TRAGOVI I KAKO IH ČITATI - HRVATI U SLOVAČKOJ

TRAGOVI I KAKO IH ČITATI - HRVATI U SLOVAČKOJ

Grozdana Cvitan

U Slovačkoj, novoj članici Europske unije, hrvatskim tragovima pošla je s fotografskim aparatom u ruci Grozdana Cvitan.

Kada bi Hrvatska bila mnogo bogatija i uređenija država, možda bi među pripadnicima vlastitog naroda u Italiji, Sloveniji, Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj provela istraživanje o tome kako doživljuju ulazak u Europsku uniju i kako gledaju na činjenicu da Hrvatska za taj ulazak tek dobiva preporuke. Dobre, ali vremenski neodređene. S druge strane, stajao bi prigovor kako bi Hrvatska ondje već bila da je uređenija, pa bi granice među Hrvatima u domovini i dijelovima naroda koji već stoljećima živi u susjednim europskim zemljama konačno nestale. Uglavnom, kako je već primijećeno, u Europi smo ne samo po krilatici koju uglavnom podrazumijevamo i ne analiziramo (Mi smo Europa oduvijek) nego i po tim dijelovima koji su stoljećima dijelili mjesto kao sudbinu na - ratnim rječnikom rečeno - izmještenim prostorima na koje ih je povijest prisiljavala i upućivala.

Ali, kad je riječ o Slovačkoj, često se ponavlja konstatacija kako je put te zemlje u EU ponajprije presudila kratkoća slovačke istočne granice jer uređenost društva nije ništa ni bolja ni uspješnija od hrvatskoga. To ujedno znači da schengenski dogovor glede granica podnosi kritike koje upućuju na činjenicu da EU zaokružuje teritorij poštujući ponajprije ekonomske čimbenike što jeftinijeg uređenja te granice. Ako takav čimbenik može biti i presudan, onda i samo letimičan pogled na zemljopisnu kartu Europe poručuje kako, minimalno, bez Bosne i Hercegovine nećemo nikamo pa ni u Europu. Drugi pogled pokazuje da će 2007. između Slovenije s jedne i Bugarske i Rumunjske s druge strane ostati rupa koju će Europa i te kako platiti ima li na umu neke specifične razloge. Međutim, kako zasad odgovore nemamo, osim na granice (odnosno sigurnosne čimbenike), možemo se oslanjati na političke, gospodarske i zakonodavne uvjete, propise, odredbe ili pravila EU. A u tom kontekstu opći je doživljaj kako se Slovačka bori sa svim problemima društava koje nakon pada Berlinskoga zida nazivamo tranzicijskim, što u biti govori o pretvorbi društvenog vlasništva u privatno i pretvorbi duha pojedinca iz jednoumljem nametnute i zaštićene egzistencijalne uniformnosti u egzistencijalnu odgovornost. Posrtanja na tim putovima su golema, a razgovori o kriminalu, mafiji i podobnosti prelijevaju se kroz vrijeme i transformiraju iz jedne u drugu neemancipiranost, što je već davno prepoznato kao bolesno društvo. Slijedi pitanje o političkoj strukturi koja takvu društvu pogoduje, ali ne i Europi kojoj elementi »bolesti« smetaju prema pravilu s iznimkama. Ili nekim drugim interesima. Sve su to razmišljanja kojima se zamaramo u ovome trenutku. Kako će biti sutra, kad Slovačka već bude neko vrijeme u EU a mi tu gdje jesmo, tek će trebati vidjeti. Analiza takvih situacija i razlika nastalih nakon sličnih polazišta mogla bi, poduzme li je tko, biti vrlo korisna i dati odgovore koje zasad ne znamo.

