VELIKA BRITANIJA I HABSBURŠKA MONARHIJA

Od sredine 19. stoljeća do 1918. godine

Zoran Grijak

O političkim odnosima Habsburške (Austro-Ugarske) Monarhije i Velike Britanije u nas se vrlo malo pisalo i to uglavnom o razdoblju I. svjetskog rata, kada su ti odnosi bili na najnižoj razini. Zoran Grijak, znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest, u svojem prilogu donosi podatke koji opovrgavaju tezu o »uvijek lošim odnosima« između dviju država i pokazuju da se stajalište britanske politike prema Monarhiji kretalo od afirmacije do potpune negacije, od zauzimanja za austrougarsku dominaciju na Balkanu u doba i nakon velike istočne krize 1875-78. do zagovora posvemašnje destrukcije podunavskog Carstva nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. i vezivanja Austrije uz Njemačku, koju su britanski političari shvaćali kao izravnu prijetnju svojim interesima u Europi i na Istoku.

Problematika odnosa između Velike Britanije i Habsburške (od 1867. Austro-Ugarske) Monarhije u hrvatskoj je historiografiji prilično zanemarena. Je li tomu razlog uvriježeno mišljenje da je britanska politika prema Habsburškoj Monarhiji, a samim tim i prema Hrvatskoj kao njezinu integralnom dijelu, bila oduvijek »neprijateljska«, usmjerena prema dezintegraciji toga srednjoeuropskoga multinacionalnog i multikonfesionalnog carstva sve do njegove propasti 1918. godine? Ili se razlog nalazi u pretpostavci da je Velika Britanija manje utjecala na položaj Monarhije u Europi i njezinu budućnost od primjerice Njemačke, Francuske, Italije i Rusije? Obje su pretpostavke pogrešne. Niti je Velika Britanija kontinuirano težila prema uništenju Austro-Ugarske Monarhije, niti je britanska politika bila manje važna za njezin međunarodni položaj od politike ostalih velesila. Uostalom, Velika Britanija je Austro-Ugarskoj Monarhiji osigurala mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu 1878, otvorivši joj time put prema Balkanu. Procijenivši da je dominacija Monarhije na Balkanu manje ugrožava od dominacije Rusije, Velika Britanija je na spomenutom kongresu poduprla Njemačko Carstvo u stvaranju barijere ruskom prodoru na Balkan i izlasku na topla mora. Poslije dolazi do radikalnog obrata u britanskoj politici. Koji su bili razlozi temeljite preobrazbe odnosa Velike Britanije prema Austro-Ugarskoj? Posebice je teško odgovoriti na to pitanje ako se uzmu u obzir goleme simpatije engleske javnosti, uglednih političara, književnika i drugih javnih djelatnika prema Monarhiji i svemu što je ona u političkom, ali i u kulturnom i civilizacijskom smislu značila. Prije prelaska na razmatranje toga zanimljivog pitanja valja reći da se njime bavio Harry Hanak u knjizi Great Britain and Austria-Hungary during the First World War. A study in the Formation of Public Opinion (London, New York - Toronto, 1962). U toj knjizi naznačen je najprimjereniji istraživački pristup problemu, pokušaj promatranja problematike britansko-austrougarskih odnosa tako da se sferi visoke politike pristupi na kraju, nakon istraživanja odnosa istaknutih visoko obrazovanih i socijalno visoko pozicioniranih pojedinaca prema Austro-Ugarskoj Monarhiji i pojedinim nacijama koje su je tvorile. Ti su pojedinci uvelike oblikovali držanje britanske javnosti prema Monarhiji, a znatnim dijelom utjecali i na oblikovanje britanske politike prema njoj, premda sami nisu uvijek bili izravno politički angažirani.

Bosansko-srijemski (đakovački) biskup Josip Juraj Strossmayer (1815-1905)

Velika Britanija i Mađari

Od svih su nacija u Austro-Ugarskoj Monarhiji u Velikoj Britaniji najpopularniji bili Mađari, pa je i literatura o Ugarskoj bila prilično opsežna. Godine 1849. londonski odvjetnik J. Toulmin Smith napisao je knjigu u kojoj je analizirao sličnosti između engleskog i ugarskog ustavnog razvoja. Mađari su, prema mišljenju uglednih engleskih pravnika, imali sličan razvoj parlamentarno-monarhijskog sustava, imali su čak i svoju Magna chartu (ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. izdaje 1222. Zlatnu bulu - 31 članak - kojom ograničava svoju vlast u korist plemstva; samo sedam godina prije 1215, engleski kralj Ivan Bez Zemlje izdao je povelju pod naslovom Magna charta libertatum, kojom je dotada apsolutnu vlast podijelio s plemstvom, što se smatra začetkom parlamentarnog života u Europi). J. Toulmin Smith usporedio je ta dva dokumenta u djelu Parallels between the Constitution and the Constitutional History of England and Hungary (London, 1849). Mnogi mađarski aristokrati posjećivali su Englesku i govorili engleski jezik, a neki su čak završili studij na Oxfordu i Cambridgeu. Mnogi Englezi posjetili su Ugarsku i napisali putopisna djela (Richard Bright, Travels from Viena through Lower Hungary, Edinburgh, 1818; F. S. Beudant, Travels in Hungary in 1818, London, 1823; H. Ellen Browning, A Girl’s Wanderings in Hungary, London, 1897; John Paget, Hungary and Transylvania, London, 1839). Godine 1906. delegacija Kluba 80 (dio Liberalne stranke) posjetila je Ugarsku na poziv Nezavisne stranke. Kada su se vratili u Englesku, napisali su knjigu u kojoj su opisali svoje dojmove (The Eighty Club, Hungary, its People, Places and Politics, London, 1907). Najveći dio vremena proveli su slušajući govore o sličnosti između engleskog i ugarskog ustava. Druge su nacije u knjizi bile jedva spomenute. Prešućena je činjenica da je izborno pravo u Ugarskoj jedno od najrestriktivnijih u Europi. Međutim, nisu svi dijelili entuzijazam političara iz Liberalne stranke. Putnik i diplomat A. A. Paton brzo se razočarao, a isto tako R. W. Seton-Watson pola stoljeća poslije. Peter Evan Turnbull imao je nekoliko vrlo oštrih prigovora. (P. E. Turnbull, Austria, Vol. I-II, London, 1840). Plemstvo u Ugarskoj, tvrdio je, priča mnogo i bučno protiv austrijskog apsolutizma, ali se ne opredjeljuje za pobunu nego za pasivan revolt. Također je uočio da feudalna aristokracija u Ugarskoj prilično neuspješno nastoji njegovati zapadne doktrine i demokraciju. Zapravo, mađarska je aristokracija znala da bi uskoro nakon odvajanja od Austrije nastupilo razdoblje u kojem bi njezini dvorci bili zbrisani u divljoj revoluciji podložnika. Turnbull je uvidio da velika Ugarska može opstati samo u zajednici s Austrijom. Imao je veliko povjerenje u habsburšku dinastiju, odnosno u održanje Monarhije. Bio je uvjeren da će Habsburgovci uvijek naći put do svojih podanika, jer je njihova vlast bila određena vrsta paternalizma s javnom privolom. Na temelju takva uvjerenja nije vjerovao u mogućnost revolta u Ugarskoj. Ugarska vlada trudila se promicati propagandu u Engleskoj objavljivanjem prigodnih knjiga. Jedna od njih bila je The Millenium of Hungary and its People (Budimpešta, 1897), koju je izdao ministar trgovine kao predsjednik odbora Milenijske nacionalne izložbe. Louis Felberman, koji je upravljao Ugarskim društvom u Londonu, također je bio energičan propagator. U Londonu je organizirao proslavu u povodu 40-e obljetnice krunidbe Franje Josipa I. i u povodu toga napisao promidžbeno djelo (L. Felberman, British Tribute to Hungary and its King, London, 1907). Prije je napisao nekoliko knjiga i pamfleta, od kojih je najznačajnija Hungary and its people (London, 1892). U toj knjizi iznijeta je teza da Mađari nisu vladajuća nacija u Ugarskoj na temelju osvajanja i brojčane snage, nego na temelju intelektualne nadmoći. Felbermanova knjiga također je značajna zbog opisa Slovaka, vjerojatno prvog prije pojave Seton-Watsonova djela. Felberman je ustvrdio da oni koji tvrde kako je neznanje ruskog naroda posljedica zanemarivanja od ruske vlade trebaju pogledati na njihove rođake Slovake, koji su im slični po jeziku i karakteru. Mađari su ih ostavili u punom uživanju slobode, omogućili im iste povlastice i nastojali oko njihove naobrazbe. Felberman na temelju izloženih krajnje tendencioznih teza dolazi do zaključka o inferiornosti Slavena s obzirom na Mađare. Knatchbull-Hugesson također je pristao uz rasističke teze napisavši da su Mađari kao superiorna rasa nametnuli svoju kulturu manje razvijenim rasama. U povijesti Ugarske i razvoju njezinih institucija našao je samo izraz mađarskih ideja u kojoj ostale nacije nisu imale nikakvu tvorbenu ulogu (The political Development of the Hungarian Nation, London, 1908, Vol. I).

