HRVATSKA STRANA ZEMUNA

Vlatko Rukavina

Zemun se ubraja u najstarije gradove Srijema. Vrlo pogodan zemljopisni položaj i prirodni uvjeti privukli su ljude da u tom dijelu, između dviju rijeka, osnuju naselje čiji se kontinuitet može pratiti od neolitika do danas. U povijesti Zemuna mnogi su Hrvati zauzeli istaknuta mjesta, među političarima, gospodarstvenicima, trgovcima, graditeljima, u vjerskom, sportskom, a posebno u kulturnom životu. O njima piše Vlatko Rukavina, i sam dugo vremena stanovnik Zemuna.

Ulica kralja Petra (prije II. svj. rata)

Velike rijeke uvijek su privlačile ljude da pokraj njih žive. Dunav je moćna i najveća europska rijeka, koju pojedinci zovu »rajska rijeka«. Moglo bi se reći da se između Dunava i Save nalazi »raj na zemlji« ili u pjesmi opjevani »kićeni Srijem«. Ilija Okrugić (1827-1897) piše: »Pod imenom Srijema podrazumijeva se komad zemlje između Dunava, Save, Bosuta i Vuke - to znači od Vukovara pa sve do Zemuna, gdje Sava utiče u Dunav«. Srijemski šereti kažu da Fruška gora počinje na Vuki, u Vukovaru kod »Gašparove ljekarne«, a završava se u Zemunu kod »Žigine ljekarne«.

Nalazeći se na raskrižju važnih puteva, Zemun je doživio mnoge promjene. Različite zajednice živjele su u tom kraju i razvijale svoju kulturu. Mnoga plemena i narodi prolazili su, ratovali i, svjesno i nesvjesno, uništavali kulturnopovijesne spomenike. Međutim, uvijek je nešto ostajalo. Smjenjivanje različitih kultura, od neolitika, preko bakrenog do brončanog i do današnjeg doba, upućuje na složena zbivanja i značajne promjene u razvoju na tom tlu.

U ratu s Turcima 1683-99. i mirom u Srijemskim Karlovcima oslobođen je Srijem od Starog Slankamena na Dunavu do ušća Bosuta u Savu, a preostali dio Srijema pobjedom nad Turcima 1716. kod Petrovaradina. Odlaskom Turaka 1717. u Zemunu i Srijemu započeo je novi vijek.

Obnovljena Srijemska županija (sjedište u Vukovaru) potpala je pod vlast Hrvatskog sabora i bana. Dio Srijema s Petrovaradinom, Zemunom i Mitrovicom ušao je u sastav Vojne krajine kao Petrovaradinsko vojno okružje. Obnovljena je i Srijemska biskupija, a 1773. ujedinjena je s biskupijom u Đakovu.

Poljoprivredni i šumarski fakultet

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. i ukidanja Vojne krajine, Srijem je 1881. u potpunosti pripojen Hrvatskoj. Hrvatski jezik postao je službeni jezik umjesto njemačkog, mađarskog i latinskog. Izgradnjom pruge 1881-91. Srijem je od Zemuna preko Mitrovice i Vinkovaca povezan sa Zagrebom.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca od 1922. umjesto županije proglašena je Srijemska oblast. Stvaranjem banovina 1929. Srijem je podijeljen u dvije. Drinskoj (Sarajevo) su pripadali kotari Mitrovica, Šid, Vukovar, Vinkovci, Županja, a Dunavskoj (Novi Sad) Ilok, Ruma, Karlovci i Petrovaradin. A sam je Zemun pripojen Beogradu. Nakon dvije godine Šid i Mitrovica pripojeni su Dunavskoj banovini. Sporazumom o novoj podjeli na banovine uoči Drugoga svjetskog rada, Ilok i Šid pripao je Hrvatskoj banovini, a ostali dio Srijema Dunavskoj.

U podjeli Jugoslavije 1941-44. Srijem je pripao Hrvatskoj. Stvaranjem druge Jugoslavije i razgraničenjem između Hrvatske i Srbije Srijem je podijeljen između Hrvatske i Vojvodine (u sastavu Republike Srbije). Na kraju 20. stoljeća iseljenjem jednog dijela starosjedilaca Hrvata, u Srijemu se ponovila 1944, kada su iseljeni srijemski Nijemci.

Zemun je grad na Dunavu koji je u svojoj prebogatoj povijesti prihvatio mnoge velikane i obične ljude. I autor ovih redaka jedan je od ljudi koji su u djetinjstvu došli u Zemun, živjeli i stvarali za današnje i buduće naraštaje. U bliskoj prošlosti i sadašnjosti za mnoge Zemunce, posebice Hrvate, nastupili su dani velikih iskušenja. Zbog toga je moja želja upozoriti na doprinos Hrvata u mnogim područjima života u Zemunu i Srijemu.

Ulica kralja Petra

Hrvati su u Zemunu sagradili šest crkava, nekoliko škola i bolnica, mnoge tvornice i ulice, hotele, parkove i spomenike, kej, pristanište, zračnu luku i još mnogo toga. Primjerice, graditelj Franjo Jenč živio je stotinu i jednu godinu i sagradio više od stotinu objekata. Industrijalac Adam Filipović podigao je prvu tvornicu, postavio tramvajske tračnice, a po njemu je i cijeli predio nosio ime Filipovićev trg. Graditi a ne rušiti znači biti odgovoran prema sebi, svojim potomcima, svojem narodu, ali i prema drugima. Proučio sam mnoge izvore i djela različitih autora. Npr. Kuzma Drenovac piše o Zemunu, na latinskom, spis caru Franji I. prigodom njegova posjeta gradu. U njemu piše o svemu, ali o Hrvatima najmanje. Ignjat Schopron piše na njemačkom Monografije von Semlin za dar feldmaršalu barunu Filipoviću, inače Hrvatu, i to onda kada je on postao počasnim građaninom Zemuna, a uglavnom piše o Nijemcima. Dr. Petar Marković u svojem djelu Zemun od nastarijih dana... uglavnom veliča Srbe, a Mađari pišu o Zemunu veličajući Mađare. O Hrvatima u tom gradu uglavnom je malo pisano, a ono što je napisano netočno je ili površno. I kakve ironije da svi pišu o Zemunu, a zapravo o »svojima« i sve to u Kraljevini Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji, u čijem je sastavu bio i Zemun. Pa i danas kad započnete razgovor mnogi će vam reći: »Hrvatska je bila do Zemuna«. Međutim, što smo mi Hrvati u tom gradu stvorili i koja su djela ostala za budućnost na tom prostoru mnogi ne znaju.

Zemun i Beograd od nasrtaja Osmanlija branili su Ivan Kapistran i Janko Sibinjanin. Manje je poznata obrana pod zapovjedništvom Marka Skoblića 1521, kada je Zemun bio opkoljen, pomoć nije stizala, bio je zarobljen, predati se ni postati vazal nije htio pa je bačen bijesnom slonu pod noge da bi bio ubijen. Zemun je pod Osmanlijama proveo 198 godina (1521-1717). U bitci kod Slankamena protiv Turaka 1691. poginuo je posljednji plemić iz roda Zrinskih, Adam Zrinski.

Ukazom Marije Terezije 1745. ponovno je obnovljena Srijemska županija sa središtem u Vukovaru, a za velikog župana imenovan je budući ban Mirko Pejačević. Za prvog kapetana Zemunske satnije postavljen je Ivan Podgoričanin. U to doba u Zemun se doseljavaju Hrvati (Bunjevci i Šokci), Nijemci, Srbi i Židovi. Osjeća se utjecaj Josipa Jurja Strossmayera. U Zemun, u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, on za kapelana postavlja svojega prvog diplomca, Iliju Okrugića-Srijemca (1856-1858), plodnoga književnika.

