RAZMIŠLJANJA IVE PILARA I R. W. SETON-WATSONA O JUŽNOSLAVENSKOM PITANJU

Stjepan Matković

Stjepan Matković je povjesničar i znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, specijalist za noviju hrvatsku povijest.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće ponovo se, unatoč ubrzanoj modernizaciji društva i postupnom usponu gospodarstva, zaoštrilo nacionalno pitanje u Habsburškoj Monarhiji. Kriza dualističkog ustrojstva države prouzročila je ubrzana gibanja među različitim nacijama Monarhije, koje su se osjećale zakinute u svojem nejednakom razvoju. Austrougarska uprava sve je teže podnosila zahtjeve za afirmacijom nacionalne ravnopravnosti i demokratizacijom. Njezina je paranoja ležala u činjenici da bi narušen ustavni odnos ugrozio položaj ravnoteže između austrijskih Nijemaca i Mađara, dvaju najvećih naroda Monarhije, a time bi, prema gledištima vladajuće elite, bila ugrožena kohezija cijelog imperija. Stoga nositelji moći nisu bili spremni na promjene koje bi više poštovale različitosti cijele zajednice, što je izazvalo trajnu političku nestabilnost, s vrhuncem uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata.

Jedno od najvećih žarišta sporova bilo je južnoslavensko pitanje. To je pitanje bilo geografski povezano s dva veća područja. Prvo se odnosilo na tzv. južne krajeve Austro-Ugarske, koji su se sastojali od Banske Hrvatske, Dalmacije, Istre, Gorice, Kranjske, većih dijelova Koruške i Štajerske te Bosne i Hercegovine, a iz etnografskih razloga u taj fluidni prostor možemo uvrstiti i južnu Ugarsku (Vojvodinu), a u promidžbenim materijalima vidljivo je i uključivanje Trsta kao južnoslavenskoga grada. U tim su krajevima pretežito živjeli narodi koji su prema već tada standardiziranim lingvističkim podjelama skupno nazivani južnim Slavenima. Riječ je o Hrvatima, Slovencima i Srbima. Uz njih je potrebno posebno navesti muslimansku skupinu u BiH, koja u to doba još nije konstruirala vlastitu modernu nacionalnu identifikaciju. Muslimani su se izdvajali po vjerskom obilježju, ali su smatrani dijelom skupine južnih Slavena u etnografskom smislu. Osim toga, južnih je Slavena bilo i izvan Austro-Ugarske, u susjednim državama, koje su na Berlinskom kongresu stekle državnu nezavisnost. Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora bitno su povećane nakon dvaju balkanskih ratova (1912-1913) osvojenim dijelovima Otomanskog Carstva na Kosovu i u Makedoniji na kojima je pak živio znatan broj neslavenske populacije. Neki su među južne Slavene svrstavali i Bugare. No, upravo su surovi balkanski ratovi pokazali svu krhkost ideje o južnoslavenskom solidarizmu između Bugara i Srba. Tako je pojam južnih Slavena pokrivao više država, što se pokazalo vrlo osjetljivim problemom i izvorom različitih zahtjeva za revizijom državnopravnog poretka.

Kao glavna inicijativna poveznica južnih Slavena nametnula se konstrukcija o zajedničkom jeziku. Naime, jezik je postao indikator politike i unatoč mnogobrojnim sporovima jedan od konstituirajućih elemenata imaginarne zajednice južnih Slavena. Ostali elementi nisu mogli pridonijeti snažnijoj integraciji južnoslavenske nacionalne ideje. Državnopravna tradicija, vjera i kultura bitno su razlikovali pojedine narode kojima se bavilo južnoslavensko pitanje. Sve je to pokazivalo da je nacionalistički pokret koji je težio stvaranju jedinstvene jugoslavenske nacije bio izgrađivan na krhkim temeljima. Teza o istom jeziku trebala je postati temelj zajedničke nacionalne svijesti i glavna poluga za postizanje jedinstvene države.

Važnost jezika vidljiva je i kod dvaju pisaca kojima se bavimo u ovome članku. Utjecajni Seton-Watson je svoju analizu južnoslavenskog pitanja, koju je fokusirao na odnos između Hrvata i Srba, započeo konstatacijom da ta dva naroda već govore istim jezikom: »Linguistic unity has already been achieved; for the Croat language is Serb written with Latin, the Serb language, Croat written with Cyrillic characters.« Slijedom teorije o jednom jeziku nije bilo nimalo čudno produžiti korak do zaključka da su Hrvati i Srbi jedan narod. Međutim, Seton-Watson nije dovoljno uzeo u obzir jezične sporove, koji su upravo pokazivali da nije ostvaren model jedinstvenog jezika, nego se jednostavno prilagodio južnoslavenskoj jezičnoj ideologiji, formuliranoj još tijekom razdoblja romantizma. Možemo zaključiti da je preuzeo herderijansku koncepciju po kojoj je jezik duh jedinstvenog naroda.

U pogledu jezičnog pitanja Pilar se složio da Srbi i Hrvati imaju jedan književni jezik, ali je pokazao metodom analize povijesnog razvoja književnih pokreta među obim narodima, koja je uključivala ispitivanje raznih etničkih i političkih utjecaja na formiranje suvremenoga jezičnog standarda, da se ne može zato zaključiti da je riječ o jednom narodu. Proročki je napisao: »Oba se jezika uostalom međusobno opet razilaze i zavisi samo o političkom razvitku na jugu, ne će li se opet posvema razići, a početci tog razilaženja već se jasno razabiru.« Pilarova je glavna tendencija bila da opovrgne jezičnu koncepciju kao glavnu postavku nacionalne identifikacije.

Južnoslavensko pitanje postalo je uoči Prvoga svjetskog rata jedno od glavnih prepreka za stabilnost jugoistočne, ali i srednje Europe. Unutar Austro-Ugarske narodi južnoslavenskog područja uporno su zahtijevali reformu unutarnjeg ustrojstva, odnosno ili reviziju postojeće Hrvatsko-ugarske nagodbe ili stvaranje nekog posve novog modela ustavnog uređenja. Međutim, nije bilo jedinstvenoga gledišta u potrazi za formulom koja bi ravnomjerno zadovoljila različite interese. Dio hrvatskih političara smatrao je da treba prvo spojiti područje Banske Hrvatske s Dalmacijom, a zatim tako spojenu državnu jedinicu povezati sa slovenskim zemljama te Bosnom i Hercegovinom. Većina hrvatskih i slovenskih političara tražila je rješenje u sklopu Habsburške Monarhije gotovo do kraja Prvoga svjetskog rata. To i nije bilo neobično zbog višestoljetne tradicije života pod vlašću habsburške dinastije, koja je bila utemeljena na legitimnom izboru, a ne u pokoravanju vojnom silom. S druge strane, proces spajanja teritorija promatran je s gledišta hrvatskoga državnog prava. Ovisno o stanju u političkim odnosima više se ili manje naglašavala važnost toga prava kao izvora hrvatske državnopravne svijesti. Hrvatski su političari na temelju zaključaka domaćih pravnih stručnjaka razvili misao da Hrvatska de iure nikada nije prestala biti državom unatoč ulasku u tip složene države s Ugarskom i gubitku samostalnoga državnoga karaktera. Pozivanje na hrvatsko državno pravo značilo je razvijanje svijesti o posebnom političkom teritoriju i naciji koja se ne želi pretopiti u jedinstvenu državu s nekom drugom nacijom. Nužno je naglasiti da je u tradiciji hrvatske politike svoje mjesto imala i koncepcija tzv. narodnog jedinstva, koja je polazila od pretpostavke da u tadašnjim okolnostima pritiska većih susjednih naroda Hrvati i Srbi u Monarhiji moraju neizbježivo uskladiti svoje političke pravce bilo da je riječ o tome da se prihvati načelo o dvama posebnim narodima ili fraza o jednom narodu s dva plemenska imena. Početkom 20. stoljeća pojavila se nova generacija političara koji su tvrdili da je nužno odbaciti stare političke programe kako bi se odbacile razlike i antagonizmi između Hrvata i Srba. Njihovo je gledište bilo da su Hrvati i Srbi u etničkom smislu jedan narod i da bi trijumf svijesti o njihovu jedinstvu bio odgovor na južnoslavensko pitanje. Drugačiji je bio odnos srpskih političara u Hrvatskoj i Monarhiji, koji su u skladu sa svojim položajem vodili dvostruku politiku. S jedne strane tragali su za kompromisnim rješenjima, koja su im trebala zadovoljiti interese unutar postojeće višenacionalne zajednice, ali su s druge strane istodobno gledali prema Beogradu i tamošnjoj dinastiji na vlasti - napose prema Karađorđevićima nakon krvavoga »majskog prevrata« (1903) - nadajući se stvaranju jedinstvene države u kojoj bi živjeli svi Srbi pod vladavinom »istokrvne« dinastije. Ta druga opcija nije bila previše otvorena za podupiranje rješenja u Habsburškoj Monarhiji jer je u njoj vidjela jednu od najvećih prepreka za stvaranje svesrpskoga državnog jedinstva ili kako bi se Pilar izrazio »novovjekog nacionalističkog svesrbstva«. No, što je bilo još neprihvatljivije za hrvatsku stranu, sve su srpske opcije bile protivnice ideje o samostalnoj Hrvatskoj, bilo kao potpuno nezavisne države ili kao autonomne državne jedinice u sklopu Monarhije, jer je i ona bila trn u oku srpskom nacionalizmu.

