se uvodi tek kao neobvezatan predmet na Akademiji i u gimnaziji. Zadirući već u početak 19. stoljeća, autorica je ukratko analizirala statistiku zagrebačke akademije, odnosno strukturalna obilježja njezinih studenata u prvoj četvrtini 19. st. na temelju popisa studenata koje je Akademija objavljivala svake godine. Osim toga, autorica ustvrđuje kako je Akademija u to doba imala i širu obrazovno-znanstvenu ulogu. Obilježavala je mnoge javne događaje na svojim sjednicama i pritom objavljivala govore i pjesme koji su se u tim prilikama držali. Jedan od zanimljivijih takvih izdanja je i letak, kojega se donosi prijepis, a koji izražava želju Akademije da njezina knjižnica, izišavši iz okvira nastave 1818, dođe u službu cjelokupne javnosti i tako neizravno sudjeluje u borbi protiv mađarizacije. Osim takvih izdanja, izdavale su se i stručne knjige koje su pisali profesori za potrebe svojih studenata, kao i knjižice s polaganja javnih ispita, od kojih se u knjizi navode neki primjeri.

Što se tiče veze vanjskih događaja i Akademije u tom razdoblju, u prvoj polovici 19. st. ideje preporodnog pokreta zahvatile su i neke njezine studente i profesore, poput Ljudevita Gaja, Karola Rakovca, Matije Smodeka. Posljednji je 1832. počeo predavati hrvatski-kajkavski za slušače Akademije kao neobavezatan predmet. Istodobno, gotovo paralelno u tom je razdoblju vođena borba za hrvatski jezik te za vlastito sveučilište. Hrvatski sabor ponavljao je svoj zahtjev za sveučilištem i studijem medicine i to izravno kralju, što, međutim, ni u ovom slučaju nije dalo rezultata. Vodeći bitku za uvođenjem hrvatskog jezika u nastavu, Sabor 1840. formulira zaključak o formiranju katedri hrvatskog jezika na Akademiji i gimnazijama, a za isto pitanje snažno se zauzima i Ivan Kukuljević Sakcinski u svojem znamenitom govoru 1843. U jesen 1845. Sabor ponovno traži da se osnuje katedra hrvatskog jezika. U duhu tih zaključaka, početkom 1845/46. Vjekoslav Babukić održao je prvo predavanje o hrvatskom jeziku i književnosti. Iste godine stigao je i odgovor Kralja u vezi sa sveučilištem u Zagrebu: ono još uvijek nije odobreno, ali je studentima koji su izlazili na rigoroze na Sveučilištu u Pešti, dopušteno polagati ih na latinskom, umjesto na mađarskom jeziku. Pitanje jezika konačno je riješeno tek u jesen 1847. kada Hrvatski sabor donosi povijesni zaključak o uvođenju hrvatskog jezika u sve državne i javne poslove. No, bio je to već početak burnih revolucionarnih vremena. Već u drugom polugodištu 1847/48, potaknut revolucionarnim gibanjima u Europi i u Monarhiji, zagrebački magistrat osniva Narodnu gardu, u okviru koje se formira i Akademička četa s profesorom Akademije Matijom Smodekom na čelu. Naoružani studenti imali su svoju zastavu i grb, a u svibnju 1848. na Katarininu trgu spalili su mađarske udžbenike. Studenti Akademije sudjelovali su i prigodom uvođenja u bansku čast Josipa Jelačića a mnogi od njih krenuli su za njime u rat protiv Mađara. Nastava na Akademiji, razumljivo, u to je vrijeme bila obustavljena, a kada je ponovno počela u jesen 1848/49, nakon više od dvjesto godina predavanja na latinskome, nastava je počela na hrvatskom jeziku.

