Tema broja: CRNI STEREOTIP ZAPADA

Jerzy Jedlicki

Autor je povjesničar. Esej je s poljskoga preveo Filip Kozina. Izvorno je objavljen u knjizi Mity i stereoptipy w dziejach Polski, Warszawa, 1991. — Za ovaj je prijevod korišten tekst iz knjige Çwiat zwyrodnialy. Lbki i wyroki krytyków nowoczesnoüci, Wydawnictwo Sic!, Warszawa, 2000, str. 63-82.

Za poljske intelektualne elite, za književnost i političku misao, europski Zapad uvijek je bio glavno polazište. Kroz cijelo jagelonsko razdoblje, bez obzira na uniju s Litvom i ekspanziju poljske države na istok, jačale su kulturne veze sa Zapadom, da bi kulminaciju dosegnule u 16. stoljeću. Poslije, u doba protureformacije i u prvoj polovici 18. stoljeća te su veze oslabjele, a poljska je plemićka kultura primila — barem u očima zapadnih promatrača — orijentalni kolorit. Zapravo, sarmatizam je bio — u običajima i mentalitetu — izvorna pojava, vrlo originalna, ali i pojava koja je ogradila Poljsku i Litvu od brzog vala civilizacijskih promjena sa Zapada. Čak i tada, unatoč povećanoj ksenofobiji poljskog plemstva i unatoč njegovoj umišljenosti, ipak ni najmanje nije nestao osjećaj pripadnosti Europi, svijetu latinskoga kršćanstva, koji je Poljska trebala hraniti svojim žitom i braniti svojim viteškim prsima, kako bi se drugi narodi mogli usavršavati u znanosti i umjetnosti.

Tu sarmatsku dogmatiku, na koju se oslanjalo iluzorno uvjerenje o neophodnosti Poljske za Europu, energično su napali nositelji prosvjetiteljske ideje u Poljskoj, počevši od izmaka vladavine Augusta III. U njihovim spisima Zapad se neprestano pojavljivao kao uzor zaostaloj Poljsko-Litavskoj Uniji (Rzeczpospolita). Bio je to ipak selektivan i slojevit uzor. U projektima političkih reformi za društveni uzor najčešće su uzimane »slobodne« države s vladom, kakva je bila i u Poljskoj — »republikanska«, ali koja je funkcionirala: dakle, države kao što su Engleska, Nizozemska, Švicarska, rjeđe Švedska i Venecija. Poslije su, čak na vrh te liste, došle Sjedinjene Američke Države. Burbonska Francuska bila je, razumije se, nepopularna kao apsolutistička monarhija, no francuski jezik postao je za obrazovane Poljake, kao i u gotovo cijeloj Europi, međunarodnim sredstvom sporazumijevanja, kao i društvenom modom viših slojeva, a barem površno poznavanje francuskih filozofa bilo je sastavni dio bontona. Poljski su ekonomisti popularizirali ideje francuskih fiziokrata, njemačkih kameralista i s divljenjem pisali o engleskim tehničkim izumima. Ponovno su u modu ušla putovanja magnata, plemićkih sinova, svećenika i znanstvenika na Zapad. U tom smjeru — osobito u Sasku i Francusku — uputio se prvi val poljske političke emigracije za vrijeme i nakon Barske konfederacije, a također i drugi val — nakon poraza 1792. godine.

Kozmopolitizam i zapadnjaštvo znamenitih ljudi poljskog prosvjetiteljstva, s kraljem Stanislavom Augustom na prvom mjestu, na svim razinama otežavalo im je zadobivanje popularnosti među konzervativnim plemstvom, bez čijeg pristanka nije bilo moguće ostvariti nikakvu bitniju reformu države. Iz toga proizlazi postupna, realnosti prilagođena promjena stila i taktike. Nakon prve podjele, modernizatori sve češće i uvjerljivije naglašavaju istovjetnost svojih prijedloga s narodnom tradicijom i rugaju se oponašanju stranih novotarija u modi, običajima i filozofiji: također i onda kada ih sami puštaju u optjecaj.

Propast Poljske i nade za njezino obnavljanje, na početku povezane s pobjedama Francuske revolucije, a poslije — i znatno jače — s Napoleonovim pobjedama, učvrstile su u stajalištima poljskih prosvjetiteljskih slojeva i velikog dijela plemstva profrancusku orijentaciju, a skupa s tim francuske utjecaje na poljsku kulturu i, naravno, na uređenje i zakonodavstvo Varšavskog vojvodstva. Ta istaknuta pozicija Francuske i uporna vjera u njezinu zainteresiranost pitanjem poljske neovisnosti, trebala je preživjeti slom Carstva i novu podjelu Poljske, izvršenu na Bečkom kongresu, kao i mnoga potonja razočaranja. Na kraju su se dakle, u granicama Rusije, Austrije i Pruske, našli podijeljeni dijelovi zemlje, čije su posjedničke, političke i intelektualne elite bile snažno frankofilske te su zadržale živ osjećaj povezanosti s liberalnom strujom zapadne kulture u najširem značenju te riječi. Budući da su u sva tri dijela Poljske nakon 1815. poduzeti pokušaji sređivanja odnosa s vladarima i tomu se uglavnom okrenula poljska misao i politička praksa (a barem u Poljskom Kraljevstvu pod vladavinom Aleksandra I. obećavajućim su se činile šanse očuvanja autonomije), odnos prema Zapadu, ništa ne gubeći na značaju, ponovno se počeo pomicati iz sfere svakodnevne politike prema razmatranjima o temi tipa civilizacije. Tu je polazna točka naših istraživanja.

