SIVA EKONOMIJA U HRVATSKOJ

Martina Topić

Autorica je diplomirana politologinja i novinarka te povremena suradnica Revije

Uvod

Siva ekonomija ili rad u neslužbenom gospodarstvu jedna je od pojava koje imaju velik utjecaj na gospodarstvo zemlje. Naime, raširenošću sive ekonomije najugroženiji postaju porezni obveznici budući da se sva davanja slijevaju na njihova leđa. Osim toga, upravo zbog sive ekonomije gotovo je nemoguće normalno obavljati registriranu djelatnost ili posao budući da ga rad u neslužbenom gospodarstvu onemogućuje cijena se proizvoda ili usluga u trgovini pod utjecajem rada u neslužbenom gospodarstvu smanjuje, a davanja državi ostaju ista; smanjuje se cijena radne satnice i sl.). Upravo je zbog toga važno konstantno upozoravati na taj oblik nazadovanja gospodarstva ne bi li se osvijestili građani u tome još uvijek nedovoljno poznatom području. Mnogi građani ne znaju kako u sivu ekonomiju ne pripada samo klasični »rad na crno«, kad poduzetnik djelatnost obavlja bez zakonski određene registracije djelatnosti. U sivu ekonomiju pripadaju i naizgled bezazlene djelatnosti koje, ako su razvijene, mogu i te kako utjecati na stanje na tržištu rada. Osim toga, psihološki faktor može također imati važnu ulogu u razvoju sive ekonomije budući da se u određenim društvima, kao što je to primjerice hrvatsko, građani još uvijek ustručavaju nezakonsko obavljanje djelatnosti prijaviti mjerodavnim službama, odnosno inspekcijama. Oni koji to ipak učine, ako se njihov identitet sazna (što se događa), osiguravaju si status »dežurnog negativca« te se, iako su postupili potpuno ispravno, ustručavaju to ponovno učiniti. Veliku ulogu u smanjenju rada u neslužbenom gospodarstvu ima i država, koja bi takvo obavljanje djelatnosti trebala spriječiti. Naravno, ni jedna država izričito ne tvrdi da je u potpunosti riješila problem sive ekonomije budući da to nije moguće jer pojedinačnih slučajeva uvijek ima, no moguće ju je svesti na najmanju moguću mjeru, što većina i čini. Ipak, u Hrvatskoj je udio rada u neslužbenom gospodarstvu poprimio zabrinjavajuće razmjere.

Definicija

Široko raširen i prihvaćen pojam sive ekonomije vrlo se teško može precizno definirati budući da se iskazuje nizom pojavnih oblika i modaliteta obavljanja ekonomskih aktivnosti ili transakcija na načine koji odstupaju od legitimnih normi. U tome se smislu mogu i različito klasificirati u ovisnosti o izabranim kriterijima ili dominantnim aspektima promatranja (ekonomskim, financijskim i pravnim u prvom redu, socijalnim psihološkim i organizacijskim u drugom). Siva ekonomija u osnovi podrazumijeva obavljanje ekonomske aktivnosti mimo odgovarajuće pravne regulative (neformalna ekonomija) ili protivno pozitivnim propisima (ilegalna ekonomija). Zajednička je crta svih aktivnosti obuhvaćenih pojmom siva ekonomija da »nešto nije u redu ili sa samim aktivnostima ili s informacijama o njima«, a njezino kategoriziranje ili definiranje prije je »pitanje stilskoga izražavanja nego pitanje prepoznatljivosti jednoga koncepta u operativnom smislu«. Na nacionalnom ili međunarodnom planu riječ je o ekonomskim aktivnostima pojedinaca, neformalnih skupina ili organizacija koje se javno ne deklariraju (nedeklarirana ekonomija), često ne evidentiraju (neregistrirana ekonomija) ili ne oporezuju (evazija) To su, po mnogo čemu, ekonomske aktivnosti koje ne poštuju određene institucionalne procedure, odnosno izmiču bar nekim komponentama društvene regulative (neregularna ekonomija) uključujući aktivnosti koje su izričito zabranjene ili je njihovo obavljanje povezano s kriminalom (crna ekonomija).

