PORTULANI I IZOLARI - POVIJESNA VRELA O HRVATSKOM JADRANU

Izolari i portulani, o kojima govori ovaj prilog, zbog obilja podataka što ih nude i nedovoljne istraženosti, zasigurno zavrjeđuju veću pozornost od one koja im se dosad pridavala. Milorad Pavić iz Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru upozorava na plovidbene priručnike kao na vrijedna vrela za proučavanje povijesti hrvatskoga uzmorja.

Jadransko se more kao istureni ogranak Sredozemnoga mora, s ukupnom površinom od 138 595 km2 i zračne dužine 783 km u smjeru sjeverozapada, duboko usjeklo u europsko kopno. Zahvaljujući takvu položaju Jadran je imao važnu ulogu u povezivanju Srednje Europe s njezinim krajnjim jugom i jugoistokom. Premda je njegova prosječna širina (248, 3 km) gotovo trostruko manja od najveće dužine, zahvaljujući konfiguraciji obala uzdužni plovidbeni smjerovi uvijek su bili od veće važnosti od poprečnih putova. Također, zbog hidrografsko-maritimnih obilježja istočna jadranska obala pružala je daleko veće pogodnosti u plovidbi od zapadne - duž cijele obale u gotovo neprekinutu nizu nalazi se mnoštvo uvala, otoka, morskih prolaza koji mogu biti potencijalna skloništa u slučaju nevremena, a dubine su uglavnom takve da dopuštaju pristajanje uza samu obalu. Izlaz na obale istočnoga Jadrana danas ima 5 država. Međutim, hrvatska morska obala s 1880 km dužine, ne računajući obale otoka, čini otprilike 90 % njegove ukupne dužine. Već je time jasno istaknuta važnost naših prostora u plovidbi istočnim Jadranom kroz stoljeća.

Povećana frekventnost plovidbe kroz stoljeća duž naše obale nužno je nametala potrebu postojanja raznovrsnih priručnika koji bi pridonijeli boljem poznavanju područja kojim se plovi te tako olakšali snalaženje putnicima u njima nedovoljno poznatim krajevima. Od početka 14. pa sve do kraja 17. stoljeća najvažniji takvi priručnici bili su portulani i izolari.

Termin »portulan« (tal. Šilš portolano, portulano; španj. Šelš portolano, franc. Šleš portulan; njem. Šderš Portulan; engl. pilot) u hrvatsku je jezičnu upotrebu ušao preko talijanske izvedenice iz latinske riječi portus (luka). Shodno tomu, portulani, koji po svemu sudeći vuku podrijetlo iz antičkih periplusa, kao priručnici za obalnu navigaciju sadržavali su obavijesti koje su se ticale ponajprije luka. Osim što su bile svojevrsni registri luka duž obale, određenih s međusobnim udaljenostima i smjerovima, te zbirke nautičkih uputa tijekom svojeg razvoja donosile su i informacije o opasnostima od pličina i grebena na pojedinim plovidbenim rutama i kako ih izbjeći, načinu uplovljavanja u luke i sidrišta, njihovu kapacitetu, dubini unutar njih i kakvoći dna. Naposljetku, od kraja 18. st. u njima se nalaze i ostali podatci hidrografskog i meteorološkog značaja: o režimu vjetrova, jačini i smjeru struja, geografskim koordinatama važnijih točaka, vrijednostima magnetskih deklinacija, režimu plima i oseka, svjetionicima, čime ta djela postupno prerastaju u suvremene plovidbene peljare.

