OD HOSPITALA DO BOLNICE: PRETPOVIJEST JEDNE MODERNE INSTITUCIJE

OD HOSPITALA DO BOLNICE: PRETPOVIJEST JEDNE MODERNE INSTITUCIJE

Tatjana Buklijaš

U jednoj od najstalnijih rubrika ponovno se javlja jedna od najčešćih Revijinih suradnica. Tatjana Buklijaš trenutačno ima dvije adrese: Department of History and Philosophy of Science na Sveučilištu u Cambridgeu te Odsjek za povijest medicinskih znanosti Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU u Zagrebu.

Bolnice su danas središnje institucije moderne medicine te mjesta koja imaju bitnu ulogu u životu gotovo svakog čovjeka. Ne samo dijagnostika, liječenje i rehabilitacija bolesti već i osnovni životni događaji kao što su rođenje i smrt, kojima je nekoć bilo mjesto kod kuće u krugu rodbine i prijatelja, danas se odvijaju u bolnicama pod kontrolom medicinskog osoblja. Štoviše, zbog razvoja genetike i prodora medicine u dosad nezahvaćena područja ljudskog života može se očekivati da će bolnice u budućnosti zauzeti još važnija mjesta.

Uspon bolnica paralelan je i neraskidivo vezan uz razvoj moderne medicine tijekom posljednjih dvjestotinjak godina. U pariškim bolnicama neposredno nakon Francuske revolucije liječnici su sustavno secirali umrle pacijente da bi povezali kliničke simptome s obdukcijskim nalazima i tako počeli na bolest gledati ne kao na rezultat suviška ili manjka neke od četiriju tjelesnih tekućina (krvi, sluzi, crne i žute žuči), već lokalizirane promjene organa ili tkiva. Studenti medicine pratili su odjelne liječnike u obilascima golemih bolesničkih sala pa su promatrajući i pregledavajući stotine ljudskih tijela, stjecali uvid u uobičajeni tijek pojedinih bolesti. Podjela pacijenata u sobe i odjele prema bolestima pojedinih organa i organskih sustava u bečkoj je Općoj bolnici, koju je 1784. godine osnovao Josip II. kao vjerojatno najveću takvu instituciju svojega doba, potaknula razvoj medicinskih specijalizacija. Tijekom 19. stoljeća u Beč su hrlili studenti i liječnici cijeloga svijeta da bi prikupili teoretska i praktična znanja iz novih disciplina poput, primjerice, dermatologije ili otorinolaringologije.

No, tema ovog članka neće biti povijest bolnice u posljednja dva stoljeća. Iako su se arhitektura i primijenjene medicinske tehnologije značajno razvile, bolnica 19. stoljeća bila je vrlo slična bolnici kakvu poznajemo danas: posjedovala je laboratorije i specijalističke odjele, obrazovala studente i već završene liječnike, skrbila se o bolesnicima od dijagnoze bolesti do smrti i obdukcije. Nasuprot tomu, tema će ovog članka biti pretpovijest bolnica, odnosno povijest njihovih preteča od prapočetaka do pojave moderne bolnice u 18. stoljeću. Kako su institucije koje su prethodile modernoj bolnici tijekom srednjeg i ranoga novog vijeka bile od nje uvelike različite, upotrebljavat ću za njih izraz ’hospital’. Izborom zasebne riječi koja u hrvatskom jeziku danas nije u uporabi umjesto (anakronih) izraza kao što su ’ubožnica’ ili ’bolnica’, želim naglasiti da iako je u sebi objedinjavala funkcije nekih današnjih institucija - skloništa za beskućnike, bolnica, staračkih domova ili sirotišta - riječ je o specifičnoj vrsti ustanove koja je odgovarala potrebama srednjovjekovnog i ranonovovjekovnog društva. Na primjerima iz hrvatskih krajeva, posebice Dalmacije i Dubrovnika, prikazat ću tko je i zašto osnivao hospitale, kako su izgledali, koja im je bila svrha te kako je izgledao život u hospitalu.