Oblici rada u neslužbenom gospodarstvu

Ilegalna ekonomija kao tip ekonomske aktivnosti obično uključuje vrlo širok skup djelatnosti (proizvodnja i distribucija droge, prostitucija, kocka, falsificiranje, prisilna naplata dugova, zelenaštvo, ucjene, otmice, reketiranje, krađa). Riječ je o aktivnostima koje su većinom nelegalne, premda su po profilu vrlo raznorodne; neke od njih imaju proizvodni karakter (rezultiraju određenim robama i uslugama), a druge se odlikuju transferom dohotka i imovine (što ih čini bitno različitim od prethodnih, iako je riječ o nelegalnim transakcijama). No, u oba se primjera zbog ilegalnoga karaktera djelatnosti odgovarajuće robe i usluge prisutne u takvim tokovima ne bi smjele tretirati kao »dobra«, nego, naprotiv, trebale bi imati status u kategoriji društvenoga »zla«.

Nedeklarirana legalna aktivnost podrazumijeva skupinu aktivnosti koje su u načelu legalne, ali se iz različitih razloga skrivaju od administrativnih i poreznih tijela. Zbog toga, u konkretnom iskazivanju mogu biti i nelegalne aktivnosti koje u pravilu nisu zabranjene. Ekonomska aktivnost skriveno se organizira iz više razloga: da bi se izbjegao ili utajio porez, da bi se izbjegla davanja vezana za socijalno osiguranje ili da bi se izbjegla oštra i nefleksibilna regulativa radnih odnosa.

Ekonomska aktivnost koja se obavlja u kućanstvu u ovom kontekstu obično uključuje niz modaliteta (usluge pripremanja hrane, održavanje čistoće, popravci). Riječ je o legalnim i proizvodnim aktivnostima koje su skrivene jer legitimno ne izlaze na tržište, nisu predmet oporezivanja niti se uključuju u društvene račune (što znači da je registrirana ekonomska aktivnost za njihov iznos manja), a građani ćesto nisu ni svjesni da je takva aktivnost zapravo skriveni oblik rada u neslužbenom gospodarstvu. Ovdje se često mogu uključiti i dobrotvorne aktivnosti u okviru humanitarnih organizacija pa i dio tzv. nevladinih organizacija.

Načelno, tipologija skrivenih aktivnosti upućuje na vrlo različito ekonomsko značenje fenomena sive ekonomije, pri čemu svaki pokušaj konvencionalnoga definiranja implicira mnogobrojne iznimke ili posebne slučajeve. Međutim, postoje određeni potencijalni kriteriji za razgraničenje. Kriterij legalnosti dosljedno primijenjen ne osigurava operativnu definiciju. Naime, ako bi se kao nelegalne tretirale propisane obveze prijavljivanja administrativnim i poreznim organima, u istu bi se kategoriju uvrstile po karakteru vrlo različite aktivnosti. Kao drugi kriterij mogao bi se istaknuti proizvodni karakter konkretne aktivnosti. U praktičnoj primjeni, razgraničenje proizvodnih aktivnosti od transfera dohotka i imovine olakšava preglednost, ali dosljedno primijenjen princip proizvodnje obuhvatio bi i nelegalne aktivnosti kao i one koje se obavljaju u kućanstvu ako imaju proizvodni karakter. Zbog toga je poželjno odustati od jedinstvenih i sveobuhvatnih definicija sive ekonomije primjenjivih za sve analize fenomena jednostavno zato što takvih definicija nema.