Zemun je proglašen slobodnim carskim gradom, direktno podređen zemaljskoj vladi u Zagrebu. Umjesto magistrata komunitetskog, dobio je gradsko poglavarstvo, a dr. Mato Ivić kao gradski zastupnik izabran je u Hrvatski sabor. I danas u Zemunu postoji ulica, ali ne više Mate Ivića nego samo Ivićeva ulica. Prije Prvog svjetskog rata, tijekom i nakon njega u Zemunu su boravili Stjepan Radić, Miroslav Krleža, Živko Bertić, Tin Ujević, Mladen Barbarić i Gustav Krklec, dr. Ivan Baboselac, dr. Nikola Kovačević. U isto vrijeme u Zemunu se intenzivno grade nove tvornice, bolnice, škole, željeznica, kej i druge ustanove.

Narodna osnovna škola

Ustanove i tvornice u Zemunu

Važan je događaj izgradnja željezničke pruge kojom je pogranični Zemun 1883. povezan sa Srednjom Europom, a zatim, podizanjem prvoga željezničkog mosta na Savi, preko Beograda (1884) i s istokom.

Ta veza povećala je promet i oživjela privredu u gradu, koja se ogleda u proširivanju starih i otvaranju novih većih radionica (tvornica za tehničke popravke brodova Karla Gnusa, osnovana 1885, radionica sapuna, svijeća i nusproizvoda, osnovana 1890), prvih tvornica (parna tvornica kundaka E. Erenrajha i M. Bindera, osnovana 1888, parna pilana M. Bindera i G. Polgara, tvornica škroba, osnovana 1888), parnih mlinova (2), ciglana (2 i jedna s kružnim pećima), pecara, pivovara (2), radionica obuće i odijela, punionica soda-vode i drugih, koje su se u prvom redu koristile domaćim sirovinama, jer se do sirovina s drugih strana teže dolazilo. Tada se osnivaju prvi novčarski zavodi (Zemunska hrvatska štedionica, 1867), otvaraju hoteli (»Grand«, Zlatni anđeo« i »Central«), obnavlja građevinski fond, u gradu i predgrađima, uređuju ulice, proširuje kanalizacijska mreža, kopaju prvi arteški bunari (1892) i uvodi električna rasvjeta. Uoči nove 1901. godine proradila je električna centrala na Keju i upaljene su prve električne žarulje. Godine 1902. predana je javnoj uporabi suvremeno uređena gradska klaonica na Prigrevici.

Nakon proboja solunske fronte 5. studenog 1918. srpska vojska ušla je u Zemun. Bio je to kraj dvostoljetne vladavine crno-žute monarhije u Zemunu. Srijemska županija i grad Zemun ušli su u Kraljevinu SHS. Kraj Prvoga svjetskog rata donio je bitne promjene u Zemunu, koji je izgubio status pograničnoga grada. Počela je nova etapa života i rada. Oduševljenje i nade iznevjerene su nakon atentata u Skupštini 1928. i Šestojanuarske diktature. Jedini prostor gdje su se Hrvati mogli dokazati s obzirom na znanje i obrazovanje, bilo je gospodarstvo.

Nakon I. svjetskog rata otvaraju se nove tvornice i ustanove, većinom u vlasništvu hrvatskih gospodarstvenika ili dioničara. Tvornica čokolade (1921), tvornica ljepila (1923), Filipovićeva tvornica ugljične kiseline (1925), tvornica aeroplana i hidroaviona »Zmaj« (1927), tvornica zrakoplova »Ikarus« (osn. 1923, u Zemunu od 1927), nekoliko tvornica tekstila i trikotaže (Sava i Alda 1928), dvije tvornice kože (Derma i Delfina), tvornica strojnog remenja (Hofer i Peller), tvornica obuće Mira.

Godine 1927. počeo je rad vojno-civilnog aerodroma pod Bežanijskom kosom. Dana 15. veljače 1928. godine, polijetanjem dvokrilca (»potez 29«) uspostavljena je prva domaća zračna linija Zemun - Zagreb. Uvođenjem dugih linija zračna luka ubrzo postaje centar domaćega zračnog prometa. Radovi su nastavljeni te su do 1931. podignuti hangari i pristanišna zgrada.

Nakon gospodarske krize, oživljavanje se ogleda u osnivanju novih tvornica i poduzeća: Tvornica trikotaže Tekstilind (1933), tvornica za izradu metalnih proizvoda Fortuna (1934), tekstilna industrija Stella (1937), tvornica preciznih instrumenata Teleoptik (osnovana 1922, u Zemunu od 1939), prva jugoslavenska proizvodnja plastičnih masa Isomit, tvornica kože na Prigrevici (1935) i dr. Oživljavanjem robnog i putničkog prometa proširuje se rad postojećih ustanova i javljaju se nove u gradu: glavna carinarnica s ekspoziturama na teretnom pristaništu i željezničkom kolodvoru, financijski komesarijat, željeznički kolodvor prvog razreda s dvjema veterinarskim postajama, Inženjerska sekcija Državne željeznice, glavna pošta i telegraf, brodski inspektorat, glavna agencija, kapetanija pristaništa i druge ustanove.

Osnovna škola (nakon II. svj. rata)

Kulturno-prosvjetne prilike

Godine 1851. počela je raditi prva stalna tiskara Ignjata Soprona (Novi Sad, 1820 - Zemun, 1894), a zatim druge, u kojima su tiskane knjige, časopisi i novine na hrvatskom jeziku i stranim jezicima.

U istom razdoblju otvorene su u Zemunu, osim već postojećih pučkih škola, prve srednje stručne škole (Realna gimnazija 1858, Trgovačka škola 1883, Viša djevojačka škola 1884, Drvorezbarska i košaračka 1885. i Šegrtska škola 1887, koja je imala niži i viši tečaj). Na poticaj Vrhovne vojne komande osnovana je 23. rujna 1858. dvorazredna realna škola u Zemunu. Službeno se zvala Niža realna škola. Dana 31. listopada 1858. aktom br. 15 ravnateljstvo te škole izvještava gradski magistrat da je I. razred otvoren, da je 15. listopada počela obuka te da se u tom jednom razredu nastava obavlja 33 sata tjedno. U taj razred upisan je bio 21 učenik. Realna škola smještena je već 1858. u zgradi Glavne škole, podignutoj 1786. na tržnici pokraj rimokatoličke crkve, na mjestu gdje se danas nalazi odjel unutarnjih poslova.

Nastava i administracija u tom razdoblju vođena je na njemačkom jeziku, koji je u Vojnoj granici bio službeni jezik, a i svjedodžbe su tim jezikom pisane. Međutim, neki detalji svjedoče da je već u to vrijeme hrvatski jezik imao svoje mjesto. J. J. Strossmayer u jednom dopisu iz 1863. energično je zahtijevao od zemunskog župana Žitvaja da mu pošalje objašnjenje zašto se u realnoj »učionici« vjeronauk ne predaje na hrvatskom jeziku i da izvidi koliko ima učenika koji »trebaju« učiti vjeronauk na njemačkom jeziku. Uz odgovor na taj zahtjev ravnatelj Radej je magistratu poslao izvješće da ne postoji nikakva odredba da se vjeronauk mora predavati na hrvatskom jeziku, ali da učitelji ipak to čine kada učenik ne vlada dovoljno njemačkim jezikom i da tako rade i na satovima ostalih predmeta, osobito za srpsku djecu koja još nisu svladala njemački jezik. Nagodbom iz 1868. ozakonjena su prava Trojedne Kraljevine. Hrvatska je autonomna u unutrašnjim poslovima, u koje pripadaju i škole. Zakonodavnu vlast imao je Hrvatski sabor, a izvršnu hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada u Zagrebu s banom i tri odjelna predstojnika (za nutarnju upravu, pravosuđe, crkvu i škole). Dana 1. kolovoza 1881. aktom broj 2299 od 27. srpnja te godine realka je potpala pod vlast bana, a 1. siječnja 1882. aktom br. 3323 od 27. prosinca 1881. škole su stavljene pod vlast hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade (Odjel za bogoštovlje i nastavu). Zemaljska vlada preuzela je odmah mjere da što bolje unaprijedi školstvo, osobito da izjednači propise u svim školama.