William Ewart Gladstone, engleski državnik (1809-1898)

Spoznaje Britanaca o nevladajućim nacijama u Austro-Ugarskoj Monarhiji - simpatije prema Česima

Informacije o drugim dijelovima Dvojne Monarhije bile su znatno oskudnije. Vrlo je malo Engleza ikada čulo za Slovence ili za ustavni sporazum između Hrvata i Mađara 1868. Bosna i Hercegovina pojavila se dvaput u britanskim dnevnicima: u vrijeme održavanja Berlinskoga kongresa 1878. i u vrijeme aneksije 1908. Glede Češke situacija je ipak bila drukčija, jer se na nju osvrnuo već Turnbull, koji je pisao o popularnosti češkog jezika među svim klasama i o potpunom neuspjehu vlade da iskorijeni njegovu uporabu. Zadaću potpunijeg upoznavanja svijeta s Češkom vrlo je uspješno obavio grof Francis Lützow. On nije bio ni član germaniziranoga češkog plemstva, ni potomak jednoga od paladina Ferdinanda II. Njegova je obitelj došla iz sjeverne Njemačke u Češku u 18. stoljeću, ali je vrlo brzo prihvatila češki nacionalni osjećaj. Lützow je stupio u diplomatsku službu, a 1873. poslan je u London. Zaprepastilo ga je neznanje Engleza o Česima i češkoj povijesti te je napisao monografiju o Janu Husu i husitskim ratovima, povijest Praga i Češke te povijest češke književnosti na engleskom jeziku. Češko izdanje posljednje knjige u Austro-Ugarskoj bilo je konfiscirano. Lützow je 1908. pomogao otvaranje češke sekcije na Austrijskoj izložbi u Londonu. Svojim djelovanjem potaknuo je interes za Češku u Engleskoj, jer su se Englezi počeli interesirati za češku povijest. C. Edmund Maurice napisao je djelo Bohemia (London, 1896), kao dio serije (niza) The Story of the Nations. Biskup Mandell Creighton u djelu A History of Papacy during the Period of the Reformation (5. vols., 1882-1894), H. H. Milmann u History of Latin Christianity (6. vols., 1854-1855) i James Brice u The Holy Roman Emire (London, 1864) pridonijeli su stvaranju simpatija za Češku, posebice za Karla IV. Luksemburškog i J. Husa. Rani češki propagandisti mogli su se utješiti činjenicom da spoznaje o drugim zemljama Habsburške (Austro-Ugarske) Monarhije, ili čak o Monarhiji kao takvoj, nisu bile mnogo veće. Bilo je nekoliko povijesti prevedenih s njemačkog ili francuskog, ali one nisu sezale dalje od početka ili sredine 19. stoljeća. Od velike važnosti bila su djela Sidneyja Whitmana, The Realm of the Habsburgs (London, 1893), Francisa Gribblea, The Life of the Emperor Francis Joseph (London, 1914), Geoffreya Dragea, Austria-Hungary (London, 1909), R. Mahaffyja, The Emperor Francis Joseph (London, 1910) i G. E. Mittona, Austria-Hungary (London, 1914).

Kraljica Viktorija s članovima kraljevske obitelji

Velika Britanija i Hrvati - korespondencija J. J. Strossmayera i W. E. Gladstonea (1875-1882)

Hrvatski politički čimbenici bili su isključeni iz diplomatskog okružja u kojem su se donosile odluke o sudbini europskog dijela Osmanskog Carstva, dakle i o sudbini najzapadnijih osmanskih pokrajina Bosne i Hercegovine, u kojem britanska diplomacija sudjeluje vrlo aktivno. U analizi međunarodnog aspekta velike istočne krize (1875-78) ipak izranja osoba koja je, koristeći se velikim međunarodnim ugledom, pokušala usmjeravati odlučivanje velikih sila o Balkanu i Bosni i Hercegovini u skladu sa svojim političkim koncepcijama. Bio je to Josip Juraj Strossmayer (1815-1905), bosansko-srijemski (đakovački) biskup od 1850. do 1905. godine, kojega je sudjelovanje na I. vatikanskom saboru 1869/1870. učinilo glasovitim u cijeloj Europi. Strossmayerov odnos prema austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. bio je vrlo proturječan. Za razdoblje u kojem je oponirao austrougarskom zauzeću posebice je važna njegova korespondencija s glasovitim engleskim državnikom Gladstoneom. William Ewart Gladstone (1809-1898) bio je ministar predsjednik od 1868. do 1874, a zatim od 1880. do 1885. i od 1892. do 1894. godine. U doba bosanskohercegovačkog ustanka na vlasti je bio kabinet Benjamina Disraelija, pa Gladstone svoja stajališta u pismima Strossmayeru oblikuje iz oporbene perspektive. U pismu upućenom Gladstoneu iz Đakova 1. listopada 1876. Strossmayer je odbacio bilo kakvu mogućnost reformi Osmanskog Carstva na kojima su inzistirale neke europske sile te se zauzeo za protjerivanje Osmanskog Carstva iz Europe. Isticao je da su kršćanstvo i islam stvorili potpuno različit sustav kulturnih, socijalnih, gospodarskih i drugih vrijednosti, pa je njihova koegzistencija moguća samo uz primjenu sile koja osigurava dominaciju jedne od strana. Govoreći o islamu, tvrdio je da je Kuran, na kojem je u zakonodavstvu i upravi utemeljeno Osmansko Carstvo, apsolutno nesposoban vladati kršćanskim pučanstvom. U propadanju osmanske vlasti na Balkanu Strossmayer je nazirao djelovanje Providnosti, povezujući taj proces s ozbiljenjem svoje ideje o ostvarenju južnoslavenskog zajedništva. Posebice važnu ulogu u kulturnom povezivanju južnih Slavena i njihovu privođenju razini europske kulture namijenio je Hrvatima, kao jedinom južnoslavenskom narodu koji posjeduje potrebne institucije za ozbiljenje te zadaće. Pritom je mislio napose na Sveučilište u Zagrebu, prvu visokoškolsku ustanovu na južnoslavenskom prostoru, utemeljeno 1874. Ulogu kreatora novoga političkog sustava u Europi, koji je trebala iznjedriti propast Osmanskog Carstva u Europi, Strossmayer je namijenio Velikoj Britaniji. O svojem viđenju britanske povijesne misije na Balkanu pisao je Gladstoneu 24. listopada 1876: »Bog je Englesku tako položio u Europi da je ona s njom povezana tisućama niti, dok ju je istovremeno njezin otočni položaj odvojio od svih sitnih strasti i sitničavih svađa i učinio najprikladnijom i najpozvanijom baviti se mirovnom arbitražom. Takva uloga je časna, ali i delikatna i dogovorna. (...) Ja želim cijelom dušom i čitavim srcem da Engleska svoju časnu zadaću u cijelosti shvati i ispuni.« U odgovoru biskupu Strossmayeru 5. studenog Gladstone kritizira pisanje filoturski raspoloženog tiska u Londonu, koji, isticanjem ruskih zločina u Turkestanu, želi izjednačiti Turke i Ruse, premda su Rusi »(...) ostali jedini koji se bore za pravednu stvar«. Glede razrješenja cjelokupnoga kompleksa istočnog pitanja Gladstone iznosi uvjerenje da će stvari krenuti dobro, jer je engleska vlada predala ostalim velesilama projekt o administrativnoj autonomiji. No, upozorava na ljubomoru među velikim silama od koje valja strepiti. Ističe kao proturječno kod Engleza da se stalno žale na pretpostavljenu ili stvarnu rusku agresiju, a s druge strane imaju prikrivene misli o tome da bi Engleska trebala zauzeti Egipat, možda Kretu, da bi sačuvala put prema Zapadnoj Indiji. To bi prema Gladstoneovu uvjerenju bio zločin i ludost. Nadalje, od Strossmayera traži što više informacija kako bi se omogućilo napredovanje lokalne autonomije u Bosni i Hercegovini i Bugarskoj. U pismu od 15. prosinca 1876. govoreći o svrsi upletanja velikih sila u istočno pitanje upozorava da valja postići zamjenu osmanskog režima i javne vlasti, jer bi bez takve supstitucije bilo kakve