Prvi svjetski rat i Hrvati

Ljubomir Antić

Povjesničar Ljubomir Antić raščlanjuje stajališta najvažnijih aktera hrvatske politike prema svjetskom ratu. Antić je u Matici hrvatskoj nedavno pokrenuo raspravu o različitim aspektima hrvatske povijesti u 20. stoljeću. I ovaj prilog uklapa se u taj tematski okvir.

Prvi svjetski rat je prvi globalni ratni sukob. Njegov ishod dugoročno je odredio i međunarodne odnose i odnose u poslijeratnim državama i društvima. Pri njegovu kraju snažno je afirmirano pravo naroda na samoopredjeljenje, odnosno etnički kriterij pri razgraničenju među državama. Istodobno u najvećoj zemlji svijeta, carskoj Rusiji, ratne okolnosti olakšat će uspon na vlast komunistima. Neposredno nakon rata (a pod njegovim utjecajem) načinjen je dotad najopsežniji projekt kolektivne sigurnosti (Liga naroda), a u mnogim zemljama uvedeno je opće pravo glasa, čije značenje najbolje izražava formula predsjednika SAD-a W. Wilsona: opće pravo glasa = vladar svijeta.

Sve te inovacije pokazat će niz slabosti:

— samoodređenje naroda i etničko načelo neće biti dosljedno provedeni, a to će biti potencijalni povodi za nove međudržavne sukobe;

— komunistički projekt u Sovjetskom Savezu od pozitivne utopije (prenošenje nebeskih odnosa na zemlju) završit će u dotad neviđenom zločinu, a stalno nastojanje »izvoza revolucije« proizvodit će sukobe u državama i biti stalna prijetnja svjetskom miru;

— Liga naroda više će kompromitirati kolektivnu sigurnost nego što će joj pridonijeti;

— opće pravo glasa zbog moguće manipulacije s velikim brojem birača niske političke kulture u početku neće značiti i jednoznačni napredak, primjerice pri usponu nacionalsocijalista na vlast u Njemačkoj,

Prvi svjetski rat granica je epoha. Ona je tako čvrsto uspostavljena da se u historiografiji desetljeće i pol prije njegova početka vezuje uz 19. st., a tek od njega počinje teći 20. stoljeće. Kaže se, naime, da se 19. stoljeće po svome duhu, ozračju, mentalitetu, svakodnevnom životu... jednostavno »prelilo« preko 1900-e i nastavilo »puzati« do 1914, od kada počinje teći 20. »stoljeće ratova«, odnosno »halucinatorne politike i čudovišnog ubijanja«.

* * *

Koje je u svemu tome mjesto Hrvatske i hrvatskog naroda? Položaj u ratu bitno je obilježavala činjenica što Hrvatska nije bila suverena država, pa u svjetskoj konflagraciji nije bila subjekt međunarodnog prava. Bila je to Austro-Ugarska Monarhija, u čijem se sastavu (Dalmacija i Istra u sklopu austrijskog a Banska Hrvatska ugarskog dijela) nalazila. To znači da je Hrvatska sudjelovala u ratnim naporima i stradanjima, a nije odlučivala ni o ratu ni o miru, premda je ratni ishod presudno utjecao na njezin budući položaj. Kako? Na to pitanje za njegova trajanja bilo je teško odgovoriti, jer je svaki ratni ishod za Hrvate bio višeznačan, s time da ni jedan nije sam po sebi donosio poboljšanje njihova statusa.

Koji su mogli biti ratni ishodi?

1. rat su mogli dobiti Saveznici (i pridružene članice)

2. rat je mogla dobiti Osovina

3. pobjeda Saveznika mogla je, ali nije morala značiti i razbijanje Austro-Ugarske.

To pitanje i odgovori nisu tek akademske naravi. Naime, sve do sredine 1918, tj. pred početak pete godine ratovanja, još se nije znao pobjednik, a do samog njegova kraja nije bila poznata sudbina Austro-Ugarske Monarhije. To je važno imati na umu prilikom ocjenjivanja postupaka hrvatskih aktera u ratu, inače se lako možemo naći na stranputici.

Što je za Hrvatsku mogao značiti pojedini od navedenih ratnih ishoda?