U širem smislu, portulani imaju sintagmatično značenje. Uz već spomenuto, označavale su i poseban oblik nautičkih karata koje su bile u širokoj upotrebi u navigaciji od 14. do 17. stoljeća. Njihova upotreba u uskoj je vezi s upotrebom kompasa pa su se zbog niza ucrtanih vjetrulja nazivale i kompasnim kartama. Vjetrulje ili ruže vjetrova bile su međusobno povezane, a imale su najčešće 16 ili 32 zrake (romba), sukladne glavnim i sporednim stranama svijeta. Na taj način, cijela je karta bila prekrivena mrežom rombova koji su omogućavali trasiranje plovidbenih ruta. Općenito, upotreba kompasa u navigaciji u slučajevima gubitka kopna iz vida u to doba bila je dosta nesigurna. Još sredinom 16. st. vode se polemike između tadašnjih najvećih svjetskih autoriteta u navigaciji, Španjolaca Pedra de Medine (Arte de navegar, 1545) i Martina Cortesa (Breve compendio de la sphera y arte de navegar, 1551), protivnika i zagovornika postojanja magnetske deklinacije. I potonji, premda zagovornik, također je bio u zabludi zbog tvrdnji o nepromjenljivosti magnetske varijacije. Spomenute zablude dovoljno jasno pokazuju teškoće pomoraca pri upotrebi kompasa na otvorenom moru i plovidbi po kursovima.

U većini slučajeva portulanske karte nisu imale ljestvice zemljopisne dužine i širine, ali se taj nedostatak nije odviše primjećivao, barem kada je riječ o istočnom Jadranu, budući da su poput popratnih pismenih uputa u prvom redu bile namijenjene kabotažnoj plovidbi, dakle onoj koja se odvijala u granicama obalnoga mora. Nemogućnost da se točno odredi zemljopisna širina, a napose zemljopisna dužina, nužno je dovodila do pogrešaka prilikom iscrtavanja obalne linije na kartama, pa time ni najvjernije karte nisu bile dovoljno precizne i vjerodostojne. Uz to, bile su i dosta sitnog razmjera i nisu omogućavale lako snalaženje u dotičnom akvatoriju pa su za sigurnu i uspješnu plovidbu često bilo zaslužni iskustvo i snalažljivost pomoraca. Tako je neprestano preispitivanje sadržaja portulana i primjena u praksi, kako kartografskoga tako i tekstualnog dijela, pridonosilo njihovu stalnom usavršavanju.

Portulanske karte izrađivale su se na pergamentima (osušeni i od dlake očišćeni impregnirani komadi životinjske kože, najčešće ovce, koze, teleta pa i drugih životinja) radi otežanih uvjeta čuvanja i veće otpornosti na vlagu. Linije na kartama ručno su iscrtavane, tako da je svaka od karata bila unikat. Pri crtanju korišteno je više boja, pa su uz crnu, najčešće korištene crvena, zelena plava i žuta, a često zlatna i srebrna. Ako je karta bila izrađena na većim pergamentima, namatala bi se na drvene kalemove ili bi se, podijeljena na više komada, slagala i konzultirala poput knjige.

Već od same pojave portulanskih karata javljaju se portulanski atlasi. Neovisno o mjestu izrade, većina atlasa sadržavala je kartu Jadrana. Venecija je tada bila glavna pomorska sila na Mediteranu, a i jedno od glavnih središta izrade pomorskih karata. Uz Veneciju važni centri za pomorsku kartografiju bili su još Ancona na Jadranu te Genova, Baleari i Marseille.

Najstariji mediteranski portulan Compasso da navegare djelo je nepoznatog autora i nesigurne datacije, a od njega je sačuvan samo tekstualni dio. S obzirom na niz podudarnosti s najstarijom portulanskom kartom - Carta Pisana, pretpostavlja se da su nastali 70-ih godina 13. stoljeća.