reforme, pa čak i najradikalnije, bile bezvrijedne. Nakon uklanjanja osmanskog režima predvidio je autonomiju ili privremeno stanje s predviđanjem nekoga stranog režima. U tome je vidio puno zla i opasnosti, jer bi Rusija »tada imala svoju priliku«. No, ipak je izrazio nadu da će gotovo svi u Europi imati na srcu tu složenu situaciju i da će se postići gotovo savršena autonomija, koja će biti temelj za novu budućnost. Korespondencija Strossmayer - Gladstone iznimno je važna za proučavanje hrvatsko-britanskih veza u 19. stoljeću. Strossmayerova pisma Gladstoneu objavljena su u dodatku njemačkog izdanja knjige R. W. Seton-Watsona, Die südslawische Frage im Habsburger Reiche (Berlin, 1913, 589-630), koja je prvi put objavljena 1911. pod nazivom Southern Slav Question. Zbog osjetljivosti svojega položaja prema turkofilski raspoloženoj mađarskoj vladi Strossmayer nije pristao na Gladstoneov prijedlog da se njihova korespondencija odmah objavi. Produbljivanju Strossmayerovih veza s Gladstoneom u doba istočne krize (1875-1878) snažno su pridonijeli ugledni predstavnici Anglikanske crkve, među kojima se posebice isticao propovjednik puseytske tradicije Canon Liddon, koji je 1876. posjetio Balkan da bi uspostavio osobne veze s istočnim kršćanima. Pratio ga je svećenik Malcolm MacColl, koji je bio usko povezan s Gladstoneom. Nakon povratka iz Srbije posjetili su Strossmayera u Đakovu. Strossmayer im je tom prigodom izrazio osvjedočenje da su bilo kakve nade o rekonstrukciji osmanske vlasti na Balkanu iluzorne te se zauzeo da se Bosna i Hercegovina povjeri Srbiji i Crnoj Gori jer će to više nego bilo što drugo stvoriti barijeru protiv ruskih nastojanja i približiti Englesku južnim Slavenima. U pismima Gladstoneu Strossmayer je kritizirao englesko-ruske sporove oko utjecaja na Istoku, koji su engleskog ministra predsjednika Benjamina Disraelija potaknuli na zaoštravanje odnosa s Ruskim Carstvom. Strah Velike Britanije da će Rusija zauzeti Carigrad i moreuze te time ugroziti britanske kolonijalne posjede u Aziji, Strossmayer je držao djetinjastim, ističući da je britanski primat na moru neosporan, ali da ga valja usklađivati s općim interesima. Strossmayerovo inzistiranje na britansko-ruskom savezništvu uključivalo je toleranciju prema realizaciji ruskih planova na Balkanu i bilo je u suprotnosti s austrougarskom istočnom politikom, kojoj je cilj bio dominacija Austro-Ugarske na Balkanu. To je također bio razlog što Strossmayer nije nikako htio da se njegova korespondencija s Gladstoneom objavi. Zanimljivo je da je posrednik u komunikaciji između Strossmayera s jedne te Liddona i MacColla s druge strane, bio glasoviti katolički teolog J. Döllinger, koji je nakon odbijanja prihvaćanja odluka I. vatikanskog sabora i izopćenja iz Katoličke crkve 1871. bio jedan od inicijatora osnutka starokatoličke crkvene zajednice. S obzirom na okolnost da su Strossmayerova stajališta o ulozi velikih sila u preustroju Balkana u razdoblju od 1875. do 1878. vrlo kontroverzna, valja upozoriti na pokušaj njihove interpretacije hrvatskog političara, povjesničara umjetnosti i predstojnika odjela za bogoštovlje i nastavu Isidora Kršnjavoga. U svojim Razgovorima s biskupom Strossmayerom (rukopis iz 1920) Kršnjavi je zabilježio da je Strossmayer glede Balkana imao veličanstven program za habsburšku dinastiju da se nađe na čelu balkanske federacije. Iz Strossmayerova kazivanja Kršnjavomu može se zaključiti da je u Ruskom Carstvu vidio glavnu prijetnju opstojnosti Monarhije, a da je ujedinjenje južnih Slavena unutar Monarhije držao garancijom protiv ruskog prodora na Balkan. Poslije je promijenio mišljenje te predlagao da se Bosna i Hercegovina povjere na upravu Srbiji i Crnoj Gori, uvidjevši da vrhovi Austro-Ugarske Monarhije ne žele prihvatiti federalni model koji bi omogućio nacionalnu i političku afirmaciju južnih Slavena unutar njezinih granica. Ustvrdivši da Monarhija ne želi provesti ujedinjenje južnih Slavena unutar svojih granica, upozorio je da će joj to donijeti propast, jer će se spoznaja o potrebi promjene takve pogrešne politike javiti prekasno, kada Rusi već budu u Galiciji. Na upit Kršnjavoga o namjerama Gladstonea i britanskih liberala, koji su u doba istočne krize 1875-1878. bili u opoziciji, pa im je utjecaj bio ograničen, Strossmayer je odgovorio vrlo neodređeno, da Gladstone misli osloboditi Balkanski poluotok i osnovati autonomije. Zapravo, riječ je bila o planu uspostave sustava autonomnih kneževina pod britanskim protektoratom. Kada je u prvoj polovici 1878. uvidio da se priključenje Bosne i Hercegovine Srbiji ne može ostvariti, Strossmayer je počeo zagovarati stvaranje autonomnih kneževina u sklopu Osmanskog Carstva, koje bi se nalazile pod zaštitom Velike Britanije. Njegova su se očekivanja s tim u vezi sasvim izjalovila, jer je Disraelijev kabinet lordu Salisburyju, britanskom predstavniku na Berlinskom kongresu, naložio da pruži punu potporu povjeravanju okupacijskog mandata Austro-Ugarskoj Monarhiji. Prema Razgovorima s biskupom Strossmayerom I. Kršnjavoga, uzroci Strossmayerova odustajanja od ideje okupljanja južnih Slavena oko Austro-Ugarske Monarhije nalaze se u protuslavenskom raspoloženju u to doba najutjecajnijeg političara Monarhije grofa Gyule Andrássyja (od 1867. ugarski ministar predsjednik, a od 1871. austrougarski ministar vanjskih poslova), koji je uključivanje novih teritorija napučenih Slavenima u Monarhiju držao opasnošću za održanje političke moći Ugarske i dualističkog sustava. U Strossmayeru se zaista nakon neuspjele revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. stvorilo uvjerenje da Hrvati od Monarhije ne mogu očekivati ništa dobro. Time valja objasniti njegovo stupanje u vezu s Gladstoneom, jednim od najistaknutijih predstavnika britanske politike toga doba. Strossmayerova očekivanja su se potpuno izjalovila jer su proturječila osnovnim postulatima britanske istočne politike, prema kojima je Austro-Ugarska barijera dvama ekspanzionizmima - njemačkom i ruskom. Cilj britanske politike bio je spriječiti obnavljanje saveza triju carstava: ruskoga, njemačkoga i austrougarskoga, koji bi umanjio utjecaj Velike Britanije u Europi i otežao ostvarivanje njezinih interesa na Istoku. No, odbijajući sklopiti pakt s Austro-Ugarskom Velika Britanija je sama pridonijela obnovi Trojecarskog saveza u lipnju 1881. Savez će teško funkcionirati zbog suprotnosti Austro-Ugarske (podupirane od Njemačke) i Rusije na Balkanu. Provedba britanske istočne politike napose se odnosila na suzbijanje ruskih političkih ambicija, odnosno na podupiranje austrougarske dominacije na Balkanu. Svojom izjavom u Domu lordova lord Salisbury je upozorio da je Rusija pokušala sve da bi postala baštinica Osmanskog Carstva, ali da je nakon prispjeća Austro-Ugarske Monarhije na Balkan sasvim sigurno da, i ako Osmansko Carstvo padne, Rusija neće vladati Bosporom. Prema suvremenoj izjavi lorda Selbornea, strah od panslavizma naveo je Veliku Britaniju da Austriju učini kandidatom za naslijeđe Carigrada.