U slučaju pobjede Osovine, Kruna i ugarska politička elita vjerojatno bi bile još arogantnije prema manjim narodima u Monarhiji. To znači da od njezina trijalističkog preuređenja (u kojoj bi treća jedinica bili Slaveni Monarhije) ne bi bilo ništa. Dalmacija, Istra i Banska Hrvatska nastavile bi živjeti odvojeno, a kako je njihovo ujedinjenje condicio sina qua non svakog izlaska Hrvatske iz pozicije objekta, ona bi se vrlo vjerojatno našla u kolonijalnom položaju poput predratne Bosne i Hercegovine.

Pobjeda Saveznika uz očuvanje Monarhije kao protuteže Njemačkoj (do Oktobarske revolucije), odnosno Rusiji (nakon Revolucije) mogla je donijeti Hrvatskoj određena poboljšanja (što je i predviđeno u 10. od 14. Wilsonovih točaka iz siječnja 1918. godine),1 no uz vrlo vjerojatne bolne teritorijalne gubitke. U tom slučaju, naime, Italija bi inzistirala na realizaciji odredaba iz Londonskog ugovora2 a i Srbija bi se zbog svojih zasluga, simpatija i statusa žrtve teritorijalno proširila u najmanju ruku na južni dio hrvatskog Jadrana.3

Poraz Osovine i saveznička odluka da se Austro-Ugarska razbije nije obećavao Hrvatskoj ništa dobro. Kompenzacije Srbiji u tom slučaju umnogome bi nadilazile »slobodan i siguran pristup na more«, a realizacija Londonskog ugovora u tom slučaju činila se posve izvjesnom. Ta inačica završetka rata jedina je u sebi sadržavala mogućnost stvaranja hrvatske države.

Unatoč mnogobrojnim opasnostima koje je nosio, potonji ishod — pobjeda Saveznika i razbijanje Austro-Ugarske — bio je najpoželjniji među relevantnim hrvatskim političkim čimbenicima u ratu. On je, naime, otvarao najveće mogućnosti: objedinjavanje hrvatskih zemalja u jednoj državi, čija moć u središtu, vjerovalo se, ne bi poput Beča i Pešte mogla ugrožavati svestrani slobodni razvoj Hrvatske.

Koji su to hrvatski politički čimbenici u Prvome svjetskom ratu?

Zbog metodoloških razloga predstavit ćemo ih redosljedom kojim su se angažirali na rješavanju hrvatskoga nacionalnog i državnog pitanja, a u vezi s pretpostavljenim završetkom rata. To su: Jugoslavenski odbor u Londonu, Ujedinjena nacionalistička omladina, organizirano hrvatsko iseljeništvo, Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću u Beču, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba te Hrvatski sabor.

* * *

No najprije upozorimo na činjenicu koja je bitno određivala ponašanje navedenih aktera na političkoj sceni. Naime, svi su oni istodobno zauzeti na rješavanju problema koji je u sebi sadržavao dvije, kako se u ono doba činilo, nerazdvojne sastavnice: naciju i državu.

Naime, pred strahom od dinamičnoga njemačkog imperijalizma, hrvatstvo od posljednih desetljeća 19. stoljeća sumnja u vlastitu otpornu snagu te se sve više okreće južnoslavenskom okružju kao budućoj zajednici koja bi mu mogla osigurati opstanak i slobodan razvoj. Na toj osnovi osobito od početka stoljeća među intelektualnom elitom snažno se razvija jugoslavenska nacionalna ideologija u čijoj je osnovi stajalište da su južni Slaveni jedan narod, koji treba živjeti u zajedničkoj državi. Prema Prvome svjetskom ratu, razmjerno strahu od »dranga«, ta se ideologija nezaustavljivo širi, tako da izvan takva pristupa rješenju hrvatskoga nacionalnog pitanja ostaje tek uski krug relevantnih pojedinaca (Ivo Pilar npr.) i skupina (»frankovci«).

Politički odgoj i iskustvo današnjeg naraštaja izvorište unitarizma stavlja izvan Hrvatske a Hrvate vidi isključivo kao njegovu žrtvu. Stoga postavljanje stvari drukčije, kod povjesničara koji nije sklon »revizionizmu« pod svaku cijenu, stvara određenu nelagodu. Nju je najjednostavnije odagnati navođenjem mišljenja nekog od protivnika političkog nazora o kome je riječ. Za to je najpogodniji spomenuti Ivo Pilar, zasigurno najdosljedniji negator jugoslavenstva i državnog povezivanja na slavenskom jugu. Pod pseudonimom Dr. Juričić on u knjizi Svjetski rat i Hrvati (Zagreb, 1915) piše:

Princip hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva nastao je oko mijene XIX. i XX. stoljeća iz najčišćih patriotskih motiva na strani koli Hrvata toli Srba, došao je ali uslijed nove orientacije spoljašne politike kraljevine Srbije, nakon dolaska Karagjorgjevića, sasvim pod upliv te politike. Hrvati toga nisu zamjetili, i dali su se slijepo izrabljivati za interese kraljevine Srbije i Rusije, a protiv interesa Monarhije i protiv, kako mi tvrdimo, svojih vlastitih najsvetijih interesa.