Danas su schengenske granice stvarnost i hrvatska manjina u Slovačkoj našla se u Europskoj uniji s nadom kako ćemo se unutar te asocijacije do kraja desetljeća naći svi zajedno. U predvečerje integracije Slovačka je birala novog premijera. U neizvjesnoj trci od dva kruga i podijeljenih prognoza izabran je - činilo se, na opće iznenađenje - Ivan Gašparovič. Novi slovački premijer tako je posljednji u nizu poznatih Hrvata koji bi mogli biti i svojevrsna spona hrvatsko-slovačkih veza. Iako su novinari brzo iskopali njegovo hrvatsko podrijetlo, istina je da se taj političar u javnosti nije očitovao Hrvatom niti je pridavao pozornost svojem podrijetlu. Time je pokazao svoj politički nerv.

Za razliku od političara, Hrvati koji danas čine ostatke ostataka naše manjine u Slovačkoj, kao i Slovaci koji u svojoj povijesti imaju i dio hrvatskog podrijetla, spremni su isticati i njegovati uspomenu na taj dio vlastite povijesti.

Posljednja počivališta

Putujući u travnju 2004. po Slovačkoj, dok je prigodni električni stup u središtu Košica odbrojavao dane do ulaska u EU, učinilo mi se nepravednim prepustiti zaboravu neka sasvim stara iskustva ne samo onih koji su se iselili u velikom broju i slijedom ratne opasnosti nego ponajprije onih koji su osobni izbor Europe kao duhovne cjeline prepoznavali i živjeli davno, pojedinačno, kao građani Europe i svijeta, koji su između Slovačke i Hrvatske prepletali veze ne samo bivše zajedničke države nego i duhovne prepoznatljivosti onoga što je danas nazvano duhom jedinstvene Europe. Ta su putovanja davno poduzeta i hrvatskim bi se povijesnim sjećanjem dalo putovati po svim europskim zemljama. U tom kontekstu ponovno nam se u svom ukupnom cinizmu postavlja pitanje predziđa, ali sada uz pitanja: čega i s koje strane?

Predstavnici Matice hrvatske, Matice slovačke i Društva slovačko-hrvatskog prijateljstva susreli su se s predstavnicima Matice slovačke u Martinu i razgledali povijesni muzej te udruge, u kojem su mjesto pronašli mnogi slavenski pa tako i hrvatski domoljubi i čuvari nacionalnog identiteta iz prošlih stoljeća.

U međuvremenu su se oba naroda navikla da uglednici jednog naroda postanu i prvaci drugoga. Upravo o tom protjecanju ljudi - o kojem se u novije vrijeme sve više govori, kao da je riječ o bitnim suvremenim dosezima svijeta - jedan od gradskih trgova Trnave svjedoči izravno i bez ikakve začudnosti. Neke su stvari u povijesti, čini se, bile vrlo normalne, ali smo ih u međuvremenu zaboravili. Samo tako je moguće tumačiti činjenicu da je u crkvi svete Ane na oltaru Blažene Djevice Marije sarkofag s relikvijama košičkih mučenika (glava i bedrena kost svetog Marka Krizina Križevčanina u ostrogonskoj je katedrali), od čije će se mučeničke smrti u rujnu ove godine navršiti 385 godina. Uz Marka Križevčanina mučeničkom smrću u obrani vjere skončali su isusovci Stjepan Pongrac i Melkior Grodecki. Od smaknuća u Košicama do posljednjeg počivališta u Trnavi sarkofag svetačkih ostataka svećenika Marka, Melkiora i Stjepana prošao je dug i zamršen put. Uostalom, nije čudo što nisu ostali u Košicama, jer u tadašnjem središtu protestantske pobune nije bilo lako čuvati i skrivati ostatke katoličkih mučenika, prethodno bačenih u kloaku. Zbog takvih razloga posljednja počivališta nisu ujedno i mjesta na kojima je duša napuštala svoje zemaljske tjelesne okove. Materijalni oblici prostor vječnog pokoja imaju prema ljudskim mjerilima. Zato su u Košicama svoje posljednje počivalište našli oni kojima je novo središte protestantizma još dugo odgovaralo i gdje pobune zadugo nisu utihnule.

