CANOSSA I EUROPSKI NARODI

CANOSSA I EUROPSKI NARODI

Hrvoje Lorković

Revijin stalni suradnik, filozof Hrvoje Lorković, u novom eseju iznosi pogled na neka obilježja i identitet njemačke nacije. Pronalazeći uporište za objašnjenje današnjeg stanja u dalekim stoljećima ranoga srednjeg vijeka, Lorković je, kao i obično, istodobno i lucidan i intrigantan autor.

Pitao sam se ovih dana, koliko je dugo Zvonimir bio okrunjen kad je Henrik (Heinrich) IV, njemački kralj i rimski car, u kostrijeti obilazio Hildebranda, negdašnjeg monaha i tadašnjeg papu Grgura VII. Bio ga je Henrik poznavao još od svoga djetinjstva, i već tada ga je toliko mrzio da ga je za ručkom gađao komadima kruha. S obzirom na to da je Grgur bio zaštitnik Zvonimirov i da mu je uspjelo skovati koaliciju koja je Henrika stjerala u tjesnac, odnosi između Zvonimira i Henrika nisu mogli biti osobito srdačni.

Prešućeni rimski carevi

Nakon što je uvidio da mu ne preostaje nego da se pokloni papi, car se tri dana bos vucarao po snijegu, dok ga Grgur, koji je bio u gostima kod one zgodne plemkinje, vlasnice dvorca u Canossi, nije konačno primio. Siguran u svoju stvar, Grgur je oprostio caru, izmirio se s njim i obustavio crkveni progon. No jedva što se vratio kući, Henrik je počeo okupljati svoje ljude pa je uz njihovu pomoć s vojskom provalio u Rim. Papu je odmah dao zatvoriti, a onda i prognati, pa je Grgur i umro u progonstvu. Što li je Zvonimir o svemu tome mislio?

Canossa se zbila negdje u kasnim sedamdesetim godinama 11. stoljeća, ali koje godine točno? U malom stanu na Bodenskom jezeru nemam puno mjesta, knjige su mi u Štajerskoj. Veliki Brockhaus je u ženinoj sobi, ali ona još spava. No tu je, pod pedalima pijanina, Websterov studentski rječnik, zapravo leksikon, cijela mala enciklopedija.

Potražim pod »C« - o Canossi ni spomena. Možda pod Henry? Doista, u sekciji »Biographical names« stoji cijeli niz kraljeva toga imena: osam engleskih i četiri francuska. Uneseni su, premda se na jeziku ovih drugih Henry ne piše s »y«. Navedene su godine rođenja, smrti i vladavine. Ali o Henriku IV. ni spomena. Nema ga ni pod imenom »Heinrich«. Od onolikih, ne spominje se nijedan kralj toga imena. Kako da se to objasni? Zbog čega bi u američkom studentskom rječniku bili spomenuti francuski, a ne i njemački vladari, premda su ovi bili usto i rimski carevi?

Moglo se to dovesti u vezu s onim što je sredinom osamdesetih u predavanju, održanom u okviru programa »studium generale« ulmskoga sveučilišta, bio spomenuo poznati povjesničar Friedrich Heer. Predavanje je bilo posvećeno Svetom Rimskom Carstvu i njegovoj ulozi kao prethodnika ideje Europske unije. (Tom prilikom Heer je bio spomenuo i Tita, kao »zadnjega Habsburga«, pa po tome u neku ruku i kao jednog od političkih potomaka rimskih careva. U diskusiji, svoje sam pitanje započeo riječima: »Kao nekadašnji podanik Zadnjega Habsburga...« Čim je to čuo, Heer je nešto promrmljao. Žena mi je poslije ponovila; bio je rekao hab’s mir gleich gedacht - »odmah sam to pomislio«. Je li Heerovo uho u mojim riječima, ili oko u izrazu, otkrilo tragove starih prodika? Poput onih Bonifačićevih: »...et hunc, Romane, caveto! - toga, Rimljanine, da si se klonio!« Čega se sve u ime Rima nismo morali kloniti!)

