MEDVJEDI I LJUDI

Vladimir Lay

Već nekoliko godina u planinskom selu Kuterevu na sjevernom Velebitu radi utočište za mlade medvjede. Priča o kuterevskom utočištu poučna je na razini uspostave mogućeg modela koji povezuje čuvanje i korištenje hrvatskih prirodnih dobara. Čitatelji Hrvatske revije imaju je prilike doznati iz »prve ruke«, od jednog od idejnih začetnika Vladimira Laya iz Hrvatskog centra Znanje za okolište istraživača Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Autori fotografija su Damir Martinović, Ivan Crnković, Krunoslav Rac i Foto studio Focus izZagreba.

»Što je čovjek bez životinje? Ako odu sve životinje,

čovjek će umrijeti u velikoj samoći duha.

Jer, štogod se dogodi životinji, dogodit će se

i čovjeku. Sve su stvari povezane.«

Poglavica Seattle, godine 1855.

Uvodne napomene

Ovaj članak pruža detaljne informacije o specifičnom hrvatskom projektu pod naslovom »Uspostavljanje utočišta za mlade medvjede i izgradnja centra za posjetitelje« (u daljnjem tekstu: projekt »Utočište«). Pozornosti čitatelja nudimo priču o nastajanju, razvoju, nositeljima te razvojnim teškoćama i perspektivama afirmacije jedne zamisli koja se odnosi na primjer očuvanja biološke raznolikosti u Hrvatskoj, ali, paralelno i povezano s tim, na mali ogledni projekt kapitalizacije domaćega prirodnog blaga na održivi i humani način razvojem atraktivne ponude u hrvatskome ruralno-planinskom ekoturizmu.

Projekt »Utočište« potaknula je udruga Hrvatski centar »Znanje za okoliš« (u daljnjem tekstu: HCZO) iz Zagreba, pripreman je u razdoblju 2000-02, a uspješno je zaživio u proljeće 2002. u selu Kuterevu u području sjevernog Velebita. Vjerovali ili ne, ali to utočište koje se brine za medvjeđu siročad, za mladunce koji u prvim mjesecima života iz različitih razloga izgube majku, prvo je takve vrste i zasada jedino na svijetu. Činjenica je da je taj projekt izvorni hrvatski izum što uma, što srca te specifičan stručni i ljudski »proizvod«! Utočišta, azila za medvjede u svijetu ima nekoliko (Švedska, Grčka, Bugarska i dr.), ali nisu za siročad, za mlade, nego za odrasle medvjede.

Prve ideje vezane uz projekt »Utočište« potaknute su željom za oblikovanjem inovativnih i konkretnih točaka atrakcije ekološkog turizma u razvojno zanemarenoj i u hrvatskom društvu pomalo zaboravljenoj, ali krasnoj gorskoj Hrvatskoj.

Prva »sirova« ideja, kada smo još naivno i pogrešno mislili na »male« a ne »mlade« medvjede, bila je predstavljena tijekom 2000. u susretu s biologom, svjetskim stručnjakom za zvijeri, prof. dr. Đurom Huberom s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Postavljeno je pitanje: »Ima li ideja utočišta za medvjeđu siročad pokriće u stvarnosti i bi li to u smislu zaštite medvjeda ono imalo smisla?« Nakon diskusije i izlaganja vlastitih iskustava prof. dr. Hubera s medvjeđom siročadi odgovor je bio — »da«! Uz prvu lekciju biologa sociologu da su medvjedi jako kratko vrijeme mali, ali su nekoliko godina mladi, biološka je znanost početnoj zamisli projekta »Utočište« dala zeleno svjetlo! Moglo se krenuti u potragu za lokacijom za utočište, za ljudima koji će ga konkretno voditi i razvijati te dakako za financijskim sredstvima.

Smeđi medvjed u Hrvatskoj1

Glavni je lik ove priče smeđi medvjed. Hrvatska nema većeg i impresivnijeg predstavnika faune, na primjer, lava, slona, žirafu. Car životinja u Hrvatskoj je medvjed. Zbog lingvističkog nemara na kovanici od pet kuna piše »mrki medvjed«, kako tu životinju nazivaju u istočnim dijelovima bivše Jugoslavije. Kako bilo, riječ je o istoj vrsti, o smeđem medvjedu (lat. Ursus arctos), jednoj od ukupno osam vrsta medvjeda koje žive na planetu Zemlji.2

Smeđi medvjed je životinjska vrsta, a u Hrvatskoj i divljač, koja zaslužuje najveću skrb i pažnju te ima pravo na opstanak. On je jedan od najvrednijih predstavnika biološke raznolikosti te ima važnu ulogu u njezinu održanju. Nalazi se na samom vrhu prehrambene piramide. Ugrožen je samo od čovjeka i njegovih aktivnosti.

Smeđi medvjed (Ursus arctos) i špiljski medvjed (Ursus spelaeus) živjeli su u Hrvatskoj već prije više od 40 000 godina. Nalazišta fosilnih ostataka obiju vrsta brojna su i nalaze se po cijelom teritoriju Hrvatske. Povećanjem stanovništva tijekom povijesti dolazi do smanjenja njegova životnog prostora. Medvjed je tretiran kao konkurent u lovu, potom kao štetna i opasna zvijer, da bi na kraju postao i ostao lovna divljač sve do naših dana. Potkraj 1930-ih populacija je ocijenjena ugroženom te se od tada raznim naredbama, propisima i zakonima nastoji regulirati lov te zaštititi medvjeda.

