PLACEBO, TVAR I DUH

Hrvoje Lorković

Autor rasprave je redoviti suradnik Revije, biolog, filozof i književnik Hrvoje Lorković.

Po svojem sadržaju i usmjerenju, GEO (Hamburg) prelazi granice časopisa koji nude čitatelju prikaze svjetskih čudesa i pustolovina što se mogu doživjeti u egzotičnim krajevima. Mogu se tu naći jednako opisi rafiniranih metoda kojima se služe neke ose da bi onesposobile za obranu kukce daleko veće i snažnije od sebe, kao i prikazi problema mladih Meksikanki koje stupaju u život opsjednute US-uzorima, povijest razvoja konjskih rasa kao i put koji je Einsteina vodio do konsekvencija apsolutnosti brzine svjetla. Svojom svježinom, širinom i otvorenošću za novo nameće se taj časopis kao uzor koji bi Hrvatska regija mogla utoliko lakše slijediti što je od svojega zadnjeg preporoda i sama pošla sličnim putom.

Našlo bi se u zadnjim brojevima GEO-a i radova posvećenih novim otkrićima o funkcioniranju mozga, takvih koji su očito još pojačali već pobuđeni interes čitatelja za odnose biotičkih procesa i onoga o čemu se inače raspravlja među filozofima. Poticaj za ovdje izneseno dao je međutim članak mnogo skromnijih težnji: riječ je u njemu o prividnim lijekovima koji pomažu bolesnicima da prebrode svoje muke. Zajednički im je naziv placebo, latinski izraz koji bi se moglo prevesti sa sviđat ću (ti) se. Članak je nedavno izišao u Apotheken-Umschau, polumjesečniku posvećenu novostima u zdravstvu (izdaje ga Wort & Bild Verlag u Baiersbronnu). Anonimni autor očito se koristio informacijama dobivenim i od nekih psihologa.

Liječnicima i pacijentima poznato je da već vjera u moć djelovanja nekog medikamenta pomaže uklanjanju simptoma bolesti. Klasičan je slučaj priča o Amerikancu koji je patio od raka limfnih čvorova. Taj Mr. Wright bio je saznao za krebiozen, preparat koji su mediji prije četiri desetljeća bili hvalili kao čudesno sredstvo protiv raka. Liječnici su bili skeptični, ali su udovoljili vrućoj Wrightovoj želji da ga se liječi tim preparatom. I dogodilo se »čudo«: Wrightovi tumori smanjili su se, jedva ih se moglo opipati. No čim je Wright saznao za sumnje stručnjaka u djelotvornost krebiozena, izgubio je vjeru, i tumori su opet stali rasti. Liječnici su se tad odlučili na sljedeći pokus: uvjerit će Wrighta u visoku djelotvornost novog tipa krebiozena, ali će injekcije koje će pacijent primati sadržavati tek čistu vodu. Bolesnikovo stanje i opet se dramatično poboljšalo, sve dok nije iz tiska saznao za nove sumnje u moć krebiozena, ovaj put iz pera članova američkoga liječničkog društva. Nada je tad posve splasnula, tumori su se i opet povećali, pa je pacijent ubrzo i umro.

Od Wrightovih dana, primjeri placebo-efekata umnožili su se. I u strogo kontroliranim pokusima moglo se pokazati da npr. pri upali koljena katkad nema razlike između učinka »prave« operacije (pri kojoj se zglob otvara, a hrskavica čisti i izglađuje) i učinka prividne operacije, u kojoj se reže i šiva tek površinska koža. Ako oni prividno operirani godinama nakon takve »operacije« žustro hodaju, premda se prije zahvata nisu od bolova mogli ni maknuti, opravdan je zaključak da vjera u djelotvornost lijeka ili operacije može biti toliko djelotvorna kao i oni sami. Placebo-efekt očito je prisutan i pri upotrebi »pravih« sredstava protiv boli, kao što je aspirin, što se vidi po tome da lijek »djeluje« mnogo prije no što se mogao pojaviti u krvi. Liječnici stoga više i ne pitaju radi li se u takvim slučajevima o stvarnosti ili prividu — prisutno je oboje; za ocjenu djelotvornosti liječenja razlika nije važna.