Gyula Andrassy, ugarski državnik (1823-1890)

Aloys Lexa von Aehrenthal (1845-1912), ministar vanjskih posalova Austro-Ugarske monarhije od 1906. do 1912.

Utjecaj medija na oblikovanje predrasuda o Austro-Ugarskoj u Velikoj Britaniji

Premda su engleske novine imale dopisnike u Monarhiji i premda je u njima bilo mnoštvo pojedinosti koje su se odnosile na Monarhiju, bilo ih je malo sposobnih za analizu činjenica. Nekolicina Engleza koji su se zainteresirali za politički život u Monarhiji postali su žrtve austrijske ili mađarske propagande. Posebice se to dalo zamijetiti u slijepom prihvaćanju predrasuda Mađara i Nijemaca o češkom nacionalnom osjećaju, koji se ocjenjivao kao kombinacija vjerskog bigotizma, u korist rimokatolicizma, i saveza s Rusijom, u političkom odnosima. U Engleskoj je bilo opće razvijeno uvjerenje da Monarhija neće preživjeti smrt Franje Josipa I. (1830-1916). W. E. Gladstone je bio uvjeren da nema mjesta na karti Europe na koje bi se mogao staviti prst i reći da je tu Monarhija bila dobra. Ipak, engleski su političari vjerovali u očuvanje Monarhije, u kojoj su vidjeli protutežu njemačkim i ruskim ambicijama. Kada bi pogledali dalje na jug vidjeli bi grupu ratobornih nacija koje su Balkan učinile nesretnim mjestom u Europi i osjećali su da opstanak Monarhije sprječava proširenje kaosa i anarhije u Srednju Europu. Monarhija je u Engleskoj nametala svijest o sebi samo povremeno, u kontekstu prijetnji s Istoka, i tada se njezina opstojnost smatrala ne samo razložnom nego i nužnom. Takvo će se stajalište ipak postupno mijenjati i na kraju završiti u zagovaranju destrukcije podunavske velesile. O evoluciji odnosa Velike Britanije prema Austro-Ugarskoj najbolje svjedoči primjer dvojice istaknutih Britanaca, čija je znanstvena i publicistička djelatnost bila desetljećima vezana uz Monarhiju, njezinu kulturu, povijest i politiku.

