Realno pamćenje i granice sadašnjosti

Filip Hameršak

Na prvi pogled nepovezani sadržaji često su dijelovi jedinstvene tematike. Samo neupućeni mogu misliti da prošlost i budućnost nisu u izravnoj vezi. Naš suradnik Filip Hameršak iz Leksikografskog zavoda u jednom od prošlogodišnjih brojeva Revije objavio je zanimljiv razgovor s ravnateljem javnosti manje poznate državne agencije. Slučajni susret u zgradi NSK iskoristio je za novi, ne manje zanimljiv razgovor.

Prošlo je više mjeseci od razgovora s gospodinom Korparom (HR br. 3/2003), a na njegove se postavke — začudo — nije odlučio osvrnuti ni jedan od uvijek budnih zatočnika ljudskih prava. Pretpostavljam da su i sami zapali u svojevrsnu nedoumicu, koja ih priječi da u obranu uzmu samo jednu od ugroženih i katkad nepomirljivih vrednota. Ipak, ta rječita šutnja tzv. civilnoga sektora ne bi nas trebala navesti na zaključak da u njem uopće nije bilo odjeka. Naime, upravo je preda mnom gospodin Davor Držić, predsjednik Udruge za društveni kontinuitet (UDK) »Rosetta«. Premda se usavršavao i u arhivistici i u bibliotekarstvu, i premda se bavi poslom koji bi — ako ni zbog čega drugoga, onda barem svojom samozatajnošću — mogao navesti na određenu srodnost s djelatnošću gospodina Korpara, već na početku valja primijetiti kako je gospodin Držić cijelom svojom pojavom njegova sušta suprotnost. Ne morate mi vjerovati, ali iz njegovih gesta doista isijava angažiranost cijelim bićem, njegove se zjenice sjaje žarom dubokoga uvjerenja. Grickajući filtar, on pali cigaretu za cigaretom, a pepeo se prosipa te mu i takve, zažarene oči suze. U skladu s tim su i njegovi odgovori, iza kojih ne stoji uigrana organizacija, nego grčevit individualni napor. Uostalom, gospodin Držić — jednostavno — nije uvježban prikrivati slabosti vlastitih stajališta, čak ni na donekle domaćem terenu, u restoranu zagrebačke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, gdje se, budući da je petak, gostimo sasvim solidnom pastrvom sa žara.

HR: Ovaj je intervju, dakle, potaknut nedavnim istupom Dražena Korpara, visokoga dužnosnika Hrvatske agencije za nadzor komunikacija (HANK), no po svojoj tematici ipak neće zadirati u tzv. sigurnosna pitanja, ni u prosudbe o — kako je to nazvao Korpar — novom uravnoteženju ljudskih prava. Vas je, ako sam dobro shvatio, ponajprije privukla tehnološka komponenta. Pa, možete li — umjesto uvoda — opisati glavne zadaće UDK »Rosetta«?

Prije svega — bitno je istaknuti — moj odgovor uopće neće ovisiti o tom postoje li gospodin Korpar i njegova ustanova ili ne. Ukratko, naša udruga nastoji pomaknuti granice kontinuiteta — u širokom značenju shvaćene — ljudske kulture. Kao što vjerojatno znate, za većinu tehnologija koje su neophodne za preživljavanje na najnižoj razini — poput lovačkih i poljoprivrednih alata ili postupaka, ovladavanja vatrom i pripremom hrane — može se utvrditi tek da su u ovom ili onom obliku prisutne već više tisuća ili desetaka tisuća godina, i da su na ovaj ili na onaj način nadživjele mnoge nedaće, pa čak i kataklizme, koje su zadesile pojedine, a katkad i pretežite dijelove ljudskoga roda. To, doduše, ne znači da ih se nerijetko nije moralo iznova usvajati, no jamačno ih je od ireverzibilnoga zaborava zaštitila upravo njihova relativna jednostavnost i povezanost sa životnom svagdašnjicom. Složeniji pak proizvodi, a da o artefaktima tzv. duhovnoga univerzuma i ne govorimo, mnogo su osjetljiviji — sjetite se samo sudbine Arhimedovih čekrka i zrcala, Heronovih protoparostrojeva ili — ako već niste skloni ozbiljno uzeti Dedalove androide — nešto tajanstvenijih nalaza poput Diska iz Festosa, tzv. Planetarija iz Antikitere i — zađemo li u drugi kulturni krug — tzv. Bagdadske baterije. Mislite li da spominjem samo senzacionalističke umotvorine, prisjetite se propasti rimskih građevinskih i urbanističkih dostignuća (npr. vodovoda), ili pak mukotrpne recepcije rimskoga prava. S druge strane, koliko je vremena trebalo da se ponovnim otkrivanjem zaboravljenih tekstova Aristotelovo nasljeđe dopuni razmišljanjima njegova — pazite! — učitelja i prethodnika Platona? Pitanje je gotovo retoričko, jer ni ono od čega se stotinama godina polazilo nije zaokružen sustav — sudbina slavnoga Aristotelova djela o komediji, uostalom, razrađena je i na razini jeftinih krimića. Slično su, primjerice, prošli i tekstovi najslavnijih grčkih dramatičara, zapisane inačice usmene epike te izvještaji o povijesnim događajima — kao što znate, sačuvani su tek razmjerno slobodno pokrpani fragmenti i ništa više. Nije ni to tragično — zamislite pak da su se i Grci, poput Inka, koristili uzlovima... Sve u svemu, za razliku od mnogih, mi u »Rosetti« ne mislimo da smo od prošlosti baštinili upravo najvrjednije. Naprotiv, tijek je svjetske povijesti pun zaboravljenih znanja i propuštenih prilika! U tom ozračju zidanja jedne goleme kule od karata, eto, mi nastojimo ostavljati tragove (višejezične, ako je ikako moguće, i na otpornim materijalima), koji će — poput planinarskih markacija u mračnoj šumi — jednoga dana svjedočiti o dostignućima našega civilizacijskoga razdoblja.