U literaturi je uvriježeno da povijest hospitala i bolnica otpočinje u staroj Grčkoj s asclepionima, hramovima bogu Asklepiju, koje ipak samo donekle možemo smatrati vrstom ’bolnica’. Naime, ti hramovi pripadaju u predracionalno, magijsko-religijsko, razdoblje grčke medicine jer su u njih oboljeli dolazili provesti noć kako bi im se u snu ukazao bog Asklepij i dao savjet u svezi s liječenjem bolesti. Građeni su posvuda gdje je dosezala grčka kultura pa tako i u naseljima uz istočnojadransku obalu: u Naroni (Vid kod Metkovića), Epidauru (Cavtat), Poli (Pula) i Saloni (Solin). Nešto bliži današnjem poimanju bolnica bili su rimski valetudinariji, ustanove koje je rimska vojska osnivala uz granice imperija, na području današnje Njemačke ili istočnog Podunavlja. Postoje indicije da su se slične institucije osnivale i za robove na velikim imanjima. No ni grčko ni rimsko društvo nisu poznavali ideju organizirane skrbi zajednice za bolesne i nemoćne. Osnovna jedinica društva bila je obitelj, koja je uključivala i robove, o kojoj se skrbio pater familias. Njegovanje individualnosti bilo je blisko povezano s nepostojanjem osjećaja potrebe uzajamnog pomaganja.

Društvo se iz temelja promijenilo pojavom i širenjem nove religije, kršćanstva, u kasnoj antici. Po ugledu na ideal Isusa Krista i njegovih djela opisanih u Novom zavjetu, kršćanstvo je promicalo ideju zajedništva svih ljudi i potrebe pomaganja svima kojima je pomoć potrebna. Učinjena dobra djela vratila bi se nakon smrti vječnim životom u raju. Prvi hospitali su stoga osnovani u doba kada kršćanstvo postaje državnom religijom, na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek u Istočnome Rimskom Carstvu. Ustanove specijalizirane za smještaj stranaca-putnika nazivane su xenodocheion, a za bolesnike nosokomeion. Najpoznatiji nosokomeion bio je mitski Pantocrator u Konstantinopolisu, koji je prema kronikama posjedovao zasebne odjele za različite bolesti. Iz istog razdoblja potječe i prvi spomen hospitala u našim krajevima, koji je navodno osnovan u Zadru u oporučno ostavljenoj kući gradskog rektora Bazilija 559. godine.

Za razliku od Istočnoga Rimskog Carstva gdje se tradicija hospitala nastavila kroz srednji vijek, zapadna Europa u ranome srednjem vijeku tu instituciju nije poznavala. Ona se proširila tek potkraj tog razdoblja i to uglavnom kao sastavni dio samostana, u početku benediktinskih a poslije i drugih, te je služila dijelom za interne potrebe njege oboljelih redovnika/redovnica, a dijelom kao svratište za hodočasnike, putnike, križare, trgovce. Pri tome se dio hospitala namijenjen skrbi za bolesne redovnike nazivao infirmarijem, a svratište hospicijem. U doba križarskih vojni, samostanski red vitezova hospitalaca (također poznatih kao ivanovci te poslije malteški vitezovi) osnovan je sa zadaćom organizacije hospitala za njegu ranjenih križara, ali i prihvata hodočasnika i općenito putnika u Svetu Zemlju. Njihovi su samostani i hospitali obično bili smješteni uz glavne prometnice. S vremenom su hospitalci postali vojnički red, no i dalje su upravljali hospitalima: tako su primjerice početkom 13. stoljeća hospitalci osnovali samostan s hospitalom u Varaždinu. Njima konkurentni vojnički red vitezova templara osnivao je hospicije, poput onih u Istri: u Puli, zatim uz rijeke Mirnu i Rižanu, uz Limski kanal, te na brežuljku Božje polje kraj Vižinade. Samostan s hospicijem uz Vransko jezero u Dalmaciji prvo je bio u rukama templara, pa zatim hospitalaca. Nakon pada Jeruzalema te ukinuća templara i povlačenja hospitalaca na Rodos u prvoj polovici 14. stoljeća, njihovi su hospiciji/hospitali počeli propadati, odnosno dolaziti u ruke drugih samostanskih redova poput franjevaca. No, to je već bilo i vrijeme u kojem samostani gube vodeću kulturnu ulogu u korist gradova pa tako i samostanski hospitali sve više sužuju svoju ulogu na infirmarije za redovnike. Pri tome treba napomenuti da su i nakon vitezova hospitalaca osnovani mnogobrojni samostanski redovi čija je zadaća bila skrb za bolesnike - od reda Sv. duha do, primjerice, poslije osnovanih i danas vrlo aktivnih sestara milosrdnica - no hospitali pod njihovom upravom bili su nezavisni od samostana, a često i fizički odvojeni.