Svrha gospodarenja smeđim medvjedima u Hrvatskoj jest očuvanje stabilne populacije u brojnosti koja osigurava njezinu sposobnost za opstanak i suživot sa čovjekom. No, osim medvjeda želi se očuvati i staništa; izbjeći opasnosti za čovjeka i njegovu imovinu; utvrditi i održavati poželjnu brojnost medvjeda; postići ekonomsku dobit za lokalno stanovništvo putem turizma i lovstva; podići javnu svijest i uključiti interesne skupine u donošenje odluka o gospodarenju medvjedom te uskladiti djelovanje s međunarodnim propisima.

Prema procjenama stručnjaka medvjedi Hrvatske i Slovenije najstabilnija su zapadnoeuropska populacija i temelj za očuvanje smeđeg medvjeda u zapadnoj polovici Europe. Kao potpisnica nekoliko međunarodnih konvencija naša zemlja obvezala se poduzimati sve primjerene i potrebne pravne i administrativne mjere, kako bi osigurala zaštitu medvjeda i njegova prirodnog staništa.

Ukupna površina rasprostranjenosti medvjeda u Hrvatskoj iznosi 11 800 km2. Nalazimo ga na području cijeloga Gorskoga kotara i Like, u zapadnom i južnom dijelu Karlovačke županije, na području Učke i Ćićarije u Istri, na središnjem i sjevernom dijelu otoka Krka, na području Žumberačkoga gorja, obalnog pojasa od Bakra do Maslenice i na međuprostoru masiva Kamešnice, Mosora i Biokova.

Smeđi je medvjed visoko trofejna divljač pa privlači lovce iz cijeloga svijeta. Tijekom lovne sezone odstrjeljuje se prema kvotama koje se izračunavaju s obzirom na procjenu brojnosti cjelokupne populacije. Za razdoblje 1990-99. u Hrvatskoj je zabilježena smrtnost od ukupno 273 medvjeda, tj. prosječno 27,3 godišnje. Zbog loše koordinacije podataka taj broj bi u stvarnosti mogao biti dosta veći.

Današnja se populacija procjenjuje na 600-1000 jedinki.3 No, osim za lovni turizam, stanište medvjeda pruža velike prednosti i za razvoj ekoturizma. Poznato je da turiste prije svega privlači ljepota okoliša, a medvjed je simbol očuvane prirode. Pri tome valja podsjetiti da u gorskoj Hrvatskoj obitavaju još i vuk i ris.

Projekt »Utočište za mlade medvjede« nastao je radi zbrinjavanja medvjeđe siročadi ali i radi uspostave konkretne atraktivne točke seoskog ekoturizma. Razmišljalo se ovako: imati medvjeda u Hrvatskoj a u smislu ekoturizma ne učiniti ništa korisno i atraktivno, ravno je propuštenoj održivoj razvojnoj prilici.4 Nacionalni park Plitvička jezera, osnovan davne 1949, medvjeda je uzeo za amblem, ali s njim u smislu promišljene turističke atrakcije, u duhu održivoga razvoja, pola stoljeća nije napravio ništa!5

U područjima u kojima medvjed stalno ili privremeno živi provedeno je 2003. istraživanje o stajalištu javnosti. Sve ciljne skupine pokazale su vrlo pozitivna stajališta prema medvjedu, tj. većina je ispitanika bila naklonjena ili jako naklonjena medvjedima.6

Jedan od posebnih, novih oblika skrbi za smeđega medvjeda, cara hrvatskih životinja, poniknuo je iz redova udruga, dakle civilnog društva. Prema koncepciji i iskustvu prof. dr. Hubera temeljna je ideja da se spašeni medvjedići podignu do snage i sposobnosti za život, ali da se ne puštaju natrag u prirodu. Dosadašnje kuterevsko iskustvo (2002-05) otvara i jedan novi, »bočni« smjer razmišljanja: nije dogmatski isključeno da se pojedini primjerci medvjedića, ako pokažu jak nagon za divljinom te iznimnu snagu i otpornost u prvoj godini života, u ljeto u godini u kojoj su u siječnju-veljači rođeni i puste u prirodu.7 Konačna svrha projekta, valja istaknuti, nije skupljanje neograničenog broja unesrećenih mladih medvjeda. To bi bilo neodrživo i besmisleno. U krajnjoj liniji svrha je postupno i sustavno ukidanje praksi koje medvjediće ostavljaju bez majke.

Prva je odlika projekta da je »humanitaran«: u situaciji gubitka majke medvjedice ljudi spašavaju mladunčad od vrlo vjerojatne smrti. Takvi mali, nemoćni, upućeni na majčino mlijeko, sami i neobučeni za život u divljini, imaju vrlo malo šansi za preživljavanje. U toj ili/ili situaciji projekt pruža izravnu pomoć. No, u jednoj široj dimenziji, projekt — a to držimo posebno važnim — svojim postojanjem i djelovanjem širi i educira javnost, stanovnike, pa i lovce, da medvjede kao dragocjenost treba čuvati i da osim pogleda na medvjeda preko nišana i nemara za staništa postoje i drugi oblici odnosa prema toj životinji kao što su skrb, čuvanje, suživot.