Dana 8. kolovoza 1873. bio je izdan u Schönbrunu carski manifest kojim se reguliraju prava i dužnosti bivših graničara i rješavaju mnoga upravna i financijska pitanja. Iz fonda osnovanog tom prigodom sagrađena je zauzimanjem tadašnjeg poglavara bivše granice generala Franje Filipovića, nova školska zgrada za Veliku realku u samome gradskom parku, projekt zagrebačkog arhitekta Nikole Kolara. Dana 30. svibnja 1880. zgrada je, uz nazočnost mnogih građana, svečano otvorena. Okićena je, a pri ulazu u zgradu podignuta je spomen-ploča s natpisom »Za vladanja cara i kralja Franje Josipa I. i za upravljanja hrvatsko-slavonskom vojnom krajinom po generalu topništva, Franji barunu, Filipoviću Filipsbervskom 1879«. Godine 1918. spomen-ploča je skinuta, bačena i uništena.

Godine 1870. osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo (zapovjednik H. Valš). Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća osnovano je nekoliko pjevačkih društava: Hrvatsko pjevačko društvo »Odjek« i Hrvatsko obrtničko i trgovačko pjevačko društvo »Rodoljub«, srpski »Graničar« te njemačko i židovsko društvo. Posebnim ukazom 1904 osnovana je Hrvatska čitaonica, koja je 2003. ponovno registrirana, a 1905. osnovan je Hrvatski sokol i Hrvatsko obrtničko društvo.

Zemunska gimnazija, kasnije Ekonomska škola

Zemunski graditelji

Među prvim graditeljima druge polovice 19. stoljeća istaknuto mjesto sigurno pripada solidnom izvođaču radova Jozefu Markosu, koji je projektirao, gradio nove i popravljao stare kuće. Naslijedio ga je sin Jozef, ali radovi im do sada nisu razdvajani. Na prijelazu prošlog stoljeća, kada je obnavljan stariji građevni fond i kada su podizane mnoge zgrade u jezgri i na proširenom dijelu grada, počinje djelatnost većeg broja graditelja, među kojima se ističu Franjo Jenč, Josip Cimemian, Josip Kraus, Franja i Stjepan Katančić, Adam Filipović i Aleksandar Karlić.

U proučavanju izgradnje Zemuna i širenja grada u 19. i početkom 20. stoljeća (do 1914), ne mogu se izostaviti ni imena građevinskih stručnjaka koji su radili u Magistratu, poslije Gradskom poglavarstvu. U prvoj polovici 19. st. »Baudirektor« Miroslav Mihailović je, kao vojna osoba, odobravao planove i izgradnju. Polovicom 19. st. šef Građevinskog ureda bio je inženjer Eduard Štajner. Od sedamdesetih godina vodio je građevinske poslove općine u vrijeme vrlo intenzivne izgradnje i izvođenja opsežnih radova inženjer Dragutin Kapus, kojeg je 1905. zamijenio gradski inženjer Pavle Horvat. Kratko vrijeme na tom radnom mjestu bio je inž. Gašpar Kani.

Poznati zagrebački arhitekti projektirali su zemunske školske zgrade; Nikola Kolar Veliku realku (1879), Janko Holjac Djevojačku školu (1899), a Viktor Kovač i Hugo Erlih, osnivači moderne arhitekture u Hrvatskoj, izradili su planove za Dječačku školu (1912).

Iste je godine arhitekt Viktor Kovač izradio planove za noviji dio zgrade Realne gimnacije u Gradskom parku. Zagrebački arhitekt Milan Pilar projektirao je 1892. stambenu zgradu advokata Badaja (danas kuća obitelji Ignjatović).

Hotel Central

Franjo Jenč (1867-1967). Rijetko se ljudski vijek poklapa s istoimenom vremenskom mjerom, kao u primjeru zemunskoga graditelja Franje Jenča. Rođen je u Zemunu 20 ožujka 1867. U tom je gradu živio, radio, gradio i umro 15. studenog 1967. u 101. godini. Njegova biografija građanskog uspona, od zidarova sina i bravarskog šegrta do jednog od najbogatijih ljudi svojega grada, svojevrsni je sociološki fenomen. U tome sadržajnom životopisu izdvaja se graditeljska linija, koja je u malom povijest emancipacije našeg zanatstva od esnafski ovisnih polufeudalnih oblika do samostalne, moderne poduzetničke organizacije sa širokim značenjem.

Jenčovo djelo nezaobilazan je primjer u nastojanjima da se otkriju putovi izgradnje naših malogradskih sredina i prenošenja europskih građevinskih uzora. Jenč je bio veoma plodan, svestran i angažiran u zadovoljavanju redovitih potreba i ukusa građanstva, bez revolucionarnih težnji, ali uvijek u aktualnim trendovima graditeljske prakse primjerene domaćim mogućnostima.

Zbog svega što nam otkriva graditeljska biografija Franje Jenča, zbog tragova koje je za sobom ostavio u zaštićenoj i posebnom urbanističkom postupku podvrgnutoj povijesnoj cjelini stare jezgre Zemuna, ona prelazi okvire jedne zanimljive sudbine javljajući se kao ogledalo ili primjer ahitektonskog razvoja vremena i prostora.

Franjo Jenč je iz naturalizirane zemunske obrtničke obitelji. Odrastao je u kući oca, uglednoga zemunskoga zidarskog majstora Franje i majke Eve, rođene Ebel, koji su ga dobro odgojili i pružili mu prve životne pouke. Prva tri razreda osnovne škole pohađao je u franjevačkom samostanu (na uglu Svetosavske i Strossmayerove ulice), a četvrti razred završio je u Općoj, tada njemačkoj školi (Hauptschule) kod katoličke župne crkve na velikom trgu (današnji Omladinski trg). Nakon završene četverogodišnje osnovne škole upisao se 1878. u Malu realku (Unterealschule), koja se do 1880. nalazila u zgradi stare njemačke škole, a od školske 1880/81. godine u tek podignutoj zgradi Velike realke, današnje zemunske gimnazije u Gradskom parku.

Po sjećanju suvremenika, Jenč je u školi bio vrlo marljiv i posebno se isticao u crtanju. U Maloj realki, osim njemačkog jezika, prirodopisa, fizike i kemije, slušao je predavanja iz aritmetike, geometrije, geometrijskog crtanja, graditeljstva i »prostoručnog risanja«. Crtanje mu je predavao profesor Aleksandar Mašić, akademski slikar i crtač, brat poznatoga hrvatskog slikara Nikole Mašića. Marljivi učenik Jenč iz tog predmeta postizao je odličnu ocjenu (ausgezeichnet-izvrsno-1). Znalo se da je baš tom predmetu u tadašnjim srednjim školama posvećivana osobita pozornost, »tako da su učenici stekli upravo zavidnu vještinu crtanja određenih skica, nacrta i ornamenata«. Sigurno je da su svi, a posebno stručni predmeti poslije i te kako dobro poslužili Franji Jenču u plodnom graditeljskom radu.

Radeći vrijedno poslove zidarskog pomoćnika, Jenč si je osigurao sredstva za dalje napredovanje u toj struci. Od 1889. do 1894. boravio je u Salzburgu, gdje je radio zidarske poslove i slušao večernja predavanja na nižoj tehničkoj građevinskoj školi. Godine 1894. položio je u Zagrebu ispit za ovlaštenoga građevinskog majstora (Baumeister), odnosno građevinskog poduzetnika, i tako stekao pravo na samostalno obavljanje građevinskih poslova. Otada počinje njegova opsežna graditeljska djelatnost. Sam je projektirao, radio prema tuđim planovima, sam i s drugim poduzetnicima izvodio raznovrsne poslove: od nadgrobne kapele za zemunskog apotekara Karla Treščika, kolnog puta Surčin-Boljevci, malih obiteljskih kuća, najamnih stambenih zgrada, do javnih i utilitarnih građevina kao što su električne centrale u Zemunu, Rumi i Novom Sadu te proširenje željezničke stanice u Novom Sadu. Prema jednom izvoru, računa se da je Franjo Jenč podignuo više od stotinu zgrada. Sigurno je da je najviše poslova obavio u Zemunu. Prvi samostalni posao izveo je 1894, kada je gradio Srpski dom u Srijemskoj Mitrovici. Sljedeće godine, oženivši se Jozefinom Čermak, Rumunjkom češkog podrijetla, bio je pripremio plan za gradnju nove stambene kuće i ubrzo ju je završio na mjestu triju starijih kuća i gostionice »Kod poslednjeg groša«, jednokatnu zgradu u Svetosavskoj (tada Molinarijevoj) ulici br. 19. U jednom od četiriju komfornih stanova nove zgrade smjestila se Jenčova tek osnovana obitelj, koja se ubrzo povećala. Do 1905. u njoj je rođeno šestero djese. Među njima i sin Franja, koji je nakon završene srednje škole studirao arhitekturu u Beču i Pragu, tako da je u obitelji održana graditeljska tradicija.

