EUROPSKA KARTA: S RUSIJOM ILI BEZ NJE

Andrej Zubov

Pripada li Rusija Europi, jedno je od onih pitanja koja opetovano izazivaju raspravu. Andrej Zubov je profesor povijesti na Institutu za međunarodne odnose u Moskvi. Tekst je s ruskoga preveo profesor Radomir Venturin sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Rusija i Europa vjerojatno čine jednu od najprivlačnijih tema povijesno socioloških studija i u Rusiji i u Europi. Najznačajniji su ruski mislioci dvaju prethodnih stoljeća (Aleksej Homjakov, Timofej Granovski, Petar Čaadajev, Vladimir Solovjov, Konstantin Leontjev, Nikolaj Danilevski u XIX. stoljeću; Georgij Vernadski, Georgij Florovski, Nikolaj Rjazanovski, Fedor Stepun, Vladimir Vejdle, Leonid Karsavin i mnogi drugi u XX. st.) dali svoj obol promišljanjima rusko-europskih odnosa. »Da, Skiti smo, da, Azijati smo kosih, pohlepnih očiju!« — uskliknuo je Aleksandar Blok, koji je pripadao nordijskom rasnom tipu i bio učenik francuskih simbolista. Bilo je također podosta Europljana koji su se bavili pitanjem položaja Rusije u Europi, kao što su grof de Segyur i markiz Astolf de Custine, pa veliki Toynbee i američki Europljanin Samuel Huntington, koji je kreativnu suradnju civilizacija, ugađajući duhu vremena, vidio kao njihov primitivni sukob za mjesto pod suncem. Međutim, na koji god način tumačili ti mislioci problem odnosa Rusije i Europe, svima je bilo jasno jedno, naime, kako rusko-europsko pitanje nije zemljopisne, nego kulturne naravi. Zemljopisni položaj Rusije i u Europi i u Aziji nitko nije ozbiljno osporavao. Formule, poput one Custineove, kako Europa počinje od rijeke Visle, samo su na zemljopisno područje prebačene kulturološke refleksije. Pitanje pak, na koje su svi ti mislioci tražili odgovor, posvema je drugačije naravi — »Je li Rusija organski dio Europe ili pak ona kulturološki znači nešto drugo, premda je kao zemljopisni pojam, nedvojbeno, djelomice smještena i u Europi?« Na to se pitanje daju različiti, nerijetko krajnje suprotstavljeni odgovori, iako se, kako to često biva, odgovor (no ne i njegova bit!) krije u samome pitanju.

Zemljopisni je pojam Europe potpuno određen, ali što je europski kontinent u kulturološkom pogledu? Možemo li uopće govoriti o Europi kao kulturološkoj cjelini na sinkronijskom i dijakronijskom planu? Drugim riječima, možemo li govoriti o pučanstvu Portugala i, recimo, njegovu povijesnom savezniku, Velikoj Britaniji, s jedne strane, i o građanima Reimsa u doba kad se gradila glasovita katedrala i o njegovim suvremenim stanovnicima, s druge, kao o pripadnicima iste kulture? Ako su kultura, u najširem smislu riječi, rukom stvoreni oblici reproducirana života (na religijskom i materijalnom području), možemo li tvrditi da su ti oblici u današnjoj Francuskoj bliski oblicima, recimo, Iberskog poluotoka u doba Reconquiste? Odgovor će, najvjerojatnije, biti odričan. Europa je odveć složena i povijesno i prostorno da bi se o njoj moglo govoriti kao o nečem cjelovitom. Znatno je lakše uspoređivati Rusiju iz doba Aleksandra I. i Prusku, kad je u njoj vladao prijatelj toga ruskog cara, kralj Fridrik Vilim III., nego Rusiju u njezinoj ukupnosti i Europu u njezinoj ukupnosti.

Pa ipak, unatoč svim razlikama, nešto zajedničko oblikuje Europu u cjelinu koja prevladava i pregrade, i prostor, i vrijeme. Pokušajmo navesti barem nekoliko dodirnih točaka koje oblikuju to opće europsko svojstvo. Ali prije toga jedna mala digresija. Ni jedan kulturni fenomen ne rađa se odjednom kao općeljudska realnost. Isprva se pojavljuje neprimjetno u jednom kutku svijeta kao budući genij kojemu je suđeno da promijeni, kad kucne njegov čas, uređenje ljudskoga života, neprimjetno i nenajavljeno on dolazi na svijet Božji. I kulturni fenomen postaje bitnom općom europskom sastavnicom tek onda kad ga postupno prihvate ostala europska društva i druga razdoblja kao vlastitu vrijednost, nakon što postane dijelom njihove biti.

