SVETA ZEMLJA TRAČANA

Tanja Kadijska

Tanja Kadijska je urednica za prirodoslovlje, matematiku i tehničke znanosti u Bugarskoj enciklopediji u okviru Bugarske akademije znanosti u Sofiji.

U sjevernoj Bugarskoj nedaleko od malog mjesta Isperih nalazi se jedna od najživopisnijih lokacija u zemlji, koju su opisivali i slikali mnogi stari putopisci i suvremeni istraživači. Valovita Ludogorska visoravan, ispresijecana meandrima rijeke Černodlanice, opkoljena netaknutim šumama i čudnovatim stijenama, bila je tijekom stoljeća sveta zemlja tračkog plemena Geta. Plodno tlo, obilje pijače vode, raznovrstan životinjski i biljni svijet i mnogobrojne formacije u kršu — špilje, rupe u stijenama, niše, privlačile su ljude još u drevnoj prošlosti. Na tome mjestu otkriveni su tragovi ljudskog života od prije 40 tisuća godina, ali su najzanimljiviji fenomen mnoštvo nadgrobnih humaka — njih više od 100, šutljivih i tajanstvenih usred ravnoga polja.

Danas se ostatci jednog od najzapaženijih vjerskih i političkih središta Tračana iz 1. tisućljeća prije Krista nalaze u okvirima povijesno-arheološkog rezervata Sborjanovo. Rezervat je udaljen od turističkih destinacija i nije popularan poput drugih nacionalno značajnih objekata — Rilskog samostana, Starog Plovdiva ili Nesebra. Nedostaju bučne gužve ekskurzista, hoteli s pet zvjezdica, lokali s visokim decibelima. Možda je upravo u tome djelić šarma tog mjesta. Obližnji gradić Isperih zapažen je jedino po monumentalnom skulpturnom ansamblu posvećenom kanu Asparuhu — osnivaču bugarske države. On je oličenje vizije socijalističkog društva o spomeniku jednom vladaru. Krećemo odavde kako bismo prošli kroz vrijeme i susreli se s drugim spomenicima vladarima — nadgrobnima, postavljenima prije 33 stoljeća, koji su opstali do danas. Od Isperiha do sela Sveštari vozi autobus, a odande do samog rezervata mora se ići pješice jer nema prijevoza. Put je ugodan, ide se zelenim poljanama i ako ste u dobrim cipelama prevalit ćete put za 25 minuta. Ako ste bez auta, možete računati na taksije (srećom, ima ih dovoljno). Ako netko sumnja vrijedi li posjetiti Sborjanovo, mogu ga uvjeriti da će vidjeti spomenik kulture svjetskih razmjera koji nije oštećen urbanizacijom i daleko je od civilizacije, može se upoređivati s Erehtejonom u atenskoj Akropoli i mnogo je veličanstveniji od ruševina Troje. Još nešto što se ne može vidjeti, već se mora osjetiti. Mjesto očarava nevidljivom snagom, oslobađa napetosti, zaboravljate na probleme, osjetit ćete se lako i slobodne duše. O tom su mi fenomenu govorili prije no što sam krenula put Sborjanova. Kao moderna pragmatična osoba teško prihvaćam objašnjenja vezana uz natprirodne pojave, no istina je da ne postoji kompletno proučavanje o načinu odabira lokacija drevnih svetišta i koji su uzroci njihove magnetične mistike.

U kompleksu kultnih mjesta i svetišta lociranom u dolini rijeke i na njezinim dvjema visokim obalama nalaze se pokraj humaka i tračko gradsko središte, vladarska rezidencija, grobnice u stijenama, kameni žrtvenici i drugi sakralni objekti. Potrebno je dosta vremena kako bi se sve obišlo, ali je »srce programa« jedinstvena Carska grobnica s karijatidama. Pronalazak iz 1982. ovjekovječio je ime babe Gine — vlasnice zemljišta u kojem je grobnica pronađena. Ginin humak plijeni pozornost arheologa diljem svijeta. Savršen sklad i elegantna arhitektonika, jedinstveni kipovi i freske daju razloga da se nađe na UNESCO-ovoj listi svjetske prirodne i kulturne baštine. Najviši humak u rezervatu — 21 metar — jest Omurtagov humak. Prema jednoj od hipoteza, koja još uvijek nije dokazana, riječ je o humku koji je podignuo bugarski kan Omurtag, a koji se spominje u memorijalnom natpisu na kamenom stupu u srednjovjekovnoj crkvi Svetih 40 mučenika u Velikom Trnovu. Arheolozi su skeptični da će ovdje otkriti kanov grob, ali su ipak zadovoljni — osim tračkih otkrili su i prabugarske (protobugarske) humke! Od stotinjak humaka u rezervatu potpuno su istraženi i otvoreni za posjet velika carska grobnica i još dvije manje grobnice u blizini. Jedan je skromne dekoracije, ali se doimlje skladom i finoćom. Drugi je srušio jak potres još prije Krista. Uostalom, tragovi razornog potresa otkriveni su u svim tračkim građevinama u Sborjanovu kao i u Carskoj grobnici.