Njemački car Wilhelm II. i austrijski car Franjo Josip I., saveznici u I.svjetskom ratu

Frano Supilo, hrvatski političar (1870-1917), prvak Stranke prava u Dalmaciji i Hrvatsko-srpske koalicije 1906-1909,

osnivač i važan sudionik Jugoslavenskog odbora

Od zauzimanja za rekonstrukciju do zagovora potpune destrukcije Austro-Ugarske Monarhije

Henry Wickham Steed rodio se 1871. u Long Melfordu u Suffolku, a umro 1956. u Wootonu kod Woodstocka u Oxfordschireu. Bio je liberalno politički orijentiran. Da bi se pripremio za novinarsku karijeru otišao je studirati u Njemačku i Francusku. Prve novinarske uspjehe postigao je u Njemačkoj. Studirao je u Jeni i Berlinu te postao progermanski raspoložen, ali se tijekom boravka u Parizu i nekoliko godina koje je proveo u Rimu kao dopisnik The Timesa udaljio od njemačkog utjecaja. U Rimu ga je zaokupio problem Austro-Ugarske i 1902. poslan je u Beč. Nije se vratio u Englesku sve do studenog 1913. U Beču je postigao iznimno poznavanje Monarhije, rezultat kojega je bila knjiga The Habsburg Monarchy (1913) Također je napisao dio članka o Monarhiji za izdanje Encyclopaedia Britannica iz 1911. Trudio se shvatiti Habsburšku Monarhiju, otkriti veze koje drže na okupu njezine nacije i njezina suverena, upozoriti da bi destrukcija Austro-Ugarske teško mogla proći bez izazivanja europskih trzavica i dokazati da bi s umjerenom skrbi za budućnost od dinastije Carstvo moglo preživjeti i još čvršće se konstituirati. Otkrio je da su u Austro-Ugarskoj Monarhiji mnoge stvari drukčije nego što se izvanjski čine, da mnoge institucije obavljaju drugo nego svoju primarnu funkciju. Shvatio je da je habsburška dinastija nešto potpuno drukčije od zapadnoeuropskih kraljevskih kuća, da Carevinsko vijeće u Beču ili Parlament u Budimpešti nisu analogni britanskom Parlamentu, da opće izborno pravo ima drukčije značenje u Austriji i da je Austro-Ugarska država poput nijedne druge. Odbio je prihvatiti mišljenje Palackoga da je Monarhija doduše korisna, ali je u osnovi država ropotarnica sastavljena od gomile slomljenih fragmenata. Nije vjerovao ni u to da bi se brojni narodi i zemlje Monarhije mogli odijeliti bez izvanjskog pritiska. Uviđao je da car Franjo Josip I. nije ustavni monarh, ali je unatoč tomu smatrao da je vitalna i aktivna snaga Monarhije spremna činiti dobro. Krizu Monarhije shvaćao je prije kao krizu rasta nego kao krizu propadanja. Uz izdanje svoje knjige The Habsburg Monarchy iz 1919. priznao je da je njegova knjiga u početku bila prijateljsko izlaganje činjenica koje je težilo prema konstruktivnoj kritici, ali da je sve više i više postajalo optužba. Ta je knjiga, zapravo, bila ogledalo njegova osobnog razvoja, njegova intelektualna i politička autobiografija. U njoj se nalaze mnoge kontradiktorne ideje. Politiku Habsburgovaca ocijenio je kao uzvišeni oportunizam u potrazi za nepromjenjivom dinastijskom idejom. Tvrdio je da je pravi uzrok kolapsa Habsburgovaca u tome što su vlast temeljili na etičkom kodeksu neprihvatljivom za svoje podanike, utemeljenom na rastućoj svijesti o vlastitim pravima i moći, kao da vladaju azijskim sultanatom. Poput mnogih istaknutih osoba i Steed se zainteresirao za zagrebački tzv. veleizdajnički proces 1908. i za bečki tzv. Friedjungov proces godinu dana poslije, nalazeći u njima dokaz o korumpiranosti carskog sudstva i moralnoj ruiniranosti Carstva. U svojoj je autobiografiji ustvrdio da je vrlo dugo vidio smisao dualističkog sustava, sve do sloma mađarskog otpora carskom autoritetu, pod prijetnjom uvođenja općeg prava glasa koje je austrijski parlament izglasovao tijekom vojne krize 1906. Dualistički sustav Monarhije Steed je interpretirao kao ekvilibrij, savez austrijskih Nijemaca i Mađara koji dijele moć s carem, povezan s Berlinom. Poraz Austrije od Pruske kod Kraljičina Graca (Königgrätza) 1866. prisilio je Franju Josipa I. na kompromis s Mađarima. Pod utjecajem F. Beusta pristao je na Deákov prijedlog o ustroju Monarhije. Nagodba iz 1867. Mađarima je dala slobodne ruke u zemljama krune sv. Stjepana. Međutim, Mađarima je trebala carska pomoć u provedbi politike represije nad nemađarskim nacijama i na tome se temeljio utjecaj Franje Josipa I. u Ugarskoj. On je uvijek bio spreman pomoći Mađarima, zahtijevajući zauzvrat slobodne ruke u oblikovanju vojne i diplomatske politike Carstva. Austrijski su pak Nijemci uviđali da kao manjina mogu vladati austrijskom polovicom Carstva (Cislajtanijom) samo uz oslonac na Njemačku, što je uvelike utjecalo na oblikovanje vanjske i unutarnje politike Carstva. Dominacija austrijskih Nijemaca u političkom životu Austrije stvorila je političku situaciju u kojoj Franjo Josip I. nije mogao, čak i da je htio, voditi protunjemačku politiku. Nagodba je bila taktički potez i možda ju je Franjo Josip I. namjeravao izigrati jednom kad zadobije supremaciju u Njemačkoj, ali poraz Francuske u ratu s Pruskom kod Sedana 1870. i proglašenje Njemačkog Carstva predalo je njegovu politku osvete za poraz iz 1866. »limbu neispunjenih nada«. Franjo Josip I. uviđao je da ga dualistički sustav veže uz Njemačku i stoga je ponovno pokušavao postići slobodu akcije dopustivši si krunidbu u Pragu, međutim to je prouzročilo takvu konsternaciju u dualističkom taboru da su se udružili suparnici Beust i Andrássy i uz pomoć Bismarcka prisilili cara da povuče češki reskript. To razumijevanje (između Austro-Ugarske i Njemačke) bilo je djelotvorno učvršćeno Dvojnim savezom iz 1879. (godine 1882. stvoren je Trojni savez Njemačke, Austro-Ugarske i Italije; produžen 1887, 1901, 1902). Franjo Josip I. bio je zadovoljan novom ustavnom formom dokle god su Mađari uviđali da je ono što su postigli 1867. maksimum. Smatrao je važnim da dvije vladajuće nacije osiguravaju regrute za vojsku, odnosno novac za uzdržavanje zajedničkih institucija. Međutim, kada su austrijski Nijemci i Mađari zaboravili taj bitni uvjet njegove supremacije pribjegao je zastrašivanju prijeteći savezom s podčinjenim nacijama. Mađarska vojna kriza i uvođenje općeg prava glasa u Austriji, povezani s poboljšanjem položaja podčinjenih nacija, doveli su u opasnost dualistički sustav, prvi put nakon njegove inauguracije 1867. Franjo Josip I. bio je vrlo zahvalan Bismarcku zbog potpore na Berlinskom kongresu 1878, na kojem je Austro-Ugarska, naišavši i na potporu Velike Britanije, dobila mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine. Međutim, Bismarck je dobro znao što radi. Monarhija se od tada okreće balkanskoj politici, što ju dovodi u sukob s Rusijom i odvraća joj pozornost od Srednje Europe. Premda je H. W. Steed u prvom izdanju svoje monografije govorio optimistički o budućnosti Monarhije, njegova je knjiga sama po sebi bila vrlo daleko od optimizma. I dok je R. W. Seton-Watson britanskoj javnosti još uvijek dokazivao da je postojanje Monarhije europska potreba, Steed je izgubio iluzije i s osjećajem nadolazeće katastrofe napustio Beč u srpnju 1913. Prema njegovu mišljenju aneksija Bosne i Hercegovine bila je mnogo više od međunarodne krize. Smatrao ju je konačnom prekretnicom u životu Monarhije, pokušajem austrijskih Nijemaca, Mađara i Berlina da Monarhiju zavade sa Slavenima. To je također bio prvi korak u njemačkom putu na istok, prva spojnica na liniji Berlin - Bagdad (»Austria and Europe«, Edinburgh Review, January 1917, 1-22; »What is Austria?«, Edinburgh Review, October 1917, 364-385; New Europe, 10 January 1917). U članku »What is Austria?« Steed je izložio interpretaciju da je postupni uspon slavenskih nacija u Dvojnoj Monarhiji, uz nadmoć njemačke manjine u Austriji i mađarske manjine u Ugarskoj te potpadanje pod utjecaj Njemačkog Carstva, usmjerilo Habsburgovce na prihvaćanje protusrpske i protujugoslavenske politike, što je spriječilo takvo rješenje južnoslavenskog pitanja koje bi Habsburgovce ostavilo gospodarima u svojoj kući i omogućilo im da vode neovisnu politiku u Europi. Ključna točka u tom procesu bila je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. Austrougarski ministar vanjskih poslova Aloys Lexa von Aehrenthal smatrao je da je aneksija pretpostavka neovisnije habsburške politike. Uvidjevši pogrešku, pokušao je, premda prekasno, ublažiti njezine posljedice. Prema Steedovu mišljenju Aehrenthalovom smrti nestala je jedina moguća zapreka vođenju politike podčinjavanja Srbije kao pretpostavci za otvaranje puta Njemačkoj prema istoku. Bio je uvjeren da je »prusijanizacija« Njemačke prijetnja svijetu. Njemačka je težila prema ekspanziji i Steed nije dvojio o tome da neće prezati ni od ratnoga konflikta da postigne taj cilj. Prema Steedu koncepcija njemačke civilizacije (kulture) temeljila se na napoleonskom principu, koji je u osnovi bio ekspanzivan. Pitanje idealizma i britanski interesi kod Steeda su bili pomiješani. Bio je liberal, nacionalist i križar za prava podčinjenih, simpatizer radničkog pokreta, ali ne i internacionalnog socijalizma. Htio je da Britanija postane zaštitnica manjih slavenskih nacija. Smatrao je da Rusija sa svojom pravoslavno-bizantskom tradicijom nije za to pozvanija od Britanije. Nije se bojao balkanizacije srednje Europe, jer je bio uvjeren da će države nasljednice Austro-Ugarske moći živjeti jedne pokraj drugih u miru. Garanciju za neovisnost država koje su se trebale iznjedriti »iz umirućeg tijela« Austro-Ugarske vidio je u njihovu trajnom protunjemačkom raspoloženju. Steedovo političko sazrijevanje i oblikovanje njegova odnosa prema Austro-Ugarskoj Monarhiji primjer je političkog oblikovanja i sazrijevanja dijela politički angažiranih britanskih intelektualaca njegova doba čije je stajalište prema Austro-Ugarskoj u početku bilo pozitivno, a zatim evoluiralo i slijedeći osnovne smjernice britanske politike završilo u angažmanu za njezinom destrukcijom. Pritom je ključna bila aneksija Bosne i Hercegovine, kojom se austrougarska politika vezala uz Njemačku i time prema britanskom viđenju stvari iznevjerila zadaću koju joj je namijenio Berlinski kongres, da bude tampon između Njemačke i Rusije i time jamči sigurnost Velike Britanije na Istoku. Sličan se, no zanimljiviji, u analitičkom smislu bogatiji i za opstanak Austro-Ugarske iskrenije zauzet, ali u završnici identičan razvojni put nalazi kod Steedova suvremenika R. W. Seton-Watsona.

