SJEĆANJA JEDNOG EMIGRANTA IZ SVIBNJA 1945.

Mario Jareb

U svibnju ove godine cijela je Europa, pa tako i Hrvatska, obilježila 60. obljetnicu završetka Drugoga svjetskog rata. U razmaku od nekoliko dana u Zagrebu su održana dva znanstvena skupa. Na skupu nazvanom 1945. - razdjelnica hrvatske povijesti, što ga je organizirao Hrvatski institut za povijest, održano je tridesetak izlaganja u kojima su raspravljeni različiti aspekti događaja od prije 60 godina. Drugi skup, održan u zgradi Hrvatskoga sabora u organizaciji udruge Križni put, pozabavio se »prijelomnim« događajima uglavnom iz perspektive samo jedne od dviju još uvijek žestoko suprotstavljenih političkih opcija.

Hrvatska revija u svojih se 45 emigrantskih godina naveliko bavila temom Drugoga svjetskog rata i, posebice, njegova završetka. Revijini prilozi značajno su pridonijeli svestranijem shvaćanju kaotičnog povlačenja i neslavnoga kraja NDH te tragičnoga ljudskog stradanja koje je uslijedilo potom. U prigodi ovogodišnje obljetnice Revija donosi dva priloga o toj temi.

Prvi prilog o svršetku Drugoga svjetskog rata priredio je Mario Jareb iz Hrvatskog instituta za povijest, jedan od organizatora spomenutog skupa što ga je zagrebački institut priredio u svibnju.

U proteklih pola stoljeća objavljena su mnogobrojna sjećanja osoba koje su se u svibnju 1945. povlačile iz Hrvatske. Mahom je riječ o bivšim dužnosnicima vlasti Nezavisne Države Hrvatske i pripadnicima tadašnjih Hrvatskih oružanih snaga. Među njima je bio i opskrbni poručnik Zagrebačkog ustaškog posadnog zdruga inž. Josip Bukovac. Njegova sjećanja nisu dugačka, no sadrže zanimljive detalje o okolnostima u kojima su se izbjeglice povlačile te o nekim istaknutim osobama iz političkog, javnog i kulturnog života NDH. Osobito je zanimljivo što je Bukovac sačuvao i niz od deset dosad uglavnom nepoznatih fotografija, koje ilustriraju povlačenje i izručenje pripadnika HOS-a i civila jugoslavenskim vlastima te život u izbjegličkim logorima.1 Sve me je to potaknulo da sjećanja i fotografije priredim za objavljivanje.

Josip Bukovac je u razdoblju od 24. rujna do 2. listopada 1978. zapisao što mu se dogodilo na kraju Drugoga svjetskog rata. Pritom nije pisao tekst koji bi ponajprije bio namijenjen objavljivanju, nego su sjećanja činila pretežiti dio pisma koje je 4. listopada 1978. poslao dr. Jeri Jarebu.2 Nekoliko dana kasnije poslao je i spomenute fotografije, za čiji je nastanak najvjerojatnije zaslužan njegov šogor Franjo Sertić.3

Pismo sa sjećanjima i fotografije stavio mi je na raspolaganje dr. Jere Jareb, koji mi je pružio i dodatne informacije. Zbog svega toga mu se najsrdačnije zahvaljujem. On je u čikaškoj Našoj nadi u veljači 1991. objavio i nekrolog Josipu Bukovcu, u sklopu kojega su bili opširno navedeni podaci iz pokojnikova životopisa.4 Bukovac je rođen 24. listopada 1916. u Zelenikovcu na Popovu Polju. Pohađao je Realnu gimnaziju u Mostaru, gdje je maturirao 1936. U jesen iste godine počeo je studirati na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je u proljeće 1941. te je stekao titulu inženjera agronomije. Tijekom studija bio je uključen u hrvatski nacionalistički pokret. »Kao tek završeni inženjer bio je u proljeće 1941. namješten u novoosnovanom državnom Zavodu za kolonizaciju. Ostao je u tom zaposlenju do srpnja 1942, kada je dobio poziv za odsluženje redovnog vojnog roka. Ne mogavši tada putovati u Mostar radi porušenog mosta kod Konjica, odslužio je svoj dvogodišnji vojni rok kao agronom na poljoprivrednom dobru Kerestinac, gdje je bila časnička i dočasnička škola Ustaške Vojnice. Na koncu je promaknut u čin zastavnika a kasnije u čin opskrbnog poručnika. Kao opskrbni časnik radio je za zagrebački ustaški posadni zdrug. Na tom ga je mjestu zateklo i povlačenje još u nedjelju 6. svibnja 1945. snabdio je zdrug hranom, pokretnom kuhinjom i radio stanicom. Tada je u zdrugu bilo na opskrbi i oko 500 crnogorskih četnika. Među tim četnicima sreo je i jednog svog kolegu sa sveučilišnih studija.