HR: Mislim da razumijem. Strah od sljedećega, još barbarskijega »mračnoga doba« uvijek je prisutan. Međutim, ne postoje li već u suvremenom društvu mnogobrojne ustanove koje su — na neki način — zadužene za takvo fiksiranje prošlosti: arhivi, muzeji i knjižnice te znanstveno-istraživački zavodi što se na njih nadovezuju? Kad bolje razmislim, odnos prema povjesnici zapravo se u nas izrazito njeguje — ta ne želite, valjda, reći da su te institucije odviše birokratizirane, pa ih valja nadomjestiti građanskim udrugama poput vaše?

Nipošto! Ako bih im išta htio prigovoriti — a ne smijete zaboraviti da je u velikim sustavima iznimno teško utvrditi bilo čiju odgovornost — onda bi moja zamjerka upravo bila da nisu dovoljno birokratizirane. Znam, ne zvuči baš očekivano, ali moj je dojam — u struci sam više od desetljeća i to tvrdim bez ikakve ironije — da nije dostatno razvijen upravo jedan od ključnih elemenata kojim teoretičari opisuju idealtipsku birokraciju: težnja k širenju povećanjem propisane nadležnosti, tj. neprestano »izmišljanje« novih poslova, odjela i potrebâ za zaposlenicima. Naime, uzmemo li u obzir da se već i u upravnim priručnicima jednoga Eugena Pusića sasvim ozbiljno prenose zamisli o svojevrsnom Ministarstvu budućnosti, koje bi se izvan postojećih resora — primjerice — bavilo ispitivanjem labavih trendova i tendencija, nametnut će se zaključak kako bi i ustanove o kojima govorimo upornim lobiranjem mogle doći u priliku da »osuvremene« svoj zahvat.

HR: Š?š

Objasnit ću vam čemu navodnici. Želio bih, ako je ikako moguće, izbjeći nerijetko vrijednosno obojene sintagme, koje upućuju na pomisao da je nešto »novije« ili »suvremeno« — poput shvaćanja ili pristupa — bolje ili poželjnije od istoga pojma s oznakom »tradicionalno« ili »prošlo«, pa glagol »osuvremeniti« rabim isključivo u njegovu temporalnom i kvantitativnom značenju. Jednostavnije rečeno, kao što — s jedne strane — mislim da bi gornji prag zahvaćanja u prošlost trebalo što više približiti sadašnjosti (koja se, ne zaboravimo, i sama određuje kao nešto između prošlosti i budućnosti), tako — s druge strane — držim da bi procjenu vrijednosti zasnovanu na proizvedenoj količini (u krajnjoj liniji na unikatnosti nečega) uvažavanjem čimbenika krhkosti trebalo proširiti i na velike serije. Riječ je o sljedećem: prečesto se događa da pojedini artefakt počnemo uzimati ozbiljno tek kad postane poviješću, kad ode u povijest, odnosno, kad postane rijedak ili čak nedostupan — a tada je, zna se, najčešće već kasno. Problem je u tom što smo još uvijek naučeni da stvari stare polako, desetljećima ili stoljećima, i da ćemo ih — postavimo li prioritete slijedeći kronologiju njihova nastanka — makar i u posljednji čas stići popisati, obraditi i sačuvati. Međutim, premda je industrijska proizvodnja neizmjerno povećala količinu istovjetnih artikala, brzina njihova zastarijevanja znatno se povećala, a — što nas posebice zanima — njihova trajnost uvelike smanjila. Dakako, ne želim time reći da nas kapitalistički poduzetnici zakidaju, nego da — sasvim banalno kazano — jednostavno nema smisla proizvoditi nehrđajući automobil ako je predvidljivo da će se kroz koju godinu stupanj aktivne i pasivne zaštite udvostručiti. U skladu s tim — nadam se da je skok očit — može se izvesti zaključak da će u skoroj budućnosti npr. Zastavini modeli iz, recimo, 1967. godine biti veći raritet od Porscheovih. A svi se sjećamo doba u kojem je njihov odnos bio neprispodobiv. Vidite — vraćam se sad u svoje područje — premda su masovno proizvođene, zbog svojstava papira na kojem su tiskane, knjige proizvedene u XIX. st. ugroženije su od prastarih inkunabula. Srećom, neće se baš sve raspasti u prah jer je na vrijeme pokrenuto njihovo konzerviranje. Međutim, što je sa tiskovinama kojima od početka nije pridavana dostatna pozornost? — novine, primjerice, oduvijek prati fama kako žive samo jedan dan. I doista, usporedimo li fondove hrvatskih i svjetskih knjižnica, doći ćemo do zaključka kako većina ne samo dnevnika nego i ostalih periodičkih izdanja 1806-1990. — uz to što je, dakako, tiskana na osjetljivijem papiru — postoji u manje primjeraka od, primjerice, prvoga izdanja slavne Gutenbergove Biblije. Štoviše, i odnos prema njima mnogo je nonšalantniji; osim što ih je razmjerno malo svrstano u zaštićeni fond rijetkosti, nerijetko čak i sjedokosi profesori — valjda jer su im umorne ruke, pa više ne mogu prepisivati — skalpelima obogaćuju privatne hemeroteke. Pisalo se o nekoliko notornih slučajeva krađe knjigâ i karata — poput vojnički planirane Milesove urote — no ta puzeća devastacija nije ni dotaknuta. A što je tek s institucionalno zanemarenim djelima tzv. pučke i tzv. trivijalne književnosti, slikovnicama, roto-romanima i uopće stripom (od, improviziram, Maurovića i braće Neugebauer do Magnusa&Bunkera i Huga Pratta)? Jesmo li doista potpuno sigurni da za kojih tisuću godina naši potomci neće povijest europske civilizacije rekonstruirati iz priča Broja Jedan, otprilike onako kako nam o Atlantidi mrvice ostavlja tek Platonov Timej? Sve u svemu, ako se Walter Benjamin i može svrstati među teorijske velikane, primjena je njegovih i njemu sličnih vrijednosti u skupljačkoj praksi očito dovela do nenadoknadivih gubitaka. Naime, danas su čak i tako otporni, masovno proizvedeni predmeti kao što su novčići tek iznimno sačuvani u kategoriji »kovnički sjaj« (o novčanicama — također posljetku napretka — da i ne govorim).