Prva je sastavnica, ne u vremenskom slijedu, nego po važnosti za nastanak Europe, kršćanstvo. Kršćanska vjera i evanđeoske norme oblikovale su najvažnije vrijednosne odrednice Europljana. A od njih je nedvojbeno najvažnija ona o dragocjenosti svake ljudske osobe kao slike Božje i neprocjenjivosti ljudske slobode, jer, »gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda« Š2Kor, 3,17š. Čovjekovo pravo da bude i da bude slobodan — temelj je kršćanstva. Kršćanin ne može reći da je jedan čovjek vredniji od drugoga, da je bolji od drugoga i da ima veća prava na život i slobodu nego drugi čovjek. »Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog«, upozorava Gospodin ŠMt, 18,10š. Svi su ljudi jednaki po svojoj vrijednosti, ta svatko je beskrajno vrijedan jer je dio Tijela Kristova, i za nj je također Krist umro ŠRim, 14,15š. »Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi«, poučava apostol Š1Kor, 12,27š, a nisu li udovi Božjega Tijela svi beskrajno vrijedni i sveti. Otud po crkvenomu nauku slijedi da su svi kršćani kraljevi i svećenici. Svatko je nezamjenjiv, nenadomjestiv, jedinstven. Ali, budući da tek slobodna volja čini čovjeka kršćaninom, udom Tijela Kristova, unutarnja je sloboda nužan preduvjet da se ostvari život u Kristu. Slobodni stojimo pred Gospodinom, slobodni pak, jao, i padamo. I stoga što padamo slobodni, krivi smo i treba nam suditi.

Drugi je najvažniji oblik iskustva kršćanskoga zajedništva — bratstvo u Kristu. »A svi ste braća« — poučava Gospodin ŠMt 23,8š. Organiziranje kršćanske zajednice, ne samo Crkve nego i cijeloga civilnoga društva, koje želi biti i smatra se kršćanskim, mora se zasnivati na prispodobi sa Svetim životvornim Trojstvom — jednakost u slavi, hijerarhija odnosa i jedinstvo u ljubavi. Samo što nama, kršćanima, grijesi naši ne daju utjeloviti u život ta idealna načela zajedničkoga života. Kršćani ne smiju ni na tren zaboraviti da je slika odnosa božanskih likova u Svetom Trojstvu, koja nam je darovana milošću Božjom, norma društvenih odnosa na svim razinama, od obitelji do cjelokupna čovječanstva. Gdjekad se čuje kako kršćanski politički model mora reproducirati odnos između Boga i ljudi, naime, kako je apsolutna monarhija najpogodniji oblik kršćanskoga političkog sustava. To je pogrešno. Monarh nije Bog, on je čovjek poput svih drugih ljudi, njegova je bit jednaka biti svojih podanika, te stoga odnosi između monarha i njegova naroda ne mogu reproducirati odnos osoba različite biti, Boga i čovjeka, već jedino istobitnih osoba, naime odnos osoba Svetoga Trojstva. I doista, iz biblijskih Povijesnih knjiga i iz povijesti kršćanskih društava znamo da je slobodno očitovanje svake ljudske volje, vođeno namišlju Božjom, najviši oblik politije. »U to vrijeme u Izraelu nije bilo kralja, i svatko je radio po miloj volji.« — četiri se puta ponavlja u Knjizi o Sucima ŠSuci 17,6; 18,1; 19,1; 21,25š. Pa kad se izraelski narod odlučio na to da odustane od takva oblika političke vlasti i prihvati kraljevstvo »kao ostali narodi«, doživio je žestoku Božju osudu. »Jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima.« — govori Gospodin Samuelu o narodu koji moli proroka da mu pomaže kralja da im kraljuje Š1Sam 8,7š. U srednjovjekovnoj kršćanskoj Europi nigdje nije bilo apsolutne monarhije, već je posvuda kraljevska vlast bila ograničena vlastelinskim vijećima, velikaškim saborima, parlamentima, zemaljskim skupštinama, pučkim skupovima. Sabornom mora biti vlast i u Crkvi. Trideset četvrto apostolsko pravilo izravno upućuje na to da je saborno upravljanje prispodoba odnosa u Svetome Trojstvu: »Biskupi svakoga naroda moraju znati prvoga među sobom i priznavati ga kao poglavara, i ništa što nadilazi njihovu vlast da ne čine bez prosudbe: svatko neka čini samo ono što se tiče njegove biskupije i područja koja joj pripadaju. Ali i prvi da ne čini ništa bez prosudbe ostalih. Jer tako će zavladati jednodušnost i proslavit će se Bog po Gospodinu u Svetome Duhu, Otac, Sin i Duh Sveti.« Europski apsolutizam XVII-XIX. stoljeća nije na crti razvoja kršćanskoga vladarskoga načela, nego je njegova degradacija, baš kao što je i odstupanje od sabornoga načela u crkvenome ustrojstvu degradacija Trojstva u Crkvi.