Na povlačenju je prošao austrijsku granicu kod Dravograda na 8. svibnja. S drugim Hrvatima bio je vođen od Engleza na izručenje Jugoslaviji kod Lavamünda na 19. svibnja 1945. Engleski časnik tada je dao mogućnost Hrvatima u civilu, da se mogu ili vratiti u Jugoslaviju ili kao političke izbjeglice ostati u Austriji. Josip Bukovac tada izabire tegobni teški život Hrvata izbjeglica. Najmlađi njegov brat, Mirko, absolvent medicine, kao hrvatski vojnik vraćen je iz Bleiburga i nestao je na križnom putu. Najstariji brat Ivan također je izabrao izbjeglištvo i umro u Argentini 1965.

Početkom prosinca 1947. Josip Bukovac s prvom grupom Hrvata odlazi iz Austrije na rad u Englesku. Tamo ostaje do studenoga 1951. kada se preseljava rodbini u Kanadu«.5 Umro je 9. siječnja 1991. u Mississaugi kraj Toronta.

Tekst sjećanja zauzima gotovo devet rukom pisanih stranica pisma. Bukovac napominje da je »nadrobio dosta toga« te žali što tekst nije natipkan budući da ne »znam da li ćeš moći čitati«. Uistinu postoje mjesta u rukopisu koja nije bilo lako pročitati, a neka ni nakon višestruke provjere nisam uspio odgonetnuti. Riječ je srećom o posve nevažnim dijelovima (pojedine riječi ili dijelovi riječi), koji nisu važni za razumijevanje sadržaja sjećanja. Sva dvojbena mjesta označio sam zvjezdicama (*), a u bilješkama sam nastojao ispraviti ili nadopuniti autorove tvrdnje. Mjesta koja nisam uspio odgonetnuti obilježio sam uglatim zagradama, s naznakom da je tekst izvornika bio nečitljiv. Izvorni sam tekst nastojao što vjernije prenijeti, unatoč brojnim pravopisnim i drugim pogreškama i nedosljednostima. Zbog toga sam tek na nekoliko mjesta unio interpunkcije.

Središnji dio sjećanja zauzimaju događaji koji su se odigrali na potezu Wolfsberg - Lavamünd, odakle je 19. svibnja 1945. jugoslavenskim vlastima izručen veći broj hrvatskih izbjeglica. To izručenje i događaji koji su mu prethodili opširno su opisani u objavljenim sjećanjima sudionika, pa upućujem zainteresirane da ih pročitaju.6

Tekst sjećanja

Kapitulacija me je zatekla u Celju. Moj pok. brat Ivan (koji je umro u Argentini, bivši kotarski predstojnik u Ljubuškom i Mostaru*) je saznao za kapitulaciju. Tamo je bio Maček i Pavelić - Navodno da se Pavelić htio ubiti i da je rekao Mačeku - »Sada je na tebi da vodiš« - Isti dan smo prešli Dravu u Dravogradu i nismo imali nikakovih smetnja. Uglavnom išli smo sa njemačkom kolonom. Vozio je moj šogor Zdravko (još živi u Klagenfurtu) svoj privatni auto Fiat za četiri osobe, a nas je bilo šest.7 Nedaleko Dravograda bili smo oko 3 dana i čekali kuda da krenemo. Tu je bilo svega. Sjećam se dobro šef apotekarstva u P. T. S-u8 dopukovnik Madirazza išao je da potraži kćerku, koja je bila sa studentima u onom vlaku. On se nikada nije vratio, a žena mu i kćerka (poznati arheolog) žive u Torontu.

