JOSIP »JOSIPOVIČ« RUKAVINA

Davor Peterlin

Autor priloga o neobičnoj i manje poznatoj epizodi iz života hrvatskog pisca JosipaRukavine je Davor Peterlin, doktorteologije, atrenutačno direktor KestonInstitute u Oxfordu, neovisne istraživačke ustanove za odnos religije idruštva u nekadašnjim istočnoeuropskim državama.

Josip Rukavina rodio se je u Hrvatskom Selu kraj kupališta Topusko 30. travnja 1892. Prema Josipovu zapisu, pradjed njegova oca Josipa, Martin, doselio se je iz Trnovca kraj Gospića, gdje su se Rukavine bili nazivali pl. Vidovgradski, prema staroj kuli Vidovac kraj Karlobaga. Majčini su predci kao biskupovi kmetovi bili preseljeni iz Turopolja. Otac Josip (6. listopada 1866-7. siječnja 1938) radio je kao bilježnik, a majka Marija (13. srpnja 1869-14. siječnja 1950) rođena Kapac, brinula se je za Josipa, sestru Baricu i brata Tomislava. Josip je završio učiteljsku školu s odličnim uspjehom 1911. u Petrinji, a 1913. položio je i učiteljski praktični ispit, također s odličnim. Služio je kao učitelj osnovne škole u Vališselu (kraj Cetingrada), Bučičkom Taborištu (kraj Gline) i Nijemcima (kraj Vinkovaca). Nedugo pošto je počeo raditi u Starim Jankovcima (kraj Vukovara) i zaručio se, izbio je Prvi svjetski rat pa je Rukavina zavojačen u austrougarsku vojsku u 96. pješačku pukovniju i poslan na istočnu frontu u Karpate. Ondje su ga ubrzo nakon toga Rusi zarobili. Zarobljenicima su ruski časnici odmah oduzeli satove (a valjda i druge predmete od vrijednosti), ali su im, gladnima, obični ruski vojnici dali svoga kruha. Josipu se taj prvi susret s Rusima usjekao u pamćenje a možda i objašnjava njegovu trajnu naklonost prema Rusima nižih društvenih slojeva. Josip je potom poslan u zarobljeništvo u Omsk u Sibir, gdje je proveo sedam godina.

O svojem iskustvu zarobljeništva u Sibiru opširno je pisao u nekoliko knjiga koje je poslije objavio. Sve njih prožima Josipova snažna ljubav prema sibirskim ljudima i sibirskome kraju, prožeta blagom melankolijom i pokrivena prašinom vremena koje ga je odvojilo od njih. Rukavina ističe jednostavnost seoskoga života: polja suncokreta, nomadski život, dinamiku zabačenih sibirskih sela. U galeriji živopisnih likova nalaze se Rusi, Kirgizi, Kozaci, Kinezi, siromasi, lutalice, guslači, seoska grbavica, plemenski poglavice, bogati seljaci, carevi, politički komesari, vojni dužnosnici. Životinje se slobodno šeću tim pričama kao uostalom i Rukavininim sibirskim prostorima: labudovi, vukovi, patke, krda konja, deve.

Prva objavljena Rukavinina knjiga, Sibirski suncokreti, izdana je 1930. Riječ je kratkoj zbirci od petnaest priča i doživljaja, napučenoj živopisnim prikazima krajobraza koje samo očevidac može zapamtiti. Neke je priče iz te zbirke Rukavina vjerojatno čuo u Sibiru i poslije prepričao. U tom se kontekstu može spomenuti i knjiga Sa dalekog Istoka, koja je zbirka Rukavininih prijevoda ruskih bajka i dviju japanskih. Rukavina je tridesetih godina prošloga stoljeća također napisao slikovnicu u stihovima Carević Radimir, o careviću kojega razbojnici uhvate ali ga poštede kad vide da ima žuljevite ruke i prihvate u svoj krug. Carević se poslije vrati ocu. Valja uočiti motiv zarobljenika, koji se i ovdje pojavljuje. Ukratko, Rukavinine knjige »sibirsko-zarobljeničkoga« kruga namijenjene prosvjetljivanju hrvatske omladine njegova vremena danas su rijetke i teško dostupne. Ni Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu nema ih sve. I druga se Rukavinina objavljena djela teško mogu naći.

Pripovijetka Pod bijelim šatorom priča je o mladiću, ratnom zarobljeniku iz Hrvatske koji nekoliko mjeseci svojega zarobljeništva provodi u sibirskoj ravnici. Iz pripovijetke se saznaje da je mladić podrijetlom iz sela na Kupi u kojem je radio kao pisar a u čijem se središtu nalazi crkva Sv. Trojstva. Mladiću su Rusi među kojima živi nadjenuli ime »Sergej«. Nedugo nakon Sergejeva zarobljavanja bogati Rus Mamatov, za kojega Sergej radi, šalje Sergeja u sibirsku stepu da kraj jezera Malagaj čuva polje. Polje je Mamatov bio uzorao i zasijao pšenicom, ali ga je trebalo sačuvati od Kirgiza koji na jezero dolaze napojiti krda konja. Sergej se nastanio u bijelom šatoru, koji je među Kirgizima znak bogatstva i visoka ugleda njegova stanovnika. Pripovijetka opisuje kako se Sergej nakon dosta vremena sprijateljio s nepovjerljivim Kirgizima i zbratimio s jednim od njih. Posjećivao je njihova sijela i zadobio povjerenje kirgiskoga maharadže.

