ARHEOLOŠKI PARK U PARKU PRIRODE

ARHEOLOŠKI PARK U PARKU PRIRODE

Morena Želle

Autorica je arheologinja i stručna savjetnica uJavnoj ustanovi »Park prirode Žumberak — Samoborsko gorje«. Fotografije su iz arhiva Parka prirode.

Kada je Hrvatski sabor u svibnju 1999. Žumberak i Samoborsko gorje proglasio zaštićenim područjem i dodijelio mu status parka prirode, učinio je to prihvaćajući njegove neponovljive vrijednosti i ljepotu kojima je svjedok svaki namjernik što ga put nanese u taj brdoviti kraj. Novoproglašeni park bio je jedno od ukupno pet područja koja su te godine stekla posebnu zaštitu te se kao najmlađa zaštićena područja u Hrvatskoj pridružila onim starijim i poznatijim. Čak četiri od pet novozaštićenih dijelova prirode smješteni su u brdsko — planinskim područjima; ljepotu ruralnih krajolika, koji su najvećim dijelom do danas ostali pošteđeni ne uvijek blagotvornih posljedica urbanizacije, hrvatska je država odlučila pokušati očuvati i, uz kontrolirano gospodarenje njihovim ukupnim vrijednostima, ostaviti u naslijeđe budućim naraštajima kao neprocjenjivu prirodnu i kulturnu baštinu.

Tek nekoliko mjeseci nakon proglašenja Žumberka i Samoborskoga gorja parkom prirode, odlukom Vlade Republike Hrvatske osnovana je Javna ustanova Park prirode Žumberak-Samoborsko gorje, a njezine djelatnosti istim dokumentom propisane su u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode i to kao zaštita, održavanje i promicanje svih vrijednosti zaštićenog područja. Kada je nakon otprilike dvije godine Javna ustanova započela svakodnevni rad, 333 četvorna kilometra, koliko iznosi ukupna površina Parka prirode, dobila su skrbnika čiji je zadatak bio jednim pogledom obuhvatiti svu njihovu raznolikost, stanja i potrebe.

Promotriti cijeli jedan gorski masiv iz samo jednog očišta zahtjevno je i iziskuje mnoštvo podataka o različitim fenomenima koji sudjeluju u njegovu oblikovanju, poput stijena od kojih je građen, voda koje usijecaju svoja korita, biljnog i životinjskog svijeta koji nastanjuje njegovu površinu i podzemlje i čovjeka koji ga je, živeći ovdje u svakodnevnom dosluhu s prirodom, učinio svojim zavičajem. Iz bogatstva i raznovrsnosti podataka, koji se svakodnevno nadopunjuju novim rezultatima znanstvenih istraživanja, koje svojom aktivnošću podupire i Javna ustanova, potrebno je složiti mozaik spoznaja i izgraditi cjelovitu sliku o sadašnjosti, prošlosti i budućnosti kakva priliči zaštićenome području.

Vegetacijska karta Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje, izrađena suvremenom tehnologijom i stoga dovoljno precizna da zadovolji stroge znanstvene kriterije, pred očima neupućenog, a znatiželjnog promatrača izgleda poput šarenog mozaika koji tvore sitne plohe različitih boja. Karta naselja koja se nalaze unutar granica zaštićenog područja djeluje kao površina gusto načičkana točkicama bez ustanovljivoga logičnog rasporeda, no njegova je smislenost duboko ukorijenjena u morfologiji krajolika, očaravajuća je svakom tko poznaje teren. Preklopljene, te dvije karte mogu posvjedočiti o bitnoj vrijednosti prostora omiljenog planinarima i izletnicima. To što se u Žumberku i Samoborskome gorju do u nedogled može uživati u nezaboravnim vidicima što ih tvori raznolikost krajolika, u stalnim i brzim izmjenama šuma, oranica, travnjaka i seoskih naselja, posljedica je dugotrajne i stalne naseljenosti toga prostora koja je od pamtivijeka do danas imala odlike isključivo ruralnoga života. Dokazi o njezinoj prastarosti i kontinuitetu koji se mjeri tisućljećima lako su čitljivi ako se pogled baci na još jednu od karata Parka prirode — kartu arheoloških nalazišta.