Krenuli smo u pravcu Klagenfurta. Na raskrsnici, koja vodi za Klagenfurt i preko Griffen-a za Wolfsberg nismo znali kuda. Čuli smo da su partizani u Klagenfurtu zato smo išli u pravcu Wolfsberg-a - Lavantall-a.9 Na samom vrhu u Griffen - vidjeli smo zastavu plavi, bijeli, crveni - mislili smo da smo uletili u partizansku klopku ali to je bila francuska zastava jer je bilo tamo nešto francuskih zarobljenika na radu.

Šogor mi je donio nekoliko tih fotografija.10 Na poleđini piše što je uglavnom na slici.11

Nastavljam sa prekidom od nekoliko dana. Od Griffena došli smo u Lavantal12 i proslijedili prema Wolfsberg-u. Tu je bilo toliko vojske i civila da smo Ščekališ cijelo popodne i tek noću* prošli kroz Wolfsberg. Tu smo se prvi put sreli sa Englezima. Dok smo sa zebnjom očekivali taj susret, oni kao da i nisu nas ni vidjeli. Na tom putu do Wolfsberga vidio sam gen. Moškova i njegov auto »tatra«.13 Osobno nisam razgovarao s njim ali sam čuo od drugih da je rekao: »Ja nisam više general« nego obični civil. Na to sam rekao: »Da ovo vodstvo ako se ikada misli vraćati bolje im je da se ubiju, jer će mo ih mi sami ubiti. Za ovaj slom neko mora odgovarati«. Nastavili smo put uz rijeku Law-u.14 Kad smo se približili mjestu St. Gothard (To je sumporna banja).15 Mjesto je bilo potpuno spaljeno, jer su Sovjeti bombardirali to mjesto nekoliko sati prije. Netom smo prošli kroz mjesto dva ruska lovca su nas mitraljirali. Srećom među nama nije bilo ozlijeđenih.

Istog dana stigli smo u Reichenfells.16 Tu je bilo 5 divizija vojske - njemačka, ukrajinska, hrvatska i mađarska. Dalje nismo mogli, jer je put vodio za Zeltweg,17 a to je već Štajerska, koju su Rusi okupirali prije Engleza. (Nisu je htjeli isprazniti dok se nisu Amerikanci povukli iz Saksonije - a to je bilo nekoliko mjeseci kasnije). Tu je navodno i Pavelić preko Pock-a pobjegao u Korušku.

Tu smo bili kao u mišolovci - Moglo se samo preko brda i to poznavajući put, poći u Salzburg - Kad je neko proširio glas da Rusi dolaze, Ukrajinci i mnogi njemački časnici (S. S.) bježali su u brda.

Zadržali smo se i tu tri dana. Po prvi put spavao sam u sijenu. Smjestili smo se u jednom štaglju iza gostionice. Sretoh jednog Nijemca, koji iz Sjeverne Afrike vuče punu vreću papra. Dao mi je nekoliko kilograma. Dao sam polovicu gostioničarki da nam da objed i tako smo prvi put imali nešto toplo za pojesti otkako smo napustili Zagreb (Otišao sam na 7-og svibnja oko podne i preko Samobora - Videnj18-Krškog - Zidanog Mosta - Celja - Dravograda).

Spomenut ću jedan incident, koji se dogodio u Rimski* Toplici*.19

U Videnj20-Krškom su nas Nijemci zadržavali dok njihove kolone prođu i htjeli su most na rijeci Krki21 dići u zrak. Uspjelo nam je ubaciti se u Njemačku kolonu i tako smo putovali s njima do Celja. Kolona se zaustavila u R. Toplicama. Dva povratnika na Zundappu sa nekom ženskom22 - Najednom neki nadoporučnik Nijemac galami na ove povratnike - Toliko sam mogao razumjeti da optužuje Luburića da je on te motore pokrao od njih. Sa mojim srednjoškolskim znanjem njemačkog jezika, pokušavam da mu objasnim kako je to ugovorom dobiveno, a ne ukradeno - »Zašto napuštate svoju domovinu i gde se mi povučemo i vi to radite«. Moj izgovor na to je bio da nemamo streljiva, jer u cijeloj Hrvatskoj nije bilo ni jedne tvornice streljiva pa smo zadnje mjesece morali ili kupovati ili krasti od Nijemaca. (Meni se čini da je djelovalo više na njega to što ja kao poručnik, činilo se njemu da sam bojnik, jer smo mi časnici imali pletenice, dok su to njemački časnici imali od bojnika na više.)23

U Reichenfells-u smo ostali tri dana. Nestalo nam je benzina pa smo išli na napuštene tenkove tražiti* ga. Bilo ih je na stotine. Ne samo da smo našli benzina nego i cijeli kanister rakije.