To kršćansko nasljeđe supostoji u Europi uz usporedno nasljeđe rimskih političkih i pravnih tradicija. Danas se pouzdano zna da politički sustav i pravne norme starorimske civilizacije nipošto nisu »samonikli plod rimske genijalnosti«, kako se to tumačilo u XIX. stoljeću, već su baština drevne indoeuropske zajednice, što se plodotvorno razrasla u dodiru s drugim narodima Apeninskog poluotoka u II. tisućljeću prije Krista. Primjerice, latinska riječ »senat« i staroarijska »samhita«, kao naziv za pučko okupljanje, imaju sličan etimološki korijen, kao i vedska »grŽma«, naime, selo i slavenska »gromada«, pučki zbor. U vedskom je arijskom društvu car — radža bio u ovisnosti o pučkom zboru i na hijerarhijskoj je ljestvici zauzimao niži položaj od svećenika — brahmana. On je zapravo obavljao dužnosti vojnog i civilnog poglavara, dok je najviša vlast pripadala božanskomu zakonu i njegovim čuvarima — brahmanima i pučkomu zboru, koji su utvrđivali oblike primjene posvećene dharme u javnome životu. Autoritet posvećenih brahmana i božanskoga znanja (šruti), kojega su oni čuvari, i ljudske interpretacije šruti (smriti) ograničavao je zemaljsku vlast, te stoga zemaljski vladar (radža) nije mogao biti apsolutnim vrhovnim vođom. Politički sustav drevne bliskoistočne civilizacije dijametralno je suprotan. Na Bliskom istoku car se smatrao božanstvom i doživljavan je kao slika Božja. Budući da je bio slikom Božjom, prirodno je da je posjedovao osobine božanske osobe. U Egiptu se u cijeloj njegovoj pretkršćanskoj povijesti car i zvao bogom ili živim božjim oličenjem. U Egiptu se to načelo božanske prirode cara (premda Egipćani nikad nisu ni zaboravljali na ljudsku, nesavršenu narav zemaljskoga vladara) ostvarilo najdosljednije i, po svemu sudeći, baš to objašnjava zašto u sva tri tisućljeća svoje pismene povijesti Egipat nije čovječanstvu dao ni jedan zakonik. Božanski je car sam bio utjelovljenje zakona (nomos empsihos, kako je sebe nazivao bizantski car Justinijan) i nikakav zakonik, odvojen od careve osobe, jednostavno nije ni bio potreban. U arijskoj zajednici zakonik je bio nužan preduvjet društveno-političkog opstanka jer, premda zakon (=ta) i ima božansko podrijetlo, artikuliraju ga ljudska usta. Dodajmo usput da je kraljevska vlast u drevnom Izraelu bliža arijskim, a ne bliskoistočnim obrascima. Ulogu je brahmana ovdje igrao nabi — prorok, a kraljevi su ustrajno nastojali biti posvećene osobe, kao što se uobičajilo kod susjednih naroda, ali te su njihove težnje proroci uvijek osuđivali kao grešne.

Treći i posljednji, barem za naš diskurs, temelj europske civilizacije tijesna je simbioza svetosti s društvom i prirodom. Izvori te tradicije jasno se vide u minojskoj civilizaciji iz III-II. tisućljeća prije Krista. Ahejci i Grci iz vremena klasične povijesti (podsjetit ću vas da su oni, za razliku od prastanovnika Krete, također indoarijskih korijena) baštinici su te drevne tradicije, izvore koje možemo uočiti u Fenikiji i Lubiji u IV-III. tisućljeću prije Krista. Na drevnom Bliskom istoku (Egipat, Mezopotamija, Elam) priroda i društvo bili su suprotstavljeni djelokrugu svetosti, na Kreti su pak stopljeni u perihorezi (ako smijemo upotrijebiti taj bogoslovni termin). Uzroci toj razlici duboki su i teško bi ih se moglo ovdje iscrpno objasniti.