Značajno je da je poljska tradicija, koja je učvršćena u prvoj četvrtini 19. stoljeća, pojmovima Europe i Zapada obuhvaćala dvije zemlje, Francusku i Englesku, koje se — uz sve razlike koje su ih dijelile — smatralo modelima nove civilizacije, dok se rjeđe uzimalo Nizozemsku i njemačke države, ali s iznimkom Pruske i Austrije. Iz razumljivih razloga odnosi s državama djeliteljicama i utjecaj njihovih kultura predstavljali su Poljacima poseban problem.

S obzirom na tako definiran Zapad, stajališta je — što je bogato posvjedočeno u poljskoj literaturi od 1815. do 1830. godine — i dalje karakterizirala već spominjana ambivalencija. Nakon gubitka samostalne državne egzistencije i, što nije manje važno, podjele poljskoga pučanstva i zemlje između tri državna organizma (zapravo četiri, jer Poljsko Kraljevstvo i zemlje pripojene Ruskom Carstvu treba tretirati odvojeno), koja su uvodila različite pravno-administrativne poretke i prosvjetne sisteme, očuvanje poljskog kulturnog identiteta postalo je osnovnim imperativom i uvjetom budućeg preporoda. Otuda osobit kult povijesti, vezanost uz narodnu tradiciju i višekratna pijetetska obrana čistoće jezika. Otuda stalno ponavljani pozivi na obranu pred poplavom tuđinstva, što je u praksi prije svega trebalo označavati stavljanje prepreka utjecajima francuske kulture, koja je u velikoj mjeri prevladavala nad njemačkim utjecajima, a još više nad ruskim. S druge strane, pretjerano njegovanje tradicije i »nacionalnosti« prijetilo je uništenjem razvojnih poticaja, iako je istodobno bila prijeko potrebna strategija za samoodržavanje. Toga su savršeno bili svjesni i poljski liberali, koji su crpili ideje reprezentativne vlade i ustavnih sloboda, kako iz Engleske tako i iz pisama Benjamina Constanta, i profesori koji su na tri poljska sveučilišta (Krakov, Vilnius, Varšava) širili zapadne znanstvene teorije i istraživačke metode, a također i svi oni koji su željeli modernizirati poljoprivredno gospodarstvo i postaviti osnovu za naprednu industriju. Po njihovu shvaćanju, uvjet gospodarskoga, društvenog i prosvjetnog napretka bio je kritičko korištenje zapadnih iskustava i njihova razumna prilagodba lokalnim mogućnostima.

Tako na primjer poljski ekonomisti toga razdoblja (Surowiecki, Skarbek, Krysizski), koji su priznavali nužnost uvođenja Poljske na put industrijskog razvoja, ni najmanje nisu bili nekritični prema koncepcijama liberalne ekonomije, a još više u odnosu prema američkom modelu industrijalizacije. Tražili su — barem u teoriji — takav razvojni put koji bi omogućio Poljskoj zaobilaženje dramatičnih iskustava proleterizacije sela, neljudskih uvjeta tvorničkog rada i opasnih klasnih sukoba. U takvom sustavu realističke i selektivne recepcije stranih uzora, nije bilo mjesta ni za naivni entuzijazam prema industrijskoj civilizaciji, ni za njezin crni stereotip.

Ipak je, u samom srcu te nove civilzacije, prije svega u Engleskoj, njezin napredak poput sjene pratila kritika koja je napadala njezine same osnove. Konzervativci, počevši od Edmunda Burkea, napadali su doktrinu društvenog ugovora i slobodne konkurencije. Raspad općinskih i korporacijskih zajednica, nestanak osobnih i hijerarhijskih okova i ovisnosti njima je bio simptom propasti, a ne razvoja. Društveni radikali tipa Williama Cobbetta, u industrijalizmu i u kapitalizmu (avant la lettre) pronalazili su glavni izvor bijede, društvene nepravde i dehumanizacije procesa rada. U očima romantičara (Coleridgea, Southeyja i drugih) primat ekonomskih vrijednosti (za što se obično optuživalo same ekonomiste kao tobožnje zakonodavce novog društva) vodio je degradaciji ljudskog duha, prirode i umjetnosti.