Od posebna su zanimanja pojedinosti koje Rukavina mjestimice upleće u priču a koje oslikavaju širi povijesni i kulturni kontest. Tako se može nazrijeti proces kolonizacije Sibira pri kojoj su ruski doseljenici postupno otimali stepu od nomadskih kirgiskih plemena. Rukavina tako prepričava pripovijest o sibirskome junaku Jermaku Timofejeviču i krvavim ratovima između Rusa i njihovih Kozaka s jedne strane te Kirgiza s druge, te o porazu kirgiskih plemena. Osim opažanja te vrste valja istaknuti autobiografske detalje koji ocrtavaju pisca i približavaju ga čitatelju. Može se zaključiti da ih je Rukavina poslije uvrstio u opis svojega prošloga sibirskoga života među ostalim i zato što su bili značajni za njegovo kasnije viđenje sebe. Jedna takva pojedinost ocrtava Josipovo shvaćanje duhovnosti.

I tu je mladiću dobro poslužila stara, požutjela biblija. Pravo je imao u Sibir prognani mužik kada je Sergeju ostavio tu knjigu. U njoj je i on našao vrelo utjeha. Biblija je i njegovu dušu često punila mirom i davala jakost za nov život. Posebice je mladić rado čitao ona biblijska poglavlja koja govore o ljubavi prema čovjeku — kao bratu, o potrebi da u toj Ljubavi činimo ljudima dobro i da praštamo našim dužnicima. Sergej je sa zanosom čitao pjesme cara Salamona i kasnija njegova kajanja zbog učinjenog grijeha.

...

Pod utjecajem biblije mladić je opet iskreno zavolio stepu, Zarifa i njegove Kirgize. Oni su bili zadovoljni što se Sergej predaje čitanju te svete knjige i nisu ga uznemirivali, ako je zaželio osamljenost pod bijelim svojim šatorom.

— Sergej ovih dana čita svoj kuran. Pustimo ga na miru!. — govorili su tada Kirgizi dolazeći sa stokom na jezero Malagaj i nisu se tamo suviše zadržavali. (47-48)

Posebno je zanimljiva povijest nastanka Rukavinine pripovijetke Zarobljenik iz 1940. Prvotno je trebala biti tiskana pod naslovom Kroz Sovjetsku Rusiju, ali je nakon velikih poteškoća tiskana kao Zarobljenik u izdanju zagrebačke »Slavenske knjižare« u današnjoj kovnici novca kraj Studentskog centra, koju je vodila vlasnica, Čehinja, Marija Radić, udovica Stjepana Radića, a koja tada zbog poodmakle dobi nije imala znatniju ulogu u izdavačkoj politici kuće. Iako je tiskana, knjiga je s promjenom državne vlasti zabranjena a naklada velikim dijelom uništena. Josip Rukavina, od poslovođe kojega je poznavao, dobio je tek trideset primjeraka, koje je u rukama uspio ponijeti iz tiskare premda su se obojica bojala kako će proći kroz portu tiskare. S vremenom je Josip razdijelio knjige tako da i obitelj danas posjeduje samo jedan primjerak.

Pripovijetka Zarobljenik najpodrobnije opisuje Rukavinino sibirsko zarobljeništvo i boravak u selu Kopejki kraj Omska tijekom i nakon Prvoga svjetskoga rata. Naime, ratnim je zarobljenicima u Sibiru bilo omogućeno da u zarobljeništvu rade. Na taj su način poslodavci dobivali jeftinu radnu snagu, zarobljenici bi nešto zaradili i trošak za njihovo uzdržavanje nije ležao na vlastima. Rukavina stanovnike sela Kopejka naziva duhovnim kršćanima, odnosno tolstojevcima. Oni su bili izravni ili duhovni sljedbenici religioznoga i socijalnoga naučavanja grofa, i romanopisca, Lava Nikolajeviča Tolstoja. Tolstoj je bio stekao mnogo sljedbenika pozivom na duhovnu obnovu Ruske pravoslavne crkve, zbog čega je iz nje bio i isključen. Tolstoj se je također zauzimao za osnivanje komuna kao pravednih gospodarskih cjelina. Tolstojevci su nastojali živjeti izravno prema učenju Svetoga pisma, odbijali služiti vojni rok, bili su »neustrašivi protivnici Sv. Sinoda«, a svoju su seosku bogomolju nazivali »Dom molitve«. Valja napomenuti da su u okolici Omska osim sela tolstojevaca postojala i brojna sela u kojima su živjeli isključivo menoniti ili isključivo baptisti, pripadnici crkava reformacijske baštine zapadnoga kršćanstva.