Zadnjega Habsburga Heer je bio spomenuo tek usput. Naglasio je nešto drugo: ni u engleskoj ni u francuskoj historiografiji Sveto Rimsko Carstvo i njegovi vladari uopće se ne spominju - kao da to carstvo nikad nije postojalo. Webster je očito otišao i dalje: ako ne postoje rimski carevi, onda je suvišno spominjati njemačke kraljeve, ma koliko da su nosili ime »Heinrich« (što je zapravo izvorniji oblik imena »Henry«, jer se u njemu bolje razabire prvotni smisao: »Heinrich« je sažeti oblik imena »Heimrichter«, što bi u slobodnom prijevodu glasilo »domaći sudac« ili »kućni moćnik«).

Kako bi se to Websterovo i ovo historičarsko prešućivanje njemačkih vladara moglo opravdati ili bar objasniti? Da li možda time što se engleskim i francuskim povjesničarima činilo kako je uloga kraljeva i careva u njemačkih vladara suviše neodređena da bi se mogla jasno definirati? Možda i to što je već i naslov bio neuvjerljiv: barbarski Nijemci - pa da budu usporedivi s Augustom, Trajanom ili Markom Aurelijem? Ako su tako visoko letjeli, zašto su se izlagali poniženjima kao što je bilo ono u Canossi? Koji se pravi rimski car ikad klanjao pred nekim svećenikom, ma i vrhovnim?

No ima razlika i između francuskih i engleskih vladara. Oni prvi kao da su bili skloniji ideji da na njima leži nasljedstvo rimskih careva. To se bar može naslutiti iz činjenice da Francuzi smatraju Karla Velikoga Francuzom - zovu ga »Charlemagne«. U engleskome, Karlo se ne zove »Charles the Great«, - premda je »Charles« englesko kraljevsko ime - Englezi upotrebljavaju isto ime kao i Francuzi. Osim prezira prema germanskom barbarstvu ima drugih momenata, npr. taj da u francuskoj, a još manje u engleskoj političkoj povijesti, nema prave volje za obnovom Rimskoga Carstva. Nijemci su naprotiv opetovano - i uspješno - posezali za titulom rimskoga cara, a neki od njih pokazivali su i želju da u punom smislu ostvare carstvo koje bi se moglo u svakom pogledu usporediti s onim klasičnim, rimskim. Najjasnije došlo je to do izražaja u Otta III, koji, kao sin bizantske princeze, nije patio ni od kakva germanskog osjećaja manje (kulturne) vrijednosti. Usuprot ocjeni Thomasa Manna, toliko se osjećao europejcem da je za »svoga« papu postavio široko naobraženoga Gilberta d’Aurillaca, biskupa iz južne Francuske. Zna se kako je završio taj poletni pokušaj: Otto i Gilbert umrli su u Rimu gotovo istodobno, prvi kao mladić od 21 godinu, drugi tek nešto stariji. Vjerojatno su obojica bila otrovana. U takvim vještinama rimskome plemstvu nitko nije bio ravan.

Uspjele i neuspjele strategije izmicanja

Ni francuski ni engleski vladari nisu se dali namamiti u takve klopke. To ne znači da nisu imali volju staviti Crkvu pod svoju vlast. Na različite načine, to im je i uspijevalo. U Francuskoj je Filip Lijepi jasno prepoznao čas papinske slabosti - i odmah preselio sjedište Crkve iz Rima u Avignon (u crkvenoj povijesti to se kadkad naziva »avignonskim sužanjstvom«). Velšanin, Henry VIII (Tudor) nije pak Rimu dopuštao da se miješa u njegovu bračnu politiku - čim mu je papa uskratio dopuštenje da uz živu prvu ženu uzme drugu, postavio je engleskog biskupa vrhovnikom nove, samostalne Anglikanske crkve. Oni koji su se protivili doživjeli su sudbinu Thomasa Moorea.

Razlika prema Nijemcima time postaje jasnija: nikad francuski ni engleski vladari nisu toliko kao njemački nastojali sebe prikazati nečim što po svojem kulturnom profilu nisu bili ni mogli biti. S rijetkim iznimkama (kao što je bio poliglot Friedrich II.) carevi njemačkog podrijetla jedva da su vladali talijanskim jezikom. S pravom se stoga moglo smatrati da bi kralj neke romanske zemlje bio pogodnija ličnost za ulogu rimskoga cara, ako bi se već ta tradicija morala održavati. Njemačke »polutane« anglo-francuski povjesničari nisu htjeli uzimati ozbiljno ni onda kada su njihove kćeri (bar privremeno) prihvaćali kao svoje kraljice (slučaj Marije Antoinette).