Svi ti motivi spojili su se u patetičnim Carlyleovim tiradama protiv mehaničkog stoljeća koje uništava ljudsku osobnost, i po njegovoj viziji — neprekidne sankilotske revolucije. Još dugo, sve do našeg stoljeća, gurao se taj trag optužbe, bunta i odbojnosti pokretan hladnom učenošću i modernošću, vrevom i dimom velikoga grada i utilitarističkom etikom. U literaturi zemlje uzora svjetovne znanosti, tehnike, industrije i kapitalizma, neprestano se vraća užasnutost da su ljudi mogli stvoriti nešto tako neljudsko kao što je industrijsko društvo. Grad, stroj, novac, bili su — konzervativcima, jednako kao i radikalima, uostalom nije ih uvijek lako razlikovati — utjelovljenje demonskih sila koje su se nalazile u prirodi čovjeka, prirodi kapitalizma ili u prirodi kao takvoj. Tako odvratna civilizacija — odvratna moralno i estetski — morala je propasti: zbog toga je trijezna, trgovačka, viktorijanska Engleska trebala roditi cijelo pleme proroka propasti i preporoda: katastrofičara i utopista.

Slične ideje, koje su kapale iz Engleske, Francuske i Njemačke, lako su se prihvaćale u manje razvijenim zemljama, ali su tada istoga trenutka mijenjale svoju funkciju, jer se samokritika kulture pretvarala u optužbu zla, koje prijeti izvana, zla kojemu se može i treba — dok je još vrijeme — pružiti otpor preko učvršćivanja drugačijih i viših vrijednosti narodne kulture.

Ideje putuju znatno brže nego materijalne osnove civilizacije. Drugotna, plagijatorska kritika ekonomije i industrijalizma u predindustrijskom društvu, kritika Mehanizma u još uvijek napola feudalnoj zemlji, bila je obrambeni stereotip, crni stereotip Zapada. Taj se stereotip tako raširio u poljskoj literaturi, i domaćoj i emigrantskoj, u tridesetogodišnjem razdoblju od 1831. do 1861, da jedva odlomke bogate dokumentacije možemo ovdje predstaviti kao primjer.

U formiranju te negativističke slike bitnu ulogu odigrao je mladi romantičarski pokret. Romantičarski pjesnici i kritičari u Poljskoj, slično kao i u Njemačkoj ili Engleskoj, izražavali su odbojnost prema kozmopolitskoj ostavštini prosvjetiteljstva, prema pojednostavljivanjima racionalizma i empirizma, koja po njihovu mišljenju nisu bila sposobna za otkrivanje životnih istina. Prije svega, njihov prijezir budila je komercijalizirana velegradska civilizacija. Poljski romantičari bili su pri tome izvrsno upoznati s filozofskim i književnim pokretom moderne Europe i sa zapadnom polemikom o obliku i budućnosti civilizacije. Postajali su protuzapadnjacima samo utoliko, ukoliko su smatrali da utilitaristička i trgovačka etika dominira nad etikom žrtvovanja i slobode. Tu zabrinutost dijelili su s predstavnicima i drugih poljskih književnih i političkih smjerova.

Kao što je već rečeno, mnogim misliocima i piscima politička ekonomija predstavljala je načela degenerirane etike. Pojednostavljene teoretske koncepcije te političke ekonomije, koje su se ticale motivacije djelovanja gospodarskih subjekata, dosta priprosto shvaćale su se kao norme antidruštvenih ponašanja. To shvaćanje brzo je prodrlo sa Zapada u Poljsku. Godine 1829. poznati varšavski bibliograf i književni kritičar Feliks Bentkowski pisao je u recenziji poljskog izdanja francuskog ekonomskog leksikona da principi političke ekonomije: »čini mi se potkopavaju društvene veze, ponižavaju ljude do jednostavnih računovodstvenih strojeva, uništavaju principe morala i dobrih običaja, koji su... navodno, i uvjet egzistencije naroda.«1

Taj je sud ubrzo postao općepoznat i više puta ponavljan. U modu je ušlo suprotstavljanje evanđelja i ekonomije kao dvaju proturječnih kanona morala, od kojih će ili jedan ili drugi odrediti europsku civilizaciju.

Nakon poraza Studenačkog ustanka (1830-1831) stigao je novi, ovaj put specifično poljski motiv odbojnosti prema Zapadu. Naime, bila je to golema ogorčenost držanjem Engleske i Francuske, čije su liberalne vlade i parlamenti dosta ravnodušno promatrali poljsku borbu za neovisnost. Također se i poljska politička emigracija, koja je u tim zemljama našla azil, osjećala uglavnom strano među građanima zauzetim vlastitim interesima. Tada se u emigraciji ustalila slika Zapada koji štuje idole trgovine i blagostanja, a ravnodušan je za životne istine, za borbu porobljenih europskih naroda s despotizmom. Ta dijagnoza bila je u emigraciji uskoro općeprihvaćena, i malobrojni su bili oni koji su je pokušavali osporiti u ime univerzalnih vrijednosti liberalizma i gospodarskog napretka.

