KRALJ TOMISLAV - PRVOBORAC JUGOSLAVENSTVA

U povodu osamdesete obljetnice obilježavanja tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva

Zlatko Matijević

»Krunisanjem Kralja Tomislava dovršeno je najveće historičko djelo u našem narodu od njegova dolaska u ove zemlje. Tim je činom učinjen golemi korak našem općem narodnom ujedinjenju. Š...š Veliki Bog, što ravna udesom naroda, vodio je stoljećima i naš narod njegovim trnovitim putem do dana današnjega, dajući mu snage za borbu, dajući mu nadu u bolje. Š...š Prije hiljadu godina Kralj Tomislav odbi silu bugarsku i vrati Zahariju u njegovu opustošenu kneževinu. Veliki potomak Zaharijinog plemena, Kralj Petar Veliki Oslobodilac iza osam stotina godina podiže na Gvozdu zaboravljenu na glavi Petra Svačića uvehlu krunu Tomislavovu da je u još većem sjaju preko svoga velikog sina Aleksandra I. namre unuku Petru, s kojim je vezana budućniost i nada ujedinjenog Dušanova carstva i Kraljevstva Tomislavova.«

»Proslava 1000-godišnjice Hrvatskog Kraljevstva«, Večernja pošta, Sarajevo, 1925, br. 1250, str. 2.

Ideja o obilježavanju tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva rodila se u družbi Braće hrvatskoga zmaja (BHZ). Veliki meštar Emilij pl. Laszowski i njegov zamjenik dr. Velimir Deželić st. iznijeli su sredinom kolovoza 1906. prijedlog da se »o 1000-god. Šišnjiciš hrvat. Šskogš kraljevstva priredi velika hrvat. Šskaš historijska izložba iz svih hrvatskih krajeva«. Neposredno prije izbijanja Prvoga svjetskog rata Meštarski je zbor BHZ-a »zasnovao i spremio veličanstveni program« za obilježavanje proslave (1914).

Duvanjski nadžupnik fra Mijo Čuić predložio je početkom 1917, u jeku ratnih stradanja, da se u svrhu obilježavanja tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva u Duvnu (Županjcu) podigne spomen-crkva (bazilika) i »Tomislavov dom«. Uskoro je osnovano »Društvo za ’Spomen-crkvu sa hospicijem u Duvnu’, na uspomenu 1000 godišnjice krunisanja I. hrvatskog kralja na Duvanjskom polju«. Za predsjednika Društva izabran je fra Čuić, koji je nešto prije zamolio zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera da se prihvati pokroviteljstva toga velikog pothvata, što je on sa zadovoljstvom učinio. Saznavši za osnutak duvanjskoga društva, Meštarski je zbor BHZ-a na svojem sijelu održanom 6. lipnja 1917. donio zaključak da se: »Na pojedina društva valja staviti upit: kako misle i na koji način hoće da sudjeluju kod te kulturne slave«. Iste je godine fra Mijo Čuić došao u Zagreb potražiti pomoć i suradnike za ostvarenje svojih zamisli. Njegova su nastojanja naišla na najviše razumijevanja kod BHZ-a. Član Družbe, arhitekt Stjepan Podhorsky, poznat po svojim ostvarenjima u duhu historicizma s naglaskom na starohrvatsku arhitekturu, izradio je nacrte za duvanjsku spomen-crkvu.

Završetak Prvoga svjetskog rata, nestanak Austro-Ugarske Monarhije s političkog zemljovida Europe i nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca stvorili su novo državno-političko ozračje za daljnje pripreme vezane uz obilježavanje tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva.

Novac potreban za gradnju spomen-crkve u Duvnu fra Mijo Čuić je skupljao ne samo u domovini nego i među hrvatskim iseljenicima u Sjedinjenim Američkim Državama (1919-1921). U svojoj nakani da što prije otpočne s gradnjom spomen-crkve, on se za novčanu pomoć obratio neposredno i samom kralju Aleksandru I. Karađorđeviću. Izaslanstvo hrvatskih seljaka iz Duvna predvođeno agilnim nadžupnikom Čuićem primljeno je kod kralja 13. ožujka 1924.

