MISTIKA I JAVNA ZBIVANJA

MISTIKA I JAVNA ZBIVANJA

Hrvoje Lorković

Filozof i književnik Hrvoje Lorković redoviti je suradnik Revije. U ovom broju donosimo njegovu najnoviju raspravu o ulozi mistika u javnim zbivanjima.

Unatrag nekoliko tisućljeća vjerske zajednice ne temelje svoju odanost nadnaravnim bićima na mitskoj predaji, one poštuju ne samo božanstva nego i poznate ljudske začetnike vjerskih uvjerenja. Njih se smatra učiteljima i mudracima, ali i osobama koje nadnaravnim vezama stoje u dosluhu s višim silama i umiju tumačiti njihovu volju. Takvi ljudi stječu status proroka, svetaca, pa čak i božanstava.

Postoji međutim i tip ljudi kojima kao da nije stalo do tolika ugleda, pa ipak ga stječu, katkad, bar naizgled, i protiv svoje volje. Već su im stari Grci dali ime koje je do danas ostalo višeznačno: mistici. Prvotno značenje te riječi izvodi se iz grčkog glagola »myein«, što znači zatvarati se, šutjeti. I zaista, mistici u pravilu ne nastoje utjecati na svoju okolinu uvjeravanjem i logičkim razglabanjem vjerskih pitanja, a ne nastoje ni da ih se smatra prorocima. Poneki čak dopuštaju da se o Bogu uopće ne može racionalno raspravljati. Vjera za njih kao da je izraz izvjesne nadarenosti i osjetljivosti, nešto poput pjesničkog nadahnuća, koje se međutim ne može, pa i ne treba, izražavati stvaralačkim djelovanjem.

Vjerojatno je da takvoj suzdržljivosti treba pripisati činjenicu da je atribut »mističan« postao sinonim za nešto tajnovito, nejasno izraženo, čak namjerno zakrabuljeno. Ne govori se doduše tad o »mistici«, nego o »misticizmu«, ali za mnoge ljude nema tu puno razlike, pa se sve mistično shvaća kao »obmana prostote« kojoj je cilj zbuniti, pa i prevariti. No tvrdi se i to da je mistika »srce« svake religije, drugim riječima, da bez njezina razumijevanja ne može biti ni prava shvaćanja vjere.

Tipovi vjera

Poznato je da su najstarije vjere one koje pokušavaju objasniti zbivanja u prirodi utjecajem nekih ljudima (ali i životinjama) sličnih osoba, pri čemu je svaka od njih odgovorna za svoj »resor« (vode, šume, podzemlje, itd). Zbog njihove moći treba znati osigurati njihovu naklonost, a to se može najbolje onako kao što se zadovoljava ljudske moćnike: time da ih se časti biranim jelom i pilom; to oni »žru«, pa se ponuđeno i zove »žrtva«. Među njima postoje razlike statusa: neka su božanstva moćnija od drugih. Obično se jedno od njih smatra »ocem«, ali se ljudi ne obraćaju uvijek samo njemu. Zbog sličnosti bogova i ljudi, opravdano je postaviti pitanje, mogu li se razlike među vjerama objasniti prilikama pod kojima su nastale.

Ako način života utječe na karakter božanstava trebalo bi očekivati da će božanstva skupljača i lovaca biti drukčija od onih u koje vjeruju stočari ili poljodjelci. Bog onih prvih mogao bi biti zamišljen prema utjecajnim (»dominantnim«) pojedincima u skupini. Po svojoj ulozi, takav je bog sličan plemenskim vođama; on vodi ljude, pa i druge bogove; moglo bi ga se stoga nazvati deus dux. Vodi ih dakako i u sukobe s drugim plemenima. U poljodjelaca, kojih egzistencija ovisi o organiziranu radu i o njegovim proizvodima, glavni je bog onaj koji stvara. Tomu bi odgovarao naslov deus creator. Većina ljudi i danas vjeruje da sve što postoji mora biti od nekoga stvoreno, spontano stvaranje djelovanjem neosobnih prirodnih sila oni ne mogu ni zamisliti. Svjesni činjenice da su im vlastite sposobnosti ograničene, takvi očekuju da će im »oni koji znaju« odati ne samo svemoćne tvorce, nego i kako s njima treba postupati. Ljudi se boje uvrijediti svemoćne i izazvati njihovu osvetu, pa stoga svaku muku tumače kao kaznu za svoje prijestupe.