Valja, ipak, istaknuti da se objašnjenje i tog fenomena također nalazi u religioznoj sferi ideja, naime, u razlici poimanja posljedica čovjekova pada. Istok drži da su i divlja priroda i ljudsko društvo duboko zaraženi posljedicama prvoga grijeha (ili grehova uopće, ako nismo skloni, osim uz drevni Izrael, pridružiti činjenicu prvoga grijeha pretkršćanskim civilizacijama), te je sebe stoga nužno odvojiti i od prirode i od društva, kako bi se stekla, obnovila čistoća. Posljedica toga je odvojenost prostora posvećena hrama od profana svijeta, njezino obilježivanje božanskom riječju »čista« — nTr na egipatskom jeziku. Primjere možemo navoditi unedogled. Minojci su pak vidjeli u društvu i divljoj prirodi, premda i zaraženima grijehom, očitovanje svetosti. Više su voljeli tražiti Božji lik u prirodi nego da iz nje bježe u čist, ali bestjelesan svijet duhovnih meditacija. Nastojali su, reklo bi se, osloboditi, očistiti svijet od grijeha, ne napuštajući nečisti svijet koji se okaljao grijehom. Brojni motivi prirode na oslikanoj minojskoj grnčariji, nastojanje da se carev dvorac podiže u sklopu s hramom i prostorima javnoga života, pridavanje sakralnoga značenja pećinama i planinskim vrhuncima arheološki su dokazi o sklonosti minojskoga čovjeka da se divi svijetu, da ga preoblikuje, a ne da ga se odriče.

Dakle, vidimo da europska civilizacija nastaje u složenom isprepletanju različitih kulturnih pojava raznovrsna podrijetla koje kao cjelovite strukture nerijetko proturječe jedna drugoj, ali koje su se u pojedinim svojim pojavnostima, u konkretnim razvojnim trenucima uzajamno dopunjavale i obogaćivale. Kako se ne diviti tom prekrasnom po formi i složenom u izvedbi mozaiku europske kulture, u kojem se očituje sjaj vrhunaravna plana nenadmašna Umjetnika, koji je on tisućljećima slagao od brojne različite građe upravo u taj jedinstveni oblik radi služenja nečemu što nismo u stanju u potpunosti spoznati.

I sad moramo odgovoriti na dva pitanja: ima li Rusija u svojim temeljima iste kulturne sastavnice kao i Europa, te čuva li pak Europa do današnjega dana one duhovne poticaje koji su ju svojedobno stvorili kao jedinstvenu kulturnu zajednicu.

Mislioci XIX. stoljeća često su naglašavali razliku između ruskog i europskoga kršćanstva, naime, Pravoslavne crkve, s jedne strane, i Katoličke i Evangelističke crkve, s druge. Danas pak jasno vidimo da smo mi svi s bogoslovnoga gledišta devedeset posto kršćani, a tek deset posto sljedbenici različitih crkava. Imamo isto Evanđelje i istoga Gospoda Boga Isusa Krista, s kojim se nastojimo prispodobiti. Nije li to najvažnije? Razlike među nama u većoj se mjeri odnose na kulturno područje, nego na filologiju ili teologiju. Sve ono što je ovdje navedeno kao kršćanski temelj europske civilizacije, nazočno je u pravoslavlju u istoj mjeri kao i u katolicizmu i protestantizmu. Sve je to nazočno u Novom zavjetu i u kršćanskoj crkvenoj svijesti. Rusiju je stvorila kršćanska vjera jednako tako kao i Zapadnu Europu. Dogmatske, baš kao i kulturne razlike među rimskom i bizantskom varijantom kršćanstva očituju se samo u pojedinostima. Štoviše, te razlike su pobudile, pa i dalje pobuđuju kreativan razvoj čitave europske civilizacije u onoj mjeri u kojoj se mi, zapadni Europljani i Rusi, osjećamo kao njezini predstavnici, a razlike pak doživljavamo kao naše zajedničke kulturne antinomije, između čijih polova i izbija životna energija. Sjetimo se riječi Njegove svetosti Ivana Pavla II. da Europa diše na dva plućna krila — na krilo pravoslavlja i krilo zapadnoga kršćanstva. Dakle, najvažnija kršćanska sastavnica europske kulturne baštine imala je za nastanak Rusije isto značenje kao i za Europu.

Mislioci XIX. stoljeća, jedni s pozitivnim (slavenofili), drugi s negativnim (zapadnjaci) predznakom, ipak su jednodušno tvrdili kako Rusija nikad nije počivala na pravnim temeljima koje je u zapadnoeuropskoj civilizaciji izgradio stari Rim. Danas mi veoma dobro znamo da je Rusija, s jedne strane, preuzela istu tu rimsku pravnu tradiciju posredstvom Bizanta, a, s druge, da i sama rimska pravna tradicija, baš kao i politička, potječu iz drevnog arijskoga društva. Rusi nisu manji baštinici Arijaca od Europljana. Kod Rusa se također može uočiti podosta elemenata arijskoga društvenoga uređenja u pretkršćanskom društvu, počevši od naziva za društveno okupljanja — vijeće (od sanskrtskoga Vac — sveta riječ) pa do pravnih propisa Ruska pravda, a u kasnijem razdoblju — Sudskih listina Sjeverne Rusije, koje su bile donesene upravo na vijeću. Dakle, drevna arijska društvena tradicija zajednička je europska i ruska stečevina.