Izgradnja duvanjske spomen-crkve započela je 1924. u nadi da će se njezino dovršenje poklopiti sa skorašnjom središnjom proslavom tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva, planiranom za kolovoz 1925. Dana 15. lipnja 1924. nadbiskup Bauer je pred zagrebačkom prvostolnicom blagoslovio tri temeljna kamena - družbe BHZ-a, grada Zagreba i plemenite općine Turopolje - za crkvu u Duvnu. Tim je činom u Zagrebu počelo obilježavanje velike obljetnice hrvatskoga kraljevstva.

Svečano polaganje temeljnoga kamena za spomen-crkvu u Duvnu održano je 8. srpnja 1924, a blagoslovio ga je mostarski biskup o. Alojzije Mišić. U temelje nove crkve položena je povelja koja je počimala riječima: »Na spomen tisućgodišnjice suverene hrvatske države i krunisanja prvog hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju...«. Osim domaćina fra Mije Čuića i mostarskog biskupa svečanosti su, među ostalima, prisustvovali: banjolučki biskup fra Jozo Garić, izaslanstvo družbe BHZ-a s Milutinom Mayerom na čelu, gvardijan franjevačkog samostana u Imotskom o. Ivandić i kraljev osobni izaslanik general Jovanović, koji je uručio odboru za izgradnju spomen-crkve vladarov novčani poklon u iznosu od 60 000 dinara. Unatoč činjenici da je svečanosti prisustvovao i kraljev izaslanik, kotarski je predstojnik Matković, navodno, »nazvao sve one lopovima, huljama i ništarijama, koji su prisustvovali proslavi polaganja temeljnoga kamena za Spomen crkvu«.

Nastojanja da se duvanjska spomen-crkva izgradi u predviđenom roku nisu urodila plodom. Njezina gradnja, otklanjanje šteta nastalih ratnim djelovanjem tijekom Drugoga svjetskog rata te unutarnje uređenje nastavljeni su, s više ili manje uspjeha, još desetljećima nakon završetka svečane proslave tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva.

Iste godine kada je započeta gradnja spomen-crkve u Duvnu u Zagrebu je osnovan Odbor za podizanje spomenika kralju Tomislavu (1924). Rad oko podignuća Tomislavova spomenika potrajao je više od dva desetljeća te je okončan tek nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kada je Hrvatska, kao dio obnovljene jugoslavenske države, bila proglašena »narodnom republikom«. Konačni je oblik Tomislavov spomenik dobio tek početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.

Obilježavanju tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva pridružio se i hrvatski katolički episkopat Okružnicom otposlanom s biskupske konferencije, održane u Đakovu u kolovozu 1924. U njoj se, među ostalim, kaže: »Neka slavlje naše tisućgodišnjice bude slavlje katoličkoga hrvatskoga naroda! Neka godina 1925., spomen-godina tisućgodišnjice kraljevstva hrvatskoga bude sveta godina hrvatskoga naroda! Neka Tomislavovo slavlje bude jedan veliki zavjet i vječna posveta čitavoga hrvatskoga roda Bogu svojih otaca!«. Kao dan obilježavanja tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva biskupi su odredili blagdan Presvetoga Srca Isusova.