S početka 14. stoljeća javljaju se prve portulanske karte Jadrana. Premda ne i najstarije, zasigurno su najdojmljivije karte mletačkoga pomorskoga kartografa Petrusa Vescontea, inače autora prvog portulana poznatog autorstva. U produkciji takvih djela u početnom razdoblju sudjeluje uzak krug ljudi, najčešće kartograf i pomorac, a nerijetko ih se nalazi u istoj osobi. Tipičan primjer za to je Gratiosus Benincasa, ankonski kartograf iz 15. stoljeća i najpoznatiji crtač portulanskih karata iz tog razdoblja, koji se posvetio kartografiji nakon što je proveo duže vrijeme ploveći svojim brodom po Mediteranu. Za područje Jadrana vrlo je vrijedna njegova karta iz 1472. Tijekom 16 st. ne zapaža se toliko napredak u vjerodostojnosti crteža koliko u uređenju i dekoraciji same karte. Portulanski atlas Battiste Agnesija iz 1536. pravo je remek-djelo dekoracije. Među istaknutim crtačima portulana u 16. st. bilo je i naših ljudi, od kojih posebno valja istaknuti Dubrovčanina Vicka Dimitrija Volčića.

Od kraja 16. st. i početka 17. st. pred nautičke karte postavljaju se zahtjevi na koje klasične portulanske karte više nisu u stanju odgovoriti, pa se interes za njih polako smanjuje. Funkcionalnost nautičkih karata nije se više odražavala u estetici crteža i vještini njegove izrade, već u sveobuhvatnosti elemenata koji su trebali voditi sigurnijoj navigaciji. Javljaju se sve više pomorske karte opremljene skalama zemljopisne širine i dužine. Obala se više ne prikazuje generalizirano i ne iscrtava se kao dotad u nizu konkavnih lukova, već se nastoji što vjernije predočiti. U izradu nautičkih karata uvodi se Mercatorova kartografska projekcija, koja se uz manje preinake rabi i danas u pomorskoj navigaciji. Shodno tome u izradi nautičkih karata ne sudjeluje više pojedinac ili uzak krug ljudi, već ekipe ljudi različitih specijalizacija: zapovjednik broda, lučki peljar, astronom, matematičar, geograf, topograf, povjesničar, crtač, ilustrator, dekorater, graver, autor teksta, izdavač i dr. Unatoč svemu, produkcija kompasnih karata uspjela se održati kroz cijelo 17. stoljeće, ponajprije zbog svoje izvornosti i preciznog iscrtavanja. Istodobno se i pisani tekst portulana sve više odvaja od portulanskih karata, stječući osobine po kojima se poznaje i danas.

Velike zasluge u radu na proučavanju srednjovjekovnih portulana, posebno onih talijanskoga podrijetla, pripadaju Konradu Kretschmeru. Die italienischen Portolane des Mittelalters naziv je njegove zbirke tiskane 1909. u Berlinu, u kojoj donosi portulanske tekstove od kojih se znatan dio odnosi i na Jadran. Uz djela poznatih autora poput Benincase, Magliabecchija, de Versija, posebno je važan Rizzov portulan iz 1490. Ime je dobio po mletačkom tiskaru Bernardinu Rizzu, a drži se da mu je autor Mlečanin Alvise da Mosto, poznati pomorac u službi Portugala i Mletačke Republike. Taj portulan nastao je u duhu nešto izmijenjenoga ranijeg da Mostova portulanskog teksta iz 1477. S obzirom na njegov sadržaj moguće je rekonstruirati glavni plovidbeni pravac s njegovim najbitnijim značajkama.