Averziji prema piljarskom Zapadu osobito snažan izraz dali su ideolozi radikalno-demokratskog smjera, koji se formirao u Engleskoj u organizaciju pod nazivom Gromada ludu polskiego, težeći utopiji kršćanskoga komunizma. Oni su napadali umjerenije predvodnike Poljskoga demokratskog društva (sa sjedištem u Francuskoj) zbog toga što će Društvo — namjeravajući zadržati instituciju vlasničkog prava — »pretvoriti poljoprivrednu Poljsku u industrijsku, stvoriti moćnu kastu novčara, aristokraciju krumpira i sirova, vlastelu obrtnika i trgovaca na malo, kastu nezasitnu i podlu, bez osjećaja koje krase više biće, rasu koju je Krist u svetoj srdžbi svojoj konopcem izbičevao...«2

Isto tako je i demokratskoj ljevici, kao i romantičarskim pjesnicima, utjelovljenje svih omraženih karakteristika političkog i trgovačkog egoizma bila službena orleanska Francuska, što ni najmanje ne isključuje vjeru u drukčiju Francusku — republikansku ili (kao u Mickiewicza) bonaparteovsku — koja u sebi zadržava plamen slobode i težnju za revolucionarnim pobratimljenjem naroda. Osuda svijeta građanskih vrijednosti i političkih elita Zapada ni najmanje nije isključivala ni sudjelovanje poljskih prognanika u europskom intelektualnom životu, a štoviše ni njihove veze s opozicijskim i revolucionarnim skupinama. Tako su se, primjerice kod Mickiewicza, mnogobrojne osude Zapada kao degeneriranog tipa civilizacije spajale s nestrpljivim očekivanjem prilike kada će se na krhotinama Svete alijanse i cijelog omraženog europskog poretka nakon Bečkoga kongresa dovršiti ujedinjenje europskih naroda pod vodstvom Francuske. Kulminaciju sličnih nada, ali i njihov neposredan kraj, donijelo je Proljeće naroda.

Ipak, kada govorimo o idejnim stereotipima i klišejima, silom prilika manje nas zanimaju pogledi natprosječnih umova, originalne filozofske konstrukcije i vizije svijeta, a više to što je ulazilo u svakodnevnu uporabu, a što je našlo izraz u stvaralaštvu pisaca minorum gentium, u novinarskim člancima, u političkoj publicistici i programima stranaka.

Nadasve obilna dokumentacija protuzapadnog stereotipa može se pronaći u spisima poljskih tradicionalista i konzervativaca, koji su nastojali ojačati u svojih sunarodnjaka uvjerenje, koje je uostalom imalo staro plemićko podrijetlo, da se nema na čemu zavidjeti gradskoj i industrijskoj civilizaciji. Mnogo autora čak je smatralo da je slabost građanstva korisna za Poljsku i njezinu budućnost. Oslonac poljaštva — dokazivao je u Parizu Stefan Witwicki — je seoska kuća i susjedske veze, a ne gradovi. »I Bogu hvala što je tako. Ako se stvar dublje pogleda, može se ne primijetiti kako to vide druge države i nikada sebi porast gradova ne željeti.«3

U zemlji u kojoj se već izdvajao pravac »organskog rada«, mišljenja o Zapadu više su se razlikovala. Stereotip materijaliziranog Zapada prevladavao je u konzervativnoj literaturi ruskog dijela Poljske, koji su opetovano širili desni ekstremist Henryk Rzewuski, kršćanski moralist Józef Ignacy Kraszewski i stotine manje poznatih pisaca. Najveće zgušnjavanje tamnih boja, turobnih upozorenja i pretkazanja, dolazi u godinama reakcije nakon Proljeća naroda, koje se obično smatralo najavom znatno veće kataklizme. Izlazak radničkih masa na ulice Pariza, objelodanjivanje socijalizma, više ne kao ideje plemićkih doktrinera, već kao društvene snage, izgledalo je kao navještaj kraja liberalnog razdoblja, revolucionarni obrat koji su s nadom očekivali radikali, a konzervativci s mješavinom užasa i satisfakcije.

Stereotip »hladne« civilizacije koja izaziva odumiranje društvenog tkiva, ponovno je bio sličan i na desnici i na ljevici. Jan Kanty Podolecki, ideolog Poljskoga demokratskog društva, pisao je u Parizu 1849. godine: »Prosvijećena Europa nema ništa osim forme i negacije. Čovječanstvo ne živi ni formom ni negacijom, stoga u njoj život umire... Sve, što osjeća smrt, utapa se u blatu, zlatnoj teladi i idolima robuje... Forma, koja je predočavala ideju u nastajanju, istinu živu i svetu, kad je ideja krenula dalje, kad je istina u život ušla, kad se svetost krvlju i blatom okaljala, ostala je isključivo formom. Tako se laž, licemjerje, samoljublje, oholost, lupeštvo, lakomost bore riječju, uljepšavaju se formom i dobrodušne oči svetim pijeskom zasipaju. Dobra volja svuda je ubijena. Nedostatak ljudi, nedostatak strasti. Sve je zgrčeno, malo, u grčevima izdisaj traži, čeka, ne zna što — puno priča o napretku, a u nj ne vjeruje... Venu izvori života; snaga, što je svijet gurala, slabi; tame sve zakrivaju; sva srca, čak i ženska i dječja, stežu se od hladnoće. A ljudi se dana pribojavaju i uživaju u tamama.«4