Uzroci, faktori i oblici sive ekonomije

Smatra se da su glavni razlozi za pojavu sive ekonomije izbjegavanje ili utaja poreza, odnosno izbjegavanje ili kršenje propisa koji reguliraju privredne transakcije. No, u nekim situacijama, izbjegavanje ili utaja poreza nisu primarni uzrok ili namjera, nego posljedica obavljanja zabranjenih aktivnosti, koje se, budući da su ilegalne, ne mogu prijaviti poreznim tijelima. Tako namjerno izbjegavanje jednih obveza uzrokuje nenamjerno izbjegavanje drugih, a neprijavljivanje radnika i prikrivanje dohotka zbog izbjegavanja poreza na dogodak za posljedicu ima izbjegavanje doprinosa za socijalno i mirovinsko osiguranje.

Uvjeti i uzroci za pojavu sive ekonomije mogu se klasificirati na ekonomske i psihološke faktore te na faktore oportuniteta. Kao ekonomski faktori navode se financijski problemi, visoki porezi, vjerojatnost utvrđivanja (nada da utaja poreza neće biti otkrivena), strogost sankcija (nada da sankcije neće biti oštre), očekivani profit (visoki profit zbog visoka rizika) i dr. U psihološke faktore mogu se ubrojiti nepovjerenje u državu i njezine ekonomske mjere, neslaganje s ciljevima i sredstvima ekonomske politike kao i stajalište prema riziku. Kao najvažniji faktori oportuniteta navode se radno iskustvo i obrazovanje značajno za nalaženje posla i njegovo uspješno obavljanje izvan okvira zakonske regulative.

Mjere i instrumenti za legalizaciju sive ekonomije

Kada je riječ o legalizaciji, može se govoriti o dva osnovna fenomena: legalizaciji crnih, odnosno nelegalnih aktivnosti i o legalizaciji sivih, koje su u međuodnosu s legalnim aktivnostima.

Prvi je fenomen do određenoga stupnja kontroverzan. Riječ je o djelatnostima koje su u biti nelegalne, ali se s druge strane ne mogu ni deklarirati, niti se mogu prijaviti poreznim tijelima (prostitucija, kocka, proizvodnja i distribucija droga i sl.). Da bi se postigao konačni cilj, prijeko je potrebno da se takve djelatnosti najprije legaliziraju, što je u mnogim zemljama i učinjeno; kako s kockom i prostitucijom tako i s proizvodnjom i distribucijom lakih droga. Legalizaciju obično prati i intenzivna regulacija za obavljanje tih djelatnosti. Tek se nakon legalizacije može govoriti o njihovu evidentiranju i oporezivanju. Budući da su to djelatnosti u kojima je uglavnom prisutan organizirani kriminal i veliki profit, vrlo je teško pretpostaviti njihovo brzo integriranje u legalnu ekonomsku aktivnost.

Znatno je veća skupina sivih aktivnosti, koje su u načelu legalne, ali se ne deklariraju. Njihova legalizacija podrazumijeva niz međusobno povezanih aktivnosti: registraciju djelatnosti kao takve, statističko evidentiranje aktivnosti, prijavu i naplatu poreza, socijalno osiguranje zaposlenih i plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje. Čini se da fokus mjera i instrumenata treba biti upravo na takvom profilu aktivnosti. Međutim, prostor se javlja za neka načelna pitanja u segmentu o načinima legalizacije s dalekosežnim implikacijama za dalja ili dubinska razmatranja. Jedno je takvo pitanje mogu li se sve neformalne aktivnosti legalizirati. Drugo je pitanje može li se legalizaciji pristupiti djelomično i ima li to smisla.