Uskoro su na biskupsku okružnicu uslijedile pozitivne, ali i negativne reakcije hrvatskih političkih stranaka. Tako je npr. Hrvatska stranka prava (frankovci) imala pozitivno mišljenje o njoj. Hrvatska zajednica imala je iznimno negativno mišljenje o načinu na koji su biskupi željeli povezati crkvenu i nacionalnu svetkovinu: »Prenoseći crkvenu katoličku proslavu na nacionalno polje episkopat je prevršio mjeru na više mjesta okružnice, u kojoj Š...š dolazi i ovo ’...srasla se vjera katolička s hrvatskim narodom’. Pri tom se zaboravlja, da hrvatski narod nije samo katolički, već da ima u njemu i muslimana, koji sačinjavaju tako važan i znamenit dio hrvatskoga naroda, da bi o tom morali voditi računa i katolički biskupi, koji se smatraju Hrvatima, kad progovaraju o hrvatskim narodnim stvarima. Ne može biti nacionalni Hrvat i katolički ekskluzivista, niti će Hrvati radi i jedne crkve dopustiti, da se lomi ili slabi njihovo nacionalno jedinstvo«. Najžešće se na biskupsku okružnicu okomio Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske (republikanske) seljačke stranke (H/R/SS). On je u govoru održanom u Krašiću 28. rujna 1924, među ostalim, rekao: »Nema u tom pismu ŠOkružniciš ni riječi pravednost, nema ni riječi seljak i radnik, naravski da onda nema ni riječi Republika i jednom riječi ništa od onoga, što ispunjava i sačinjava čitavi današnji javni i politički život. Ipak je to pismo čisto političko, politički mu je povod: tisućgodišnjica krunisanja kralja Tomislava - i politička svrha: javna proslava u čitavom narodu te tisućgodišnjice. Da su naši biskupi napisali jedno vjersko pismo, u kojem bi govorili o vjeri, ja u to ne bih dirao. Š...š Ali kad naši biskupi pišu političko pismo i kad oni hoće da budu hrvatskom narodu i politički vođe, onda je moja i naša dužnost, da to prosudimo i ako treba i osudimo«. Iz izgovorenih je riječi bilo posve razvidno da se Radić i njegova stranka neće pridružiti proslavi tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva na način koji su predlagali katolički biskupi.

Od Radićevih napadaja na Okružnicu ogradili su se osim predstavnika Katoličke crkve u Hrvata i njegovi politički neistomišljenici iz Hrvatske stranke prava i Hrvatske pučke stranke.

Politiziranje proslave tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva dosegnulo je vrhunac u drugoj polovici 1925.

Tijekom svojega jednogodišnjeg boravka u inozemstvu (srpanj 1923 / kolovoz 1924), S. Radić došao je u doticaj s tadašnjim sovjetskim vlastima te je na njihov poziv doputovao u Moskvu, gdje je 1. srpnja 1924. učlanio svoju stranku u Seljačku internacionalu, koja je bila ekspozitura međunarodnoga komunističkog pokreta. Bio je to Radićev taktički potez koji je trebao stvoriti privid dobivanja potpore u inozemstvu s namjerom da se beogradski politički vrh prisili na popuštanje i sporazumijevanje u unutarnjoj jugoslavenskoj politici.

Nakon ostavke Davidovićeve vlade u listopadu 1924, kralj Aleksandar je mandat za sastav nove vlade povjerio predsjedniku Radikalne stranke Nikoli Pašiću. Bila je to još jedna Pašić-Pribićevićeva (P-P) vlada, koja je trebala provesti izbore za Narodnu skupštinu. Novi su izbori bili zakazani za 8. veljače 1925. Koalicijskoj P-P vladi najveći je protivnik na tim izborima bio S. Radić i njegova stranka. Zato nije bila nikakva tajna da se vladajuća garnitura spremala izvesti jak pritisak na H(R)SS u svrhu njegova slabljenja. Glasine o tome da će se protiv radićevaca primijeniti protukomunistički Zakon o zaštiti države (»Obznana«) postajale su sve konkretnije. Na sjednici održanoj 23. prosinca 1924. vlada je donijela odluku o primjeni »Obznane« i na H(R)SS. Odluka je argumentirana činjenicom učlanjenja Radićeve stranke u Seljačku internacionalu u Moskvi. To je, prema vladinu mišljenju, bio dovoljan dokaz da je H(R)SS postao - »boljševička stranka«. Na Novu godinu 1925. javnost je obaviještena o vladinoj odluci. Tijekom sljedećih nekoliko dana zagrebačko je redarstvo uhitilo najistaknutije članove Radićeve stranke: dr. Vladka Mačeka, Josipa Predavca, Jurja Krnjevića, Augusta i Stjepana Košutića. Sam S. Radić uhićen je 6. siječnja 1925. u zgradi Seljačkog doma u Zagrebu, gdje se skrivao u glasovitoj - »rupi«.