Predvodnici tog trenda bili su, kao i u drugim područjima ljudskog djelovanja, bogati trgovački gradovi sjeverne Italije poput Venecije, Firenze ili Bologne. Hospitale su osnivale gradske vlasti, samostanski redovi, bratovštine ili pak bogati pojedinci; primali su od nekoliko do više stotina »pacijenata« (poput čuvene Santa Maria della Nuove u Firenzi) te, posebice u ranijem razdoblju, sve kategorije potrebitih. Veliki hospitali sve su češće nudili i profesionalnu medicinsku pomoć. Povjesničari marginalnih grupa srednjovjekovnog društva su procvat hospitala u tom razdoblju objašnjavali potrebom društvene kontrole kojom je gradska vlast nastojala zaštititi postojeći poredak i osigurati nesmetano odvijanje trgovine i proizvodnje. U tom smislu su srednjovjekovni hospitali doživljavani kao »ustanove društvene prevencije«, namijenjene i zaštiti marginalnih slojeva društva i društvenoj samoobrani od njih, te u koje su se bez mnogo razmišljanja mogle utrpati posve različite kategorije ’pacijenata’ poput napuštene djece, siromaha, bolesnika ili stranaca. No, nedavno preminuli povjesničar medicine Roy Porter u svom eseju u knjizi Hospital in History ispravno je primijetio da je broj hospitala često bio mnogo veći no što bi to broj stanovnika zahtijevao. Da bi se ta pojava razjasnila, treba uzeti u obzir navode povjesničara talijanskih hospitala 13. i 14. stoljeća koji su ustvrdili da je procvat gradskoga hospitala uzrokovan promjenom tipa pobožnosti. Tako je ranosrednjovjekovni tip, čije su značajke bile asketizam, povlačenje od svijeta, kontemplacija, zamijenjen kasnosrednjovjekovnim, »svjetovnim« tipom, koji je naglašavao potrebu socijalnog djelovanja i milosrđa. U oporukama kojima su srednjovjekovni građani zavještali svoju imovinu često se nailazi na legate za spas duše (pro anima) pokojnika, u korist crkava i samostana, ali sve češće i hospitala, zajednica gubavaca, siromaha, neudanim djevojkama za miraz ili pak za otkup robova. Organizirani oblik tog oblika pobožnosti bile su bratovštine, udruge građana istog zanimanja ili istog mjesta stanovanja, čije su djelatnosti obuhvaćale vjerske, poput procesija u čast svecima-zaštitnicima, i društvene, primjerice novčane i ine potpore članovima, njihovim obiteljima, ali i široj zajednici. Bratovštine su preuzimale mnoge značajke samostanskih redova - procedure pri primitku ili izlasku iz udruge, razdoblje novicijata, nošenje posebne odjeće - a sličnu, simboličku vezu s vjerom i samostanima zadržali su i hospitali i nakon što su u kasnome srednjem vijeku mnogi izgubili izravnu vezu s crkvom.

Veza između hospitala i crkve u srednjem vijeku nije bila podupirana samo opisanim tipom pobožnosti već i mišljenjem da su tijelo i duša usko povezani te da stanje jednoga utječe na stanje drugoga. U svezi s time, vizitacije iz 16. stoljeća svjedoče kako se osobito strogo poštovalo pravilo da liječnik ne smije liječiti neispovjeđenog bolesnika, koji je primajući sakrament ispovijesti ujedno i čistio dušu od grijeha. Dok se redovništvo i svjetovno svećenstvo sve više povlačilo iz medicinske prakse kako se medicina u razvijenom srednjem vijeku etablirala kao svjetovna profesija, hospitali su i dalje na različite načine ostajali institucijama na razmeđu svjetovnog i vjerskog. Dijelom se to odvijalo putem uloge hospitalskoga kapelana koji je ispovijedao bolesnike prije liječenja i smrti; dijelom putem spomenutih hospitalskih redova. U nekim primjerima su se i bolesnici imali pridržavati samostanskih regula: iz engleske literature poznati su primjeri hospitala s dvanaest (muških) bolesnika - dakle očito simbolizirajući dvanaest apostola - koji su slijedili augustinsku regulu. I sama arhitektura i unutarnje uređenje hospitala imali su pobuditi pobožnost. Tako su primjerice mnogi hospitali imali tlocrt u obliku križa: u spomenutoj Santa Maria della Nuova jedan je krak bio muški odjel, a drugi ženski. Upravo je taj hospital postao arhitekturalni uzor za hospitale drugdje u Europi, primjerice za gradnju londonskog Savoya. Unutrašnjost hospitala, posebice velikih i imućnih talijanskih institucija, podsjećala je na samostane te je uključivala freske s biblijskim motivima i oltare urešene kršćanskom ikonografijom. Tako su, primjerice, originalne freske iz 15. i 16. stoljeća još i danas sačuvane u hospitalu Santa Maria della Scala u Sieni.

