ŠTO JE POTREBNO SAČUVATI: DAYTONSKI SPORAZUM ILI BOSNU I HERCEGOVINU?

Ivan Markešić

Ivan Markešić je sociolog i leksikograf, znanstveni suradnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba. Bio je i sudionik političkog života u BiH, što je djelomice i opisao u knjizi Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu (Sarajevo-Zagreb, 2004) o djelovanju i radu Hrvatskoga narodnog vijeća.

Uvod

Svaka bi suvremena, demokratska država, pa tako i Bosna i Hercegovina, trebala počivati na ustavu koji donose i mijenjaju legalni i legitimni predstavnici narodâ i građana tih država nakon provedenih demokratskih izbora. U svakoj bi takvoj državi na temelju tako donesenog ustava trebala vrijediti ista prava za sve njezine građane. Na temelju takvog ustava ni u jednoj od tih zemalja ne bi trebala postojati diskriminacija temeljem rase, spola, nacionalnog ili religijskog pripadanja. No, Bosna i Hercegovina je država koja je uređena ustavom koji nije donesen demokratskom procedurom. Ona je država u kojoj je još uvijek na snazi ratni, oktroirani, nametnuti ustav, koji inaugurira nacionalnu diskriminaciju, onaj ustav koji je sastavni dio Općeg okvirnog mirovnog, tzv. Daytonskoga sporazuma (Aneks IV).1 Taj je sporazum, međutim, rezultat američkim diktatom nametnutih mirovnih pregovora nakon krvavoga rata u BiH (1992-1995), kojima je zaustavljen rat započet upravo na diskriminaciji po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.

Većina se analitičara slažu u tome da je Daytonskim mirovnim sporazumom okončan rat u Bosni i Hercegovini, u kojem je, prema nekim procjenama, poginulo oko 200 000 ljudi, dok je oko dva milijuna prognano i raseljeno. Njime je uspostavljena Bosna i Hercegovina kao suvremena, demokratska država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) i Republike Srpske (RS) te Distrikta Brčko.

Međutim, desetogodišnja politička i životna praksa pokazala je da Daytonski sporazum, kao okvirni sporazum, nije dao niti je mogao dati odgovore na sva pitanja koja su se svakodnevno postavljala u toj zemlji. Moglo bi se kazati da je njime zaustavljen rat, ubijanje, razaranje, protjerivanje, ali da nisu ponuđeni čvrsti temelji na kojima bi se mogla izgraditi jedna suvremena, demokratska država s velikim izgledima da postane jednom od članica Europske unije.

Upravo zbog takvog ustavnog rješenja situacija u BiH ovih ljetnih, kolovoških dana, godine Gospodnje 2005, nije ništa drukčija od situacije u BiH onih ljetnih kolovoških dana, davne 1992. godine, uoči početka troipolgodišnjega krvavog rata u kojem su počinjeni zločini genocida, urbicida, kulturocida, ekocida itd. I danas je kao i onda prije trinaest godina sve u nacionalnom i nacionalističkom prebrojavanju: u skupštinama, vladama, ministarstvima, školama, sveučilištima, kulturnim i obrazovnim institucijama, poduzećima, šumarijama, ribogojilištima, zapravo: u dušama ljudi, u njihovim obiteljima. Još uvijek su na djelu međusobna nacionalna izračunavanja: tko je što, koliko, gdje i kada dobio.

Je li to i takvo sadašnje stanje, s Daytonskim sporazumom na snazi, podloga za ponovno izazivanje novoga, još žešćega ratnog sukoba za nacionalne teritorije i utjecaje u BiH, ili je taj sporazum jedno u nizu od više mogućih rješenja?, teško je u ovom trenutku na to pitanje dati precizan odgovor, jer je u »političkoj igri« u Bosni i Hercegovini i oko nje, što se tiče njezine sadašnjosti i budućnosti, više »jednakopravnih« domaćih i međunarodnih »igrača«, kojima nije u interesu nikakvo konačno, a kamoli pravedno ustavnopravno rješenje kojim bi se okončala agonija države Bosne i Hercegovine?

Da bismo barem pokušali odgovoriti na gore postavljeno pitanje (i pokušaj je vrijednost), najprije ćemo u kratkim crtama naznačiti trenutačnu državnopravnu situaciju u BiH, kako bismo potom mogli govoriti o nekim ustavnim rješenjima koja su omogućila takvo stanje i cementirala prijašnja, ratom postignuta rješenja, kao rezultat onda vođene politike, da bismo se nakon toga osvrnuli na moguće izlaze iz takve neriješene pat-pozicije i ponudili jedno rješenje koje neće biti dobro samo za bosanskohercegovačke Hrvate nego i za druge narode i građane BiH, jer je u BiH nemoguće naći dobro rješenje samo za jedan narod ili za samo jedan sloj građana, a to ne učiniti i za druge. Međutim, takvo rješenje mora biti kompromisno i bolno, ali ozdravljujuće za sve.

Time ćemo zapravo pokušati odgovoriti i na u naslovu postavljeno pitanje: Što treba sačuvati: Daytonski sporazum ili Bosnu i Hercegovinu?

Držim da bi jasan odgovor na to pitanje, i to ponajprije jasan odgovor međunarodne zajednice, mogao pridonijeti razbistravanju mnogih nedoumica i političkih sumaglica u, oko i iznad Bosne i Hercegovine.