U Jenčovu opusu izdvaja se građevinska aktivnost između 1895. i 1913. U tom razdoblju projektirao je najveći broj stambenih zgrada i podizao, prema tuđim planovima, tada najljepše i najveće javne građevine u Zemunu. Zgrade koje je projektirao i gradio u Zemunu čine zaokruženu cjelinu koja se može podijeliti na tri etape postupnog napuštanja starijih stilskih obrazaca i prihvaćanja novih.

U prvoj etapi, koja obuhvaća izradu planova i gradnju vlastite kuće u Svetosavskoj ulici br. 19 (1895), stambeno-poslovne kuće Jelene Jovanović (1900), kuće Magdalene Osvald i Johana Harazdija (1904), Jenč se u oblikovanju arhitektonskog plašta i glavnih fasada služi elementima renesanse i baroka, prerađenima na način svojstven srednjoeuropskoj arhitekturi s kraja 19. st. Na pročeljima tih zgrada dekorativna plastika i okviri prozora vrlo su reljefni, a slobodna polja imaju nemirnu fakturu postignutu pojasnima koji u žbuci oponašaju druge građevne materijale. Svi ukrasni elementi i profili klasičnog su podrijetla. Iako te zgrade imaju zajedničke oblike, koji se ogledaju prije svega u upotrijebljenim stilskim elementima, svaka od njih posebno je projektirana. Sve one zrcale posljednje odjeke historicističkih neostilova.

U sljedećoj etapi Jenč napušta klasične motive oblikovanja zgrada. Rekonstrukcija Farhijeve kuće iz 1906, zatim kuće Kalmine Levi, apotekara Štrajma, Katarine Marković i Katarine Braun iz 1907. te kuće fotografa Gatera iz 1908. i Samuela Dojča iz 1909. oblikovane su pod jakim utjecajem secesijskog dekorativizma. Odbacivši ustaljene strože postupke, Jenč je prihvatio slobodnije komponiranje i obradu zgrada. Dekorativna plastika postala je plića, raznovrsnija i sastavljena od samostalnije stiliziranih geometrijskih i pretežito floralnih motiva. Na tim zgradama jače je došla do izražaja zakrivljena linija, osobito u krovnim vijencima. Prozorski okviri gotovo su nestali, bar s obzirom na prijašnji klasični tretman prozora. Kompozicije fasada iz te etape manje su vezane za konstruktivni sklop, a ističu se glavni motivi. Doduše, Jenč se nije sasvim otrgnuo od ranijih postupaka, što dolazi najviše do izražaja u općoj podjeli cijeloga zidnog platna, gdje se i dalje javljaju dijelni vršci etaža i odvojena obrada prizemlja i kata. U tom smislu kuća apotekara Štrajma ima prijelazni karakter, a na kući Samuela Dojča postigao je najznatniju emancipaciju u smjeru osamostaljivanja ukrasa koji je sam sebi postao cilj.

Treću etapu čine kuća Mavre Bindera iz 1911. i vlastita kuća u ulici Đure Đakovića iz istog vremena. Na njima je arhitektonska kompozicija zasnovana na primarnim prostornim elementima a sekundarna plastika gotovo je nestala. Time se Jenč približio idealu moderne bezornamentalne arhitekture, kojoj je strano ukrašavanje, bilo da ono oponaša konstrukciju ili da je samo sebi svrha.

Stilska analiza zgrada koje je projektirao i izgradio F. Jenč pokazuje ga ne samo kao majstora zavidne kvalitete već i graditelja sa stvaralačkim nervom, znatiželjnog za novine te kao sposobnog i solidnog prenositelja najnovijih stilskih smjerova iz razvijenijih arhitektonskih sredina.

Zgrade koje je podignuo prema tuđim projektima samo potvrđuju Jenča kao solidnog izvođača. U Zemunu se od građevina čija je izvedba bila povjerena Jenču ističu zgrade Pošte iz 1896, Električne centrale i Djevojačke škole iz 1899, Željezničke škole iz 1906, Vodne zajednice iz 1908. i Srpskog doma iz 1909. Neke od zgrada izvodio je s drugim građevinarima. Činjenica da su Jenču povjeravane značajne građevine, svjedoči o njegovu ugledu u vlastitoj sredini i izvan nje. Iako ti radovi nemaju značaja za proučavanje njegova djela u prenošenju arhitektonskih koncepcija, oni dokumentiraju njegov utjecaj na razvijanje obrtničke solidarnosti u tada posebnom gradu Zemunu.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rada ponovno je počeo raditi kao voditelj gradilišta u zemunskom pogonu beogradskoga građevinskog poduzeća »Komgrap«, koji se 1947. odvojio kao posebno poduzeća »Novi grad«. Iskusnom i dugogodišnjem graditelju povjereno je izvođenje radova na bombardiranjem oštećenoj zgradi predratnoga Gradskog poglavarstva u Zemunu (podignuta 1886. prema planovima gradskog inženjera Dragutina Kapusa). Zgrada Gradskog poglavarstva, odnosno tadašnjeg Narodnog odbora (danas Skupštine Općine Zemun) na uglu Trga pobjede i Preradovićeve ulice, tom prigodom je generalno obnovljena prema planovima arhitekta Rajka Talića. Rekonstrukcijom je proširena do Preradovićeve ulice i povećana za još jedan kat.

Popis važnijih radova graditelja Franje Jenča:

1. Kuća Franje Jenča - Zemun, Svetosavska br. 19

2. Kuća Jelene Jovanović - Zemun, Gospodarska br. 17

3. Kuća Magdalene Osvald - Zemun, Maršala Tita br. 4 (tada Glavna)

4. Harastijeva kuća - Zemun, Bežanijska br. 34

5. Kuća apotekara Štrajma - Zemun, Bežanijska br. 16

6. Kuća Katarine Marković - Zemun, Maršala Tita br. 12

7. Kuća Katarine Braun - Zemun, Maršala Tita br. 36

8. Kuća Samuela Dojča - Zemun, Maršala Tita br. 51

9. Kuća Franje Jenča - Zemun, Đure Đakovića br. 4-8

10. Kuća Mavre Bindera - Zemun, Sonje Marinković br. 4

11. Nadgrobna kapela apotekara Treščika - Zemun, Katoličko groblje na Gardošu

12. Rekonstrukcija Farhrjeve kuće - Zemun, Maršala Tita br. 14

13. Rekonstrukcija kuće Kalmine Levi - Zemun, Dubrovačka br. 11

14. Rekonstrukcija kuće fotografa Gatera - Zemun, Maršala Tita br. 20

Objekti izvedeni prema planovima drugih projektanata:

1. Zemunska pošta - Zemun, Maršala Tita br. 8

2. Djevojačka osnovna škola - Zemun, Gradski park br. 9

3. Zgrada Električne centrale - Zemun, Kej oslobođenja br. 15

4. Put Surčin - Boljevci

5. Opća javna bolnica - Zemun, Vrtlarska br. 4

6. Kuća Gavre Polgara - Zemun, Gospodska br. 7

7. Zgrada Željezničke škole - Zemun, Maršala Tita br. 2 i Sonje Marinković br. 1

8. Zgrada Vodne zajednice - Zemun, Trg JNA br. 10

9. Srpski dom - Zemun, Svetosavska br. 22

10. Kuća Milana Janče - Zemun, Gospodska br. 9

11. Kuća braće Klemens - Zemun, Đure Đakovića br. 11

12. Zgrada Skupštine Općine Zemun - Zemun, Trg pobjede br. 1 i Preradovićeva br. 7

Popisom su obuhvaćeni radovi poznati iz dosadašnjih istraživanja. Potpuni katalog radova Franje Jenča, kao i drugih starijih i novijih zemunskih graditelja, moći će se sastaviti tek naknadnim utvrđivanjem danas neotkrivenih podataka. Ako je točna pretpostavka, potvrđena i posljednjom izjavom samoga Jenča, da je izgradio oko stotinu objekata, znači da ovaj pregled čini manji ali sigurno najznačajniji dio njegova opusa.