Nakon objave izbornih rezultata bilo je očito da je izborni pobjednik u hrvatskim zemljama bio S. Radić. Njegova je stranka, unatoč žestoku policijskom teroru, dobila 545 466 glasa, odnosno 67 zastupničkih mandata. Oštar odnos P-P vlade nije prema H(R)SS-u popuštao ni nakon provedenih izbora. Međutim, istodobno se, za javnost potpuno nevidljivo, u samom vrhu vlasti - kralj Aleksandar - pripremala politička suradnja s utamničenim Radićem. Pregovori koji su vođeni u zatvorskim uvjetima doveli su do sporazuma između Radića i Pašićevih radikala. Nalazeći se još uvijek u zatvoru, S. Radić je izdiktirao posebne upute svojem sinovcu Pavlu Radiću za govor u Narodnoj skupštini (27. ožujka 1925). Tim je govorom priznato: jedinstvo države, dinastija Karađorđević, Vidovdanski ustav i jedan parlament za cijelu državu. Ipak, Radić je i dalje držan u zatvoru. Nakon višemjesečnih pregovora, 18. srpnja 1925, formirana je »radikalsko-radićevska« (R-R) vlada, u kojoj su bila zastupljena i četiri predstavnika H(R)SS-a: P. Radić, Benjamin Šuperina, dr. Nikola Nikić i dr. Ivan Krajač. Odmah nakon formiranja prve R-R vlade Radić je na temelju kraljeve odluke pušten na slobodu.

U završnici »radićevsko-radikalskih« pregovora u Zagrebu je 21. lipnja 1925, na blagdan Presvetoga Srca Isusova, održana crkvena proslava obilježavanja tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva, koju je S. Radić većunaprijed bio odbacio kao neprihvatljivu. Prema pozivu koji je građanima Zagreba uputio posvećeni biskup dr. Dominik Premuš, predsjednik Odbora za crkvenu proslavu 1000-godišnjice hrvatskoga kraljevstva, na taj su dan Hrvati trebali »svečano zasvjedočiti svoju ljubav prema domovini i vjernost prema Bogu slaveći svoj 1000-godišnji jubilej i zahvaljujući Božanskom Srcu za sva dobročinstva, koja im je vječna dobrota podijelila od krunisanja kralja Tomislava do naših dana«. Osim središnje proslave u glavnome hrvatskom gradu, svečano obilježavanje tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva imalo se održati i u katoličkim crkvama »po svim hrvatskim zemljama«.

Nakon svečane mise u zagrebačkoj prvostolnici i teoforičke procesije nadbiskup Bauer je održao govor u kojem je, među ostalim, rekao: »I doista mi katolički Hrvati, koji vjerujemo u sveti, sveznajući i svemogući Promisao Božji, Š...š mi znademo i vjerujemo, da je tisućgodišnji naš narodni opstanak djelo i dar dobrostivog Promisla Božjega«. Prema novinskim izvješćima proslavi je prisustvovalo više od 20 000 ljudi.

Nakon crkvenog obilježavanja tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva uslijedila je, početkom srpnja iste godine, civilna proslava velike obljetnice. Da bi proslava protekla u što svečanijem tonu, družba BHZ-a uputila je zamolbu katoličkom episkopatu da »pozove naše svećenstvo na sudjelovanju u toj narodnoj slavi«. Prema naumu Družbe u svim se župnim crkvama trebala služiti svečana služba Božja s »prigodnom propovijedi«. Osim toga, zmajska su braća umoljavala sve općine u kojima su živjeli Hrvati, »neka udese, da se na jesen zasade u svim selima na najvidljivijem mjestu po jedna ili više lipa-spomenica, a gdje je moguće, neka se podigne spomenik (betonski obelisk ili slično) s natpisom: 925-1925. Tomislav«.