Što kaže znanost

Znanstveni mislioci time se neće zadovoljiti. Za razliku od onih filozofa koji su skloni uvjerenju da je u spomenutim slučajevima riječ o izrazito duhovnim fenomenima koji se ne mogu objasniti nikakvim materijalnim procesima, oni se pitaju koji su mehanizmi odgovorni za opisane učinke. Izraz »mehanizam« ne treba pritom shvaćati kao nekakvu umjetnu napravu koja je nasilno umetnuta u ono temeljno, prirodno, nego kao sastavni dio funkcionalne strukture živoga bića koji se, manje ili više realistično, može zamisliti, prikazati, pa i koristiti kao neka dobro poznata naprava.

Predodžbe o takvim mehanizmima nisu prihvatljive dok god se ne temelje na već poznatim mogućnostima kojima raspolaže (u prvom redu kemijska) struktura nekog tkiva ili organa. No ako se pokaže da ima nekih mjerljivih materijalnih zbivanja koja prate oporavak bolesnika nakon upotrebe placeba, filozofsko uvjerenje u radikalnu odvojenost duha i tijela dolazi u pitanje.

Pozitivni rezultati istraživanja placeba zaista se ne moraju tumačiti u smislu isključiva »primata« duha ili tijela. Tu se ne pita, što je »ono prvotno« (ono starije i važnije, pri čemu bi ono »duhovno« i ono »tijelesno« imali neka stalna i oduvijek poznata, korjenito različita svojstva), nego se pitanje kako sustav funkcionira postavlja na način koji dopušta uvijek nove predodžbe o detaljima, vrijednost kojih se ocjenjuje provjeravanjem (dakle: ne »ili duh ili materija«, nego: koje struktura, koja brzina, energija, koji enzim, itd.).

Primijećeno je da su placebo-efekti najjasnije izraženi u pacijenata koji osim od boli pate i od straha i stresa. U novije vrijeme istražuje se stoga ima li znakova da se pri djelovanju placeba mijenja aktivnost nekih moždanih stanica. Budući da su pojave slične onima nekih placeba primijećene i pri akupunkturi, gdje se zahvati (tj. ubodi iglom) mogu po volji ponavljati, upotrijebljena je slična tehnika: pacijente se »ubadalo« tankim snopovima infracrvenog lasera kojima se neka točka na koži nakratko zagrijavala. Placebu slični učinci akupunkture već su i prije bili poznati: ustanovljeno je da se bolovi mogu ukloniti neovisno o mjestu na koži gdje se igla zabada. Novo u opisanom pokusu bilo je da se promatralo dijelove mozga, npr. talamusa, za koje je već prije bilo poznato da imaju posla s doživljavanjem boli (talamus je obla komora smještena ispod kore velikoga mozga; prvotno značenje grčke riječi je »spavaća soba«).

U klasičnim pokusima električna aktivnost mjerila se elektrodama, žicama položenima na promatrano tkivo. Sredinom prošloga stoljeća uvedena je metoda ubadanja elektrolitom punjenih staklenih cjevčica. Šiljak im mora biti tanji od tisućinke milimetra, tako da prigodom ubadanja u pojedine stanice nema znakova ozljede. Signali se, mnogostruko pojačani, registriraju voltmetrima koji omogućuju promatranje vremenskog tijeka promjena električnog napona između one elektrode koja je ubodena u stanicu i druge elektrode uronjene u tekućinu u kojoj se tkivo kupa (ta sadrži iste soli kao ona koja stanicu okružuje u tijelu). Takve i slične metode i danas se uspješno upotrebljavaju pri istraživanju tkiva kao što su mišići. Mogu se tako proučavati i fizikalno-kemijske procesi koji omogućuju komuniciranje među stanicama.