No, svjetovna je sfera prema kasnom srednjem vijeku preuzimala sve veći utjecaj u tim ustanovama, što se može pratiti i na primjerima, u usporedbi s talijanskim, razmjerno manjih i skromnijih hospitala na istočnoj obali Jadrana. Kako su naši gradovi imali malobrojno stanovništvo, u većini slučajeva je jedan gradski hospital služio svim kategorijama potencijalnih korisnika kojima je trebalo sklonište, od putnika do bolesnika. Pa i nešto veća središta poput Splita i Trogira zbog manjka sredstava i nezainteresiranosti mletačkih vlasti nisu imala više od jednoga gradskoga hospitala. Te hospitale nisu uzdržavale slabe i siromašne gradske vlasti, već moćne bratovštine Svetog duha, koje su se u Dalmaciju proširile iz Rima, upravo radi osnivanja hospitala i upravljanja njima. Bogatija se slika razvoja i postupnog specijaliziranja različitih hospitala može dobiti samo na primjerima dviju većih i bogatijih sredina: prijestolnice mletačke Dalmacije, Zadra, i neovisnog Dubrovnika. No i u tim razvijenijim središtima hospitali su rijetko kada bili namjenski građeni i obično su smještani u oporučno zavještane kuće bogatijih građana. Stoga se ne nalazi primjera zgrada u obliku križa kao u Italiji. Razmjerno veličini hospitala, a i gradova u kojima su se nalazili, broj ’pacijenata’ je rijetko bio veći od tridesetak i većinom manji od dvadeset. O unutrašnjem uređenju ne može se reći mnogo jer su gotovo svi hospitali propali ili pak tijekom stoljeća pregrađeni do neprepoznatljivosti. Prema opisima u vizitacijama s kraja 16. stoljeća, čini se da su bili uređeni slično, iako skromnije, kao talijanski hospitali. Tako je možda najznačajniji hospital na istočnome Jadranu u kasnome srednjem i ranome novom vijeku, dubrovački Domus Christi, u glavnoj bolesničkoj sobi imao bogato urešen oltar koji se sastojao od drvenoga križa, slike i dva kandelabra. Kako je izgledao život u hospitalu te kako se molitva i vjera uklapala u terapijske postupke, nažalost ne možemo reći jer su sačuvani izvori vrlo oskudni.

Na primjeru Zadra može se vidjeti da su hospitali bili izgrađeni laičkim novcem, no upravitelji su im obično bili svećenici ili svjetovna lica pod nadzorom biskupa, a osoblje nerijetko regrutirano među redovništvom. Tako je Zadranin Cosa Saladin odredio 1295. da se izgradi hospital i uz njega samostan za osmoricu Male braće, s kapelom, vrtom i apotekom, kako bi se braća skrbila o bolesnicima. Isto tako u hospitalu koji je osnovao građanin Zadra Teodor de Prandino stanovale su franjevačke trećoredice, koje su se skrbile o siromašnima u hospitalu. Popis pojedinaca koji su osnovali zaklade za hospitale obuhvaća gotovo sva značajnija zadarska prezimena. Osobito je poznat hospital koji je polovicom 15. stoljeća osnovao imućni trgovac Grgur Mrganić u blizini Sv. Stošije jer se u oporuci točno određivalo kojih i koliko se siromaha ima primiti: 13 siromašnih bolesnika, i stranaca i Zadrana, no nikako oboljelih od kuge. Za Zadar, kao i za sve dalmatinske gradove, značajno je da je centralna mletačka vlast raspolagala hospitalima prema vlastitoj volji; iako je zadarskim hospitalom sv. Marka upravljao grad, u drugim gradovima su to činile bratovštine, to nije sprečavalo Veneciju da ih u doba pomorskih ratova 17. stoljeća pretvori u vojne bolnice.