Zasnovano na slučajnim nalazima i tek rijetkim znanstvenim istraživanjima manjeg opsega, poznavanje arheološke prošlosti Žumberka do osamdesetih je godina XX. stoljeća bilo skromno i tek je omogućavalo naslutiti bogatstvo što ga u arheološkom smislu krije taj gorski masiv. Rezultati terenskih pregleda i sustavnih iskopavanja pojedinih nalazišta, koja arheolozi na tome području kontinuirano provode zadnjih dvadesetak godina, upozorili su na brojnost lokaliteta te na vrijednost i raznovrsnost arheološke baštine Žumberka. Unatoč činjenici da na pretežnom dijelu terenskim pregledom uočenih lokaliteta do danas nisu poduzimana opsežnija istraživanja, ukupan broj od 34 evidentirana i kronološki opredijeljena arheološka lokaliteta, koji se nalaze unutar granica Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje, kao i rezultati sustavnih istraživanja ponekih od njih, svjedoče o naseljenosti toga prostora tijekom svih velikih razdoblja arheološke prošlosti — pretpovijesti, antike i srednjega vijeka. Prepoznajući arheološku baštinu kao jedno od izrazitih bogatstava toga prostora, te istodobno pokušavajući odgovoriti zahtjevima javnosti čiji je interes za posjećivanjem područja porastao zbog proglašenja parka prirode, Javna je ustanova odlučila dio znanja, što su ga upornim radom desetljećima prikupljali arheolozi, trajno i upravo na području Žumberka predočiti njegovim stanovnicima i posjetiteljima.

Neprijeporna je vrijednost svakoga pojedinog arheološkog nalazišta i njegova iznimna uloga u razumijevanju kulturne prošlosti područja, no pri današnjem stanju istraživanja, jedno od žumberačkih nalazišta izdvaja se svojom veličinom i značajem. Krijući se tisućljećima iza jedne legende (o kamenu Zelenku koji stoji usred polja i »oko kojeg vile igraju svoje kolo, osobito u očidan većega svetka, a coprnice sastaju se svaki dan o Zdravoj Mariji i vrebaju na vinare«) i nekoliko toponima (Židovske kuće, Budinjak — u čijem korijenu leži budim, što znači grad), jedno od najatraktivnijih arheoloških nalazišta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ono u blizini žumberačkog naselja Budinjak, ostalo je gotovo u cijelosti sačuvano do današnjih dana.

Upravo visok stupanj očuvanosti, kao i kompleksnost i značaj nalazišta i bogatstvo na njemu pronađenih ostataka materijalne kulture, učinili su ga iznimno pogodnim za prezentaciju u autentičnom prostoru njegova davno prekinutog života. Usmjerivši znatan dio svojih aktivnosti ka promociji onih vrijednosti zaštićenoga područja koje pripadaju kategoriji kulturne baštine, Javna je ustanova u rujnu 2004. otvorila Eko-centar Budinjak i poučnu pješačku »Stazu kneževa« te time zasnovala arheološki park u Budinjaku.

Eko-centar Budinjak infrastrukturni je objekt Javne ustanove čija je višestruka namjena najvećim dijelom okrenuta posjetiteljima, pa je njegov karakter definiran kao informacijski i edukacijski. Kao ishodišna točka u obilasku »Staze kneževa« opremljen je izložbenim prostorom, sadržajno posvećenim ukupnoj arheološkoj baštini Žumberka i Samoborskoga gorja, u kojem su na sažet i ilustrativan način u kronološkom slijedu prikazana neka od najvažnijih nalazišta, kao i značajni pojedinačni nalazi prikupljeni s cijeloga područja.