Stara lokalna legenda priča da je okrutni car Džin–Dženeviz, koji je prebivao na tom podneblju, izbezumljen patnjom nakon što se njegova kći utopila, odlučio presušiti brojne izvore u carstvu. Naredio je da se svi izvori zatrpaju golemim količinama zemlje i kamenjem i tako su nastali humci.

Tako je prema legendi, no arheolozi kažu da se na teritoriju rezervata nalazi jedno od najvećih kultnih tračkih središta u našoj zemlji, a vjerojatno i šire. Tko su Tračani? U Ilijadi i Odiseji Homer prvi put spominje tračka plemena. Opisuje ih kao hrabre vojnike i odlične mornare, saveznike Trojanaca u ratu protiv Ahejaca. Tračani su živjeli na današnjem teritoriju Bugarske od brončanog doba do kasne antike. Od 4. tisućljeća prije Krista do 6. stoljeća oni su stvorili jedinstvenu civilizaciju, koja se može usporediti s grčkom kulturom na jugu i s perzijskom na jugoistoku. Poznata su tračka plemena Odrizi, Geti, Tribali, Serdi, Daki i dr. Potkraj 6. stoljeća prije Krista oni su stvorili državne zajednice. Tračani su proizvodili keramiku već u rano željezno doba, a nakon 5. stoljeća prije Krista koristili su se i lončarskim kotačem. Bili su umješni majstori zlatari, slikari i kipari, njihova umjetnička djela svjedoče o istančanom smislu za ljepotu. Zemlje Tračana bile su cilj najezda mnogih plemena i naroda — početkom 1. stoljeća osvojili su ih Rimljani, a nakon 5-6. stoljeća slavenska i bugarska plemena.

Tračko kultno središte u Sborjanovu nastalo je u 12. stoljeću prije Krista na teritoriju tračkog plemena Geti. Procvat mu je bio u 4-3. stoljeću prije Krista i posjeduje puno zajedničkih obilježja sa sličnim središtima u davnini — od Etrurije do Babilona. Sva se ona odlikuju arheo-astronomskim planiranjem. To znači da, premda na prvi pogled slučajna, lokacija humaka prati određeni red uvjetovan astronomskim i matematičkim kodovima.

Idemo zelenom travom usred mnoštva humaka — malih, velikih, očuvanih ili polusrušenih, neki s vidljivim tragovima zbog najezda tragača blaga. Da nemamo vodiča, teško bismo se snašli kamo ići i što vidjeti. Područje nije u cjelini proučeno te se svakog ljeta ekipe arheologa vraćaju nadajući se još jednom otkriću. Uspinjanje na humke nije zabranjeno, stoga se penjem na jedan od viših. Želim pogledom obuhvatiti područje i svojim očima vidjeti »divovsku zvjezdanu kartu«.

To je na žalost nemoguće pa se prepuštam karti područja koju su izradili arheolozi. Prostorna kompozicija središta zadata već pri njegovu stvaranju potkraj 2. i početkom 1. milenija prije Krista ima dvije razine. Humci ograđuju kompleks svetišta, grad i rezidenciju. Razmješteni su u određenom poretku podređenom strogim pravilima. Hipoteze arheologa o očitoj povezanosti planskog i urbanog rješenja kompleksa s lokacijom nebeskih tijela potvrđuju promatranja i izračunavanja arheo-astronoma. Rezultati su iznimno zanimljivi. Astronomsko planiranje nekropola vezuje se uz zviježđa Orion, Strijelac i Kumovu slamu, kojima duše polijeću k besmrtnosti.