Kratka povijest projekta

Utočište je pokrenuto 2000. Počelo je s »izmišljanjem« projekta »Uspostavljanje Utočišta za mlade medvjede i izgradnja centra za posjetitelje« u okrilju Hrvatskog centra »Znanje za okoliš«. Paralelno su se odmah počele ispitivati i mogućnosti pronalaženja financijera.

Razvojno gledano, držimo korisnim i važnim skrenuti pozornost na pretpostavke za nastanak toga projekta, koje su — tako bismo mogli reći — sazrijevale na tri različite strane godinama prije 2000.

Prvo, u Hrvatskoj se je proteklih desetljeća razvijalo ne samo lovstvo već i poznavanje, iskustvo i znanost o zvijerima. Projekt istraživanja smeđeg medvjeda u Hrvatskoj započeo je 1981, a vodio ga je a i danas vodi prof. dr. sc. Đuro Huber, sa Zavoda za biologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. U sklopu projekta »Velike zvijeri Hrvatske od pleistocena do danas« vode se raznolika istraživanja.8 Nadalje, prof. dr. Huber imao je izravna osobna iskustva s mladuncima, siročadi već osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Drugo, selo Kuterevo, u dugoj kotlini između dva planinska »bila«, okruženo je medvjedima, medvjeđim brlozima i raznim toponimima koji sadrže njegovo ime (Medveđak i sl.). Družilo se je i ostvarivalo suživot s medvjedima, nije imalo neka posebna negativna i opasna iskustva s njima. Razgovaralo se je i o mogućnostima »iskorištavanja« medvjeda za ekoturističke posjete selu. Ideje dobre, ali osamljene, bez potpore i jasnog i konkretnog puta k ostvarenju, kako je to i u mnogim mjestima ruralne, planinske, periferne Hrvatske.9

Demografski i gospodarski selo je desetljećima a i danas vitalno, opstajući pretežno na zaposlenosti ljudi u čak šest šumarija. Godinama znano kao mjesto nastanka upotrebnih predmeta od drveta, nije bilo neka posebna meta turista i planinara. Priroda je očuvana, ljudi su opstali, nisu otišli. Ivan Crnković Pavenka, današnji voditelj utočišta, još je osamdesetih godina dovodio učenike i studente iz Njemačke na ljetne izlete u velebitski kraj i selo Kuterevo razmatrajući s njima mogućnosti razvoja domaćeg ekoturizma. U Njemačkoj je završio i posebno stručno obrazovanje za stručnjaka za ekoturizam. Otvorio je komunikacije s drugim socijalnim akterima o mogućnostima razvoja ekoturizma u svojem kraju, od Berlina i Zagreba do Gospića.

Treće, Hrvatski centar »Znanje za okoliš«, osnovan 1994. u Zagrebu, prakticirao je projekte iz obrazovanja za okoliš i održivi razvoj. Praktične projekte ekoturizma otvorio je u Istri.10 Kada je autora ovih redaka početkom 2000. Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja (MZOPU RH) bilo imenovalo predsjednikom Upravnog vijeća Javne ustanove Park prirode Velebit, pozornost i interes za iste teme okrenuli su se i prema Lici.

Sve te tri silnice sastavile su se stjecajem okolnosti 2000/2001. Ulogu integratora znanosti i sela, teorije i prakse, ideje i novca obavio je HCZO. Nakon prvih komunikacija HCZO, selo Kuterevo i hrvatska znanost o zvijerima odlučili su se na suradnju kako bi realizirali tu ideju, taj projekt.

* * *

Ali lako je sanjati i imati lijepe, humane i ekološki održive ideje! Kamo smjestiti utočište? Tko će to prigrliti, tko će se truditi na terenu a da to odgovara i medvjedima i ljudima? I potom: tko će financirati projekt?

Na jednom otvorenom sastanku Upravnog vijeća Parka prirode Velebit tijekom 2000. susreli su se dr. sci. Vladimir Lay i Ivan Crnković Pavenka. Uspostavljen je plodan dijalog. U razgovoru su se izmjenjivale ideje o ekoturističkom razvoju podvelebitskoga kraja u trokutu Kuterevo — Krasno — Kosinj (»3K«!), među ostalim i ideja o utočištu za medvjeđu siročad. Selo se u načelu otvara za taj projekt i on se od tada veže za Kuterevo a ideje o naselju Baške Oštarije i obližnjim Ravnom Dabru odlaze u arhivu.

HCZO kao akter početne artikulacije projekta »Utočište«, okupljanja tima i tražitelj materijalne potpore, biološka znanost (dr. sci. Huber i njegovi pomagači) i jedan odlučan i za avanturu u nešto razvojno novo spreman čovjek te selo Kuterevo u pozadini umrežili su se i počeli funkcionirati kao tim projekta. Motivacija visoka i raznovrsna, kompetencija prisutna.

Sve je to bilo lijepo, ali glavno je bolno pitanje glasilo: »Odakle novac za pokretanje projekta?« Država za tako nešto inovativno ne bi baš prva dala novac, poduzetnici žele vidjeti brzu dobit, civilno društvo — udruge u gorskoj Hrvatskoj malobrojne su i uglavnom još slabe. U Zagrebu je središte i informacija i novca i odlučivanja o većini donacija u Hrvatskoj. Udruga građana Hrvatski centar »Znanje za okoliš« iz Zagreba kreće u potragu za novcem.