Ako se međunarodna zajednica odluči za promjenu Daytonskoga sporazuma radi očuvanja Bosne i Hercegovine i njezina ustroja kao jedinstvene i nacionalno nepodijeljene države na načelu konstitutivnosti njezinih naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba) te ravnopravnosti svih njezinih građana na cijelom njezinu teritoriju, bez obzira na njihovu nacionalnu i religijsku pripadnost, tada bismo mogli govoriti o jednoj državi koja se treba pripremati za ulazak u Europsku uniju, u zajednicu naroda, država i društava u kojima vrijede sva ona pravila i prava koja promiče upravo ta međunarodna zajednica.

Postojeće stanje ne nudi izlaz, jer je na snazi ratni ustav koji je blagoslovio ratnim zločinom izvršenu podjelu Bosne i Hercegovine i time stečenu teritorijalnu i političku prevlast nacionalističkih elita. Daytonski sporazum je zaustavio rat, ali nije s političke scene uklonio nacionalističke politike koje su i dovele do rata. One su, nažalost, tim sporazumom stekle potpunu legitimnost, njihovi su vođe postali, npr. za Paddija Ashdowna, »reformisti«, koji bi trebali ovu zemlju izvesti iz nevolja u kojima se ona našla u ovom poslijeratnom razdoblju. Koliko je takvo stajalište iluzorno nadanje, najbolje pokazuje trenutačna situacija u BiH.

Trenutačna politička situacija

Bosna i Hercegovina je temeljem trenutačno vrijedećeg Ustava, kao sastavnog dijela Daytonskoga sporazuma,2 administrativno podijeljena na Federaciju Bosne i Hercegovine (koja se prostire na 51% teritorija BiH) i Republiku Srpsku (koja se prostire na 49% teritorija BiH). Federaciju BiH čini deset županija, odnosno kantona. Time vlast u FBiH ima četiri razine: općina, županija (kanton), Federacija BiH, Bosna i Hercegovina.

Republika Srpska je administrativno podijeljena na pet regija. Vlast u RS ima tri razine: općina, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.

»Odlukom o arbitraži u oblasti Brčkog«, donesenom 14. veljače 1997, teritorij Distrikta Brčkog nalazi se pod upravom države Bosne i Hercegovine kao zaseban distrikt pod nazivom Brčko Distrikt BiH.

Ustavna rješenja Daytonskog sporazuma

Daytonski opći mirovni sporazum počinje iskazom kako su se oko njega složile i potpisale ga Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija »shvaćajući potrebu sveobuhvatnoga rješenja za okončanje tragičnoga sukoba u regiji te želeći doprinijeti tomu cilju i promicati trajni mir i stabilnost«. Sporazum ima jedanaest aneksa kojima se regulira postupak zaustavljanja rata i stvaranja nove države: Vojni aspekt mirovnog rješenja i Regionalna stabilizacija (1), Međuentitetska granica (2), Izbori (3), Ustav (4), Arbitraža (5), Ljudska prava (6), Izbjeglice i raseljene osobe (7), Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (8), Javna poduzeća (9), Civilna provedba (10) i Međunarodne provedbene snage (11).

Iz samih naslova navedenih aneksa sasvim je razvidno da je međunarodnoj zajednici u tom trenutku bilo najvažnije zaustaviti rat i barem donekle normalizirati postojeće ratno stanje, ne navodeći ni u Sporazumu ni u aneksima tko je agresor a tko žrtva i ne priznajući ni jednoj strani da je pobjednica ili gubitnica. Svi su bili pobjednici, jer su dobili pravo na upravljanje onim dijelom teritorija BiH koji su kontrolirali tijekom samoga rata. Na taj način Daytonski sporazum nije dokinuo politiku koja je i dovela do rata, nego je tu politiku i legalizirao najvišim državnim aktom — Ustavom BiH.

Za provedbu Sporazuma međunarodna zajednica nije odabrala one koji su bili spremni stvarati nove odnose u državi BiH, npr. Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine,3 koje je svojim prijedlozima omogućilo potpisivanje Washingtonskih sporazuma i zaustavljanje bošnjačko-hrvatskog sukoba,4 nego one koji su međusobno ratovali, smatrajući da upravo one političke snage i stranke (SDA,5 HDZBiH6 i SDS7), čiji su politički prvaci ratovali sve do potpisivanja Sporazuma, trebaju stvarati mir, namećući im takve odnose (koje su oni prihvaćali samo da bi ostali na vlasti) kao da se ništa nije dogodilo, da ništa nije razrušeno i da nitko nije poginuo. Najvažniji cilj međunarodne zajednice potkraj 1995. bio je zaustaviti rat i ratna stradanja. Stoga se ona i pojavljuje u ulozi svjedoka i jamca provedbe Sporazuma, a manje u konkretnoj, praktičnoj ulozi, kakvu su mnogi očekivali i priželjkivali, u ulozi graditelja jedne buduće, moderne, demokratske i pravne države Bosne i Hercegovine.

