SEDAM DESETLJEĆA U POLITIČKOM ŽIVOTU »PLANINSKIH HRVATA« I »PRIMORSKIH SLOVENACA«

Zlatko Matijević

Andrej Rahten, Zavezništva in delitve. Razvoj slovensko-hrvaških političkih odnosov v Habsburškoj Monarhiji 1848-1918, Založba Nova revija, Ljubljana, 2005, str. 312.

Slovenski povjesničar dr. Andrej Rahten poduhvatio se u svojoj novoj knjizi teške zadaće istraživanja političkih odnosa Slovenaca i Hrvata u razdoblju od revolucionarne 1848/49, koja je bila obilježena »proljećem naroda«, do sloma Austro-Ugarske Monarhije i njezina nestanka s političkog zemljovida srednje Europe te uspostave novih državnih granica diktiranih mirovnim ugovorima sklopljenima nakon završetka Prvoga svjetskog rata (1918).

Jednu od temeljnih odrednica u razvoju slovensko-hrvatskih odnosa tijekom druge polovice XIX. i početka XX. stoljeća autor vidi u činjenici da su Hrvati, gledajući s aspekta državnopravne tradicije, koja je imala svoje mjesto unutar sustava vrijednosti polufeudalne Habsburške Monarhije, imali određene prednosti u odnosu na Slovence, koji se nisu mogli pozvati na nešto slično. Upravo zahvaljujući hrvatskomu državnom pravu, prema Rahtenovu shvaćanju, treba razumjeti nastojanje dijela slovenskih političara da što tješnje surađuju s hrvatskom stranom u nastojanju da zajednički riješe svoj nepovoljni položaj u Monarhiji. Naravno, slovenska je strana pritom uvijek gledala zaštititi ponajprije svoje vlastite interese.

Prvi pokušaj bliske suradnje dvaju susjednih naroda doživio je potpuni neuspjeh. Naime, ilirska ideja, koja se iznjedrila u hrvatskim intelektualnim krugovima, nije naišla na plodno tlo među Slovencima. Pjesnik Stanko Vraz bio je jedan od rijetkih slovenskih intelektualaca koji su prihvatili ilirsko ime kao svoje. Kao kuriozitet valja spomenuti da su u Gajevu krugu, razmišljajući koje bi se ime moglo dati južnoslavenskim narodima kao zajedničko, došli na ideju da se svi nazovu — Slovencima. Najžešći protivnik ilirizma među Slovencima bio je jezikoslovac Jernej Kopitar, koji je prihvaćajući Karadžićevu filološku zabludu o tome da su svi štokavci Srbi, a svi kajkavci Slovenci, u znatnoj mjeri poricao postojanje Hrvata. Moglo bi se reći da su njegove ideje bile rani znak da će dobri hrvatsko-slovenski odnosi ponekad biti zamućeni neprimjerenim idejama.

Dr. Rahten se posebno usredotočio na jugoslavensku ideju, koja je bila samo jedna od etapa u pokušajima užeg povezivanja dvaju naroda. Narodnjaci, nositelji jugoslavenske ideje u oba naroda, u početnoj fazi uglavnom nisu izlazili izvan okvira »narodne sloge« te su se zadovoljavali »nadnacionalnim zbliženjem«. Tijekom afirmacije jugoslavenske ideje kristalizirali su se njezini različiti aspekti, ovisno o tome koji su se pojedinci i skupine oko nje okupljali. Ipak, ona je u početku trebala imati ulogu zaštitnika Slovenaca i Hrvata od njemačkoga, talijanskog i mađarskoga političkog, kulturnog i gospodarskog pritiska.

Krunidba Franje Josipa I. za ugarskoga kralja (1867) u Budimpešti bila je povod za manifestiranje ne samo političkoga zajedništva nego i onoga etničkoga. Naime, oko 600 hrvatskih narodnjaka umjesto da se, kao što se očekivalo, pridruži svečanostima u mađarskoj prijestolnici, demonstrativno se uputilo u Ljubljanu, gdje su sa svojim slovenskim domaćinima klicali »jednom narodu jedne krvi i jezika«.