Hrid Sveti Ivan na pučini (San Giovanni in pelago) prva se spominje na istočnoj obali Jadrana. Njezina udaljenost od 100 mletačkih milja od Venecije praktički je značila maksimalnu udaljenost koju je brod mogao prijeći tijekom jednog dana pri povoljnim plovidbenim uvjetima. Na plovidbenom pravcu od velike važnosti svakako su bile postaje Poreč i Rovinj. U njima su boravili mletački peljari zaduženi da osiguraju nesmetan promet brodova do Venecije zbog teškoća koje su se mogle javiti tijekom plovidbe zbog nepoznavanja obale, atmosferskih prilika i čestih magli. Osim toga, u visini Poreča mijenjao se kurs u smjeru Venecije, zahvaljujući svjetioniku na otočiću Sveti Nikola, koji je izgrađen još 1403. Plovidba se dalje odvijala duž zapadne obale Istre, na kojoj je i prostrana pulska luka imala veliko značenje. Nakon izbijanja na krajnji jug istarskog poluotoka nastojalo se u što kraćem vremenu prijeći Kvarnerski zaljev da bi se izbjegla opasnost od bure ili jakih južnih vjetrova. Za razliku od ranijih portulana koji su upućivali na prolaz Osorskim tjesnacem, ovdje se plovi u smjeru otoka Unija (Nia) i vanjskih luka otoka Lošinja. Naime, Osorski je tjesnac zbog konjunkture u pomorstvu potkraj XV. stoljeća te nedovoljnog održavanja postao nepodoban za veća plovila. Plovidbeni put vodio je dalje srednjim međuotočnim nizom, koristeći se po potrebi lukama otoka Silbe (Selua) i Premude (Buda). Ostavljena je i mogućnost da se po potrebi skrene prema važnoj luci Senj na hrvatskom kopnu. Glavni pravac je dalje vodio prema Zadarskom kanalu te slijedio obalu zadarskog i šibenskog područja. Nakon Trogira i Splita plovidba se mogla nastaviti u smjeru ušća rijeke Neretve, ali autor svojim opisom sugerira plovidbu kroz Splitska vrata između otoka Šolte (Solta da Spalato) i Brača prema otoku Hvaru (Liesina) i njegovoj glavnoj istoimenoj luci. Luka Hvar je zbog svojih osobina i položaja izabrana za glavnu luku mletačke flote na Jadranu. Ona će tu ulogu imati sve do 60-ih godina 18. stoljeća, kada njezino mjesto preuzima Kotor. Plovidba se dalje nastavljala južnom otočnom stranom do otoka Šćedra (Torcola), te odatle Korčulanskim kanalom kroz »lijevak« između poluotoka Pelješca (Sabionzelo) i otoka Korčule (Curzuolla) koristeći se lukama (Lovišće, Korčula, Žuljana, Majsan), ili po potrebi južnijom rutom prema otoku Lastovu i njegovim lukama. Plovidbom kroz Mljetski kanal nastoji se uhvatiti obala dubrovačkog područja i njegova ondašnja glavna luka, koja je uz luku Kotor bila glavno stjecište karavanskih putova iz unutrašnjosti. Nakon Cavtata i Konavala smjer je dalje vodio prema Boki kotorskoj i Kotoru te dalje uz crnogorsku i albansku obalu prema izlazu iz Jadrana.

Od luka i postaja u portulanu se poimenično navode kako slijede: Novigrad (citta Nuoua), Poreč (Parenzo), Vrsar (Orsara), Rovinj (Ruigno), Gospa, o. Veli Brijun (Marcodena), Pula (Pola), Volam (Olmo), Valmižeja (Olmisiello), Medulin (Medoli), Pomer (Santa Maria), Maračol, o. Unije (porto longo), Mali Lošinj (Val di agosta), Koludarc, o. Lošinj (Porto dalle monache), Čikat, o. Lošinj, (Zigala), Senj (Segna), Papranica, o. Silba (porto Selua), Driveni, o. Premuda (porto Buda), Pag (Pago), Zadar (Zara), Biograd (Zara vechia), Murter (Morter), Prvić (Prouico), Šibenik (Sibinico), Morinje (Muraie), Primošten (cauo Cesta), Rogoznica (Figo), Stivančica (san Zuane dalla Chianca), Stari Trogir, uvala Arkanđel (santo Arcanzolo), Trogir (Trau), Nečujam, o. Šolta (Sesola), Split (Spalatro), Hvar (Liesina), Veli Porat, o. Šćedro (porto grande), Korčula (Curzuolla), Majsan (san Massimo), Žuljana (Zuliana), Dubrovnik (Ragusi), Cavtat (Ragusi vecchio), Gornji Molunat (Malonto pizolo), Donji Molunat (Malonto grande).