Konzervativci su pisali slične epitafe Zapadu, liberalizmu, građanskom napretku, samo što je njima ta revolucionarna kataklizma koja se približavala, trebala biti đavolja pobjeda. Neki su još vjerovali da će se Europa otrijezniti nad rubom ponora. »Civilizacija samoljublja i nasilja« — pisao je Antoni Morzycki 1852. godine — »...nesreća je ljudskog roda, i upravo glavni zadatak današnjeg razdoblja bit će izvući se iz hladnih i zagušljivih, pa makar i cvijećem uljepšanih, pećina te civilizacije.«5

Józef Goluchowski, bivši profesor filozofije u Vilniusu, a potom zemljoposjednik u Kraljevstvu, iscrtao je još demonskiju sliku civilizacije, koja »ugađajući prepožudnom smjeru i emancipirajući se sve više od vlasti religije i morala, probudila je, ne samo u bogatijih već nakon njihova primjera i u cijelih masa, mnoštvo požudnih strasti, ranije im nepoznatih, koje nije moguće zadovoljiti jer požuda koja je jednom raspuštena, u galopu prestiže sva sredstva zadovoljenja i nitko ju nije u stanju stići.« Ekonomsko natjecanje — dokazivao je — uništava veze među ljudima i izaziva rat svih protiv sviju sve do potpunog uništenja. Građanska društva, koja su izgubila kršćansku moralnu povezanost, pokazat će se nezaštićenima što se tiče nadolazeće revolucije razbaštinjenih masa. Već pucaju vezivna tkiva, bliži se strašna i zaslužena propast Europe: »U sveopćim porazima, u sveopćim pošastima, pojedinci nemilosrdno ginu, nevini ginu s krivima, jer pred velikim razmjerima više pravednosti iščezava individualna nevinost. Trijumf zla, koji se izgleda približava, još manje će ju znati cijeniti.«6

Pred katastrofama revolucije i »socijalne centralizacije« Poljsku je moglo očuvati — kao i sve Slavene — jedino odupiranje kušnji istodobno i kapitalizma i socijalizma, ustrajanje u vjeri i jednostavnim vrlinama poljodjelskog naroda, što je u ideji te doktrine trebalo označavati ne zastoj, nego različit razvojni put. Stajalište da se u okviru kršćanske Europe ostvarilo — od 18. stoljeća — novi veliki raskol, postalo je toliko svakodnevno, da je 1861. moglo dospjeti u enciklopediju izdavanu u Varšavi. Pod natuknicom civilizacija u njoj čitamo: »Postoji naime jedna civilizacija, zvana moralna, puna jednostavnosti, plemenita i nevina, druga industrijska ili učena, povezana sa sklonošću prema bogatstvu i luksuzu. U prvoj cvate vjera, žive srčana nadahnuća, druga blista sjajem umjetnosti i obrta, trgovine, rukotvorina i gotovo svakim razvojem inteligencije. Ali s napretkom spoznaje ili znanja, vjera nestaje i jedino snaga interesa snaga veza je sigurnosti, koja međusobno veže ljude... pod pritiskom takve civilizacije, u nas danas obično zvanoj zapadnom civilizacijom, staje pjesničko pjevanje i nadahnuća likovnih umjetnosti; sve ide pod hladni račun i sve ima svoju cijenu. Nažalost, moramo priznati da se slična civilizacija čini karakterističnom za 19. stoljeće.«7