Siva ekonomija u Hrvatskoj

Posljednja istraživanja sive ekonomije u Hrvatskoj odnose se na razdoblje od 1995. do 2000. i u krajnjim su rezultatima pokazala oprečnost. Naime, tri pokazatelja upućuju na silazni, a tri na uzlazni trend sive ekonomije u Hrvatskoj. Prema istraživanjima hrvatskih ekonomista Sanje Madžarević-Šujster i Davora Mikulića, rad u neslužbenom gospodarstvu smanjuje se i to s visokih 37% BDP-a, koliko je iznosio u 1993, na samo sedam % u 2000. Još dvije metode (Eurostat i procjena porezne evazije) potvrdile su taj rezultat, no ostale tri taj su podatak porekle i pokazale rast neslužbenoga gospodarstva u razdoblju od 1995. do 2000. Riječ je o monetarnoj metodi istraživanja koju su proveli Vedran Šošić iz HNB-a i Michael Faulend iz MMF-a. Rezultati tog istraživanja pokazali su uzlazni trend udjela neslužbenoga gospodarstva u BDP-u u promatranom razdoblju. Njihove tri metode upućuju na to da je siva ekonomija ostala na visokoj razini od 22 do 34 % BDP-a te da je prisutan uzlazni trend. Dr. Katarina Ott, ravnateljica Instituta za javne financije, tada je izjavila kako je za prvu metodu karakteristično da daje niže rezultate od ostalih i priznala da metoda nije sasvim pouzdana, ali je ipak dovoljno pouzdana da može dati opću sliku kretanja i da se može smatrati donjom granicom neslužbenoga gospodarstva!?

Na početku teksta spomenuli smo osnovne oblike rada u neslužbenom gospodarstvu, no za hrvatske su prilike karakteristična dva oblika sive ekonomije čiji su povećani razmjeri poznati široj javnosti. Riječ je o trgovini i turizmu.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS) te istraživanjima dr. sc. Davora Mikulića i Sanje Madžarević, realni obujam trgovine na malo znatno se smanjuje od 1990. godine, a 1995. trgovina bilježi 47,7% prometa iz 1990. U kasnijim godinama i službena statistika bilježi intenzivniji porast aktivnosti u trgovini, a prema službenim podacima do 2000. trgovina realno iznosi oko 60,3 % u usporedbi s aktivnošću u 1990. No ostali gospodarski pokazatelji, od kretanja realnoga BDP-a, dohodaka i uvoza sve do kompletne bilance plaćanja, pokazuju određenu dozu sumnje da je realna trgovina sada 40 % manja od one u 1990. Stoga se čini opravdanom pretpostavka da je dio trgovine ostao izvan obuhvata službene statistike te da je indeks realnog prometa na malo podcijenjen. Mr. sc. Tihomir Stučka proveo je pak analizu obujma sive ekonomije u turizmu. Pri procjenjivanju obujma koristio se podacima ankete IPK Internationala i registriranoga turističkog prometa u sklopu statistike DZS-a. Dakle, isti turistički promet promatran je iz dviju perspektiva; na temelju toga koliko je DZS zabilježio dolazaka u Hrvatsku iz pojedine zemlje i koliko se na osnovi ankete procjenjuje da je takvih dolazaka bilo. Jednako tako, obujam sive ekonomije procijenjen je i na pokazatelju potrošnje vode u kućanstvima. Dakle, na osnovi rezultata koji se temelje na anketnim podacima, neslužbeno gospodarstvo procijenjeno je na raspon od 18,6 i 28,8 % registriranoga prometa. Vrijednost ukupnih noćenja koja nisu bila predmetom davanja procijenjena su na raspon između 0,4 i 0,6 % BDP-a u 1998, između 0,5 i 0,6 % u 1999. te između 0,5 i 0,8 % BDP u 2000. Procjena sive ekonomije u privatnom smještaju na osnovi potrošnje vode visoka je u 1999, odnosno između 39 i 53 %.

Što se tiče izračuna za posljednje razdoblje do čijih se podataka moglo doći, za ovaj tekst napravljena je analiza financijskih izvještaja za 2003. Analizirani su podaci o broju zaposlenih s obzirom na broj poduzeća i njihovih kapaciteta, čija je svrha pokazati broj zaposlenih u neslužbenom gospodarstvu.