Adam Filipović, industrijalac (1887-1944), potječe iz poznate plemićke porodice Filipović, iz koje su mnogi znameniti ljudi. Rođen je u Pančevu 1887. u brojnoj obitelji Alouza Filipovića i majke Katarine, rođene Knotts. Adam je imao tri brata i dvije sestre. Otac Alouz, podrijetlom iz Dubovca, općina Slavonski Brod, bio je u Pančevu poznati obrtnik i proizvođač strojeva i boca za soda-vodu, a u njegovoj radionici proizvodili su se i prodavala soda-voda i bezalkoholna pića. Mali Adam bio je inteligentno dijete, puno dinamike i znatiželje. Nakon završene osnovne škole i trgovačke akademije u Pančevu, taj mu grad postaje tijesan. U dogovoru s ocem odlazi u Vojnu akademiju u Budimpeštu 1915. Ondje se njegova nemirna priroda dovodi u sklad, stječe radne navike i samodisciplinu, što mu je poslije u životu, uz obrazovanje, mnogo koristilo.

Nakon Prvoga svjetskog rata vraća se u rodno Pančevo. Oženio se 1921. Pančevkom Marijom Bittol. Za vrijeme školovanja u Budimpešti upoznao se s industrijalcem Židovom Janošom Hajošem, kod kojega je radio, a koji je na daljnji njegov rad i opredjeljenje imao dosta utjecaja. Nakon raspada Austro-Ugarske i stvaranja Države SHS, između Budimpešte, Sofije i Atene na prometnicama, posebno željezničkima, Zemun postaje značajna točka za transport i tranzit robe, posebno poljoprivredne i prehrambene. To je i Adam uočio i zato je odlučio na periferiji Zemuna pokraj željezničke pruge, a u neposrednoj blizini kolodvora, uz pomoć mađarskoga kapitala, pristupiti gradnji tvornice ugljičnog dioksida (ugljične kiseline i suhog leda) i opreme za radionice soda-vode. Tvornica se počela graditi 1921, a gradnja je završena i tvornica puštena u rad 1924. S obzirom na dotadašnje radionice i tvornice u Zemunu, ona je među prvim industrijskim objektima s kontinuiranom proizvodnjom. Iako je tvornica bila dioničko društvo s uglavnom mađarskim kapitalom, kreditirano od Budimpeštanske i Pančevačke banke, graditelj i realizator te ideje bio je Adam, koji je i odredio lokaciju. Koliko je energičan i vrijedan taj čovjek bio, govori i činjenica da je svaki dan brodom iz Pančeva dolazio na posao, a navečer kasno vraćao se brodom kući u Pančevo. Sagradivši kuću koja se i danas nalazi u Karađorđevoj broj 5 (prije Filipovićev trg), obitelj Filipović se 1931. preselila iz Pančeva u Zemun.

Do tvornice doveden je industrijski kolosijek, ranžirna stanica, otvara se tramvajska linija Zemun - Beograd, podiže se nasip, gradi kej i pristanište za brodove na Dunavu. Sve to je mladom i sposobnom Filipoviću podignulo ugled. Na stručnom planu surađivao je s mnogim poznatim tvrtkama i udrugama. Među ostalima i s »Imperial chemical Industries Ltd.« iz Londona, a u zemlji s ministarstvima i trgovinskom komorom. U gradu Zemunu surađivao je s općinskim poglavarstvom, kulturnim i športskim društvima. Posebno je bio angažiran u veslačkom klubu »Galeb«, kojemu je, pred rat, bio dopredsjednik te član olimpijskoga komiteta.

Kada je bio u zenitu radnog stvaralaštva, nastupilo je ratno stanje. Adam Filipović bio je veliki entuzijast, pionir mnogih akcija, vrlo progresivan i suvremen industrijalac, unosio je novine u proizvodnju, prodaju, komercijalnu aktivnost, napuštao je stari klasični način rada i postao suvremen menedžer. U društvenom životu bio je aktivan, rado viđen i priman.

Međutim, kao i svaki čovjek, radio je i pogreške. Bio je uvjeren da neće biti rata iako je on u Europi već počeo i zakucao i na vrata Jugoslavije. Brojni prijatelji pitali su ga kao viđenog i imućnog čovjeka hoće li do rata doći, a on bi im odgovarao »ne«, jer je u sebi to želio i u to vjerovao.

Početkom rata i raspadom države, u poglavarstvu Zemuna postavljen je novi gradonačelnik, Nijemac Franc Mozer iz poznate obitelji Mozer, proizvođača alkoholnih pića. Mozer i drugi predložili su Adama Filipovića za dopredsjednika. Misleći da će u pozitivnom smislu moći utjecati na bližu i širu okolicu, pristao je na tu dužnost.

Međutim, počinju i prve ratne nedaće što ih svaki rat donosi. U Zemunu, kao i drugim mjestima, dolazi do uhićivanja Židova. Adam odlazi na čelu delegacije Zemuna u Zagreb i traži od Vlade novoformirane NDH da oslobodio uhićene Židove. Rijetki su pušteni, a većina je internirana u logore. Ne mogavši se suprotstaviti mjerama nasilja, dao je ostavku na funkciju dopredsjednika, vratio se svom poslu i sa svim političkim strujama nastojao imati korektne i dobre odnose. Govorio je »ratovi dolaze i prolaze, tako će i ovaj, a ljudi moraju i dalje raditi i stvarati i zajedno živjeti«. Dolazi listopad 1944. godine, Nijemci sa svojim suradnicima napuštaju Zemun, a partizanska vojska 22. 10. 1944. zauzima Zemun i vojne vlasti uvode vojne prijeke sudove.

Po Adama Filipovića i druge industrijalce i trgovce, koji su smatrali da nisu zla činili drugima i ostali u Zemunu, dolaze predstavnici nove vlasti i odvode ih u pritvor. Tako je Filipović bio pritvoren 23. 10. 1944, prvi dan od uspostavljanja partizanske vlasti. Prvo je odveden u Okružni ured za zdravstveno osiguranje, a 25. 10. 1944. odveden je u nepoznatom smjeru i gubi mu se trag. Prema nepotvrđenim izjavama, pretpostavlja se da je 26. 10. 1944. godine po odluci Vojnog suda bio ubijen na zemunskoj Kalvariji. Međutim, odluka koju je poslije dobila njegova supruga nosi datum 6. 11. 1944. Poznato je da je Adam bio imućan čovjek i kao takav »klasni neprijatelj«, ali mnogi Srbi industrijalci bili su isto što i on, primjerice Petrović, Vukojčić, Bižić, i svi su ostali živi. Sve su to pretpostavke, ali presuda vojnog suda na pola stranice sadrži previše optužbi da bi za sve njih bio odgovoran.

Adam Filipović bio je vrijedan i natprosječno sposoban čovjek, a to su ljudi koji mijenjaju svijet i ljude, što se uvijek mnogima ne sviđa, premda je sve političke strane materijalno pomagao.

Može se zaključiti: koliko god je imao sluha za tehniku i biznis, toliko nije bio nadaren za politiku. Mnogo je putovao, govorio je njemački i mađarski jezik. Iako u poslu vrlo spretan i energičan, temeljem izjave njegove kćeri Adriane bio je vrlo plemenit i nježan u privatnom životu, posebno prema svojoj supruzi Mariji, s kojom je imao troje djece: kćer Adriane, rođenu 1924. u Budimpešti, Marietu, rođenu 1929. u Kikindi i sina Adama, rođens 1931. u Beogradu.