U Dubrovniku, gdje su gradska vlastela čvrsto držala vlast u svojim rukama, Crkva i bratovštine imale su mnogo manje utjecaja na osnivanje i upravljanje hospitalima. Prvi hospital (ne uzimajući u obzir samostanske hospitale) osnovala je gradska vlast u razdoblju neposredno nakon kuge 1348. Ta je ustanova, smještena uz gradske zidine iza samostana klarisa, bila poznata pod nazivom (h)ospedal del comun i primala različite kategorije ’pacijenata’: bolesne, stare, ili jednostavno siromašne. Putnici su pak odsjedali u hospiciju u blizini Sponze. U sljedećih dvjestotinjak godina u gradu se osnovalo još nekoliko hospitala. Tako je primjerice hospital sv. Jakova, često zvan i de puteis jer se nalazio blizu gradske česme, osnovan legatom Ser Jakobusa de Sorga iz 1387; hospital sv. Petra, zvan i Clobucich de Castello prema obližnjoj crkvi, ustanovio je 1406. Ser Marinkus de Bodazia; a hospital sv. Nikole Ser Johannes de Volzo 1451. Gradske su vlasti u neposrednoj blizini najprometnije ulice, Straduna, 1432. osnovale nahodište s kamenom pločom (ruotom) na koju su nevjenčane majke mogle ostaviti neželjeno dijete, pozvoniti i nestati u anonimnosti noći.

Polovicom 16. stoljeća dubrovačke su vlasti poduzele korak koji je usmjerio razvoj hospitala k medicinskoj instituciji. Dotadašnji gradski hospedal del comun je pregrađen te je uredbom iz 1540. određeno da ima primati isključivo siromašne muškarce oboljele od izlječivih bolesti, koji imaju napustiti bolnicu nakon izlječenja. Svi ostali koji nisu odgovarali tom opisu razmješteni su u druge ustanove; vjerojatno nije slučajnost da je 1543. Ser Marinus de Gozze osnovao hospital za stare i/ili bolesne žene koji se pod imenom hospitala sv. Teodora stoljećima održao u funkciji. Domus Christi nije zapošljavao vlastite liječnike kao što je to Santa Maria della Nuova činila još u 14. stoljeću iako je imao svog brijača kao pomoćno medicinsko osoblje. Za liječnike vjerojatno nije bilo novca, a možda, s obzirom na broj stanovnika, ni potrebe: komunalni su liječnici bili obvezatni obilaziti bolesnike barem dvaput dnevno, ujutro i navečer. Liječnici su još uvijek bili podređeni plemićima - upraviteljima hospitala koji su odlučivali tko će od bolesnika koji su dolazili na vrata hospitala Domus Christi biti primljen. No s vremenom je pozicija liječnika postajala sve jačom. Domus Christi je, izuzev vojne bolnice duž obale, kao institucija koja je služila isključivo za liječenje a ne i kao sklonište za stare i beskućnike, ipak bio više iznimka no pravilo u našim krajevima sve do potkraj 18. stoljeća, kada se takve ustanove pod utjecajem austrijskoga prosvijećenog apsolutizma te poslije pod francuskom upravom počinju osnivati i drugdje. Tako je na osnivanju bolnice u Zagrebu koja bi služila isključivo liječenju bolesnika veliki župan zagrebačke županije Nikola Škrlec počeo raditi još 1790-ih da bi se Bolnica milosrdne braće na Harmici otvorila 1803. godine. Splitska je bolnica braće Ercegovac osnovana 1794, a, doduše, vrlo je brzo bila pretvorena u vojnu bolnicu.

Moderna bolnica, kao što je rečeno u uvodu, rođena je zajedno s reformom medicine i sekularnom državom u Francuskoj revoluciji potkraj 18. stoljeća. Njihovu je prošlost, kao što je prikazano u ovom tekstu, moguće pratiti više od dva tisućljeća unatrag. No pri tome treba biti svjestan da postoji i bitan diskontinuitet između hospitala od kasne antike do ranoga novog vijeka i moderne bolnice koja se poslije pojavljuje. Za pravo razumijevanje srednjovjekovnog i ranonovovjekovnoga hospitala, treba ga promatrati kao proizvod vremena u kojem nastaje, a razloge njegova osnutka, mjesto i funkciju u društvu kao izraz potreba onodobnog čovjeka.