Mikroelektrode mogu se međutim kontrolirano ubadati samo ako su umetnute u čvrste drške koje se pokreću masivnim »mikromanipulatorima« i uz upotrebu optičkih naprava smještenih u blizini preparata, koje omogućuju promatranje kako ciljnih stanica tako i mikroelektroda. Sve to zahtijeva puno prostora, a dobiveni rezultati još uvijek ne daju skupnu sliku onoga što se istodobno zbiva u različitim stanicama. Iz toga je jasno da je upotreba mikroelektroda nedovoljno izdašna kada se želi pratiti aktivnost dijelova mozga poput talamusa.

Nove metode koje se temelje na mjerenju zračenja izazvana procesima u mozgu omogućuju identifikaciju takvih procesa »na daljinu«. Aparati mjere aktivnost u različitim slojevima mozga (zbog toga što prividno »režu« mozak na tanke slojeve nazvalo ih se »tomografima«, prema grčkim riječima za »rezanje« i »pisanje«). Tomografi ne daju uvid u djelatnost pojedinih stanica, ali su vrlo korisni u promatranju većih struktura, pa ih se zato upotrebljava i u klinici.

U pokusu s pacijentima izloženima termičkim »ubodima«, pojačana aktivnost talamusa dobro se mogla mjeriti. Trebalo je sad vidjeti hoće li se ta aktivnost mijenjati pod utjecajem nečega što će djelovati kao placebo. U tu svrhu pacijentu se prije »uboda« ciljno područje kože namazalo kremom, za koju se pacijentu reklo da smanjuje bol, dok je po sebi bila posve bez djelovanja. Mazanje kremom zaista je djelovalo poput placeba, kako u smislu smanjene osjetljivosti na bol tako i aktivnosti talamusa. Pokus je tako pokazao da se djelovanje ne očituje samo u onome što pacijent »subjektivno« doživljava nego i u onome što se može objektivno mjeriti.

Osim izostanka aktivnosti talamusa primijećena je povišena aktivnost u dijelovima mozga u kojima ima »receptora« (tj. prihvatnih struktura) za morfin. Morfina nije bilo u kremi kojom se mazalo kožu, a nije u njoj bilo ni drugih, morfinu sličnih tvari koje bi smanjivale osjet boli. Zna se međutim da se izvanredno male količine takvih tvari (endorfina) stvaraju u nekim dijelovima samoga mozga i da one, jednom izlučene, djeluju na okolno tkivo ako u njemu ima potrebnih receptora.

Psihički momenti

Hipotetično objašnjenje placebo-djelovanja bilo je stoga ovo: pacijenti, uvjereni da krema kojom su bili namazani smanjuje bol, nesvjesno su izazvali lučenje svojih vlastitih endorfina, time je bila smanjena bol kao i aktivnost talamusa. No znatnu ulogu imaju i duševna zbivanja kao što je nada u ozdravljenje i pouzdanje u liječnika. Psiholozi su uvjereni da je u principu svaki čovjek sklon placebo-efektima, pod uvjetom da je »otvoren« prema liječniku. Takvom otvaranju pogoduju različiti rituali, tj. obredi. Pacijent koji vjeruje tehnici »otvara« se kad ga liječnik okruži različitim električnim instrumentima, neki drugi otvorit će se već pri pogledu na savršeno čistu liječničku »kutu«, a posve će se predati kad osjeti dodir liječnikovih ruku.

Liječnika koji su se služili takvim metodama bilo je već davno prije no što su izmišljeni čudesni aparati današnje dijagnoze. I šamani primitivnih plemena stječu povjerenje atmosferom tajanstvenosti i osobitim dojmljivim pokretima. Racionalistički diktatori (poput Staljina, koji je tisuće sibirskih šamana nepovratno uputio u logore Gulaga) proglašavali su ih parazitima, no bez trajna uspjeha: oni sibirski opet su vrlo popularni (prema dopisnicima GEO-a, oni danas oglašuju svoj »zanat« čak u telefonskim knjigama).