Stanovnici sela Kopejke trebali su učitelja pa su se dosjetili da se propitaju među ratnim zarobljenicima. Rukavina, kojega su nazvali »Josip Josipovič« jer mu se je i otac zvao Josip, nije u početku ni znao ruski ali ga je vrlo brzo naučio živeći od tada u Kopejki, svaka dva dana kod druge seoske obitelji i podučavajući njihovu djecu. Tako mu je prošla i druga godina u učenju i podučavanju, čitanju ruskih klasika, upoznavanju seljana i njihova načina života, u lovu, sjetvi i žetvi, te izmjeni godišnjih doba. Zatim je nastupila »prva« revolucija (’februarska’ 1917) i nametnula preuređenje tolstojevskoga sela. Rukavina je na traženje sela izabran za općinskoga bilježnika i knjigovođu. S vremenom je dobio i konja i kočiju da može po poslu posjećivati okolne zaseoke. Jednom se je prilikom Rukavina otputio u Omsk da istraži može li se vratiti u Hrvatsku; policija ga je predala vojnim vlastima pa je ponovno interniran u omski logor. Nakon nekog vremena pojavio se je njegov »gazda« — djeduška iz Kopejke i Rukavina se vratio na selo. Kad je nakon »druge« revolucije u studenome 1917. (’oktobarska’) nastupila sovjetska vlast Rukavina je, uz odobrenje nove vlasti, izabran za predsjednika skupštine općine Kopejka.

Prve četiri godine zarobljeništva, od 1914. do 1918. godine, Rukavina je preko pisama bio u vezi s roditeljima u Hrvatskoj premda je komunikacija nakon toga prekinuta. Sačuvana je dopisnica koju je Josip poslao 17. studenoga 1916. iz logora za ratne zarobljenike u Omsku i naslovljena na Josipa Rukavinu, bilježnika, u Bučici, Pokupsko, Hrvatska, Austro-Ugarska. Poruka glasi »Mili moji! Zdrav sam, Hvala Bogu, dobro mi je. U posljednje vrijeme muči me živa čežnja za Vama. Srcem i dušom s Vama sam u svako doba. I što i treći Božić provodite bez mene, ne žalostite se. Nijesmo mi sami — nije baš nama najteže. Želi Vam svako dobro — svim čuvstvima svojim hrlim Vam u naručaj dragi. Vaš sin Joso.« Tekst dopisnice potvrđuje ono što Rukavina opisuje u Zarobljeniku: Premda mu je život na selu bio uređen i razmjerno lagodan, i premda se je bio priviknuo na život u Sibiru, ipak ga je i dalje vukla želja da se vrati u Hrvatsku. Zato je 1921. ponovno došao u Omsk izvidjeti mogućnost povratka. Pritom opisuje preostale sibirske ratne zarobljenike u Omsku:

Opet sam u zarobljeničkom logoru. Kroz sedam godina barake se izmijeniše. Pocrnjele, oronule i nekako smirile. Mnogo je manje u njima ljudi, koji se također jako promijenili. Nema više husarskih brkova, ni carskih brada Franje Josipa. Svi su u šubarama, u kožusima ruskih seljaka, i svi međusobno, manje ili više uspješno, govore samo »po ruski«.

U Omsku je Rukavina saznao kako oni koji se žele vratiti moraju zadovoljiti tri uvjeta: da su stariji od 40 godina, da su radnici odnosno pripadnici radničke klase i oženjeni. Rukavina je bio visok, mršav, bradat i izgledao je deset godina stariji nego što je bio. Osim toga, u selu je bez problema dobio potvrdu da ima četrdeset i jednu godinu. Isto piše i u Potvrdi vojnog zarobljenika za putovanje iz Rusije izdanoj u Moskvi 14. svibnja 1921. Odlučio se izdavati za ličioca jer je smatrao da zimi nitko neće provjeravati njegovo umijeće. Rastrgan između želje da ode i želje da zauvijek ostane u Sibiru te nakon nekoliko neuspješnih prosidbi mjesnih djevojaka, Rukavina je naposljetku zaprosio dvadesetšestogodišnju Latvijku Anu Ivanovnu Kanep. (Iz vjenčanog lista saznaje se da je Anino pravo prezime bilo Stiprais.) Ana je bila studentica medicine, koja je prema pripovijetki radila kao seoska učiteljica u selu Tavričeskoe, pedesetak kilometara od Omska, a nesretnim se je slučajem zatekla u Sibiru nakon početka Prvoga svjetskog rata i više se nije mogla vratiti u Latviju. Josip Rukavina i Ana dogovorili su se da će brak sklopiti samo formalno te da će svatko krenuti svojim putem nakon što izađu iz Rusije.

Građansko vjenčanje obavljeno je 8. travnja 1921. u okrugu Novo-Belozerskomu kraj Omska. Iz vjenčanog lista zavedenog pod brojem 8 mogu se saznati imena dvaju ruskih dužnosnika koji su obavili i posvjedočili sklapanje braka kao i podatci o Aninu mjestu zaposlenja. Međutim, dokument sadrži još dvije zanimljivosti. Jedna je godina Josipova rođenja: 1880, što ga čini deset godina starijim nego što je doista bio. Druga se tiče zanimanja. Ana kao svoje zanimanje upisuje »učiteljica«, ali Josip se izjašnjava kao »učitelj/ličilac«, sukladno prethodnoj odluci da se izdaje za radnika kako bi dobio dozvolu za povratak u Hrvatsku.