Sve to međutim vrijedi za ustaljene prilike. U vrijeme velikih nevolja, bolesti, strane ili nesigurne vlasti, ljudi gube pouzdanje u tradicionalne bogove. Skloni su tad prihvatiti bogove sretnijih naroda, a kad ni to ne pomaže, preostaje samo »pomozi si sam, pa će ti i Bog pomoći«. Mistici se u pravilu javljaju u takvim prilikama. To ne znači da oni izražavaju »glad« za (konačnom vjerskom) istinom, da sustavno traže duhovnu »hranu«.

O gladi, ako uopće, oni će govoriti tek nakon što su iskusili ono neočekivano blaženstvo u kojem kao da se otkriva smisao svega što se zbiva u njima i oko njih, osjećaj intimne srodnosti sa svima i svime. Dok god im je živa želja da se to iskustvo ponovi, oni se ne odlučuju za ovu ili onu vjersku alternativu, ne »stapaju« sve bogove u neko novo božanstvo, a ne biraju ni neki »naporniji put«, put odricanja ili čak samokažnjavanja. Ni za »šutnju« (jer se o božanskome ništa iscrpno ne može reći) ne odlučuju se samovoljno; vide da naprosto ne mogu drukčije. Nije stoga neobično ono što je mnogima od njih zajedničko: da svoju vlastitu dušu smatraju božanstvenim blagom, izvorom, čak i »rodilištem« boga (anima nativitas dei). U njoj nalaze istinu koju im ne može dati nikakva predaja. Mnogo je toga jasno izraženo u stihovima poljsko-njemačkog mistika Angelusa Šleskoga. Evo primjera (u mom prijevodu):

...velik sam kao bog, on poput mene malen,

nada mnom bit ne može, ko ni ja pod njime,

ne ljuti on se nikad, to mi tek smišljamo,

ljutit se on ne može, za srdžbu ne zna on.

...tko svoja sjetila u sebe skrenuo je

neizrečeno čuje, i usred noći vidi...

...istinsko čudo zar, ta to je čovjek sam,

kad hoće, on je bog, a može bit i vrag...

...svu volju predaj mu; kad pustio si je,

tek onda kraljevski ćeš život voditi...

...raditi dobro je, a molit još bolje,

najbolje tih i nijem pred boga stupiti

jer bog je iznad sveg što izreć može se

stog šutnja najbolja je molba pred njime.

Mi molimo: o gospode, nek volja tvoja bude,

al gle, tu volje nema, on vječna je tišina.

Mistici kao da ne znaju za strah; što god ih se kosne prihvaćaju gotovo ravnodušno. Ne pitaju stoga ni za moguće nedostatke svojega vladanja. Ni sama vjera kao uputa za spasenje nije im potrebna: oni kao da su već spašeni. Ne zabrinjava ih čak ni nepravda; u času zanosa, u svemu što druge odbija kao zlo i nepravda oni vide skriveni smisao. Uviđanje nužnosti svega što se zbiva čini im se ne samo dovoljnom nego i preobilnom naknadom za svu bol koju su trpjeli slijedeći svoju »istinu«. Stoga su imuni, kako prema žalosti tako i prema želji za osvetom. Ta im svojstva sama donose visoko poštovanje, a mirnoća, pa čak vedrina, kojom prihvaćaju ono što bi drugi smatrali sramotom i kaznom, obavija ih poput aureole.

Mistički vademecum i stranputice

Zbog sličnosti sa stanjem pjesničkog nadahnuća, mističko oduševljenje djeluje kao poklon, kao znak osobite milosti ili odlikovanja. Pa ipak, tvrdnja poput »mistik se rodi« nikad nije bila izrečena. Ponegdje se čak vjeruje da se mističko blaženstvo može steći, da je za to potrebna izvjesna vještina. Smatra se tako da se mistička iskustva stječu »meditacijom«, napornom koncentracijom koja se usmjerava na dublje poimanje već priznatih svetinja. Velik dio onoga što se naziva »kršćanskom mistikom« pripada ovamo. Iskonski mistik ne očekuje međutim nikakve nagrade za svoju revnost, on s bogom ne trguje.

Učinci intenzivne meditacije koji podsjećaju na mistička stanja pojave su poput gubitka osjeta za vrijeme i prostor. Takve pojave srodne su pak nekim patološkim stanjima kojima su uzroci poznati. I ekstrakti nekih biljaka izazivlju stanja slična mističkima, pa to čine i bez meditativnih iskušenja. Slavne pjesnike nekad se krunilo lovorovim vijencima: danas znamo da lovorovo lišće sadrži tvari koje djeluju »psihodelički«, tj. da »šire dušu«. Sve to govori u prilog hipoteza prema kojima je mističko iskustvo vezano uz mijene u radu živčanog sustava.