Taj se njezin izostanak u konkretnoj ulozi najbolje osjeti i vidi na rezultatima povratka protjeranih, izbjeglih i raseljenih osoba na svoja ognjišta, posebice u bosanskoposavska i bosanskokrajiška područja. Naime, daytonskom su podjelom Bosne i Hercegovine Bosanska Posavina, koja je do 1992. bila napučena pretežito hrvatskim pučanstvom, i Bosanska krajina, u kojoj je živio velik broj Hrvata, pripale jednonacionalnom entitetu — Republici Srpskoj. Iako Sporazum, Aneks VII, jamči svim prognanim licima u BiH nesmetani povratak svojim kućama (makar i srušenim i zapaljenim), a što je međunarodna zajednica trebala provesti u praksu, vlasti Republike Srpske su činile i čine još uvijek sve da se povratak Hrvata i Bošnjaka uspori i/ili u potpunosti zaustavi. Neprovođenjem odredaba toga aneksa Sporazuma, može se kazati da je međunarodna zajednica u ovom konkretnom slučaju u cijelosti zatajila, čime su protjerani Hrvati i Bošnjaci izgubili svaku nadu u povratak svojim kućama.8

Osim toga i druga, Sporazumom ponuđena rješenja sve su do danas ostala neučinkovita i polovična zbog toga, jer je za svako područje, navedeno u pojedinačnim aneksima, bila zadužena neka od međunarodnih organizacija koje su svaka posebno imale ovlasti djelovati samostalno bez ikakve međusobne koordinacije i bez jedne krovne institucije kojoj bi bio cilj nakon rata uspostaviti državu koja će biti funkcionalna svojim građanima. Tako je u cijeloj BiH, kako i stoji u pojedinačnim aneksima, NATO trebao pridonijeti uspostavi mira, OSCE organizirati i provesti izbore, IPTF jamčiti provedbu zakona, Međunarodni Crveni križ tragati za nestalim osobama, Vijeće Europe i druge organizacije brinuti se za poštovanje ljudskih prava i sloboda, a UNHCR osigurati povratak izbjeglih i raseljenih lica prema Aneksu VII, itd.

Također, Daytonskim sporazumom su dogovorena temeljna načela državno-pravnog ustrojstva Bosne i Hercegovine:

1. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine

2. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine

— Zastupnički dom

— Dom naroda

3. Vijeće ministara

4. Ustavni sud

1) Predsjedništvo BiH

Ustavom BiH, članak V, regulirano je da se Predsjedništvo BiH sastoji od tri člana: jednoga Bošnjaka i jednoga Hrvata, koji je svaki izabran izravno s teritorija Federacije, i jednoga Srbina, izravno izabrana s teritorija Republike Srpske.

Trenutačni (rotirajući) predsjedavajući Predsjedništva BiH je Ivo Miro Jović (Hrvat) te članovi Sulejman Tihić (Bošnjak) i Borislav Paravac (Srbin).

2) Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine

Ustavom BiH, članak I, regulirano je da Bosna i Hercegovina nastavlja pravno postojati po međunarodnom pravu kao država u međunarodno priznatim granicama bivše Republike Bosne i Hercegovine (1), da je ona demokratska država, koja funkcionira sukladno zakonu i temeljem slobodnih i demokratskih izbora (2), da se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (3), da postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine koje uređuje Parlamentarna skupština, ali da postoje i državljanstva entiteta, koja uređuje svaki entitet (7). Uz to, člankom IV. novog Ustava BiH regulirano je da Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ima dva doma:

a) Dom naroda, koji se sastoji od 15 zastupnika, od kojih su dvije trećine iz Federacije, uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka, i jedna trećina iz Republike Srpske, pet Srba, da nominirane hrvatske i bošnjačke zastupnike iz Federacije biraju hrvatski, odnosno bošnjački zastupnici Doma naroda Federacije, a da zastupnike iz Republike Srpske bira Narodna skupština Republike Srpske. Određeno je da devet članova Doma naroda čine kvorum, s time da su nazočna najmanje tri bošnjačka, tri hrvatska i tri srpska zastupnika.

b) Zastupnički dom, koji se sastoji od 42 člana, od kojih su dvije trećine izabranih s teritorija Federacije BiH, a jedna trećina s teritorija Republike Srpske, s tim da se članovi Zastupničkoga doma biraju izravno iz njihovih entiteta sukladno Izbornom zakonu koji donosi Parlamentarna skupština i da kvorum čini većina svih članova izabranih u Zastupnički dom.

3) Vijeće ministara

Ustavom BiH, članak V, određeno je da predsjedavajući i ministri čine Vijeće ministara, da Predsjedništvo BiH imenuje predsjedavajućeg Vijeća ministara koji preuzima dužnost nakon što ga potvrdi Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH.

Predsjedavajući Vijeća ministara je trenutačno Adnan Terzić (Bošnjak).

4) Ustavni sud

Ustavom BiH, članak VI, utvrđeno je da se ustavni sud sastoji od devet članova, da četiri člana (dva Bošnjaka i dva Hrvata) bira Zastupnički dom Federacije, a dva člana Skupština Republike Srpske, a preostala tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon dogovora s Predsjedništvom.

Odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Trenutačni predsjednik Ustavnog suda je Mato Tadić (Hrvat).