Često pod plaštem vjerskih borbi vođene su i borbe za vlast, a to je početkom 17. stoljeća u Austro-Ugarskoj Monarhiji značilo i otkazivanje poslušnosti Habsburgovcima te kovanje urota i vođenje pobuna za emancipaciju dijelova carstva. Među njima prednjačilo je mađarsko plemstvo pa je pobunjeničku vojsku u Košicama u doba Markova mučeništva i smrti vodio Juraj I. Rakoczy. U toj obitelji sljedećih desetljeća naći će se i Jelena Zrinska, kći Petra, supruga Ferenca I. Rakoczyja i majka Ferenca II, koji je kao i ona spas iz burnog života potražio emigracijom u Tursku. Slijedom takvih gibanja obezglavljeni su hrvatski nacionalni junaci Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, a dvije su moćne loze ugašene. Pravednost i prošlost dvije su nesavladive zapreke kad ih pokušavamo povezivati. Na grobu Jelene Zrinske nema jednostavnosti: ni u sarkofagu ni u činjenicama. Da ne bi zamarale svojom složenošću, zemne stvari davno smo naučili dijeliti i sagledavati u segmentima.

Trnavska ulica s crkvom svete Ane završava trgom na kojem je rodna kuća prvoga zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika (1837-62). Na kući spomen-ploča hrvatskog sjećanja na njezina najslavnijeg stanovnika. Prepuštam nadbiskupa znamenite uspomene činjenici da je s ovog prostora otputovao slijedom jedinstvene duhovne Europe prošlih stoljeća i u polutami crkve svetog Nikole slijedim uspomene onih koji su u ove prostore doputovali. Grob diplomata, književnika, biskupa i kardinala Antuna Vrančića (Šibenik, 1504 - Prešov, 1573) u toj crkvi posljednje je počivalište po osobnom izboru. Kako se ovog svibnja navršava 500 godina Vrančićeva rođenja (prije tri godine u Šibeniku je proslavljena 450. godišnjica rođenja njegova slavnog nećaka Fausta), potkraj svibnja grob u Trnavi odredište je i grupe šibenskih kulturnih djelatnika. U prvoj polovici lipnja njegov rodni grad posvećuje mu znanstveni skup i objavljuje prijevode triju kratkih spisa. Iako hrvatski humanist koji se u svojim spisima najčešće koristio pridjevom hrvatski govoreći o svom materinskom jeziku, Antun Vrančić je na tom istom jeziku objavio samo jednu molitvu. Nije na odmet spomenuti da su Vrančići bili vrlo brižni u zagrobnim pitanjima pa i pitanjima svojih vječnih počivališta. Tako je Antun znao gdje želi biti pokopan, ostavljajući rodbini naputke o uređenju groba, dok je za Fausta poznato da je sastavljajući oporuku sam napisao i vlastiti epitaf, koji je uklesan na njegovu grobu u crkvi svete Marije u Prvić Luci. S obzirom na sudbinu Marka Križevčanina i njegovo 17. stoljeće, ostaje podatak da je u prethodnom, 16. stoljeću, u ovom slučaju Vrančićevu, bilo moguće oporukom ostaviti subraći Lutherova djela na proučavanje!

Tek koju stotinu metara dalje od crkve svetog Nikole, na zgradi staroga Trnavskog sveučilišta (17-18. stoljeće) spomen-ploča Zagrebačkog sveučilišta na tzv. hrvatskom krilu upozorava na studente i profesore Hrvate u Trnavi. A u trnavskom kazalištu Jána Palárika posljednjih sezona na repertoaru je redovito barem jedno djelo Mire Gavrana. U tom gradu u veljači 2003. održan je i Gavranfest, na kojem je pet komada tog autora izvelo pet profesionalnih slovačkih kazališta. Forum na festu raspravljao je o temi Suvremena europska dramatika i narodni kazališni kontekst.