Zagrebačka banka d. d. je preko svojeg ekotima, sastavljenog od simpatičnih mladih i poduzetnih dama, prakticirala uz redoviti natječaj i godišnju donaciju za projekte iz zaštite okoliša i prirode. Predstavnici HCZO-a i sela Kutereva pozivaju mlade dame na izlet u Velebit i posjet selu Kuterevu. Testiramo ideju projekta i dobivamo ohrabrenje. U proljeće 2001. ispisujemo konačnu verziju projekta »Utočište« i upućujemo ga ekotimu Zagrebačke banke. Paralelno s nama, novonastali Nacionalni park »Sjeverni Velebit« traži potporu za obnovu Botaničkog vrta na Zavižanu. Za medvjeđe utočište — inicijalnu fazu tražimo 202 000 kuna. Mjeseci prolaze. Listopad 2001 — predstavljamo projekt. U konkurenciji su još tri. Jedan od njih je i »sestrinski« Botanički vrt na Zavižanu. Ubrzo slijedi odluka: projekti »Velebitski medo« i »Botanički vrt« pod sloganom »Zagrebačka banka za Velebit« dobivaju potporu!11

Nakon kvalitetnog rada udruga HCZO i VUK i članova kuterevske udruge pod vodstvom g. Ivana Crnkovića na terenu tijekom 2002, HCZO početkom 2003. ponavlja zahtjev za dodatnim novcem Zagrebačkoj banci. Banka čini presedan i ponavlja donaciju — dobivamo još 100 000 kuna. Nerijetko smo tih tjedana i mjeseci slušali komentar »Kad je banka dala novac za to, pa mora da to nešto vrijedi!«

Štošta je u nastajanju toga posebnoga hrvatskog projekta bilo »presudno«. Ako bismo u tom smislu nešto izdvojili, onda je to upravo hrabra potpora Zagrebačke banke. Nema trunka sumnje — da nije bilo te potpore, projekt se ne bi pokrenuo 2002.

Sociološki osvrt: socijalni akteri — pokretači i nositelji projekta

Pokretači i nositelji projekta su jedna republička i jedna lokalna, novoosnovana udruga civilnog društva s područja zaštite okoliša, prirode i održivog razvoja. Takav dvorazinski ustroj inicijativne skupine bio je presudan za uspjeh projekta »Utočište«. HCZO kao republička udruga bila je zadužena za nabavljanje novca, za lobiranje i za odnose s akterima iz Zagreba, inozemstva i slično, a lokalna udruga VUK bila je zadužena za lokalne, domaće poslove na terenu (skrb za medvjediće, izgradnja utočišta, posjetitelji). Nedvojbeno je da lokalna udruga, posebno seoska, komunikacijski i prema vještinama i utjecaju ne seže uvijek do određenih adresa i krugova. S druge strane, republička udruga na lokalnom terenu može sama učiniti vrlo malo ili gotovo ništa. Isto tako, u specifičnim društvenim lokalnim odnosima u selu udruga iz Zagreba, ako treba, funkcionira kao pokretač inovacija na koje nužno seljani ne moraju uvijek gledati s oduševljenjem. Lokalna udruga eventualna negodovanja i mogući pritisak na sebe, ako ustreba, dogovorom premješta na republičku udrugu, kojoj sustavno pripada autoritet instance »koja zna što i kako raditi«.

Povezivanje takvih dviju udruga, uz uvjet da stalno dobro surađuju, ima za posljedicu povoljnu situaciju pokrivenosti svih glavnih razvojnih problema. Povezivanje donosi sinergiju, a ona ojačava vještine i utjecaj ukupnih socijalnih snaga na provedbi projekta. Usuđujemo se tvrditi da je takav ustroj moguć uspješan model i za druge razvojne male projekate na našim ruralnim i planinskim lokacijama, geografskim periferijama.12

Osim udruga civilnog društva za uspjeh u iniciranju projekta presudni su akteri iz znanosti. U prvom planu imamo na umu biologiju, znanja o zvijerima, posebno pak o medvjedu. No, ne treba zaboraviti sociološka razvojna znanja te socijalno-pedagogijska znanja i vještine u ophođenju s ljudima. Uz udruge i znanost, treći akter koji je odigrao pozitivnu ulogu u pokretanju projekta jest banka.13 Banka je dakako, dala donaciju u novcu.

Državna uprava i/ili poduzetnici nisu sudjelovali u pokretanju projekta. Za državnu upravu, kako republičku tako i regionalnu, županijsku, taj je projekt po svojim karakteristikama odviše inovativan, premalo stereotipan, odatle na određen način »riskantan« za političare. Park prirode Velebit, kao produžena ruka države u zaštiti okoliša i prirode, u čijoj se neposrednoj blizini selo Kuterevo nalazi, načelno je podupro projekt, ali nije bio u mogućnosti financijski potpomoći projekt budući da nema na raspolaganju namjenska materijalna sredstva za tako nešto.

U prvoj godini rada Utočišta dobiveno je pozitivno stručno mišljenje o projektu »Utočište« iz Ministarstva okoliša i prostornog uređenja RH, a potom i jednokratna financijska pomoć.14

Poduzetnici po jednoj drugoj logici nisu mogli inicirati takav projekt. Biznis traži brz povrat kapitala a kapitaliziranje utočišta od prihoda od donacija posjetitelja i kupljenih »medvjeđih« i seoskih suvenira dug je i spor proces. Interes poduzetnika da se, vezano uz posjetitelje, ipak pojave s nekom svojom ponudom (na primjer ponuda pića i jela), dolazi eventualno poslije.