Posljedice ustavnih rješenja iz Daytonskog sporazuma

Unatoč gore navedenom ustavnom rješenju u Bosni i Hercegovini, u jednom njezinu dijelu (Federaciji BiH) sve glasnijim danas postaju zahtjevi za promjenom Daytonskoga ustava, dok se u njezinu drugom dijelu (Republici Srpskoj), u kojoj su njezini predstavnici bili najžešći protivnici toga sporazuma nakon njegova potpisivanja, nalaze njegovi najgorljiviji zagovornici. Oni se protive i samoj pomisli o njegovoj promjeni, posebice ako bi ta promjena uključivala izmjene koje bi mogle dovesti do ukidanja entiteta (FBiH i RS) i stvaranja jedinstvene, nacionalno nepodijeljene države Bosne i Hercegovine, uređene prema kantonalnom modelu. Da nije tako različitih shvaćanja u samoj BiH, promjene Daytonskoga sporazuma mogli bi izvršiti zastupnici Parlamentarne skupštine BiH, kako je i predviđeno X. člankom Ustava BiH, u kojem se navodi da se »izmjene i dopune ovog ustava mogu vršiti odlukom Parlamentarne skupštine donesenom dvotrećinskom većinom nazočnih delegata koji su glasovali u Zastupničkom domu«.

U posljednjih deset godina međunarodna je zajednica, unatoč protivljenju nacionalnih, odnosno nacionalističkih — političkih i vojnih — elita, uspjela u Bosni i Hercegovini uspostaviti mir, nametnuti jedinstvenu valutu, himnu, zastavu, jedinstvene registarske pločice, jedinstvene putne isprave, te jedan broj važnih zakona (o vojsci, sudovima, policiji), kako bi BiH dobila kakve-takve atribute države. Međunarodna je zajednica time pokazala da je temeljem Daytonskoga sporazuma i kasnijih dogovora u stanju nametnuti svako rješenje koje će provoditi svi, bez obzira na to koliko se protivili njihovom »prisilnom« donošenju.

Postavlja se stoga sasvim razumno pitanje: Ako je tako, zašto međunarodna zajednica još uvijek ne donosi rješenja kojima bi BiH postala kao i svaka druga država u kojoj će nacionalno biti jedan od ključnih elemenata njezina postojanja, ali u kojoj neće biti nacionalne diskriminacije? U čemu je, zapravo problem?

a) Nacionalno i teritorij kao jedini kriteriji odlučivanja i življenja

Iako se u preambuli Ustava BiH potvrđuje da u BiH postoje ne samo »Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi« nego i ostali (nacionalne manjine) i građani, ipak se u raspravama koje se trenutačno vode u BiH u povodu desete obljetnice potpisivanja Daytonskoga sporazuma sve više naglašava da svakodnevna praksa pokazuje da postoje samo tri kategorije ljudi (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), da ne postoje Ostali (nacionalne manjine, neopredijeljeni), a ni Građani, da je sve do te mjere nacionalno obojeno i određeno da čovjek pojedinac svoj vlastiti identitet može izgrađivati jedino kao Bošnjak, Hrvat ili Srbin.

Da su takva razmišljanja točna i da su ustavna rješenja u tom pogledu apsurdna, pokazuju i propisani postupci izbora članova Predsjedništva BiH, te zastupnika oba doma Parlamentarne skupštine BiH.

Naime, za članove Predsjedništva BiH uime bošnjačkog, odnosno hrvatskoga naroda mogu biti izabrani samo one osobe (Bošnjak, odn. Hrvat) koje žive na teritoriju Federacije BiH. Dakle, ni jedan Bošnjak, ni jedan Hrvat koji se nalazi na teritoriju Republike Srpske ne može ni u kojem slučaju biti biran za člana Predsjedništva BiH. Isto vrijedi i za člana Predsjedništva BiH uime srpskoga naroda. On mora biti izabran isključivo s teritorija Republike Srpske, a ne, npr., s teritorija Federacije BiH. Isto vrijedi za zastupnike oba doma Parlamentarne skupštine, u koje (skupštinske domove) ne mogu biti birani Hrvati i Bošnjaci iz RS, ni Srbi iz Federacije BiH.

Iz toga proizlazi sasvim jasan zaključak: unatoč činjenici da je Bosna i Hercegovina nominalno i prema važećem Ustavu jedna država, ona u praksi funkcionira kao potpuno podijeljena država. U njoj djeluju dvije države: Federacija BiH i Republika Srpska, koje su svaka za sebe dvo- odnosno jednonacionalne i u kojima se na temelju takvoga nacionalnog određenja sve drugo rješava.

Sasvim je razvidno da je takvim rješenjima međunarodna zajednica stvorila ono protiv čega se bori: diskriminaciju po nacionalnoj pripadnosti. Ona je tim ustavom omogućila diskriminaciju onoga dijela bošnjačkog i hrvatskog naroda koji živi u Republici Srpskoj i onoga dijela srpskoga naroda koji živi u Federaciji BiH, jer im je temeljem nacionalne pripadnosti onemogućeno birati članove Predsjedništva i zastupnike u Skupštini iz drugog entiteta, ali im je isto tako onemogućeno da živeći na različitim teritorijima budu birani za najviše državne funkcije.

Tim su se načinom i postupkom u potpunosti teritorijalno izdvojile dvije države u BiH, od kojih svaka ima svoj ustav: Federacija BiH i Republika Srpska, koje, temeljem vlastitih ustava i pod patronatom međunarodne zajednice, provode nacionalnu diskriminaciju, iako se u Ustavu navodi da je Bosna i Hercegovina »demokratska država, koja funkcionira sukladno zakonu i temeljem slobodnih i demokratskih izbora«.