Jedva da i može biti drukčije, ali to ne znači da je ono što promatra neurofarmakolog i ono što doživljava mistik ista stvar. Pojava mističkog iskustva kao da se usto odlikuje dragocjenijim kvalitetama od onoga koji se postiže drogama. Učinci njihove upotrebe poznati su: tupo samozadovoljstvo i nemar za sve ono što traži kultura okoline. Takvo držanje ne može a da ne izazove javnu osudu, stroge zabrane i kažnjavanje prijestupnika. (Najdalje je u tome išao Mao, koji je, kažu, dao pogubiti stotine tisuća kineskih morfinista; da su živjeli u Kini njegova vremena, slično bi prošli francuski pjesnici poput Baudelairea ili Rimbauda, pa slikari poput Toulouse-Lautreca, koji su svi uživali apsint. I znanstveno naobraženi Aldous Huxley bio je poštivatelj kako mistike i Mozarta tako i meskalina). Pa ipak, ne može se reći da su autentični mistički korifeji ikad bili narkomani. Postavlja se stoga pitanje: postoje li tipični životni uvjeti u kojima se javljaju mistična stanja?

Zna se od pradavnih vremena da takvim stanjima obično prethode razdoblja dubokog nezadovoljstva, samoprezira i očaja. Oni koji su ih doživjeli nazvali su ih »crna noć«. Vjernici im daju posebno značenje: potištenost im je znak da ih je »Bog napustio«. Oslobođenje od depresivnosti crne noći tumači se stoga kao izmirenje između nesretnoga grešnika i njegova boga. U slučaju da se mističko blaženstvo ne bi obnovilo, vjerniku bi ostajala uspomena na svete trenutke i nada da će ih opet doživjeti.

I među crkvenim ljudima stoga se vjerovalo da slična iskustva mogu učvrstiti uvjerenje kolebljivih adepata kako im je jedini istinski poziv biti redovnik ili svećenik. Kandidate za vjerske službe sustavno se stoga izlagalo uvjetima u kojima su se osjećali kao da su bačeni u crnu noć. Od njih se zahtijevalo da suspregnu sve tjelesne potrebe, da gladuju, da si uskraćuju san, da se bičuju, da trpe od neutješne osamljenosti. Obasipalo ih se nepravednim osudama i osujećivalo svaki pokušaj da se opravdaju. Onaj koji bi dočekao trenutak mističkog svjetla s pravom bi se tad osjećao iskupljenim.

Mističko iskustvo može ojačati vjeru, nije međutim rijetko da se u onih koji su ga iskusili javlja dojam kako im vjera kojoj pripadaju i ne treba, da su stroga crkvena pravila ponašanja i poštivanje rituala nešto izvanjsko, formalno, pa stoga i suvišno. Nosioci crkvenih službi katkad su tako smatrali svojom dužnošću da oštrom kritikom priguše širi utjecaj mistika. Glasu »srca vjere« nije se uvijek smjelo vjerovati, trebalo ga je podvrgnuti propisanoj stezi. Mistike se zaista često izopćivalo, a njihove iskaze proglašavalo krivovjerjem.

Metode kojima su se crkve koristile kako bi se očuvale od nepovoljnih aspekata mističkog utjecaja obuhvaćale su i takve koje se nisu razlikovale od kazni za zločince: kao reformatorima i sektašima, i misticima je kadšto prijetila lomača. U onoj mjeri u kojoj su takve mjere izazivale učinke slične »crnoj noći«, one su neizbježivo djelovale suprotno svojoj svrsi: mističko iskustvo reformatora (kao što su bili Martin Luther, od malih nogu žrtva prestroga odgoja, ili John Smith, osnivač Mormonske crkve), takve je ljude jačalo u vjeri da je put kojim su krenuli ispravan.

Isus kao mistik

Ako tiranijski autoritet može izazvati depresivna stanja, može se očekivati da će se slično događati u zajednica koje su pale pod vlast njima nesklonih stranih sila, onih političkih kao i kulturnih. Ima tako povjesničara koji smatraju da je nagli procvat mistike u njemačkim pokrajinama potkraj 13. stoljeća bio uvjetovan uklanjanjem Staufferovca Fridrika II. Barbarosse s časti rimskoga cara. Bio je to težak udarac za sve Germane koji su vjerovali da će usvajanjem kršćanskih uvjerenja biti prihvaćeni u krilo onoga što se do danas naziva »zapadnom kulturom«. U onoj mjeri u kojoj je takvo tumačenje opravdano, ono govori u prilog slutnji da se političko stanje odražava u sklonosti članova potlačenih skupina da političku »noć« zamijene mističkim svjetlom. U tom pogledu osobito su zanimljivi noviji pokušaji rekonstrukcije postanka i razvoja kršćanstva iz osobne povijesti njegova utemeljitelja. Prema nizu autora koji su uspoređivali prikaz Isusova života i djelovanja kako ih pruža Novi zavjet i onih koji su nadopunjavali podatke te predaje uzimajući u obzir židovske zakone i političke prilike u okupiranoj Judeji, stvorena je nova slika početaka kršćanstva. Sažetak tih radova objavljen je u časpisu GEO od 1. siječnja 2004.