Ono što vrijedi za liječnike i šamane vrijedi i za svećenike. Ugled vjerskih obreda, kao i povjerenje koje im se iskazuje, izrazi su učinaka srodnih onima placeba: i svećenici djeluju »polaganjem ruku«, pri čemu važnu ulogu igra njihova dostojanstvena odjeća i svečana crkvena atmosfera. Primanjem hostije kao simbola Kristova tijela na sličan se način postiže osjećaj oslobođenja od svih grijeha, od sve krivnje, svega onoga što potajno boli. I bivši vojnici rado pričaju o plamenoj spremnosti da žrtvuju svoj život čim su primili svetu pričest, a ni najciničniji među njima ne mogu odoljeti želji da poljube dragi kamen u biskupovu prstenu, pa se u takvim ritualima rado pridružuju vjernicima. (Isti taj prsten koji bi im u kućnoj atmosferi pružio susjedov sin jedva da bi bio djelotvoran.)

Ono što vrijedi za svećenike i liječnike vrijedi i za anesteziste. Ako se oni trude da pacijentu objasne što će s njime raditi, ako mu pokazuju osobnu sklonost i razumijevanje za njegove teškoće, količina anestetika potrebna za dovoljnu narkozu bit će upola manja od one koja je potrebna bez takvih rituala. Govori se stoga o »psihološkim učincima« postupaka s pacijentom.

Tvar i duh

No što se time dobiva? Ne počiva li i svaki placebo-efekt na psihičkim učincima? Može li se razlikovati među takvim učincima »po sebi« i onima koji djeluju putem endorfina i sličnih tvari? Da li je naziv »placebo« opravdan samo u drugom slučaju? Ili možda sve ono što se naziva duhovnim zapravo počiva na učincima poput onih koje postižu endorfini, dakle na nečemu materijalnome?

Na to upućuju već i same riječi kojima se označava ono duhovno. Nije li riječ »duh« srodna s riječi »dah«, s disanjem, kao što je grčka riječ »psihe« srodna s psikanjem? Takvo podrijetlo ne uvjerava filozofa. Ta i kako bi: riječi poput »duša« nastale su davno, u neukoj prošlosti. No i drevna terminologija ima svoje opravdanje: pojam »duha« potječe iz veze disanja (tj. struje zraka) i svijesti, pa i samoga života. Uvjerenje da duh nije isto što i ovaj ili onaj plin ne da se lako iskorijeniti: izraz »duhovit« ne može se zamijeniti izrazom »plinovit«.

Zagovornici duhovnosti imaju i drugih argumenata. Oni uvijek mogu reći da ono što pronalaze neurofiziolozi i neurokemičari ne može biti apsolutno objektivno. I onda kad žele da se neki njihov nalaz prihvati kao istinit, istraživači ne mogu drukčije nego da ga potkrijepe osobnim zapažanjima, da ih procjenjuju svojom mjerom, da stvaraju svoje hipoteze. Ali je lako pribaviti i argument da se takva zbivanja zasnivaju na nekim materijalnim procesima u živcima: treba samo zamisliti istraživača kao pacijenta. Već takva materijalna trivijalnost kao što je narkoza oduzet će mu svaku sposobnost da stvara teorije. On možda i normalno diše, ali se njegov dah ne očituje i kao duh.

Argumentacija je doduše uvjerljiva, ali je još daleko od dokaza identiteta neke misli i istodobnoga mozgovnog procesa. Takav dokaz zahtijevao bi naime da neurofiziolog može iz signala koji govore o promjenama električnog napona precizno očitavati one misli koje ispitanik u tom času ima. Znanje o tome, to se već danas može reći, nedostižno je, jer ne može biti tehnike koja bi u isti čas, i s jednakim bogatstvom detalja, registrirala fizikalne signale moždane aktivnosti i značenja te aktivnosti za promatranu osobu. Za istraživača, pacijent ostaje »objekt«, slušati njegove (subjektivne) izvještaje o svojim dojmovima nije isto što i osjetiti ih kao svoje. Svaki »redukcionizam« stoga je tek znak moguće samoopsjene maštovitih mislilaca.

Što otkriva detektor laži?