Rahten u svojim raščlambama slovensko-hrvatskih odnosa ne prelazi šutke preko kontroverznog odnosa Stranke prava prema Slovencima. Naime, pravaši su od Slovenaca tražili da se s Hrvatima ujedine pod zajedničkim hrvatskim imenom, jer su oni ionako samo »planinski Hrvati«. Dakako, da slovenska strana nije ostala dužna. Ona je Hrvate proglasila — »primorskim Slovencima«. Takvi nesporazumi, ipak, nisu ostavili dublji trag u odnosima dvaju naroda.

Analizirajući mnogobrojne programske spise dijela hrvatske i slovenske političke elite, Rahten je uočio snažnu prisutnost austrofilstva, koje je imalo ishodište u austroslavizmu. Potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća Katolička narodna, odnosno Slovenska ljudska stranka, s jedne strane i hrvatski pravaši, s druge strane, vidjeli su rješenje nacionalnog pitanja svojih naroda isključivo u osloncu na Beč, odnosno Habsburgovce kao nositelje suvereniteta u multietničkoj dualistički uređenoj Monarhiji. Predstavnici političkoga katolicizma u slovenskim zemljama, predvođeni Šusteršičem i Krekom, te hrvatski pravaši, izrasli iz liberalnih ideja XIX. stoljeća, težili su stvaranju slovensko-hrvatskoga političkog savezništva radi stvaranja povoljnih uvjeta za sudjelovanje u državnopravnoj reformi Monarhije.

Nakon što su se austrougarske vlasti odlučile na aneksiju Bosne i Hercegovine (1908), dio slovenskih i hrvatskih političara, katoličkih i pravaških opredjeljenja, podupirao je planove o rekonstrukciji države i njezinoj unutarnjoj konsolidaciji. Ulazeći u dublju analizu tih zamršenih političkih procesa, autor je pokazao odlično poznavanje odnosa unutar Carevinskog vijeća u Beču, zajedničkog parlamenta za sve zemlje cislajtanskog dijela Monarhije, u kojem se zrcalila sva slojevitost političkih interesa raznih naroda habsburške države. Kao posebno važan treba naglasiti Rahtenov doprinos u rasvjetljavanju raznih, uglavnom trijalističkih koncepcija, uređenja položaja »južnoslavenske jedinice« unutar preuređene Monarhije. Uloga prijestolonasljednika Franje Ferdinanda d’Este osvijetljena je mnogobrojnim relevantnim, malo poznatim činjenicama koje nam pružaju čvrst oslonac za promišljanje o državnopravnim koncepcijama toga nesuđenog vladara.

Hrvatski katolički pokret, koji je imao značajnu ulogu u slovensko-hrvatskim odnosima tijekom prvih desetljeća XX. st., imao je svoje neposredne uzore i poticatelje među slovenskim svećenicima i katoličkim političarima i intelektualcima. Tijesna suradnja hrvatskih organiziranih katolika i pripadnika Slovenskoga katoličkog pokreta manifestirala se i u zajedničkom političkom djelovanju u posljednjim godinama postojanja Austro-Ugarske Monarhije. Prihvativši jugoslavensku ideologiju, odnosno ideju o jedinstvenom jugoslavenskom narodu, kao temelj za rješavanje nacionalnog pitanja dvaju naroda, predstavnici obaju pokreta aktivno su se uključili u rušenje Monarhije i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Realnost jugoslavenske države ubrzo je rasprsnula iluziju o jednom narodu i njegovoj samostalnoj državi. Politički odnosi unutar novonastale kraljevine nisu bili povoljno ozračje za daljnji razvoj tradicionalno dobrih slovensko-hrvatskih odnosa. Prijašnja zajednička borba za nacionalnu emancipaciju i ravnopravnost s ostalim srednjoeuropskim narodima pala je u zaborav, a mnogi su prijepori, uvjetovani jugoslavenskim političkim okvirom, izbili u prvi plan.

Nakon višedesetljetnoga jugoslavenskog nesporazuma tek je »Miloševićevo velikosrpstvo«, kako to ističe Rahten u nedavno objavljenom razgovoru za jedan zagrebački dnevnik, »ponovno ujedinilo slovenske i hrvatske političare, koji su potkraj osamdesetih godina pronašli novi zajednički interes: utemeljenje samostalnih država koje će postati ravnopravni dio Europske unije«.

Nadajmo se da nas u budućnosti čekaju »zavezništva«, a ne »delitve«.