Središnja je proslava održana u Zagrebu od 4. do 6. srpnja 1925. Tijekom proslave, koja je započela svečanom akademijom u spomen tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva, održano je na Trgu bana Josipa Jelačića veliko zborovanje. Prisutnim se građanima, kojih je navodno bilo oko 70 000, obratio, među ostalima, i dr. Rudolf Horvat, koji je u svom govoru rekao i sljedeće: »Ako je hrvatskim neprijateljima uspjelo, da privremeno razore staru našu Hrvatsku, mi ćemo se pobrinuti da na istom mjestu uskrsne nova ’mlada Hrvatska’. Š...š Prvi korak k tomu neka bude sloga svih Hrvata. Tko se zavadio s prijateljem, znancem ili možda s rodjakom svojim, neka mu sada pruži ruku pomirnicu iz ljubavi prema potištenoj domovini«. Nakon svečane mise zahvalnice u prvostolnici, proslava je okončana »pučkom zabavom« u zagrebačkom parku Maksimir.

Prigodom srpanjske proslave tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva na službenim zgradama nisu bile izvješene ni državne ni hrvatske narodne zastave.

H(R)SS, čiji se predsjednik još uvijek nalazio u zatvoru, nije sudjelovao u toj proslavi. Priznajući, ipak, da je obilježavanje tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva bilo vrlo svečano te da je »hrvatsko gradjanstvo listom pohrlilo« na proslavu, ne samo u Zagrebu nego i u ostalim hrvatskim gradovima i mjestima, radićevsko je novinstvo pokušavalo umanjiti značenje cijelog događaja tvrdeći da nitko od sudionika proslave nije istaknuo da je »Tomislav nosio opanke i da je stvarno bio ne samo seljački kralj nego i kralj seljaka«. Krajnji je cilj te povijesno neutemeljene tvrdnje bilo nastojanje da se Tomislav učini što bližim seljačkoj ideologiji Radićeve stranke, koja je u svojim redovima okupljala gotovo cjelokupno hrvatsko seljaštvo. Vrhunac politizacije srpanjske proslave bio je pokušaj da se daleka prošlost poveže s aktualnim političkim zbivanjima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca te je tako ustvrđeno da je riječ o čistoj »pakosti« hrvatske gospode koja slavi hrvatskoga kralja dok je hrvatski narod još pod »Obznanom«. Da bi se loše stanje, navodno, popravilo, trebalo je s političke pozornice ukloniti »glavnog krivca«, tj. Svetozara Pribićevića, koji je bio kriv za sve nedaće u državi, a ne »pozivati seljački narod da i pod Obznanom i uz krvava seljačka ledja pali kriesove i nosi lampione kao u najvećem veselju«. Te su riječi bile neprikrivena poruka vlastodršcima u Beogradu da je za politički sporazum između Radića i Pašića neophodno ukloniti S. Pribićevića s vlasti.

Nakon formiranja R-R vlade i puštanja S. Radića na slobodu ideja o proslavi tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva ponovno postaje aktualna, ali ovaj put za - vodstvo H(R)SS-a. Nova je proslava određena za 15. i 16. kolovoza 1925. u Zagrebu i povezana je s Trećim hrvatskim svesokolskim sletom, koji je započeo dan prije. Na tome su zagrebačkom sokolskom sletu sudjelovali i članovi hrvatskih sokolskih društava iz Sjedinjenih Američkih Država. Dakako, ta je proslava tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva, kojoj su domaćini bili S. Radić i njegova stranka, bila organizirana uz punu potporu i sudjelovanje državnih vlasti. Beogradska je vlada odredila za troškove proslave novčani iznos od navodno 500 000 dinara, a kao njezini izaslanici u Zagreb su doputovali radićevski i radikalski ministri: P. Radić i B. Šuperina te Momčilo Ninčić i Božo Maksimović. Osim njih su na proslavi sudjelovala još dva radićevska ministra: dr. N. Nikić i dr. I. Krajač.