U kojoj mjeri istraživač može precijeniti domet svoje metode i podcijeniti sposobnost ispitanika da upravlja mjerljivim signalima svoje duševne djelatnosti pokazuje sljedeći slučaj. Antonio Damasio, poznat kako po svojim neurološkim studijama bolesnika koji pate od nesposobnosti prepoznavanja i najbliskijih osoba, tako i po kritici racionalističkih filozofskih sustava, služio se u svojim ranim radovima instrumentom poznatim pod nazivom »lie detector« (detektor laži). Princip rada jednostavan je: mjeri se električni otpor kože. Taj otpor veći je kad je koža suha nego kad je vlažna, a vlažna postaje u času kad se aktivira ispitanikov »simpatikus«, jer taj živčani sustav aktivira naime znojne žlijezde. Uzbuđenje, poput onoga koje obuzima zločinca kad se spomene njegovo nedjelo, prenosi se na simpatikus, pa se očituje na detektoru kao valovita mijena otpora kože. Signali te vrste podupiru uvjerenje da je osumnjičeni zaista počinitelj zločina.

Damasija je zanimalo u kojoj se mjeri mogu mjeriti signali emocionalne aktivnosti muzičkih reproduktivaca u času kad izvode nešto duboko uzbudljivo. Pokazalo se da se pojačana aktivnost ne javlja samo u času izvođenja nego već i tada kad umjetnik sluša snimku svoje izvedbe. Ispitanica (u konkretnu slučaju pijanistica Maria Pires) ustvrdla je međutim da može vladati svojim emocijama, pa da bi stoga signali uzbuđenja morali izostati kad god to ona hoće. Damasio joj nije vjerovao, ali je pokus pokazao da je gospođa Pires bila u pravu (to dakako ne znači da svi pijanisti nekažnjeno lažu kad god im se prohtije).

Istraživanja posvećena placebu potiču filozofske rasprave o odnosu mozga i duhovnosti. Već je Aristotel doduše izveo pokus koji je trebao pokazati ima li mozak neke veze s osjetima i mislima, ali mu je metoda bila previše gruba a da bi se njome mogli stjecati uvjerljivi rezultati: nakon bitke kod Heroneje zabadao je drvene štapiće u mozak teških ranjenika. Premda još pri svijesti, ti ljudi nisu niti što osjetili niti su se čega prisjećali. Veliki filozof iz toga je zaključio da mozak nema druge uloge nego da hladi krv, onu koja se pregrijava u srcu. Drugi filozofi nisu se upuštali u slične eksperimente jer su unaprijed bili uvjereni da nikakvoj prirodnoj znanosti nema mjesta u istraživanju duhovnih pojava. Uvjerenje se proširilo čak i među lingvistima, tako je npr. de Saussure, pokretač »strukturalizma«, odbijao empirijski pristup teoriji jezika. Prirodna znanost, smatrao je, ostaje ovisna o empiriji i tamo gdje ovoj nema mjesta. Pa ipak je nova empirija bila ona kojom se uspjelo pokazati da se električnim podraživanjem određenih dijelova mozga može pobuditi sjećanje na već zaboravljene događaje.

Dvije supstancije

Nepovjerenje prema empiriji u takvim slučajevima jedva da je opravdano. Uz njezinu pomoć postavljene su teorije koje objašnjavaju spolnost, smrtnost, emocionalnost, pojave nekad u zakupu teologije i etike. Za neke filozofe može se naprotiv i danas reći da im se stajališta o pitanjima odnosa tijela i duha nisu mnogo udaljila od onih koje je zagovarao Descartes u sedamnaestom stoljeću. Ima zaista primjera koji pokazuju da je kartezijanska tvrdnja o dvjema supstancijama, »res extensa« i »res cogitans«, i danas još aktualna — tako bar tvrdi Andreas Riedel u svojoj opsežnoj studiji pod naslovom »Odnos duha i tijela u medicini kao izraz odnosa znanosti i ne-znanosti«.

Može li između onih dviju supstancija biti uzajamna djelovanja? Budući se ne može promatrati nešto neprotežno (kao što su, prema Descartesu, misli), ne može se tvrditi ni kauzalna ovisnost misli o fizičkim procesima. Teza o dvjema supstancijama katkad se stoga pokušava izmiriti s nekim oblikom »holizma«, tj. uvjerenja o jedinstvenosti duhovnog i tjelesnog. Pomaže li i tu jezična analiza?