Trnava je bila samo jedan od gradova na putu koji je počeo na istoku zemlje, u Košicama, a završio u Bratislavi, u blizini ili u okviru koje još traju sela u kojima je nekad njihova (seoska) hrvatska većina ostavila svoje tragove. U Hrvatskome Grobu (iako prijevod te riječi na hrvatski znači jarak, što u simboličnom smislu i nije velika razlika), cijelo groblje je doslovno hrvatsko, sa svojim imenima i prezimenima, s mrtvima koji su u potrazi za vlastitim povijesnim okvirom i opstankom izabrali prostor u blizini glavnoga slovačkog grada. Nekad ih je bilo desetine tisuća - danas ih je u Slovačkoj prema popisu iz 2001. deklariranih 1533.

Je li asimilacija tegobna i dugotrajna povijest ukupnog zaborava ili fizička opstojnost jednog vremena djeluje kao duhovna poruka drugoga? Nada u takvo tumačenje ostaje uvijek, katkad im činjenice pomažu u potvrdi. Revitalizacija hrvatskih udruga i njihovih aktivnosti posljednjih godina u Slovačkoj dio je takva iskustva. Osim toga, često se u razgovoru o iseljenicima pokušavaju postaviti mjerila prema kojima je moguće utvrditi kad netko prestaje biti pripadnik naroda iz kojeg mu se pomalo »suši korijenje«. Česti je kriterij poznavanje jezika. Gdje onda pripadaju ljudi koji se očituju kao Slovaci, ali govore hrvatski? Svako određenje može biti poljuljano ne ostavlja li prostor da ga život svojom neočekivanom raznolikošću demantira.

Glazba je otporna na zaborav

Cvijeće položeno uz bistu »katoličkog laika, pisca i skladatelja, prijatelja Slovaka« Josipa Andrića (autora romana Velika ljubav, kojemu je Hrvatski Grob bio veliko nadahnuće za djelo) početak je susreta s mjestom. Crkva svetog Stjepana (mjesna i ujedno grobljanska) u Hrvatskom Jarku napravljena je oko 1590. godine, ali je zbog potreba vjernika pred Drugi svjetski rat proširena. Posvećena je 1940. i u njoj je danas s desne strane, u mramoru iz Hrvatske, izrađen oltarni reljef svetog Nikole Tavelića. Svećenik Juraj Augustin pokazuje i na oltar posvećen svetima Ćirilu i Metodu, govori o kugi koja je u prvoj polovici 19. stoljeća pokosila mnoge stanovnike Hrvatskog Jarka pa i njihova hrvatskog svećenika. Posljednji je od hrvatskih svećenika rođen u tom selu Ferdinand Takač, otac isusovac, autor prvoga Hrvatsko-slovačkog rječnika. U crkvi misa na hrvatskom jeziku služi se u posebnim prigodama, a jedna od takvih bila je i ona kad je s tamošnjim biskupom Sokolom misno slavlje predvodio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić.

U zgradi osnovne škole u tijeku je obnova prostora pa i onog dijela koji pripada muzeju po kojem je cijela građevina poznata kao Hrvatska kuća. U dvije sobe čuva se zbirka rukotvorina koja je iz svakodnevne uporabe slovačkih Hrvata (nasljedovane od predaka iz središnje Hrvatske), prešla u muzejsku zaštitu i sjećanje. Osim ručnih radova na tkaninama, sačuvani su i predmeti od drva i keramike te fotodokumentacija o životu Hrvata i njihovu djelovanju u kulturno-umjetničkim društvima: jedna su davno ugašena, druga osnovana potkraj 20. stoljeća. Kao i druge manjine u Europi, Hrvati su na prostorima na kojima su nacionalne manjine prošli kroz različita razdoblja, povoljna i nepovoljna za njihovu posebnost, a demonstracija tih posebnosti umnogome je zavisila i od uvjeta koje im je u životu isticanje posebnosti donosilo. Zavisno od prilika i vremena, isticanje posebnosti može biti mnogo toga na skali od pogubnoga do povlaštenoga (što je rijetko, ali kaže se iznimke potvrđuju pravila).