HR: Razumijem što želite reći. No, nemate li dojam da se u novije vrijeme taj odnos mijenja? Koliko znam, slične se zbirke nastoje popuniti, osjetljivije se gradivo snima i skenira, filmovi se sa zapaljivih nitratnih vrpci prebacuju na zaštitne...

Svakako, nešto je naučeno. No dijabolični je zaborav uvijek jedan korak ispred (sjećate li se Ciprine teze o šeststotinašezdesetšestogodišnjem putu grčke filozofije od Edesse do Toleda?). Čim struka ovlada jednim područjem, pojavi se novo, još veće i zamršenije. Eto, uzmimo kao primjer razvoj načina na koji se arhivira i reproducira zvuk. Zaista čudesan izum, koji je omogućio da uvijek iznova uživamo u dotad neponovljivim izvedbama. Dakle, nakon početnoga razdoblja, kad ste zapis mogli slušati samo na aparatu kojim je napravljen, gramofoni su i njihov medij — ploče — standardizirani, pa su, recimo, arije velikoga Carusa postale dostupne tisućama kućanstava. Međutim, ne zadugo, odnosno, ne trajno. Osim što su spomenute spravice same po sebi bile krhke, pojavilo se — i to je ono na čemu valja ustrajati — pitanje korporacijske potpore potrošačima. Riječ je o sljedećem: pohaba li se ili razbije kupcu njegova ploča, igla ili gramofon, može ga nadomjestiti novima sve dok ga jednoga lijepoga dana potencijalni prodavač ne obavijesti da se taj i taj proizvod više ne proizvodi. I tako, malo-pomalo, ploče s 45 i 33 1/3 okretaja u minuti istisnule su one sa 78, njih pak magnetofonske vrpce, audiokasete i kompaktni disk, koji je i sam već prošao svoj vrhunac. Istodobno, sprave za zvukovnu reprodukciju kompatibilne su najviše s dvije do tri prethodne generacije, pa možete imati prekrasnu zbirku ploča sa 78 okretaja, no nećete je moći nigdje preslušati — ako niste na vrijeme počeli skupljati i antikne gramofone te igle za njih, jamačno će vam nešto nedostajati. (Nisam upućen u pojedinosti, ali čini mi se da bi slično mogla završiti i ova pomama za glazbom u formatu mp3.) S druge strane, logično, što je nečija zbirka veća, teže ju je u cijelosti presnimiti na noviji medij. Odabir kojem se pritom pristupa nerijetko ovisi o financijskom stanju, osobnim sklonostima ili — jednostavno — modi: tko zna koliko je osim Carusa još bilo vrsnih pjevača — u svoje vrijeme mogli su snimiti i ploče — koji nisu bili te sreće da uzastopnom promjenom medija doguraju do digitalizacije. Ne trebam posebno isticati da je sličan problem i s reprodukcijom slikovnoga i grafičkoga materijala — ima li smisla ustrajati na višegodišnjim pothvatima mikrofilmiranja arhivskoga i knjižničnoga gradiva, ako su se u međuvremenu pojavili računalni skeneri? Kako se, međutim, upustiti u dugoročni pothvat skeniranja, ako će do njegova svršetka nepopravljivo zastarjeti ne samo skupo plaćeni softver nego možda i cijela hardverska podloga? Riječju, tempo tehnološkoga napretka nametnuo je našim — kako rekoh — nedostatno birokratiziranim ustanovama zahtjeve glavnostožerna planiranja, ali i — ako vam ne smeta nazivlje munjevitoga rata — Fingerspitzengefühle provedbe. To nije stvar dva ili tri četverogodišnja mandata, to je pitanje trajne orijentacije cijeloga sustava. Svakako, tehnološka postignuća Hrvatske agencije za nadzor komunikacija o kojima je govorio gospodin Korpar veoma su napredna, no ništa nam ne jamči da ih za nekoliko godina neće stići sudbina magnetofonske vrpce, dijapozitiva i grafoskopa, kućnih osammilimetarskih filmova i Beta-videa, DOS-a, Netscape Navigatora i ranijih inačica Windowsa. Možda su, primjerice, svi njihovi podatci pohranjeni u komprimiranim datotekama, čija je mogućnost prilagodbe novim zahtjevima bitno smanjena! Još gore, možda osoba koja odlučuje o financiranju predložene nabavke — poznat mi je slučaj iz drugoga resora — ne razlikuje hipobaričnu od hiperbarične komore!