Ako ne više, ona odaje problematičnost termina poput »supstancije«. On doslovno znači »ono što stoji ispod, podloga«. Svaka podloga podrazumijeva nešto što na njoj stoji. Mora li to drugo biti nešto nesupstancijalno? Ako je to »duh«, zašto bi i on sam morao biti »supstancija«? Ne pomaže tu ni izraz »materija«; on sugerira da između konkretnih stvari i tvari postoji odnos djeteta i majke (mater=majka) — anorganska tvar kao majka miša pod mojom rukom?

Zagovornici nezavisnosti duha podsjećaju i na uvjet kauzalnog odnošenja: u njemu se mora jasno razlikovati ono što djeluje i ono na što ono prvo djeluje. Uzrok ne može djelovati na sama sebe ni iz sebe proizvesti nešto sebi strano. Time se sugerira da uzrok mora biti fenomenalno istovrstan s posljedicom, da jedno i drugo bude na sličan način predočljivo. No nema jasna razloga zašto bi se kauzalni odnos morao shvaćati samo u tom ograničenom smislu. Može ga se shvatiti i kao vremenski slijed, što se vidi npr. iz hrvatske riječi »posljedica«, njemačke riječi »Folge« ili latinsko-engleske »consequence«. Ni sama riječ »causa« prvotno ne znači isto što i »uzrok«, ona potječe od latinskog glagola cadere (=padati); »causa« je nešto što »spada«, ili »pripada« nečemu drugome (»causa«, »uzrok« i »Ursache« po svojim se prvotnim značenjima znatno razlikuju). Znanost i ne pita za takve finese, za nju je dovoljno da slijed dvaju događaja upućuje na neku vezu među njima, takvu na koju se prije možda nije ni pomišljalo.

Primjer problema koji nastaje kad se želi održati uži pojam uzročnosti jest kritika koju Riedel upućuje na pokušaje materijalne identifikacije pojava kao što je ADHD (manjak sposobnosti intelektualne koncentracije povezan s pretjeranom i nesavladivom potrebom za tjelesnim kretanjem, problem s kojim se danas susreću mnogi pedagozi). Neki nalazi pokazuju da ADHD stoji u vezi s dopaminom, jednim od moždanih posrednika između određenih živaca, odnosno s metabolizmom živčanih stanica o kojem ovisi proizvodnja dopamina. Ona međutim ovisi o nizu kemijskih zbivanja u stanici. Dopamin sam ne djeluje neposredno na temeljne metaboličke procese, ali djeluje na posebne receptore ugrađene u membrane, pa tim putem na promet iona, o kojem ovise brzi električni signali u živcima. Svaki korak električne aktivnosti smanjuje razlike ionskih koncentracija unutar i izvan stanica. Za normalnu aktivnost potrebno je stoga da se razlike koncentracija neprestano obnavljaju. Tu ulogu preuzimlju ionske »pumpe«, kojih aktivnost ovisi o energiji dobivenoj iz metaboličkih procesa — no rad ionskih pumpa i djelovanje dopamina nisu uzajamno u neposrednoj vezi.

Već iz tako jednostavna primjera može se naslutiti da se pitanje o uzroku i posljedici može smisleno postaviti samo kad se u nekom pokusu po volji upravlja jednim parametrom nekog zbivanja i prati promjene u nekom drugom. Niz lančanih procesa ne može se svesti na jedan uzrok i jednu posljedicu, pa se stoga ne može jednostavnom formulacijom odgovoriti ni na pitanje uloge dopamina u etiologiji ADHD.

Ima i drugih primjera. Usporedba subjektivne ocjene ispitanika, npr. o času kad je odlučio pokrenuti prst, i mjerenih električnih signala moždane djelatnosti, za koje se smatra da su znak takve odluke, pripada danas u sasvim normalne procedure istraživanja moždane djelatnosti. Nepodudaranje između vremenskih razmaka koje se nalazi u takvim pokusima govori katkad u prilog mogućnosti da pravi uzrok neke djelatnosti (onaj koji odgovara mjerenu signalu) prethodi subjektivnoj ocjeni časa odluke. Takvi rezultati bacaju novo svijetlo na pitanje odnosa »duha« i fizičkih zbivanja. Oni očito otvaraju i nove mogućnosti filozofskog rezoniranja.