I tijekom sljedećih dvaju stoljeća to djelo doživljava brojna nova, neizmijenjena izdanja (1544, 1549, 1566, 1567, 1584, 1599, 1612, 1637, 1688, 1713) u prvom redu stoga što se uvjeti jedrenjačke plovidbe nisu bitno promijenili.

Prvim se modernim portulanom Jadrana bez sumnje može nazvati djelo Talijana Giacoma Marienija, kapetana u službi Austrije, Portolano del mare adriatico, tiskano u Milanu 1830. Njegovoj izradi prethodilo je objelodanjivanje velikih karata obalne plovidbe Jadrana u 20 listova, Carte di cabotaggio del Mare Adriatico, tiskanih također u Milanu 1822-24. Nastavljajući shemu opisa jadranske obale karakterističnu za portulane kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka, Marieni je uspješno prilagođava novim zahtjevima u plovidbi, uključujući u nju sve suvremene podatke. Vrlo važan moment koji se u njemu javlja ogleda se u opisu svih plovidbenih ruta, dakle svih obala, za razliku od prijašnjih portulana, koji su uglavnom slijedili glavni plovidbeni pravac. Na taj način stvoreno je djelo koje će biti okosnica za izradu djela te vrste kroz cijelo 19. stoljeće.

Izolari (tal. Šl’š isolario; franc. Šl’š insulaire - livre des iles; lat. insularum descriptio, engl. the island book) su doslovce knjige s opisima otoka (tal. isola = otok). Javljaju se dosta kasnije od portulana, a prvi koji je započeo taj žanr bio je Cristoforo Buondelmonti sa svojim djelom Insullae Archipelagi, objelodanjenim prvi put u Veneciji 1420. Želja Mletačke Republike u doba vrhunca njezine moći bila je da pokaže mnogobrojne posjede kojima je raspolagala na području jadransko-jonsko-egejskog arhipelaga. Naslov njegova djela tako je odredio ime i trasirao sadržaj cijeloga žanra, a Venecija će više od tri stoljeća biti glavni centar njihove izrade. Ako bi se portulan mogao okarakterizirati kao vodič za plovidbu, izolarima ništa manje ne bi pristajao naziv vodiča za putovanje. Kartografskim prikazima otoka, predočenim prvi put u krupnom planu, koji su objedinili nautičke, korografske i topografske elemente, pridodaju se pisani tekst o gospodarskim i političkim prilikama te povijesne crtice iz prošlosti dotičnoga kraja. U izolarima se postupno uz otoke počinje predočavati i priobalno područje, a prevladavaju vedutski i vedutsko-panoramski prikazi te regionalne karte. Zbog velikog interesa koji su pobudili kod sve brojnije čitalačke publike i povećane potražnje za takvim djelima njihova produkcija je morala biti temeljena na tiskarskim tehnikama koje u postupak izrade karata ulaze u drugoj polovici 15. stoljeća. Table su se u početku izrađivale u drvorezu. Karta bi se zrcalno precrtala na drvenu ploču, s koje bi se potom izrezivali svi suvišni komadi. Povišeni dijelovi koji su predstavljali budući prikaz premazivali bi se bojom te otiskivali na papir uz korekciju slabije vidljivih dijelova otisaka rukom. Prvi tiskani izolar djelo je Bartolomea dalli Sonettija iz 1485, a u njemu od 49 tabli deset prikazuje našu obalu.