Prema tom prikazu, ključna okolnost koja je utjecala na Isusovu psihu bila je da je on, prvo dijete svojih roditelja, bio začet prije no što su oni bili sklopili brak. To se zaključilo iz načina kojim ga imenuju neke kronike: umjesto da ga nazivlju »Isus, sin Josipov« (što bi bilo u skladu s postojećim pravilima) on se vodi kao »sin Marijin«. Prema strogom židovskom zakonu, takvo dijete nije se smatralo zakonitim. Pravna razlika koja je dijelila Isusa od njegove brojne braće njemu nije mogla ostati nepoznata.

Uvjeren da je nepravedno diskriminiran, Isus nakon očeve smrti nije nastojao držati se propisana vladanja; umjesto da se brine za obitelj, bio se priključio sljedbenicima Ivana Krstitelja, jednog od proroka skore propasti svijeta i dolaska Carstva Božjega. Već nakon kratka vremena Isus je sam počeo okupljati sljedbenike sklone sličnim gledanjima. U početku nastojao je da ga se ne shvati kao rušitelja ustaljena pravnoga sustava; okupljao je one koji su željeli da u svijetu umjesto krutih zakona zavlada međusobno razumijevanje, tražio je od učenika da suspregnu svaki poriv nasilja. U seoskoj sredini, družeći se s ribarima (ali i s ljudima nesigurne egzistencije) stekao je Isus i neki ugled, no utjecaj mu nije dosezao širu javnost.

Već nakon jednogodišnjeg djelovanja u svojoj sredini, Isus je morao uvidjeti da mu je trud uzaludan dok god ne uspije probiti se i steći pristaše u Jeruzalemu. Činilo se da je najprikladnija prilika za to blagdan Pashe, kad se u gradu okupljalo brojno ljudstvo. Za potrebe propisanih žrtava, oko hrama se tad našlo i mnogo stočnih trgovaca. Ogorčen zloupotrebom praznovjerja lakovjernih pokajnika, Isus se okomio na trgovce. Ono s čime nije računao bila je razumljiva reakcija svećenika i njihovih poglavara: od svake prodane žrtvene životinje svećenstvo je ubiralo porez. Da je uspio, Isusov udar znatno bi bio smanjio prihode hrama.

Vrhovni svećenik nije imao dovoljno ovlasti da se suprotstavi Isusovoj namjeri; za uspjeh trebalo mu je zaleđe rimskoga namjesnika. Dalji tijek zbivanja poznat je iz novozavjetnoga prikaza: uvidjevši da prijeti nemir u ionako nemirnu gradu i buntovnu narodu, Poncije Pilat se (kako se sad čini, bez kolebanja i pranja ruku) priklonio zahtjevu svećenika, Isus je uhićen, naprečac osuđen i pogubljen. Incident bi možda bio ostao bez većih posljedica da mrtvo tijelo nije nestalo iz grobnice u kojoj je bilo pohranjeno. To se ubrzo pročulo i u narodu je protumačeno kao čudo uskrsnuća, događaj dovoljno uzbudljiv da posluži kao poticaj za širenje kako novoga vjerskoga pokreta tako i hipoteza o pravom uskrsnuću.

Mistički profil Isusove osobe i kršćanskog vjerovanja koje odaje ta svojstva njegova nauka vidljiv je iz niza temeljnih uvjerenja. Isus ne mari za židovsku tradiciju obrezivanja, za zabranu »nečiste« hrane, pogrebnih i drugih formalnosti. Po njemu, temelj vjere nije zakon, nego ljubav koja treba obuhvaćati sve ljude. Sam se osjećao toliko bliskim Bogu da se s njime poistovjećivao: smatrao se sinom božjim. O tom uvjerenju rječito govore mnogi njegovi iskazi kojih je zajednički sadržaj: »Otac i ja jedno smo«.

