VJERAN PRATILAC BEZ ODLIČJA

U spomen na Šteficu Nikolić (Zagreb, 5. VIII. 1924 — Zagreb, 20. II. 2005)

Gojko Borić

Kaže se da se iza svakog uspješna čovjeka nalazi vrijedna žena. Možda ta izreka sadrži nešto patrijarhalno, ali očito je potvrđena u zbilji. A jedan od najuspješnijih hrvatskih nakladnika, i to ne samo u egzilu nego uopće, bio je pjesnik i urednik legendarne Hrvatske revije Vinko Nikolić. Njegova supruga Štefica Nikolić napustila je ovaj svijet 20. veljače ove godine. U Hrvatskoj je malo tko znao tko je ona, nešto više smo je poznavali mi politički emigranti, jer bila je vjeran pratilac u svim oblicima života i rada svojega supruga Vinka.

Ne znam ni sam kada sam prvi put sreo Šteficu Nikolić. Bilo je to vjerojatno na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na Majni, gdje su hrvatski izbjeglički nakladnici, u prvom redu Hrvatska revija i dvotjednik Nova Hrvatska, nastupali pod imenom Croatia — Kroatien, što je u vrijeme Jugoslavije bila velika »provokacija« za jugoslavensku ambasadu u Bonnu, koja je svake godine prosvjedovala protiv hrvatskoga »separatističkog« nastupa na toj najvećoj smotri knjiga u svijetu, ali uzalud, njemačka uprava Sajma odbijala je sve jugoslavenske prosvjede, koji su često bili strahovito primitivni jer su izložbu hrvatskih knjiga i publikacija svrstavali u — terorizam.

Vinko Nikolić odavno je sanjao da se iz daleke Argentine sa svojom Revijom prebaci u Europu, kako je pisao, »na prag domovine«. Prva postaja toga puta u Europu bio je Pariz. No francuska je Vlada pod pritiskom Jugoslavije protjerala Vinka i Šteficu iz svoje zemlje, koja je tradicionalno bila utočište za mnoge azilante, no ne za Hrvate koje je jugoslavenska propaganda paušalno proglašavala ustašama i time zločincima. Tek tada smo saznali da je mirni i naivni intelektualac Vinko Nikolić bio na jugoslavenskoj listi »ratnih zločinaca«. Nevjerojatno, ali istinito. U razgovoru sa Šteficom izrazio sam svoju nevjericu, no ona mi je pokazala preslik toga stravičnog dokumenta. Rekao sam joj: ako je Vinko »ratni zločinac«, onda smo to svi mi Hrvati u egzilu. Bio joj je drag taj izraz moje (naše) solidarnosti.

Vinko Nikolić nije bio samo obični glavni urednik izvrsno opremljene i za emigrantske prilike vrlo sadržajne Hrvatske revije, on je radio sve poslove povezane s izdavanjem takva časopisa. Ali u tome ni izdaleka ne bi uspio da velik dio tih poslova nije preuzela njegova supruga Štefica. Može se bez okolišanja reći da bez Štefice ne bi bilo moguće redovito izlaženje Revije. Sve je to ona radila samozatajno, njezino ime nije se nalazilo u impresumu časopisa. Prvi je to uveo Nikolićev nasljednik na položaju glavnog urednika Hrvatske revije, pjesnik Boris Maruna, očito želeći time pokazati da će Revija i nakon Nikolićeve smrti ostati na njegovoj uredničkoj crti, što se samo djelomično ostvarilo, ali to je posebna tema.

Nakon što su francuski policajci razbili slog drugog broja Hrvatske revije tiskane u Parizu, bračni par Nikolić lutao je Europom nekoliko godina dok se nije skrasio u Barceloni. U Španjolskoj, koja je bez obzira na to tko je u njoj vladao pokazivala velike simpatije za hrvatski narod. I nakon polaganog iščeznuća Francova autoritativnog režima i dolaska demokracije, Nikolićevi su mogli ostati u glavnom gradu Katalonije te nastaviti izdavanje Hrvatske revije i knjiga iz edicije Knjižnica Hrvatske revije. Barcelona je predivan mediteranski grad, a Katalonci su imali sličnu sudbinu kao i Hrvati pa su se Nikolićevi ugodno osjećali u toj metropoli koja ih je barem nekim svojim ulicama i pogledom na more podsjećala na Vinkov rodni Šibenik. No Vinko je strašno patio od nostalgije. Štefica je u tom pogledu bila snažnija. Kao i uopće, Štefica je bila čvrst oslonac, na koji se Vinko mogao oslanjati u trenucima malodušja i patnje. Kao politički čovjek Štefica je bila »žešća«, dok je Vinko naginjao kompromisima i pomirljivosti, a upravo su te osobine bile jedan od razloga za uspješnost i političku širokogrudnost Hrvatske revije. Svatko tko je bio za hrvatsku državu i demokraciju mogao je objavljivati u Reviji.

Nikolićeve sam ponovno vidio u Zagrebu nakon njihova konačnog povratka u domovinu. Sreo sam ih u zagrebačkom hotelu Dubrovnik. Vinko je zračio neizmjernom srećom. No Štefica je bila nešto skeptičnija prema političkom razvitku u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Budući da su živjeli više od pola stoljeća u uvjetima zapadne civilizacije, Nikolićevima nije bilo lako snalaziti se u »džungli« postkomunističke Hrvatske. Šteficu su posebno boljeli neki ekstremistički napadi s ljevice na Vinka zbog njegove »endehazijske« prošlosti. Kao da svojim uzorno demokratskim djelovanjem u emigraciji nije iskupio sve »grijehe« svoje prošlosti tijekom četverogodišnjeg rada u kulturnim strukturama Nezavisne Države Hrvatske. Takvi kao Nikolić napravili su veliku karijeru u poslijeratnoj demokratskoj Njemačkoj, a još više u Italiji. No u Hrvatskoj postkomunisti ne opraštaju, oni nastavljaju svoju »revoluciju« i nakon propasti komunističke Jugoslavije, kao da nije bilo Bleiburga, križnoga puta, Golog otoka itd.

Ne znam je li Štefica Nkolić dobila neko državno odličje za svoj rad u izdavanju Hrvatske revije i drugih publikacija svojega supruga. Ako i nije, ne bi se tomu trebalo čuditi. Za vrijeme Tuđmana odličja su dijeljena šakom i kapom, a pod Mesićem dobivaju ih i ideolozi jugoslavenstva. Mi bivši politički emigranti i suradnici Hrvatske revije nikad ne ćemo zaboraviti Šteficu Nikolić. Hvala joj i vječna slava.