Kako bismo stekli spoznaje o povezanosti između tračkih građevina, nebeskih tijela, sunčane svjetlosti i smjerova svijeta moramo se upustiti u svijet tračke mitologije i kozmogonije. Ona posjeduje naglašeno sunčano-zemaljsku i astralnu prirodu. U tračkoj se filozofiji zvijezde i planeti poistovjećuju s bogovima. Među njima je Zemlja prva i najstarija božica na nebu. Ona je Velika božica–majka koja zajedno sa svojim blizancima — sunčevim Apolonom i mjesečevom Artemidom, simbolizira rani oblik Svetog Trojstva (sveta brojka 3).

Tračani su vjerovali u besmrtnost duše, u to da je ona u srodstvu sa zvijezdama i nebom. U viđenjima onih koji su vjerovali u astralnu besmrtnost, duša koja se oslobodila zatvora tijela prolazi kroz atmosferu i usmjerava se prema najbližoj nebeskoj svjetiljci — Mjesecu. Sunce ima drukčiju ulogu. Njegova svjetlost simbolizira razum, koji upravlja svijetom, a sunčane zrake odvode duše prema nebu. Ondje se nalaze elizijska polja, polja Hada, gdje duše piruju i tonu u blaženstvu i sreći.

To shvaćanje drevnih Tračana o životu i smrti ostavilo je snažan pečat na sakralnu arhitekturu. Uz njega je vezano i urbano planiranje getskog središta u Sborjanovu. Ono se temelji na načelima drukčijim od klasičnih urbanih pravila, ali je unatoč tomu utjecaj kompleksa humaka dojmljiv. Precizno urbano rješenje »projektirali« su trački žreci. Ono se temelji na složenim astronomskim i matematičkim kodovima, nepojmljivima neupućenomu. Ravno polje s raštrkanim humcima, različitima po veličini, u biti je divovska zvjezdana karta koja je zrcalni odraz najjarkijih nebeskih zviježđa. Urbano rješenje koje su žreci stvorili na zemlji, odraz je sklada nebeskog poretka. Ono je analogno lokaciji koju je Bog odredio zvijezdama u zviježđima Veliki pas, Orion, Eridan, Blizanci, Strijelac i dr. Zanimljivo je što različitim po veličini humcima odgovaraju različita po vrsti nebeska tijela. Primjerice, najsvjetlijoj zvijezdi u zviježđu Veliki pas, Sjevernjači odgovara velika Carska grobnica ispod Ginina humka. Zašto Veliki pas? Odgovor je jednostavan — pas (vuk) poštovan je kao sveta životinja, kao važan posrednik između čovjeka i Boga, između života i smrti. Ta je životinja bila oličenje mudrosti, snage, samopožrtvovnosti i vjere.

Arhitekti toga golemoga getskoga kompleksa — žreci, bili su najpametniji i najpoštovaniji ljudi tračkog društva. Ispada da je mnogo prije vremena Vitruvija za Tračane bila na snazi maksima da »arhitekt mora biti pismen čovjek, vješto crtati, poznavati geometriju, svestrano poznavati povijest, pozorno slušati filozofe, poznavati glazbu, biti upućen u medicinu... i imati spoznaje o astronomiji i nebeskim zakonima«.

Ono što su žreci stvorili nije bilo namijenjeno ljudima. Stoga, šetajući među humcima, teško možete steći dojam o kompoziciji. Astronomsko planiranje podređeno zvjezdanom nebu može se u cijelosti uvidjeti samo s visine. »Zvjezdana karta« bila je namijenjena bogovima i besmrtnim dušama koje su prebivale na nebu i gledale svijet odozgo, s visine. Možda ih je ona usmjeravala svake godine kada su se vraćale na zemlju.

Osnovnu jezgru u skupinama humaka oblikuju tri grobnice — hramovi koji simboliziraju svetu nebesku trijadu. Takve skupine od po tri grobnice koje su u Trakiji dobro poznate vezuju se uz štovanje Velike božice majke i njezinih blizanaca Apolona i Artemide, koji su oličenje triju nebeskih tijela — Zemlje, Sunca i Mjeseca. U Sveštarima takvu skupinu oblikuju grobnice ispod Ginina humka i ispod dvaju susjednih humaka. Veći od njih (Carska grobnica) simbolizira Veliku majku Zemlju, a ostale dvije grobnice blizanke, manje i skromnije dekoracije, Mjesec i Sunce.

Uza zvijezde, svjetlost i smjerove svijeta vezana je i planska kompozicija grobnica. Tračke grobnice, koje su materijalna veza između zemaljskog i nebeskog svijeta, imaju višenamjenske funkcije. One su posljednje obitavalište pokojnika, ali i hramovi — mjesto poklonstva na kojem su žreci obavljali vjerske obrede i rituale vezane uz besmrtnost duše, uz božansku bit i poklonstvo pred heroiziranim pokojnikom.