No takva uvjerenja nisu u Isusovu slučaju bila povezana s već opisanom nadahnutom ravnodušnošću tipičnoga mistika. Zanimljivo je da Isusovi sljedbenici u sačuvanim i posvećenim zapisima ne skrivaju nasilne crte njegova karaktera. Skeptični duhovi poput Bertranda Russella lako su to uočavali i zdušno naglašavali: gladni Isus proklinje smokvu na kojoj nije našao ploda, otresito se obraća majci: »Ženo, što imam s tobom?«, opetovano nagoviješta »plač i škrgut zubi« kao zasluženu kaznu za neoprostiv grijeh neposlušnosti.

Zakonom uvjetovan jaz između Isusa i njegova zemaljskog oca pogodovao je, očito, razvoju njegovih mističkih sklonosti. No doživljaj jedinstva s nadnaravnim pogodovao je i teološkom razrađivanju Isusovih tvrdnji. Teolozi su vjernici koji nastoje potkrijepiti vjeru filozofskim rezoniranjem. Pri tome se redovito susreću s logički nerješivim problemima. U psihološkom smislu, oni su tad u stanju sličnom »crnoj noći«. I u njih se stoga javlja sklonost prevladavanju teorijskih teškoća gradnjom (drugima sumnjivih, nelogičnih i nerealističnih) mostova. Primjere mističkog rezoniranja nalazimo ne samo u djelima teologa nego i u filozofa poput Hegela (npr. u njegovu pojmu jedinstva suprotnosti).

Mističko pomirenje sa sudbinom katkad je povezano i s uvjerenjem o neizbježivosti, pa i predodređenosti svega što se zbiva. Determinističko rezoniranje olakšava pak procjenu ostvarljivosti političkih ciljeva: ono poželjno prikazuje se kao nužno. Mističke crte nije stoga teško prepoznati u mnogih revolucionara. Oni sami daleko su od toga da uvide sličnost, jer mistiku smatraju vrhuncem vjerske iracionalnosti, pa time i nečim što je nespojivo s revolucionarnim ateizmom.

Mističko otuđenje

Problem je »angažiranih mistika« i njihova utjecaja na društvenu praksu što se obraćaju ljudima kojih životni put nije vodio ni do »crne noći« ni do njezinih nadahnutih učinaka. Mističko oduševljenje samo po sebi nije zarazno, ali su takvi njegovi vanjski znaci. Ti potiču druge da povjeruju u »istinitost« onoga što čuju, da preuzmu učiteljeve riječi, pa i njegovo vladanje, koje odiše snagom uvjerenja. No u želji da se drže uputa, sljedbenici često njeguju tek simboličke obrede. Bit poruke tako se neibježivo izvrće, vjerski zanos slijeva se u kalupe novih pravila i propisa, takvih koji se jedva razlikuju od onih koji su prvotno bili izazvali mistički prosvjed, a često se prelijeva i u neki politički pa čak i vojni pokret, s pravilima kakve traži svako odlučno vođeno skupno djelovanje.

Povijest obiluje primjerima. Tako se u kršćana zahtjev »ljubi bližnjega svoga« izvrće u nešto poput »uništi nevjernika kad god možeš». »Gledajte ptice nebeske, nit oru nit žanju« pretvara se u »Ora et labora!« (Moli se i radi!), iskazom »Caru carevo, Bogu božje« opravdava se državni i crkveni porez, a »odsad ćete se moliti svuda i na svakom mjestu« postaje zahtjev za okupljanjem u propisano vrijeme na posvećenu prostoru. To još ne znači da vjerski zakoni postaju nerazlučivi od svjetovnih, nego da poput ovih, postaju izrazom kulturnih normi. Politički učinci vjere ostvaruju se kanalima kojima se kreću kulturni utjecaji. To se pokazuje u nizu promjena koje je doživjelo kršćanstvo.

Splet vjere i politike u razvoju kršćanstva

Isusov nauk nije bio prikladan za motiviranje židovskoga nacionalnog pokreta koji se izražavao oružanim ustancima usmjerenim protiv rimske vlasti. Kao rimski građani, Židovi su međutim imali pravo naseljavati se na cijelom području carstva. Kako im je položaj prvotnih naselja pogodovao trgovini, našli su se u priličnom broju i u središtu carstva, u Rimu. Oružani ustanci nisu tu obećavali uspjeh, ali je egalitaristički pokret, kakav je bio onaj kršćanski, imao izgleda na uspjeh. Izgledi su se povećali u vrijeme u kojem je postalo očito da se Carstvo neće dugo održati: robovska radna snaga nestajala je nakon što su izostale vojne pobjede; uvodilo se prisilne mjere da se zadrži veleposjednike na dobrima kako bi, premda bez dovoljno radne snage, plaćali državne poreze. Obeshrabrene i osiromašene više slojeve, već otprije sklone štovanju stranih božanstava, nije bilo teško pridobiti za ideju prolaznosti ovoga svijeta i vječnoga blaženstva na onome.