Najkraće, socijalni akteri koji su pokrenuli i počeli uspostavljati utočište u razdoblju 2002-03. su: dvije udruge na spomenutim dvjema razinama, znanost i banka. Simbolički, ti akteri čine trijadu »um, energija i novac« koja je bila potrebna da ideja krene u život.

Što je do sada urađeno na projektu »Utočište«?

Mjesto radnje: selo Kuterevo, u području sjevernog Velebita u Hrvatskoj. Mali kozmos mira, zvukova prirode i planinskog sela te zelenila. Selo Kuterevo, prometno pomalo u kutu, danas ima oko 580 stanovnika i uz obližnje Krasno te Baške Oštarije, jedno je od tri najveća naselja velebitske mikroregije. Znano je dugo godina po vještinama svojih stanovnika u drvodjelstvu — izradi upotrebnih predmeta od drveta.

Utočištem počinje upravljati udruga građana »Velebitska udruga Kuterevo« (VUK), osnovana u Kuterevu na poticaj HCZO-a iz Zagreba 6. siječnja 2002. Prvi je predsjednik udruge VUK i voditelj Utočišta Ivan Crnković Pavenka, domaći čovjek rođen u zaseoku Crno Jezero, koji je mirovinu zaradio dugogodišnjim radom na području socijalne pedagogije u Njemačkoj. Prosječan lički seoski čovjek ostvarenje toga projekta ipak ne bi uprtio na svoja leđa. No, taj iznimno marljiv i osebujan čovjek to jest.

Tijekom 2002, 2003. i 2004. napravljene su velikim trudom ljudi iz sela pod agilnim i brižnim vodstvom Ivana Crnkovića Pavenke tri ograde. Bio je to mukotrpan ručni rad visoke kvalitete. I jedna velika učionica, jer sličnog utočišta u nas nema. Sve je to odmjereno i skromno, ljudskih dimenzija, bez komercijalizacije i otuđenja u nešto što nije osnovna svrha utočišta. Centar za posjetitelje — za edukaciju i prodaju suvenira — još se zbog nedostatka sredstava nije počeo graditi.

Dana 21. travnja 2002, uoči Sv. Jurja, poznatijeg u narodu kao zelenog Jure, dolazi prvo mladunče, koje je spašeno iz nabujale rječice Vitunjčice podno planine Klek kraj Ogulina. S tim događajem Utočište simbolički počinje djelovati, premda još nema nikakve infrastrukture i ograda.

Utočište na početku proljeća 2005. ima ukupno pet mladih medvjeda. Tri su ograde napravljene ručno po svim europskim standardima za čvrste ograde za zvijeri.15 Tijekom rujna 2002. prva je ograda puštena u »pogon«. Postala je prvi dom za dva medvjeda iz naraštaja 2002. Prvi je bio Mrnjo Brundo iz okolice Ogulina a drugi mlada medvjedica Janja- Zora iz Glamoča u Bosni.16 Godine 2003. radi se druga, veća ograda i u njoj se smještaju mladunci iz nadošlog naraštaja 2003, Ljubo Lik, pronađen na drvetu pokraj Ličkog Osika, te Zdravko Gor, pronađen u šumi pokraj mjesta Sunger u Gorskom kotaru.

Na drugoj lokaciji tijekom 2004. gradi se »baby centar« — manja ograda sa zatvorenim posebnim prostorom koja će ubuduće služiti za najmanje, za one koji dolaze u dobi od 3,4 do 5,6 mjeseci. U njega je smješten naraštaj 2004, mlada i vrlo šarmantna medvjedica Mara Buna.17

Danas utočište ima dva dijela: »baby centar«, za medvjediće-bebe, te dvije ograde za starija godišta mladih medvjeda. Svi medvjedi u utočištu su zdravi, dobro hranjeni i zaigrani. Prof. dr. Huber konstatira da su deblji nego što bi bili da su u prirodi s majkom. Kao mali piju mlijeko »Humanu« iz bočice a nakon određenog broja tjedana prelaze na »normalnu hranu«.

Od proljeća, od Uskrsa do kasne jeseni, utočište je otvoreno za posjete. Ulaz je slobodan. U selo Kuterevo zalazi godišnje već oko 10 000 posjetitelja s željom da vide medvjede. U proljeće i jesen dolaze škole i đaci, planinari, ljubitelji prirode i organizirani izleti, a u ljeto uglavnom turisti iz Hrvatske ali i iz inozemstva. Najveća je gužva za Velu Gospu, kada navraća dio hodočasnika iz obližnjega Krasna. Svako ljeto u selo i utočište dolaze volonteri iz različitih zemalja svijeta koji pomažu u održivoj i ekološkoj izgradnji i unapređenju utočišta.

Djelovanjem utočišta i dolaskom posjetitelja, volontera i medijskih djelatnika selo je izloženo novim društvenim komunikacijama, druženjima i susretima koji za njegove stanovnike mogu biti obogaćenje načina života, a katkad i određeni stres. Kuterevo je kao domaćin utočišta posredovanjem medija postalo poznato diljem cijele Hrvatske.18 Utočište je s vremenom u javnosti postalo mala institucija u zaštiti prirode poznata u Hrvatskoj.19

U stručnim »medvjeđim« krugovima o utočištu se priča i u Europi i svijetu, a mediji ga zbog te drage i moćne životinje, vole i podupiru tako da mu nije potreban posebni plaćeni marketing.