Ubrzo nakon smirivanja revolucionarnih gibanja došlo je i do temeljnih promjena na zagrebačkoj Akademiji: u duhu modernizacijske reforme obrazovnog sustava pokrenute iz bečkog Ministarstva u jesen 1850. ukinut je studij filozofije te je prestala postojati Kraljevska akademija znanosti kao cjelina filozofije i prava. Studij filozofije priključen je zagrebačkoj gimnaziji kao VII. i VIII. razred, a Pravni fakultet organiziran je u Kraljevsku pravoslovnu akademiju (Regia academia iuris), koja će do 1874. biti jedina visokoškolska institucija u hrvatskim zemljama. Takvo stanje potrajalo je sve do jeseni 1874. godine, kada se u Zagrebu nakon dugogodišnjih nastojanja i konačnog vladareva odobrenja 1869, otvara moderno sveučilište sa svoja tri fakulteta — Filozofskim, Pravnim i Teološkim. Knjiga i završava kratkim poglavljem o Pravoslovnoj akademiji, posljednjoj u nizu oblika visokoškolske nastave u Zagrebu prije otvaranja pravog sveučilišta. Pravoslovna akademija nije bila izjednačena sa studijima prava na ostalim sveučilištima u Monarhiji pa se na njoj, kao i do sada na ostalim zagrebačkim visokoškolskim ustanovama, nije mogao postići doktorat, već su za to studenti morali odlaziti na strana sveučilišta.

Knjiga je na kraju, uz sažetak na engleskom jeziku, obogaćena i iznimno vrijednim prilozima i to popisom predavača 1633-1662, popisom predavača 1663-1773, popisom predavača 1777-1847. i podacima o broju slušača 1777-1874. Popisi profesora donose kronološki sređene podatke o profesoru i predmetu što ga je predavao, a podaci o studentima prikazani su tabelarno i po godinama prate njihov broj za sva tri studija (pravo, filozofiju i teologiju). Uz te popise, knjiga sadrži kao prilog i kazalo osoba.

Kao zaključak, mogli bismo još samo reći kako je ova knjiga Lelje Dobronić, ozbiljna znanstvenog pristupa, korisna za svakog istraživača povijesti školstva, povijesti Zagreba, te općenito hrvatske kulturne prošlosti od 17. do 19. stoljeća. Povjesničarima ali i širem čitateljstvu, to djelo, osim što pruža niz korisnih faktografskih podataka, nudi i zanimljivo štivo temeljeno na rekonstrukciji do sada sasvim nepoznatih detalja o nastavi i studentskom životu od 17. do 19. stoljeća. Neistražena arhivska vrela, riječi kroničara suvremenika o studentima, profesorima, nastavi i najvažnijim vanjskim okolnostima koji su obilježili stoljeća postojanja Akademije, pružaju novu, nadasve zanimljivu sliku o toj prvoj visokoškolskoj instituciji kod nas.

1 Spomenica o 25. godišnjici postojanja Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, Zagreb, 1900; Sveučilište Kraljevine SHS u Zagrebu (1874-1924). Spomenica Akademičkog senata, 1925, Zagreb, 1925; Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, knj. I, Zagreb, 1969. U spomenici iz 1925. o temi visokoškolske naobrazbe do 1874. pisao je Vjekoslav Klaić, Preteče sveučilišta, str. 1-54. U spomenici iz 1969. vrijedne prinose za tu temu napisali su Nada Klaić, Neoacademia Zagrabiensis (1669-1773), str.21-47; Jaroslav Šidak, Opći pogleda na tristogdišnji razvoj visokoškolske nastave u Zagrebu, str. 17-20 iRegia Scientarum Academia, str. 49-78 te Milan Bosanac, Pravoslovna akademija (1850-1874),

str. 79-90.

2 O pretečama pravog sveučilišta u Zagrebu pisali su: Vladimir Bazala, Od kada postoji sveučilište u Zagrebu, Knjižnica prijatelja Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, sv. 5, 1940; isti, Preteče osnutak i razvoj sveučilišta u Zagrebu do 1918, Zbornik za historiju školstva i prosvjete, Zagreb, 1965; Marijan Horvat, 280-godišnjica visokoškolske nastave u Zagrebu, Sveučilišni list I, br. 1, Zagreb, 1950; Nada Klaić, Opostanku zagrebačkog sveučilišta, 1969; Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod, sv. I, Zagreb, 1969. idrugi.