Ovo je hladna i gola istina o hrvatsko-srpskom narodnom jedinstvu. Mi znamo, da je ova spoznaja jedno gorko razočaranje za hrvatsku inteligenciju, jer je većina nedvojbeno optima fide pristala uz nju. Ono je tako udovoljavalo čuvstvenoj potrebi hrvatske inteligencije, tako ležalo u smjeru naših narodnih tradicija, u kojima Ilirstvo i Jugoslavenstvo nije bilo izbrisano i tako odgovaralo nadama i težnji našega naroda za njekom veličinom, za koju se činilo da će se ovim putem naprije postići, tako podavalo hrvatskom čovjeku podatnoga materijala za snatrenje, maštanje, što njemu toliko treba; da je vršilo upravo nedoljivu moć nad hrvatskom psychom.

Hrvatsko jugoslavenstvo nije bilo samo sebi svrha. Ono je kao konstrukt straha i drugih psiholoških čimbenika bilo podloga za Jugoslaviju, koja će formalno i nastati na osnovi, pred kraj rata snažno afirmiranog, prirodnog, odnosno etničkog prava (W. Wilson, V. I. Lenjin) a na temelju pogrešne pretpostavke da su južni Slaveni jedan narod ili da u zajedničkoj državi to mogu postati.4

* * *

Jugoslavenski odbor u Londonu ustrojen je od političara koji su na početku rata emigrirali (ili su se zatekli u inozemstvu) s namjerom da organizirano djeluju na crti potpore savezničkim ratnim ciljevima. Njegov predsjednik bio je dalmatinski pravaš Ante Trumbić, koji se temeljem ugleda i političkog iskustva nametnuo i kao neprijeporni lider. Uz njega je osobitu poziciju na temelju političkog talenta i snažne osobnosti izgradio i Frano Supilo. Polazeći od uvjerenja da će pobijediti Saveznici, Odbor se postavljao kao most preko kojega bi Hrvatska kao dio poraženog bloka na vrijeme mogla prijeći u tabor pobjednika. (Da izbjegne sudbinu sadržanu u izreci: »Jao poraženima«.) Svjesni poteškoća koje stoje na putu neovisnoj hrvatskoj državi, koja bi i pri najpovoljnijem razvoju izgubila dio teritorija i teško se mogla konstituirati kao perspektivna i prosperitetna država,5 u Odboru su na temelju etničkog principa (narodnog jedinstva) predviđali zajedničku državu sa Srbijom. Ta tvorevina nastala samooslobođenjem »austrijskih« Slavena ujedinjenih sa Srbijom trebala je, dakle, biti nova država u kojoj bi bila zajamčena ravnopravnost svih njezinih povijesnih sastavnica.

Jugoslavenski odbor postavljen na takvim osnovama od početka je posve logično vezan uz srpsku vladu Nikole Pašića. Budući da su proklamirani ciljevi te vlade6 bili sukladni s Odborovim, moglo se činiti da će se zajednički rad skladno odvijati. No u stvarnosti je bilo posve drukčije. Od početka suradnje odnosi Odbora i Vlade su u krizi zbog različitih koncepcija u stvaranju države. Odborovoj koncepciji samooslobođenja »austrijskih« Slavena i njihova ujedinjenja sa Srbijom u novoj državi, Pašić se suprotstavio koncepcijom oslobođenja »potlačene braće« i njihovim prisajedinjenjem proširenoj Srbiji koja se formalno mogla zvati i drukčije.7 I dok Odbor za Jugoslaviju praktički nije imao alternativu, Pašić je imao »malo« (proširena Srbija na Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, južni Jadran i dio Hrvatske s razmjerno visokim udjelom srpskog pučanstva) i »veliko rješenje« (Jugoslavija sa srpskom dominacijom).

Različiti pristupi Odbora i Vlade nisu bili formalne nego bitne naravi: o načinu ujedinjenja ovisio je odnos političke moći u novoj/staroj državi. Srpskim oslobođenjem »potlačene braće« (prisajedinjenjem) država bi bila proširena Srbija, a njihovim samooslobođenjem i ujedinjenjem bila bi stvorena nova država na ravnopravnim odnosima.