Voluminozno djelo Ive Pilara Das südslavische Problem im Habsburgreiche (Zagreb, 1918) najozbiljnija je monografija o južnoslavenskom pitanju iz redova hrvatske inteligencije. Već pogled na Pilarov životopis pokazuje da je upravo on bio idealan pisac tako velike studije o jednom od ključnih problema u europskom političkom prostoru. Sin hrvatskog akademika i sveučilišnog profesora geologije imao je odlične pretpostavke za uspješnu karijeru. Završio je jednogodišnji trgovački tečaj u Hochschule für Welthandel i studij prava u Beču, a studirao je i na École de Droit u Parizu. Povratak u domovinu nije značio i povratak u zavičaj. Područje zauzete i poslije anektirane Bosne i Hercegovine privlačilo je obrazovane ljude - učitelje, profesore, liječnike, inženjere, časnike, svećenike - iz cijele Monarhije, napose iz onih dijelova u kojima je živjelo slavensko stanovništvo. Među njima je bio i Pilar, koji je svoju egzistenciju dulje vrijeme osiguravao kao tajnik jedne banke u Sarajevu i odvjetnik u Tuzli. Međutim, istodobno je postao jedan od istraživačkih pionira na području sociologije, antropologije, geopolitike i socijalne psihologije, što mu je omogućilo da na svestraniji način pristupi raznim predmetima zanimanja, koji su bili u središtu pozornosti tadašnje javnosti. U prvom desetljeću 20. stoljeća aktivno se uključio u politički život Bosne i Hercegovine. Kao suosnivač Hrvatske narodne zajednice (osn. 1906) pokušao je promovirati novi politički program sa skupinom bosanskih Hrvata mlađe generacije, koji se temeljio na rješavanju nacionalnog problema na tragu poštovanja multikonfesionalnog društva u BiH. Ta je skupina bila s obzirom na tadašnja mjerila na političkoj sceni liberalne orijentacije i tražila je zajednički jezik s muslimanskim političkim predstavnicima. Pilar je bio među onim hrvatskim političarima koji su bili uvjereni da bi suradnja s muslimanima mogla biti korisna za razvoj hrvatske državne ideje u okviru Habsburške Monarhije, ali uopće i za razvoj Hrvata u BiH. Zato je kritizirao postupke sarajevskog nadbiskupa Stadlera, koji je želio da katoličanstvo bude ključna sastavnica hrvatskoga nacionalnog pokreta u BiH, što je izazivalo napetosti između bosanskih Hrvata i muslimana. Drugi smjer njegova razmišljanja polazio je od pretpostavke da će Hrvati na određen način kao najotvoreniji zagovornici aneksije BiH (1908) uspjeti privući pozornost državnog vrha u Beču i time afirmirati svoj položaj. Međutim, Pilar se nije previše isticao u javnosti na političkom području sve do izbijanja Prvoga svjetskog rata, od kada započinje njegov ozbiljan angažman u traženju novoga političkog pravca za Hrvate. Vrhunac djelovanja bio je u predaji promemorije caru i kralju Karlu I. (IV.) (18. kolovoza 1917). Promemorija je tražila ujedinjenje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Bosnom i Hercegovinom u jedno upravno tijelo koje bi bilo čvrsto vezano s Austrijom i Ugarskom. Njegova misao vodilja tijekom toga razdoblja bila je u promoviranju programa koji je tumačio da bi proces raspada zajednice naroda pod habsburškom dinastijom štetio interesima Hrvata, dok bi s druge strane stvaranje nove državne zajednice sa Srbijom na ruševinama Dvojne Monarhije označilo neizbježiv put u posve nesigurnu budućnost. Glavni Pilarovi argumenti u raspravi ležali su u naglašavanju specifičnoga historijskog naslijeđa te međunarodnih i geopolitičkih odnosa. Njegovo isticanje vjerskih i etničkih razlika u prošlosti i sadašnjosti unutar južnoslavenskog pitanja nisu služili za ideološko pripremanje terena za sukobljavanje sa Srbima, nego legitimnu težnju za rješavanjem sporova u korist Hrvata u sklopu Monarhije.

Pilarova monografija Das südslavische Problem im Habsburgreiche dovršena je potkraj siječnja 1917. godine, a izišla je sljedeće godine. Njezina je glavna tendencija bila upoznati europsku javnost s time što se u povijesti događalo s narodima koje su bili nositelji južnoslavenskog pitanja, prije svega s Hrvatima i Srbima, te koje su bile njihove suvremene aspiracije. Autor je osjećao nepovoljan odnos međunarodnog mnijenja prema hrvatskim interesima. S jedne strane takvu je klimu tumačio utjecajem ratnih protivnika Austro-Ugarske, a s druge neobjašnjivim aktivnostima unutarnjih čimbenika, pod kojima je podrazumijevao hrvatske političare i inteligenciju koji su izlaz vidjeli u rušenju Habsburške Monarhije. Većinu domaće političke elite smatrao je krivom za hrvatsku političku dezorijentaciju. Tu je osobito ciljao na zagovornike hrvatsko-srpskog jedinstva, čija politika nije poboljšala nepovoljan položaj Hrvata, nego ga je nesvjesno stavila u funkciju tuđih aspiracija. Istodobno je osuđivao nerazboritost vladajućih političkih krugova u Beču i Budimpešti, koji nisu željeli prepoznati potrebe Hrvata i nisu bili spremni dati im veća prava.