HR: Imam dojam da se na tom području već bolje snalazim. Ukratko, dakle, vaša je zabrinutost uzrokovana sve većom međuovisnošću raznih sastavnica suvremenoga društva: dok se prije konjska zaprega mogla perpetuirati jednostavnim prirodnim i obrtnim procesima u krugu od nekoliko desetaka kilometara, vlasnik običnoga automobila ovisi ne samo o poslovnom uspjehu proizvođača zamjenskih dijelova nego i o situaciji u — primjerice — naftonosnom Kuvajtu. Na vanjskopolitičkoj razini to dovodi do pojačanoga intervencionizma, a na razini ustanova o kojima govorite — dakako, primijenjeno na tisućljeća razvoja od glinenih pločica do računala — kao jedino se rješenje nadaje neprekidno prebacivanje na uvijek nove medije, odnosno, kao manje poželjna, ali još uvijek ne i najmanje loša alternativa, skupljanje golemih zaliha raznoraznih reproduktivnih uređaja. Pa, hvala vam lijepa što ste tako iscrpno iznijeli gledišta koja promiče UDK »Rosetta«. Koliko ga poznajem, uvjeren sam da će i gospodin Korpar ozbiljno shvatiti vaše upozorenje.

Molio bih još samo za trenutak vašega vremena — da stvari ne ostanu nedorečene. Gledajte, dotaknuli smo se tek mnogih opasnosti koje donose redoviti tehnološki pomaci. O drugim prijetnjama, kulturocidu i prirodnim katastrofama nije uopće bilo govora. Na stranu mogućnost krađe, ili, kako se »filozofičnije« kaže, otuđenja — na sasvim svakodnevnoj razini, naime, ne smijemo zaboraviti, i najdobronamjerniji korisnik uvijek je pomalo štetnik: mehaničko trošenje, znoj, kondenzirana vlaga i razni mikroorganizmi — skopčani sa svakim pristupom — neprimjetno uništavaju gradivo. Nadalje, i najsavjesnijem će se osoblju s vremena na vrijeme potkrasti veći ili manji propust — knjiga vraćena na pogrešnu policu izgubljena je do sljedeće revizije fonda, računalni katalog u kojem nema napomene da je još uvijek u izradbi mnoge će — sa sličnim učinkom — spriječiti da pogledaju u potpuniji, papirnati. Mnogo je pak već arhiviranih dokumenata izgubljeno i bez upletanja posebničkih interesa, koji se — kao što znate — spominju u vezi s dosjeima UDB-a i transkriptima predsjednika Tuđmana, ali i nekim izvještajima o stanovništvu predosmanske Bosne. Među ostalim, do mene su došle i zanimljive priče o tom kako je 1950-ih u Osijeku spaljen kompletni spis znamenite Našičke afere (bilo je iznimno hladno, novac za grijanje nije bio doznačen, a do korica s bilješkom o imenu predmeta podvornik se probio tek u proljeće, kad je već sve otišlo u dim), ili kako su potkraj 1960-ih — za selidbe Općinskoga suda u Zagrebu — tri kamiona s ostavinskim raspravama zabunom završila na Jakuševcu. (Uzgred, jeste li možda saznali gdje se nalazi arhiv bivšega HPT-a?) Osim institucionalne nepažnje, struka kojoj sam se posvetio izložena je i individualnom kulturnom terorizmu — upravo u prizemlju ove zgrade iz predmetnoga je kataloga nepoznati počinitelj istrgao sve listiće s parapsihološkom tematikom (što je čistačica sasvim slučajno primijetila!), a u doba napadaja sporama bedrenice zaprimljena je i pošiljka s bijelim prahom (srećom bezopasnim!). Pogađate, sve su se novine raspisale o drugom slučaju, a prvi nije bio zabilježen ni u bibliotekarskom biltenu. Šalu i bolesne postupke na stranu — naravno — svakoga se dana na tom tužnom svijetu od Sarajeva do Jelse neizmjerni fondovi uništavaju uobičajenijem ratnim razaranjima, požarima i poplavama (bilo odozdo, bilo odozgo), pri čem sa svakom propalom matičnom knjigom nestaje i svaki spomen desetaka i stotina pojedinaca...