Francuzi i Englezi vješto su izbjegavali kobne posljedice svakog »buđenja« koje bi vodilo do vjerskih raskola: Henryju VIII. uspjelo je to postići uspostavom Anglikanske crkve, kojom su bili obuhvaćeni svi građani njegove države, dok je u Francuskoj Henry IV. (Navarra) u pravi čas shvatio da bi još jedna Bartolomejska noć (zapravo ih je i bilo više) mogla razbiti kraljevstvo. Premda po uvjerenju hugenot, on se stoga priklonio katolicima - po vlastitu iskazu, prisustvovanje katoličkoj misi bila mu je mala cijena za vlast u Parizu. Nijemci računaju na drugi način.

Možda je ugled Nijemaca u očima zapadnih susjeda bio i zbog toga slab što su ovi - za volju bolje reputacije na Onome svijetu - bili preko svake mjere spremni plaćati indulgencije, koje je u to doba revno skupljao papa Leon X. Kao član obitelji Medici, taj se papa bolje snalazio u financijskoj politici. Kad je posao s oprostom grehova dosegnuo veće razmjere, njemački plemići počeli su se plašiti da bi im od odljeva novca u smjeru Rima mogli presušiti izvori vlastitih financija.

Sjetili su se tada Martina Luthera. Kao što je poznato, taj je energični monah (ponekad revni isposnik) imao svoja iskustva s Rimom - imao je prilike osobno se upoznati kako s gradom tako i s njegovim načinom života. Zajedno sa svojim kolegama sa sveučilišta u Wittembergu zavitlao je stoga perom i - izazvao kako crkveni tako i društvenopolitički skandal. Posljedice bile su kobne po njemačku naciju: u Tridesetogodišnjem ratu (povod kojemu je bio vjerski raskol) izginula je trećina njemačkog stanovništva, dijelove zemlje grabili su i Francuzi i Švedi. Ono što je preostalo bilo je na kraju rascjepkano na stotine katoličkih i protestantskih kneževina.

Podjela je išla tako daleko da članovi dviju crkava nisu međusobno ni općili, jedni nisu imali pojma o tome što drugi rade, koje ih brige more i kojim se uspjesima ponose. Slične prilike ponegdje vladaju još i danas; opisao ih je hrvatski svećenik u Ilmensee, Marčinković (kao pionir izmirenja, Marčinković je za svoje napore da zbliži katolike i luterane svoje župe dobio brojna priznanja i nagrade od zemaljske vlade u Stuttgartu).

Zaoštrenje vjerskih odnosa svakako je bilo odgovorno za opći porast radikalnih sklonosti u Njemačkoj. Osjećalo se to još potkraj I. svjetskog rata: niz gradskih socijalnih revolucija i kaos koji su proizvele izbacili su na površinu i ljude poput Hitlera. Posljedice su poznate: osuda ne samo europskih susjeda nego i US Amerikanaca bačena na »zločince protiv čovječanstva«, budna kontrola mišljenja i udruživanja u zemlji.

Cijena indulgencija

Njemačka je zemlja u kojoj se narod periodički »probudi«, »nalazi sama sebe«, itd. (zanimljivo da to Churchill, inače darežljiv u sličnim pohvalama, za Nijemce nikad nije rekao), pa to čini tako silovito da se uvijek ponovno mora kajati i iskupljivati počinjene grijehe.

Ovamo danas pripada i silno financijsko opterećenje zbog članstva u EU. Nijemci ga podnose kako bi se, po mogućnosti konačno, utopili u nečemu nadnacionalnome i time se oslobodili krivnje »barbarskoga« buđenja samosvijesti. Od početka svojega članstva, Njemačka jedva da je u brusselsku kasu uplatila manje no što je investirala u bivšu DDR. Danas su u Njemačkoj - koja u nas još uvijek figurira kao »bogata zemlja« - ugroženi zdravstveno osiguranje, pa čak i mirovine. Nekadašnji ministar Seehofer javno tvrdi da se te beneficije mogu održati na stalnoj visini samo ako se zaposlenicima prizna pravo na mirovinu istom nakon navršene 70. godine života.

No tko će danas zapošljavati starce? Poduzeća poput Telecoma hvale se svojim uspjesima, pa obećavaju i veće. Ostvarit će ih dakako smanjenjem broja zaposlenih, ako treba i na polovicu (burza odmah nagrađuje sve koji slijede takav primjer). Nema vlade koja bi se tome veselila, a u Njemačkoj broj nezaposlenih već godinama oscilira oko rekordnih visina.

