UMJESTO ’ODLJEVA’ – MOGUĆA ’CIRKULACIJA MOZGOVA’?

UMJESTO ’ODLJEVA’ – MOGUĆA ’CIRKULACIJA MOZGOVA’?

Vedran Horvat

Smanjivanje broja istraživača, njihova društvena marginalizacija, deseterostruko manja ulaganja u istraživanje i razvoj od europskog prosjeka, spor način napredovanja i ovisnost o mentoru, proces elitizacije u znanosti, nedostupna suvremena oprema, literatura i ograničena mogućnost prisutnosti na skupovima i konferencijama te niska znanstvena produkcija — sve su to razlozi koji tipičnoga hrvatskog znanstvenika navode da pomišlja na odlazak u naprednije i propulzivnije znanstvene sredine, koje pružaju više slobode i omogućavaju kreativnost.

Uključivanje ’znanstvene dijaspore’ u gospodarski i društveni razvoj zemlje; daljnje otvaranje ’centara izvrsnosti’, poticanje kratkoročne emigracije s obvezatnim povratkom i pozitivna diskriminacija sposobnih i mladih obrazovanih ljudi mogli bi za nekoliko godina obrnuti trend ’odljeva’ u ’cirkulaciju’ mozgova u Hrvatskoj...

O toj važnoj temi piše novinar i publicist Vedran Horvat.

Uvod

Trajna i masovna emigracija visokoobrazovanih i stručnih osoba, poznatija pod nazivom ’odljev mozgova’ (’brain drain’), u Hrvatskoj se vrlo često i u negativnom kontekstu spominje kao gubitak neprocjenjive i najvitalnije radne snage, krucijalne za razvoj određene zemlje njezin gospodarski rast i društveni prosperitet. Ipak, od osamostaljenja hrvatske države i raspada Jugoslavije, ni jedna dosadašnja vlada nije donijela koherentan i učinkovit skup mjera koje bi uklonile ili bar umanjile moguće štetne posljedice emigracije ’najpametnijih’ te pojačale i stimulirale cijeli niz potencijalnih pozitivnih utjecaja te vrste emigracije. U zadnjem desetljeću, slažu se svi svjetski stručnjaci, kompleksnost migracija visokoobrazovane radne snage jošviše je povećana te ostaje jošmnoštvo nerješenih zagonetki za procese koji su inherentni samoj znanosti, ali i globalizacijskim i integracijskim procesima. Naime, jošsu uvijek rijetki oni koji uočavaju da većs (e)migracijom visokoobrazovanih osoba iz određene zemlje ta ista zemlja ulazi u integracije s globalnim sustavom budući da je znanost sama po sebi najnapredniji i najpropulzivniji sektor društvenog sustava.

Gotovo nečujno, ’tihom revolucijom i protestom’, hrvatsku znanost, visoko obrazovanje i industriju u proteklih je desetak godina napustilo između pet i deset tisuća znanstvenika, govore posljednji podaci (2003) hrvatskoga Ministarstva znanosti i tehnologije. Iako je broj možda i veći od spomenutoga, medijske špekulacije o odlasku 140 000 tisuća mladih obrazovanih osoba nakon promišljenije analize pokazuju se višestruko pretjerane i neutemeljene te ostaju na pretpostavkama. No, u tome, Hrvatska ni u kojem slučaju nije iznimka budući da se najveći dio stručnjaka, ako ne i svi, slaže da su podaci koji se tiču emigracije znanstvenika i stručnjaka u svijetu krajnje nepotpuni, fragmentarni i nepovezani te je nemoguće utvrditi i približan broj ’mozgova’ u emigraciji a, posljedično tomu, i donijeti sukladne mjere.