Uoči proslave zagrebački je gradonačelnik Vjekoslav Heinzel u svojem »Proglasu« sljedećim riječima najavio dolazak kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb: »Prva polovica ove jubilarne godine prošla je u teškim potresima i kušnjama za čitav hrvatski narod, pa i po glavni grad Zagreb; ali je pripravnom suradnjom pozvanih čimbenika, naročito pak utjecajem drugog ustavnog faktora Škraljaš, došlo do političkog stanja, koje ima otvoriti put boljem razdoblju u napretku našeg narodnog života. Tako je razvojem političkih prilika došlo do toga, da kod ovih proslava u milenijskoj godini hrvatskog kraljevstva sudjeluje ne samo kraljevska vlada, nego je u zadnji čas i Njegovo Veličanstvo kralj Aleksandar odlučio, da posjeti hrvatsko narodno slavlje«.

Osim što je kolovoška proslava tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva bila velika manifestacija hrvatske nacionalne svijesti, ona je trebala biti i puna afirmacija nove, »sporazumaške« politike S. Radića i beogradskog režima. U jednom od svojih tom prigodom izrečenih govora vođa H(R)SS-a je rekao: »Teški su dani zauvijek prošli. Djelo sporazuma je veliko djelo narodne svijesti i političke mudrosti«.

Da bi iskazao svoje iskreno ili, možda, hinjeno oduševljenje kraljevim dolaskom u Zagreb, S. Radić je Aleksandru, navodno, spjevao sljedeću svečanu pjesmu:

»Hrvatski sokol sad k Tebi leti

Zvijezdo Karađorđevićeva doma

Iznad oblaka, munja i zvona

Pozdrav će Tebi donijeti.

Pozdrav od roda Hrvata

Roda seljaka, ribara,

Koji nauk povijesti shvata

I seljačku državu stvara.

Stvara ju sa srpskim džinom

Slavenskog uma dubinom,

Slavenskog srca širinom,

Sokolskoga lijeta visinom.

Na tisućljetne duvanjske dveri

Tomislava, kralja seljaka

Karađorđeva zvijezda treperi

Snagom sunčanih zraka.

Novi su dani, novo je doba,

Tirana nema, nema ni roba.

Pjesme se poju, pletu se vijenci

Složni Hrvati, Srbi, Slovenci.

Do zvijezda kruže ko sokolovi

Novo je doba, dani su novi

Pravice, mira i rada.

A Ti nas Bože sve blagoslovi

Sporazum vječno da vlada.«

Nema nikakve dvojbe da taj navodni Radićev pjesnički uradak zaslužuje počasno mjesto u antologiji hrvatskoga udvorničkog pjesništva. Vrhunac proslave tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva trebala je biti velika sokolska vježba na zagrebačkoj Martinovki, gdje se nalazilo igralište nogometnog kluba »Građanski«. Nakon što su se kralj i kraljica u pratnji S. Radića udobno smjestili u svečano ukrašenu ložu, počelo je strahovito nevrijeme praćeno jakom kišom, tako da je uskoro cijelo igralište bilo pod vodom. Vježba se, dakako, nije mogla održati, a kralj Aleksandar je sa suprugom i pratnjom još isti dan otputovao iz Zagreba. Nevrijeme je, navodno, bilo tako veliko da je u njemu, od udaraca gromova, poginulo troje ljudi. Mnogi, praznovjernu skloni sudionici proslave, zaključili su da je neviđeno nevrijeme bilo očiti znak - »gnjeva Boga svemogućega«.

Sljedećeg se dana S. Radić obratio mnoštvu okupljenom pred zgradom Seljačkog doma te mu je tom prigodom poručio: »Sad nam se, evo, otvara put, široki put da snažno i sigurno koraknemo u drugu tisućgodišnjicu hrvatske slobode, napretka i blagostanja«. Bio je to još jedan Radićev pokušaj uvjeravanja svojih pristaša u opravdanost njegove nove političke orijentacije.

Kruna proslave tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva, na kojoj S. Radić i njegova stranka nisu sudjelovali, bilo je podizanje sokolske mogile u parku Maksimir. Na vrh mogile, koja je nastala tako što su sokoli na predviđeno mjesto nanosili zemlju iz svih hrvatskih krajeva, trebalo je u dogledno vrijeme postaviti brončani kip sokola. Međutim, ta je zamisao hrvatskih sokolaša naišla na nepremostive teškoće, koje su otklonjene tek sredinom devedesetih godina XX. st., nakon uspostave samostalne hrvatske države.