U spomenutom se djelu Pilar dosta osvrtao i na opus utjecajnog Roberta Williama Seton-Watsona (1879-1951), koji je, pod pseudonimom Scotus Viator, od 1905. objavljivao puno kritičkih tekstova o međunacionalnim odnosima u Austro-Ugarskoj. Pilarovo zanimanje nije bilo nimalo neuobičajeno, ako se zna da je taj škotski publicist bio autentičan izvor političkih obavijesti britanske javnosti o Podunavskoj Monarhiji i da je dosta pozornosti posvećivao upravo istraživanju »južnoslavenskog« pitanja. Njegovi rezultati objavljeni su u opsežnoj knjizi The Southern Slav Question and the Habsburg Monarhcy (London, 1911), koja je ubrzo prevedena i dopunjena na njemački jezik - Die südslawische Frage im Habsburger Reich (Berlin, 1913) - čime je postala dostupnija i širem čitateljstvu Monarhije. Recepcija te temeljite studije bila je vrlo povoljna u hrvatskoj javnosti jer je jasno pokazivala hegemonijalno ponašanje vladajućih ugarskih političara i ravnodušnost bečkog dvora prema Hrvatima. »Knjiga elegantna kao misao Renesanse« zapisao je knez Lujo Vojnović o tom djelu, napose ciljajući na njezinu stručnu vrijednost u pogledu donošenja mnogih novih dokumenata. Utjecajni sveučilišni profesor književnosti i politički aktivist Gjuro Šurmin pak je istaknuo »taj kulturni Irac Šsic!š podao takvu knjigu o nama evropskomu svijetu, da bi je jedva naš čovjek mogao bolje, vjernije, a i objektivnije napisati«.

Konačno, s historiografskoga gledišta važna je i kritički objavljena Seton-Watsonova korespondencija s mnogo podataka za razdoblje do raspada Habsburške Monarhije, koji nam dopuštaju usporedbu njegova pristupa južnoslavenskom pitanju s Pilarovim koncepcijama. Ta je korespondencija neizmjerno dragocjena jer se Seton-Watson, u maniri mudrog diplomata koji želi steći što više pouzdanih podataka, dopisivao s pristašama raznih političkih koncepcija. Istodobno, u toj se zbirci pisama može uočiti kako Seton-Watson nije običan propagandist, nego nastoji svoja gledišta redovito temeljiti na argumentima.

Premda je bio nekoliko puta u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, gdje se upoznao s vodećim figurama javnoga života, nemamo nikakvih dokaza da se Seton-Watson susreo i s Pilarom. S izbijanjem Prvoga svjetskog rata ta su se dva pisca našla razdvojena u dvjema međusobno zaraćenim državama. U tom ozračju napisao je Pilar da »tko želi nešto saznati o pitanju južnih Slavena mora posegnuti za Seton-Watsonom ili srpskim piscima«. Budući da su ti pisci bili iz redova ratnih neprijatelja Habsburške Monarhije, nije čudno što ih je nazvao »izvorima nepovjerenja«. S druge strane, složio se s postavljenom tezom da je pitanje južnih Slavena i dalje »životno pitanje Austro-Ugarske«. Time je priznao da je središnji problem južnoslavensko pitanje jer je presudno utjecalo na unutarnje i vanjske odnose države, a osobito je moglo doći do izražaja u slučaju ratnog poraza Habsburške Monarhije.

Životopis Seton-Watsona isto tako pokazuje da je riječ o jednoj od najkompetentnijih osoba u pogledu poznavanja političkih zbivanja na jugoistoku Europe. Prema njegovoj biografiji, on je došao u Beč »ispunjen jakom i temeljitom naklonošću prema Habsburškoj Monarhiji«. Vjerovao je da je Podunavska Monarhija element europskog mira, koji je nužan za prevladavanje napetosti između Njemačke i Rusije. U tom smislu, Austro-Ugarska je trebala biti prirodni geopolitički saveznik Britanaca.

Promatrajući unutarnje uređenje, Seton-Watson je postao sklon narodima koji se nisu osjećali ravnopravni u dualistički uređenoj državi. Osobito je gajio simpatije prema nemađarskim narodima - Slovacima i Rumunjima - koji su se našli u Translajtaniji, gdje su vodili otvorenu borbu za priznavanje osnovnih narodnih prava. S vremenom se sve više koncentrirao i na jugoistok Monarhije, koji je na određen način smatrao ključnim pitanjem Monarhije. Prvo se upoznao s Banskom Hrvatskom, koja se također po odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe nalazila u istočnom dijelu Monarhije, u specifičnom položaju s Ugarskom, ali s priznatim pravom na uživanje djelomične državne autonomije.

Provedena analiza pokazuje da su neka bitna gledišta između Pilara i Seton-Watsona bila do Prvoga svjetskog rata bliska. Naime, Seton-Watson se zauzimao sve do izbijanja toga rata za održanje Habsburške Monarhije u reformiranom obliku, a što je Pilaru bilo također prihvatljivo jer je rješenje južnoslavenskog pitanja vidio kao životno pitanje Monarhije. Drugim riječima, obojica su zagovarala promjenu unutarnjeg uređenja države na temelju povećanja prava naroda jugoistoka Monarhije.

Pilar je, unatoč kritici pojedinih političkih gledišta, koje treba nužno promatrati u ozračju Prvoga svjetskog rata, smatrao da je Seton-Watson napisao »izvanredno djelo«, »pregledno« i »objektivno«. Hrvatski je pisac odobravao simpatije Škota prema južnim Slavenima jer je i sam bio uvjeren da su vrhovi Monarhije bili nepravedni u svojem tvrdoglavom ustrajavanju na dualističkom uređenju. Međutim, nije se nikako složio sa Seton-Watsonovim gledištima o potrebi hrvatsko-srpske nacionalne integracije u Monarhiji i njegovim kasnijim zaokretom prema potpori stvaranja jugoslavenske države na ruševinama Habsburške Monarhije jer je smatrao da su nastojanja oko jedinstva Hrvata i Srba posve neprirodna, nepoželjna i protivna povijesnim argumentima.

Akutna kriza dualizma izazivala je pojavu različitih skupina, koje su kreirale nove ili su oživljavale već više-manje poznate ideje o rješavanju spornih pitanja. Gledište Seton-Watsona bilo je do Prvoga svjetskog rata najbliže nekom obliku vizije trijalističko-austrofilski preoblikovane države po kojoj bi se južnoslavenski narodi Monarhije, izuzevši Slovence iz političko-strateških razloga, politički udružili te ravnopravnije obavljali zajedničke poslove s Austrijom i Ugarskom. Tako oni više ne bi bili na političkoj margini, nego bi se stjecanjem višeg stupnja državnih prava bolje integrirali s dvama naprednijim narodima. Dualizam bi bio zamijenjen trijalizmom, a u središtu južnoslavenskog pitanja bilo bi pitanje uređivanja hrvatsko-srpskih odnosa. Ideja trijalizma javljala se i prije u pojedinim političkim krugovima koji su htjeli stati na kraj dinamičnom mađarskom nacionalizmu, no nakon aneksije Bosne i Hercegovine doživjela je klimaks i često se spominjala u raspravama gotovo sve do propasti Habsburške Monarhije. Prema većini gledišta suvremenih povjesničara trijalizam nije bio realna politička opcija jer je isključivo služio austrijskoj političkoj eliti da manipulira Hrvatima kako bi strašila Mađare, ali svi oni posvećuju mu solidnu pozornost, što pokazuje njegovu tadašnju aktualnost i živost.