Kuću nam otvaraju udovica Adela Nimčovićova i njezina prijateljica Klara Noskovičova, članice zbora Hrvatanke. Obje su gospođe rođene u Hrvatskom Jarku, a svoju ljubav prema njegovanju hrvatske tradicije Adela je naslijedila od oca, Klara od majke. Slaviti neku od svečanosti koje pripadaju hrvatskoj tradiciji u tom mjestu znači aktivno sudioništvo svih (Hrvata i Slovaka u Hrvatskom Jarku), a pitanje o tome koliko je danas Hrvata u mjestu izaziva pojašnjenja o starim Hrvatima (uglavnom mrtvima), o tome da se hrvatski danas govori u obiteljima i da je Hrvatski Jarak danas slovačko selo. Vjerojatno zbog imena, ali Hrvatski Grob (Jarak) najčešće posjećuju gosti iz pradomovine. U njega ulazite, ali iz njega i izlazite Hrvatskom ulicom. Možete i nekom drugom - stvari postoje i mijenjaju se nekim drugim logikama.

Izdavačka i sakupljačka djelatnost

Što znači povijest u životu hrvatskih sela možda najbolje pokazuje primjer Čunova - danas jednog od bratislavskih gradskih naselja. Između dvaju svjetskih ratova Čunovo je bilo u Mađarskoj pa su Hrvati u Drugome svjetskom ratu u njemu mobilizirani u mađarsku vojsku. Mrtvi su dobili ploču, invalidi su strahovali. Mnogi su morali s obiteljima u seobu, a one koji su ostali u Čunovu granica je potkraj 1947. smjestila u Čehoslovačku. Djecu tog sela najčešće su podučavali hrvatski učitelji, ali učili su i mađarski pa i njemački. Posljednji se u tom školovanju na hrvatskome održao - vjeronauk. Kad je nestalo hrvatskih učitelja, ostali su hrvatski svećenici. A onda više nije bilo ni učitelja ni svećenika pa ni sela. Gdje danas tražiti Čunovo? U ploči gradskog naselja Bratislava-Čunovo i folklornoj grupi koja djeluje u dvije sekcije (mlađi i stariji), nastupa na festivalu hrvatske kulture u Devinskome Novom Selu (utemeljenom 1989) i pokušava sačuvati sjećanje na vrijeme i prilike koje su u nepovrat nestale. Ipak, revitalizacija hrvatske tradicije počela je upravo odlukom da se osnuje festival te dobiju dozvole u predvečerje raspada komunizma u tadašnjoj državi. Revitalizacija donosi neke rezultate i među južnomoravskim Hrvatima - ljudima koji su iz svojih sela gdje su postojali kao hrvatska zajednica, nakon Drugoga svjetskog rata raseljeni na sjever zemlje pojedinačno (u oko stotinu sela) u napuštene njemačke kuće.

Posljednjih godina hrvatske udruge Čunova kao i Hrvatskog Jandrofa te Devinskoga Novog Sela njeguju ne samo veze s Hrvatskom nego mnogo življe surađuju i s gradišćanskim Hrvatima u Austriji i Mađarskoj.

Hrvatski kulturni savez u Slovačkoj osnovan je 1990. godine, a njegove su aktivnosti raznovrsne. Uza sve teškoće, ponajprije zbog nestanka predmeta materijalne kulture, u suradnji sa Slovačkim narodnim muzejom i uz potporu slovačke države organiziran je centar koji se skrbi o sakupljanju, obradi i čuvanju predmeta, dokumenata i drugih spomenika koji svjedoče o tradiciji Hrvata u Slovačkoj. Prikupljaju se, sistematiziraju i objavljuju dosadašnji i novi radovi znanstvenika različitih struka, a među ostalim objavljeni su i zbornik Hrvati u Slovačkoj te monografija Slovački Hrvati. Mjesni časopis Novosielski glas izlazi na starome hrvatskom jeziku kakav se još govori u Devinskome Novom Selu (to je jezik i nekih književnih izdanja), a u novije vrijeme djeca na raznim seminarima u Slovačkoj i Hrvatskoj uče suvremeni hrvatski jezik. Uz pomoć slovačkog ministarstva kulture već treću godinu kvartalno izlazi glasilo Hrvatska rosa. Osim hrvatskim književnim jezikom tekstovi u Hrvatskoj rosi pisani su i na starome hrvatskom jeziku kakav su današnji slovački Hrvati donijeli i čuvali iz 16. stoljeća. Uz redakcijski kolegij uređuje ga Viliam Pokorny, predsjednik Hrvatskoga kulturnog društva u Devinskome Novom Selu. Jednom mjesečno organiziraju tematske večeri Hrvatski četvrtak, za koje se posebno pripremaju i gdje razgovaraju o prošlosti Hrvata u svom mjestu. Najvažniji dijelovi tih susreta se snimaju.