HR: Ako vas smijem prekinuti, proizlazi da najbolje prolaze knjige, isprave i drugi predmeti osrednje vrijednosti. Stječe se, naime, dojam da najcjenjeniji i najčuvaniji dijelovi zbirki upravo privlače svakojake nevolje!

Vidite, kako sam već rekao na početku, pojam vrijednosti za koji se zauzimam nešto je drukčiji od vašega, i u većoj mjeri uzima u obzir potrošnost, krhkost i prolaznost onoga što se nastoji sačuvati. Na taj sam način počeo razmišljati još kao student, za posjeta vojnom muzeju u talijanskom gradiću Roveretu, u kojem se nalazila i zbirka hljebova iz I. svjetskoga rata. Pečen u pozadini ili u rovovima, s više ili manje brašna i piljevine, to je izniman materijalni izvor za proučavanje jednoga vremena. Vrativši se u Zagreb, od starijih sam kolega doznao da je i Andrija Zeininger, marljivi pekar iz Radićeve ulice, još potkraj 1930-ih u svom izlogu čuvao zbirku »ratnoga kruha« (o tom usp. Zagrebački list br. 610, 1940, str. 5). Dakle, zaključio sam tada, uz neprerađenu biotvar — poput pšeničnih zrna iz faraonskih grobnica — ako ima volje, jednostavnim se postupkom može sačuvati i tako pokvarljiva materija kao što je kruh. Razmišljajući o tom, postupno sam shvatio da je naša digitalizirana civilizacija, nažalost, smetnula s uma vjekovno značenje predmetnosti. Osim drugih čimbenika, mora da je i po svem sudeći neuspjela potraga za krhotinama Noine arke, Graalom, komadima i čavlima s Križa — što je u noveli o fra Cipolinu ugljenu na kojem se navodno pekao sv. Lovro ismijao još zlobni Boccaccio — bitno pridonijela nepovjerenju prema mogućnosti da se očuva ono što se opipava, miriše, jede i pije. Zamislite, molim vas, da su naši predci uložili nešto više truda, i da umjesto smrznuta mamutova mesa — za što se pobrinuo famozni »general Zima« — danas možete kušati Evinu jabuku, Neronov sladoled, slavno falernsko vino i smok s Platonove gozbe, omirisati Melkiorov tamjan i ocat rimskoga vojnika, ili pak — ako su vam prohtjevi nešto puteniji — Semiramidine, Kleopatrine i Salomine miomirise, cigaru s bedra Bizetove prijateljice Carmen te — da vas malo spustim na zemlju — Vespazijanove javne zahode (ta sjećate se, valjda, iz Suetonija njegova odgovora da »pecunia non olet«)!

HR: Priznajem, mogućnosti koje navodite veoma su izazovne. No sva ta sredstva za poticanje osjeta iznimno su osjetljiva i prolazna.

Pa, promatraju li se stvari na dulji rok, ispast će kako je krhkost koje se tako plašite zapravo prisutna u svemu, a posebice u proizvodima našega doba. Izuzmemo li već spomenutu opasnost od zastarijevanja, trebalo bi uvažiti da moderni elektronički — najčešće magnetski — mediji općenito sasvim ovise o redovitoj opskrbi električnom strujom, odnosno, da bi premda i sačuvani, u tehnološkom negativnom pomaku od samo stotinjak godina bili potpuno beskorisni. Govoreći o papiru, spomenuh kako je svaki korisnik pomalo štetnik — međutim optički je medij, primjerice kompaktni disk, na ogrebotine i nepažljivo rukovanje možda još i osjetljiviji, a na dugi se rok uništava i samim učitavanjem, budući da se pritom bombardira trilijunima fotona. S druge strane, za razliku od klasičnih knjiga, računala su općenito izložena ne samo virusima nego i donedavno potpuno zanemarenoj prijetnji: kao što je poznato, intenzitet Sunčeva vjetra kulminira periodički, s učincima koji su prilično neugodni za mnoge komunikacijske sustave — skeptici bi rekli kako se statistika (znate što se inače o njoj misli!) ne vodi dovoljno dugo, a da ne bismo trebali biti spremni i za ciklus od, recimo, 111 godina, kad bi »magnetska bura« mogla biti dovoljno snažna da »sprži« sve elektroničke uređaje na Zemlji. Uostalom, ako ste čuli za elektrodinamičke bombe — bacane 1999. na srbijanska postrojenja — bit će vam jasno da je nakon termonuklearnoga oružja ljudski razaralački arsenal još jednom obogaćen prirodnim talentom božanskoga Helija!

HR: Ali...