Naime, u ukupnim brojkama, 2003. Hrvatska je imala 68084 poduzetnika, koji su ukupno zapošljavali 796896 radnika, a ukupni prihod iznosio je 451948 milijuna kuna. Ukupni rashodi iznosili su pak 440959 milijuna kuna. Nakon oporezivanja ostvarena dobit iznosila je 19994 milijuna kuna, a gubitak nakon oporezivanja 12336 milijuna kuna. Slijedom toga, konsolidirani financijski rezultat iznosio je 7658 milijuna kuna. U taj izračun uključene su i državne institucije.

U 2003. ukupno je nezaposlenih bilo 318684, a iz evidencije je iz različitih razloga (osim pronalaska posla) brisano 134127 građana.

U ukupnim brojkama na razini Republike Hrvatske, u koje su uključeni i djelatnici zaposleni u policiji i obrani, zaposlenih ima 1076619. Dakle, uzme li se u obzir da Hrvatska prema posljednjem popisu stanovništva ima 4437460 prijavljenih stanovnika, da u tom broju zaposlenih ima 1 076 619 te da je 318684 građana službeno nezaposleno, a da je 134127 nezaposlenih ali bez prava na prijavu na Zavod za zapošljavanje, opet nemamo čistu situaciju. Naime, kada se napravi izračun u kojem se od broja stanovnika (popis stanovništva 2001), koji iznosi 4437460, oduzme broj zaposlenih, dakle 1076619 (prema podacima za 2003) dobije se 3 360 841 građanin. Kada se od toga broja oduzme i broj nezaposlenih, dakle 318 684 (2003), te broj nezaposlenih bez prava na Zavodu za zapošljavanje, dakle 134 127 (2003), dobije se brojka od 2 908 030 građana. Naravno, od toga broja treba oduzeti broj umirovljenika, kojih prema posljednjim podacima ima 966 800 (popis stanovništva 2001). Kada se i do oduzme dobije se broj od 1 941 230, a od njega još treba oduzeti broj djece, učenika i studenata (koji također često rade »na crno«), koji iznosi 1093876. Tada se dobije brojka od 847 354 građana koji službeno ne rade ili su svoj rad prijavili u neku od drugih kategorija (autorski ugovor, povremeni rad i sl.) ili se pak izričito očituju kao nezaposleni (primjerice kućanice)!!

Osim toga, na ukupan broj poslovnih subjekata, dakle malih, srednje velikih i velikih poduzeća, kojih ima 68 084, zaposleno je 796 896 radnika.

Kada se od ukupnog broja poslovnih subjekata oduzme broj ukupno zaposlenih, dobiva se prosječan broj od 11,70 zaposlenih po poslovnom subjektu. Naravno, na velika poduzeća koja zapošljavaju veći broj radnika otpada i veći broj zaposlenih, no problem rada u neslužbenom gospodarstvu uglavnom se i svodi na manja poduzeća i obrte u vlasništvu pojedinaca, a ne na velika poduzeća i koncerne.

Nemoguće je napraviti izračun koji bi se mogao nazvati 100 % preciznim, s obzirom na dvojbenost podataka. Primjerice, u popisu stanovništva postoji kategorija nesposobnih za rad te kategorije ostalo i nepoznato. Te dvije kategorije građana nalaze se u ukupnom izračunu onih koji nisu nigdje zaposleni s obzirom na to da je njihova situacija dvojbena jer nije moguće dokazati da ne rade (što često nije slučaj s nesposobnima za rad). Isto tako, vrlo su dvojbeni podaci o umirovljenicima s obzirom na to da je opće poznato da umirovljenici rade u neslužbenom gospodarstvu (budući da su mirovine nedovoljne za osnovne životne potrebe). Odstupanja postoje i kod poduzetnika koji nisu poslali podatke o svojem poslovanju te kod građana koji se zbog raznih razloga nisu našli na popisu stanovništva.