Najznačajnije, može se reči životno, djelo industrijalca Adama Filipovića bilo je što je prvi u Zemunu i na ovim prostorima sagradio tvornicu s kontinuiranim načinom proizvodnje ugljičnog dioksida, zatim je sa švicarskom tvrtkom »Carba« na njihovoj opremi prvi u Zemunu i šire proizvodio »suhi led« te uveo njegovu primjenu u kontejnerski transport živežnih namirnica i prehrambene robe, što je u ono vrijeme bilo revolucionarno u cijeloj Europi. To je omogućilo siguran prijevoz lako kvarljive robe. Taj pothvat imao je veliko ekonomsko i opće značenje za Zemun i društvo u cjelini.

Nekadašnji kolodvor

Franjo Katinčić, građevinar (1861-1941). Rođen u okolici Siska, zajedno s ocem, majkom i bratom Josipom došao je u Zemun između 1865. i 1867. U Zemunu je završio zidarski zanat. Potkraj sedamdesetih godina 19. stoljeća počeo je raditi kao zidarski majstor, a a potkraj devedesetih postao je građevinski poduzetnik. U to vrijeme oženio se u Zemunu Cecilijom Potje, koja je bila podrijetlom iz Alzasa, ali je obitelj već bila starosjedilačka u Zemunu. Imao je dva sina i jednu kćer. Mladi sin Franja umro je mlad bez nasljednika, kći Ana udala se za Miju Barca, a Stjepan, stariji sin, oženio se Marijom Leichinger. Kao građevinski poduzetnik Katinčić je bio poznat u Zemunu i dugo godina cijenjeni član ceha zemunskih obrtnika. Kao građevinski poduzetnik izgradio je više kuća u Zemunu po želji kupaca. Za sebe je izgradio kuću u Pantelićevoj ulici br. 12 (sada Sonje Marinković br. 20), izdavanjem koje je htio osigurati starost. Kuća je napravljena 1912. i sastojala se od 4 troipolsobna stana (tri od 107 četvornih metara i jedan od 111 četvornih metara) u glavnoj zgradi i tri jednosobna stana u dvorišnoj zgradi. Osim toga sazidao je obiteljsku kuću u Prigrevici br. 84 i kuću za svojeg bratića, također u Prigrevici. U Prigrevici je sazidao i kuću za obitelj Veseli. S tvrtkom J. Kraus i J. Cimerman sudjelovao je u gradnji Pučke dječačke škole 1913, a u dva mandata bio je član zastupništva u zemunskom poglavarstvu. Gotovo do kraja života bavio se građevinskim radom i poduzetništvom. Bio je predsjednik pjevačkog društva »Rodoljub« i »Hrvatskog sokola«. Umro je u Zemunu u listopadu 1941. Njegov posao i njegovu tvrtku naslijedio je njegov sin Stjepan, školovan u Zagrebu. Na njegovoj kući u Zemunu postoje inicijali: gradio F. K. 1911. godine.

Istaknuti Hrvati i njihova djela

Ovim radom nije moguće obuhvatiti i opisati sve istaknute Hrvate koji su zadužili Zemun. Pokušat ću svojim izborom opisati pojedine predstavnike iz različitih područja stvaralaštva. Neki od tih ljudi legende su u Zemunu i Srijemu, no mnogi su potpuno nepoznati u drugim hrvatskim krajevima. Većina je rođena u Zemunu i u njemu su stvarali, drugi su došli u Zemun i bili nadahnuti da ondje stvore svoja djela. Neki su naši velikani ondje samo privremeno boravili, npr. Miroslav Krleža, koji je iz Budimpešte došao 1912. u Beograd da se kao dragovoljac javi u srpsku vojsku, a srpska ga je policija vratila u Zemun, gdje su ga zatvorili te je proveo više mjeseci u zatvoru.

Bard hrvatske književnosti Tin Ujević od 1926. stanovao je nekoliko godina u Zemunu kod Đure Radnića, gdje je pisao neka djela.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Zemunu je boravio Gustav Krklec, koji je svojim pjesmama kriknuo protiv rata.

U Zemun je 1900. došao Stjepan Radić nakon što je bio prognan iz Praga. Od 1900. do 1902. boravio je u Zemunu, gdje ga je redarstvo htjelo izgnati, ali se tomu energično suprotstavio odvjetnik Aleksandar Badaj, istaknuti član poglavarstva i Hrvatskog sabora. Radić je svoje članke iz Zemuna slao češkim listovima Hlas naroda, Narodni listy, Češka demokratice. Iz Zemuna je surađivao s riječkim Novim listom, koji je uređivao Fran Supilo.

Radić je u Zemunu pokrenuo i uređivao hrvatske novine Živa Domovina. Taj tjednik izlazio je samo 1901. pa je iz financijskih razloga prestao izlaziti. Bio je na meti bana Khuen-Héderváryja zbog žestokih kritika njegove vladavine. Radić je nakon dvije godine napustio Zemun.

U nastavku opisani su istaknuti pojedinci drugih profesija, zemunski i srijemski stvaratelji.

Živko Bertić, književnik. U Zemunu je 1938. umro odvjetnik dr. Živko Bertić, poznati političar, koji se uspješno oprobao i u književnosti. Rođen 1875. u srijemskom selu Kukujevci, završio je studij prava u Pragu a u Zemun se doselio 1906. i otvorio odvjetnički ured. Bio je jedan od najistaknutijih članova Hrvatsko-srpske koalicije, a politikom se nastavio baviti i u međuratnom razdoblju. U književnosti se ogledao esejima, humoristično-satiričnim djelima, crticama i pripovijetkama iz slavonskog i srijemskog života. Književna djela uglavnom je potpisivao pseudonimom »Živan iz Srema«. Potomci dr. Bertića i danas žive u Zemunu. Tko ne zna za našega Živana iz Srijema? Njegova crtica Na velike škole ne sadrži samo zabavno pripovijedanje sa svim karakteristikama srijemskog sela već se tu Živan očituje kao veliki, umni, ali i zabrinuti narodni učitelj koji poput dobroga oca upućuje što treba činiti, a čega bi se valjalo kloniti. Dostojan učenik Relkovića, pa poslije Josipa Kozarca.

Njegovi divni opisi pojedinih prizora iz života Srijema, a napose njegovih Kukujevaca, ostali su nenadmašeni. U tom se pogledu posebno ističu Ženski udesi u izdanju Matice hrvatske iz 1902. No, želimo naglasiti još jednu osobitu crtu Živkove naravi. To je osobita toplina i sentimentalnost. Njegova Strana kruška kratka je sličica ili bolje uspomena na staru krušku u dvorištu rodne kuće, ali napisana je s toliko topline, s toliko žarke ljubavi i ganutljiva sjećanja da će čitatelj rijetko naći nešto slično u drugoga kojeg pisca.

Aleksandar Badaj, odvjetnik (Cernik, 1858 - Zagreb, 1937). Studij prava završio u Zagrebu, zatim postaje odvjetnik u Zemunu. Godine 1906. imenovan za predstojnika za pravosuđe u vladi. Ponovno na to mjesto dolazi 1917. u vladi Hrvatsko-srpske koalicije, 1918. postaje član revolucionarne vlade, a 1919. predsjednik Stola sedmorice. Poznat je kao jedan od odličnih zakonopisaca.

Mladen Barbarić, svećenik i književnik (Ilok, 1873 - Zemun, 1936). Rođen u učiteljskoj obitelji, pučku je školu pohađao u Iloku, gimnaziju u Osijeku, a filozofiju i bogosloviju studirao u Beču i Baji. Stupivši u franjevački red, promijenio je krsno ime Krunoslav u redovničko Mladen. Službovao kao vjeroučitelj, župnik i gvardijan u Cerniku, Koprivnici, Iloku, Osijeku i Zemunu. Surađivao u vjerskoj i književnoj periodici. Pokrenuo i uređivao zagrebački dječji list Anđeo čuvar.