»Staza kneževa« dugačka je 4,2 kilometra, kružna je oblika i za njezin je obilazak potrebno otprilike 2 do 2,5 sata laganoga hoda. U svom punom opsegu obuhvaća naselje i groblje stariježeljeznodobne populacije u Budinjaku (9–6. st. prije Krista), kao i nedaleko groblje romaniziranoga keltskog plemena Latobika iz rimskoga ranocarskoga razdoblja u Brateljima (1–2. st.). Oba nalazišta bila su predmetom opsežnih arheoloških istraživanja; i dok ona na Budinjaku, započeta 1984. pod vodstvom Želimira Škobernea, muzejskog savjetnika u Muzeju grada Zagreba, traju i danas, manje nalazište u Brateljima u potpunosti je istraženo u razdoblju između 1990. i 1994. vodstvom Zorana Gregla, muzejskog savjetnika u Arheološkome muzeju u Zagrebu.

Ideju o realizaciji poučne staze prvotno je motivirala želja za prezentacijom visokih vrijednosti kulturne baštine očuvane na području Budinjaka i u njegovoj bližoj okolici. No, unatoč neprijepornome značaju navedenih arheoloških nalazišta, a posebno Budinjaka, čija se neprocjenjiva vrijednost očitava u kontekstu širem od granica Republike Hrvatske, pri osmišljavanju poučne staze zauzeto je polazišno načelo o identitetu prostora kao ukupnosti svih njegovih naslijeđenih i sadašnjih vrijednosti. Stoga je prije trasiranja staze obavljena valorizacija svih značajki prostora, pa je uz navedene arheološke, osobita pozornost posvećena i onima etnografskoga, geološkoga, zoološkoga i botaničkoga karaktera. Uz potpuno uvažavanje svih pojedinačnih oblika kako kulturne baštine tako i prirodnih vrijednosti, tijekom valorizacije uočena je iznimna kvaliteta skladnog i očuvanoga ruralnoga krajolika. Poštivanje njegovih, prije svega estetskih vrijednosti, u najvećoj je mjeri odredilo način kojim su pri izvedbi artikulirani sadržaji na stazi i oblikovana njihova oprema.

Trasa staze u potpunosti slijedi postojeće putove kojima se koristi mjesno stanovništvo, čime je izbjegnuto formiranje novih komunikacija na području danas registriranoga kulturnog dobra i u njegovoj okolici. »Staza kneževa« označena je standardiziranim drvenim stupovima na kojima se nalaze pločice s obavijestima o smjeru kretanja i točkama na stazi, pa je tako posjetiteljima omogućen samostalan obilazak.

Oba arheološka nalazišta na pristupnim su točkama uvodno označena dvojezičnim interpretativnim pločama (hrvatski/engleski) s tekstom koji sadrži opće podatke o nalazištu, te fotografskom dokumentacijom arheoloških istraživanja i crtežima rekonstrukcija. Oblikovanje konstrukcije na koju su ploče pričvršćene temeljeno je na tradicionalnoj lokalnoj drvenoj konstrukciji za sušenje sijena — kozlacu.

Interpretacija sadržaja na stazi, koji su odabrani tijekom valorizacije, zasnovana je na prije spomenutom uočavanju izrazitih estetskih vrijednosti krajolika. U želji da se zatečena skladnost dosadašnjeg sudjelovanja čovjeka i prirode u oblikovanju prostora ne optereti agresivnim nametanjem interpretativne opreme, razvijena je ideja o sustavu interpretacije čije je odvijanje zamišljeno na nekoliko razina, pri čemu se sa svakom sljedećom razinom povećava opseg informacija dostupnih posjetiteljima. Prva razina interpretacije jedina je koja je zahtijevala vidljive intervencije u krajoliku, no njihov bi se opseg mogao definirati kao minimalan i nuždan za praćenje sadržaja. Na toj razini odabrano je 10 interpretacijskih točaka raspoređenih duž staze koje su označene na standardiziran način — keramičkim pločama nevelikih dimenzija (30x40cm), izrađenim u tehnici reljefa, čiji sadržaj čini kratak tekst o temi i likovni prikaz odabranog detalja koji ilustrira neku od najizrazitijih značajki pojedine točke. Istoj razini interpretacije pripada i deplijan s kartom staze i točkama na njoj.