Tim su i takvim ustavnim rješenjem derogirane posebno 1. točka (Ljudska prava) II. članka Ustava BiH (Ljudska prava i osnovne slobode): »Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurat će najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda,...«), zatim 2. točka (Međunarodni standardi: U Bosni i Hercegovini izravno se primjenjuju prava i slobode garantirani Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i njezinim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima«) i 3. točka (Nediskriminacija: »Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I. ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status«.

Stoga se sasvim razložno postavlja pitanje: kako je moguće demokratsko i na zakonu zasnovano funkcioniranje jedne države, ako je npr. Hrvatu u RS potpuno oduzeto temeljeno pravo: birati i biti biran, ako je on isključen i ako mu je onemogućeno, bez obzira na njegove sposobnosti, da kao predstavnik bosanskohercegovačkih Hrvata sudjeluje u vlasti na razini države BiH, jer se predstavnik Hrvata mora i može prema tom ustavu birati isključivo na teritoriju Federacije BiH?

Da apsurdnost takvog ustavnog rješenja bude veća i da takav diskriminirajući način ostane i dalje vrijediti, pokazale su nedavne promjene entitetskih ustava. Naime, unatoč činjenici da je Ustavni sud BiH zahvaljujući dvojici bošnjačkih i trojici sudaca koje je postavila međunarodna zajednica, uz, nažalost i na sramotu, protivljenje dvojice hrvatskih (HDZBiH) i dvojice srpskih sudaca (SDS), donio u srpnju 2000. odluku »o konstitutivnosti svih triju naroda na cijelom prostoru BiH« i unatoč činjenici da je međunarodna zajednica uz potporu bošnjačkih političkih stranaka, a uz protivljenje »mjerodavnih« hrvatskih (HDZBiH) i srpskih političkih stranaka (SDS) uspjela u travnju 2002. donijeti odluku kojom Federacija BiH prestaje biti tvorevina samo bošnjačkog i hrvatskog naroda, a Republika Srpska samo tvorevina srpskoga naroda, nego i Federacija BiH i Republika Srpska postaju tvorevine svih triju konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba), nedirnutim je i dalje ostao IV. članak Daytonskoga sporazuma, dakle nedirnutim je ostao Ustav BiH. U takvom slučaju ostaju i dalje vrijediti ista pravila na razini države BiH: predstavnike konstitutivnih naroda BiH i njihove skupštine zastupnike mogu birati Bošnjaci i Hrvati s teritorija Federacije BiH odnosno Srbi s teritorija Republike Srpske.

Ovdje je nelogičnost dosegnula vrhunac: na razini entitetskih ustava nema diskriminacije po nacionalnoj osnovi, ali je ima na temelju i dalje važećeg Ustava BiH.

Međutim, vrhunac svega toga je uloga Visokog predstavnika međunarodne zajednice koji posjeduje ovlasti koje nadilaze i takav ustav BiH, čime Bosna i Hercegovina u praktičnoj svakodnevici postaje protektorat. Njegove su ovlasti toliko široke da on, npr., ako ocijeni neka rješenja lošim, ne mora prihvatiti rezultate provedenih demokratskih izbora i može nametnuti vlastita rješenja. Bez obzira na to što su ta rješenja gotovo u svim dosadašnjim slučajevima bila potrebna, korisna i opravdana (jer nije bilo međusobnog dogovora političkih stranaka u BiH), ona su ipak jedan oblik kršenja temeljnih ljudskih prava.

Stoga se i postavlja pitanje: Je li poslije svega toga moguće govoriti o poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, o čemu se trebaju (ili su trebali) brinuti UN i Vijeće Europe? Je li temeljem takvih rješenja koja omogućuju nacionalne apartheide, odnosno nacionalna geta moguće razmišljati o uspostavi normalno funkcionirajuće države? Držim da je samo taj razlog dovoljan za razmišljanje o promjeni Daytonskoga ustava i uspostavi moderne države BiH.

Daytonski sporazum ili Bosna i Hercegovina?

Kratka analiza samo jednoga segmenta temeljnih ljudskih prava — (ne)diskriminacije po nacionalnoj osnovi koja proizlazi iz rješenja postojećega nametnutoga, ratnoga, »daytonskog« Ustava BiH — a da druge ne navodimo, pokazuje da je tim ustavom nemoguće ustrojiti Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu u kojoj će, među ostalim, uživanje prava i sloboda biti osigurano za sve osobe bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi »kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status«.

Ako bismo se upitali, a zašto je u Bosni i Hercegovini na snazi ratni ustav, odnosno do kada će on vrijediti, odgovor bi bio sljedeći: u toj zemlji, u Bosni i Hercegovini, još uvijek nije završen rat. A, rat nije završen, jer još uvijek nema za sve prihvatljivog i zadovoljavajućega političkog rješenja. Uspostavljeno je samo primirje. Potrebno je stoga istaknuti kako će se moći smatrati da je rat završen tek onda kada se postigne konačno političko rješenje, svejedno dođe li se do njega »milom« ili »silom«, dakle političkom voljom zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH ili diktatom međunarodne zajednice, ponajprije Sjedinjenih Američkih Država, koje su u vrijeme europske razjedinjenosti oko načina rješavanja ratnih zbivanja u BiH bile kadre nametnuti pregovore i ponuditi mirovno rješenje.