Robert William Seton-Watson (1879-1951), britanski povjesničar i publicist

Robert William Seton-Watson bio je istaknut britanski političar mlađeg naraštaja, škotskog podrijetla, koji je poznavao i shvaćao Austro-Ugarsku Monarhiju i njezine nacionalne probleme. Rođen je u Perthshireu 1879, a umro 1951. na otoku Skye na zapadnoj obali Škotske. Obrazovao se u Winchesteru i Oxfordu. Diplomirao je 1902. Iste godine objavljena je njegova monografija o Maksimilijanu I. (Maximilian I, Holy Roman Emperor, London, 1902) kojom je 1901. osvojio Stanhope Historical Essay Prize. Godine 1903. u Londonu je objavljen Seton-Watsonov prijevod djela Ferdinanda Gregoroviusa The Tombs of the Popes. Međutim, to nisu bila njegova prva djela. Godine 1898. u razdoblju kada je napuštao Winchester i pripremao se za Oxford napisao je mnogobrojne pjesme koje su objavljene pod naslovom Scotland for Ever! and other Poems (Edinburgh, 1898). Godine 1903. napustio je Englesku i otišao na studij u Pariz i Berlin. Godine 1905. došao je u Beč s namjerom da napiše povijest Austrije od stupanja na prijestolje Marije Terezije (1740). U zimskom semestru 1905/1906. bio je student Sveučilišta u Beču i pohađao predavanja iz opće povijesnih i književnih tema. O tom razdoblju njegova života iscrpni se podaci nalaze u djelu Gertrude Schopf Die österreichische-ungarische Monarchie und Seton-Watson (Beč, 1953). Odnosi između Austrije i Ugarske u predaneksijskom razdoblju bili su obilježeni sukobljavanjem Franje Josipa I. i ugarskog parlamenta, jer je ugarski parlament nastojao uvesti mađarski jezik kao službeni u vojsci u Ugarskoj. Ugarsko shvaćanje liberalizma i demokracije bilo je usko i restriktivno. Franjo Josip I. je, iskoristivši svoja kraljevska prava, raspustio ugarski parlament i pod prijetnjom uvođenja općeg prava glasa prisilio u Ugarskoj vladajuću Nezavisnu stranku na odustajanje od spomenutog zahtjeva. U Ugarskoj je reafirmiran stari izborni sustav, dok su u Austriji prvi izbori na temelju općeg prava glasa održani 1907. Poput mogih austrijskih političara Seton-Watson je vjerovao da opće pravo glasa može ublažiti nacionalne razlike i razvrstati stranke na bazi socijalnih interesa. O austrijskoj izbornoj reformi iz 1907. rekao je da je ona autentično nastojanje za reduciranjem rasnih trvenja na minimum (The Future of Austria-Hungary and the Atitude of the Great Powers, London, 1907). Seton-Watson je prvi put posjetio Ugarsku tijekom izbora u svibnju 1906. Dr. Karl Renner upozorio ga je na postojanje drugih nacionalnosti u Ugarskoj, odnosno na kompleks nacionalnih problema. Naučivši različite jezike koji se govore u Monarhiji, Seton-Watson najprije započinje objavljivati članke o Austro-Ugarskoj u listu The Spectator pod pseudonimom Scotus Viator. Poput svojega suvremenika W. E. Steeda pokušao je otkriti raison d’etre Habsburške Monarhije. Istraživanje je započeo odbacivanjem tvrdnje Palackoga da je Austro-Ugarska samo diplomatska potreba. Umjesto toga razloge za postojanje Monarhije našao je u zemljopisu i povijesti. Smatrao je da Dunav daje zemljopisno jedinstvo Carstvu, a da mu povijesnu sankciju daje slijed događaja od kada su Turci stekli uporište u Europi. U knjizi The Future of Austria-Hungary nastojao je dokazati da je Monarhija europska potreba te poreći tvrdnju da će se raspasti nakon smrti Franje Josipa I. Težio je dokazati da je opstanak Monarhije poželjan i sa stajališta drugih velikih sila. Uz tvrdnju da je održanje Monarhije poželjno i za Francusku i Veliku Britaniju iznio je teoriju zajedničku mnogim intelektualcima, poput Luisa Eisenmanna i Andréa Cheradamea. Bio je uvjeren da je Monarhija potrebna za održanje ravnoteže među velesilama te da britanske interese na Balkanu najbolje jamči savez između Austro-Ugarske i Italije. U Monarhiji je vidio prepreku pangermanizmu, čiji bi se ciljevi, nagovijestio je, mogli ostvariti samo njezinom aneksijom od Njemačke. Mnogo realniju prijetnju od pangermanizma Seton-Watson vidio je u panslavizmu. Smatrao je da će se Austro-Ugarska naći u najvećoj pogibelji ako se Rusija ikad pomiri sa svojim nacionalnostima. Bio je osvjedočen da Austro-Ugarska ima povijesnu misiju obrane jednakih prava i sloboda naroda pod njezinom zaštitom. Habsburgovce je držao braniteljima europske kulture među narodima jugoistočne Europe. Čvrsto je zastupao mišljenje da bi zamjena Austro-Ugarske slavenskom federacijom pod ruskom zaštitom nanijela ozbiljan udarac zapadnoeuropskoj civilizaciji. Ali prije nego što Austro-Ugarska započne svoju misiju među narodima jugoistočne Europe, postojao je velik problem koji je trebalo riješiti. Bio je to problem južnih Slavena, podijeljenih između Austrije, Ugarske, Osmanskog Carstva te Kraljevina Srbije i Crne Gore. Rješenje južnoslavenskog pitanja bilo je toliko važno za budući razvoj Monarhije i Balkana da je Seton-Watson svoju knjigu The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy (London, 1911), posvetio austrijskom državniku koji će posjedovati osobita svojstva i hrabrost potrebne za njegovo rješenje. Bitnim preduvjetom za to držao je ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca pod jednom vladom. Pritom je odbacivao sugestiju da bi ta vlada trebala biti vlada Petra Karađorđevića, jer trijumf svesrpske ideje ne bi doveo samo do preokreta odnosa među velikim silama u korist Rusije nego bi također bio poguban za europsku kulturu i koban udarac progresu i modernom razvoju na Balkanu. Međutim, južnoslavensko ujedinjenje je predstojalo i bilo je samo pitanje hoće li se ostvariti unutar Austro-Ugarske ili izvan nje. Sa Steedom je dijelio uvjerenje da će se Austro-Ugarska raspasti pod unutarnjim i stranim pritiskom ako ne zamijeni dualistički sustav federalističkim, u kojem bi i južni Slaveni našli svoje mjesto. Glavna prepreka takvu rješenju bio je snažan otpor Mađara prema emancipaciji nemađarskih nacija u Ugarskoj. U evoluciji Seton-Watsonovih političkih stajališta bila je važna spoznaja da je u Mađarskoj na vlasti oligarhija koja nemađarskim narodima ne želi priznati pravo na slobodu i jednakost. U djelima The Future of Austria-Hungary and the Attitude of the Great Powers (London, 1907) i Racial Problems in Hungary (London, 1908), Seton-Watson govori o sudbini Austrije i Ugarske nakon mogućeg raspada Monarhije. Njegova predviđanja bila su začuđujuće točna. Ustvrdio je da bi se u slučaju destrukcije Carstva Ugarska našla izložena teritorijalnim posezanjima susjeda, Srba i Rumunja, dok bi Austrija bila sigurnija, s obzirom na zaštitu Njemačke. Seton-Watson je u navedenom djelu dao izvrsnu povijesno-politološku analizu, kojom je austrougarske vlasti nastojao odgovoriti od aneksije, predočujući im taj postupak kao otvaranje Pandorine kutije, iz koje bi se mogla iznjedriti mnoga nepredvidljiva zla, pa čak i propast Monarhije. Ujedno se zauzeo za održanje Monarhije, upozorivši europsku javnost i političare da će njezin nestanak otvoriti put velikonjemačkom ekspanzionizmu, a zacrtao je i neke od glavnih smjernica budućih njemačkih prodora na Istok, u Prvome i Drugome svjetskom ratu.