Jedan od najpoznatijih izolara uopće svakako je Isolario Benedetta Bordonea, prvi put objelodanjen u Veneciji 1528, a vrlo brzo nakon toga doživio je niz novih izdanja (1534, 1547, 1565). Premda su njegovi prikazi grube skice u drvorezu i u pogledu tehnike izrade ne donose ništa novo, njegovo djelo ima posebnu važnost jer je u njega uključio sve svjetske poznate otoke. Za razliku od većine drugih autora Bordone se u svom opisu zadržava samo na otocima ne navodeći pritom ni najvažnija naselja na obali. S prostora istočnoga Jadrana u Isolariju se navode Krk (Vegia), Rab (Arbe), Cres (Cherso), Lošinj (Ossero), Pag (Pago), Trogir (Trau), Vis (Lissa), Hvar (Liezena), Brač (Braccia), Korčula (Curciola), Lastovo (Augusta) i Mljet (Melena), a svaki od njih predočen je na nekoj od pet karata posvećenih istočnom Jadranu. Za svaki od njih Bordone donosi niz informacija gospodarske naravi uz dobro poznate zanimljivosti iz slavne prošlosti, uglavnom iz antike. Na Bordoneovoj karti sjevernodalmatinskog akvatorija (pojam Dalmacije u ono vrijeme obuhvaćao je uz današnje područje i otoke Pag, Rab, Krk te Cres s Lošinjem - ostatak nekadašnje bizantske dalmatinske teme) predočena su četiri najveća otoka s tog prostora. Najrazvedenijim otocima prikazani su Krk i Rab, dok u stvarnosti iz te skupine otoka najveći indeks relativne razvedenosti ima Pag (3,71), a potom Cres (3,50). Rab je iza Cresa s indeksom (3,25), a tek iza njega otok Krk (2,56) koji je ujedno jedan od najslabije razvedenih otoka. Općenito uzevši, otoci su prikazani previše generalizirano jer su upravo oni trebali činiti sadržaj karte. Ni obala nije mnogo bolje predočena. Kao i na otocima, i tu su uvale izvučene s lukovima, od kojih je najveći i najzatvoreniji Bakarski zaljev.

Gotovo istodobno kad i drvorez u tiskarskom postupku javlja se i tehnika bakroreza. Međutim, ona se pri izradi tabli još ne koristi, u prvom redu jer ne postoji potreba za prikazivanjem tankih linija i sitnih detalja. Oštri i fini potezi rezbarskim nožem po bakrenoj ploči iziskivali su daleko bolje geografsko poznavanje dijelova obale i otoka ako ih se željelo vjerno prikazati. Dok se kod drvoreza otiskuju izbočeni elementi, kod ploča u bakrorezu otiskuju se urezana mjesta. Na poliranu bakrenu ploču debljine 2-5 mm zrcalno bi se precrtala karta, a potom linije udubljivale graverskim alatom. Bojom je premazivana cijela izrezbarena ploča, nakon čega bi se višak pažljivo odstranio, tako da boja ostane samo u urezanim mjestima. Na kraju postupka bakrena se ploča u preši otiskivala na papir. Takvim načinom dobivale su se samo jednobojne karte, dok su se ostale boje na kartu nanosile ručno.

Tehnika bakroreza uvelike se koristila od 60-ih godina 16. stoljeća. Razvojem geografskih i kartografskih spoznaja ostvaruje se daljnji napredak u detaljiziranju prikaza dijelova obale. Generalizacija izražena stiliziranim lukovima napuštena je; nastoji se prikazati svaki detalj, uvala, otočić, a nerijetko se poseže i za unutrašnjošću kopna ako je to važno. Prikazi donose veći broj toponima, ali i neke nove elemente poput prikaza bitaka ili aktualne političke situacije. Duh renesanse i tu se osjeća; karte su likovno dorađenije i znatno dekorativnije. Tekst, koji nije bio uvijek sastavni dio izolara, upotpunjavao bi njegov sadržaj. Često se javljao unutar samog prikaza, ali i na posebnim listovima.