Danas se utočište uzdržava od donacija posjetitelja, povremenih donacija ustanova i tvrtki te skromnih potpora međunarodnih udruga za zvijeri Alertis iz Nizozemske i Pro Tier iz Švicarske. No, potpore nikada dovoljno a troškova — želi li se kvaliteta — na svakome koraku. Selo se uči kako sačuvati dušu, sebe, medvjede, a ipak zaraditi ako ni za što drugo a ono za prehranu medvjeda, rad ljudi oko njih i oko posjetitelja te za održavanje utočišta.

Umjesto zaključka — pogled u budućnost

Početna ideja projekta podrazumijevala je uspostavljanje utočišta i izgradnju centra za posjetitelje. Preostali razvojni koraci su: a) izgraditi još jednu, posljednju ali najveću ogradu; b) opremiti ograde tekućom vodom i malim bazenima; c) zaštititi raslinje u ogradama; d) izraditi drvena sjenila za zaštitu od sunca; e) izraditi male zgrade u ogradama za izolaciju medvjeda za potrebe pregleda, bolesti; f) poboljšati i povećati izolaciju između posjetitelja i medvjeda.

Kako je utočište postalo mjesto mnogobrojnih posjeta, posebno u toplim mjesecima, sada je jasno da zasigurno ima smisla razvijati i centar za posjetitelje. On bi trebao sadržavati dio za edukaciju o medvjedima (mala izložba, sala za projekcije filmova, informacijski punkt); dio za prodaju primjerenih »medvjeđih« i seoskih suvenira; dio za predah i okrjepu (mali bife).

Također bi trebalo bolje urediti prihvat i parking vozila. Razvoj prihvatnih kapaciteta za noćenje i ugostiteljskih mogućnosti za zalogaj također je poželjan. Danas selo nudi jedan dućan i jedan bife. Voda je došla do sela, ali nije razvedena po kućama. Za izletnički turizam, dolazak na jedan dan, koji sat — dovoljno. Za duži boravak ne.

Gdje staviti medvjede kad pređu mladu dob, kad postanu zreli? Tada više nisu za utočište. Uzgred, razmnožavanje je prema savjetu prof. dr. Hubera onemogućeno uškopljivanjem mužjaka. Na taj način utočište Kuterevo ne povećava broj medvjeda.

Odrasle medvjede planira se smjestiti u »Velebitskom životinjskom parku«, veličine oko 5 ha, koji će biti smješten iznad sela u smjeru Parka prirode Velebit. Prve pripreme za dobivanje zemljišta počele su početkom 2005. Zamisao Ivana Crnkovića je da se ovdje smjeste i vukovi koji na nekim drugim mjestima u Hrvatskoj žive zatočeni u neprimjerenim uvjetima.

Postupno završavanje utočišta, izgradnja centra za posjetitelje, uspostavljanje prometnih adekvatnih rješenja te ostvarenje »Velebitskog životinjskog parka« u Velebitu bit će predmet naporna višegodišnjeg truda ali i radosna djelovanja domaćih snaga u budućnosti. Ključni akteri su domaće snage s lokalnom udrugom VUK na čelu, uz potporu grada Otočca te Ličko-senjske županije, koja u ekološkom turizmu vidi jednu od svojih razvojnih perspektiva. Za nadati se je da će se razumijevanje i potpora države i poduzetnika povećati, odnos razviti. Nekada gledano sa skepsom i sumnjom, utočište je danas uz dolinu Gacke priznata glavna turistička atrakcija na području grada Otočca, ali i Like kao regije u cjelini.

Sjećanje na plišanog medvjedića iz djetinjstva ili onoga živoga u okolici sela, u prirodi gorske Hrvatske socio-psihološki obilno i trajno, kao dobra vila Velebita potpomaže taj projekt. Hrvatska javnost i mediji gledaju na projekt s velikim simpatijama i interesom. Knjiga dojmova u utočištu puna je ponosa i hvale što je nešto takvo napravljeno i što se održava. No, najveća potpora utočištu i selu je u tome da se ono posjeti. Dakle, dođite.20

1 Ovo poglavlje ispisano je uz pomoć podataka, informacija i teksta što su ga za potrebe izrade web stranice koju organizira udruga Hrvatski centar »Znanje za okoliš« (HCZO) pod naslovom www.medvjediiljudi.hr /www.bears&people.hr napravili suradnici prof. dr. Đuro Huber i mlada veterinarka Magda Sindičić. Web stranica, napravljena inicijalno na hrvatskom i engleskom jeziku, bit će u svibnju 2005. puštena u javni optjecaj.

2 Osim »našega«, smeđega medvjeda to su: 2. bijeli (polarni) medvjed (Ursus maritimus) — arktičko područje; 3. američki crni medvjed (Ursus americanus) — nastanjen u Sjevernoj Americi; 4. azijski crni medvjed (Ursus thibetanus) — Azija; 5. sunčasti medvjed (Helarctos malayanus) — jugoistočna Azija; 6. očalasti medvjed (Tremarctos ornatus) — Južna Amerika; 7. usnati medvjed (Melursus ursinus) — nastanjen u Aziji; 8. veliki panda (Ailuropoda melanoleuca) — Azija. Svi su se medvjedi razvili od zajedničkog pretka prije više od 25 milijuna godina, no svojom veličinom i vanjskim izgledom vrste su se prilagodile okolišu.