Treći je temelj u drevnom minojskom odnosu prema društvu i prirodi kao prema nečemu dobrom i vrijednom što u sebi krije odsjaj božanskoga sjaja. Minojska civilizacija, kako je to ispravno vidio Arnold Toynbee, zajednička je kolijevka i latinske i grčke kulturne tradicije, dakle, i zapadnoeuropske i ruske, premda se u zapadnom dijelu Europe glavna pozornost posvećivala gospodarskom i društvenom svjetovnomu aspektu, a u istočnome — umjetničkom. Ali svakako su oba pristupa bila orijentirana prema svjetovnosti, a ne bijegu od nje. Poznato je da je u Europi, kako Zapadnoj tako i Istočnoj, postojala i suprotna tendencija i da se ona u Rusiji i Bizantu, možda, odlikovala posebnim intenzitetom, ali čak i to isposništvo i pustinjaštvo značili su napuštanje svijeta radi njegova preobličivanja, a ne radi njegova posvemašnjega zaboravljanja, kao, primjerice, u hinduizmu. Kršćanski asketi odlazili su u eremitorije, ali su se tamo i dalje molili za svijet, roseći ga svojim suzama.

Sve sastavnice koje su iznjedrile europsku civilizaciju možemo vidjeti i u Rusiji. I razumije se samo po sebi da se razlike u njihovu rasporedu i intenzitetu mogu uočiti ne samo između Europe i Rusije već i između različitih naroda Zapadne Europe. Pa ipak, s punom sigurnošću možemo reći da u slučaju kad bi se Rusija ili Europa odrekle tih temeljnih načela, koja su ih stvorila, ili kad bi ih, pa čak i nehotice, izgubile, one bi prestale biti Europom u kulturnom pogledu. Ne samo Rusija nego i Europa, Zapadna Europa, ako hoćete, može prestati biti Europom. Sve zemlje, smještene između uralskog lanca i atlantskoga priobalja, zemljopisno su Europa, ali može se dogoditi jedne tragične godine da ni jedna ta zemlja u kulturnome pogledu neće više biti Europom.

U XIX. stoljeću romantičari su pisali i govorili o kulturnim i vjerskim zasadama koje su stvorile postojeću civilizacijsku sliku. Oni su, doduše, gotovo svi smatrali da su te zasade, kao nepromjenjiv temelj društvenoga bitka, određene da vječno utvrđuju njegovo stanje. Ako je, primjerice, rimska pravna tradicija jedan od temelja europske civilizacije, ona će na određeni način utjecati na europsko postojanje sve dok ne nestane Europa i narodi koji ju nastavaju. XIX. je stoljeće uopće bilo sklono determinirati današnjicu prošlošću i na taj način pojedinca ili čitav narod oslobađati odgovornosti za svoje postupke, jer oni ne ovise o slobodnoj volji, koja se tada zapostavljala ili podcjenjivala, nego o »objektivnim« vanjskim okolnostima, na koje pojedinac ili narod nemaju utjecaja. To gledište pretprošloga, pa i prošloga stoljeća nije ništa drugo do domišljaj koji pruža iluzornu mogućnost izbjeći odgovornost za počinjene grijehe. Nisam odgovoran za učinke svoje djelatnosti ako je to što činim posljedica kulturnih, rasnih, nacionalnih ili socijalnih okolnosti koje su nataložila stoljeća prije mojega rođenja — tako se razmišljalo u XIX. vijeku. To su klice teorija nacionalizma, rasizma, komunizma, što su se razmahale u XX. stoljeću. One su sve do jedne oslobađale svoje pristaše od vjere i savjesti radi ostvarivanja nacionalnih, rasnih ili klasnih ciljeva.

Ja predlažem drugačiji odnos prema prošlosti. I pozitivne i negativne kulturne zasade mogu punokrvno zaživjeti i poprimiti svoje puno značenje jedino u spoju sa živom i slobodnom našom voljom. Nedvojbeno je neke ciljeve lakše postići ako su im zasade usađene u našu kulturnu prošlost, ali te zasade mogu danas biti inertne ili čak mogu potpuno nestati ako ih ne aktualiziramo, ne sjedinjujemo sebe s njima svojom slobodnom voljnom težnjom ovdje i sada. Ja se mogu roditi u kulturnoj, obrazovanoj, inteligentnoj obitelji, ali ako sam lijen, sklon alkoholu ili se volim kartati, izgubit ću stečene prednosti i postat ću skitnica ili pijanac. Isto se to može reći i za narode i civilizacije.