Simpatiziranja trijalizma jasno su očitovana u knjizi o južnoslavenskom pitanju i korespondenciji koju je Seton-Watson vodio s Friedrichom Funderom, urednikom kršćansko-socijalnog dnevnika Reichspost te dvojicom Hrvata, Ivom Lupis-Vukićem i Isidorom Kršnjavijem. U zaključku Južnoslavenskog pitanja istaknuo je da bi formacija trijalističke države pod auspicijama Austrije ojačala utjecaj te države na Balkanu i proizvela reakciju osjećaja u Srbiji. Triangularna igra između Beča, Pešte i Zagreba pokazala bi novu perspektivu. Upravo je aneksija Bosne i Hercegovine dovela aspiracije hrvatsko-srpskog jedinstva nadohvat praktične politike. Austrija nije više mogla širiti svoj utjecaj na Balkan, ako nije bila spremna pridobiti simpatije osam milijuna južnoslavenskih podanika, a Hrvati i Srbi bi u užem savezu s Austrijom protiv Ugarske uništili dualizam i pripravili put za kompromis između federalizma i centralizma. Trijalističkim rješenjem otpala bi iredentistička opasnost jer bi došlo do prijenosa središta gravitacije među južnim Slavenima od Srba na Hrvate, od Beograda na Zagreb. Tako bi hrvatska metropola postala središte južnoslavenskog života. Širi južnoslavenski patriotizam uključivao bi »plemenski individualitet« i ne bi bio inkompatibilan s lojalnim ponosom posjedovanja austrijskog imperijalnoga građanstva. O tome je pisao I. Lupis-Vukiću: »Needles to say, I sympathise strongly with the idea of Croato-Servian unity, but I am convinced that it can only be realised within the bounds of the Habsburg Monarchy, and that its realisation outside those boundaries would be desirable neither in the interests of the Croats and Serbs, nor in those of Austria and of Europe as a whole. /.../ In other words, the support of the moderate Germans is absolutely essential for the realisation of Trialism and it would therefore be the greatest possible mistake to indulge in anti-German outbursts or to allow the publication of anti-German attacks in the leading Coalition organs.« Taj citat pokazuje gotovo identičnost s Pilarovim gledištima. Naime, Seton-Watson upućuje Hrvate da si pronađu saveznike u svojoj nacionalnoj borbi i u tome im preporučuje oslonac na Beč i njegove »the German governing classes« pa makar oni ne uživali simpatije hrvatskoga javnog mnijenja. U dopisivanju s I. Kršnjavijem, u vezi s objašnjavanjem odnosa Monarhije i Hrvata prema Srbiji, Seton-Watson piše: »Der Trialismus den ich in der Broschüre bespreche, hat gar nichts mit Serbien und Montenegro zu tun; eine Eroberung dieser zwei Länder wäre meiner Ansicht nach, verhängnisvoll und würde den Trialismus unmöglich machen. Nur glaube ich - mit Recht oder Unrecht - dass ein trialisticher Staat eine so starke Attraktionskraft auf Serbien wenigstens ausüben würde, dass es gezwungen sein würde, freiwillig in die Monarchie hineinzukommen; /.../.«

Seton-Watson je zastupao trijalizam austrofilske orijentacije. Funderu je pisao: »Ich vertrete hier meinen Ihnen schon bekannten Standpunkt, dass Oesterreich diese Frage lösen muss und wir, dass Kroatien sein Heil in Wien zu suchen hat, trotz aller Enttäuschungen und Missverständenisse, und appelliere (in einer etwas verhüllten Weise) an die Christsozialen als reichsbildende Partei«. Iz političkoga kruga Austrije, koji su činili kršćanski-socijali, liberalni birokrati, pojedini aristokrati i okolina prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, stizali su skloni poticaji prema trijalizmu. Među austrijskim pristašama trijalizma snažno se očitovalo nezadovoljstvo prema Mađarima i njihovu političkom smjeru, koji su s jedne strane bili rigidno jednostrani u svojem ponašanju prema svim ostalim narodima Translajtanije, a s druge su svojim zahtjevima za punim suverenitetom na svim područjima državnog života iritirali bečki dvor. Protumađarskom dijelu austrijskoga političkog vrha bilo je stalo da na svoju stranu pridobiju Hrvate, koji su, unatoč osamstoljetnoj povijesti života u istoj zajednici, bili krajnje nezadovoljni u zajednici s Mađarima. U skladu sa svojom austrofilskom orijentacijom i Seton-Watson je također imao nepovoljno mišljenje o mađarskoj politici, o čemu je, nakon osobnog svjedočenja, napisao dosta priloga. Stoga je bio uvjeren da »Austria’s prestige throughout the Balkans and, indeed, her very future as a Great Power, depend upon a solution of the Southern Slav Question.« Po tome možemo zaključiti da je za njega trijalizam bio nužan zbog prirodnog zadovoljavanja političkih prava južnoslavenskih naroda, ali i najfunkcionalniji model za razvoj Austrije. U njegovu vrijednost vjerovao je do izbijanja Prvoga svjetskog rata. O tome svjedoči L. Lenard, koji se početkom srpnja 1914. s njime sastao u Krakovu. Razgovoru je nazočio i mladi književnik Ivo Andrić (budući nobelovac za književnost), po orijentaciji integralni jugoslavenski nacionalist, dok se Lenard smatrao umjerenim trijalistom. Prema Lenardu je Seton-Watson bio frapantno dobro informiran o političkim kretanjima. Za Britanca je trijalizam bio »posljednji pokušaj da se spriječi katastrofa«. I dalje je isključivao mogućnost da svi Slovenci uđu u treću južnoslavensku jedinicu jer su morali ostati u sklopu s Austrijom, a nužno je gledao i na njemački interes izlaza na Jadran. Ipak, predviđao je mogućnost evolucije po kojoj bi se »austrijski južni Slaveni« odvojili od Austrije i raširili dalje »na jug«, što je po prilici bilo pretskazanje buduće samostalne jugoslavenske države. Postoji još jedan izvor koji je mogao utjecati na izbljeđivanje Seton-Watsonove vjere u transformaciju Monarhije. Poznati Vatroslav Jagić, hrvatski profesor na Sveučilištu u Beču, uputio mu je pismo u kojem naglašava: »/.../ Tako se sve više gubi nada da bi bila moguća reorganizacija monarkije na novoj federalističkoj bazi, i čovjek se mora pitati nije li čitavi državni organizam već preslab, a da bi mogao izdržati takovu operaciju. Mi smo već previše ovisni o Njemačkoj. Koncesije koje se na malo i pod presijom daju austrijskim Slavenima današnja Neue Freie Presse žigoše kao zločinački pokušaj da se stvori zapadna slavenska država! Tome se mora učiniti kraj! Tako ovaj svjetski list pozdravlja Novu Godinu! Tako nam se otvara novo razdoblje tlačenja austrijskih Slavena! Čovjek bi zbilja mogao poludjeti pred takovom sljepoćom! Ali zašto vam iznosim sve te tužbe i jadikovke? Vi poznate naše žalosne prilike. Jedina je razlika, da Vas Južni Slaveni smatraju prevelikim optimistom, dok se kod nas pesimizam u akutnoj formi sve to više širi.«

Trijalistička koncepcija bila je popularna u pojedinim hrvatskim političkim krugovima jer se vjerovalo da bi u slučaju stvaranja treće državne jedinice svoju afirmaciju doživjela ideja hrvatske državnosti, a središte nove jedinice bilo bi u Zagrebu. Takvu realizaciju osobito su podupirali pripadnici Stranke prava (onaj dio koji je slijedio Josipa Franka), koji su tradicionalno kritizirali sustav Nagodbe i uže političko povezivanje sa Srbima. Uoči aneksije Bosne i Hercegovine otvoreno su izražavali svoju nadu da će dinastija izići u susret hrvatskim zahtjevima. Budući da Bosna i Hercegovina nije bila spojena s Banskom Hrvatskom, okrenuli su se prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu, s kojim su bili u vezi preko njegove Vojne kancelarije (Militärkanzlei). Prvaci Stranke prava vjerovali su da je habsburška dinastija jedina veza koja spaja podijeljene hrvatske zemlje i da će kad-tad morati poduprijeti političke ciljeve Hrvata, koji su joj spremni lojalno služiti.