Jugoslavenska ujedinjena (nacionalistička) omladina ušla je u projekt južnoslavenskog ujedinjenja istodobno kad i Jugoslavenski odbor djelujući kao i on u inozemstvu. Radilo se o skupini mladih ljudi, mahom intelektualaca,8 koja je nastajala u predratnom razdoblju razvijajući se na valu jugoslavenske nacionalne ideologije. Njihov politički program sadržan je u jednoj rezoluciji (Misli vodilji) iz 1915, u kojoj među ostalim stoji:

Slovenci-Srbi-Hrvati — zajedničkim imenom Jugoslaveni — jedan su narod. Radi toga oni traže oslobođenje svih jugoslavena i ujedinjenje svih srpskih, hrvatskih i slovenačkih zemalja sa Srbijom i Crnom gorom u jednu jedinstvenu slobodnu i nezavisnu narodnu državu.

Na početku rata većina omladinskih lidera emigrirala je iz zemlje. Cilj im je bio uključiti se u srpsku vojsku, no na kraju su se uglavnom okupili u europskim središtima, poglavito u Ženevi, gdje se vodila jugoslavenska politika. Nastojali su biti samostalan politički čimbenik, odupirući se Jugoslavenskom odboru, koji ih je pokušavao svesti na svoj intelektualni servis. To kao i radikalizam u ciljevima i metodama često ih dovodi u sukob s Odborom. Najkonkretniji njihovi rezultati organiziranje su jugoslavenskog iseljeničkog pokreta u Južnoj Americi.

Jugoslavenska ideja pustila je do Prvoga svjetskog rata duboko korijenje i među hrvatskim iseljeništvom, osobito u Južnoj Americi. Na vijest o ratu oni spontano reagiraju okupljanjem, da bi se ubrzo našli pod patronatom Jugoslavenskog odbora. (Vezu je uspostavio Odborov član Miće Mičić, organizirali su ih predstavnici Omladine Milostislav Bartulica i Ljubo Leontić.) Iseljeništvo je Odboru bilo važno zbog ovih razloga:

— davalo mu je legitimitet koji nije mogao dobiti iz domovine;

— pokrivalo rashode dajući mu je kakvu-takvu slobodu u političkoj akciji u odnosu prema srpskoj vladi (koja ga je inače nastojala svesti na svoje tijelo za promidžbu);

— bilo je osnova za regrutiranje zamišljene Jugoslavenske legije na solunskoj fronti.

Od svega toga jedini stvaran učinak bila je materijalna potpora.

Unatoč legitimitetu koji su mu davali iseljenici, Odbor nije bio priznat od Saveznika kao predstavnik južnih Slavena Monarhije, a hrvatski iseljenici se uglavnom nisu pojavili na solunskoj fronti.

Na problemu dragovoljaca možda se najzornije odražavala bit sukoba između Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade. Odbor je na njih gledao u prvom redu kao na politički, a Vlada kao na vojni čimbenik. Shodno tomu prema Odborovoj koncepciji oni su trebali nastupiti kao zasebna Jugoslavenska legija koja bi nakon proboja solunske fronte (simbolično) oslobađala austrijske južne Slavene, a Pašić je inzistirao na njima kao efektivnoj pomoći, zbog čega su trebali biti raspršeni po srpskoj vojsci. Kad nije uspio u svom naumu, Trumbić je spriječio odlazak dragovoljaca iz Južne Amerike (nad kojima je imao kontrolu) dok su iz Sjeverne Amerike u Solun otišli pretežito srpski doseljenici iz Austro-Ugarske.

Problem s dragovoljcima još je drastičnije iskazan u Europi. Ondje su se regrutirali uglavnom iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom). Okupljeni u Odesi (na Crnome moru), Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na frontu pod jugoslavenskim imenom i insignijama, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je masakr 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«.

Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju. O tome je Miroslav Krleža pisao:

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici...

Za vrijeme rata bečko Carevinsko vijeće9 nije se sastajalo sve do 30. svibnja 1917. godine. Tada su na prvoj sjednici južnoslavenski zastupnici okupljeni u Jugoslavenskom klubu10 donijeli tzv. Svibanjsku deklaraciju, u kojoj su iznijeli svoje stajalište o rješenju nacionalnog pitanja u Monarhiji:

Zastupnici udruženi u Jugoslavenskom klubu, zahtijevaju na osnovu narodnog načela i hrvatskog državnog prava ujedinjenje svih krajeva monarhije što ih nastavaju Slovenci, Hrvati i Srbi u jedno samostalno državno tijelo slobodno od svakog tuđeg gospodstva i sagrađeno na demokratskoj podlozi a pod žezlom habsburške dinastije...