Bilo bi najpoželjnije kada bi do dogovora o konačnom političkom rješenju i time do konačnog završetka rata došlo dogovorom najznačajnijih političkih čimbenika u BiH, to znači dogovorom predstavnika njezinih konstitutivnih naroda i građana. Međutim, dosadašnja je desetogodišnja praksa pokazala da je to nemoguće očekivati od onih koji su, kako je već rečeno, međusobno ratovali za teritorije i političke utjecaje. Osim toga, to je nemoguće očekivati i od međunarodne zajednice, koja bi trebala, ako dogovora nema, nametnuti onakvo rješenje koje će odgovarati najvećem dijelu građana Bosne i Hercegovine, svejedno kojega nacionalnog opredjeljenja i vjerozakona bili. Naime, stječe se dojam da predstavnici međunarodne zajednice, pa i sam Visoki predstavnik, koji su došli u BiH provoditi civilni dio Daytonskoga sporazuma, čine sve da do promjene Daytonskoga sporazuma ne dođe, jer bi time izgubili i razloge svojega boravka u BiH a time visoke položaje i plaće koje temeljem svojih osobnih postignuća nikada ne bi mogli ostvariti u zemljama iz kojih dolaze. Naravno, sve je to nacionalnim političkim elitama u interesu, jer se zbog inertnosti međunarodne zajednice postojeće stanje neće mijenjati i oni će ekskluzivitetom »nacionalnog« i dalje ostajati na vlasti i neće morati ništa poduzimati za dobrobit zemlje u kojoj žive.

Osim toga, sadašnji je ustroj Bosne i Hercegovine neučinkovit i preskup. I previše je važnih društvenih segmenata povjereno nižim, županijskim razinama, npr. obrazovanje. A što to znači, najbolje pokazuju primjeri županija s hrvatskom većinom gdje učenici osnovnih i srednjih škola uče iz važećih udžbenika Republike Hrvatske, tako da hrvatski učenici u mojoj Rami uče npr. gdje je Papuk i Krndija, Učka, Srđ i Velebit, ali im profesor nije dužan objašnjavati gdje je Vlašić, Velež, Trebević, Maglić. Učenici završe školovanje, a ne steknu ni najosnovnije znanje o užem i širem zavičaju u kojem žive, o svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Takvim odnosom prema svojoj djeci, prema budućim generacijama koje bi trebale nastaviti živjeti u ovoj zemlji, provodi se neizravno odnarođivanje, potpirivanje mržnje prema svemu što je bosansko, ali i hercegovačko. Tim se neizravno podupire iseljavanje i pražnjenje ovog prostora, a što je jedan od u povijesti nezapamćenih autogenocida. Slično je i s televizijskim i radijskim frekvencijama. Za bosanskohercegovačke Hrvate nije rješenje gledanost hrvatskih televizijskih programa (njih zbog njihove kvalitete gledaju svi građani BiH bez obzira na nacionalnost i religijsku pripadnost), nego sudjelovanje u realizaciji bosanskohercegovačkih televizijskih i radijskih programa. Slično je i s ostvarivanjem odredaba Aneksa br. VII Daytonskoga sporazuma kojim bi se trebali osigurati uvjeti za povratak prognanih i izbjeglih. Svakodnevna praksa pokazuje da se na područje Republike Srpske vratio veoma mali broj Hrvata, i da se u skoroj budućnost ne očekuje porast toga broja. Stječe se dojam da nacionalnim političkim elitama, hrvatskim i srpskim, nije u interesu povratak prognanih i raseljenih, već cementiranje postojećeg stanja, nadajući se i dalje podjeli Bosne i Hercegovine na tri nacionalna entiteta-države.

No, unatoč svim tim hrvatskim nadanjima u dobivanje vlastitoga nacionalnog teritorija, Bosna i Hercegovina ostaje prema međunarodnim ugovorima država s nepromjenjivim granicama, bez velikih izgleda da će dopustiti podjelu Federacije BiH na hrvatski i bošnjački entitet. U takvim međunarodnim okolnostima potrebno je, barem što se bosanskohercegovačkih Hrvata tiče, učiniti najvažniji korak: prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao svoju zemlju, kao svoju domovinu i sljedno tomu kao svoju državu i birati one političke predstavnike i stranke koje će težiti za promjenom Daytonskoga sporazuma i stvaranjem nacionalno nepodijeljene države, jer će samo na taj način Hrvati, kao najmalobrojniji narod, moći kao cjelina ostvariti sva svoja nacionalna, kulturna i religijska prava. Svako drugo i drukčije rješenje koje bi uključivalo parcijalno rješenje hrvatskoga pitanja i u kojem bi samo jedan dio hrvatskoga naroda imao mogućnost »uživati« u blagodatima vlastitoga nacionalnog entiteta, ne bi bilo korisno. Naime, dosadašnja je politička elita, koja je voljom hrvatskoga naroda u BiH dobila pravo predstavljati taj narod, činila sve kako bi kod vlastitog naroda stvorila odbojnost prema Bosni i Hercegovini, i to posebno prema Bosni kao nekoj tuđoj, stranoj, srpskoj, »balijskoj« zemlji, a nikako kao zemlji u kojoj žive i trebaju živjeti Hrvati. Vladajuća hrvatska politička elita u BiH u posljednjih je gotovo desetljeće i pol djelovala najvećim dijelom na »daljinski upravljač«, služeći pritom ostvarivanju političkih ciljeva drugih političkih stranaka iz druge države.