Vrijeme u kojoj je država bila spremna platiti i visoku cijenu za dobru humanu i demokratsku reputaciju kao da ide svome kraju. U zao čas, i radni je elan popustio - nekadanja revnost došla je na glas kao znak autoritarna mentaliteta. No da je i visok, elan bi slabo pomogao. Nezaposlenih je najviše među nekvalificiranima, među onom masom koju se prihvatilo - iz moralnih obzira.

Gubitci koji nastaju zbog indulgencija za nacističke grijehe ne mogu se danas nadoknaditi ni porastom proizvodnosti, npr. dostignućima novijih tehničkih grana. Mnogim tvrtkama, za čije bi se produkte rado našlo kupce, prijeti dalje smanjenje broja zaposlenih. A plaćati se mora na sve strane; devedeset posto prihoda odlazi na kamate. S ostatkom se postupa kao da su kase neiscrpne. Atmosfera je takva da se javljaju znaci potrebe za nekim novim Lutherom.

Lutheri bez sljedbenika

Pokušaji koji idu u tom smjeru začudno su nevješti: Hohmann, pravnik i saborski zastupnik kršćanskih demokrata, usudio se dići glas protiv moralne »kijače« zločina počinjenih pred tri naraštaja. »Počinitelji« zločina (»die Täter«) nisu po njemu bili samo Nijemci nego i boljševici, predvođeni velikim brojem Židova, naroda koji je Hitler pokušavao iskorijeniti dajući za to (kao jedan od razloga) njihovu podrivačku ulogu u Rusiji. Židovi, te kanonizirane žrtve zločina - pa »Täteri«? Kao provokator, Hohmann je izbačen iz svoje stranke, jedva da se za njega još čuje. Tko god danas u Njemačkoj pokušava objasniti povijesnu nesklonost mnogih naroda prema Židovima, tražeći joj uzroke ne u vjerskim ili »rasnim« nego u ekonomskim razlozima (financijske i intelektualne moći stečene tisućljetnom trgovačkom praksom) riskira da ga se - ma kako da su mu argumenti racionalni - pošalje u Canossu. Razlika je u tome što je Grgur VII. bio spreman na opraštanje; suvremenim »antisemitima« ne oprašta se ništa (optužba je zapravo apsurdna: antisemiti trebali bi biti oni koji mrze Semite. Među narode koji govore semitskim jezicima pripadali su npr. Asirci i Feničani, danas su to u prvom redu Arapi i Etiopljani. Koestler je tvrdio da su svi oni mnogo »semitskiji« od Židova. Ako je tako, antisemiti nisu neprijatelji Židova nego Arapa. Pa ipak, samo se oni prvi smatraju žrtvama antisemitizma, dok su najžešći antisemiti Židovi sami).

Nijemci se zabrinuto pitaju, nije li možda zakazala njihova inteligencija, kao stalež i kao elita. »Pisa« je na svačijem jeziku, htjelo bi se stvoriti bolje uvjete, kako za razvoj znanstvenoga rada tako za razinu općega znanja. Prirodno je stoga da su ideje autora poput Dietricha Schwanitza, koji je prije četiri godine objavio djelo pod naslovom Bildung (Naobrazba, s podnaslovom »Sve što se mora znati«), izazvale velik interes: knjiga od 700 stranica doživjela je do 2002. dvanaest njemačkih izdanja. Što predlaže Schwanitz?

Kao prvo, pitao sam se, što će Schwanitz reći o Heinrichu IV. i Canossi. Bez te priče i svega što se iza nje krije teško se može shvatiti ono što se danas događa, uključivo sve ono voluntarističko moraliziranje, kakvo je danas preplavilo ne samo njemačku filozofiju. U početku mi se činilo da Schwanitz ne ide tim putem. Ne slijedi očito ni onu trijeznu liniju engleskog arheologa Cunliffea: svaka država u kojoj standard premašuje okolni, privlači narode onkraj svojih granica. »Barbari« su u germanskom slučaju bili lakomi za »zlatom Rajne«, zapravo za svim dragocjenostima s ove strane te rijeke. Oni najprije ruše civilizaciju, a zatim se počinju međusobno obračunavati. No s vremenom počinju se natjecati u poštovanju svetinja, za koje vjeruju da su izvor dobra života, onog koji su nekad otvoreno prezirali.