Taj višeglasni čin optužbe i proroštva uništenja, koji odjekuje iz stotina poljskih spisa i knjiga polovice stoljeća, izazivao je, naravno, i obranu. Liberalni optimisti, pritisnuti porazima iz četrdesetih godina, polako su se vraćali na prijašnje stanje vjere u evolucijski napredak, u Zapad, u Europu. Preteča poljskog pozitivizma, Józef Supizski, koji je na Zapadu proveo mnogo godina, iz Lavova je odgovarao poljskim moralistima: »Nemojte nam zgaditi Englesku i Francusku, jer Engleska i Francuska vladaju svijetom, a mi slušamo cijeli svijet; ne nazivajte njihov život »prljavom kaljužom«, jer ta kaljuža daje ljude kraj kojih vi ne možete ništa značiti; ne prljajte njihovu marljivost imenom egoizma, jer taj egoizam čini za državu žrtve o kakvima mi ni sanjati ne znamo. Materija, koju želite okaljati, uvjet je i pojava postojanja na zemlji.«8 Nekoliko godina prije Siječanjskog ustanka optimisti su u Varšavi stvorili snažnu tribinu u novinama Gazeta Codzienna (Polska) Leopolda Kronenberga, koje su razvile patetičnu promidžbu zapadne znanosti, ekonomije i industrije. Nakon dva putovanja na Zapad urednik Gazete Ignacy Kraszewski odricao se crnog stereotipa, koji je prije s najvećom uvjerenošću sukreirao. Sada, 1861. godine, pisao je da se zapadnu civilizaciju naziva »materijalnom« jer ona stvarno rađa neku hladnoću u ljudima, čisti život od zabluda i sanjarenja; ali odmah je dodavao: »...negdje drugdje gotovo iste posljedice izaziva bijeda, nedostatak obrazovanja i, što se često uz njih veže, vjera u nekakvu fatalnost koja vlada svijetom. Najveći dar civilizacije možda je opće ublažavanje ljudskih odnosa, ucjepljivanje emocionalnih oblika tamo gdje čak i emocija nedostaje... i civiliziranje te životne borbe koja je najteža, jer liči na životinjsku... Pravednost nalaže priznati da se sve opredjeljuje za napredak, koji je po božjem zakonu, od umrtvljivanja ničemu se dobrom ne može nadati, a nazadnjaci, koji u njemu vide utopiju, ili su slijepi ili krivovjerni.«9

Sličnu ambivalenciju i nešto kao osjećaj stagnacije nalazimo u Norwida, primjerice 1860. kada je u raspravi O Juliuszu Slowackom napisao: »Još se guramo, još tumaramo između te netradicionalne civilizacije, čija je velika praktičnost često veoma nečasna, i između naše ljubljene tradicionalne civilizacije, čije je veliko poštenje veoma nepraktično, još uvijek smo, jednom riječju, SAMO ljudi 19. stoljeća.«10

Tek deset godina nakon Siječanjskog ustanka, kada su pozitivisti nastupili sa svojim programom »probijanja prozora Europi« i kad je također značajna frakcija poljskih konzervativaca pod vodstvom krakovskih »stanjčika« prešla na zapadnjačke pozicije, taj negativni stereotip buržoaske civilizacije povlačio se, istiskivan sviješću uskih i trajnih veza poljske kulture sa Zapadom. Unatoč svemu, rasprava o vrijednosti i bezakonju te civilizacije trajala je i dalje u poljskoj literaturi, neprestano oživljavajući u polemikama tradicionalista, liberala, socijalista i seljaka — isto tako kao što nije gubila na važnosti u francuskim ili engleskim svjetonazorima.

Pokušajmo donijeti nekoliko zaključaka.

Crna slika Zapada, koja je najjaču artikulaciju postigla u razdoblju zreloga i kasnog romantizma, ali koja je od romantizma bila i ranija pa i dugovječnija pojava, hranila se, kao i svaki stereotip, selektivnim promatranjem realnih pojava. Kroz filtar snažnih emocija prolazili su samo oni snopovi opažaja, one relacije i dijagnoze, koji su potvrđivali prije učvršćenu aksiologiju, dajući u konačnici jednobojnu i jednoznačno određenu sliku, a usporedno s učvršćivanjem — sve tvrdoglaviju za konfrontaciju s empirijom.

Kakvi su, ipak, bili društveni izvori tih emocija? Najlakše ih je objasniti adaptacijskim strahom, otporom koji stare klase obično stavljaju pred promjene koje prijete dezintegracijom tradicionalne kulture, rušenjem njezina pravilnog sustava vrijednosti i društvene hijerarhije. Zbog toga je poznato da se sličan konstruirani stereotip zapadne civilizacije — kao laičke, materijalizirane, potrošačke — javlja u svakoj zemlji u koju dolazi njezina ekspanzija i uvijek se toj slici suprotstavlja idealizirana slika vlastite kulture: bilo samo nacionalne, bilo uronjene u kakvu širu zamišljenu cjelinu — u pangermansku, slavensku, islamsku, afričku kulturu i tome slično.

Je li u Poljskoj u 19. stoljeću otpor i strah pred promjenama bio doista tako sveopći i snažan? Za to je teško pronaći dokaze. Seljačke su mase, bar do ukidanja feudalnih odnosa, još uvijek imale premalo dodira s produktima materijalne kulture, a još manje s produktima europske intelektualne i političko-pravne kulture, da bi se problem uopće mogao pojaviti u njihovu vidokrugu. Koliko god je stereotip Židova, Moskovljanina ŠRusa, op. ur. š ili Nijemca mogao biti u određenoj mjeri iskrivljena generalizacija svakodnevnog iskustva, isto se za stereotipe Zapada ne može reći. Što se tiče zemljoposjednika, a posebice tzv. višeg društva, od vremena prosvjetiteljstva njega su pak neprestano osuđivali moralistička književnost i komedije, upravo zato što tako uživa u svakojakim stranim novotarijama, u čarima gradskog života, u putovanjima na Zapad, u francuštini. Kako god da je ta recepcija stranih uzora bila plitka i snobovska, samo pak usmjeravanje tog snobizma uopće ne svjedoči o nekakvoj sveopćoj nevoljkosti prema Zapadu. Stručna inteligencija, s druge strane, bila je najtemeljitije pozapadnjačeni društveni sloj. Jedina grupa u čijem je nasljedstvu — u pismima, u memoarima i političkim manifestima — lako pronaći dokaze spontane nevoljkosti i prijezira, bili su politički emigranti, u kojih se trauma neprilagođenosti vezala sa snažnim osjećajem duhovne stranosti: i oni su ipak radije proklinjali zemlju koju su naseljavali — Francusku, Englesku ili Ameriku — nego »Zapad« općenito.