Smatram da bi državu Bosnu i Hercegovinu trebalo ustrojiti kao jedinstvenu državu bez nacionalnih entiteta, na kantonalnom načelu, u kojoj bi, na lokalnoj i državnoj razini, bila zajamčena nacionalna, kulturna, religijska i druga prava. Koliki će biti broj tih kantona (županija), stvar je dogovora, iako se u posljednje vrijeme, ali i u dokumentima HNVBiH, govori o većem broju kantona (županija) ili provincija. U tom bi slučaju trebalo žrtvovati »sveto slovo« Daytonskoga sporazuma i njegova ustava i temeljem jedne široke i temeljite rasprave unutar i izvan Bosne i Hercegovine donijeti konačno takva rješenja koja će omogućiti normalno funkcioniranje države Bosne i Hercegovine koja neće biti ničija svojina (ni u dijelovima ni u cjelini), ali koja će pripadati svima na cijelom njezinu teritoriju, kako Hrvatima tako Bošnjacima i Srbima i svim njezinim građanima.

Daytonski je sporazum, što je jako pozitivno, priznao konstitutivnost hrvatskom narodu u BiH, što bi svakoj političkoj stranci trebala biti polazišna točka u njezinu određenju prema državi BiH. Time je, zapravo, međunarodnim ugovorom potvrđeno da bosanskohercegovački Hrvati trebaju ostvarivanje svih svojih prava tražiti upravo u državi Bosni i Hercegovini. Međutim, on je istodobno i potvrdio da bosanskohercegovački Hrvati trebaju ispunjavati i sve obveze koje od njih traži njihova država, od vojnih do građanskih. To znači, oni moraju prihvatiti izazove i raditi na njezinu probitku i napretku, jer je ona njihova, a ne tuđa zemlja.

Nažalost, malo je onih koji tomu pridonose. Bosanskohercegovački Hrvati se odgajaju da suodređuju kako će izgledati politička pozornica u Republici Hrvatskoj, ali ih se istodobno ne potiče da se brinu kako će političkim, a ne sredstvima humanitarne pomoći rješavati svoja egzistencijalna pitanja u Bosni i Hercegovini.

Zaključak

Daytonskim sporazumom okončana su ratna djelovanja u Bosni i Hercegovini. Rat je završen, uspostavljeno je primirje, ali nije postignuto konačno političko rješenje. Na snazi je i dalje ratni, nametnuti Daytonski ustav, koji narodi i građani Bosne i Hercegovine nisu donijeli u demokratskoj proceduri ni na referendumu. U Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Hrvati i Srbi.

Unatoč tomu, Ustav BiH inaugurira podjelu na dva entiteta-države: jedan jednonacionalni (srpski) i drugi mješoviti, dvonacionalni (bošnjačko-hrvatski). I ne samo to: on inaugurira i nacionalnu diskriminaciju: Hrvat ili Bošnjak s teritorija RS nema pravo sudjelovati na izborima za člana Predsjedništva BiH niti za člana Parlamentarne skupštine BiH, kao što to pravo nema ni Srbin s teritorija Federacije BiH. Iz takvoga ustavnoga rješenja proizlaze i sve druge političke i društvene »anomalije«.

Da bi se takvo stanje promijenilo i da bi BiH mogla funkcionirati kao i svaka druga suvremena europska država, potrebno je žrtvovati Daytonski sporazum i spasiti Bosnu i Hercegovinu. U tom je slučaju potrebno ukinuti postojeću podjelu na nacionalne entitete i državu urediti na kantonalnom načelu, služeći se u svijetu poznatim modelima, kako bi se sačuvala država ali i nacionalna, kulturna i religijska posebnost svih naroda BiH i svakoga njezina građanina. U tom bi smislu bilo potrebnoj razmišljati o uređenju na načelu više ekonomski funkcionalnih županija (kantona).

1 Bosna i Hercegovina, Ustav. Federalno ministarstvo pravde, Sarajevo, 1997, str. 17-30 (Prijevod na hrvatski jezik)

2 Opći okvirni sporazum za mir u BiH, tzv. Daytonski mirovni sporazum, postignut je pod pritiskom američke administracije na čelu s Billom Clintonom, tadašnjim predsjednikom SAD-a te Richardom Holbruckom kao njegovim posebnim izaslanikom za BiH i tvorcem samoga sporazuma. Sporazum su 21. studenoga 1995. u američkoj Zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson (Ohio) parafirali, a 14. prosinca 1995, na službenoj ceremoniji u Elizejskoj palači u Parizu, potpisali predsjednici Bosne i Hercegovine (Alija Izetbegović), Republike Hrvatske (dr. Franjo Tuđman) i Savezne Republike Jugoslavije (Slobodan Milošević), zatim kao jamci Sporazuma predstavnici Europske unije, Republike Francuske, SR Njemačke, Ruske Federacije, Ujedinjenoga Kraljevstva i Sjeverne Irske, te Sjedinjenih Američkih Država.