Pošto su pribavili potrebne isprave, Josip je poslao roditeljima brzojav u kojem ih obavještava o svom skorom povratku. Bilo je to sedam godina nakon Josipova odlaska na istočnu frontu i tri godine nakon posljednjega pisma. Zatim su Josip i Ana nakon mnogo peripetija, zaprjeka i čekanja po kolodvorima vlakom doputovali u Moskvu, gdje su trebali dobiti isprave za daljnje putovanje, a koje su im na kraju gotovo uskraćene. Naime, došavši u Moskvu, Josip je saznao da su nadležne vlasti počele uskraćivati dozvole za daljnje putovanje bračnim parovima koji su se vjenčali neposredno prije putovanja. Neki su se bračni parovi domislili pa su na vjenčanim listovima rukom mijenjali datume godina vjenčanja da ispadne da su dulje u braku. Stoga su i vlasti pooštrile nadzor. Međutim, ni Josipu nije preostalo drugo nego da pokuša isto. Tako je on na vjenčanom listu drugu jedinicu u godini vjenčanja (1921) olovkom zaokružio u ništicu i tako sebi i Ani dodao još jednu godinu bračnoga staža. Krivotvorina nije bila otkrivena vjerojatno zato što je izvorna jedinica bila prilično obla, a vjerojatno i zbog umješnosti Josipove slikarske i bilježničke ruke. Cijeli je događaj dramatično oslikan u pripovijetki a vjenčani list koji se čuva u obitelji slikovito svjedoči o njemu.

Osim nedaća povezanih s pribavljanjem putnih isprava, u Moskvi je došlo do još jednoga zapleta. Naime, odnos se je dvoje lažnih mladenaca s vremenom neizbježivo mijenjao, razvijao i produbljivao. Uzajamna je bliskost rasla a s njom i dvojbe i unutrašnja etička previranja, koja Rukavina dojmljivo i prisno opisuje.

Zanimljivo je da i u tim okolnostima Rukavina posvećuje vrijeme istraživanju Moskve. U stanju krajnje neizvjesnosti oko izgleda za izlazak iz Sovjetske Rusije on nastoji na svaki način posjetiti Tretjakovsku galeriju, oduševljava se ondje djelima Rjepina i Vereščagina i sjeća »naše Strossmayerove galerije u Zagrebu« a spominje i Bukovca. Usput, njegova se sklonost likovnomu može pratiti od mladosti, od želje za studijem likovnih umjetnosti, preko obiteljskih portreta koje je izrađivao i u Sibiru.

Naposljetku, nakon dva mjeseca boravka u Moskvi, Josip i Ana konačno su vlakom krenuli prema Latviji. Već u Latviji, na jednoj usputnoj željezničkoj postaji, Josip je izašao iz vlaka nabrati Ani cvijeće. Vlak je nenadano krenuo pa je Rukavina u Rigu stigao sam tek tri dana poslije. Ondje mu je jedna činovnica predala Aninu poruku u kojoj mu ona zahvaljuje za sve i kaže da ju je dočekao njezin latvijski zaručnik, koji ju je vjerno čekao a čije postojanje Ana Josipu nikada nije otkrila.

Nakon kratka boravka u Latviji Rukavina je krenuo prema Hrvatskoj. U nastavku putovanja vlak s povratnicima-zarobljenicima dočekivan je s izrazima poštovanja i humanitarnom skrbi u Češkoj i Mađarskoj, a u Bratislavi su ih dočekali s glazbom i hranom. Drukčije je bilo pri ulasku u Kraljevinu SHS. Nakon dolaska u Maribor 14. svibnja 1921. vlasti su sve povratnike pritvorile. Vlasti su se očito pribojavale povratnika, za koje su sumnjale da su komunisti i ruski špijuni. Rukavina je konačno stigao u Hrvatsku 13. lipnja 1921. godine.

Pripovijetka Zarobljenik, koja završava Josipovim dolaskom u Maribor, spoj je ratne drame, putopisa, ljubavne novele i povijesnoga romana. U opisima zabačene i društveno inertne Kopejke, kozačkoga Omska, sibirske ravnice i Moskve usred ratno-poratnih neizvjesnosti nastanjeni su mnogobrojni likovi iznimne vjerodostojnosti i reljefnosti. Rukavinina intimna životna priča oslikana je na širokom platnu dramatičnih povijesnih zbivanja u Rusiji između 1914. i 1921. Posebno je zanimljiv kut gledanja sibirskoga seljaka koji Rukavina usvaja i iz kojega ratna previranja ostaju nekako maglovita, a što stvara posebno ozračje. Hrvatski čitatelj koji si da truda da pronađe pripovijetku naći će u njoj također zanimljive usputne opaske o životu u Glini i Slavoniji te hrvatskim vojnim zarobljenicima, od kojih se neki spominju poimence.