Za cigarete uspjelo mi je dobiti od jednog Nijemca pola sanduka masti.

Englezi su došli na malim tenkovima. Nisu nikoga dirali. Postrojili su najprije Nijemce i odveli ih natrag prema Wolfsbergu. To su učinili i sa nama i doveli nas na jednu livadu ispod Wolfsberga. Tu su nas opet zadržali 3 dana.

(Kada je bilo prvo H. Vijeće u N. J.24 tada mi je došao Milošević i rekao pa ja sam mislio da si ti partizan, jer me vidio u Reichenfellsu i nikad više do N. J.) Već sa te livade neki su bježali kao M. Musa,25 M. Bezjak itd. Tu je bio i Dr. Milas sa Šnečitljivo u izvorniku, op. M. J.š (sada živi u Californiji). Bilo je Šnečitljivo u izvorniku, op. M. J.š Dr. Rac (sada Australiji) i još par* čijih se imena sada ne sjećam.

Englezi nas nisu dirali, ali nismo imali što jesti. Ko je imao cigareta mogao je nešto zamijeniti kod seljaka.

To ne mogu zaboraviti kad je jedan dočasnik iz moga zdruga došao k meni i reče mi da će se vratiti, jer već tri dana nije ništa jeo. Nedaleko nas bilo je nekoliko P. T. S-ovih kamiona punih hrane, a tamo je bilo i zlato.26 I tamo su se igrali vlasti Puk. Cerovski i njih dvojica su razbili sanduk i uzeli zlato.27 Tu noć su ih osudili na smrt ali do toga izvršenja nije došlo. Pukovnik Cerovski bio je poslije u jednom S. S. logoru, južno od Klagenfurta i odtuda je izručen.28 Zna se kako je završio.

Glavni časnik bio je general Rolf.29 Pok. brat je bio često sa njime i reče mi da je general vrlo nervozan i da očekuje najgore. Treći dan Englezi su nas razoružali i natovarili na svoje kamione jer su već privatne automobile uzimali. Niko nezna koliko nas je bilo ali po skromnoj* procjeni svakako preko tisuću. General Rolf pozvao je časnike i rekao nam je - »Ako nas vode sa ove ceste na desno, onda ima nade, jer nas vode prema Klagenfurtu. Ako nas vode ravno onda nas vode da nas predaju partizanima. Poskačite i zaustavite kamione i lezite pa neka pucaju po nama«. (Oružja je još bilo).

Zašto nisu poslušali njega ja ni sada ne mogu razumjeti. Bilo je tu i civila i djece i žena. Vidio sam na svoje oči par povratnika, koji su se vratili.

Englezi su nas dovezli na tu LavamüŠnšdsku livadu. To je bilo već popodne. Neki su otišli sa te livade istu večer - Bila je kiša. Kad se noć spustila otišao sam u šumu i nakršio* grana crnogorice i tako malo Špridrijemao?, nečitljivo u izvorniku, op. M. J.š. Moji su me tražili i moj pok. brat je tu noć otišao da ga poslije nisam ni vidio.

Osvanuo je lijep sunčan dan. Sada se znalo da će nas izručiti. Najprije će poslati vojsku, a nakon 2 sata civile. I sam sam imao civilno odijelo i prema potrebi se presvlačio.

Tada je već Šmeđuš nama bilo ubačenih partizana. Širili su glasine da svi oni koji su pobjegli su pohvatani i da ih Englezi drže tamo u jednoj kući.

Bio sam u dilemi što da napravim. Upravo kada su htjeli poslati vojsku nazad general Rolf se otrovao, a ženi je dao lažnu pilulu tako da je ona ostala na životu. Znam da ga je F. Herceg iznio iz auta. Prevezli su ih u bolnicu ali je on bio već mrtav. (General Dragojlov si je prerezao žile na ruci ali je spašen.30 Nisam siguran gdje se to desilo)

Kolebao sam što da napravim. U to je došao neki mladi partizanski poručnik i tražio od jedne studentice ručni sat. Ona mu ga nije dala, a on joj reče: »Dati ćeš ga milom i silom poslije«. Kad sam to čuo odlučio sam se ne vraćati i otišao sam Šnečitljivo u izvorniku, op. M. J.š i bacio svoj ruksak i rekao sada ja ne idem u tu zemlju.