Krhkost! Prolaznost! Čovječe, pa mnoge su se stvari kojima pridajete takva svojstva bez neke posebne skrbi znale sačuvati u nepromijenjenu stanju! Nemojte mi reći da niste čuli za spoznaje kojima smo obogaćeni zahvaljujući peludnim zrncima iz vječnoga leda ili pak kukcima u jantaru? Mnogo se govori o vrijednosti arhivskih vina i odležanih viskija, no znate li za rusku arktičku ekspediciju s početka XX. st., čijoj zaboravljivosti dugujemo nalaz sasvim jestive čokoladne ploče? Što tek reći na nekoliko potpuno netaknutih sanduka šampanjca — riječ je o pošiljki za časničku menzu elitne carske konjaničke pukovnije — koji su nedavno na dnu Baltika nađeni u olupini jednoga parobroda (široka predrevolucionarna slavenska duša znala je uživati)? Zamislite tek da se svemu pristupa sustavno i planski!

HR: Pa dobro, kad o tom toliko govorite, jeste li razradili kakve prioritete?

A kako bih bez njih ikome mogao nešto spočitavati? Dakle, ovako. U svakom slučaju, dok se cijeli pokret ne uhoda, ne bi se trebalo upustiti u trajnije arhiviranje radijskih i televizijskih emisija — osim što ih najčešće snimaju i sami proizvođači (doduše, na osjetljive filmske i magnetoskopske vrpce), naši će ih potomci u dalekoj budućnosti, kad se nadiđe svjetlosna barijera, u dalekim zakutcima Svemira uvijek moći sustići i pohvatati (jasno, ako nas prije toga neka naprednija tuđinska civilizacija preventivno ne napadne prepavši se silnoga — i dokumentarnoga i fikcionalnoga — nasilja). Mnogo su, međutim, akutniji problem pisani izvori privatne i kvazijavne naravi, koji svakodnevno i nepovratno nestaju: o arhiviranju web-stranica, news-grupa i raznolikih on-line izdanja počelo se voditi računa, no elektronička pošta i svekolika produkcija kućnih pisača — tih pravih malih tiskara — još su uvijek izvan dohvata. Svakako, prvi bi korak bio da se i na njih, kao i na mnogobrojne pisaće strojeve, fotokopiraonice i foto-atelijere protegne primjena pravila o obveznom primjerku. Također, gdje god je to moguće, zbog već bih izloženih razloga poticao prenošenje tekstova na tradicionalne, otporne materijale: pergament, papirus, broncu, glinene pločice, napose mramor, granit i bazalt! Ne zaboravite, nedaleko od mjesta na kojem je nađena sasvim primitivna trojezična kamena stela — ujedno i zaštitni znak naše udruge — nalazila se golema, izvrsno organizirana Aleksandrijska knjižnica. Gorjela je i gorjela kroz nekoliko stoljeća, a sad je — paradoksalno — na dnu mora. Kakvo je stanje u Hrvatskoj? Želite li doista da za nekoliko tisuća godina između Bašćanske ploče i ulomaka urezanih u Šenoin oglasni stup zavlada potpuna praznina? Postojeće tzv. vremenske kapsule odviše su raštrkane i uglavnom prigodne naravi — jedna je, čini mi se, u temeljima ove zgrade, nekih dokumenata o Hrvatskom sokolu ima u maksimirskoj Mogili, a nije prazna ni šupljina u postolju Jelačićeva spomenika. Izlažem se opasnosti da me proglase u najmanju ruku osobom s morbidnim sklonostima, ali nimalo ne zadovoljava ni odnos prema ljudskim tjelesnim ostatcima — nadam se da će nam, ako ne s obzirom na opći, a ono barem na svoj znanstveni interes i novi ministar znanosti pomoći da proguramo zabranu kremiranja. Naravno, opravdavajući je ne vjerskim razlozima, nego očuvanjem društvenoga kontinuiteta — dadnete li se spaliti, onemogućit ćete u korijenu svaki budući pokušaj patološke i genetičke analize, možda i kloniranja. Znanost je toliko napredovala da prave riznice podataka nisu samo slučajno ili namjerno mumificirani egipatski, indijanski i germanski leševi, nego i tragovi antitijela na poštanskim markicama koje je liznuo Charles Darwin! Ipak, budući da se ljudi pokapaju sa sve manje popudbine — nekad to bijahu i članovi njihova domaćinstva, uporabni predmeti ili tek novčić-dva za Haronove košćate ruke — na temelju koje bi se mogla izvršiti datacija ukopa, ali i rekonstrukcija cijele kulture, jedino se dobro očuvano tijelo nameće kao jamstvo za oživljavanje u budućim znanstvenim interpretacijama. Na toj bi se činjenici, ali još više i na u kolektivnoj svijesti uvijek prisutnoj mogućnosti reanimacije, odnosno uskrsnuća, mogla zasnovati i široka — vjerojatno samofinancirana — akcija prijevoza zemaljskih ostataka u područja vječnoga snijega: ako si i ne možemo priuštiti tekući dušik poput Walta Disneyja, gotovo savršeno stanje Ötzijeva tijela, kao i onih pripadnika Franklinove ekspedicije koji su u polovici XIX. st. bili pokopani na otoku Beecheyju, daje nam razloge da i s malim budemo zadovoljni. Među ostalim, taj prirodni hladnjak — a njegov najveći, antarktički dio u užem je smislu izvan jurisdikcije pojedinih država — potiče nas da s razmjerno niskim troškovima pristupimo i arhiviranju sirove ili zgotovljene hrane, mirisa, kose i tjelesnih izlučevina, i to prvo naših odabranih predstavnika i s razmakom od, primjerice, pet godina, a potom sve češće i masovnije... Nije isključeno da bi se pritom i kanalizacijski cjevovodi mogli automatizirati tako da sami obavljaju razvrstavanje i katalogizaciju. Istodobno, umjereniji bi klimatski pojasi ostali slobodni za izgradnju golemih skladišta, u koja bi se od manje osjetljivih proizvoda izdvajalo nekoliko obveznih primjeraka. Po prirodi stvari, pravi bi unikati bili zabranjeni, i pojam jedinstvenosti imao bi smisla samo na redovnoj, optjecajnoj razini.