U XVIII. su stoljeću visoki ruski slojevi podložili pod sebe puk. A prije toga, u XVII. su vijeku carevi prestali sazivati Zemaljska vijeća. U isto to doba, kao posljedica crkvenoga raskola, Ruska se pravoslavna crkva dobrovoljno podložila carevoj vlasti, te se na taj način od slobodne duhovne ustanove pretvorila u carevu ideološku ekspozituru. Posljedicom toga bio je dubok raskol društva u Rusiji u XIX. stoljeću, veliko sukobljavanje među staležima, slabljenje vjere i rastakanje građanskog društva. (Građanskim zovem ono društvo koje se može samoorganizirati radi rješavanja zadaća koje se preda nj postavljaju i koje, kad se organizira, na adekvatan način rješava, stvarajući u slučaju potrebe i državne oblike koje ono kontrolira.) Ruski je imperij u doba posljednjih Romanova bio svojim izgledom posvema europska država, ali je, ipak, prikrivao i dekorirao sustav u kojem su svi prethodno navedeni kulturni temelji europske civilizacije bili prigušeni i kastrirani. Suprotne su se tendencije očitovale na početku XX. stoljeća, ali bile su odviše slabe, pa je zbog toga Rusija potonula u revolucionarni mrak i okrutnu totalitarnu komunističku diktaturu, što je dovelo do toga da ona izgubi i posljednje europske crte na svom kulturnom licu.

Komunistički je režim pokušao u potpunosti uništiti i kršćanstvo i ostale religije, do temelja satrti sve što je iole podsjećalo na vjeru i pravdu, na moralnu nadljudsku bit. Kršćanski korijeni europske civilizacije bili su nemilosrdno iščupani iz ruske kulture u tim strašnim desetljećima. Deformacija religiozne svijesti i čudoređa pokazala se iznimno ozbiljnom čak i kod mnogih onih Rusa koji su uspjeli očuvati sveti plamičak vjere. A što da se onda i govori o desetinama milijuna onih koji su se u godinama sovjetske vlasti priklonili posvemašnjemu bezbožju »znanstvenog ateizma«, što ga je bespogovorno zahtijevao statut Komunističke partije Sovjetskog Saveza i Komunističkog saveza mladeži (Komsomola). Likvidacija desetina milijuna ljudi u godinama totalitarnoga despotskoga režima, besprimjerna cenzura, koncentracioni logori i razni druga zla, svi ti dobro poznati postupci komunističke vlasti potisnuli su u Rusiji kršćanski odnos prema čovjeku i prema njegovu dostojanstvu. Iz bogolika, u svakoj svojoj osobnosti jedinstvena, te stoga dragocjena bića, iz čestice tijela Iskonskoga Logosa, čovjek se u društvenoj svijesti pretvorio u lako zamjenjiv kotačić bezdušna državnoga stroja. I takvim ostaje u predodžbi većine naših građana te u predodžbi vlastodržaca do dana današnjega.

Sve javne demokratske ustanove, sva zakonita utemeljenja državnoga i javnoga života, koje je Europa baštinila od staroga Rima i arijske civilizacije i koje je svojedobno posjedovala i Rusija, mi smo u potpunosti izgubili u dugim desetljećima komunističke strahovlade. Ali najstrašnije je to što smo izgubili čak i svijest o tome što smo izgubili, pa i ne osjećamo da smo lišeni naše djedovske baštine.

Izgubili smo također i svoju minojsku baštinu: divljenje u strahopoštovanju divljoj prirodi i naravnomu poretku društvenoga života. Komunisti su svim silama nastojali »pokoriti prirodu«, nisu čuvali okoliš i ruska prirodna bogatstva, šume, vode, životinjski i biljni svijet. Odnos prema prirodi bio je isključivo utilitaran i usmjeren na trenutačnu dobit. Posljedica toga je ekološka katastrofa koja je zahvatila velika područja bivšega Sovjetskog Saveza od Aralskoga jezera do černobilskih prostranstava, od naftom natopljenih sibirskih tundri do pretvorenih u mjesečev pejzaž kazaških stepa. S nevjerojatnom okrutnošću komunisti su istrebljivali i sve oblike prirodnoga društvenoga života: lokalnu i gradsku samoupravu zabranili su već prvih dana nakon prevrata u 1917. godini, a onda je kolektivizacijom bila zgažena seljačka općina, uništena crkvena općinska organizacija, upropaštena obitelj, koja se u uvjetima represivnoga pritiska i stalnih progona, namjerno organizirane gladi i krajnje bijede nije mogla normalno obnavljati. Osim toga, komunisti su masovno rušili najznačajnije arhitektonske građevine u zemlji: crkve, samostane, utvrde i dvorce, sjekli su perivoje, nagrđivali urbanističku sliku gradova. Goleme količine pokretnih kulturnih vrijednosti, slika, ikona, zlatarskih i draguljarskih radova, raritetnih knjiga, prodavane su u inozemstvo. Tako je značajno osiromašen i naš kulturni krajobraz. Izgubio je svoje najvrjednije dijelove — od drevnih kremaljskih crkava, na čijim su mjestima građeni javni klozeti, do Rafaelovih i Rembrandtovih slika, koje su otišle u washingtonsku Nacionalnu galeriju.