Devinsko Novo Selo središte je očuvanja hrvatske tradicije. U njemu se u lipnju tradicionalno održava (ove godine bio je 16. po redu) festival hrvatske kulture. Jedan od članova ansambla Rosica objašnjava mi snagu tamošnjih ljudi za održanje festivala: Hrvata je još u četiri sela, oko 1500 ljudi još se izjašnjava Hrvatima, ali broj onih koji se tako osjećaju mnogo je veći. O tome najbolje govori činjenica da u četiri sela djeluje deset zborova, folklornih društava i orkestara. Možda 1500 Hrvata nije mnogo, ali deset orkestara i zborova u četiri sela koji izvode hrvatsku glazbu i folklor su mnogo.

Ni u Devinskome Novom Selu nije lako odrediti gdje prestaje selo nekad nastanjeno pretežito Hrvatima, a počinje novo bratislavsko naselje istog imena.

Nezaobilazni Hrvatski dom

Pavao Danič, bivši dužnosnik Slovačkog veleposlanstva u Zagrebu, komentira susrete u Hrvatskom domu Devinskoga Novog Sela:

- Drago mi je da mogu reći nekoliko riječi o značenju skupova i susreta koji se događaju u Devinskome Novom Selu. Oni su posebno značajni za Hrvatsko kulturno društvo u Devinskome Novom Selu. To je društvo koje je naučilo i ima iskustvo u tome da tko god stiže iz Hrvatske mora, mora barem na trenutak svratiti ovdje: od predsjednika države do običnih građana. Članovi ovog društva to smatraju normalnim i oni s time žive.

Na skupovima Matice Slovačke u Hrvatskoj se priča hrvatski što je normalno. Svi su oni građani Hrvatske. Na ovdašnjim skupovima ne govori se na slovačkom. Ovdje ljudi imaju svoj stari jezik i oni govore tim jezikom. Oni ga, naravno, ne zovu tako ali su ga nastojali sačuvati. Kad je 2000. bio tjedan Hrvata iz Slovačke u Zagrebu, ansambl Rosica nastupio je na Trgu bana Jelačića i tom prigodom članovi ansambla govorili su svojim arhaičnim jezikom. Neki ljudi su se pitali koji je to jezik: zvuči kao hrvatski, ali nije hrvatski, ne razumiju ga... Onda je jedna starica i rekla: To jest hrvatski. Tako je govorila moja baka prije Prvog svjetskog rata.

Oni se danas izjašnjavaju uglavnom kao Slovaci. Ali, zanimljivo je, u rubrici materinji jezik oni uvijek - kadgod je to moguće - pišu hrvatski. Brojke koje vama mogu biti zanimljive, a govore o tome da se broj Hrvata smanjuje neki ljudi su već kritizirali. Međutim, smanjuje se broj Hrvata i u Austriji i drugdje u Europi. To je opća pojava među manjinama i s njom se nije moguće nositi. Ali jezik koji ovdašnji ljudi imaju i kojim se koriste, njeguju i dalje. Od otprilike stotinjak sela u kojima je bilo Hrvata prije 450 godina kad su došli u ove krajeve, danas ih je ostalo uglavnom samo u četiri za koja se može reći da u njima žive autohtoni Hrvati.