Ukratko, ovaj rad, za razliku od mnogih dosadašnjih, pokušat će osvijetliti neke pozitivne posljedice ’odljeva mozgova’ kao neizbježive posljedice globalizacije i internacionalizacije znanosti i visokoškolskog sustava. Dobrobiti koje svaka zemlja, pa tako i Hrvatska, može dobiti od svojih znanstvenika u svijetu goleme su i neprocjenjive — od korištenja njihova znanja i vještina u slučaju njihova povratka, novčanih sredstava koje šalju svojim obiteljima u matičnoj zemlji sve do ’virtualnog’ i savjetodavnog sudjelovanja u razvoju zemlje putem modernih tehnologija iz svjetskih instituta i znanstvenih institucija u kojima su ’umreženi’. Dok u hrvatskoj znanosti i gospodarstvu jošuvijek nisu osigurani prikladni uvjeti da se stručnoj osobi osigura radno mjesto koje bi odgovaralo njezinom obrazovanju, za Hrvatsku je znatno bolje da ta osoba i dalje živi i radi u inozemstvu, stvara daljnje kontakte i povećava mogućnosti za međunarodnu suradnju nego da je u vlastitoj zemlji nezadovoljna, nezaposlena ili da su njezine vještine i znanja neupotrebljeni. S druge strane, ne treba zaboraviti, moderna tehnologija, ako je to potrebno, danas omogućuje i ’virtualnu’ participaciju u razvoju nacionalne znanosti ili industrije. U zadnjem desetljeću izrazito je povećan broj ’znanstvenih dijaspora’ ili mreža znanstvenika i stručnjaka iste državnosti koje svakim danom postaju sve jače i organiziranije, sposobne da preuzmu inicijativu i osiguraju neku vrstu savjetodavne infrastrukture koja bi bitno ubrzala približavanje Hrvatske svjetskim integracijskim procesima i istodobno pokazala najjače nacionalne prednosti male zemlje. Iz tog razloga, skup mjera koji bi uključio hrvatsku ’znanstvenu’ dijasporu u razvoj zemlje, a znanstvenicima koji ostaju bitno poboljšao društveni status nizom pogodnosti i znatno većim ulaganjima u istraživanje i razvoj, prijeko je potreban.

Drugi, ne manje važan cilj ovog rada jest upozoriti na činjenicu da je prisutnost visokoškolovanih i stručnih ljudi koji predstavljaju određenu društvenu elitu više nego potrebna u državnim, znanstvenim i privrednim institucijama ako Hrvatska želi da njezino tranzicijsko razdoblje prođe što uspješnije i bezbolnije. Iskustva susjednih zemalja koja ćemo spomenuti govore u prilog tvrdnji da su zemlje u kojima je emigracija stručnjaka i znanstvenika bila zanemariva (ili je uključila povratak školovanih mladih ljudi u svoju zemlju) znatno brže i uspješnije prošle kroz tranziciju (Slovenija), dok zemlje u kojima je odljev mozgova poražavajuće velik (Bosna i Hercegovina, Makedonija) imaju znatnih problema ne samo u provedbi tranzicijskih gospodarskih reformi veći u konsolidaciji demokracije unutar svojih granica.

Svrha je rada i naglasiti jošjednu mogućnost u kojoj Hrvatska može sudjelovati poput njezina sjeverozapadnog susjeda. Riječ je, naime, o pojavi ’cirkulacije mozgova’ ili ’razmjeni intelektualnoga kapitala’, koja se najčešće javlja kada je broj stručnjaka u emigraciji i broj stranih stručnjaka koji imigriraju u zemlju podjednak, a koji se javlja uglavnom među zemljama sličnoga gospodarskog stupnja. Hrvatska prema nekim pokazateljima, uz skup prikladnih i učinkovitih mjera, ima priliku u roku od pet do deset godina postati zemlja koja bi mogla i privući strane talente. Dakako, u tom se slučaju pretpostavlja da u istom razdoblju gospodarski rast, veća ulaganja u znanost i daljnja konsolidacija demokratskog uređenja kao strateški elementi dođu do stupnja koji bi istodobno privukao i domaće stručnjake koji su stekli znanja i vještine u inozemstvu.

Pred kraj, radi zaoštravanja polemične atmosfere, postavit ćemo pitanje nije li emigracija znanstvenika i stručnjaka izrazito sociološki fenomen koji odražava sukob dviju elita koje, zbog nemogućnosti supostojanja, ali i izbjegavanja konflikta, izlaz traže — i nalaze — u emigraciji. Naime, znanstvenici najčešće (iznimke uvijek postoje) pripadaju krugu ljudi koji je naučio napredovati prema zaslugama i postignućima (meritokracija), dok su sadašnje političke elite uglavnom (bile) sastavljene od ljudi prema njihovoj političkoj, stranačkoj ili ideološkoj opredijeljenosti — dakle — podobnosti (oligarhija). Budući da je teško održivo da dvije elite utemeljene na bitno različitim, čak suprotstavljenim paradigmama upravljaju društvenim razvojem, ta prva, znanstvena i stručna, potražila je izlaz u emigraciji. Kao neželjenu elitu, uglavnom sastavljenu od kreativnih, talentiranih i sposobnih mladih ljudi koji su u svojem društvu nezaposleni ili marginalizirani, na svjetskim sveučilištima nerijetko ih dočekuju s ’ružama i crvenim tepisima’.