Srpski političari u Austro-Ugarskoj i u Kraljevini Srbiji žestoko su se opirali trijalističkoj ideji jer su u njoj vidjeli jednu od glavnih kočnica za širenje srpskog imperijalnog programa prema Zapadu. U trijalizmu su prepoznali afirmaciju hrvatske, a ne srpske državnosti. Svetozar Pribićević, prvak Srpske samostalne stranke, zapisao je o hrvatskoj državnoj ideji: »Hrvatsko državno pravo ne možemo na osnovu naših razmatranja priznati kao solidan osnov za uspješan politički rad. Ono ne živi u svijesti narodnoj, ne odgovara potrebama narodnog života i razvoja, ne računa sa težnjama narodnim, pa zato se ne može i ne smije uzeti kao osnovka politike narodne.« Osim toga, čak i u slučaju stvaranja južnoslavenske državne jedinice unutar Monarhije, koja bi neutralizirala hrvatsko-srpske napetosti, srpski su političari vidjeli nepovoljno rješenje jer bi ona ometala pijemontsku ulogu Kraljevine Srbije, odnosno njezinu čelnu ulogu u okupljanju svih južnoslavenskih područja. Ta bi jedinica više služila integraciji Monarhije nego jačanju separatističkog pokreta u korist srpske državne ideje. Konačno, postojao je strah da bi trijalizam mogao razviti centripetalnu silu, koja bi možda mogla čvršće privući Srbiju u interesnu sferu Monarhije. Zbog svega toga trijalizam je ocijenjen kao najozbiljnija prijetnja srpskim državnim i nacionalnim ciljevima. O tome najbolje govori stvaranje tajnih terorističkih organizacija, koje su dovele do ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge. U kontekstu veze političkih programa i nasilja valja podsjetiti na svjedočanstvo poznatoga talijanskog političara Sforze, koji je zapisao da mu je srbijanski premijer Nikola Pašić izjavio na Krfu da se »samo jednom ozbiljno preplašio za sudbinu svoje zemlje, a to je bilo onda, kada su mu postale jasne namjere Franje Ferdinanda«.

Pilar je također imao sklonosti prema trijalizmu, koji je kao zamisao svakako išao u prilog hrvatskim interesima, ali je procjenjivao da ta ideja ne može uspjeti zbog mnogih proturječnosti unutar višenacionalne austrougarske zajednice. Prije svega nije bio zadovoljen kriterij cjelovitog rješavanja nacionalnih problema, a postavljalo se pitanje aspiracija nekih drugih naroda Monarhije, osobito Čeha i Poljaka, ali i ostalih narodnih zajednica. Još bi veći otpor pružali Mađari, koji su u trijalizmu vidjeli neprimjereno narušavanje njihova položaja. Zbog svojih interesa i položaja na Jadranskom moru toj bi se rekonstrukciji sigurno oduprli Nijemci i Talijani. Zato je Pilar držao da trijalizam »samo ojačava centrifugalne sile« u Monarhiji. Stoga je zagovorao specifičnu ideju, po kojoj bi opći interesi morali ležati u stvaranju snažne i cjelovite države unutar koje bi bili zadovoljene i hrvatske potrebe. Predlagao je stvaranje hrvatskog kraljevstva (Banska Hrvatska, Dalmacija, Bosna i istarski otoci) koje će se spojiti u »dualističko uređenje u formi subdualizma«. To bi kraljevstvo »raspolagalo djelomičnim suverenitetom u okviru zemalja krune sv. Stjepana«. Dok je za trijalizam tvrdio da je »kula u zraku«, za svoje rješenje južnoslavenskog pitanja smatrao je da je u skladu s realnom politikom. Glavna mu je zadaća bila odbaciti podijeljenost historijskih hrvatskih zemalja, koje bi se ujedinjene u jedno upravno područje lakše mogle oduprijeti talijanskim i srbijanskim pretenzijama. Pilar je takvu ideju podupirao tijekom Prvoga svjetskog rata, kada je predviđao da će austrougarski Slaveni izgubiti nakon rata na svojem političkom utjecaju, ali da će se svi nedostaci moći ukloniti reformiranjem dualizma. Hrvatsku je slabost nalazio u političkoj dezorijentaciji i nerazvijenoj privredi, koja je bila posljedica raskomadanoga nacionalnog tržišta. Jedini izlaz za hrvatsku politiku vidio je u čvršćoj vezi sa cjelovitom Monarhijom (Gesamtmonarchie). Unatoč slabostima Monarhije, najviše izazvanoj nesređenim odnosima među njezinim raznim narodima i međunarodnim položajem, Pilar je procjenjivao da nakon rata slijedi njezino jačanje u savezu s moćnom Njemačkom. Neki su smatrali da je Pilar time ponudio ideju mađarofilskog trijalizma jer je predložio da se Hrvatska pripoji Bosni i Dalmaciji, ali u sklopu zemalja krune sv. Stjepana. Iz spomenutog Pilarova prijedloga proizlazi da nije zagovarao nikakvu varijantu hrvatsko-srpske političke jedinice, nego je isključivo isticao hrvatski državni individualitet.

Seton-Watson je u spomenutoj knjizi Die südslawische Frage im Habsburger Reich pretpostavio postojanje triju rješenja za južnoslavensko pitanje: velikosrpsko, velikohrvatsko i trijalističko. Prva dva nisu uživala njegove simpatije jer je vjerovao da oba nude samo hegemoniju jedne nacionalističke ideje. Potonje rješenje predviđalo je ujedinjenje Hrvata i Srba na ravnopravnim temeljima unutar jednoga državnog tijela u okviru Habsburške Monarhije. Time južnoslavensko pitanje ne bi bilo cjelovito riješeno. Seton-Watson u svojoj temeljitoj analizi južnoslavenskog pitanja nije našao mjesta za političku afirmaciju Slovenaca. Njih je naveo među populacijom Istre (15% od ukupnog stanovništa), ali je bio siguran da zapadna obala Istre od Trsta do Pule pripada Talijanima, dok o ostalom dijelu nije govorio kao o dijelu južnoslavenske države.