U ovom selu nisu živjeli samo Hrvati. Moj tata i moj djeda ovdje su imali mnogo prijatelja i svi su oni govorili hrvatski, bez obzira jesu li ili nisu bili Hrvati. Od gradonačelnika smo mogli čuti da danas u selu još živi 5000 stanovnika, a 9000 ih živi u istoimenom gradskom naselju ovog sela! Prisustvovao sam probama ansambla Rosica i mogu vam reći da uvijek kad su zajedno razgovaraju hrvatski. Hrvatski duh ovdje se osjeća bez obzira na činjenicu što su zbog širenja grada mnogi ljudi iz svojih kuća već preseljeni u zgrade ili što se na popisu stanovnika broj Hrvata smanjuje.

Njima mnogo znače druženja, a posebice su im značajni susreti s ljudima iz Hrvatske. Za njih je to dio njihova života i oni su uvijek spremni odazvati se svakom pozivu na druženje kad se takve prigode dogode.

Juraj Cvečko, predsjednik Saveza Hrvata u Slovačkoj, nada se da će nova hrvatska vlada i ministri u toj vladi biti bolji od svojih prethodnika. Naime, posljednjih godina osjećali su se zaboravljenima i zanemarenima iako su u prethodnom razdoblju bili domaćini i premijeru Ivici Račanu.

Posebna je briga Hrvata u Devinskome Novom Selu završetak izgradnje Hrvatskog doma. Gospodin Cvečko nada se da bi to moglo biti ove godine samo:

- Ukoliko bi hrvatska Vlada pomogla da se to završi, ukoliko bi prepoznala i svoj interes ali i interes Hrvata u Slovačkoj. Jer to nije samo dom za Devinsko Novo Selo nego i za sve one koji imaju interes da se hrvatsko duhovno ozračje očuva u ovoj zemlji.

Slovačka vlada je pomogla dosadašnju izgradnju ovog doma. Osim toga u međudržavnim odnosima očekuje se i reciprocitet (slovačka vlada pomogla je izgradnju slovačke škole u hrvatskom Josipovcu). Nama za dovršenje doma nedostaje oko 250 tisuća eura. Danas je kasno pitati se zašto 450 godina ovdje nisu trajno zaživjele neke važne hrvatske institucije, zašto nije otvorena ni jedna hrvatska osnovna škola? Ono što je prošlo moguće je samo konstatirati, ali ono što se može napraviti treba napraviti. Za neke stvari vrijeme nije prošlo i mislim da danas s pravom očekujemo pomoć pri izgradnji Hrvatskog doma.

Ti kratki razgovori vođeni su u pozadini susreta i predstavljanja novih knjiga koje svojim sadržajima upućuju na hrvatsko-slovačke veze najnovijeg razdoblja. Predstavnica Matice hrvatske Renata Husinec članovima Hrvatskoga kulturnog društva darovala je, među ostalim, i nekoliko primjeraka Hrvatske revije. Govorilo se prigodno i emocionalno. A onda su pjevali iste ili slične pjesme. Pjevali su članovi Rosice i svi su im pomagali. Neke od njih znali su svi u dvorani. Pjesme Hrvata u Slovačkoj na starome hrvatskom jeziku znali su samo domaćini u Devinskome Novom Selu. Često se pitamo o stvarima tuđih zaborava i neznanja. Rijetko o vlastitima. To je bahatost većine i nju nam je prepoznavati upravo u tim stoljećima očuvanim stihovima ljudi koji nisu otišli s veseljem. Ali one koji ih dolaze posjetiti znaju razveseliti svojim sjećanjem, upornošću i postojanošću. Glazba se još jednom pokazala najotpornijom na zaborav i najprihvatljivijom za stvaranje novih veza.

Iz Hrvatske rose, koja bilježi i podatke usmene narodne predaje, prepisujem jednu od poslovica slovačkih Hrvata: Sve na sviti muoreš zgubit, neg človik neka se v tebi ne zgubi.