HR: Oprostite, no katkad me vaše zamisli podsjećaju na one zanesenjake iz Gulliverovih putovanja što su se pokušali sporazumijevati u tišini, s pomoću mnoštva predmeta koje bi stalno nosili sa sobom. Naime, prihvatimo li se marnoga prikupljanja svega što na ovaj ili onaj način proizvedemo ili odbacimo, ubrzo na Zemlji ne će biti mjesta za sam život. Uništit ćemo upravo ono što smo htjeli unaprijediti.

Naravno, no tko je ikada rekao da je upravo naš planet najpogodnije mjesto za izgradnju takvoga arhiva? Kad provedba naše koncepcije uhvati zamah, uredit će se njegovo prebacivanje na Mjesec. Kao što znate, Zemljin bi jedini prirodni satelit u tom smislu bio idealan — nema tekuću jezgru ni magnetsko polje, atmosferu ni atmosferilije, pa otpadaju ne samo kataklizmički poremećaji nego i štete koje mogu prouzročiti vlaga i mikroorganizmi. Organska bi se tvar, koja se u vakuumu i na višim temperaturama može oštetiti ili pokvariti, pritom prethodno zamrzavala pod normalnim, zemaljskim tlakom, a u tom bi se stanju održavala ili — da tako kažem — ukopavanjem duboko pod mjesec, ili stalnim premještanjem u skladu s izmjenom vrućega dana i ledene noći. Kad bolje razmislim, ukopavanju i bušenju hodnika možda bi trebalo dati prednost jer bi se njima smanjila — inače nešto veća — opasnost od meteoritskoga udara, no u tu bi svrhu mogli poslužiti i raketni obrambeni sustavi. S obzirom na međunarodno pravo, dosege nacionalnoga suvereniteta i opću političku situaciju, dvojimo samo hoćemo li tu lunarnu podružnicu staviti pod upravu Organizacije ujedinjenih naroda, ili bi sigurnije bilo potražiti zaštitu Švicarske Konfederacije. U svakom slučaju, takav bi arhiv bio daleko čak i od najžešćega svjetskoga rata — da, ostao bi možda kao nijemi, hladni svjedok pokopanih nada jedne mlade i prosperitetne civilizacije, no ostao bi praktički dovijeka. Gledamo li pak na svjetsku povijest u nešto povoljnijem svjetlu, kroz nekoliko desetaka tisuća godina javit će se jamačno potreba za proširenjem arhiva na druga hladna i stabilna mjesta u Sunčevu sustavu. Konzekventno, za svaki bi naseljeni planet valjalo predvidjeti dva do tri nenaseljena satelita, u čija će se njedra s vremenom usaditi cijeli niz sličnih ropotarnica (ne čudite se, za mene ta riječ obiluje pozitivnim konotacijama)!

Zabrinuti ste dokle bi nas to odvelo? Očito, proces bi se nesmetano mogao odvijati sve dok se sve dostupne sirovine ne prerade, a i tada teško da bi recikliranje imalo kraja. Zgroženi ste takvim razmišljanjem? Pa, jednom smo nogom već dugo u njemu! Primjerice, osmi rimski brežuljak — ne, nisam se zabunio, zove se Testaccio — izrastao je isključivo na višestoljetnim otpadcima toga milijunskoga grada. Dakako, organske su tvari istrunule, no razbijenoga je posuđa, građevnoga materijala i ostalih odbačenih prerađevina bilo dovoljno da se stubokom izmijeni krajolik. Ne vjerujete mi? Pogledajte na trenutak prema jugoistoku, tamo preko Save — primjećujete li tih pedesetak metara, uzvisinu što iz dana u dan raste pred našim očima? Već sad se ne možete zakleti da niste okusili koju od ondje utovljenih svinja. Kad sagnjili bolnički otpad i raspadnu se radioaktivni gromobrani, zelena se travica neće nimalo razlikovati od one na Malom Sljemenu, a cijelo mu brdo možda oduzme i naziv. (U Dalmaciji je stanje drukčije — da bi se moglo ići u visinu, naprije valja zatrpati kraške vrtače i jame.) I tako, vidite, kao što su nam bezbrojni naraštaji jednostavnijih bića ostavili debele zalihe nafte, ugljena i krede, o našim će gradovima i u dalekoj budućnosti — kad ih više ne bude —svjedočiti te čudesne reljefne tvorbe. A zamislite pak da oporuku načinimo promišljeno, dok smo pri zdravoj pameti i punoj svijesti?