Ostalo nas je oko stotinjak. Kad se otrovao gen. Rolf onda je preuzeo zapovjedništvo mornarički časnik - obskrbni u činu dopukovnika - Labaš.31

Neki koji su se bili sklonili u blizini vratili su se k nama. Vidio sam popa* Perovića u civilu.32 On je sklonio pet sanduka zlata u neki franj. samostan Šu Wolfsbergu, op. M. J.š da bi to poslije podijeliŠoš - Navodno prof. Draganović33 je odnio jedan sanduk u Italiju ali ga je tamo Pećnikar34 dočekao i oduzeo mu.35 Nešto je upotrebljeno za »Kavranovu« akciju.36

Pok. Šojniš Bogdan37 i drugi su uputili tegram* Šočito je trebalo stajati telegram, op. M. J.š papi.38 Da li je to imali efekta neznam ali znam da su nas vodili Irci tj. irski dobrovoljci sa onim zelenim perjem na kapi.

Saznao sam kasnije što nas je spasilo i da nas nisu poslali partizanima je činjenica da kad su prvu grupu tj. vojsku izručili, partizani su im prolili i vodu iz čuturica i počeli odmah pljačkati, a to su Englezi gledali. Kad su se vratili po civile skoro da nisu odvraćali ljude da ne idu.

Među nama je ostao i A. Sajc, bivši drž. tajnik.39 On je imao cijeli sanduk cigareta što smo mi jednako podijelili među sobom.

Kako su Mađari pri povlačenju tjerali i stoku sa sobom to smo i mi dobili jednog junca i tu ga zaklali i pojeli.

To je bilo 18-og svibnja. Tu su bili meni poznati od prije T. Mortiđija*,40 I. Bogdan, Ivan Musa, B. Kavran,41 Dr. Petričević,42 A. Sajc, F. Herceg, P. Vukota,43 T. Šnečitljivo u izvorniku, op. M. J.š i drugi čijih se imena više ne sjećam.

Poznam još par osoba, koje žive* pod drugim imenom, a bili su aktivni u N. D. H. a neki i u Kavranovoj grupi.

Kad smo tražili od onih, koji se vraćaju da nam ostave bar cigarete i ono što neće trebati vrlo mali broj se tome odazvao. Svi su rekli da će to oni trebati. Tako npr. šofer trgovca Grivičića vratio se sa svime, tako da su njegove kćeri morale posuditi veš od drugih studentica.44

Jedini, koji je govorio engleski bio je neki Pleša i on nam je bio tumač.45

Sa te livade odveli su nas u neki logor opleten bodljikavom žicom. Tu su Nijemci držali engleske zarobljenike, jer je to na samoj Dravi u blizini hidrocentrale. Zato to i nisu bombardirali.

Tu je prispjelo još par časnika, koji su se presvukli i Englezi ih nisu dirali.

Prof. August došao je sa desetak domobranskih pitomaca i nije se presvukao pa su ga vratio Švratili, op. M. J.š. Tako isto neki crnogorski četnik, kapetan po zanimanju agronom, bio je u drugoj baraki preko od naše. Kad sam savjetovŠaoš da se presvuče odgovorio mi je - »Ne mogu, jer sam se predao kao časnik« - Razumljivo vraćen je nazad.

Bio sam u sobi sa prije spomenutim Šili spomenutima, op. M. J.š. Svi su kritizirali osmi Tiasa ŠMortigjije, op. M. J.š. On je mudro šutio.

Kad sam postavio pitanje zašto nisu pisali o tome što sada govore - odgovorili su mi da su se bojali Lisaka46 - Tu smo ostali 10 dana. Opet na kamione. Sada se držim otraga pa ako treba skakati ako nas vode desno. Odveli su nas u blizinu Velikovca47 u neko selo u jedan štagalj. Tu smo bili mjesec dana. Kada su nas opet htjeli voditi u neki logor St. Getrude48 - nas četvorica otišli smo u Velikovec i od župnika zatražili potvrdu da tobože tražimo izgubljenu rodbinu. Učinio nam je to rado.

Kad smo tamo bili slučajno smo razgovarali s nekim Volksdeutscherima iz Rumunske* Šočito da je trebalo stajati Rumunjske, op. M. J.š. Saznavši da smo Hrvati počeli su plakati. Izgleda kod njihove kuće su poubijali nekoliko Hrvata.

