FILOZOFIJA KVARTA

Ognjen Čaldarović

Autor je profesor sociologije grada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

»Filozofija kvarta« dio je rasprave o filozofiji grada, stvarnim i simboličnim elementima na kojima se ona osniva. Za svakog je pojedinca upravo njegov kvart »specifičan«, pa bi se stoga moglo reći da je grad sastavljen od niza vrlo specifičnih dijelova. No, kao što je za mene važan upravo »moj kvart«, tako je za nekoga drugoga isto toliko važan »njegov kvart«, a u potpunosti nevažan »moj«. Prepletanje pojmova »moj«, »tvoj«, »važan« — »nevažan« samo je operacionalizacija nataloženog iskustva o mjestima odrastanja i života. Iako su svi dijelovi gradova možda — u fizičkom smislu dosta slični — u psihološkom, simboličkom, a osobito idenfikacijskom smislu, oni su vrlo različiti i specifični. Raspravimo stoga najvažnije opreke, varijable i njihove operacionalizacije koje u tom smislu mogu postojati.

Sličnost i različitost

Svi su gradovi koliko slični toliko i različiti. Slično se može reći i za njihove dijelove — kvartove koji, iako su u fizičkom obliku različiti, mogu imati sličnu »filozofiju«. Nju tvore ponajviše stanovnici pojedinog dijela grada koji — različitim praksama života koje su vidljive i u fizičkom prostoru života — manifestiraju specifičan »duh grada«, specifičnu živost ili umrtvljenost. Urbane sredine su, za razliku od ruralnih, definirane u prvom redu po svojoj različitosti. »Ovaj grad je ovakav, onaj je onakav, svaki zanimljiv za sebe«, dok se sela čine toliko sličnima, doduše, kao i neki američki gradovi za koje — kažu — još uvijek vrijedi poznata uzrečica: »Vidio si jedan grad, vidio si sve gradove!«. Takvo se stajalište osniva na strukturalno-funkcionalnim sličnostima kako fizičke sredine tako i načina života koji u velikim megalopolisima vladaju. Zapravo je o tim najvećim gradovima i vrlo teško govoriti kao o nekim jedinstvenim, cjelovitim fizičkim cjelinama — takvi se gradovi sastoje od niza više ili manje povezanih, sličnijih i različitijih dijelova — kvartova. U kojem se to kvartu nekoga velikoga grada zapravo upravo nalazimo? Kako ćemo ga prepoznati, kako ćemo to utvrditi? Koji su to fizički simboli kojima se možemo poslužiti u identifikaciji situacije?

Poslužimo se primjerima — starijim i nešto novijima, svjetskim i našima. Oštra granica koju primjerice ulica Canal čini u Donjem Manhattanu u New York Cityju jasno pokazuje nalazimo li se u predjelu zvanom »China Town« ili pak u dijelu zvanom »Little Italy«. Specifična, proizvedena i svjesno oblikovana »oprema grada« iskazana u oba dijela sasvim nam jasno govori gdje se nalazimo. U talijanskom dijelu svuda su vidljivi simboli Italije — zastave, glasovita talijanska čizma i, naravno, neizbježive reklame za kavu »espresso«, a u kineskom dijelu vreva ljudi azijatskog izgleda, natpisi, specifičan »život na ulici« jasno nam govori o tome da se nalazimo u nekom sasvim drugom dijelu grada. Toliko slični, a toliko različiti? Grad u gradu? Isti grad, drugi grad? Kako stoje stvari u nas? Čini li nam se možda Konjšćinska ulica u Dubravi početkom stvaranja specifičnog dijela u Istočnom Zagrebu, u području Dubrave, koji će se jednog dana možda zvati »Malo Janjevo«? Kako bismo trebali, primjerice, shvatiti stil objekata koji su ondje u posljednjih petnaestak godina niknuli? Ili — još noviji primjer — područje Kajzerice u Zagrebu, koje će se možda jednog dana i u nas nazvati »China Town«?

Teritorijalizacija i transformacija

Nesumnjivo je da se specifičnom teritorijalizacijom (naseljavanje doseljenika na neki teritorij) postupno neki dio grada pretvara i u specifičan »kvart«. Kvartovi mogu biti poznati po dobru, zlu ili ih se uopće ne spominje jer su »blijedi«. »Bande« ...iz Črnomerca, Dubrave, Trnja, i tsl., poznati su pojmovi u Zagrebu. Čikaška sociološka škola urbane sociologije ranih je godina 20. stoljeća razvila niz modela koji su objašnjavali nastanak kvartova u socijalno-ekološkim pojmovima invazije, kompeticije, konflikta, sukcesije, asimilacija i akomodacije. Sukob doseljeničkog, najčešće imigrantskog i domicilnog stanovništva u nekom kvartu — tijekom godina — dovodio je nužno do prevage jednog ili drugog »profila stanovništva«, a time i nastanka specifičnoga kvarta — sve do sljedeće »invazije«.