Potrebno je radi povijesne istine kazati da je navedeni sporazum u Wright-Pattersonu uime HDZBiH parafirao prof. dr. Jadranko Prlić, tadašnji zamjenik predsjednika Vlade i ministar obrane Federacije BiH, uime SDS-a to je učinio Momčilo Krajišnik, tadašnji predsjednik Skupštine Republike Srpske, te Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik RBiH, uime SDA.

3 Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine (HNVBiH), nadstranačka i nevladina organizacija, utemeljena na Prvom zasjedanju Sabora Hrvata BiH u Sarajevu, 6. veljače 1994, kao njegovo izvršno tijelo. Za predsjednika je izabran prof. dr. Ivo Komšić, koji je tu dužnost obnašao do 3. veljače 2003, kada je za njegova nasljednika izabran prof. dr. fra Luka Markešić. Na temelju Deklaracije, usvojene na zasjedanju Sabora Hrvata BiH 6. veljače 1994, postignut je Washingtonski sporazum 18. ožujka 1994. i zaustavljen bošnjačko-hrvatski sukob. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 14. prosinca 1995. u Parizu, HNVBiH se zalaže za trajan mir i izgradnju BiH kao samostalne i suverene, međunarodno priznate države, za poštivanje ljudskih prava u njoj, vraćanje povjerenja i obnovu suživota narodâ, dosljednu i apsolutnu primjenu tog sporazuma kojim se BiH potvrđuje kao samostalna i suverena država u međunarodno priznatim granicama, za federalizaciju cijelog prostora međunarodno priznate države BiH, vraćanje povjerenja i obnovu suživota naroda BiH, slobodu političkog djelovanja i neovisnost medija, te posebice za ostvarivanje konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH prema odluci Ustavnog suda BiH i implementaciju te odluke u političkom životu BiH.

4 Za ovo usporedi moju knjigu Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu. U povodu desete obljetnice HNVBiH. Synopsis. Sarajevo/Zagreb 2004.

5 Stranka demokratske akcije (SDA), politička stranka, utemeljena u Sarajevu, 26. svibnja 1990, kao »organizacija građana muslimanskoga povijesnog kulturnog kruga«, koja je trebala okupiti ne samo Muslimane iz BiH već također i Muslimane iz Sandžaka. Za prvoga predsjednika stranke izabran je Alija Izetbegović. Trenutačni predsjednik SDA je Sulejman Tihić, izabran na IV. kongresu SDA, u Sarajevu, 26. svibnja 2005, inače član Predsjedništva BiH.

6 Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZBiH), politička stranka koja okuplja najveći dio Hrvata BiH. Utemeljena je na Prvom općem saboru HDZBiH u Sarajevu 18. kolovoza 1990. Prvi predsjednik bio je dr. Davor Perinović, a potom Stjepan Kljuić. Do sada je održano devet sabora Stranke. Na posljednjem, IX. općem Saboru HDZBiH, održanom u Mostaru, 4. VI. 2005, za predsjednika je izabran dr. Dragan Čović, kojeg je prije toga Visoki predstavnik međunarodne zajednice, Paddy Ashdown smijenio s funkcije člana Predsjedništva BiH, na koju je bio izabran nakon općih izbora u BiH, održanih 5. listopada 2002.

7 Srpska demokratska stranka (SDS), politička stranka, osnovana 12. srpnja 1990. u Sarajevu, za čijeg je prvog predsjednika izabran dr. Radovan Karadžić, optužen pred Međunarodnim kaznenim sudom u Hagu za ratne zločine počinje u ratu u BiH (1992-95). SDS će svoju političko djelovanje graditi na »ugroženosti srpskog naroda u BiH« i na načelu da je BiH »vjekovna srpska zemlja« koja je kao federalna jedinica trebala ostati u Jugoslaviji. Trenutačni predsjednik je Dragan Čavić, izabran na sjednici Glavnog odbora SDS-a, u Banjoj Luci, 2. srpnja 2004, inače Predsjednik Republike Srpske.

8 Odmah nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma nezadovoljni su Hrvati Bosanske Posavine, i oni koji nisu bili zadovoljni tim sporazumom, organizirali prosvjede kako u Zagrebu tako i drugim većim europskim gradovima kako bi time skrenuli pozornost međunarodne javnosti na činjenicu da je potpisivanjem Daytonskoga sporazuma i stvaranjem nacionalne države srpskoga naroda na tlu Bosne i Hercegovine nagrađena velikosrpska agresija kojom je počinjen zločin genocida, kulturocida, urbicida, memoricida. U svezi s nepovoljnim rješenjima toga sporazuma svojim su se prosvjednim pismima oglasili i bosanski franjevci, posebno oni koji su bili protjerani iz plehanskoga samostana.

O razmjerima zla koje je ranijim rješenjima međunarodnih posrednika kao i ovim sporazumom učinjeno bosanskim Hrvatima iscrpno su i dokumentirano pisali u svojim člancima i knjigama, objavljenim na hrvatskom i engleskom jeziku, mnogi autori, među kojima i dr. Marko Babić, koji o negativnim posljedicama Daytonskoga sporazuma kao i potrebi njegove promjene piše u svojim knjigama »Owen-Stoltenbergovo i međunarodno diplomatsko legaliziranje srpske okupacije i zločina u Bosanskoj Posavini« (Zagreb, 1994) te »Arguments in favour of a revision of the Dayton peace treaty« (Vidovice/Zagreb, 2002).