Uputili smo se pješke prema Klagenfurtu. Čim smo stigli na cestu, Englezi su nas zaustavili i na jedan kamion utovarili. Istovarili su nas na južnom dijelu Klagenfurta - To je bilo na Ivandan 24 lipnja.

1 Poznato mi je objavljivanje tek jedne od njih, one Božidara Kavrana. Nju je objavio Martin Planinić na naslovnici knjige Uz Kavranov zlatni jubilej, Veljaci, 1998. Riječ je o tehnički nekvalitetnoj fotografiji.

2 Pismo na deset rukom pisanih stranica.

3 Fotografije su poslane u posebnoj omotnici 9. listopada 1978. Dr. Jere Jareb uvjeren je da je Sertić zaslužan za nastanak fotografija budući da je tijekom povlačenja imao fotografski aparat. On je najvjerojatniji autor većine fotografija, osim dviju na kojima se i sam nalazi. Sertić je također živio kao emigrant u Kanadi (u Mississaugi ili obližnjem Torontu), gdje je umro 19. siječnja 1999.

4 Jere Jareb, »Ing. Josip Bukovac (1916/-1991.)«, Naša nada/Our Hope (Chicago), god. LXX, br. 3, 15. veljače 1991, str. 32.

5 Isto.

6 Riječ je ponajprije o opisu Ive Rojnice, Susreti i doživljaji. Razdoblje od 1938. do 1975. u mojim sjećanjima, Knjiga druga: 1945-1975. (dalje: Rojnica, Susreti i doživljaji), Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, 1983, koji je objavljen u sklopu poglavlja »Od Lavamünda do Klagenfurta«, str. 11-19. Drugo izdanje te knjige izišlo je u nakladi DoNeHa, Zagreb, 1994. Opširna sjećanja na događaje kod Lavamünda objavio je i Ilija Perušina, »Engleski postupak prema Hrvatima pri izručenju i u logorima« (dalje: Perušina, »Engleski postupak«), Hrvatska revija (tromjesečnik, Buenos Aires), god. XI, sv. 1-2 (41-42), lipanj 1961, str. 137-143.

Isti događaji opisani su u nevelikoj brošuri Hrvatska tragedija, koja je, kako je na njoj naznačeno, objavljena u Parizu za Božić 1945. godine.

7 U uvodu sam naveo podatke o Bukovčevu šogoru Franji Sertiću. Navedeni nekrolog iz 1991. govori o jednoj Bukovčevoj sestri. Riječ je o Franjinoj supruzi Ankici Sertić, rođ Bukovac. Ona je prema saznanju dr. Jere Jareba preminula 11. ožujka 2003. Na jednoj od sačuvanih fotografija stoji da su na njima »Ivo Bogdan, Zdravko i Franjo Sertić«. Tekst sjećanja pokazuje da »šogor« Zdravko i dalje (dakle 1978. godine) živi u Klagenfurtu. Ankica i Franjo Sertić živjeli su zasigurno u Kanadi. Isto prezime Sertić i osobna narav Bukovčeva pisma navode me na pomisao da je Zdravko Sertić bio Franjin brat, pa ga je Josip Bukovac zbog toga također nazivao šogorom.

8 P. T. S. - Poglavnikovi tjelesni sdrugovi.

9 Lavant Tal, odnosno dolina rijeke Lavant u istočnoj Koruškoj.

10 Riječ je o fotografijama koje se objavljuju u ovom članku.

11 Objašnjenja na poleđini fotografija objavljuju se u sklopu članka kao potpisi slika.

12 Lavant Tal.

13 Ustaški pukovnik i general HOS-a Ante Moškov (1911-1947?). Usp. njegov životopis u Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997, str. 283.

14 Očito se radi o spomenutoj rijeci Lavant.

15 Put ih je vodio uz rijeku Lavant, a istog su dana stigli u mjesto Reichenfels. Zbog toga je očito da su prošli kroz mjesto St. Leonhard (u kojem su također bile toplice), a ne St. Gothard.