Slovo te deklaracije govori o rješenju južnoslavenskog pitanja unutar Monarhije — trijalistički uređene personalne unije, no njezin duh već su i suvremenici tumačili u separatističkom smislu. »Žezlo habsburške dinastije« u njoj je poput »smokvina lista« skovalo stvarnu namjeru koja se nije mogla izreći a da ne bude tretirana kao veleizdajnički čin.

Cijela 1918. godina imat će obilježje zgusnutoga povijesnog vremena u kome se roje misli i promišlja na nov način, a razmak od ideje do realizacije nevjerojatno se skraćuje. Politizacija se prelijeva iz etabliranih političkih stranaka i prožima cjelokupni život.

Josip Horvat to će ovako registrirati:

Cijelo prvo polugodište 1918. u domovini područje političkoga zbivanja i tumači narodnog raspoloženja nisu više ni stranački ni parlamentarni forumi. Stranke, pogotovo one na vlasti, tapkaju za događajima, ne predvode ih a kamo li stvaraju. Različite kulturne priredbe okupljaju narodnu inteligenciju i omladinu, koje takvim zgodama zbore sasvim drugim jezikom, otkrivajući sasvim druge tendencije nego stranke na vlasti.

To buđenje i izlazak iz oportunizma ne događa se u nekom neodređenom sklopu. Dinamizam zbivanja u neposrednoj je svezi s razvojem na frontama i općim stanjem u državi, odnosno izgledima Monarhije da se održi ili raspadne. Sliku upotpunjuje pojava zelenoga kadra, vojnih dezertera ili zarobljenika izbjeglih iz Rusije, čije akcije, prema Krleži, stvaraju »objektivno revolucionarnu situaciju«.

I dok građani svoja raspoloženja iskazuju na manifestacijama poput proslave Preradovićeve stogodišnjice, u politici je na djelu nacionalna koncentracija, tj. okupljanje političkih snaga kojima je cilj izlazak Hrvatske iz Austro-Ugarske s perspektivom stvaranja južnoslavenske zajednice. Akciju predvodi Starčevićeva stranka prava.11 Na njezin poticaj u Zagrebu je 2. i 3. ožujka 1918. godine održan sastanak političara iz južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske, na kojem je donesena Zagrebačka rezolucija. U njoj se u maniri onoga vremena istodobno govori o narodnom jedinstvu i očuvanju nacionalnog identiteta te jedinstvenoj državi i očuvanju povijesnih političko-teritorijalnih individualiteta, kao što stoji u I. točki Rezolucije:

I. Tražimo nezavisnost, sjedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narodnoj državi u kojoj će plemenite osobine troimenog jedinstvenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba biti očuvane, te po želji sastavnih narodnih djelova poštovani državotvorni kontinuiteti historičko političkih teritorija uz potpunu ravnopravnost plemena i konfesija.

Na tim osnovama u ljeto 1918. počet će se ustrojavati regionalne organizacije, da bi na sjednicama od 5. do 8. listopada bilo utemeljeno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao središnje nadstranačko tijelo južnih Slavena u Austro-Ugarskoj. U njemu su u tom trenutku bile zastupljene sve stranke osim »frankovaca« i Hrvatsko-srpske koalicije. Za vrijeme zasjedanja prihvaćen je Pravilnik Narodnog vijeća12 te izabrano vodstvo: Anton Korošec (predsjednik), Ante Pavelić, stariji (prvi potpredsjednik), dok je drugo potpredsjedničko mjesto bilo rezervirano za predstavnika Hrvatsko-srpske koalicije. S njom su još za vrijeme zasjedanja otpočeli razgovori, no ona će još desetak dana odgađati suradnju, nastavljajući voditi »pozitivnu politiku«, odnosno ostajući na »zakonskom temelju«. Njezino konačno pristupanje Narodnom vijeću sredinom listopada dat će puni zamah tom tijelu, a to će otvoriti put u »jugoslavensku revoluciju«, kako su, ne bez ironičnog prizvuka, znali nazivati politička zbivanja koja će uslijediti. Od promatrača nacionalne koncentracije Hrvatsko-srpska koalicija postat će predominantna snaga u Narodnom vijeću, a ton njegovoj politici davat će Koalicijin predsjednik Svetozar Pribićević. O tom će političaru, koji će obilježiti sljedeće desetljeće hrvatske politike, njegov dobar poznavatelj, povjesničar Hrvoje Matković zapisati:

Pribićevićeva politička moć nije se zasnivala samo na brojčanoj premoći Koalicije u Vijeću, već i na osobinama njegove ličnosti. Formula je njegove politike bila: ostati na vlasti bez obzira na cijenu i na taj način sačuvati poziciju da se odlučuje u trenucima završetka rata. Pribićević je procijenio da je slom Monarhije posve blizu, priključio se onim snagama koje su mnogo dulje radile na jugoslavenskom okupljanju. Mada je postao drugi potpredsjednik Narodnog vijeća, i većina i moć prešli su tada u njegove ruke što je bilo fatalno za buduća zbivanja, posebno za Hrvatsku.

A gdje je u svemu tome bio Hrvatski sabor, najznačajnije hrvatsko političko tijelo za vrijeme rata.13 On se sastao na prvo »ratno saborisanje« 14. lipnja 1915. godine. Pečat mu je davala predominantna Hrvatsko-srpska koalicija, iz koje je izabran predsjednik Bogdan Medaković, a glavnu riječ vodio je također Srbin Svetozar Pribićević. Njegova je strategija bila oportunističkom politikom prema Pešti pod svaku cijenu sačuvati Sabor od raspuštanja (i zavođenja komesarijata), kako bi ovaj u vrijeme raspleta na kraju rata »sa zakonskog temelja« povlačio poteze koji bi odgovarali političkim ciljevima Hrvatsko-srpske koalicije. Općenito se drži da je takvu politiku Pribićević vodio u dogovoru s Beogradom. Saborsku oporbu predvodile su dvije pravaške stranke: Hrvatska stranka prava, tzv. »frankovci« i Starčevićeva stranka prava, tzv. »milinovci«. Hrvatska stranka prava odbacivat će nagodbenjačku politiku s Peštom tražeći da se sve hrvatske zemlje i svi djelovi hrvatskoga naroda ujedine na temelju historijskog državnog prava u jedinstvenu hrvatsku državu koja seže od Triglava do Drine pod žezlom zakonite hrvatske kraljevske, dva puta zakonito izabrane habsburške dinastije. Starčevićeva stranka prava, ostajući na poziciji hrvatskoga državnog prava, prihvativši ideologiju narodnog jedinstva, hrvatske će strateške ciljeve sve više vidjeti ostvarene izvan okvira Monarhije u zajednici s drugim južnim Slavenima osim Bugara.

Pred sam kraj rata to će zagovarati sve saborske stranke osim »frankovaca«. Formalni čin u tom smislu dogodit će se na sjednici Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918. godine,14 na kojoj će na prešni prijedlog Svetozara Pribićevića i dvanaest zastupnika (koalicionaša i Starčevićeve stranke prava) u euforičnom ozračju u saborskim klupama i galerijama biti jednoglasno prihvaćen ovaj zaključak:

Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razrješavaju se. /.../

Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Rijekom proglašuju se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi.

Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će sa unapred određenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakog majoriziranja, konačno kako u formi vladavine, tako u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba.

Nakon toga Sabor će prihvatiti i zaključak kojim priznaje Narodnom vijeću vrhovnu vlast.

Četiri dana nakon tih povijesnih zaključaka, 3. studenoga 1918. doći će do primirja u Padovi, što će praktički označiti kraj Prvoga svjetskog rata. Time će se Hrvatska pravno i stvarno naći izvan državnog sklopa u kojem je bila više od osam stoljeća. Država Slovenaca, Hrvata i Srba naviještena u saborskom zaključku bit će provizorij: država bez želje da to i ostane, prijelaz u novu državnu zajednicu koja će, nakon niza manipulacija, biti proklamirana u Beogradu 1. prosinca 1918. kao Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