U svome djelu Riedel spominje Thomasa Nagela kao filozofa koji je pokušao naći izlaz iz dilema o supstancijalnosti time što je uveo razlikovanje perspektiva: kad govorimo o živčanom sustavu zauzimamo motrište »vanjskoga« promatrača, kad je u središtu pozornosti ono što doživljavamo, obraćamo se svojoj »nutrini«. No to nije smjer povijesnoga razvoja kako znanosti tako ni filozofije. Vidjeli smo da je Aristotel malo držao do uloge mozga, a što se tiče spoznaje svijeta nije se priklanjao Platonovim tvrdnjama o vječnim idejama, takvima koje su neovisne o onima koji ih imaju. Što dalje se znanost razvijala, to jasnije postajala je ovisnost ideja o mozgovnim procesima.

Danas nam je više no ikad jasno u kojoj je mjeri i najobjektivnije (moglo bi se ovdje reći »najizvanjskije«) promatranje ovisno o djelatnosti mozga. Kad nas nešto draška pod košuljom, pitamo se, nije li se pod nju zavukao krpelj. Kad je skinemo i vidimo da krpelja nema, dodirujemo mjesto koje svrbi. Činjenica da ga lako pronalazimo kao da govori da se kao promatrači svoga tijela u njemu snalazimo kao u »svojoj kući«. Pritom rado zaboravljamo da je kako zabrinutost zbog krpelja tako i prostornost tijela na kojem smo ga tražili očima, pokret ruke i osjet dodira prsta na podraženoj koži, slika prsta koji klizi kožom, i još mnogo toga, da je sve to djelo sintetske, konstruktivne djelatnosti mozga. Svi osjeti, slike, pokreti — sve to »skrojeno« je u glavi, a ujedno je mozak onaj koji sve to smješta u nešto što nije on sam, tako da je ono što znamo o »vanjskome« svijetu njegovo vlastito djelo. Znamo to po tome što ozljede dijelova mozga narušuju kako »sliku svijeta« tako i sposobnost upravljanja tijelom. Jesu li materijalistički filozofi oni koji su nam to otkrili? Ne čini se baš; prije bi to bilo u stilu onih koji su već prije više od stoljeća govorili »svijet je moja predodžba«. Zvuči paradoksalno, pa i odbojno. Ali nije u suprotnosti s onim što u sve više detalja odaje znanost.

Plastičnost mozga

Spomenuti pokusi mogli bi stvoriti dojam da se istraživanje odnosa duh — tijelo bavi samo onim graničnim fenomenima, o procesima u svijetu tako sitnih čestica i vremenskih razmaka da se u njima i ne mogu zamijetiti nikakvi znakovi duhovne djelatnosti. No već i nalazi koje omogućuju tomografi izvještavaju o procesima koji traju mnogo dulje od jednog »akcijskog potencijala«. Znanost se dakle ne bavi samo svojstvima primarnih, jediničnih (ili »atomskih«) fenomena kojima ne odgovaraju nikakvi svjesni doživljaji. Njezinom pomoću dolazi se do uvida da »duh nije supstancija nego proces«.

Ona proučava i promjene u mozgu povezane s razvojem sposobnosti do kojih dolazi nakon dugotrajne vježbe, tako npr. prepoznavanje krivotvorena novca pukim dodirom. U vještaka u takvu poslu dio mozga posvećen obradi signala koji stižu iz prstiju mnogo je veći od onog u prosječna ispitanika. Slično je s glazbom: u onih koji se njome bave povećavaju se akustični centri, a njihove stanice raspolažu s većim brojem vlakana koje ih povezuju sa susjednim stanicama. Mijene stanične osjetljivosti koje se odigravaju u tijeku minuta ili čak godina odgovorne su vjerojatno i za domete pamćenja.