Od tajnih sastanaka u katakombama, kršćani, sad već okupljeni oko organizirane Crkve, postali su klicom novih društvenih struktura. Zadužbinama bivših bogataša stvoren je kapital potreban za jačanje crkvene organizacije, samostani su se razvili u utjecajne škole. U njima se njegovalo ne samo vjersko nego i tehničko znanje, ono koje je u tijeku kaotičnih seoba i pustošenja bilo zapušteno.

Premda su mnogi carevi progonili kršćane, autoritet Crkve bio je već potkraj trećeg stoljeća toliko snažan da je kršćanstvo postalo službena vjera. Autoritet civilne vlasti pao je naprotiv još dublje nakon što je carska vlast postala ovisna o samovolji vojnih vođa i njihovih sljedbenika, nezadovoljnih veterana. Takvo stanje zatekli su narodi koji su, osobito potkraj četvrtog stoljeća, stali prodirati na područje Carstva.

Ono što su doseljenici, posebno oni germanski, vidjeli nije više bilo carstvo Augustovo, pa ni ono Marka Aurelija. Germanski vođe nisu stoga nastojali steći priznanje svojega statusa među pretorima i senatorima, nego su ga tražili među svećenicima. U kojoj je mjeri rimski Papa uživao autoritet vidi se i iz potonjih nastojanja slavenskih vladara: papinsko priznanje vrijedilo je više od priznanja bilo kojega kralja. Kako nisu znali za burnu povijest oblikovanja rimske vlasti, pridošlicama se moralo činiti da je sve što budi njihovo udivljenje zasluga rimske vjerske kulture, a kako im je pred očima bila samo ona kršćanska, uživala je ona najviše poštovanje.

Bilo je neizbježivo da je pod takvim uvjetima morala slabiti mistična jezgra kršćanstva, i da je težište prešlo na formalnu simboliku, obrede kojima se poticao autoritet, ne samo crkvene nego i civilne, političke vlasti. Među njima je u ranome srednjem vijeku došlo do suradnje pri kojoj je svaka strana primala od one druge što sama nije posjedovala. Da je komu u ono vrijeme palo na pamet da, poput Staljina, ironizira papinsku moć (»s koliko divizija raspolaže papa...?«), lako bi mu se moglo odgovoriti: »S onoliko koliko zahtijeva pomoć koju Papi jamči Karlo Veliki«. Franci su tada zaista bili ponosni na to da služe kao »vojnici Kristovi«. To međutim nije očuvalo ni njih ni njihove germanske srodnike od toga da ih se smatra barbarima, a smatralo ih se takvima gdje god se bio održao latinski jezik i njegove romanske modifikacije. Mističkome bratstvu nije u takvim prilikama bilo mjesta. Autoritet vjere koji je potjecao od njezina mističkog osnivača pretvoren je u sredstvo političke ucjene.

Raskoli

U carstvu koje se raspadalo, sve jače su dolazile do izražaja kulturne razlike među pokrajinama. Politička sprega Crkve i vojno jakih, ali kulturno nerazvijenih svjetovnih vladara u zapadnoj Europi izazvala je negodovanje u istočnoj. Bizant, od četvrtoga stoljeća glavni grad Carstva, grad koji se bio obogatio izvozom klasičnih grčkih kulturnih dobara, odvojio se stoga u znak prosvjeda od Rima i stvorio vlastitu crkvenu hijerarhiju. Taj je korak potaknuo i opravdavao osnivanje nacionalnih crkava na europskom Istoku. Posljedice toga razvoja do danas se osjećaju, osobito na Balkanu.

Ponajprije protiv bizantske vlasti na Bliskome istoku dignuo se vjerski pokret islama. Njegov prorok, Muhamed, premda mu profil nije bio bez mističkih crta, i premda je kao svoje prethodnike poštivao židovske vjerske autoritete (poput Abrahama pa i samog Isusa), bio je od početka svoje karijere vrlo različit od Isusa i njegove vjere u opće bratstvo svih ljudi. Isus nije podnosio trgovine oko Hrama, Muhamed je i sam bio trgovac. Premda osobno vrlo agresivan, Isus nije pomišljao na stvaranje vojne sile, umjesto da ruši sustav proricao je njegovu propast božjom voljom; Muhamed je naprotiv bio vrlo sposoban i agilan vojskovođa. U skladu s time, njegov je Alah cijenio fanatične borce; sentimentalni miroljupci nisu mu bili po volji. S Muhamedom i njegovim nasljednicima, ratovi koji se vode oko »prave vjere« postaju prvorazredan motiv političkih težnji i ostaju to do danas.