Pilar je ozbiljno shvatio Seton-Watsonovo pisanje jer je bio svjestan dometa koje je škotski publicist mogao postići u inozemstvu. Stoga je podvrgnuo kritičkoj analizi njegove radove i došao do zaključka da je »hrvatsku politiku shvatio samo napola, a srbsku uobće nije shvatio, pa se zato njegova knjiga može upotrebljavati samo s oprezom«. Nije odbacio sva gledišta, dapače opis povijesti do 1880-ih godina i veći dio ocjene sustava autokratske vladavine bana Khuen-Héderváryja u Banskoj Hrvatskoj (1883-1903) smatrao je odlično napisanima. Primjerice, Seton-Watson je pisao o hrvatskom banu da je kao »a man of ruthless will and great political ability he was able by a judicious combination of corruption and intimidation to get a sufficient number of complaisant persons returned at elections to form a governmental majority from their ranks«. Pilar je pisao: »Khuen vladaše u Hrvatskoj s pomoću zobi i bića, kako se njegov način nazivaše u Ugarskoj. Vrlo mi je neugodno, ali to ne znači ništa drugo, nego da je vladao podmićivanjem i nasiljem. Seton-Watson ima posve pravo, kada tvrdi, da je Khuen pokvario u Hrvatskoj čitavu jednu generaciju. Osobito se nasiljem služio na izborima. Posebno omiljelo sredstvo bijaše sprečavati s pomoću oružnika dolazak izbornika na biralište. Kada se seljaci sili uzprotiviše silom, Khuen bi dao da se puca i zato u Hrvatskoj gotovo nikada ne bijaše izbora bez krvoprolića.« Slična je bila ocjena i u vezi s opisom uprave u Bosni i Hercegovini. Pilar je posebno pohvalio dijelove intervjua s mađarskim političarem Benjaminom Kállayem, koje je navodio kao relevantan izvor obavijesti o političkim kretanjima u Bosni i Hercegovini. Riječ je o Kállayevu razgovoru za londonski The Times, u kojem je izjavio: »My countrymen have treated Croatia badly, prevented its development, and exploited it financially; they will pay for this one day«. Ipak, što se Seton-Watson više približavao europskoj ratnoj dimenziji to je za Pilara bio odbojniji. Da bi upozorio na neke pojedinosti koje su išle u prilog obrani njegovih teza Pilar je navodio prvotne izjave Seton-Watsona koje su pokazivale svojevrsnu odbojnost prema čvrstom vezivanju svih Hrvata i Srba iz navodnog straha da bi se tako kulturno naprednija hrvatska strana pretopila u »istočnoj« kulturi pravoslavnog svijeta što bi oslabilo prigodu za kvalitetniji razvoj Balkana. Prema toj viziji Hrvatska je trebala biti motor zamašnjak razvoja velikog prostora jugoistoka Monarhije, pa i šire, ali u zajednici sa srednjoeuropskim područjem koje je bilo okupljeno pod dinastijom Habsburgovaca. Tijekom Prvoga svjetskog rata promijenio je model rješavanja južnoslavenskog pitanja. Umjesto Habsburške Monarhije pojavila se Srbija kao ishodište okupljanja.

Što je sve Pilar smatrao neprihvatljivim u Seton-Watsonovim razmišljanjima? Prije svega, učestalo je predbacivao Seton-Watsonu da nije shvatio kako je nastao i kako se razvijao svesrpski pokret te koji su uopće njegovi ciljevi. Pod pojmom svesrpskog pokreta Pilar je razumijevao imperijalnu ideju suvremenoga srpskog nacionalizma, koji je u Hrvatskoj pustio korijene 1861. Tada su, prema Pilaru, u Hrvatskom saboru postavljeni prvi zahtjevi za priznavanjem srpske državnosti na hrvatskom području. Potonji tijek pokazao je jačanje srpskog nacionalizma, koji je ozbiljno namjeravao ujediniti sve Srbe u jednoj državi. Pilar je početkom rata zapisao: »Nedvojbeno jest, ali, da se od godine 1907. srpska politika u Hrvatskoj vodi isključivo pod vidom propagande, koju kraljevina Srbija vodi u svrhu svoje državne ekspanzije.« U tom je razdoblju na čelo hrvatske politike došla Hrvatsko-srpska koalicija (HSK). Ona je bila vođena idejom hrvatsko-srpskoga političkog saveza, koja je u početku označavala borbu za bolji ustavni položaj Hrvata i Srba u Monarhiji, da bi poslije njezino vodstvo, u kojoj su vrlo snažan utjecaj imali srpski političari Svetozar Pribićević i Dušan Popović, vodilo oportunističku politiku. S jedne se strane HSK sporazumijevala s vlastima u Budimpešti, što joj je omogućilo da ima većinu u Hrvatskom saboru, a s druge, tijekom Prvoga svjetskog rata, njezino je vodstvo javno propagiralo politiku nekonfrontiranja s faktorima dualističke vlasti. Potkraj rata HSK počinje igrati »krupnu ulogu u pitanju ujedinjenja« svih južnih Slavena. U razdoblju koje spominje Pilar, od 1907. na dalje, može se na temelju suvremene literature doista vidjeti utjecaj Srbije na politiku u Hrvatskoj.

Sljedeći citat pokazuje da je Pilar bio skeptičan u pogledu hrvatskog otpora prema svesrpskom pokretu: »Ne samo da je pretežni dio pravoslavnog življa bio dobiven za Beogradske planove, nego je i kod Hrvata postizavala uspjehe, s kojima nije ni računala. /.../ Iza balkanskih ratova Hrvati, koji nisu kroz zadnjih 50 godina bili kadri postići niti najskromnijega uspjeha, ostadoše zapanjeni od uspjeha Balkanaca i Srbije, i to pojača još više srpsku sugestiju, koja je već od prije aneksije postojala. Spretnom agitatornom politikom, tendencioznim podupiranjem našeg obrta vojnim liferacijama, zatim prigodnim odlikovanjem i podupiranjem hrvatskih umjetnika, književnika, glumaca i ostalih u javnosti vidljivih ljudi, a valjda i drugim još njekim malim sredstvima, koja stvaraju velika prijateljstva, postizavala je Srbija sve veći upliv u Hrvatskoj, tako, da se je u Srbiji uvriježilo uvjerenje: Hrvatska je zrela da padne Srbiji u krilo, Hrvati će podupirati Srbe, kad dogje do obračuna sa Monarhijom.«

Tu je ekspanziju svesrpskog pokreta Pilar osobito doživio u Bosni i Hercegovini, gdje je nastojao oživotvorenjem hrvatsko-muslimanskog bloka suzbiti prijetnju srpske dominacije. U svojim političkim nacrtima predlagao je davanje potpune slobode islamskoj vjeri i potporu za održavanje njezina položaja u Bosni i Hercegovini, dok je za Srbe smatrao da im se kao narodnoj manjini moraju zajamčiti ona prava što ih je suvremena upravna znanost usvojila za zaštitu narodnih manjina. Držao je da bi svako drugo rješenje isključivo koristilo rastu srpskog utjecaja. Međutim, bosanski su Hrvati bili više podijeljeni među sobom, odražavajući na taj način razlike mišljenja koje su se već ukorijenile u Banskoj Hrvatskoj, tako da ideje Pilara nisu mogle imati čvršćeg uporišta.

Pilar je nastojao pokazati da Seton-Watson uopće nije razumio srbijansku promidžbu protiv Habsburške Monarhije koja je težila rušenju te multinacionalne države i stvaranju tvorevine u kojoj bi bili zadovoljeni pansrpski ciljevi. U tom je smislu upozorio na upotrebu termina »srbohrvatski narod«, koji je bio umjetna kovanica s političkim tendencijama na korist srpskog položaja. Pilar je tu bio dobar prorok: »Taj narod nije nikada postojao i ne će nikada postojati, on je umjetna tvorevina mašte, koja nema veće vriednosti od hrvatskog ilirizma i jugoslavenstva, i kojoj je suđeno, da se nakon duljeg ili kraćeg obstanka prizna ili Srbstvom ili pak Hrvatstvom.« No, kad je riječ o nacionalnom statusu muslimana, Pilar je netočno predvidio budućnost. Vjerovao je da muslimani, koji imaju slabo razvijenu nacionalnu samosvijest, štoviše Pilar piše da je uopće nemaju, ne mogu stvoriti vlastitu naciju i da su zbog toga bliže opciji prihvaćanja hrvatske nacionalnosti.