Grobnice su najsavršenije tračke tvorevine, jer su vezane uz najvažniji trenutak u ljudskom životu — putovanje duše prema onom svijetu. One imaju idealnu konstituciju i oblik i iznad njih nasuti su humci idealna oblika. Plan je jednostavan — najčešće grobna komora i predvorje. Osovina zgrade orijentirana je u smjeru jugoistok-sjeverozapad, a ulazi su okrenuti prema jugoistoku. Ta orijentacija nije slučajna, vezana je također uz nebeske svjetiljke. Na jugu je zviježđe Jarac, prema kojem se po Tračanima duše uzdižu da bi dostigle bogove. Na nekoliko mjesta u rezervatu mogu se vidjeti dijelovi polusrušenih grobnica, koje pokazuju način gradnje. Zidovi su od velikih pravilnih kamenih blokova, polucilindrični svodovi precizno su izvedeni. Gradnja, obrada kamena, podizanje svoda, oblikovanje ulaza — sve svjedoči o građevnoj vještini tračkih arhitekata.

Carska grobnica ispod Ginina humka u potpunosti je očuvana, premda opljačkana. Tragovi razornog potresa koji se mogu vidjeti na bočnom pročelju renovirani su još u davnini. Grobnica nalikuje malom hramu mauzoleju — s predvorjem, bočnom komorom i središnjom (grobnom) komorom. Danas je spomenik pokriven zaštitnom betonskom kupolom iznad koje se nalazi humak. Klizna vrata od mat-stakla s daljinskim upravljanjem otvaraju se kao u bajkama iz 1001 noći. Klimauređaj, elektronika, podesiva svjetla. Unutra nam dijele polietilenske papuče, koje navlačimo na cipele kao u operacijskoj dvorani. Teško je opisati osjećaj kada odjednom ugledaš nešto iznimno. Prizor je od onih koje čovjek čuva tijekom cijeloga života, a osjećaj je poput onoga kada sam prvi put vidjela Akropolu. Grobna komora dekorirana je s deset ženskih figura (karijatida) u visokom reljefu. U potpunosti uspravljene, u svečanim haljinama, one su digle ruke uvis i koncentrirano gledaju ispred sebe. Nehotice se čovjek pita tko su te žene? Možda je riječ o domišljatosti arhitekta — karijatide koje podupiru arhitrav. Zašto su onda lica portretirana, figure su različite, čak nisu istih godina — ima mladih djevojaka, zrelih žena i starica. Odjeća im je čudna, bogato drapirana, očito skupa, privezana crvenim i plavim pojasima i u suknjama zavijenima poput lotosova lišća. Još uvijek se naziru izblijedjeli tragovi boja kojima su bile obojene kosa, oči, odjeća, cipele. Jesu li to žrice velike božice majke Bendide u ritualnoj igri oko sarkofaga, tužaljke ili vladarove žene koje čuvaju njegov vječni san? Pomalo me obuhvaća strah sjećajući se tračkih pogrebnih rituala. Na putu prema smrti vladara je pratila najdostojnija između supruga, koja se dobrovoljno žrtvovala. Arheolozi su otkrili u predvorju grobnice dva kostura — muškarca i žene. Lubanja pripada mladoj ženi, a probodena je oštrim predmetom — dokaz da se ona podčinila strogim pravilima i krenula za suprugom. Sjećam se da su prema antičkim autorima »Tračani prezirali smrt zbog svoje urođene mudrosti«. Htjela bih vjerovati da to nije žestoko ubojstvo, nego jedino korak k besmrtnosti. Što se vladara tiče, to je barem »dokumentirano« — njegova heroizacija (obogotvorenje) zapečaćena je na luneti preko puta ulaza u grobnicu. Prikazana je velika božica Bendida, koja preminulom ratniku daje zlatni vijenac besmrtnosti. On joj se približava s konjem, prate ga oružanici, sluge i ratnici.

Na žalost Carska je grobnica opljačkana još u davnini i samo poneki pronalasci svjedoče o bogatoj carskoj ritualnoj odjeći, o darovima i opremi grobnice. Moramo pozvati u pomoć maštu kako bismo zamislili konje i kočiju ostavljene u predvorju kojima bi car mogao krenuti prema nebeskom svodu, omiljenu ženu i vjernoga slugu koji su žrtvovani da bi pratili svojega gospodara u onom svijetu.