Možda nije slučajno da su se nakon prodora Islama u sav Bliski istok (pa time i u područje Bizanta), ratni sukobi rasplamtjeli i među kršćanskim narodima. Dok su još u devetom i desetom stoljeću germanski nasljednici rimskih careva vodili krvave ratove protiv još nepokrštenih germanskih veleplemena, odvraćanje i onih pokrštenih od Rima bio je korak koji je doveo do stoljetnih sukoba u ime čiste jezgre kršćanske vjere.

Vjerski ratovi sad su postali sredstvo za stjecanje političkog autoriteta, od čega je teško trpjela politička snaga zajednica rascjepkanih po vjerskoj liniji. Uvidjevši vezu između takvih rascjepa i političkih napona, kakvi su bili nastali u njemačkim zemljama, engleski povjesničar Turner skovao je lucidnu formulu: »Hitler nije vodio rat samo protiv tvoraca Versailleskog nego i Vestfalskoga mira«. Mislio je dakako na pravilo »cuius regio, illius religio«, kojim je Njemačka 1648. rascjepkana na stotine nezavisnih kneževina. Pozadina toga cjepkanja bila je činjenica da su se njemački velikaši mogli koristiti prilikom da im vjersko opredjeljenje posluži kao potpora za partikularističke interese.

Manjkom njemačkog jedinstva okolni (osobito francuski) vladari obilno su se koristili. Njemački gradovi (poput Heidelberga) nisu do sredine 19. stoljeća imali snage da im se odupiru. Poznati sociolog Helmut Plessner išao je tako daleko da je ekstremno njemačko političko ponašanje novijeg vremena proglasio posljedicom toga što su Nijemci zbog vjerske podjele i njezinih društvenih posljedica postali »zakašnjela nacija«. U takvim prilikama i nacionalna svijest postajala je srodna onoj mističkoj.

Vjera i kultura

Unatoč činjenici da su se miroljubivi mistici stali javljati i među muslimanima (»sufizam«), vjerski ratovi nisu jenjali. Oni se sad nisu ograničavali na osvajanje ili učvršćivanje vlasti nad novim područjima, nego su počeli poprimati obilježja borbe za samosvojnu narodnu kulturu. To je bio slučaj osobito u katoličkom svijetu jer je središte katoličke moći bilo u Rimu, pa je time latinska kultura prvotno uživala prednost pred kulturama pokrštenih naroda. Učvršćivanjem pravoslavlja stvorena je protuteža takvu sustavu. Za Europu, promjena je bila utoliko važnija što se u slavenskom zaleđu Bizanta počela razvijati znatna politička moć: u devetnaestom stoljeću rusko se carstvo proširilo na pola Azije.

Kao protuteža rimskom centralizmu, pravoslavlje se obraćalo narodima: svaki od njih imao je pravo stvoriti svoju (»autokefalnu«, tj. »samoglavu«) crkvenu strukturu i hijerarhiju. To je imalo neželjenih posljedica za one narode koji su se našli na granici jednog i drugog sustava. Koliko god da su istočne (pravoslavne) crkve priznavale svoju povezanost s grčkim tradicijama, ta je veza neizbježivo bila slabija od one kojom su bili obuhvaćeni katolički narodi. Stvorio se tako dojam da su ti narodi »tuđi sluge«, što je osobito zatrovalo odnose između Srba i Hrvata.

Vidimo tako da je i u nas, kao i u središnjoj Europi, vjerski pokret koji je započet u znaku mističkoga svjetla doveo do podjela, rascjepa i mržnje kojoj se pridružila i kulturna ljubomora. Možda nije slučajno da među balkanskim narodima nije od vremena kršćanskih pionira bilo izraženih mistika. Nacionalna odanost teško je uskladljiva s općim izmirenjem i istinski nadahnutom međusobnom ljubavlju. Teško je govoriti jezikom mistika kad svaki pokušaj u tom smislu izaziva sumnju da je riječ o maglenim snovima koji možda i nisu motivirani izdajničkom zavjerom, ali se tako mogu shvatiti. Možda bi bilo zanimljivo s tog stajališta razmotriti postanak i sudbinu jugoslavenske ideje: nije li ona, barem u Hrvata, bila u neku ruku ekvivalent svojevrsnoga mističkog pokreta?