Pomalo otužan kraj pripovijesti o rastućoj ljubavi prema Ani Ivanovnoj Kanep, kojom se oženio da bi mogao izbjeći iz Rusije a koju je u nekoliko mjeseci zavolio, u Hrvatskoj dobiva sretan epilog: tu se doista u vrlo kratkom roku oženio svojom zaručnicom Otilijom Effenberger, koja ga je sedam godina strpljivo čekala da se vrati iz Sibira. Otilija je bila rodom iz Rajeva Sela kraj Županje a u Nijemcima kraj Vinkovaca radila je dvanaest godina kao učiteljica. Vjenčanje je obavljeno 11. srpnja 1921. u Nijemcima, a svjedoci su bili Ivan Blašković i Antun Subotić. Josip i Otilija mogli su se tako brzo vjenčati i zbog toga što je Josip od nadležnog Ministarstva prosvjete neočekivano dobio zaostalu plaću za vrijeme provedeno u vojsci i za sedam godina zarobljeništva. Naime, Ministarstvo je naslijedilo uređenu arhivu sa svim njegovim podatcima, kako se je to već vodilo u Austro-Ugarskoj.

Ne časeći časa Rukavina se je odmah ujesen 1921. godine upisao u niži tečaj Više pedagoške škole u Zagrebu te je 1924. položio diplomski ispit. Potkraj 1923. postao je upraviteljem Građanske škole u Dobanovcima kraj Zemuna a od 1925. radio je kao nastavnik na Građanskoj školi u Slavonskom Brodu. Kada se je uz Višu pedagošku školu u Zagrebu osnovala Građanska škola kao vježbaonica (u Draškovićevoj ulici), postavljen je ondje 1926. godine za nastavnika. Na tom je poslu ostao do 1933, kada je postao i ravnatelj te na toj dužnosti ostao do 1945. U svom je poslu pokazivao znatnu osjetljivost prema siromašnima i pomagao im je (đaci su ga zvali ’tatek’); primjerice, dogovorio se je s pekarom da se pecivo od prethodnoga dana daje siromašnima badava. Jedan od takvih učenika bio mu je Franjo Tuđman, kojega je zapamtio kao vrlo bistra đaka (čak ga je nazivao »moj najbolji đak«) i zbog toga ga se je i prisjetio 1971, kada mu se je ime počelo javljati u javnosti.

Šest je godina Josip Rukavina bio predsjednik Udruženja nastavnika i nastavnica građanskih škola Jugoslavije i u svom stručnom radu zastupao interese građanskih škola. Posebno se je bio uključio u rad Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora (HPKZ) a dva mu je puta bio tajnik i predsjednik (1936, 1937, 1944). Devet godina bio je član Glavnoga prosvjetnog savjeta. Surađivao je u Hrvatskom radiši, udruzi koja je pružala pomoć seljačkoj i siromašnoj djeci da izuče zanate i steknu odgovarajuće vještine. Udruga je podmirivala troškove školovanja i smještaja u internatu, a i opću skrb za djecu. Josip Rukavina napisao je jasno i razumljivo upute roditeljima i djeci u knjižici Putokaz roditeljima i djeci. Hrvatski radiša prestao je djelovati 1945. Tijekom Drugoga svjetskog rata Rukavina je novčanim prilozima potpomagao otpor i zauzimao se za progonjene. Godine 1945, neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, Rukavina je neko vrijeme predavao ruski stručni jezik na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Od 1945. do 1951. radio je u osnovnoj školi »Rudi Čajavec« kao nastavnik matematike do umirovljenja.

Prema dolasku komunista na vlast u Hrvatskoj i Jugoslaviji Rukavina je uvijek osjećao nelagodu jer je takav društveni prevrat već bio proživio u Rusiji. Pritom su najviše trpjeli obični ruski ljudi, čiji se život dramatično promijenio nakon dolaska »crvenih« na vlast u Rusiji. Rukavina je razvio posebnu naklonost prema ruskome narodu, posebice seljacima i radnicima. Tijekom života, a posebice prije Drugoga svjetskog rata, nije se puno družio s ruskim izbjeglicama i to zato što je sumnjao da bi neki mogli biti povezani sa sovjetskim vlastima, o kojima je imao loše mišljenje. Iz istoga razloga nije održavao posebne veze ni s povratnicima iz ruskoga zarobljeništva.

Međutim, poznanstvo s obitelji Filipović održalo se je. Nikola Filipović bio je ratni zarobljenik kao i Rukavina. Nisu se poznavali prije Prvoga svjetskog rata, nego su se upoznali i zbližili u Omsku, gdje su se povremeno viđali. Kao što je Rukavina otišao na službu u selo duhoboraca, tako je Nikola oko 1917. počeo raditi kod Jakova Mihajloviča Černozubova, veleposjednika. Černozubov je imao mlinove i trgovao je žitom pa je trebao obrazovana pisara i računovođu. U knjizi Zarobljenik Rukavina spominje Nikolu i njegov odlazak iz Omska: »Život moj u zarobljeničkom logoru bio je još žalostniji, kad mi je drug Mika, Šod milja za Nikola — prim. D. P.š hrvatski sveučilištarac, otišao u neki seoski mlin za pisara.« (Zarobljenik, 13). Ipak, čini se, ni nakon toga odvajanja nisu sasvim izgubili vezu. Rukavina se mnogo godina kasnije prisjeća kako se je Nikola upoznao sa svojom budućom ženom Aleksandrom, najstarijom kćeri Jakova Mihajloviča Černozubova. Aleksandra je, netom maturiravši na gimnaziji, putem dopisivanja učila i ispravljala Josipu ruski jezik, koji je on u to vrijeme usvajao. Naposljetku, Rukavina je bio prisutan na njihovoj svadbi i vjenčanju, 6. studenoga 1918. u baptističkoj crkvi u Omsku, možda kao jedini Hrvat. Filipovići su iz Sibira u Kraljevinu SHS stigli početkom 1922. godine.