Prije nego se shvaćanje Zapada prihvatilo u svakodnevnom jeziku, da bi u paru sa shvaćanjem Rusije obilježilo polove političke orijentacije, najprije je bilo ideološki konstrukt, koji je trebao jačati uvjerenje o civilizacijskom raskolu Europe na njezin germansko-romanski i slavenski (s Rusijom ili bez Rusije) dio, što bi realiziralo drugačije, pa čak i suprotne vrijednosne poretke. Ta je teza zauzimala ugledno mjesto u strukturi svjetonazora, kako konzervativnoga tako i radikalno-demokratskog, a protiv njega se borio liberalni organistički centar, koji je držao stajalište gospodarskog i kulturnog evolucionizma.

Crna slika modernog Zapada u Poljskoj nije nastala spontano kao automatska reakcija na kontakt sa stranom kulturom, nego je bila didaktički stereotip, koji je služio — zajedno s pozitivnim stereotipom poljskoga nacionalnoga karaktera — jačanju oslabljenog osjećaja vlastite vrijednosti poniženog naroda i valorizaciji njegove domaće tradicije, uostalom različito rekonstruirane. Ako dakle učestalost umnožavane matrice može općenito biti mjerom društvenog stava, onda u tom slučaju vjerojatno na osnovi obrnute relacije: što su se u nas atraktivnijima predstavljale zapadne ideje, tehnologije ili potrošački modeli i što je brže bilo njihovo prodiranje do različitih društvenih slojeva, to je u književnosti i tisku bio jače artikuliran prijezir prema Zapadu. Štoviše, jačanje ruskog ili pruskoga nacionalnog pritiska izazivalo je, kao i uvijek, novi val upozorenja pred Zapadom. Dijelom, tumači se to bez sumnje razočaranjem zbog nezainteresiranosti i pasivnosti Zapada prema poljskoj borbi za slobodu, ali također i time da je strah pred odnarođivanjem usmjeravao inteligenciju prema gorljivoj obrani poljskoga kulturnog identiteta, pa makar je prijetnja primjećivana s potpuno druge strane. Ruska civilizacijska ponuda najčešće se Poljacima činila malo privlačnom i barem do vremena nakon Siječanjskog ustanka ne odveć opasnom. Stoga je najranije u poljskom antigermanskom bismarckovskom razdoblju našao izraza strah pred političkom, ekonomskom i kulturnom okupacijom te države.

Borba sa stranim elementima pojavljuje se onda kada strani element postaje zarazan i privlačan. Ali ako je zarazan, onda je idejna borba s njim besmislena. Brošure protiv industrije, burze i stranoga kapitala još nigdje nisu spriječili industrijalizaciju, ako je već postojala potražnja za industrijskim proizvodima. Upozoravanja viših i nižih društvenih klasa protiv kupovine stranih proizvoda i stranih ideja također nikada nisu imali rezultata. Borba s kozmopolitizmom bila je instrumentalno besplodna strategija. Očuvanje neiskvarenih izvora vlastite kulture, poljske povijesne misije ili slavenske idiličnosti i jednostavnosti, nije stvorilo samo po sebi civilizacijsku alternativu koja bi bila sposobna razvijati se samostalno, ne samo u svijetu ideja već i u realnoj društvenoj okolini i u suparništvu s utjecajnijim narodima. Instrumentalna korisnost stereotipa ipak nije odgovarajuća mjera. Kompenzacijska funkcija ideje propasti Zapada čini se očigledna. Ta je ideja izvršavala isti psihološki zadatak kao i svaki negativni stereotip: zadatak eksteriorizacije zla. Vrag živi negdje drugdje, iskušava nas i moralno kvari — ali izvana. Hoda u njemačkim salonskim kaputima, govori francuski, špekulira na burzi i nema pristup onima koji čuvaju poredak i nacionalnost.