Prema Tračanima prekrasan život počinje nakon smrti kada besmrtna duša napusti okove tijela. Ideja o besmrtnosti duše koju orfizam propovijeda zahtijeva složen sustav rituala za postizanje besmrtnosti. Tijelo heroiziranog cara stavljalo se na kameni krevet, skriven iza trostrukih kamenitih vrata, okrunjenih karnišom i frontonom, koja su se otvarala jedino u svečanim prigodama. U ostalom vremenu ona je skrivala grobni ležaj od znatiželjnih pogleda. Neke od grobnica u nekropoli imaju jedinstvena klizna vrata — monolitne kamene ploče, dekorativno obrađene, koje su klizale na tračnicama u donjem i gornjem dijelu otvora. Prema arheolozima ta vrsta vrata iznimno su rijetka pojava u davnini.

Komplicirani tajanstveni postupci stjecanja besmrtnosti vladara, koje su vodili žreci, prolazili su kroz tri etape (ponovno sakralna brojka 3). Veći dio rituala i prinošenja žrtava odvijao se na kamenom prostoru ispred ulaza u grobnicu. Dromos i ulaz u grobnicu ostajali su otvoreni, dok se zemlja na humku postupno gomilala, sloj za slojem. Zadnja etapa bilo je zatvaranje i zasipanje ulaza. Česta je bila praksa ponovnog pokopa ljudskih kostiju. Na mnogim mjestima pronađeni su dijelovi kostura životinja — psa, konja, pijetla. Tijela su kidana na dijelove koji su pokapani na različitim mjestima kao i tijela ljudi. Ta je tradicija našla mjesta i u legendi o Orfeju — caru, bogu i žrecu Tračana, koji je stvorio nauk o besmrtnosti duše (orfizam). Tijelo su mu raskidale basaride, glava mu je pokopana u heroonu, a kosti — u urni na stupu. Svemoćni Zeus bacio je njegovu liru u nebo pretvarajući ju u zviježđe (zviježđe Lira).

Obredi nakon pokopa bili su iznimno važni glede heroizacije. U njima je posebnu ulogu imala sunčana svjetlost. U debelim kamenim zidovima Carske grobnice ostavljeni su otvori kroz koje na točno određen dan, dan zimskog solsticija, u njedra humka prodire sunčana svjetlost. U sjevernoj hemisferi zimski solsticij je oko 22. prosinca. Izračunavanja arheo-astronoma pokazuju da se osovina carske grobnice točno poklapa sa smjerom zimskog solsticija potkraj 4. stoljeća prije Krista. Zraka svjetlosti koja je dopirala do unutrašnjosti grobnice očito nije morala samo osvijetliti grobnu komoru. Izračunavanja smjera sunčanih zraka pokazuju da je svjetlost padala upravo na figuru vladara na konju i na vijenac besmrtnosti kojim ga je Velika božica krunila. Po sunčanoj zraci duša pokojnoga kretala se prema nebu, vjerojatno opet tom zrakom svake godine, na dan zimskog solsticija, vraćala se na zemlju, da bi se preselila u drugo tijelo i uskrsnula za novi život.

Ukras grobnice ostao je nedovršen — smrt je iznenadila vladara i kipari i slikari prekinuli su rad. Tko je zapravo pokopan u grobnici? Nema jednoznačnog odgovora. Vjerojatno je to getski vladar Dromihet, koji je carovao u polisu Helis. U povijesti je on poznat po tome što je pobijedio vojskovođu Lizimaha, nasljednika Aleksandra Makedonskog. I u stilu »žute kronike« — nakon toga oženio se Lizimahovom kćeri.

Još jednom bacam pogled na Sborjanovo — mjesto gdje tisućljećima koegzistiraju narodi, prožimaju se kulture, nastaju legende. Snaga vjere ili mistični magnetizam lokacije čuva kultni karakter tog mjesta tijekom stoljeća? Nakon tračkoga boga Zalmoksisa ovdje je štovan bugarski Tangra, kršćanski i muslimanski sveci. Iznad tračkih svetišta rasli su poganski, a poslije kršćanski i muslimanski (alijanski) hramovi. I dandanas mjesto posjećuju vjernici različitih vjera, podnose se žrtve za zdravlje, pjevaju pjesme, toči se posvećena voda. Tekija-grobnica Demir-babe iz 16. stoljeća mjesto je poklonstva i muslimana (alijana, kazulbaša) i kršćana. A svijeće koje se ovdje pale daju ime susjednom selu — Sveštari.