* * *

S obzirom na teška iskustva koja će Hrvati proživljavati u obje Jugoslavije, postavljat će se pitanje je li urušavanje Austro-Ugarske bilo prilika za utemeljene neovisne hrvatske države. Ozbiljna raščlamba danih okolnosti daje negativan odgovor. Uostalom u tu mogućnost nije vjerovao ni jedan relevantni hrvatski politički čimbenik onoga doba.15 Samostalna Hrvatska jednostavno nije bila u duhu vremena. Stoga je naknadno kvalificiranje njihova djelovanja kao »patriotski deficit« u potpunosti promašeno. Ozbiljna raščlamba njihovih postupaka govori da su bili uvjereni da radeći na stvaranju Jugoslavije djeluju u hrvatskom interesu. Ondašnjim političarima teško je bilo pretpostaviti da će Hrvatska s razvijenijom kulturom, društvom i gospodarstvom biti dovedena u podređen položaj u zajednici sa Srbijom. Ta nije li ona do rata imala demokratskiji politički sustav od austrougarskog? — rezonirali su mnogi od njih. Dogodit će se, međutim, ono što je malo tko mogao pretpostaviti: Hrvatska neće europeizirati Jugoslaviju, nego će ju ova balkanizirati. Ulaskom u Jugoslaviju Hrvatska će od najisturenije točke srednje Europe prema Balkanu, postati najisturenija točka Balkana prema Europi. No povijest je niz epizoda od kojih svaka ima nastavak. Možda će iz neke kasnije retrospektive obje Jugoslavije biti ocjenjivane kao nužne etape prema hrvatskoj neovisnosti.16

1 U njoj je stajalo: »Pucima Austrougarske, kojih mjesto među pucima želimo vidjeti osigurano i zajamčeno, treba pružiti najslobodniju mogućnost autonomnog razvitka.

2 Riječ je o tajnom ugovoru koji je Italija, dotada članica Trojnog saveza, potpisala u Londonu 26. IV. 1915. s Antantom a kojim prelazi na njezinu stranu. Zauzvrat su joj obećani »austrijski« teritoriji i prevlast na Jadranskome moru. Od hrvatskih teritorija Italiji je trebala pripasti Istra, veći dio Dalmacije.

3 XI. Wilsonova točka predviđala je da »Srbiji treba priznati slobodan i siguran pristup na more, a međusobni odnošaji balkanskih naroda moraju se urediti prijateljskim pregovorima...«

4 Jedan od ideologa takva jugoslavenstva bio je Milan Marjanović. Svoje teze obrazložio je u brošuri Narod koji nastaje (Rijeka, 1913).

Baveći se istim problemom, Miroslav Krleža će zapisati: »Narodno jedinstvo« javlja se kao iluzionističko pojačavanje koeficienta sigurnosti, ono se pretvara u jedan kvantitativni pojam na crti mnogobrojnih tradicija ilirskih, jugoslavjanskih, četrdesetosmaških. Magnet srpskog državnog stroja otvara romantične pijemonteške perspektive novih političkih izgleda na Balkanu, a od panike pred svojom vlastitom političkom (hrvatskom) ništavnošću srpska se Država, iz austrijske perspektive, pričinja u glavama toplim domaćim krovom.

5 Iz perspektive Odbora činilo se posve logičnim da bi Srbija koja je i ušla u rat radi proširenja (na crti povijesnog iskustva na kojem je nastao politički mentalitet o etapnom nastajanju države) a zbog statusa žrtve, bila nagrađena dijelom hrvatskoga povijesnog i etničkog prostora.

6 Srpska vlada je svoje ratne ciljeve iznijela u Niškoj deklaraciji iz prosinca 1914, u kojoj je, među ostalim, stajalo: »Uvjerena u riješenost cijelog naroda da ustraje u svetoj borbi za obranu svoga ognjišta i svoje slobode, Vlada Kraljevine Srbije drži kao svoju najglavniju i u ovim sudbonosnim trenucima jedinu zadaću da osigura uspješan završetak ovog velikog vojevanja koje je, u trenutku kada je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca.«

7 Tako se prema Krfskoj deklaraciji, koju su kao projekt buduće države dogovorili srpska vlada i Odbor ljeti 1917. godine, država nazvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

8 Najznačajniji među njima bili su Ljubo Leontić, Niko Bartulović, Augustin (Tin) Ujević, Petar Sljepčević, Milostislav Bartulica, Vladislav Fabjančić, Vladimir Gačinović, Stevan Galogaža, Luka Smodlaka...

9 Carevinsko vijeće bilo je parlament austrijskog dijela Monarhije. U njemu su od hrvatskih zemalja bile zastupljene Istra i Dalmacija.

10 U Klubu su bila 33 zastupnika: 18 slovenskih klerikalaca, 2 slovenska liberala, 2 istarska hrvatska narodna »slogaša«, 4 dalmatinska pravaša i 7 dalmatinskih liberala.