Smeđi medvjed nastanjen je u Euroaziji i Sjevernoj Americi. Raznolika prehrana omogućuje mu da živi na veoma različitim prostorima, od artičke tundre do prašume te do tundre u visokim planinama. Smeđi medvjed danas osim u Europi živi u cijeloj Aziji, uključujući japanski otok Hokaido, te u Sjevernoj Americi, gdje ga nazivaju grizli.

Medvjedi koji žive u Hrvatskoj ista su vrsta kao i do 1000 kg teški mužjaci koji se na Aljasci hrane lososima. Prvotno je naseljavao gotovo cijelu Euroaziju (osim otoka Sardinije, Korzike i Cipra) te Sjevernu Ameriku, no kao direktna posljedica ljudskog djelovanja danas živi tek u nekoliko zaštićenih područja. To su Kantabrija u Španjolskoj, Apenini u Italiji, po nekoliko jedinki živi u talijanskim Alpama i Pirenejima, te populacija u Austriji (razvijena od jedinki naseljenih iz Slovenije i Hrvatske). Stabilna je populacija u Skandinaviji, a u istočnoj i centralnoj Europi su osim u Rusiji samo dvije populacije preživjele kraj prošlog stoljeća: dinarska i karpatska.

3 Sudjelujući u diskusiji u izradi »Plana gospodarenja medvjedom u Hrvatskoj« pod okriljem Ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodno gospodarstvo RH« tijekom 2004. autor ovog teksta zamijetio je da lovci teže govoriti da medvjeda ima veći broj, a zaštitari da ih ima manje. Takav veliki raspon u procjeni broja živućih jedinki, kako mi to »sa strane« vidimo, posljedica je kompromisa između tih dviju struja. Egzaktnih procjena još nema. A opasnost od slabe, niske procjene je da medvjed kao i vuk, stalnim lovom postane ugrožena vrsta u Hrvatskoj. Taj put nesmotrenog ugrožavanja prošle su i zemlje u kojima medvjeda gotovo više nema, njihovi gradovi (Bern, Berlin i sl.) u svojem imenu i grbu imaju upravo medvjeda, nekadašnjeg stanovnika obližnjih šuma.

4 Kao što je na primjer golema propuštena razvojna prilika, ponikla iz prirode i okoliša, činjenica da Hrvatska, zemlja na jugu Europe, ima obilje sunca, posebno u obalnom pojasu, a da se iznimno malo koristi suncem kao izvorom obnovljive i ekološki čiste energije za grijanje vode i proizvodnju električne energije!

5 Kako se medvjed predstavlja posjetiteljima Plitvica? On je u obliku crteža /amblema na svim prospektima, a nalazi se ustobočen, na stražnjim capama, prepariran i u predvorju jednog od hotela. Kada gladan dođe kopati po kontejnerima smeća na području parka, onda se — budući da straši dragocjene goste — pozivaju stručnjaci i lovci da riješe problem, a to operativno znači da ga se odstrijeli. Konkretan afirmativni odnos prema živom ličkom medvjedu izostao je premda bi u ekoturističkoj ponudi NP Plitvička jezera i te kako imao mjesta! Ovdje kao da unatoč bogatoj prirodi bogatstvo mašte ne caruje. Uzgred, slično je i s odnosom prema drugim mogućim oblicima i mogućnostima uvođenja ekoturističkih sadržaja: s prakticiranjem biciklističkih tura i iznajmljivanjem bicikala, s razgledanjem vodenice-mlinice u radu u Plitvičkom Ljeskovcu, s jahanjem konja i sl. I to sve u situaciji kada ukupni godišnji posjet već premašuje 700 000 posjetitelja!

6 Afirmativno stajalište najprisutnije je kod lovozakupnika (80% naklonjeni) i šumara (76%), te stanovnika Gorskoga kotara i Like (75% u obje regije). Sukladno tomu, većina ispitanika, posebno onih iz središnjih područja medvjeda (Gorski kotar i Lika), smatrali su da je smeđi medvjed iznimno vrijedno bogatstvo. Čak 85% ispitanika iz područja Like smatralo je da postojanje medvjeda u Lici jača turizam u toj regiji. Ispitanici, predstavnici šire javnosti, pokazali su dobro poznavanje osnovne biologije medvjeda. Suprotno tomu, njihovo poznavanje zakonskog statusa vrste i službenih procjena veličine populacije bilo je vrlo loše. Takav podatak pokazuje potrebu da nadležne ustanove bolje informiraju javnost.

7 Takav smo slučaj već imali u prvoj godini s mladom medvjedicom nazvanom Luka Gora pronađenom u predjelu Lukovdola u Gorskom kotaru. Njen nagon da ode u divljinu, u svoje prirodno stanište, bio je žestok. Hrana na »tacni« i dnevna skrb nije joj bila dovoljan motiv da ostane kao što je to bio muškom primjerku iz iste generacije 2002. Sudbina toga mladunčeta nije nam poznata.