Kada se krene u izračun takvih podataka neizbježno dolazi do zbrke s obzirom na proturječnost podataka, baš kao i kada se počne razmišljati o ekonomskoj sitaciji u kojoj se Hrvatska našla. Shodno tomu, nije ni čudno da svi izračuni daju različite podatke (Madžarević-Šujster — Mikulić; Faulend-Šošić; mr. Stučka, pokušaj ovdje i sl.). Cjelokupnu situaciju nije moguće procijeniti, no čak i kada se u obzir uzmu odstupanja, s priličnom se sigurnošću može ustvrditi da građana koji za život zarađuju radom u neslužbenom gospodarstvu ima više negoli je to prihvatljivo za bilo koje gospodarstvo, a pogotovo za hrvatsko koje se bori s golemom vanjskom i domaćom zaduženošću!

Tablica: Siva ekonomija u zemljama OECD-a

Obujam sive ekonomije (u % od BDP-a — metoda potražnje za gotovinom)

Zemlje Prosjek Prosjek Prosjek Prosjek Prosjek Prosjek Rast (+) ili pad (–) udjela sive

OECD-a 1989/90. 1991/92. 1994/95. 1997/98. 1999/2000. 2001/02. ekonomije od 1997/98. do 2001/02.

Australija 10,1 13,0 13,5 14,0 14,3 14,1 +0,1

Austrija 6,9 7,1 8,6 9,0 9,8 10,6 +1,6

Belgija 19,3 20,8 21,5 22,5 22,2 22,0 –0,5

Kanada 12,8 13,5 14,8 16,2 16,0 15,8 –0,4

Danska 10,8 15,0 17,8 18,3 18,0 17,9 –0,4

Finska 13,4 16,1 18,2 18,9 18,1 18,0 –0,9

Francuska 9,0 13,8 14,5 14,9 15,2 15,0 +0,1

Njemačka 11,8 12,5 13,5 14,9 16,0 16,3 +1,4

Velika Britanija 9,6 11,2 12,5 13,0 12,7 12,5 –0,5

Grčka 22,6 24,9 28,6 29,0 27,7 28,5 –0,5

Irska 11,0 14,2 15,4 16,2 15,9 15,7 –0,5

Italija 22,8 24,0 26,0 27,3 27,1 27,0 –0,3

Japan 8,8 9,5 10,6 11,1 11,2 11,1 0,0

Nizozemska 11,9 12,7 13,7 13,5 13,1 13,0 –0,5

Novi Zeland 9,2 9,0 11,3 11,9 12,8 12,6 +0,7

Norveška 14,8 16,7 18,2 19,6 19,1 19,0 –0,6

Portugal 15,9 17,2 22,1 23,1 22,7 22,5 –0,6

Španjolska 16,1 17,3 22,4 23,1 22,7 22,5 –0,6

Švedska 15,8 17,0 19,5 19,9 19,2 19,1 –0,8

Švicarska 6,7 6,9 7,8 8,1 8,6 9,4 +1,3

SAD 6,7 8,2 8,8 8,9 8,7 8,7 –0,2

Izvor: OECD

Objašnjenje: Iz ovih se podataka jesno vidi da je udio sive ekonomije u službenoj ekonomiji u zemljama OECD-a od 10% do 20 % registrirane privredne aktivnosti. Rijetke su zemlje s postotkom manjim od 10 % (samo u dvije zemlje: Švicarska i SAD; takav stupanj udjela zadržan je u cijelom desetljeću koje je predmet razmatranja) i većim od 20 % (u toj skupini izdvajaju se Grčka i Italija). U nekim zemljama dolazi do porasta udjela sive ekonomije u posljednjem razdoblju; u Belgiji udio prelazi prag od 20 % početkom devedesetih, a u Španjolskoj i Portugalu od sredine devedesetih. Neponderirani je prosjek za zemlje OECD-a od 13,2 % do 16,8 %.