Foreign Office, britansko ministarstvo vanjskih poslova

Seton-Watson se i nakon aneksije nastavio baviti analizom međunarodnog položaja Austro-Ugarske Monarhije, zagovarajući pritom i nadalje potrebu austro-ugarsko-britanskog političkog zbližavanja. Kao zagovornika opstojnosti Austro-Ugarske ozlovoljili su ga učestali napadi na Veliku Britaniju u austrijskom tisku nakon aneksije. S tim u vezi uredništvu lista Österreichische Rundschau uputio je otvoreno pismo u kojem se kritički osvrnuo na članak »Zur englischen Balkanpolitik«, objavljen u tom listu 15. siječnja 1909. Prema njegovu mišljenju britanska vlada nije mogla postupati drugačije nego kritički, jer je aneksija djelovala destruktivno na sustav europskih saveza koji se desetljećima stvarao, a u čijem su oblikovanju sudjelovale i Velika Britanija i Austro-Ugarska. Za legalistički raspoloženu britansku vladu aneksija je bila protupravan čin, kojim je inauguriran trend zanemarivanja pravnih obveza u međunarodnim odnosima. Promišljajući situaciju s britanskog stajališta, Seton-Watson propustio je do kraja prodrijeti u osnove austrijske balkanske politike. A ta se politika sve više određivala s obzirom na politiku dviju sila - Njemačke i Ruskog Carstva - koje su ugrožavale interese i prestiž Monarhije na Balkanu. Seton-Watson nastavio je i nakon aneksije poticati austrougarske vlasti na državni preustroj Monarhije. Iznio je prijedlog federalnih reformi za Austriju, različit od prijedloga za Ugarsku, za koju je predvidio model lokalne autonomije uz očuvanje kompetencija središnjeg parlamenta. Međutim, uvidjevši da Mađari nisu spremni prihvatiti čak ni umjerene reforme, potražio je rješenje u trijalističkoj ideji, za čiju se realizaciju zauzimao prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand. Sve do izbijanja I. svjetskog rata, pa čak i neko vrijeme nakon njega, Seton-Watson je bio uvjeren da je Austro-Ugarska vitalni čimbenik o kojem ovisi život Europe. Uviđao je opasnost koju Austriji i Europi nosi južnoslavensko pitanje te se zauzimao za njegovo rješenje u sklopu Austro-Ugarske. Bio je iznimno kritičan prema zagrebačkim tzv. veleizdajničkim procesima i Friedjungovoj klevetničkoj akciji, ustvrdivši da međunarodno poštenje ne dopušta velikim silama da svoju politiku temelje na krivotvorinama i špijunaži. Godine 1912. Seton-Watson je vidio novu prijetnju u raspuštanju sabora i uvođenju komesarijata u Hrvatskoj (Absolutism in Croatia, London, 1912). Balkanski ratovi 1912/1913, sa znatnim teritorijalnim proširenjem Srbije, doveli su Europu gotovo na rub rata. Seton-Watson, koji se svojim knjigama obraćao ponajprije austrougarskoj i engleskoj publici, preveo je u razdoblju balkanskih ratova svoje posljednje dvije knjige na njemački pod naslovom Ungarische Wahlen i Die Südslavische Frage. Tiskane u Leipzigu 1912. i Berlinu 1913, te su knjige prerađen i proširen prijevod djela Coruption and Reform in Hungary i The Southern Slav Questions. Seton-Watson je smatrao da je za održanje podunavske monarhije u neposrednoj budućnosti nužno ostvarenje hrvatsko-srpskog jedinstva i prisiljavanje Ugarske na reviziju nacionalne politike. U suprotnom, Austro-Ugarska će promašiti svoju povijesnu misiju i abdicirati u korist srpske, bugarske i rumunjske nacionalne države. Kada je 28. lipnja 1914. u Sarajevu ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand, Seton-Watson ga je vrlo pozitivno ocijenio u Contemporary Review za kolovoz 1914 (»The Archduke Francis Ferdinand«, 165-174), nazvavši ga nositeljem slobode za potlačene nacije. U caru Karlu vidio je potencijalnog nastavljača djela Franje Ferdinanda i ozbiljenje povijesne misije Monarhije u Srednjoj Europi. Međutim, Seton-Watson vidio je i alternativu Habsburgovcima u slučaju da se pokažu nesposobnima riješiti južnoslavensko pitanje. Postupno se okretao prema Srbima, prema kojima je prije osjećao nesimpatije. Potkraj prosinca 1912. još uvijek je pokazivao nesklonost prema njima (Seton-Watson, »Austria-Hungary as a Balkan Power«, Contemporary Review, December 1912), ali nakon II. balkanskog rata njegovo se stajalište sasvim promijenilo. Tako o miru u Bukureštu (10. VIII. 1913) govori kao o razdjelnici u razvoju balkanskih nacija kojom se zaključuje dugo razdoblje skrbništva velikih sila nad obnovljenim kršćanskim državama (»New Phases of the Balkan Question«, Contemporary Rewiew, September 1913, 322-323). Činjenica da je Austro-Ugarska postala saveznik Njemačke postala je glavni poticaj Seton-Watsonova političkog promišljanja. U Westminster Gazzette 20. kolovoza 1914. ustvrdio je da su se Habsburgovci pokazali nekompetentnima za rješavanje južnoslavenskog pitanja. Koristeći se već razgranatim vezama s Česima i južnim Slavenima, pretvorio se u beskompromisnog zagovaratelja destrukcije Austro-Ugarske. Potkraj rujna 1914. iz Švicarske se u London preselio Frano Supilo te stupio u vezu sa Seton-Watsonom, s kojim se upoznao u Steedovoj kući u Londonu 1908. U listopadu 1914. Seton-Watson se susreo s Masarykom u Rotterdamu. U djelu The War and Democracy, koje je napisao zajedno sa svojim prijateljima Alfredom Zimmernom, J. Doverom Wilsonom, lordom Eustaceom Percyjem i Arthurom Greenwoodom, objavljenom u prosincu 1914, odbacio je plan za rekonstrukciju Austro-Ugarske Monarhije. U brošuri What is at Stake in the War (London, 1915) oblikovao je cjelokupnu idejnu osnovu lista New Europe. Posebice je isticao da pobjeda saveznika zahtijeva destrukciju Turske i Austro-Ugarske, jer se tek tako Njemačka može baciti na koljena i na ruševinama triju centralnih sila podići nova Europa. Želio je dovesti Rusiju u Europu kako bi se uništio opasan raskol između bizantskog i slavenskog Istoka te latinskog i teutonskog Zapada. Prije je, poput mnogih svojih sumišljenika sklonih Austro-Ugarskoj i Njemačkoj, bio neprijatelj ruskog carizma i zazirao od pravoslavno-bizantske tradicije. Učinivši radikalni misaoni obrat, postao je ne samo uvjeren da Rusi i druge slavenske nacije mogu uspostaviti ravnotežu europskih sila protiv Njemačke nego također obnoviti Europu, čiji je idealizam uništila pruska militaristička doktrina. Seton-Watson, koji je prije govorio o divljaštvu i surovosti nekih slavenskih nacija, posebice Srba, pretvorio se u slavenofila. Ustvrdio je da Zapad ima dug prema nacijama srednje i jugoistočne Europe, jer su one proživjele stoljeća uništenja kako bi Zapad mogao nesmetano uživati u prednostima civilizacije (Seton-Watson, Roumania and the Great War, London, 1915). Ako bi emancipacija Slavena bila jedini rezultat rata, mizerija i patnja Europe isplatila bi se, tvrdio je Seton-Watson u članku »Pan-Slavism«, objavljenom u Contemporary Review, 1916, br. 427. Glavnu dužnost južnoslavenskih nacija vidio je u premošćivanju ponora između Istoka i Zapada. To je smatrao njihovom historijskom misijom: »Južni Slaveni, kojima bi trebalo pridodati Čehe, naši su prirodni saveznici, kao posrednici između Britanije i Rusije, između Britanije i velikog slavenskog svijeta (...)« (Letter of Seton-Watson to The Times, 23 April 1915). Seton-Watson je smatrao da su Česi posebice pogodni za stvaranje mosta između Istoka i Zapada, za predstavljanje Rusiji ideje Zapada u prikladnoj slavenskoj odori. Sklonost Čeha prema Rusiji i ruskoj ideji mogla je, s druge strane, otvoriti Zapadu vrata prema slavenskom svijetu (R. W. Seton-Watson, The Future of Bohemia, London, 1915, 31). Mišljenje Engleza o Česima kao najprimjerenijim slavenskim posrednicima između Istoka i Zapada bila je utemeljena i na činjenici da su Česi bili slavenska nacija koja je imala snažnu protestantsku tradiciju, odnosno kroz to podjednako intelektualno iskustvo kao zapadne nacije. Tijekom Prvoga svjetskog rata Seton-Watson postao je jedan od najvećih promicatelja jugoslavenske državne tvorbe. Intenzivno je korespondirao sa članovima tzv. Jugoslavenskog odbora u Parizu. Britanska je javnost u to vrijeme pristajala uz velikosrpske argumente srpskog ministra predsjednika Nikole Pašića. Svi su Englezi vjerovali u restauraciju Srbije, a većina njih vjerovala je i u ekspanziju njezinih »uskih« granica. Smatralo se pravednim dati Srbiji prilaz moru. S obzirom na činjenicu da se unija Srba, Hrvata i Slovenaca još nije razmatrala, britanska javnost smatrala je nepravednim prigovore Hrvata u Jugoslavenskom odboru talijanskim zahtjevima za Dalmacijom. Članovi Jugoslavenskog odbora i njegovi pristaše hrvatskog podrijetla, među kojima se posebice isticao F. Supilo, bili su zainteresirani za jugoslavensku državu, no nisu imali namjeru mijenjati vladavinu Beča za šovinističku i prozelitističku srpsku vladavinu. Mogućnost njihova djelovanja uvelike je ograničavala snažna srpska propaganda koju su provodili istaknuti Britanci. Jedna od najmoćnijih organizacija koja je radila na disoluciji Austro-Ugarske Monarhije i promicala srpske ciljeve bio je Serbian Relief Fund, koju su 23. rujna 1914. utemeljili Seton-Watson, Arthur Evans i Bertram Christian, Elsie Inglis. Rev. H. J. Fynes-Clinton i Mr. F. C. Lindo iz Serbian Relief Funda utemeljili su 1916. Kossovo Day Committee sa zadaćom širenja spoznaja o Srbiji i učvršćivanja englesko-srpskih veza. Svećenik Srpske pravoslavne crkve Nikolaj Velimirović održao je 2. srpnja 1916. misu u kapelici Kuće Milosrđa, Sohou i sv. Margarete u Westminsteru. N. Velimirović, od 1920. ohridski episkop, zadužen od srpske vlade za propagandu u Velikoj Britaniji i SAD-u, napisao je tijekom Prvoga svjetskog rata mnogo knjiga (brošura) u kojima je promicao srpske aspiracije. Njegov izričaj bio je sličniji onome u autoriziranoj verziji Biblije nego u suvremenom engleskom jeziku. Tvrdio da su Srbi pretrpjeli stoljeća represije te da stoga treba dopustiti njihov neometani razvoj. Cijelu srpsku povijest interpretirao je kao borbu između svetaca i grješnika, koju je na općenitijem planu intrerpretirao kao sukob između zastupnika demokratskih vrijednosti kršćanstva i onih koji traže spas i sreću u njemačkoj materijalističkoj doktrini. Dana 7. srpnja 1916. održana je memorijalna služba Božja za britanske i srpske vojnika u katedrali sv. Pavla. Oglašena je velikim posterima diljem Londona s natpisima: Misli(mo) na Srbiju Moli(mo) za Srbiju, Obnovi(mo) Srbiju. Posvuda se čitala Seton-Watsonova brošura Serbia Yesterday, Today, and Tomorrow, djeca po školama obrabrivana su da pišu eseje o bitki na Kosovu. Ni jedan od »Jugoslavena« u Engleskoj nije postigao ugled Masaryka ni njegov utjecaj, djelomice i zbog toga što ni jedan od njih nije bio stalno nastanjen u Londonu. Jedini koji je nalikovao Masaryku po državničkom umijeću bio je Supilo, koji je umro u rujnu 1917, napustivši 5. IV. 1916. Jugoslavenski odbor, u znak prosvjeda zbog velikosrpskog držanja srpske vlade te pasivnosti V. Britanije i Rusije koje su susretljivo gledale na pretenzije Srbije i Italije. Supilo je bio vrlo rado priman od Engleza - ministra vanjskih poslova E. Greya, predsjednika vlade H. Asquitha i drugih. Seton-Watson ga je volio i cijenio više od svih članova Jugoslavenskog odbora, o čemu svjedoči njegov nekrolog u povodu Supilove tragične smrti (Frano Supilo: A Southern Slav Patriot, The New Europe, vol. IV. No. 51, October 4, 1917). Predsjednik Jugoslavenskog odbora A. Trumbić ni izdaleka nije uspio ostvariti tako široke i prisne veze s članovima britanskog establishmenta. Tajni Londonski ugovor, potpisan 26. travnja 1915, potaknuo je nove trzavice glede rješenja južnoslavenskog pitanja. Premda je sporazum bio »tajni«, općenito je bilo poznato da Italija za ulazak u rat traži znatne kompenzacije u Trentinu, Istri i u Dalmaciji. U borbi protiv tog ugovora od samoga početka nalazili su se utemeljitelji i istaknuti članovi Srpskog oslobodilačkog (potpornog) fonda (Serbian Relief Found), koji su poslije bili udarna snaga Srpskog društva (Serbian Society) i lista The New Europe. Uz Steeda i Seton-Watsona isticali su Arthur Evans i Ronald Burrows. Arthur Evans bio je arheolog, iskopavač Knosa i »nestor južnoslavenskih studija« u Engleskoj. Prvi je put posjetio Balkan u dobi od 20 godina i napisao knjigu Through Bosnia on Foot (London, 1876). Tijekom bosanskohercegovačkog ustanka 1875-78. zauzeo je proslavensko stajalište te počeo pisati o okrutnosti Turaka, filoturskom raspoloženju britanskih konzularnih službenika te neprijateljstvu i indiferentnosti austrougarskih vlasti. Poslije se sa ženom nastanio u Dubrovniku. Ondje se intenzivno bavio južnoslavenskim pitanjem, napisao knjigu Sketches from the subject and Neigbour Lands of Venice (London, 1881) te kao dopisnik Manchester Guardiana pisao članke o toj temi. Evansovo bavljenje južnoslavenskom problematikom na kraju je imalo za posljedicu njegovo uhićenje i protjerivanje od austrougarskih vlasti 1882. Ronald Burrows bio je također arheolog i helenofil. Rođen u Rugbyju 1867, obrazovao se u Oxfordu. Kao asistent poučava u Glasgowu i Swanseu, a 1913. postao ravnatelj Kings Collegea u Londonu. Za nacionalne aspiracije Slavena zainteresirao se proučavajući srednjovjekovnu srpsku umjetnost i Meštrovićeva djela izložena na svjetskoj izložbi u Rimu 1911. godine, premda o tome nije mislio na politički način sve do 1914.