Najznačajniji u nizu mnogobrojnih autora koji se javljaju u drugoj polovici 16. st. jest Gioan Francesco Camotio. Njegov izolar Isole famose, porti, fortezzee terre maritime sottoposte alla Serenissima Signoria di Venetia iz 1569. doživio je brojna izdanja u razdoblju do 1576. Povećan interes za kartama iz njegova izolara između ostalog treba zahvaliti i aktualnoj političkoj situaciji između Mletačke Republike i Turske za vrijeme Ciparskog rata (1570-1573). Iz tog razdoblja svakako treba još izdvojiti Simonea Pinargentija i Giacoma Franca. Zadnji je iz plejade mletačkih autora izolara 16. stoljeća humanistički pisac i kartograf Giuseppe Rosaccio, s djelom Viaggio da Venetia a Costantinopoli iz 1598. Kako sam navodi na naslovnoj stranici, djelo je namijenjeno pomorcima, trgovcima i onima koji izučavaju geografiju. Putovanja nisu bila isključivo lukrativnoga karaktera pa su uz pomorce, trgovce, dvorska izaslanstva, za svoj račun plovili mnogobrojni hodočasnici i znatiželjnici. Sve njih, svakoga na svoj način, zanimale su obavijesti o kraju kojim plove. Uz opširan tekst, u Rosacciovu Viaggiu mjesto su našli i kartografski prikazi Istre, otoka Raba, Paga, Hvara i Korčule te gradova Rovinja, Pule, Osora, Zadra, Šibenika, Skradina, Trogira, Klisa, Splita i Dubrovnika. S obzirom na izolare s početka 16. stoljeća uočljiv je nemjerljiv napredak u načinu i vjernosti prikazivanja te bogatstvu sadržaja. Na karti koja predočava otok Rab te susjedne otočiće zajedno s dijelom Velebitskoga kanala prikazan je istoimeni grad na otoku te naselja na kopnu. Karta nije opremljena geografskim križnjakom, niti je na drugi način provedena njezina orijentacija, ali se po položaju istoimenoga grada na otoku te pružanja otočića Dolin uz grad i otok može uočiti da je situacija na karti predočena dosta realno. U nedostatku sadržaja na otoku, na karti su mjesto našli i prikazi brodova i mitskih životinja. Prizori uskočkih lađa i mletačke galije u doba stalnih mletačko-uskočkih sukoba nesumnjivo su plijenili punu pozornost šire čitalačke publike.

U Rosacciovu Viaggiu, ali i svim ranijim i kasnijim izolarima koji osim kartografskog dijela imaju zaseban tekst, prisutno je određeno nepodudaranje oblika istoznačnih toponima. Primjeri: Polla - Pola za grad Pulu; Zarra - Zara za Zadar; Sibenicho - Sebenico za Šibenik; Spalato i Spalatro za Split; Liesena - Lesina za otok i luku Hvar, Cruzola i Curzola za otok i luku Korčulu samo su neki od njih. Dvojnost toponimskih oblika mogla je nastati iz različitih razloga. Zbog različite prirode posla na izradi teksta i karata najčešće nisu sudjelovali isti ljudi, a zbog zrcalnog ucrtavanja linija i teksta na tablu česte su bile pogreške u zamjeni redoslijeda slova u riječi. Katkad bi autor teksta posuđivao table drugih autora. Uz to, svaki od ta dva dijela imao je zaseban razvoj i tradiciju, što je i glavni razlog zašto kartografski i tekstualni dio u takvoj vrsti djela nisu nikada u potpunosti srasli.

I u izradu izolarskih zbirki bio je uključen veći broj ljudi različitih struka. Od Hrvata koji su se istaknuli na tim poslovima svakako treba izdvojiti Šibenčanina Božu Bonifačića (Natal Bonifacius), koji je nacrtao većinu tabli u Camociovu Izolaru. Drugi poznati hrvatski bakrorezac i kartografski crtač, Martin Rota Kolunić, rodom također iz Šibenika, radio je u službi poznatoga mletačkoga kartografa i izdavača Giacoma Franca.