Jedna od glavnih Pilarovih teza bila je da iza srpskog nacionalizma čvrsto stoji Srpska pravoslavna crkva (SPC). Tu često isticanu tezu nužno je promatrati u Pilarovoj ocjeni da se tek s poznavanjem vjerske povijesti mogu razumjeti kretanja na Balkanu. Gledajući iz povijesne perspektive, SPC je prema Pilaru bila militantni nositelj retrogradnoga bizantskog naslijeđa, koje se u modernom razdoblju pretopilo u model povezivanja nacional-državne ideje s vjerom. Pilar je osobito naglasio kako je suvremeni srpski nacionalizam zbog svoje borbenosti i želje za osvajanjima tuđeg teritorija najveća opasnost za Hrvate, ali i sve ostale narode srednjoeuropskog prostora. Prekretnicu je vidio u dolasku Petra Karađorđevića na prijestolje, od kada Srbija započinje sve otvorenije provoditi svoje agresivne planove o vanjskoj ekspanziji prema Austroj-Ugarskoj, Turskoj i Crnoj Gori, uz potporu carske Rusije. Kako je ta ekspanzivna politika doživljavala uspjehe u balkanskim ratovima tako je jačala i svijest o srpskoj premoći u južnoslavenskom pitanju, koja je »prije ili kasnije« morala dovesti do rata.

S druge strane, Seton-Watson je mijenjao svoja gledišta o Srbima i Kraljevini Srbiji. U prvom je razdoblju dosta nepovoljno komentirao ponašanje Srba, napose njihovu netolerantnost prema katoličanstvu i ideji hrvatskog biskupa J. J. Strossmayera o jedinstvu kršćanske crkve. Upravo s gledišta gospodarske razvijenosti, visokog stupnja kulture i izgrađenosti političke svijesti držao je da bi možda najpovoljnije rješenje bilo da Austro-Ugarska privuče pod svoju domenu Srbiju. Tek će poslije Seton-Watson otkriti specifičnu srpsku vrijednost koja zaslužuje posebnu pozornost u političkim procjenama, a ne privođenje među jednu od austrijskih zemalja. Do promjene je došlo 1912. godine, tijekom Prvoga balkanskog rata, kada je srpska država trijumfirala u borbama protiv Turaka. Nedugo zatim uslijedio je njegov put u novoosvojene srpske krajeve u Makedoniji, gdje su ga se dojmili srpski oficiri. Time su nestale Seton-Watsonove bojazni o »orijentalnoj barbarskoj« prirodi Srbije. Ta je impresija dobila na značenju kad je izbio Prvi svjetski rat. Od tada se više brinuo za interese britanskog saveznika tako da je čak tražio da se mogući teritorijalni gubici Srbije nadoknade »ujedinjenjem svih Srba, Hrvata i Slovenaca habsburške monarhije«. Potonji razvoj upućivao je na amplitude u pristupu srpsko-hrvatskim odnosima unutar jugoslavenske države. Pilar je subjektivno smatrao da je Seton-Watson više podlegao utjecaju svojih srpskih prijatelja nego engleskoj orijentaciji u ratu. Opet, zanimljivo je istaknuti da Seton-Watson poslije, uza svu privrženost Jugoslaviji i kritici kako hrvatskog tako i srpskog nacionalizma, nije odbacio stara gledišta o civilizacijskim razlikama. Govoreći o situaciji u Jugoslaviji nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra Karagjorgjevića, istaknuo je ponovo tradicionalne razlike kao važnu činjenicu u razumijevanju unutarnjih sukoba.

Razdjelnica u promatranju južnoslavenskog pitanja između Pilar i Seton-Watsona nastaje nakon aneksije Bosne i Hercegovine (1908). Tada se pokreće u Zagrebu kazneni postupak protiv velikog broja srpskih političara u Hrvatskoj - tzv. veleizdajnički proces - a zatim slijedi bečki proces u kojem su se sučelili austrijski povjesničar Heinrich Friedjung i hrvatski političar Frano Supilo, koji se tada nalazio u vrhu Hrvatsko-srpske koalicije, unutar koje je propagirao ideju »narodnog jedinstva«. Posljednji proces narušio je i prijateljstvo između Friedjunga i Seton-Watsona, jer potonji nije dijelio mišljenje bečkog profesora da su srpske vlasti u Beogradu organizirale protuaustrijske akcije, nego se složio sa stajalištem da su u parnici korišteni krivotvoreni dokumenti iz radionice Ballplatza. Seton-Watson je smatrao da su parnice označile »moral victory for Croat and Serb leaders«. S time je sukladno Pilarovo mišljenje da je javno mnijenje u Monarhiji i izvan nje postalo posve uvjereno da je Austro-Ugarska »podla državna tvorevina, koja prikriva svoje gadne osvajačke namjere infamnim službenim krivotvorinama i sustavno uništava i gazi malene narode«. Od tada je prevagnula predrasuda da svaki lojalni pristaša državnog uređenja služi denunciranju demokratskih načela. Pilar je držao da su obje parnice bile obrambeni čin države, koje su na kraju koristile srpskoj propagandi i izazivanju psihoze velike mržnje prema Austriji. U Hrvatskoj su počeli sve intenzivnije dolaziti do izražaja promidžbeni materijali o srpsko-hrvatskom nacionalizmu, a istodobno se pojavio i terorizam u obliku osnivanja tajnih udruga i organiziranja atentata na vladajuće političare.

U pogledu aneksije BiH nužno je istaknuti još jednu točku razdvajanja između Pilara i Seton-Watsona. Prvi je imao vrlo dobro mišljenje o Aloisu von Aehrenthalu, tadašnjem ministru vanjskih poslova Austro-Ugarske. Već Aehrenthalovo izvješće pred ugarskim odborom za vanjske poslove nakon aneksije (10. X. 1908), u kojem je promovirao ideju o snažnoj Monarhiji, podudaralo se i s Pilarovim gledištem da bez statusa velesile Habsburška Monarhija neće moći riješiti ni unutarnje problema niti će se uspjeti suočiti s izazovima vanjske politike. S druge strane, Seton-Watson je odobrio aneksiju BiH i jačanje austrijske reputacije, ali je Aehrenthalovu političku liniju ocijenio kao »dangerously undermining international peace by striking at established treaties«. Već se u tom slučaju nazirao sukob oko dvaju imperijalnih koncepcija. Britanski državni službenici imali su na početku respekt prema Aehrenthalu, pretpostavljajući da bi on mogao ohladiti veze Beča s Berlinom i tako oslabiti Trojni savez. Kako do toga nije došlo, prevladalo je mišljenje da je Austro-Ugarska samo »an appendage of the German Empire«. Od tada su anglo-austrijski odnosi bili pogoršani, uz kratku iznimku tijekom balkanskih ratova. U takvu je ozračju Seton-Watson pokušao biti neutralan. Tijekom aneksijske krize osudio je huškačko pisanje pojedinih britanskih novina, ali nije oprostio ni austrijskoj strani, bilo državnim službenicima ili nekim medijima, što su doveli u pitanje britanski moral u međunarodnoj politici. Potaknut napadima bečkog tiska, koji se često puta koristio propagandnim stereotipom o »perfidnom Albionu« i postavljao pitanja o položaju Iraca ili o britanskim kolonijama, odgovorio je manjom brošurom Britische Politik und Balkankrise (Wien-Lepizig, 1909). Tom je prigodom poručio da bi južnoafričko ujedinjenje moglo biti »sretno pretskazanje« za ujedinjenje južnih Slavena pod habsburškim žezlom!