Za proširenu interpretaciju staze, onu druge razine, odabran je tiskani medij te je izrađen vodič po »Stazi kneževa«, u kojem je posjetiteljima ponuđena uvećana količina podataka o općim karakteristikama prostora te o sadržaju svake od 10 interpretacijskih točaka. Eko-centar Budinjak i stručna služba Javne ustanove Park prirode Žumberak-Samoborsko gorje ključni su za odvijanje interpretacije na trećoj razini koja obuhvaća stručna vodstva posjetitelja po »Stazi kneževa« te provedbu edukativnih programa pretežno namijenjenih djeci predškolske i osnovnoškolske dobi, ali i drugim ciljanim grupama. Daljnji razvoj upravo te vrste interpretacije i to njezine sadržajne raznolikosti, ali i prilagođenosti potrebama različitih vrsta posjetitelja, jedan je od ciljeva Javne ustanove.

Priprema arheoloških nalazišta za prezentaciju i interpretaciju u okviru projekta poučne staze obuhvatila je samo manje konzervatorske postupke na groblju u Brateljima. Na tome su nalazištu, pošto su nakon provedenog arheološkog iskopavanja u 1990-im godinama zatrpane zemljom, ponovno otkopane i konzervirane 3 kamene grobne konstrukcije. U konzerviranu grobnu arhitekturu odložene su kopije keramičkih nalaza iz antičkih grobova pa je tako prezentiran sadržaj potom zaštićen pokrovom izrađenim od pleksiglasa. Na nalazištu u Budinjaku, za potrebe prezentacije dovoljnima su se pokazale očuvane i u konfiguraciji terena i danas raspoznatljive građevne strukture nastale u vrijeme starijega željeznoga doba, poput grobne arhitekture (tumula) ili pojedinih dijelova obrambenog sustava naselja. Iznimka je točka broj 2, na kojoj je provedena interpretacija nekada najvećega tumula na budinjačkom groblju — kneževskoga tumula 139. Mjesto na kojem se je nalazio taj, i po dimenzijama i po bogatstvu nalaza pronađenih u njemu, reprezentativni objekt stariježeljeznodobne grobne arhitekture, a koji zbog metodologije iskopavanja danas više ne postoji, opremljeno je interpretacijskom pločom na kojoj je prezentirano idejno rješenje njegove rekonstrukcije i prezentacije.

Planirana rekonstrukcija kneževskog tumula 139 u budućnosti bi trebala sadržajno obogatiti stalni postav Arheološkoga parka u Budinjaku nesvakidašnjim prostorom u kojem bi bile izložene kopije svih predmeta pronađenih u kneževskom i u šest preostalih grobova, donedavno smještenih u jednom od najraskošnijih objekata grobne arhitekture na nalazištu. Uz to, ona bi, barem djelomično, trebala pridonijeti obnovi vrijednosti krajolika baštinjenoga iz vremena starijega željeznoga doba. I dok za, na ovaj način zamišljeno, sadržajno obogaćenje arheološkog parka treba pričekati odobrenje potrebnih znatnijih financijskih sredstava, razvoj edukativnih aktivnosti Javne ustanove, koje svojim karakterom pridonose afirmaciji kulturne baštine očuvane na tome prostoru, već je u rujnu 2005. rezultirao radionicama pod nazivom »Tisućljeća kulinarstva«. U prostoru Arheološkoga parka u Budinjaku posjetitelji su aktivno sudjelujući u programu pripremali hranu ne samo na način kako se to radilo u pretpovijesti, u rimsko ili srednjovjekovno doba, već i na tradicionalno žumberački način, koristeći se iskustvima i receptima što su ih današnje žumberačke domaćice baštinile od svojih majki i baka. Ništa manje vrijedna od arheološke, a još uvijek živa, tradicionalna baština ljudi, koji Žumberak i Samoborsko gorje nazivaju svojim zavičajem, bogatstvo je koje zaslužuje prezentaciju i u okvirima Arheološkoga parka u Budinjaku i u onima koji daleko premašuju granice njegova rasprostiranja.