U sedam desetljeća sovjetskog režima gotovo sve aktivne, moralno uspravne i odgovorne Ruse (dakako, u građanskom, a ne usko nacionalnom smislu riječi) boljševici su ili pobili, ili strpali u koncentracione logore, ili izmrcvarili policijskim nadzorom, progonstvima, bijedom, glađu i zatvaranjem u psihijatrijske ustanove, ili su ih pak izagnali iz zemlje. Zapravo su mogli preživjeti u Rusiji u razdoblju 1917-1989. jedino oni pojedinci koji su pristali u većoj ili manjoj mjeri surađivati s komunističkim režimom. Tri su se naraštaja promijenila u Rusiji u godinama komunističke strahovlade i posljedica je toga to što danas imamo posvema drugačiju naciju od one koja je ušla u revoluciju godine 1917, pri čemu se mogu uočiti čak i neke promjene na genetskom planu. Ova današnja ruska nacija više nije europska. Oni pak Rusi koji su u godinama građanskoga rata 1917-1922. otišli u izbjeglištvo, oni i njihovi potomci očuvali su, pa čak i ojačali svoj europski duh, koji je nekoć odlikovao ruski puk. Oni su ga očuvali, a mi smo ga izgubili, te smo postali neeuropskim Rusima, a zapravo nikakvima u povijesno-kulturnom smislu te riječi. Postadosmo Homo Sovieticus.

Dakle, Rusija je nekad bila dijelom Europe, ali danas to više nije. Stoga nam se nameće bitno pitanje: kako da se ponovo vratimo u Europu, da opet postanemo njezinim dijelom, obnovimo svoju kulturnu srodnost s njom? Što moramo učiniti u tom pogledu?

Držim da jedini put, koji nas vraća natrag u Europu, vodi kroz preporod onih kulturnih temelja europske civilizacije koje smo nastojali srušiti u prošlosti, i prije komunizma, i u komunizmu. Prvo, ponovo moramo postati kršćanima. Ne tobožnjim kršćanima, već iskrenima, onima što duboko osjećaju svoje grijehe pred licem Božje istine, što su sjedinjeni s Isusom Kristom i jedan s drugim u svetim otajstvima koja se očituju u živu iskustvu molitve i čitanja Svetoga pisma kao skrušena razgovora s Gospodinom. Činjenica je da Rusija danas prolazi kroz religiozni preporod. To je prirodna reakcija kako na nedavno komunističko potiranje duhovnoga života tako i na naše današnje životne poteškoće. Usporedimo li današnje brojke s onima s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je religijska statistika u Sovjetskom Savezu postala manje-više vjerodostojnom, možemo vidjeti da je u pučanstvu postotak ljudi koji se smatraju vjernicima povećan od 32 posto u godini 1988. do 76 u 2003. Ali čak i takav »dobar« rezultat ne daje osobita povoda za optimizam. Danas je u većine ljudi vjera slaba, nedostatna da preobrazi ruski puk. Jednom tjedno u crkvu ide 3-4 posto odrasloga ruskog pučanstva, jednom mjesečno ili češće 11-12 posto. Ali taj pomak u religioznoj orijentaciji, do kojega je došlo u posljednjih petnaestak godina, omogućuje nam da ponovo postanemo kršćanskom nacijom, premda još moramo na duhovnom polju mnogo i ustrajno raditi kako bismo to postigli. Božje riječi »Žetva je velika, a poslenika je malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.« ŠLk 10,2š, upućene su onima od nas koji se ubrajaju u pripadnike crkve Kristove. Bez nova duboka obraćenja u kršćanstvo u njegovu tradicionalnom za ruski puk pravoslavnom obliku Rusija neće moći ponovo postati europskom državom.