Djelomično su se Pilar i Seton-Watson slagali i u ocjeni starčevićanstva. Riječ je o utjecajnoj ideologiji koja je bila vezana uz djelovanje Ante Starčevića (1823-1896), jednog od utemeljitelja Stranke prava i najpopularnijeg političara. Ta je stranka bila simbol hrvatskog nacionalizma, najdosljedniji pristaša ideje stvaranja hrvatske nezavisne države i suvremenoga hrvatskog nacionalnog identiteta. Njezino djelovanje, često puta radikalno, izazivalo je različita reagiranja. Pilar je zapisao: »/.../ kao što Seton Watson izpravno opaža, Starčević preziraše suvereno sve praktične mogućnosti u politici«. Nadalje, kritizirao je utjecaj prvaka Stranke prava na stvaranje antagonizma velikog dijela hrvatske javnosti prema Austriji, Ugarskoj i Srbima kao glavnim kočničarima nacionalne slobode i državne nezavisnosti. Za razliku od Starčevića, Pilarov politički program počivao je na reduciranju integralnoga nacionalnog programa. Nacionalni ciljevi trebali su biti provedeni s pomoću plana koji se temeljio na realnijoj procjeni situacije. U tom su smislu bile moguće zamisli o zadovoljavanju hrvatskih interesa isključivo u sklopu jednog autonomnog tijela unutar Habsburške Monarhije, ustupanje Rijeke ugarskoj državnoj upravi kao protuusluge za odricanje ugarskih prava na Hrvatsku i jamčenje pravne zaštite srpskoj etničkoj zajednici. Pilar je u toj ocjeni pokazao svoj politički pragmatizam u kojem Starčević nije imao odgovarajuće mjesto jer nije tražio saveznike pomoću kojih bi pronašao put za ostvarivanje nacionalnih ciljeva. Drugim riječima, Starčević i Stranka prava nisu postigli rezultate jer su vodili »negativni« program, za razliku od nekih drugih hrvatskih političara koji su bili skloniji traženju političkih kombinacija. Međutim, nije se moglo preći preko činjenice da je Starčević vrlo snažno utjecao na razvoj hrvatske državne svijesti kada je to bilo najnužnije, što je za Pilara bila neprijeporno pozitivna odlika političkog djelovanja. Sličnog je mišljenja bio i Seton-Watson, za kojega je u Hrvatskoj najznačajniji političar bio Strossmayer.

S izbijanjem Prvoga svjetskoga rata potpuno se izmijenila Seton-Watsonova percepcija. U novonastaloj situaciji on se posve okrenuo od modela reformirane Habsburške Monarhije prema ideji stvaranja nezavisne jugoslavenske države, koja bi kao saveznica članica pobjedničke Antante, postala »najsigurnija garancija mira na jugoistoka Europe«. Dok je Pilar smatrao da je životni interes Hrvata ostati pod habsburškom krunom, djelomično i zbog geopolitičkih te kulturnih veza s moćnom njemačkom sferom u srednjoj Europi, Seton-Watson predlagao je upravo suprotno. Jugoslavenski savez morao je biti u »novoj Europi« jedna od poluga zaustavljanja njemačkoga Drang nach Osten i promjena u gospodarsko-političkim odnosima. Rat je iskristalizirao sasvim oprečna stajališta dvojice neprijeporno lucidnih publicista, koji su nekoć dijelili mišljenje o nužnosti očuvanja cjelokupne Monarhije. U tim je okolnostima Pilar »kao pripadnik starodrevne Monarhije i privržen njoj odgojem i uvjerenjem« ostao dosljedan svojim pogledima, a Scotus Viator je prije svega podredio svoje stajalište interesima vlastite domovine, koja se našla na strani austro-ugarskih protivnika tijekom rata. Pilarova koncepcija se raspala, ali je ipak dugoročno pokazala svu neopravdanost tzv. balkanske orijentacije hrvatske politike u kojoj su prevlast i prevagu u odlučivanju odnijeli srpski političari. Seton-Watsonovi pogledi točno su uočili dotrajalost Austro-Ugarske i sve one preduvjete koji su vodili prema stvaranju nove jugoslavenske zajednice, ali je ipak njegovo uvjerenje u održivost takve zajednice bilo netočno jer se ponovilo iskustvo o međunacionalnoj neravnopravnosti i stalnom odgađanju demokracije. U pogledu Austro-Ugarske njegova je teza o južnoslavenskom pitanju bila objektivno postavljena jer je točno predvidio da habsburškoj dinastiji predstoji pad ako se ne promijeni unutarnja politika. Pilar je ispravno proricao podređeni položaj Hrvata unutar Jugoslavije pod vladavinom srpske dinastije. Na njegovu žalost morao je osobno doživjeti potvrdu svojih predviđanja, represiju novoga režima i pod nerazjašnjenim okolnostima skončati svoj život. Seton-Watsonu je preostalo da uskoro počne kritički razmišljati zašto su u jugoslavenskoj državi prevladala nepovoljna kretanja. Brzo je shvatio prirodu srpske imperijalne politike i njezinu upornu težnju da dominira u jugoslavenskoj zajednici.

L. v. Südland (Ivo Pilarš, Južnoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja, izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 19432, Šizvorno izdanje: Die südslawische Frage und der Weltkrieg. Übersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems, Wien, 1918).

Dr. Juričić ŠIvo Pilarš, Svjetski rat i Hrvati. Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata, Zagreb, 1915, p. 39.

R. W. Seton-Watson, The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy, Constable & Co. Ltd, London, 1911.

R. W. Seton-Watson, Die südslawische Frage im Habsburger Reiche, Meyer&Jessen, Berlin, 1913.

R. W. Seton-Watson, Absolutism in Croatia, Constable & Company Ltd., London, 1912.

R. W. Seton-Watson i Jugoslaveni. Korespondencija 1906-1941, vol. 1 1906-1918, Sveučilište u Zagrebu - Institut za hrvatsku povijest i Britanska akademija, Zagreb - London, 1918.

Hugh Seton Watson, »Robert William Seton-Watson i jugoslavensko pitanje«, Časopis za suvremenu povijest, vol. 2, Zagreb, 1970.

Ferdo Šišić, »Mr. Seton Watson«, Obzor, br. 122, Zagreb, 1920.

Dr. L. Lenard, »Janez Krek i Seton Watson o trializmu«, Obzor, br. 146, Zagreb, 1936.

Ivanov (Milivoj Dežman), Južnoslavensko pitanje (The Southern Slav Question), Dionička tiskara, Zagreb, 1918, p. 67.

Zlatko Matijević, »Političko djelovanje dr. Ive Pilara i pokušaj rješavanja Južnoslavenskog pitanja u Austro-Ugarskoj monarhiji«, Godišnjak Pilar. Prinosi za proučavanje života i djela dra. Ive Pilara, vol. 1, Zagreb, 2001.

Zlatko Matijević, »Tri dokumenta iz godina 1917. i 1918.«, Godišnjak Pilar. Prinosi za proučavanje života i djela dra. Ive Pilara, vol. 2, Zagreb, 2002.

Srećko Lipovčan, »Životopis Ive Pilara«, Godišnjak Pilar. Prinosi za proučavanje života i djela dra. Ive Pilara, vol. 1, Zagreb, 2001, 269-272. Mladen Švab, »Spomen na Ivu Pilara«, Matica. Časopis Hrvatske matice iseljenika, br. 5, 1993, 20-21.

Mirjana Gross, »Hrvatska uoči aneksije Bosne i Hercegovine«, Istorija XX. veka, Zbornik radova III., Beograd, 1962, 153-275.

Mirjana Gross, »Hrvatska politika velikoaustrijskog kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda«, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb, 1970, 9-74.

Robin Okey, The Habsburg Monarchy c. 1765-1918, European Studies Series, Macmillan Press Ltd, London, 2001.