Ni unatoč svemu navedenom ta vrsta djela nije bila u svemu savršena, kako u kartografskom tako i u tekstualnom dijelu. Njihova vjerodostojnost bivala je od samog početka ograničena nizom čimbenika. Određena doza subjektivnosti pri izradi kartografskih prikaza nije se mogla zaobići. Ona nije ovisila samo o stvarnoj situaciji već i o učinku koji su autori željeli postići. Određene situacije ili znamenitosti stavljane su u prvi plan na štetu manje poznatih stvari. Zbog velike potražnje za takvim djelima velik broj autora često je precrtavao uratke svojih prethodnika. Također, ni geografsko poznavanje obale nije dostiglo onu razinu koja bi omogućavala jednak pristup svim njezinim dijelovima, čemu je često pogodovala loša politička klima susjednih država. Osobito je bilo otežano prikazivanje dijelova koji su se kartografirali prvi put, gdje autor nije mogao posegnuti za tuđim predloškom već je bivao oslonjen na oskudne informacije o veličini i izgledu dotičnog područja. Sadržaj manje poznatih krajeva ili poteza obale predstavljao bi se uopćeno ili bi se jednostavno ispuštao. Nepostojanje sprege između različitih grana ljudske djelatnosti i nedovoljna pristupačnost informacijama nisu mogli uroditi novom kvalitetom. Naposljetku, tražilo se da osim upotrebne vrijednosti djelo ima i umjetničku vrijednost, pa bi se katkad više pozornosti priklanjalo ukrasu i opremi knjige nego njezinu sadržaju.

Tijekom 17. stoljeća osjeća se određena stagnacija u razvoju izolara. Unatoč tomu, oni će potkraj stoljeća još jednom doživjeti procvat s pojavom mletačkoga geografa, kartografa, teologa i izdavača Vincenza Marije Coronellija. Zbog svojega plodnoga geografskog rada još od 70-ih, promoviran je 1685. u glavnoga geografa Mletačke Republike. Na taj način, uživao je velik ugled i imao pristup do svih raspoloživih podataka iz tajnih arhiva. Dosta je putovao i surađivao s najpoznatijim geografima i izdavačima svoga vremena. Radio je i na geografskoj izmjeri dijelova obale, a za posjede izvan vlasti Mletačke Republike imao je potporu i austrijskih vlasti. U njegovim mnogobrojnim djelima odražava se gotovo ukupno znanje Mlečana o prostoru istočnog Jadrana. Nastojanja da se spomenuti nedostaci izolara otklone i postojeće geografske spoznaje objedine rezultirala su njegovim djelom, tzv. malim izolarom Mari, Golfi, Isole, Spiaggie, Porti, Citta, Fortezze ed altri Luoghi dell’Istria, Quarner, Dalmazia, Albania, Epiro e Livadia objavljenom 1688. u Veneciji. U njemu je uz nekoliko većih karata i 68 prikaza hrvatskih otoka i naselja, od kojih su neki prvi put uopće prikazani. Posebnu pozornost plijene njegovi planovi utvrda temeljeni na mjerničkim radovima. U nedostatku suvremenijih podataka često se koristio rezultatima svojih prethodnika, pa njegovi prikazi i tekst nisu u potpunosti lišeni netočnosti i površnosti. Jedno njegovo drugo djelo nosi naziv Isolario dell’ Atlante Veneto, međutim, ono je bez pratećeg teksta i u biti je zbirka geografskih karata mletačkih posjeda i šireg okolnog područja. Nakon Coronellija interes za izolare dodatno se smanjuje, tako da taj žanr priručnika ne uspijeva ponovno zaživjeti.

* * *

Plovidbeni priručnici o kojima je riječ nastali su kao odgovor na potrebe određenog vremena. Sagledani u sveukupnosti aspekata koje pružaju, ostaju kao trajno svjedočanstvo o čovjekovoj onodobnoj viziji i percepciji prostora te su važni izvori za povijest našeg priobalja. No, oni se za nas pokazuju i u dodatnom svjetlu, ističući ulogu koju je Jadran, a time i hrvatski prostor na istočnoj obali, imao u povezivanju različitih europskih regija, odašilju jasnu poruku da je taj prostor oduvijek bio sastavni dio europske civilizacije i kulture.

Milorad Pavić