Demokracija je drugi temelj na kojem se zasniva naša europska budućnost. Nužno je obnoviti stvarnu lokalnu samoupravu i parlamentarnu demokraciju u njezinim današnjim, suvremenim oblicima, koji niču iz tradicijskih za Rusiju ustanova političkoga i građanskoga samoorganiziranja, od seoskoga zbora i pokrajinskih skupova do Državne Dume (parlamenta) i Ruskoga državnoga vijeća. Obnavljanje monarhije i povratak dinastije Romanovih na rusko prijestolje, po mome sudu, pruža najbolje mogućnosti da se u našoj zemlji preporodi demokratska državnost. Naime, današnja Ruska Federacija u pravnom smislu nije nastavak one povijesne Rusije koja je bila, uza sve poznate nam ograde, ipak europska nacija, nego je nastavak totalitarnoga SSSR-a, koji s europskim kulturnim temeljima nije imao pozitivnih spona, već im je bio posvemašnja negacija. Obnova povijesne dinastije na carskom prijestolju najvjerojatnije će postati najdjelotvornijim sredstvom da se s komunističkog ostvari prijelaz k povijesnom pretkomunističkom nasljedstvu. Jasno je da obnova monarhije nipošto ne znači uspostavljanje apsolutističkoga državnoga uređenja, koje je povijesnoj Rusiji donijelo velike nedaće. Preporođena carska Rusija svrstat će se u red suvremenih monarhističkih demokratskih europskih nacija, poput Velike Britanije, Nizozemske, Norveške ili Španjolske. Ali bilo kako bilo, Rusija i kao monarhija i kao republika mora biti demokratska država s dinamičnom lokalnom samoupravom želi li postati europskom nacijom. A sve dok se vlast i narod u Rusiji budu osjećali kao posljednja krhotina »velike sovjetske države« put u europsku kulturnu zajednicu njima će biti čvrsto prepriječen, kao svojedobno njemačkim nacistima ili talijanskim Mussolinijevim pristašama.

Obnoviti pobožno divljenje prema prirodi i kulturi u ruskoj masovnoj svijesti — treći je presudan i nužan preduvjet za naš povratak u Europu. Moramo obustaviti pljačku vlastite prirode i povijesne kulturne baštine. Sve dok budemo konvertirali u novac i tratili u inozemstvu svoje šume, čistoću vode Bajkalskog jezera, moskovske ljetnikovce iz pretprošloga stoljeća, dvorce naših prijestolnica i stare perivoje, ostat ćemo i dalje sovjetski divljaci, beskrajno tuđi Europi i prezreni od nje. Ne smijemo u svojem prirodnom okolišu, u svojim kulturnim vrijednostima i živome tkivu naših povijesnih društvenih tvorbi i dalje gledati koristoljubivo sredstvo da se ne časeći časa domognemo vlasti i bogatstva, nego sliku Božju koja će nam pomoći, ako se u nju udubimo i slijemo s njom, naći iscjeljenje od bolesti sovjetizma i postati boljima kako u duhovnom tako i u fizičkom pogledu. Barbarski odnos prema okolišu i kulturi uvijek je i svuda znak iskvarenosti duše bezočnim egoizmom i cinizmom, ali za Europljanina takav je odnos nemoguć i stoga što on znači izdaju drevnih minojskih temelja njegove kulture, njegova identiteta. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da je nihilistički odnos prema prirodi u krajnjem rezultatu uvijek vrijeđanje i negiranje njezina tvorca — Boga, to je oblik sukobljavanja s Bogom jer »njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta« ŠRim 1,20š. Uništavajući ljepotu nedirnute prirode ili prirodnu narav organizacijskih i materijalnih oblika društvenoga života, mi uvijek skrnavimo i kvarimo sliku Božju. Povratak Europi za nas znači i povratak europskomu odnosu prema prirodi i kulturi.

Dakle, možemo reći da se Rusija danas nalazi izvan Europe, u nekakvu izvankulturnom prostoru, ali može se vratiti u okvire toga, ne zemljopisnoga, nego kulturnoga kontinenta ako obnovi europske temelje svoga bića i proistekle iz njih europske oblike svoga ponašanja.

I posljednja tema našega razmatranja. Govorio sam već da gaženje svojih europskih korijena nije samo naš ruski problem. Budući da je Europa pojava kulturne, a ne zemljopisne naravi, svaka europska nacija može izgubiti svoj europski identitet. U velikoj ga je mjeri, uzmimo, izgubio njemački narod u godinama nacizma i francuski u doba apsolutizma, a pogotovo u vrijeme revolucije i Napoleonova despotizma. Izgubili su ga, ali su ga zatim i vratili, doduše, uz velike napore. Nije moja zadaća raspravljati o tome u kojoj se mjeri temelji europske civilizacije čuvaju i nastavljaju vršiti životvoran utjecaj na suvremena društva europskoga zemljopisnoga kontinenta. Bojim se da stvari ne stoje dobro s europskim kršćanstvom, a možda i s europskom demokracijom i ekologijom. Međutim, tema je to za jedan drugi članak koji bi morao napisati zapadni Europljanin, a ne Rus. Ali ja gorljivo vjerujem da i Rusi i zapadni Europljani mogu sebi naći mjesto u našem zajedničkom europskom domu, u kojem su očuvana velika bogatstva što ćemo ih ubuduće morati zajednički iskorištavati i uvećavati. Nužna je samo dobra volja. Sve drugo će sjesti na svoje mjesto.