16 Reichenfels, mjesto na krajnjem sjeveroistoku Koruške, blizu granice sa Štajerskom.

17 Mjesto u zapadnoj Štajerskoj na rijeci Muri.

18 Videm.

19 Očito je riječ o mjestu Rimske Toplice, koje se spominju i poslije.

20 Videm.

21 Na rijeci Savi, a ne na Krki.

22 Očito je riječ o osobama u odorama s oznakama Poglavnikove tjelesne bojne (PTB). Riječ je bila o počasnoj postrojbi, u koju su svrstani i svi oni koji su bili u prvoj ustaškoj emigraciji do travnja 1941. Oni su se u Hrvatsku vratili s dr. Antom Pavelićem nakon uspostave NDH, pa su zbog toga u javnosti i nazivani povratnicima.

23 Nekrolog iz 1991. pokazuje da je Bukovac tada bio opskrbni poručnik Zagrebačkog ustaškog posadnog zdruga. Formulacija o pletenicama i usporedba s njemačkim činovima pokazuju da je na naramenicama nosio oznake činova poručnika HOS-a, koji su uvedeni 13. siječnja 1945. Usp. knjigu Krunoslava Mikulana i Siniše Pogačića, Hrvatske oružane snage 1941-1945. (ustrojstvo, odore i oznake), P. C. grafičke usluge, Zagreb, 1999, str. 177.

24 Riječ je zasjedanju Prvoga hrvatskoga kongresa u New Yorku, koji je održan od 29. kolovoza do 2. rujna 1962. Na njemu je utemeljeno Hrvatsko narodno vijeće (HNV). Ono nije bilo duga vijeka i ne treba ga miješati s kasnijim HNV-om, koje je utemeljeno 1974. u Torontu te je djelovalo do početka devedestih godina prošlog stoljeća.

25 U nastavku Bukovac govori o sanducima sa zlatom Hrvatske državne banke, pa treba pretpostaviti da je navedeni »M. Musa« zapravo dr. Ivan Musa. Njega se u tom kontekstu spominje u više dokumenata koje je objavio dr. Jere Jareb, Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945. Dokumentarni prikaz (dalje: Jere Jareb, Zlato i novac), Hrvatski institut za povijest i Dom i svijet, Zagreb, 1997. Usp. osobito iskaz Božidara Kavrana iz srpnja 1948, str. 295. Musin životopis objavljen je u Tko je tko u NDH, str. 287.

26 Riječ je bila o kamionu sa zlatom bivše Hrvatske državne banke, pohranjenom u dvanaest sanduka. Arhivsko gradivo o sudbini zlata NDH objavio je dr. Jere Jareb, Zlato i novac. Usp. osobito iskaze Mirka Vutuca iz listopada 1945, str. 267-270, spomenuti iskaz Božidara Kavrana iz srpnja 1948, str. 287-298. te Ante Moškova iz svibnja 1947, str. 299-311.

27 Očito je Bukovac zaboravio napisati ime druge osobe »koja se igrala vlasti« i sudjelovala u razbijanju sanduka. Jasan je ipak u navođenju ustaškog pukovnika Božidara Cerovskog (1902-1947). Usp. njegov životopis u Tko je tko u NDH, str. 67-68.

28 Cerovskog su tada u Wolfsbergu uhitile britanske vojne vlasti i zatvorile u logor Federau, usp. prethodno navedeni životopis.

29 Ustaški pukovnik i general HOS-a Tomislav Rolf (1899-1945). Usp. njegov životopis u Tko je tko u NDH, str. 349-350. 30 General Fedor Dragojlov (1881-1961). Usp. njegov životopis u Tko je tko u NDH, str. 99.

31 Nije mi poznat njegov životopis. Ilija Perušina, »Engleski postupak«, str. 141, spominje da je imao čin kapetana bojnog broda te da se je dobrovoljno odlučio za povratak u Jugoslaviju. Autor spominje da ga je uzalud »pokušao nagovoriti, da to ne čini. Odgovorio mi je, da je rat svršio, a on da je samo ratni zarobljenik, te da u Zagrebu ima suprugu; nadalje, kako je on uvjeren u komunističku pravednost, /.../«.

32 Vlč. Bonifacije Perović (1900-1979). On je tada uistinu boravio na tom području i sklonio nekoliko sanduka sa zlatom u Franjevački samostan u Wolfsbergu, o čemu u sljedećoj rečenici izvješćuje i Bukovac.