Miloš Bandić, književnik i kritičar (Zemun, 1930 - Zemun, 1996). Otac Ivan, državni i privatni činovnik, narodni poslanik. Majka Ljubica, r. Ilić, stručna učiteljica. Gimnaziju pohađa u Zemunu (maturirao 1949), na Filozofskom fakultetu (engleski jezik, jugosl. književnost i nac. povijest) diplomirao 1958, doktorirao 1963. Novinar u listu Zadruga, Beograd, urednik kulturne rubrike listova Naš vesnik i Mladost, urednik te glavni i odgovorni urednik Književnih novina, jezični redaktor u Vojnoj enciklopediji, docent, izvanredni profesor i redoviti profesor Filološkog fakulteta (1965-90), sekretar beogradskog PEN-kluba i glavni urednik časopisa Literary Quarterly (1965-66). Objavljivao od 1949. Govorio je engleski, češki, ruski i slovački. Zemunci su na njegovu rodnu kuću stavili spomen-ploču (Franca Rozmana 20).

Stjepan Barić, političar (Zemun, 1889 - Zagreb, 1945). Pučku školu i gimnaziju završio u Zemunu, a filozofiju i pravo studirao u Zagrebu i Fribourgu. Godine 1918. bio je član Narodnoga vijeća u Zagrebu, zatim narodni zastupnik, te ministar socijalne politike u vladi A. Korošeca 1928-29. O aktualnim političkim i gospodarskim problemima pisao u različitim listovima, ponajviše u Seljačkim novinama, koje je uređivao 1918-24; surađivao je i u iseljeničkom tisku pa je u Napretku (Sydney, 1939, br. 70) objavio članak o političkom teroru u Jugoslaviji.

Vilim Korajac, svećenik i književnik (Kaptol kraj Požege, 1839 - Zemun, 1899). Osnovnu školu pohađao u Kaptolu, Oriovcu i Novoj Gradiški, gimnaziju u Požegi i Zagrebu, bogosloviju završio u Đakovu, Službovao je kao kapelan u Zemunu, zatim je bio profesor u biskupskom sjemeništu u Đakovu te neko vrijeme istodobno vjeroučitelj i ravnatelj đakovačke preparandije, a od 1878. do smrti bio je župnik u Zemunu. Sahranjen je na zemunskom katoličkom groblju.

Gustav Krklec, književnik (1899-1977). Pisac lirskih pjesama, eseja, putopisa i književnih prikaza, prevodilac s ruskog, češkog i njemačkog, član JAZU, predsjednik Matice hrvatske. Taj pjesnički velikan napisao je u Zemunu mnogo lijepih pjesama, objavljenih u više knjiga. Budući da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata boravio u Zemunu, brzo je došao u sukob s vlastima pa se morao skloniti u susjedni Slankamen na Dunavu.

Josip Kulundžić, kazališni redatelj (Zemun, 1899 - Beograd, 1970). Potječe iz trgovačke obitelji. U rodnom gradu završio je pučku školu i gimnaziju, studirao medicinu u Innsbrucku, apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Studirao je kazališnu režiju u Dresdenu, Beču, Parizu i Pragu, a u Parizu i Budimpešti završio studij dramaturgije i operne režije. Od 1921. do 1928. djelovao u Zagrebu kao pomoćnik dramaturga i dramaturg HNK te predavač na Glumačkoj školi. Godine 1928. i 1929. redatelj je u Novom Sadu, a zatim u Beogradu, gdje je profesor na Kazališnoj akademiji. Na hrvatsku kazališnu scenu stupio je zaslugom Julija Benešića, pod čijom je upravom u HNK-u u Zagrebu izvedena 1921. Kulundžićeva drama Ponoć. Neke Kulundžićeve drame tiskane su u časopisima (Savremenik, 1921. i 1928; Kritika, 1922; Vijenac, 1924; Književnost, 1952, 1955, 1956, 1957). U časopisima je objavljivao i eseje o dramskoj umjetnosti i kazalištu, a za potrebe kazališta adaptirao je niz djela različitih autora te prevodio s njemačkoga. Pisao je također filmske scenarije. Na njegovu rodnu kuću u Bežanijskoj ulici stavljena je spomen-ploča.

Petar Marković, političar, pisac i slikar (1869 - Zemun, 1952). Jedan od prvih maturanata zemunske gimnazije. Vrlo zaslužan zemunski gradonačelnik (1909-1914), slikar, putopisac, doktor prava, pisac vrlo vrijedne knjige Zemun od najstarijih vremena do danas (1896). O toj knjizi, prepunoj dragocjenih podataka, imali su lijepo mišljenje Isidora Sekulić i Ivo Andrić. Petar Marković se brinuo o zemunskim kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim ustanovama. Objavljivao je putopisne bilješke iz više europskih zemalja i brojne zapise u časopisima i novinama. U njegovoj rukopisnoj ostavštini čuva se više tekstova iz političke, društvene i kulturne povijesti Zemuna. Ti su tekstovi dragocjen izvor za proučavanje povijesti grada Zemuna.

Solan Matković, svećenik (Ilok, 1863 - Zemun, 1919). Krsnim imenom Antun, studirao filozofiju u Feldváru, teologiju u Baji. Službovao u Brodu na Savi, Vukovaru, Iloku, Šarengradu i Zemunu. Bio je orguljaš i posebno se bavio pitanjima glazbenoga odgoja u školi. Pisao poučna djela, vjeronaučne udžbenike i povijesne rasprave. Sahranjen je u Zemunu na katoličkom groblju.

Ivan Muhar, trgovac (1867-1966). Braća Mijat (1865-1902) i Ivan Muhar došli su u Zemun iz Like potkraj 19. st. Prvi je došao Ivan, kao pitomac, a ubrzo potom je stigao i njegov stariji brat. Ivan Muhar zaposlio se kod jednoga zemunskog trgovca - Židova, čije ime na žalost nije sačuvano i on mu je nakon nekog vremena dao kredit da otpočne samostalnu djelatnost. U međuvremenu, Mijat se razbolio od tuberkuloze i umro relativno mlad. Svoj prvi dućan, u kojem je prodavao sve i svašta, Ivan je otvorio na Senskom trgu (danas Trg Branka Radičevića). Ubrzo je skupio skroman kapital i njime kupio mali lokal »Dva tornja«, preko puta ulice. Muhar, po kome se cijeli dio Zemuna i danas zove, podignuvši veličanstveno zdanje, sve do kraja Drugoga svjetskog rata slovio je za jednog od najuspješnijih zemunskih trgovaca. Kao ilustraciju navest ću i jednu anegdotu. Kada ga je jednom prilikom neki njegov prijatelj, ratar, prekorio što ne drži u dućanu i ono što treba poljoprivrednicima, npr. ralo, on ga je upitao »A da li tebi treba ralo?«. Budući da je dobio potvrdan odgovor, rekao je prijatelju da dođe sutra ujutro. I zaista, ralo je bilo u dućanu. Također, Ivan Muhar nikada nije zaboravio svojega prvoga gazdu - Židova, koji mu je omogućio da otpočne posao, pa je valjda zato sve vrijeme Drugog svjetskoga rata skrivao kod sebe obitelj Židova Leona Hajma, riskirajući tako i sudbinu svoju i svojih najbližih. Za sve vrijeme postojanja tvrtke, ona je nosila naziv »Braća Muhar« iako stariji Mijat u nastanku gotovo nije ni sudjelovao.

Ivan Muhar oženio se Emilijom (1883-1970), kćeri Magdalene (1863-1931) i Sigmunda Ulriha (1854-1918), nadzornika zemunskog brzojava. Emilija je bila zaljubljena u jednoga husarskog časnika, ali je njezin praktični otac zaključio da je bolje kćer udati za vrijednog i radnog trgovca nego za neku »oficirsku smladu« kojoj mora dati i veliki miraz uz kćer, pa je tako Ivan Muhar dobio ženu iz ugledne obitelji, što je i njemu osobno podignulo ugled u Zemunu. Emilija je za svojim husarom patila cijelog života, ali je Ivanu bila dobra supruga i rodila mu troje djece: kćer Mirku (1905-1980), poslije udanu za zemunskoga gimnazijalca profesora Dušana Pavešića, i Zdenku (rođenu 1909), udanu najprije za Otona Jenča, a zatim za beogradskog inženjera Milorada Bijanića, te sina Ivana (1907-1942). On je studirao ekonomiju u belgijskom gradu Antwerpenu, a potom je zajedno s ocem vodio dućan, ali i vlastito predstavništvo »Orion« radija u Beogradu. Za vrijeme studija upoznao je Belgijanku Martu d’ Poter (1908-1942) kojom se poslije i oženio i s njom imao troje djece: Ivana (rođen 1933), Dejana (1938-1993) i Nikol, udanu Mišić (rođena 1940).