Proizvodnja prostora

Svaki je dakle specifičan kvartovski prostor »proizvod«, da parafraziramo francuskog sociologa H. Lefebvrea, koji je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća napisao i knjigu La production de l’espace (proizvodnja prostora). Ljudi dakle u kombinaciji s urbanistima (ili bez njih) proizvode specifičan fizički okoliš koji zatim svjesno ali i nehotično »oplemenjuju« svojim navikama, kulturom, praksama i običajima. Sjeća li se tko možda još manifestacije koja se održavala u jednom novom naselju Novoga Zagreba, u Zapruđu, pod naslovom »Dani Zapruđa«, s glavnom atrakcijom pečenja vola na ražnju? Dugotrajno pečenje vola na ražnju na zelenoj površini, pažljivo isplaniranoj, između tada suvremenih nebodera, projekcije filmova za stanovnike novog naselja s korištenjem fasade nebodera kao platna? Iz današnje perspektive, čudna »proiozvodnja prostora«, ali svakako specifična!

Specifičnost — općenitost

U sociološkom smislu, svaka specifičnost pojedinog prostora, kvarta, karakterizirana je nužnom posebnošću, koju je američki sociolog R. Park još početkom prošlog stoljeća nazivao »moralno područje«, odnosno dio grada koji se dade prepoznati po tome što je naseljen »sličnim ljudima«. Takvo se naseljavanje događa spontano jer slični ljudi teže naseljavanju jednih pokraj drugih, pa stoga i nije čudno da takva sličnost rađa i specifičan »moralni poredak«, kako to navodi Park, odnosno sličnost u razmišljanjima pa i ponašanju stanovnika određenoga kvarta, odnosno »moralnog područja«. U suvremenijem rječniku, mogli bismo takva područja ili kvartove nazvati rezultatom procesa socijalne diferencijacije i rezidencijalne segregacije, o čemu su mnogi sociolozi, pa i u nas, dosta pisali. Još jedan pojam koji se u navedenom kontekstu može spomenuti jest teritorijalizacija etniciteta, što se upravo događa pred našim očima na već spomenutim predjelima Dubrave ili Kajzerice. Još jedan primjer: ubrzano širenje »urbanih vila« u Zagrebu dovodi i do sve veće »sličnosti« njihovih kupaca, odnosno budućih stanara nekoga budućega novoformiranoga »moralnog područja«.

Grad općenito i »moj kvart«

Cijepanje gradskog prostora na planirana ili spontano razvijena područja postupno dovodi do konceptualizacije grada kao cjeline simboličkoga karaktera — sastavljane upravo od teritorijaliziranih i više ili manje jasno odijeljenih dijelova grada koji se specijaliziraju kako po svom fizičkom tako i socijalnom profilu. I u tom smislu, gradovi su sve više nakupine različitosti, ali i sličnosti. Kvartovi, kako god nam se činili različitima, zapravo su međusobno slični, a njihova različitost najčešće je individualizirano iskustvo svakog pojedinca. Osim navedene prisilne, generalizirajuće i neumoljive kolektivizacije identificiranosti nekog prostora »s nečim« (»Janjevci«, »Hercegovci«, »Bosanci«, »Kinezi«, i sl.), filozofija pojedinoga kvarta vezuje se uz specifičnu i individualizirajuću »vezanost uz kvart« svakog pojedinca, uz njegove uspomene, najčešće iz djetinjstva, uz raznolike idealizacije i poopćavanja. Inzistiranje na različitosti i specifičnosti nekog dijela grada — kvarta — svakako je legitimno, no ne mora biti primijećeno od vanjskog posjetitelja. Naše su uspomene ipak samo »naše«, one su duboko ugrađene u naše djetinjstvo, uspomene, događaje, pri čemu prostor odrastanja — kvart, čini onaj teritorijalni okvir koji je i fizički, ali i psihološki i simbolički određen kao »naš grad«. Mnogi ljudi u svom životu neće biti u mogućnosti posjetiti sve dijelove nekoga grada — mnogo toga ostat će nepoznato. No, to im ne smeta da se identificiraju sa »svojim gradom«, a zapravo svojim kvartom, svojim mikroprostorom koji najviše poznaju, transformiraju i posvajaju. Osjećaj fizičke i psihološke kontrole neposrednog prostora života sve je važniji u suvremenom gradu. »Moj kvart« ne smije biti prostorom ugrožavanja od strane bilo kakvih inicijativa, kakve god one bile. Ugrožavanje mog okoliša ugrožavanje je mojih vrijednosti koje nalazim u svojem okolišu, u svom kvartu.