33 Dr. Krunoslav Draganović (1903-1983). Životopis mu je objavljen u Tko je tko u NDH, str. 96-98.

34 Vilko Pečnikar (1909-1984). Životopis mu je objavljen u Tko je tko u NDH, str. 314.

35 Brojni podaci o zlatu koje je Draganović odnio u Italiju te o Pečnikarovoj ulozi sadržani su u nekima od dokumenata koje je objavio dr. Jere Jareb, Zlato i novac. Usp. osobito spomenute iskaze Božidara Kavrana i Ante Moškova, svjedočanstvo Lovre Sušića iz lipnja 1949, str. 312-328. te nekoliko dokumenata objavljenih pod skupnim naslovom »Sudbina dvaju sanduka zlata, koje je dr. Krunoslav Draganović prenio iz Wolfsberga u Austriji u Rim početkom srpnja 1945«, str. 334-342.

36 »Akcija 10. travanj« i »Operacija Gvardijan«. Riječ je o pokušaju hrvatskih emigranata da u ljeto 1948. ubace u Hrvatsku veći broj vojnički izobraženih i organiziranih emigranata, koji su trebali povezati sve križarske skupine i raditi na podizanju oružanog ustanka (»Akcija 10. travanj«). Emigrantske planove otkrile su jugoslavenske vlasti, koje su namamile u zemlju veći broj emigranata te ih ondje pohvatale (»Operacija Gvardijan«). Svi uhićeni poslije su suđeni i osuđeni uglavnom na smrtnu kaznu. Više o tome vidjeti kod Zdenka Radelića, Križari. Gerila u Hrvatskoj 1945.-1950., Hrvatski institut za povijest i Dom i svijet, Zagreb, 2002, str. 115-121.

37 Ivo Bogdan (1907-1971). Životopis mu je objavljen u Tko je tko u NDH, str. 43.

38 Slanje brzojava papi spomenuo je i Ilija Perušina, »Engleski postupak«, str. 140.

39 Aleksandar Seitz (1912-1981). Životopis mu je objavljen u Tko je tko u NDH, str. 356. 40 Tias Mortigjija (1913-1947). Životopis mu je objavljen u Tko je tko u NDH, str. 282.

41 Božidar Kavran (1913-1948?). Usp. njegov životopis u Tko je tko u NDH, str. 185-186.

42 Dr. Jure Petričević. Nije mi poznat njegov životopis, no sigurno je da je preživio događaje iz svibnja 1945. godine. Poslije je živio u švicarskom gradu Bruggu te je intenzivno surađivao u Hrvatskoj reviji. Vinko Nikolić, Pred vratima domovine. Susret s hrvatskom emigracijom 1965. Dojmovi i razgovori (dalje: Nikolić, Pred vratima domovine), Knjiga druga, Knjižnica Hrvatske revije, Pariz - München, 1967, str. 77, piše da je Brugg »’glavni hrvatski’ grad Švicarske, jer tamo živi dr. Jure Petričević, središnja hrvatska ličnost u ovoj zemlji, važan kulturno-politički radnik, jedan od najvrjednijih u Evropi«. Petričević je umro u Bruggu u veljači 1997. Usp. nekrolog iz pera Vinka Nikolića, koji je objavljen u Hrvatskoj reviji (tromjesečnik, Zagreb), god. XLVII, sv. 1, ožujak 1997, str. 202-204.

43 Nije mi poznat njegov životopis, no Vinko Nikolić, Pred vratima domovine, str. 473, navodi da je on poslije rata živio u Španjolskoj. Ondje je pohađao Colegio Mayor de Santiago Apóstol (Nikolić navodi da je taj kolegij osnovan 1947. za studente iza »željeznog zastora«), gdje je diplomirao i postigao doktorat.

44 Trgovac i industrijalac Leonardo Grivičić (1891-1948). Životopis mu je objavljen u Tko je tko u NDH, str. 140-141. Njegove kćeri Vesnu i Ninu spominje Ivo Rojnica, Susreti i doživljaji, str. 11, 12. i 34.

45 Očito je riječ o Iliji Perušini, koji je svoje doživljaje iz svibnja 1945. opisao u navedenom članku.

46 Erih Lisak (1912-1946). Životopis mu je objavljen u Tko je tko u NDH, str. 234.

47 Slovenski oblik imena koruškoga gradića Völkermarkta.

48 St. Gertraud, mjesto smješteno nešto sjevernije od Wolfsberga, također na rijeci Lavant.