Nacija kao kultura i kao demokracija

Schwanitz ne govori o barbarima nego o osvajačima. Među te ne pripadaju samo Germani nego i - Arapi koji se šire potaknuti novom borbenom vjerom, islamom. Arapi su početkom 8. stoljeća prodrli u područja u koja su većbili zasjeli Germani. Klodvig, franački vođa, uspio je odbaciti ih iz svoje zemlje uvođenjem feudalnoga sustava. Kao uzor služila mu je pritom crkvena praksa obdarivanja zemljišnim posjedima: zemlju dobivaju oni koji pokazuju spremnost za vojnu službu svojim gospodarima. Dalji nasljednik Klodvigov (Karlo, onaj Veliki), već posjeduje veći dio Europe. No nakon njega franačka se država raspada, a u pozadini toga stoje - kulturne razlike. Tamo gdje Franci nailaze na romanizirano pučanstvo, kao u Galiji, preuzimlju od njega i kulturu i jezik. Na istoku - u današnjoj Njemačkoj - latinski naprotiv prodire samo u crkvenu i diplomatsku domenu, narod i dalje govori germanskim dijalektima.

Sve te faze Schwanitz vješto, često i vrlo duhovito, prikazuje. Ali krucijalni primjer sukoba koji proizlaze iz naglo probuđene težnje za priznanjem prava na rimsko nasljedstvo, Canossa-sindrom, taj ne spominje. Zanima ga tek tradicija posjeda carske krune. Ona se nastavlja, ali se manjak političke supstancije razabire iz lakoće kojom Napoleon kida paučinu toga carstva.

Ispalo je tako da je kroz sve povijesne promjene još jedino jezik povezivao Nijemce. Englezi, premda su sve do provale latiniziranih Normana na svoj otok govorili »platt-deutsch«, preuzeli su od Normana mnogo francuskih riječi. Zbog alpske barijere, romanski utjecaj na njemački jezik nikad nije dosegnuo takvih razmjera. On se konačno učvrstio u jedom od svojih južnih narječja nakon što ga je Luther upotrijebio za prijevod Biblije.

Nakon Napoleona, jedinstvu njemačke nacije nije toliko smetala rimska ambicija koliko činjenica da su se pod krunom rimskih careva iz kuće Habsburg našli mnogi negermanski narodi. Njihove ambicije da stvore svoje države nisu obećavale političku trajnost strukturi koja je različitim imenima odavala svoje nejedinstvo: Donau-Monarchie, Habsburger Monarchie, Österreich-Ungarn. Schwanitz naglašava: Njemačka se nije mogla mirno ujediniti dok god je postojala Kakanija (od K&K - carsko-kraljevske zemlje). Nakon poraza u I. svjetskom ratu, za priključenje Austrije Njemačkoj nedostajala je politička snaga. Kao Austrijanac, Hitler je zastupao mišljenje da njemačka država mora obuhvaćati sve zemlje u kojima se govori njemački, a ako to ne bude moguće, da se svi ruski, poljski, mađarski, itd. Nijemci moraju preseliti u Reich. Nešto slično dogodilo se nakon 1945, ali pod uvjetima kakve »Volksdeutscheri« nisu mogli priželjkivati.

Schwanitz tako dolazi do zaključka: kao »Kulturnation«, Nijemci se ne mogu nadati političkom uspjehu. Odatle njegov savjet: »Pazi i zapamti: mi (Nijemci) moramo odustati od našeg etničko-jezičnog pojma nacije i preuzeti onaj politički. Prema tome pojmu, Nijemac nije onaj čiji roditelji govore njemački, nego onaj koji u Njemačkoj želi živjeti i koji prihvaća ustav, pa makar govorio švicarskim naglaskom, zato što je kao gastarbeiter radio u Zöllikhofenu«.

Svoj savjet Schwanitz ne daje iz želje da se Nijemci utope u nadnacionalnoj EU, naprotiv. Smisao nacionalne države on ne vidi ni u tome da bude »etnički čista«. Mnogo je važnije da bude sposobna ostvariti demokratski sustav. Gdje za volju države treba potiskivati element koji ne želi biti u njoj, ne može biti ni demokracije. Opetovano Schwanitz stoga naglašava da je uvjet stvaranja solidne i humane demokratske države to da bude nacionalno jedinstvena.