Zanimljivo je da se cijela proslava odvijala bez službenog sudjelovanja predstavnika Katoličke crkve. Prema novinskim izvješćima kolovoškoj je proslavi tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva prisustvovalo nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Nakon tih proslava tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva uslijedila je 7. i 8. rujna 1925. još jedna, koju je organizirao Jugoslavenski sokolski savez. Na proslavi, koja je održana u zgradi tada zabranjenoga hrvatskoga državnog sabora, prisustvovali su izaslanici iz 36 župa jugoslavenskog sokolstva. Tom su prigodom službene predstavnike imale sve zagrebačke građanske i vojne vlasti te kulturna i ina društva: Profesorsko društvo, Jugoslovenska matica, Jadranska straža, Udruženje jugoslovenskih učitelja, Savez dobrovoljaca, Orjuna, Istra, Jurislav Janušić, Narodni ženski savez, Kolo sestara SHS, Jugoslovenska žena i dr. Osim njih, proslavi su prisustvovali veliki župan zagrebačke oblasti Treščec i zastupnik kralja Aleksandra, general Uzun Mirković. Nakon što je prof. dr. Viktor Novak održao polsatno predavanje o kralju Tomislavu, prisutni sokolaši i njihovi gosti poslali su kralju Aleksandru pozdravni brzojav: »Jugoslovensko sokolstvo, slaveći tisućgodišnjicu hrvatskog kraljevstva, sa svog svečanog zbora jednodušno pozdravlja Vaše Veličanstvo, kralja svih Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je historijskim djelom državnog i narodnog ujedinjenja oživio sjaj krune Tomislava. Jugoslovensko sokolstvo slaveći taj veliki istorijski momenat osjeća ostvarenje težnja Tomislava i Nemanjića, a koje su težnje ostvarene i krvlju i kulturnim nastojanjem djece sviju jugoslovenskih plemena. Jugoslovensko sokolstvo slaveći taj momenat zajedničke nam povijesti, pozdravlja Vaše Veličanstvo gromkim sokolskim: Zdravo!«.

Vrhunac manipulacije obilježavanja tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva dogodio se nekoliko godina kasnije. Naime, kada se u siječnju 1928. kralju Aleksandru rodio treći sin, koji je na krštenju dobio ime Tomislav, u Duvnu je izabrana delegacija na čelu s »radićevcem« fra Šimom Ančićem da se »pokloni Kraljevskom Domu i novorođenom Kraljeviću«. Dana 4. veljače 1928. kralj Aleksandar je primio u audijenciju duvanjsku delegaciju. Tijekom svečanog primanja fra Ančić je kralju Aleksandru predao rezoluciju u kojoj su »stanovnici Duvna i Duvanjskog Polja molili Nj. Šegovoš Vel. Šičanstvoš Kralja da se grad Duvno ubuduće nazove Tomislav grad u počast princa Tomislava i krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava«. Kralj je obećao da će udovoljiti toj molbi Duvnjaka. Nedugo nakon povratka iz Beograda Duvnjaci su primili »Ukaz Nj. Šegovogš Vel. Šičanstvaš Kralja, kojim se u znak kraljevske pažnje daje ime gradu ŠDuvnoš po imenu Nj. Šegovaš V. Šisočanstvaš princa Tomislava ’Tomislavgrad’«.

Velebno zamišljena i organizirana proslava tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva, unatoč svojemu izrazito povijesno-nacionalnom značaju, nije ostala pošteđena od skupljanja jeftinih političkih bodova u stranačko-političkoj areni Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenca te promicanja jugoslavenske ideologije.

Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, drugi dio, Zagreb, 1989.

Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb, 1942.

Juraj Kolarić, Deset godina djelovanja obnovljene družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« (1990-2001), Zagreb, 2001.

Viktor Novak, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948.

ŠDragutin Feletar, ur.š, Dr. Rudolf Horvat - život i djelo. U povodu 50. obljetnice smrti (1947-1997) i 125. obljetnice rođenja (1873-1998), ZR, Koprivnica, 1998.