Talijanska posezanja za Dalmacijom.

Karikatura iz Ilustrovanog lista (tjednik, Zagreb), god II, br. 29, 27.srpnja 1915

Steed i Seton-Watson u tajnom su Londonskom ugovoru vidjeli svjesno stavljanje britanske i francuske vlade nasuprot idealima za koje su ljudi u savezničkim zemljama vjerovali da se bore. Posebice oštru kampanju protiv Londonskog ugovora razvio je Seton-Watson. S tim u vezi pisao je Williamu Milleru, dopisniku Morning Posta iz Rima, stručnjaku za jugoistočnu Europu. U svojem pismu Milleru napisao je da je prve konkretne podatke o Londonskom ugovoru dobio 21. travnja. Dva dana kasnije to se pismo Steedovim zauzimanjem pojavilo u Timesu. Kada je 1. svibnja 1915. F. Supilo čuo za Londonski sporazum od ruskog ministra vanjskih poslova Sazonova, zamolio je Seton-Watsona da posreduje njegovo stajalište britanskoj vladi. Seton-Watson je to učinio tri dana kasnije. Tom prilikom razgovarao je o cijelom pitanju s ministrom vanjskih poslova Greyom, koji ga je donekle ponovno umirio. Steed je stigao u Pariz 27. travnja i imao intervju s ministrom vanjskih poslova Delcasséom 1. svibnja. Rekao mu je da je čuo za Londonski ugovor i protestirao protiv njega, jer ga drži nerazboritim od strane savezničkih vlada. Delcassé mu nije proturječio ustvrdivši da je Londonski ugovor doveo savezničke vlade u vrlo tešku poziciju, jer su se radi osnaživanja vojnih snaga i političkih pozicija saveznika žrtvovali principi. Talijanska tiskovna agencija bombardirala je britanske novine činjenicama o sporazumu između Srbije i Italije, pozivajući se na Pašićeve izjave o tom problemu. Seton-Watson je doznao da je talijanski ambasador bio svakodnevno u uredništvu Daily Croniclea tijekom posljednjih četrnaest dana travnja, izričito poricao da se ugovor tiče Dalmacije i isticao da je Srbija bila o svemu cijelo vrijeme konzultirana. Trojica Talijana u Engleskoj: Arundel del Re, Raffaello Picoli, profesor talijanskoga na Cambridgeu i Antonio Cippico, lektor za talijanski na University Collegeu upućivali su pisma novinama u kojima su zastupali talijanska stajališta. Karakteristične momente zastupljene u tim pismima ilustrira pismo Arundela del Rea objavljeno u novinana Near East 30. travnja 1915, u kojem su iznijete tvrdnje da 10% stanovništva Dalmacije čine Talijani, da od 7 milijuna Slavena na Balkanu samo milijun gravitira prema Jadranu, a ostali prema podunavskom bazenu. Talijanska stajališta podupirao je i list Spectator, koji je napose promicao tvrdnju da je Dalmacija potrebna Italiji radi obrane njezine nezaštićene jadranske obale. Svako protezanje slavenske moći na Dalmaciju u radikalno intoniranim talijanskim publikacijama poistovjećivalo se s proširivanjem granica barbarstva.Protalijanski orijentiran Cambridge Magazine bio je kao list uglednog sveučilišta mnogo utjecajniji od spomenutih radikalnih publikacija. List je posebice poricao tvrdnje o hrvatskom podrijetlu nekih nositelja talijanske propagande u Dalmaciji. Tako je u broju od 12. lipnja 1915. osporavana tvrdnja R. W. Seton-Watsona da je otac A. Cippica bio Hrvat. Odbacujući s indignacijom takve tvrdnje, Cambridge Magazine tvrdio je da otac A. Cippica bio Talijan koji se iz političkih i osobnih razloga deklarirao kao Hrvat. Prema navodima tog lista Cippicov otac morao je prikrivati svoje talijansko osvjedočenje jer je bio austrijski službenik, a Austrija je provodila detalijanizaciju Dalmacije. Podupirući tvrdnje talijanske propagande, list Cambridge Magazine poricao je vjerodostojnost statističkih podataka koji su dokazivali da je stanovništvo Dalmacije 97% južnoslavensko, odnosno hrvatsko. U ljeto 1915. Seton-Watson je napisao knjigu o toj temi (The Balkans, Italy and the War, London, 1915), u kojoj je dokazivao da bi talijanske tvrdnje o supremaciji na Jadranu mogle biti zadovoljene s nešto više od pet strateških točaka na istočnoj obali Jadrana (Trst, Pula, Krk, Lošinj, koji štiti leđa Puli i dominira ulazom u Kvarner, Rijeka i otok Vis, preko kojega se može kontrolirati cijelu srednja Dalmacija). U svojem tajnom memorandumu o tajnom Londonskom ugovoru iznio je niz razloga zbog kojih taj ugovor mora biti odbačen (taj se memorandum nalazi među Seton-Watsonovim dokumentima pohranjenim u School of Slavonic and East European Studies of London University). Slična stajališta iznio je Evans u dokumentu Memorandum on the National Union of the Southern Slavs and the Adriatic Question, napisanom u travnju 1915. (nalazi se među Evansovim dokumentima u School of Slavonic and East European Studies) i u pismu Manchester Guardianu te u pismu Seton-Watsonu od 1. svibnja. Tijekom I. svjetskog rata Seton-Watson intenzivno je korespondirao s predstavnicima i pristašama tzv. Jugoslavenskog odbora zauzimajući se za stvaranje jugoslavenske države. Ta korespondencija objavljena je u dva sveska pod naslovom R. W. Seton-Watson i Jugoslaveni (Zagreb - London, 1976). U njoj se nalaze pisma mnogih istaknutih osoba iz hrvatskoga političkog života - F. Supila, I. Lupisa-Vukića, H. Hinkovića, J. Smodlake, S. Radića, A. Trumbića, S. Pribićevića i drugih. Osim toga uvrštena je i Seton-Watsonova korespondencija s Austrijancima Heinrichom Friedjungom, Friedrichom Funderom, Britancima Ronaldom Burrowsom, Walterom Runcimanom te važnim institucijama - Foreign Officeom i dr. Spomenuta korespondencija nije potpuna, na što su upozorili i njezini priređivači. Nedavno sam se osvjedočio u to pronašavši u arhivu pisma koja je Seton-Watson uputio Luji Vojnoviću u razdoblju od 13. prosinca 1916. do 26. rujna 1919. Ta će korespondencija uskoro biti objavljena pa ću ovdje upozoriti samo na neke njezine važnije aspekte. Lujo Vojnović bio je član stare plemićke dubrovačke obitelji Vojnović, čijega je oca, uglednog profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Kostu Vojnovića zbog oponiranja vladajućem sustavu ban Khuen Héderváry prijevremeno umirovio. Brat mu je bio ugledni književnik Ivo Vojnović. Politička orijentacija Luje Vojnovića znatno se razlikovala od očeve, koja je bila hrvatska i južnoslavenska po uzoru na Strossmayera. Lujo je, naime, zajedno s bratom Ivom, postupno prihvatio srpski nacionalni osjećaj te se na kraju isključivo tako opredjelio. Bio je ministar pravde u crnogorskoj vladi, zatim poslanik Crne Gore u Vatikanu, crnogorski delegat na mirovnoj konferenciji u Londonu 1913, 1915-1919, te pouzdanik srpske vlade u Rimu i Parizu. Njegova korespondencija s R. W. Seton-Watsonom prikazuje kako se odvijala suradnja između Britanaca te članova i pristaša Jugoslavenskog odbora u svakodnevici, ponajprije propagandne aspekte te suradnje, usmjerene prema difamaciji multinacionalne i multikonfesionalne Austro-Ugarske Monarhije, njezinu prikazivanju kao arhaičnoga staleški oblikovanog Carstva koje nije u mogućnosti razriješiti suvremene političke, socijalne i kulturne probleme, a pogotovo zajamčiti nacionalnu i vjersku ravnopravnost svojih podanika. R. W. Seton-Watson i Lujo Vojnović nisu bili samo ugledni političari i diplomati nego su se obojica bavila i historijskim i kulturnopovijesnim istraživanjima te objavili mnogobrojne vrijedne priloge. Stoga njihovu korespondenciju, unatoč njezinu dnevno-političkom i neprikriveno intrigantskom tonu, odlikuje snažna moć zapažanja najvažnijih kretanja u svakodnevnim političkim događanjima te snažan intelektualni diskurs kada je riječ o elaboraciji problema i propagandnih akcija u vezi s njihovim usmjeravanjem u korist ciljeva Antante. Posebice su važna pisma koja se odnose na talijanske aspiracije za Dalmacijom. U pismu od 13. prosinca 1916. Seton-Watson upozorava Vojnovića na protalijansku novinsku kampanju u listovima Saturday Rewiew i Pall Mall Gazette, na koju su on i H. W. Steed promptno odgovorili, te na sutrašnji talijanski flag-day (sabiranje priloga prodavanjem značaka u obliku zastavice) u Londonu tijekom kojega će se prodavati zastave »neiskupljenih provincija« - Trentina, Trsta, Istre i Dalmacije. Vojnovića upoznaje s akcijom koju je radi onemogućivanja talijanskih namjera poduzeo u Foreign Officeu, te da je s tim u vezi preko H. Hinkovića brzojavio A. Trumbiću da uime Jugoslavenskog odbora uputi službeni prosvjed. Nadalje govori o tome da je njegova knjiga The Rise of Nationality in the Balkans u tisku (tiskana u Londonu 1917) te o mogućnostima tiskanja ne samo engleskoga nego talijanskog rukopisa Vojnovićeve knjige. Riječ je o Vojnovićevoj knjizi La Dalmatie, l’Italie et l’unité Yougoslave (1797-1917). Une contribution a la paix europeenne (Ženeva, Bale, Lyon, 1917). U pismu od 28. veljače 1917. Seton-Watson upozorava Vojnovića da u Londonu djeluje izvjesni učitelj Devine kao agent Crnogorskog oslobodilačkog fonda. Odlučno osuđuje »crnogorski separatizam« te govori o mogućnosti da se takva osuda objavi i u listu The New Europe. Posebice važno pitanje s kojim su se suočavali list The New Europe, urednik lista Seton-Watson i suradnici, djelujući na difamaciji Austro-Ugarske Monarhije, bio je problem katolicizma. Austro-Ugarska je bila velika katolička država, a njezin vladar nosio je naziv apostolski te je na svaki način trebalo pokazati da nastojanja za destrukcijom Monarhije nemaju ništa zajedničko sa suvremenim protukatoličkim tendencijama. S tim u vezi Seton-Watson obratio se spomenutim pismom od 28. veljače 1917. Vojnoviću moleći ga da pronađe prikladnu osobu koja bi za The New Europe napisala članak u kojem bi se navodno žalosno stanje Crkve u Austriji povezalo s dinastijom i njezinom tradicijom, kao protuteža naveo procvat crkve u nekim drugim europskim zemljama - Bavarskoj, Irskoj, Engleskoj - i pozvalo Vatikan na odustajanje od slijepog zauzimanja za Austriju te priklanjanje progresivnim nacionalnim pokretima među slavenskim nacijama Monarhije. List The New Europe imao je iznimno značenje u promicanju ratnih ciljeva Antante, jer su u njegovu radu sudjelovali znanstvenici poput Seton-Watsona koji su se godinama bavili istraživanjem političkih, kulturnih i socijalnih prilika u Austro-Ugarskoj Monarhiji, povezani s britanskom vladom, te utjecajne osobe iz zemalja Monarhije okupljene u različitim emigrantskim udrugama. List se posebice angažirao u razdoblju kada je bilo aktualno pitanje separatnog mira s Austro-Ugarskom, iznoseći argumente za potpunu destrukciju, te u mnogim drugim politički važnim situacijama. Svojim zagovorom uništenja Austro-Ugarske postao je paradigma ne samo vrhunske političke propagande nego i situacije u kojoj znanstvenici djeluju ujedno kao reprezentanti struke i kriterija koje ona podrazumijeva i kao propagatori, slažući činjenice koje predstavljaju predmet oblikovanja njihovih spoznaja u mozaik vlastitih političkih afiniteta i pragmatičnih političkih interesa država u kojima u najširem smislu te riječi ostvaruju svoju egzistenciju. Moguću moralnu dvojbu koja bi proizlazila iz takve ambivalentne pozicije, barem kada je riječ o njihovu ocu, porekli su Hugh i Christopher Seton-Watson izjavivši: »Srpnja 1914. austrijska vlada je započela općesvjetski rat. Austro-Ugarska je postala britanski neprijatelj i Seton-Watson ju je odsad morao takvom i smatrati« (Seton-Watson i Jugoslaveni, I, 21). Ne namjeravam ulaziti u ocjenjivanje moralne dimenzije naznačenog problema. Svrha mi je bila pokazati kako se od sredine 19. stoljeća do 1918. odvijala evolucija britanskog stajališta prema Austro-Ugarskoj Monarhiji, koja ni u kojem slučaju nije bila jednoznačna nego puna obrata, da bi na kraju dovela do posvemašnjeg preokreta, od zauzimanja za održanje i rekonstrukciju do zagovora posvemašnje destrukcije. Istaknuti pojedinci u Velikoj Britaniji, književnici, pravnici, povjesničari, arheolozi, poneki čak po postignućima u svojim disciplinama znameniti u svjetskim razmjerima, vezali su se uz Austro-Ugarsku Monarhiju, njezine nacije, povijest, običaje, kulturu i svu onu raznovrsnost i bogatstvo kojom je multikulturalno i multikonfesionalno Carstvo zračilo i bilo uistinu posebno i neponovljivo u svjetskopovijesnim okvirima. Stoga je i njihovo opredjeljenje za destrukciju, koliko god se dalo opravdati novonastalom političkom situacijom, u osnovi doprinos povijesnom procesu u kojem su nacije Monarhije izručene tragičnim iskustvima u okviru državnih tvorbi nastalih na njezinim ruševinama.