Ilija Okrugić-Srijemac, svećenik i književnik (Srijemski Karlovci, 12. 05. 1827 - Petrovaradin, 30. 05. 1897). Potječe iz činovničke obitelji. U rodnom mjestu završio je pučku školu i gimnaziju, a teologiju u Đakovu. Zaredio ga je za svećenika biskup Josip Juraj Strossmayer, kao prvoga svog zaređenika, pa otuda potječe Okrugićeva odanost biskupu, koja je vidljiva i u njegovim književnim djelima. Bio je kapelan i župnik u Zemunu, Kukujevcima, Sotu, Sarvašu, Levanjskoj Varoši, prebendar stolne crkve u Đakovu, te od 1866. do smrti župnik u Petrovaradinu s naslovom opata sv. Dimitrija. Sudionik hrvatskoga narodnoga preporoda, surađivao je pjesničkim prilozima te povijesnim raspravama u Gajevoj Danici i u Kuzmanićevoj Zori dalmatinskoj te u drugim ondašnjim hrvatskim listovima i smotrama.

Dragan Rumenčić, arhitekt, novinar, karikaturist i slikar (Zemun, 1935), urednik karikature u redakciji Ježa (otac Aleksandar, nadstrojar, majka Katica, r. Verić, domaćica). Maturirao u zemunskoj gimnaziji (1953). Završio Arhitektonski fakultet u Beogradu u klasi prof. M. Bajlona (1963). Objavljuje ilustracije, rebuse, križaljke i karikature te izlaže slike. Objavio je knjigu karikatura Između tišine i smeha.

Zbivanja nakon Drugoga svjetskog rata

Nakon početka Drugoga svjetskog rata i zračnih napada na Beograd, njemačke jedinice su 12. travnja 1941. ušle u Zemun. Već 13. travnja osnovana je nova, posebna gradska uprava (predsjednik Hans Mozer) jer je Zemun ponovno odvojen od Beograda. Sve do 10. listopada 1941. u Zemunu i okolnim selima (do crte Slankamen-Boljevci) vlast su u tom »njemačkom privrednom području« imali domaći Nijemci, takozvani »folksdojčeri«, a zatim su je, kada su ti dijelovi Srijema ušli u sastav Nezavisne Države Hrvatske, dijelili s Hrvatima, međutim najvažnije položaje u tijelima uprave (gradonačelnici, kotarski predstavnici i dr.) zadržali su Nijemci, što će uvjetovati stalnu i prikrivenu borbu oko vlasti između folksdojčera-funkcionara i članova ustaškog pokreta.

Zemun je prvi put pripojen Beogradu 1934. godine, ali je nskon njemačke okupacije 1941. dodijeljen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u čijem je sastavu ostao sve do 22. listopada 1944.

Od tada do kraja rata, najveći broj funkcija vlasti vršila je vojska, odnosno Komanda mjesta s majorom Milanom Žeželjom na čelu. Sudsku i tužilačku funkciju vršila su također vojnosudska tijela. Komanda mjesta mobilizirala je ljude, motorna i zaprežna vozila za potrebe vojske, ali i obavljala druge poslove, u koje su pripadali otkrivanje i uhićenje pa i likvidacija »narodnih neprijatelja«. S koliko revnosti je to rađeno, najbolje svjedoče mnoge nevine žrtve pobijene u listopadu 1944, a zakopane pokraj Dunava u zemunskom keju kod »Hidrobaze« i na Kalvariji. Međutim, to je posebna tema koja zaslužuje poseban rad.

Ubrzo je, usporedo s vojnom, organizirana i civilna vlast, a teritorijalno je Zemun kao samostalni grad pripojen novooformljenoj autonomnoj oblasti Vojvodini, gdje je zemljopisno i pripadao.

Skupština Narodnooslobodilačkog odbora Zemun je na prvu godišnjicu »oslobođenja«, 22. listopada 1945. godine, održala svečanu sjednicu, na kojoj je, među ostalim, ali kao najvažnija, donesena i odluka o izdvajanju Zemuna iz sastava Vojvodine i pripajanja Beogradu. Istovjetnu odluku je toga dana donio i Pokrajinski narodnooslobodilački odbor Vojvodine, pa je tako Zemun, po drugi put u svojoj povijesti, ušao u sastav susjednog Beograda.

Iako je odluka o pripajanju Zemuna prijestolnici bila diktirana »odozgo« i nije bilo moguće izbjeći ju, mnogim Zemuncima ona je teško pala, pa je čak i na sjednici na kojoj je donesena nekoliko odbornika u svojim diskusijama izrazilo bojazan da će Zemun u sastavu Beograda biti zapostavljen, da će se od samostalnoga grada srozati na običan rajon Beograda i izgubiti samoupravu, da će zaostati u razvoju i sl. Sve to se vrlo brzo pokazalo točnim, ali novi naraštaji, osobito kolonista - došljaka, koji su preplavili Zemun, mislili su drugačije.

Pogled na suvremeni Zemun

Izborom Slobodana Miloševića i njegovim dovođenjem na političku scenu 1986. nakon Ušća i Gazimestana, iseljavanje Hrvata iz Zemuna dobiva zamah. Početkom rata 1991. i pohodom JNA sa srpskim dobrovoljcima na Vukovar, Osijek i druge krajeve Hrvatske međunacionalni odnosi padaju na najnižu razinu. Ne poštuju se ne samo zakonske nego ni temeljne ljudske norme ponašanja. Sve ono o čemu su mnogi ljudi s ovih prostora vjekovima maštali o suživotu i panslavizmu, za nekoliko se godina rasplinulo kao mjehur od sapunice.

Više od 80 godina ne prestaje iseljavanje Hrvata iz Zemuna iz raznih razloga. God. 1921. Zemun je imao oko 20 000 žitelja - oko 70% bili su Hrvati. Danas Zemun ima više od 200 000 žitelja, a procjenjuje se da Hrvata ima samo oko 5%.

Iz navedenog teksta može se sagledati višestoljetno uspješno djelovanje Hrvata u Zemunu, Izgrađivali su Zemun gospodarski, vjerski, obrazovno i kulturno. To je trajalo do završetka Drugoga svjetskog rata, kada su svi objekti oduzeti i postali »narodna svojina«. Navest ću primjer gradske Bolnice ili Bolnice sestara milosrdnica, koje su sestre podigle za građane Zemuna, a koja im je oduzeta. Zatim Katolički dom, u kojem su radila kulturno-umjetnička društva, npr. Tomislav. Zatim Hrvatski sokolski dom, Hrvatska štedionica, tvornice. Oduzimanjem tih i drugih institucija intenzivirano je iseljavanje Hrvata iz Zemuna, onemogućena egzistencija i njihov opstanak.

Najdrastičniji primjer dogodio se nakon ovog rata (ako je to bio rat). Mnogi su ostali bez svojih kuća, stanova, posla, otpremnina, dionica, s minimalnim mirovinama. Danas Hrvati u Zemunu nemaju svojih škola, ustanova, svojih medijskih emisija, svojih predstavnika u lokalnoj i državnoj vlasti. Godine 2003. konačno je registrirana Zajednica Hrvata Zemuna. Knjižnica i čitaonica, koja nosi naziv »Ilija Okrugić«, obnovljena je uz pomoć članstva, Vlade RH i župnika te svečano otvorena u lipnju 2004.

Otvaranje knjižnice "Ilija Okrugić" u lipnju 2004.