Nije potrebno naglašavati kako je taj temelj čovjeka dostojna života zapravo koprena jedva čvrsta da drži na okupu razrožan sadržaj. Jer što ostaje od nacije ako joj ništa ne pomaže čuvati svoje kulturno jedinstvo? Demokratski ustav? Po čemu je taj karakterističan? Od Francuske revolucije naovamo ustavi se uporno prepisuju. Što koristi ustav u zemlji u kojoj se svi, bez obzira na svoje kulturne korijene, žale zbog uskrate prava čim država ili poduzeća prestaju isplaćivati godišnju trinaestu plaću?

Demokracija, utopija i standard

Još donedavna zemlja u kojoj su mnogi u multikulturnosti vidjeli izvor bogatstva i osobnih sloboda, u Njemačkoj se danas već ozbiljno raspravlja, smiju li se nekome uskratiti građanska prava ako se tek po nekim znacima može sumnjati da se ogriješio o sigurnost sugrađana. Teror je probudio službenu osjetljivost prema činjenici da pretežni dio kriminalnih čina otpada na novije useljenike i njihove potomke nesigurna identiteta.

No to je tek jedna strana medalje briga. Na onoj drugoj su velika, donedavno vrlo uspješna poduzeća. Mnoga od njih posluju s velikim gubitcima. Prema principu otvorenih granica, svako poduzeće ima pravo voditi personalnu politiku koja mu odgovara. Nekad je to bio import jeftinih gastarbeitera, danas je premještanje pogona u zemlje niskih plaća. Dolazi tako do sukoba između države, odgovorne za blagostanje građana, i interesa velikih poduzeća. Državi, već ionako teško pogođenoj dugovima koje ni najvještiji ministar financija ne može otplatiti, prijeti presušenje svih poreznih pipaca. Krivac, koji je već toliko puta morao u Canossu, ne može na oči svega svijeta zabranjivati slobodu kretanja privatnim vlasnicima - bilo bi to ravno državnom kapitalizmu, a koji smisao može još imati demokracija ako se taj prevladani monstrum opet probudi? I tako se pogoni demontiraju da bi se opet podigli negdje na istoku. Domaći radnici ostaju na suhome; kancelaru Sshröderu ne ostaje nego da grdi managere zbog »manjka patriotizma«. Kolo sreće se okreće; Shröder se još uvijek vodi kao »crveni«...

Država nema zakona koji bi je štitili od slobodnih građana. Oni koji je vode vide val krize. Vide i neke mjere, »reforme«, koje bar donekle obećavaju olakšati stanje. No kako zapravo nema načina da se brod bez štete spasi, sva se politička aktivnost svodi na žučne rasprave o tome koje reforme treba provesti kako bi bio vuk sit i koza cijela.

U Njemačkoj se raspravlja već godinu dana - bez jasnih odluka. No i prije no što su te još donesene (da se o provođenju i ne govori), diže se bura sa samoga dna. Mali čovjek, onaj koji je uvijek priželjkivao demokraciju u nadi da će ga ona zaštititi od silnika, mali otpušteni radnik, prikraćeni umirovljenik, zapostavljeni bolesnik - svi oni dižu demonstracije protiv vlade koju su sami birali, pa ne prezaju od toga da je prikazuju kao drumskog razbojnika. U ratu protiv države sjedinjuju se opozicija i glasači stranke na vlasti. Što zapravo hoće?

Hoće utopiju, sad odmah. I ne vide da je problem u tome što je ona već ostvarena i što čini sve da se ostvare nove, nagoviještene utopije. Nakon što je investiran silan kapital u ostvarenje svega što traži utopijski standard, ne može se više natrag u »život u skladu s prirodom« - za to bi trebalo rušiti moderne zgrade, eliminirati motorni promet, obustaviti proizvodnju struje, zatvoriti bolnice...

Francuski aristokrati nekad su govorili da »plemenitost obvezuje«. Sad su obični građani na redu da uvide kolike su si obveze natovarili uzvišenošću svoga standarda. I baš kao što su oni prvi u kritično doba pustili uzde, pa skovali lozinku: »Poslije nas - potop i poplava«, tako i suvremeni demokratski građanin odbacuje svaku odgovornost za rasap države, pa čak vjeruje da mu je dužnost podrivati joj brane.

Napetost raste. Sjena Canosse kao da se nadvija nad Europom u času kad se ona trijumfalno širi. Gdje je treba tražiti? I tko će ovaj put navlačiti kostrijet?