8 Medvjedi se hvataju za to posebno prilagođenim zamkama, omamljuju, obilježavaju ušnim markicama te ogrlicama s radioodašiljačima. Na taj se način prati njihovo kretanje, stanište, način života, prehrana, razmnožavanje te trendovi populacije. Najnovije metode omogućuju znanstvenicima upotrebu satelita te GPS i GSM komunikacije, putem koje vrlo lako prate kretanje obilježene jedinke tijekom cijeloga dana. Skupljanjem izmeta te njegovom analizom dobiveni su točni podaci o prehrani. Izmet je također vrlo bogat izvor podataka za genetička istraživanja. U tijeku je znanstveno istraživanje DNA smeđeg medvjeda u Hrvatskoj koje će dati znanstveno najprihvatljivije podatke o brojnosti populacije.

9 Raznovrsnost razvojnih ideja i potreba ali i ekonomskog društvenog i privatnog siromaštva na hrvatskoj gorskoj periferiji nam je uvjerljivo potvrdila i analiza lokalnih razvojnih potreba (Community Need Assesment) koju smo za potrebe projekta »Zaštita krških ekosustava« (KEC) napravili na terenu od Delnica do južnog Velebita (Starigrad-Paklenice), od Plitivičkih jezera do Krasna u Velebitu u travnju i svibnju 2002. Projekt KEC provodi Svjetska banka i domaća vlast, nekoć Ministarstvo okoliša i prostornog uređenja a danas Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu prirode.

10 HCZO u Istri 1994-1999. radi na projektu »Razvoj turizma prijateljskog prema okolišu u sjevernoj Istri«. Financijska potpora došla je prvo od malih darovnica (KAP) ambasade Kraljevine Nizozemske u Zagrebu a potom, veća, od ambasade Švicarske. Uzgred, tih devedesetih godina govoriti u Hrvatskoj o ekološkom turizmu, turizmu prijateljskom prema okolišu, još nije bilo uobičajeno i često kao danas.

11 Hrvatski centar »Znanje za okoliš« sklapa ugovor za taj projekt u visini od 100 000 kuna. Javna promocija projekta slijedi u veljači 2002. u Zagrebu, uz pjesmu »Oj, medvjede, gorska životinjo«, pjesmu rozgalicu iz Gacke doline, slajdove o medvjedima iz arhive dr. Hubera te kratko objašnjenje ciljeva od voditelja projekta dr. sci. Vladimira Laya. Prisutna je bila i brojna delegacija sela Kutereva.

12 Pregled udruga pokazuje da je većina udruga za zaštitu okoliša i prirode u Hrvatskoj smještena u Zagrebu i većim gradovima. U selima, općinskim središtima i malim gradovima takvih udruga ima malo ili uopće nema.

13 Riječ je o Zagrebačkoj banci d. d., koja ima napredan donacijski ekološki program. Za svoje aktivnosti u području zaštite okoliša ta je banka nagrađena i Državnom nagradom za zaštitu okoliša 2003.

14 Mišljenje je popraćeno kritičkim tonovima u vezi sa »sakupljanjem« medvjeda na jednom mjestu. Financijsku pomoć Utočištu je prilikom posjeta obećao tadašnji ministar Božo Kovačević, koji je zajedno s predsjednikom Republike Stjepanom Mesićem došao u Utočište u proljeće 2002. Obećanje je izvršeno uplatom MZOPU u visini od 45 000 kuna.

15 Znanjima o tim standardima projekt je opskrbljivao prof. dr. Huber. Prvi projekt utočišta, nakon geodetskih mjerenja terena, napravio je arhitekt Ferdo Cvitaš, vanjski suradnik Zoološkog vrta u Zagrebu.

16 Imena medvjedima osmišljava voditelj utočišta u suradnji s ljudima koji medvjediće pronađu, učenicima osnovne škole u Kuterevu i vlastitom maštom.

17 Na dan 8. 2. 2004. vjerojatno u krivolovu lovaca s psima goničima na primorskoj strani Velebita poviše Sv. Jurja medvjedica majka biva ustrijeljena te ostaju dva malena medvjedića veličine šake odrasla čovjeka, koji dobivaju ime Ado Bunj i Mara Buna. Spašava ih lovac koji je majku i ustrijelio i predaje ih utočištu. U dobi od mjesec dana, male i nemoćne, usred zime, nadalje ih u svojoj kući pazi i hrani voditelj utočišta Ivan Crnković Pavenka. Ado u proljeće umire od crijevne bolesti. Autopsiju i analize obavlja prof. dr Huber na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Mara ostaje živa i zdrava i u društvu s psom Lingom, u posebnoj ogradi od ljeta 2004. dočekuje »zimski san« i 2005. godinu.

18 Dosje svega objavljenog u domaćem tisku o utočištu u razdoblju 2002-2004. koji sakuplja udruga VUK danas je debela knjiga.

19 Tako je na primjer u testu informiranosti za prijam na Filozofski fakultet u Zagrebu među ostalima bilo i pitanje »Gdje se nalazi Utočište za mlade medvjede?«

20 Kako doći u Kuterevo? Asfaltiranom cestom za oko 20 minuta (15 km) od »izlaza Otočac« na autocesti Zagreb-Split u smjeru podvelebitskih sela Švica i Krasno. Utočište je od Zagreba autocestom udaljeno — kroz tunel Kapela — oko 150 km ili oko sat i pol automobilske vožnje.