HR: Čini se da imate spremno rješenje za sve poteškoće koje bi se mogle pojaviti u provedbi. Međutim — kad sam se već prihvatio te nesretne uloge đavoljega odvjetnika — zamolit ću vas za još jedan odgovor. Bilo je to posljednje pitanje koje sam postavio gospodinu Korparu, bit će i posljednje koje ću postaviti Vama. Unatoč mojim očekivanjima, gospodin Korpar bio me sasvim razoružao. Sada sam pak uvjeren da stojim daleko bolje — dakle, tko će sve to platiti? Kako bilo, tako nešto uvijek će biti preskupo!

Za razliku od gospodina Korpara, ja vas neću ni pokušati razuvjeriti. Po svem sudeći, potpuno je iluzorno očekivati da bi se taj milenijski trend u bitnom mogao promijeniti. Očito, doktrina realnoga pamćenja — koja opisanim postupcima prošlost nastoji integrirati u sadašnjost — teško će istisnuti uvijek prisutnu težnju da se prošlost potisne i zaboravi u korist trenutka, i da se selektivno zapamti tek ono što nam je na prvi pogled »vrijedno«, »lijepo«, »veliko«. Svjedoci smo tako da se na jednokratne, neponovljive i prolazne događaje poput kazališnih predstava, športskih utakmica i svečanih dočeka osoba ili kalendarskih danosti troše milijuni, a da je istodobno potpuno nezamislivo makar i djelić toga novca uložiti da bi se za vječnost osigurali mediji, predmeti i namirnice koje trajno privlače, uče, zabavljaju, prevoze i hrane milijarde ljudi, odlučujući — među ostalim — o ratu i miru (bilo je i u nas nekoliko Hearstova), razmjeni civilizacijskih dostignuća, sigurnosti na cestama i gladi. Dakle, preostaje nam tek — kako su to zgodno formulirali ekolozi — da mislimo globalno i djelujemo lokalno. Možemo, doduše, tu i tamo lobirati, ali okosnicom ostaje sitni, svakodnevni rad. Ponavljam, ako je osnova osobnoga identiteta pamćenje, onda je temelj društvenoga kontinuiteta par exellence trenutačna i potpuna dostupnost svake sastavnice prošlosti — alternativa je opća senilnost čovječanstva. Svakako, hvala vam na razgovoru i — podsjećam vas još jednom — ne zaboravite na svoju građansku dužnost u vezi s obveznim primjercima! (Eh, da, i poručite kolegama iz Vijenca da malo pripaze s preuzimanjem sadržaja u najavama za Hrvatsku reviju — ovako će doista proizvesti bibliografsku Himeru.)

Napomena

Štovani će čitatelj s pravom primijetiti da sam prema gospodinu Držiću umnogome bio nepovjerljiv, neljubazan, pa i unfair. Jednostavno, pomalo me naljutio način na koji sam nakon poticajnoga razgovora s gospodinom Korparom bio uvučen u intervju meni ne tako bliske tematike. Ipak, svjestan svoje odgovornosti pred budućnošću, odlučio sam ne zadirati u izvornik, čak ni da bih zaštitio bratsko izdanje Matice hrvatske. Zapravo, premda moj sugovornik uopće nije ostavljao dojam inženjera ljudskih duša — ili možda baš zato? — njegove su me zamisli naposljetku — noć-dvije poslije — posvema obuzele. Sjetio sam se, naime, načina na koji je nad gomilom krupnoga otpada Vladimir Dodig Trokut prezrivo gestikulirao o bivšim vlasnicima jednoga tanjura, odbačenoga iz moje kuhinje. Sjetio sam se i grižnje savjesti s kojom sam nakon desetak godina ispraznio ormar moje pokojne bake, još pun njezine odjeće, parfema i ostalih sitnih stvarčica. Sjetio sam se, napokon, i svih onih savjeta kako ne bih trebao živjeti u prošlosti — uzimao sam ih k srcu. Prošlost — ne skriva li ona, međutim, iskonsko zlatno doba? Prošlost — nije li ona utočište dovoljno jakih da zapostave budućnost? Ovako ili onako, u skladu s mišlju o potrebi lokalnoga djelovanja već mjesec dana nabavljam sve knjige (to je odviše ozbiljna stvar da bi se prepustila nedovoljno birokratiziranim knjižnicima), kupujem sve dnevne listove (jednoga dana bit će rjeđi od Gutenbergove Biblije), printam sve inačice tekstova koje pišem (zašto bi baš posljednja bila najbolja?) i bilježim sve što kažem ili pomislim (verba volant...) Budući da grede u mom stanu izdišu pod težinom silnih količina papira (što bi tek bilo da električna mreža može podnijeti i peć za pečenje gline?), adaptirao sam i podrum — spreman sam ići do središta Zemlje. Iako snagu crpim iz toga što — za razliku od Pljuškina — u materijalnom tražim simboličnu, a ne merkantilnu vrijednost, osjećam kako napor uzima svoj danak. Srećom, razmišljajući dugoročno, već sam kupio škrinju za zamrzavanje i preplatio struju — po sadašnjoj tarifi — za 500 godina unaprijed.

P. S. S obzirom na ograničenost prostora — kako reče gospodin Držić — pod mojom jurisdikcijom, komentare ću iznimno primiti i u jednom primjerku.