U obitelji Filipović sačuvano je sjećanje da je Rukavina povremeno posjećivao Filipoviće a i oni Josipa i njegovu ženu u njihovu stanu na Trešnjevci, premda, čini se, ne posebno često. Nadalje, Filipovići su povremeno ugošćivali ruske izbjeglice koji su živjeli u Zagrebu (o čemu više u članku »Mirogojski grob između St. Petersburga*** i New Yorka«, koji je objavljen 2005. u zbirci Irene Lukšić). Osim toga, Nikola je ostao u vezi s nekim bivšim ruskim zarobljenicima te su i oni posjećivali dom Filipovićevih. Među njima bio je Milan Usumović, koji je boravio u sibirskom zarobljeništvu u Omsku i Kalačinsku zajedno s Nikolom, a vjerojatno i Rukavinom. Je li ga Rukavina poznavao i je li dolazio na te domjenke, nije poznato, ali se čini da nije. Valja spomenuti još jednu zanimljivu, premda vjerojatno posve slučajnu, rodbinsku poveznicu između Josipa Rukavine i Filipovićevih. Kći Nikole i Aleksandre i sin Josipova brata Tome brakovima su se našli u istoj široj porodici.

Odnos između Josipa Rukavine i obitelji Filipović potvrdio se je još jednom i nakon njihove smrti. Nikola je umro 1956. godine a Aleksandra 1961. godine. Tada je Josip Rukavina njihovoj djeci napisao pismo sućuti u kojem se prisjeća kako je zajedno s Nikolom bio u zarobljeništvu u Omsku. U poruci se osjeća bliskost prema ljudima s kojima je dijelio tako burne godine svoje mladosti. Bile su to godine koje su sadržavale puno gorčine, strahovanja, neizvjesnosti, osamljenosti i čežnje. Od svega je toga ostalo, preživjelo, izrodilo se i zadržalo nešto sasvim suprotno. Poslije jednoga »minulog polustoljeća« tu se još kaže: »moja Kopejka«, »moja mala, na stepi zabačena, Kopejka« a »sibirske uspomene, u sebi se dozivaju, u starim godinama sve češće«. Stara je to i nikad zaboravljena ljubav prema Sibiru.

(...).

Moja duhovna povezanost i osjećajnost prema Vašim dragim roditeljima potječe još iz vremena minulog polustoljeća, kada u sibirskom zarobljeništvu osim njih nijesam imao blizih prijatelja. Njihova obostrana mladenačka ljubav od prvog časa preko dugačkih pisama dosizala je u moju malu, na stepi zabačenu Kopejku i ja sam se iskreno radovao što su oboje sretno stigli u našu domovinu i tu savili sretno, dobrom djecom i unučadi obogaćeno gnijezdo.

Ma da sam stanovao u suprotnom dijelu grada i boravio u drugom životnom krugu, kada sam god u sebi dozivao sibirske uspomene (a to je u mojim starim godinama sve češće) spontano su se javljali u svijesti i svijetli likovi Vaših roditelja, kojih eto, nema više među nama.

Pod dojmom toga osjećaja, u mojoj duši skladno zvuče pobožno otpjevani psalmi posmrtnog oproštaja, koje, na žalost, nijesam čuo ovog puta na zagrebačkom groblju, ali koji u mojim godinama za zemaljski život unose utjehu i mir.

Zgb. 16. XII. 1961. Josip Rukavina

Ni književno a ni stručno djelo Josipa Rukavine nije do sada pomnije obrađeno. Primjerice, zna se da je Josip Rukavina iz Omska 1916-1917. uspostavio suradnju s časopisom Slavenski jug iz Odese. On to spominje u osobnim bilješkama, ali se o njegovim doprinosima ne zna ništa više. Poslije, tijekom svoga radnog vijeka nakon povratku iz sibirskoga zarobljeništva, Rukavina je uređivao nekoliko stručnih časopisa i listova, kao što su Građanska škola, Mala pozornica i časopis za učenike građanskih škola Osvit. Prema osobnom zapisu surađivao je povremeno u sedamnaest listova i novina. U svojim je prilozima u časopisima Suvremena škola i Napredak obrađivao pedagoške i metodičko-matematičke teme. Koautor je nekoliko Računica za građanske, osnovne i više narodne škole. Organizirao je omladinske izložbe i držao predavanja.