Shvatljivo je da istraživanje samo onih elementarnih fizičko-kemijskih procesa koji se odigravaju u ionskim kanalima staničnih membrana ne obećava rješenje pitanja lokacije »organa« duha, a da je s druge strane vrlo teško razviti metode kojima bi se mogla identificirati uloga svakog pojedinog od onih milijuna vlakana koja povezuju pojedine stanice. Pa ipak, jedno je od najvažnijih dostignuća novije neurofiziologije rezultat istraživanja kako pojedine stanice mrežnice reagiraju na različite signale. Ispostavilo se da su stanice izbirljive: neke od njih postaju aktivne samo ako kao podražaj služi okomita svijetla crta na tamnoj pozadini, druge reagiraju samo na vodoravne ili zaokružene linije. Očito je da oko ne prima atome promatrana tijela da bi ih u svojoj nutrini sastavljalo u predmete slične onima koji pred njim stoje (kao što su to zamišljali antički filozofi), nego prvo rastavlja sliku koja pada na mrežnicu, pa tako nastale parcijalne signale šalje u mozak, koji ih slaže u ono što Damasio naziva »maps« (nacrti; poneki zadrti materijalist mogao bi Damasija optužiti da u znanost krijumčari »idealizam nacrta«). Kako iz njih nastaju cjelovite predodžbe, nije danas još poznato, no neke su stvari izvjesne: svijest o sebi kao osobi i misaonost nisu nužno povezani. Odaju to pacijenti u kojih je izgubljena samo jedna od navedenih funkcija. Još je zagonetniji način na koji se spontano obnavlja sposobnost mozga da regulira rad različitih organa nakon što su mu uklonjeni dijelovi oštećeni udarima ili tumorima. Sve to govori u prilog tomu da ni duh ni tijelo nisu jednom zauvijek dane, nepromjenljive »supstancije«, i jedno i drugo mijenja se u skladu s potrebama. Na koji način moždano tkivo stječe upute o tome što treba obnavljati i kako, danas još ni izdaleka nije poznato.

Znanstveni pozitivizam i moral

Prirodnoj znanosti nije svrha da izdigne materiju nad duh. No i kad bi ona to mogla, bilo bi neopravdano optuživati je za mijene privatnoga i javnoga morala, kao što se često čini. Istina je da financijski izvori iz kojih se napaja znanstveni pogon nisu duhovne institucije nego strukture društva kojih se odluke upravljaju prema izgledima dobitka, i da su znanstvenici prisiljeni uskladiti svoju znatiželju s interesima i privatnih i državnih financijera. Istina je isto tako da tehnički napredak prate nepredviđene opasnosti kako za pojedince i skupine, tako i za civilizaciju. Unatoč tomu, filozofi ne bi trebali očekivati da će svijet biti spašen ako prihvati njihove protuznanstvene sugestije.

Za one koji su bar donekle upoznati sa znanstvenom scenom, promašena je prije svega psihologija ljudi koji u njoj djeluju. Najistaknutiji među njima po svojem karakteru nipošto ne sliče na neke monstruozne Big Brothere, nego prije podsjećaju na tipove poput onoga ruskoga monaha koji, opijen pijevom rajske ptice, ne primjećuje protjecanje stoljeća. Znanstvenike se može shvatiti na sličan način kao što se shvaća bolesnike poput onoga Mr. Wrighta. Oni se služe vještinom da stvaraju teorije kako bi ih koristili poput neke vrste placeba: teorijama se brane od boli zbunjenosti. Treba priznati i to da se isto tumačenje, možda i s boljim opravdanjem, može primijeniti i na njihove filozofske kritičare. Nisu li na kraju i jedni i drugi tek ljudska bića?

Referencije za dva spomenuta djela:

Damasio, Antonio. Looking for Spinoza (Joy, Sorrow, and the Feeling Brain). Harcourt, Orlando, 2003.

Riedel, Andreas. Das Leib-Seele-Verhaltnis in der Medizin als Ausdruck des Verhaltnisses von Wissenschaft und Unwissenschaft. Ergon, Wurzburg, 2004.