ŠIvo Bagarić, ur.š, Fra Mijo Čuić - život i djelo (1882-1959). Spomenica u povodu 40. obljetnice smrti, Tomislavgrad, 2000.

Mira Kolar-Dimitrijević, »Zagreb i izgradnja spomenika kralju Tomislavu. (U povodu pola stoljeća otkrivanja)«, u: ŠJosip Bratulić, gl. ur.š, Prvi hrvatski kralj Tomislav, ZR, Zagreb, 1998.

Mira Kolar, »Gradnja duvanjske bazilike u spomen tisućgodišnjice krunidbe kralja Tomislava«, u: ŠJure Krišto, ur.š, Duvanjski zbornik, Zagreb - Tomislavgrad, 2000.

Hrvoje Matković, »Proslava tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva 1925. godine i njezini odjeci u Hrvatskoj«, u: ŠJ. Bratulić, gl. ur.š, Prvi hrvatski kralj Tomislav, ZR, Zagreb, 1998.

M. Kolar-Dimitrijević, »Put Stjepana Radića u Moskvu i pristup Hrvatske republikanske seljačke stranke u Seljačku internacionalu«, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 4/1972, br. 3(10).

M. Kolar-Dimitrijević, »Povijest gradnje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu 1924. do 1947. godine«, Povijesni prilozi, Zagreb, 16/1997.

Z. Šmajš SVETOHELENSKI ŠMilutin MAYERš, »Tisućgodišnjica hrvatskog kraljevstva i Braća hrvatskog Zmaja«, Hrvatski Zmaj, Zagreb, 1925, br. 1-3.

J. Šurajš Tomac, »Čast hrvatskim biskupima«, Hrvatsko Pravo, Zagreb, 17/1924, br. 4823.

ŠStjepanš Zimmermann, »Osvrt na biskupsku okružnicu i Radićev napadaj.«, Katolički List, Zagreb, 75/1924, br. 41.

»Duvanjski Hrvati kod kralja«, Narodna Sloboda, Mostar, 6/1924, br. 12.

»Govor g. Radića u Krašiću.«, Katolički List, 75/1924, br. 40.

»Napadaj g. Radića na naš episkopat.«, Katolički List, 75/1924, br. 40.

»Okružnica hrvatskom katoličkom narodu prilikom tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva.«, Vrhbosna, Sarajevo, 38/1924, br. 19 i 20.

»Postavljanje temeljnog kamena Tomislavove spomen-crkve u Duvnu«, Narodna Sloboda, 6/1924, br. 31.

»Radić proti okružnici hrvatskih biskupa«, Hrvatsko Pravo, 17/1924, br. 4818.

»Radić tumači vjeru biskupima«, Narodna Politika, Zagreb, 7/1924, br. 40.

»Crkvena proslava 1000 godišnjice hrv. Šatskogš kraljevstva.«, Katolički List, 76/1925, br. 25.

»Glavni grad u proslavi hiljadugodišnjice«, Hrvatsko Pravo, 7/1925, br. 5009.

»Govori starješina hrvatskih društava prigodom polaganja zemlje za mogilu«, Hrvat, Zagreb, 7/1925, br. 1656.

»Hrvatsko narodno slavlje. Poruka Braće Hrvatskog Zmaja«, Hrvatsko Pravo, 17/1925, br. 5006.

»Proslava 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva priredjena po Jugoslovenskom Sokolskom Savezu«, Novosti, Zagreb, 19/1925, br. 245.

»Siguran korak u drugu tisućgodišnjicu«, Dom, Zagreb, 1/1925, br. 16.

»Svečano saborovanje župa jugoslav. Šenskogš sokolskog saveza povodom proslave 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva«, Novosti, 19/1925, br. 246.

»Veličanstveni doček braće Hrvata sokolova iz Amerike«, Hrvat, 7/1925, br. 646.

»Zagrepčani«, Katolički List, 76/1925, br. 24.

»925-1925. tisućgodišnjica hrvatske države.«, Hrvat, 7/1925, br. 1612.

»III. Hrv.Šatskiš Sokolski slet u Zagrebu«, Jadran, Split, 7/1925, br. 35.