Uz spomenute pripovijetke takozvanoga »sibirskoga kruga,« Rukavina je objavljivao i druga djela, najviše u Zagrebu, ali i u Beogradu, Skoplju i Mariboru. Popis objavljene literature u dodatku ovoga eseja svjedoči o poteškoćama s kojima se istraživač Rukavinine književne ostavštine suočava. Prema vlastoručnom zapisu Rukavina je objavio osamnaest knjiga do 1940. i još osam poslije. Međutim, različiti sekundarni izvori spominju i neke druge naslove ali i druge godine izdanja tako da nije jasno je li Rukavinin popis potpun ili sasvim točan. Čini se da su neka njegova djela doživjela i izdanja za koja možda nije znao, ili ih barem nije uvrstio u svoj popis. Osim toga, neka djela nisu ni u jednome izvoru evidentirana. Primjerice, Rukavina je pisao i objavljivao i poeziju, posebice u dječjim časopisima. Kći Nada posjeduje dvije bilježnice s izrescima očevih objavljenih pjesma, ali ne uvijek i s podatcima o izvorima. Dvije Rukavinine pjesme nalaze se i u Zlatnoj knjizi svjetske poezije za djecu. Osim toga, kći Nada svjedoči da je Rukavina planirao napisati i pripovijest o svom povratku u Hrvatsku i resocijalizaciji. U tu je svrhu pripremao i bilješke, ali tu pripovijetku nikada nije napisao.

Valja primetnuti da Josip Rukavina unatoč brojnosti objavljenih djela i činjenici da je u dva leksikona označen kao »omladinski pisac« nije u socijalističkoj Jugoslaviji odmah uspio ostvariti status umjetnika ni ishoditi mirovinu na temelju umjetničkoga staža. To ga je očito bolno pogodilo, što je razvidno iz teksta žalbe koju je 1964. poslao ondašnjem Saveznom sekretarijatu za prosvjetu i kulturu. Nakon dobivenoga pozitivnog mišljenja Društva književnika Hrvatske nadležna je komisija njegovu žalbu i argumente uvažila i priznala mu status umjetnika i odgovarajuću mirovinu.

Josip Rukavina doživio je osamdeset godina u dobru zdravlju. Nikada nije pokušao uspostaviti vezu s Anom Ivanovnom Kanep ni saznati što o njoj. Nikada, također, nije se htio vratiti u Sibir, pa ni u kasnijim godinama, kad je to bilo moguće. Ipak, zbog autentičnosti opisanih doživljaja, neobičnosti i donekle egzotičnosti temâ, izvješća o životu u azijskim stepama i društvenom ustroju sibirskoga sela početkom prošloga stoljeća i u doba revolucijskih prevrata, te mnoštva etnografski vrijednih detaljnih i neponovljivih opisa, Rukavinine knjige o Sibiru jedinstvena su hrvatska ostavština s nepravom potisnuta u zaborav. Sasvim je izvjesno da je mnogim onim Hrvatima kojih je sada već vrlo malo ali koji su u velikom broju iskusili rusko zarobljeništvo u Prvome svjetskom ratu Rukavinin zapis i književna obrada zarobljeničkoga iskustva gotovo svojevrsni spomenik. Jednako tako i onim malobrojnima još, ruskim imigrantima ili njihovim potomcima, pogotovo sibirskoga podrijetla. A izvučen iz zaborava sigurno bi i današnjoj Rusiji mogao podastrijeti ogledalo onih vremena kada su kod njih muze zašutjele a, evo, jedan Hrvat — pisao.

Pedagog i hrvatski omladinski pisac, ili »umirovljeni umjetnik-književnik« kako sam sebe naziva u Bilješkama, Josip Rukavina poginuo je u automobilskoj nesreći 3. ožujka 1972. u Zagrebu. Njegova je žena Otilija umrla prije, a i njihova najstarija kći Mira (kojoj je posvetio knjigu Sibirski suncokreti) umrla je kao djevojčica. Kći Zdenka umrla je sredinom 2005, a potkraj iste godine umrla je i kći Nada. Među živima nije ni sestra Barica, čija je kći bila supruga također dječjeg i omladinskog pisca Mate Lovraka. Brat Tomo, dugogodišnji u svojoj generaciji omiljeni učitelj i orguljaš, živio je i radio u Glini.

Objavljena djela Josipa Rukavine

Omladinske knjige:

Izdanja Pedagoškoga književnog zbora u Zagrebu:

Sibirski suncokreti, Zagreb, 1930, knjiga 37

Petrova Gora, Zagreb, 1935, knjiga 103

Pod bijelim šatorom, Zagreb, 1936, knjiga 106

Naklada Nova krijesnica R. Ćukovića u Beogradu, ćirilica:

Brodolomnik na ledenom moru, 1935.

Sibirski suncokreti, 1935.

Sa dalekog istoka (prijevod s ruskog), 1936.

Najlepše Čikine priče, 1936. ŠNaklada Škola i dom-Zagrebš

Brodolomac na ledenom moru, Zagreb, 1931.

Radost mladost, Koprivnica: Naklada Vošicki, 1935.

Carević Radimir, Zagreb: Narodna knjižnica, 1934.

Daleko na sjeveru: Uspomene hrvatskog pomorca, Zagreb: Grafički zavod »Preporod«, 1940.