Mistika i sloboda

Ako netko želi izmiriti narode različitih vjerskih kultura neće mu biti lako izbjeći zamku ocrnjivanja protivnika kao predstavnika »vjerskoga mračnjaštva«. Oni koji se njemu utječu ljudi su koje treba izbjegavati. No tko je mračnjak? Kako ga se raspoznaje? Mistici, osim onih koji »mistificiraju«, ne dolaze u obzir. Tko nešto o misticima zna neće ih ocrnjivati, ali mu neće biti lako dati jednostavnu a shvatljivu definiciju onoga što mistik jest i što hoće. Prema onome što je dosad navedeno, mistik kao da je osoba suprotnih svojstava: on je pomirljiv, ali može biti i sklon revolucionarnim idejama, hvali šutnju, ali zna biti blagoglagoljiv (Lao-ce, stari kineski mudrac, autor Taotekinga, kaže o onom početnom i središnjem, o Taou, da ga je promašio tko o njemu govori. Kao da on sam o njemu šuti! Čak i citirani Angelus Šleski hvali šutnju — pa to čini na sva usta). Mistik se oslobađa svega što mu je nametnuto kao pravilo života, kao red koji treba štovati, ali time stvara dojam da je protiv svakoga reda, svakog pravila.

Katkad je to slučaj i s ljudima koje ne bije glas da su mistici, koji su tek zabrinuti za one koji trpe zbog manjka slobode. Primjer čovjeka koji je u Francuskoj stavio na kocku svoju reputaciju braneći hrvatsko pravo na državu, Alain Finkielkraut, hvali, u nastojanju da podupre svačije pravo na slobodu, obračun J. P. Sartrea sa svima koji su skloni nagoditi se s determinističkim uvjerenjima, pa citira njegove riječi: onaj koji niječe slobodu i za nju se ne zauzima je kukavica, onaj koji takvo stajalište opravdava je gad. No mistik, pomirljiv prema svemu što susreće, spreman je miriti se i sa svime što mu sudbina nabacuje. Ne plaši se stoga ni determinacije — ne tinja li zapravo i u njoj duh pomirenja? Sjetimo se Angelusa Šleskoga: zaslužuje li on da ga se zove kukavicom i gadom?

Antideterministi kao ni deterministi čini se da dosad nisu uvidjeli kako je njihov problem nerješiv zato što je nestalan kao ljeskanje opala: onaj koji tvrdi da je čovjek slobodan tvrdi to s takvom upornošću da mu se riječi bez izmjene značenja mogu prevesti ovako: »Pravo sviju na slobodu i sposobnost da ju steknu determinirani su«. Može li se nakon toga reći da se rješenje problema slobode može posve jednoznačno formulirati? Ne osjeća li se onaj koji tvrdi slobodu obvezanim da to čini, ne osjeća li se onaj koji slobodu niječe slobodnim da to čini? »Tu stojim, ne mogu drugo«, rekao je navodno Luther svojim sucima. Da ne može drukčije? Ne znači li to da nije slobodan? Ni za Sartrea se ne može reći da je bio zaštićen od osmoze determinizma. Nije li i sam tvrdio da smo svi »osuđeni na slobodu«? Treba li nam nakon toga zapovijedati da budemo slobodni?

Ono što mistik štuje često se naziva njegovom »istinom«. No nije neumjesno (s Pilatom) pitati, što je istina. Nije isključeno da je i u Pilata dozrijevalo mističko saznanje o tome da je istina ideal nedostižan barem utoliko što ga se ne može dosegnuti riječima. One su daleko od toga da bi bile precizno oružje koje pogađa samo jedan, strogo određeni cilj. Riječi (i rečenice) potencijalno su višesmislene; u svakoj od njih krije se mogućnost da ih se različito tumači. Ne počiva li na tome snaga umjetničke riječi? Nije li razvijena metaforika znak pjesničke snage?

Istinski mistik ne uzbuđuje se zbog dilema na kojima se lome oni koji traže »čistu« istinu. Proturječja svojih stajališta on i ne pokušava racionalno argumentirati. On tek priča o svome iskustvu, o doživljaju nadnaravne istine i slobode. Može mu se prigovoriti da je prividni monolit njegova držanja zapravo rascijepljen, da je on i skroman poslušnik i revolucionar, poštivatelj i rušitelj, vjernik i otpadnik. U tome sigurno nije sam: znamo da se u Sibir prije i poslije revolucije išlo u ime slobode, da je u nas još ne tako davno svatko sam odlučivao, kakva će mu biti karakteristika. »Laž, komunistička!«, povikat će slobodar. Ali ne pokazuju li te riječi tek to da onaj koji ih izvikuje još nije svladao svoju »crnu noć«?