11 Starčevićeva stranka prava nastala je 1908. odvajanjem od Hrvatske stranke prava (»frankovaca«) s programom povratka izvornom pravaštvu. Na čelu joj je bio Mile Starčević, nećak Ante Starčevića, po kome su je kolokvijalno nazivali »milinovci«. Stranka je u Saboru imala 11 zastupnika i bila je u oporbi. Nakon smrti M. Starčevića u ožujku 1917. predsjednik stranke postao je dr. Ante Pavelić, »stariji« ili »zubar«, kako su ga nazivali radi razlikovanja od dr. Ante Pavelića iz Hrvatske stranke prava, kasnijega poglavnika.

12 Prema Pravilniku Narodno vijeće SHS bilo je ustrojeno na teritorijalnom principu. U njemu je svaka povijesna južnoslavenska zemlja Austro-Ugarske slala po jednog zastupnika na 100 tisuća stanovnika. Tijela Narodnog vijeća bila su Plenum, Središnji odbor i Predsjedništvo središnjeg odbora, koje je ujedno bilo i Predsjedništvo Narodnog vijeća.

13 Ratni Sabor izabran je u prosincu 1913. na temelju izbornog zakona iz 1910. prema kojem je pravo glasa imalo tek 200 000 birača, od kojih je nešto više od polovice izašlo na birališta. U saboru su bile zastupljene ove stranke: Hrvatsko-srpska koalicija (48 mandata), Klub unionista — »mađaroni« (12), Starčevićeva stranka prava (11), Hrvatska stranka prava — »frankovci« (9), Starčevićanci izvan klubova (3), »Osječka grupa« (2) i Hrvatska pučka seljačka stranka S. Radića (3). Koalicija i unionisti predstavljali su desnicu, u centru su bili »frankovci«, »seljaci« i starčevićanci izvan stranaka, dok su na ljevici sjedili starčevićanci — »milinovci«. Sa svojim i glasovima unionista Hrvatsko-srpska koalicija imala je apsolutnu većinu. Na nju se oslanjao ban kao šef egzekutive: do lipnja 1917. Ivan Skerlecz (Škrlec) a nakon njega Antun pl. Mihalovich, koji je bio izabran u Sabor kao koalicionaš.

14 Po sadržaju to će doista biti revolucionaran zaključak, no ne i po formi. Da bi sve bilo legalno kralja su tih dana posjetili komandirajući grada Zagreba, generali Luka Šnjarić i Mihovil Mihaljević te ban Mihalovich. Prve je Karlo oslobodio prisege a potonjeg je otpratio riječima: »Radite što vas je volja.«

15 To najbolje ilustrira držanje Hrvatske stranke prava. Predsjednik njezina saborskog kluba dr. Vladimir Prebeg nakon prihvaćene izjave o raskidu državnopravnih sveza s Austro-Ugarskom izjavit će u Saboru: »Pošto je tako, visoki sabore, program Stranke prava ispunjen u onim točkama, u kojima zahtjeva obustavu nagodbe i prelom s Ugarskom te ujedinjenje sviju hrvatskih zemalja u jednu samostalnu neovisnu državu, predložit će saborski klub Stranke prava stranačkom svom vijeću, koje će se sazvati u najkraće vrijeme, da se Stranka prava raziđe. Novo doba ište nove programe i nove stranačke tvorevine. Završujem ovu izjavu usklikom: Živjela slobodna, suverena država Slovenaca, Hrvata i Srba. Cvala i ojačala tako, da će moći odolijeti svakomu vanjskomu neprijatelju i svakoj napasti nutarnje nesloge.«

16 U nekim srpskim krugovima vlada mišljenje da su poraženi Hrvati u Prvome svjetskom ratu »iskoristili« pobjedničku Srbiju za ostvarenje svojih nacionalnih ciljeva. Po tome je za Hrvate Jugoslavija bila »predah« a za Srbe promašaj jer su pristali na preveliku državu, a da bi joj mogli na dugi rok nametnuti svoju volju. Štoviše, zavođenje hegemonije ih je kompromitiralo i pružilo priliku Hrvatima da se homogeniziraju i dođu do svog cilja. U tom smislu čak se interpretira i Trumbićev unitarizam i centralizam. Preko narodnog jedinstva najviše Hrvata moglo se naći u jednoj državi u kojoj nisu bile poželjne čvrste unutrašnje granice jer bi one u ono doba zbog odnosa moći bile nepovoljne za Hrvate.