Boris Žitkov, Pripovijesti (prijevod s ruskoga), Zagreb: Pedagoški književni zbor, 1947.

Po dalekom sjeveru, Zagreb: Školska knjiga, 1955.

Za odrasle:

Po Sovjetskoj Rusiji ŠZarobljenikš, Zagreb: Naklada Radićeve knjižnice/’Slavenska knjižara/Tiskara Marije Radić, 1940, knjiga IX

Prijevodi s ruskoga:

Tetjurev, V. A. Prirodopis: priručnik za osnovne i niže srednje škole. Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946.

Tetjurev, V. A. Prirodopis: pomoćni udžbenik za IV razred osnovnih škola. Zagreb, Nakladni zavod Hrvatske, 1946.

Preveo je i nekoliko radova iz ruskih časopisa Načal. škola i Sovjetskaja pedagogika

Stručna djela »U zajednici sa S.Troanovićem«:

Računica za I. razred građanske škole (1935)

Računica za II. razred građanske škole

Računica za III. razred građanske škole

Računica za IV. razred građanske škole

Ista djela poslije ponovno izdana:

Računica za IV razred osnovne škole. Sastavio Josip Rukavina; suradnici Julije Novak i Franjo Filipović, Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, 1946.

Računica za III. razred osnovne škole. Sastavio Julije Novak; suradnici Franjo Filipović i Josip Rukavina. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, 1946.

Računica za IV. razred osnovne škole. Sastavio Josip Rukavina; suradnici Franjo Filipović i Julije Novak, Drugo izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, 1947.

Aritmetica per la IV classe, 1947.

Smetanka za IV oddelenie, Skopje: Drž. Knjigoizdateljstvo na Makedonija, 1947.

Metodika perspektivnog crtanja »u zajednici s J. Novakom«, 1954 (nagrada Rep. Savjeta)

Omladinske priv. izložbe, Zagreb: Hrvatski Radiša (1929)

Putokaz za hrvatsku privrednu mladež, Zagreb: Hrvatski radiša, 1928, 1933, 1936, 1939.

Putokaz roditeljima i omladini, Zagreb: Hrvatski radiša, 1928.

Ženski ručni rad, 1929.

Magjer F. Rudolf, Maribor (?)

Domaći zadatak, Beograd (?)

Uređivao omladinske časopise:

Mala pozornica, Naklada škola i dom, 1934.

Osvit, Udruženje nastavnika građanskih škola Jugoslavije, 1934/35, 1935/36.

Surađivao u časopisima:

Smilje, Pobratim, Vjera drugu, Dom, Ognjište, Novosti (1912-1914)

Slavenski jug, dobrovoljačko glasilo u Odesi, Rusija (1916-1917)

Osvit, Modra lasta, Pionir

Pjesme:

Mnogobrojne pjesme objavljene u dječjim časopisima

Dvije pjesme nalaze se u Zlatnoj knjizi svjetske poezije za djecu, sastavio Zvonimir Balog, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1975.

Literatura o Josipu Rukavini

Arhivska kartica Pedagoško-književnog zbora od 19. 10. 1946.

Hrvatski leksikon (L-Ž), Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997.

Jubilarna spomenica saveza udruženih nastavnika i nastavnica građanskih škola Kraljevine Jugoslavije — 1921-1931, Knjižnica ’Građanska škola’, knjiga IV, Novi Sad, 1932.

Pedagogijski leksikon, Priručnik za teoriju i praksu uzgoja, Minerva, Zagreb, 1939.

Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga, 1835-1940, knjiga 19 (Rae-Sa), ur. Petar Rogulja, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1993.

Leksikon »Minerva« iz Beograda

Prilozi

Dokumenti:

Vjenčani list Josipa Rukavine i Ane Ivanovne Stiprais iz Novo-Belozerska kraj Omska od 8. travnja 1920. Š1921.š

Potvrda vojnog zarobljenika za putovanje iz Rusije, izdana u Moskvi 14. svibnja 1921. Sadrži fotografije Josipa Rukavine i Ane Ivanovne Stiprais

Kazivanja:

Kazivanja Nade Vitezić, kćeri Josipa Rukavine, tijekom lipnja i srpnja 2005.

Kazivanja Branke Rukavine, snahe Josipova brata Tomislava, u lipnju 2005.

Fotografije:

Josip Rukavina u Sibiru 1914-1921.

Tri fotografije Josipa Rukavine

Posvete:

Posveta ocu u pripovijetki Brodolomac na ledenom moru od 13. ožujka 1931.

Posveta majci u pripovijetki Pod bijelim šatorom od 8. lipnja 1938.

Posveta kćerkici Miri u pripovijetki Sibirski suncokreti od ?

Pismo sućuti povodom smrti Aleksandre Filipović iz 1961.

Dopisnica vojne pošte Josipa Rukavine od 17.11.1916. iz Omska ocu Josipu Rukavini u Bučicu, Pokupsko, Hrvatska, Austro-Ugarska.

Vlastoručno pisane bilješke Josipa Rukavine koje sadrže obiteljska imena i podatke te autobiografske podatke osobnoga i profesionalnoga značaja.