Stvarna i simbolička razina

I upravo zbog tog posvajanja, uspomena, psiholoških i socijalnih dimenzija, kvartovi su, koliko god bili naočigled slični, ipak uglavnom različiti. Različitost se nalazi ponajviše u simboličkoj razini, pri čemu onda lakše možemo zaključiti da je fizička dimenzija samo prijeko potreban uvjet za razvoj »nečega drugoga« — ona je samo fizička ljuštura (školjka) u kojoj se nešto može a ne mora razviti. No, nekada se fizičke ljušture nisu uspjele organizirati kao socijalne sredine, kao pravi kvartovi. Mnogobrojni primjeri prisilnog rušenja naselja »kolektivne stambene izgradnje« ili funkcionalističkog urbanizma pokazuju da se socijalna integracija nije uspjela razviti, nego je u navedenim objektima došlo do vandalizacije pa su gradske vlasti bile prisiljene iseliti stanovništvo i srušiti objekte da se zaustavi krug nasilja i vandalizacije. Charles Jencks — pomalo ironično — jedan takav primjer u St. Louisu naziva »početkom postmoderne arhitekture«. Hoće li i u nas, kao što se upravo u prostorima bivše Istočne Njemačke ruše kolektivna stambena naselja jer je došlo do marginalizacije i supstandardizacije profila stanovništva koje ih sada naseljava (umirovljenici, doseljenici, nezaposleni, marginalne socijalne skupine...) jednog dana, kada se opći ekonomski profil stanovništva promijeni nabolje, doći do slumizacije takvih naselja i potrebe za njihovom destrukcijom? Teško je upuštati se u takve prognoze s nekom dozom sigurnosti.

»Diznifikacija grada« — nestanak kvartova?

Postupno pretvaranje gradogradnje u proces planiranja i izgradnje posebnih i označenih objekata koji će jednom možda činiti dio grada, doveo je do drastične izmjene u konceptualizaciji grada kao organičke i logične cjeline. Proces poznat pod nazivom »diznifikacije grada« reprezentiran je izgradnjom ne grada, nego pojedinačnih objekata, najčešće s posebnim imenima (Trump Tower, Empire State Building, The Sears Tower, ali da i mi ne zaostajemo u tome, potvrđuje i najnoviji primjer HO-TO Towera u Savskoj ulici u Zagrebu te različiti poslovni neboderi koji niču u novoproglašenom zagrebačkom »Cityju« u području Radničke ceste s planiranim i već nadjenutim imenima!). Takav tip proizvodnje grada već unaprijed očekuje odobravanje i simboličku identifikaciju građana s »novim objektom«. Umjesto običnoga grada, sve nam se više kao grad nudi proizvedena cjelina sastavljena od pojedinačnih i često raštrkanih »simboličkih« i vrlo sličnih objekata — »umjetničkih djela«, koju ponajviše možemo nazvati »grad atrakcija«. Gdje ćemo naći nešto prostora za »moj kvart« u takvom diznificiranom gradu? Navedena praksa upravo je antikvartovska — svi će gradovi, pa i Zagreb, postajati sve sličnijima, a »atraktivnost« pojedinačnih objekata postupno će blijedjeti da bi, najvjerojatnije, za kratko vrijeme bila nadomještena nekim drugim, novim, značajnim simbolom.

Temporalnost

I konačno, gradske, kvartovske cjeline su, kako smo već naglasili, ponajprije temporalne i simboličke tvorbe koje su ugrađene u svijesti svakog pojedinca kao njegovo neponovljivo, jedinstveno iskustvo života u dijelu grada koji bez ikakvih ograda može zvati svojim kvartom. I svaki takav kvart ima i svoj duh, koji ne mora biti primijećen od povremenih posjetitelja, ali koji nedvojbeno i legitimno postoji. No, i ta slika i ideja o kvartovskom pripadanju s vremenom se mijenja. Tko od nas nije doživio veliko iznenađenje posjetivši nakon nekoliko desetljeća svoju ulicu, svoj kvart u rodnom gradu? Zar je to ono dvorište, ona ulica, one zgrade gdje sam se ja igrao, družio? Što se to zbilo s mojim kvartom... Nekadašnja fizička ljuštura moga kvarta izmijenila se ne samo u fizičkom smislu nego i u simboličko-psihološkom. Nema više mojih prijatelja, mog društva, »bandi«, ostale su samo uspomene koje se čine praznima bez prisutnosti upravo uspomenama natopljenih događaja, društva, osoba...

Kvartovi su stoga specifični prostorno-socijalni entiteti koji opstaju u memoriji svakog pojedinca. Njihova je socijalna komponenta daleko značajnija od fizičko-prostorne. Svakom pojedincu upravo je »njegov kvart« bio i ostao značajan, bez obzira na to kako on izgledao posjetitelju. I, što je vrlo važno: svako je kvartovsko iskustvo individualizirano ali i grupno proživljeno. Možda je nekada bolje uopće ne izazivati sudbinu i pokušavati evocirati uspomene pa posjetiti prijašnji kvart. Uostalom, zar nisu uspomene vrijedne samo za onoga pojedinca koji ih je proživio, a ne i za ostale? Koga zapravo zanima »moja priča« o mom kvartu? Hoćemo li naći sličnosti između različitih kvartovskih iskustava i biti ih u mogućnosti poopćiti?

Neovisno o rastućem univerzalizirajućem principu povećavanja stupnja međusobne sličnosti gradova, kvartovi će i nadalje ostati male, izolirane cjeline života s velikim sličnostima ali i velikim razlikama te s pravom svakog pojedinca da svoje kvartovsko iskustvo smatra jedinstvenim.