Paradoksalno je ipak da je taj protuzapadni stereotip bio kopiran iz engleskih, njemačkih i francuskih spisa, pa je onda sam po sebi dokaz zapadnjačkog utjecaja na svjetonazor. Pokazatelji razlika ekonomskog razvoja istočne i zapadne Europe nisu u tom slučaju toliko važni: oni su više-manje poznati. Unatoč tim kvalitativnim ili kvantitativnim razlikama, poljska rasprava o civilizaciji do kraja 18. stoljeća pripada istom području diskursa kao i zapadna rasprava. Istina je: poljske tirade protiv materijaliziranog Zapada i dodani im na suprotnoj osi poljski ili slavenski svjetonazor, služili su izazivanju efekta prijetnje izvana, diverzije stranog neprijatelja na opsjednutu tvrđavu nacionalnosti. Unatoč svemu, sama problematika i optužbe i obrane — njihovi religijski, moralni, sociološki, ekonomski, ekološki i estetski dijelovi — nesumnjivo svjedoče da je poljska misao, pa makar i epigonski, doživljavala unutarnji konflikt europske kulture.

Neodvojiva karakteristika te kulture je ipak njezin neprestani samokriticizam i sumnja u sebe. Vjerojatno već od 16, a zasigurno od kraja 17. stoljeća, nije bilo takvog razdoblja u povijesti Europe koje suvremenici — a ne poslije povjesničari — ne bi dijagnosticirali kao razdoblje krize, fundamentalnog narušavanja društvenog poretka i moralnih vrijednosti. Može se reći da je permanentna kriza način postojanja moderne znanstveno-tehničke civilizacije, koja nikada ne doseže stanje ni ravnoteže ni stabilizacije svojih institucija, svojih teorija, svojih praksi.

Tko bi danas, nakon iskustava iz 20. stoljeća, mogao reći da su bile naivne apokaliptične vizije devetnaestostoljetnih temperamentnih proroka, ili da im je bilo stalo, na primjer jednom Goluchowskom, samo do spasa njihovih imanja?

Može se činiti naivan sâm način oslikavanja, također i predložena sredstva zaštite, ali nikako strahovi. Kod njih je budio grozu svijet u kojem je poredak matematike i knjigovodstva zamijenio — kako su smatrali — poredak božjih zakona, a konkurencija je poredak tradicionalnih autoriteta i zajednica, svijet u kojem se čovjek, osamljen i razbaštinjen, suočavao s mnoštvom proturječnih vjera, zapovijedi i doktrina, bez ijedne uporišne točke. To je svijet u kojem je sve dopušteno i u kojem su svi zarobljeni anonimnim snagama, uvijek spremnim preobraziti se u i te kako tjelesno nasilje. Filozofija i politika do danas obrađuju te teme i zasigurno će ih još dugo obrađivati. Vidi se da nisu izgubile aktualnost.

Reakcionarni ili revolucionarni protuzapadnjaci tako su jako mrzili principe liberalnih i demokratskih institucija da nisu mogli primijetiti da je neprekidna pobuna protiv principa i institucija upravo sam institucionalni princip funkcioniranja te i samo te civilizacije. Upravo dakle iz tog razloga u svakoj će sljedećoj krizi ta civilizacija rađati svoje grobare, koji će pak, pokušavajući ju zasuti pijeskom, buditi ju u novi život. Optimisti 19. stoljeća, među njima također i poljski branitelji Zapada i ideje napretka, bili su u zabludi u mnogim pitanjima, ali to jedno razumjeli su bolje i zbog toga se nisu prepuštali očaju niti im se žurilo tomu da novi poredak — teokracijski ili revolucionarni — grade na ruševinama stare, korumpirane Europe.

1 Cit. prema: F. Skarbek, Pisma pomniejsze, Warszawa, 1938, sv. I., str. 22 (predgovor); usporedi s: Jedlicki, Jakiej cywilizacji Polacy potrzebujM, Warszawa, 1988, str. 160.

2 Lud Polski: wybór dokumentów, Warszawa, 1957, str. 116; usporedi s: E. Morawska, »Wielka Emigracja o problemie swoistoüci kultury polskiej«, Uniwersalizm i swoistoüć kultury polskiej, str. 68.

3 S. Witwicki, Wieczory pielgrzyma, Paryű, 1842., sv. XI, str. 17.

4 J. K. Podolecki, Wybór pism z lat 1846-1851, Warszawa, 1955, str. 121-122.

5 Cit. prema: Jedlicki, Jakiej cywilizacji, str. 202.

6 J. Goluchowski, Rozbiór kwestyi wloüciazskiej w Polsce i w Rossyi w r. 1850, Poznaz, 1851, str. 194-200, 533, 689.

7 F. H. Lewestam, »Cywilizacja«, Encyklopedyja Powszechna, Warszawa, 1861, t. VI, str. 109.

8 J. Supizski, Pisma, Warszawa, 1883, sv. II, str. 158.

9 J. I. Kraszewski, Wybór pism, Warszawa, 1883, sv. IX, str. 736-766.

10 C. K. Norwid, Pisma wszystkie, Warszawa, 1971, sv. VI, str. 418; usporedi sa: Z. Stefanowska, Strona romantykóv: studija o Norwidzie, Lublin, 1993, str. 28-30.