No, najvažnija pretpostavka od koje polazi ovaj rad nije toliko nova koliko ju je potrebno osvijestiti i inkorporirati u buduće razvojne strategije Hrvatske. Ona polazi od toga da zemlje s jačim gospodarskim rastom, na višem stupnju tranzicije i demokratske konsolidacije, neće biti toliko ugrožene emigracijom svojih znanstvenika kao što su to one na nižem stupnju tranzicije kojem djelomično jošpripada i Hrvatska. Nezaposlenost, nizak stupanj ulaganja u znanost (istraživanje i razvoj), (ne)dostupnost znanstvene opreme, literature i posjeta konferencijama, način napredovanja u hrvatskoj znanosti (ovisnost o mentoru u tzv. ’bottom-up’ napredovanje) te (ne)zadovoljstvo upravljanjem državom samo su neki od razloga zbog kojih mladi i školovani ljudi napuštaju zemlju, čak i pod cijenu da u gostinskoj zemlji rade niže kvalificirane poslove.

Jesu li znanstvenici nomadi?

Razvoj znanosti tijekom stoljeća podrazumijevao je kretanje i mobilnost znanstvenika, razmjenu ideja i informacija. No, samim time jošne možemo govoriti o pojavi ’odljeva mozgova’. Tek nakon masovnih emigracija visokoobrazovanih ljudi tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća skovan je i termin ’odljev mozgova’. On je podrazumijevao trajnu i masovnu emigraciju visokoobrazovanih osoba, stručnjaka i znanstvenika uglavnom iz manje razvijenih zemalja Trećeg svijeta (ali i u početku i europskih zemalja) prema razvijenim zemljama Zapada. Suvišno je posebno spominjati kako se tu radilo o milijunima studenata i mladih obrazovanih ljudi iz zemalja u razvoju koji su, radi poboljšanja zdravstva i obrazovanja u vlastitim zemljama, bili pozvani na usavršavanja u inozemstvo a potom ondje i ostali. Prema nekim procjenama, samo danas u razvijenim zemljama živi čak milijun i pol profesionalaca iz zemalja u razvoju (International Migration Journal, Vol 39 (V), 1/2001). Gubici koje su zbog toga podnosile ionako siromašne zemlje u razvoju jošteže su pali te se nisu mogli opravdati pa su neki naivno tražili odštetu od razvijenih zemalja za ’posuđenu’ radnu snagu. U to vrijeme, iz upravo spomenutih razloga stvorila se debata između tzv. ’nacionalista’ i ’internacionalista’. Nacionalisti, koji su ’odljev mozgova’ shvatili kao izdaju vlastite zemlje i neprocjenjiv gubitak koji inhibira daljnji ekonomski razvoj, jošpočetkom sedamdesetih tvrdili su kako je riječ o izrabljivanju siromašnih zemalja, posebno onih ljudi koji u zemlji ostaju. S druge strane, internacionalisti su objašnjavali kako je riječ tek o normalnom procesu na tržištu, talentima koji gravitiraju prema mjestima na kojima će biti bolje iskorišteni i više plaćeni, a moći će i napredovati. Također su tvrdili da nacionalna tržišta rada nisu u mogućnosti apsorbirati višak profesionalaca i specijalista, koji bi, u slučaju da ne napuste zemlju, ostali nezaposleni i deprivirani u uživanju svojih ljudskih prava. Danas je ta debata nadiđena, no ako izostavimo gruba pojednostavljenja kojima je obilovala, ipak je vjerno odrazila tadašnja zbivanja.

Sad, kada su globalna zbivanja odredila putanju kretanja ’svjetske’ znanosti, iako se mogu dijeliti strahovi i sumnje ’nacionalističke’ struje, možda je treznije prihvatiti tvrdnje ’internacionalista’ koji govore o neizbježivj globalizaciji gospodarstva i znanosti. I ipak, i u tom slučaju, zbog moderne tehnologije ostavlja se mogućnost da se školovani i stručni ljudi vrate te pridonesu, ako nikako drugačije onda ’virtualno’, razvoju vlastitih zemalja.

Danas su migracijski pokreti među visokoobrazovanim stanovništvom neodvojiv i golem dio globalnih migracijskih tokova povezanih uz kretanja globalnog tržista rada. Postojeće teorije jošnisu kadre objasniti svu kompleksnost i razlike u motivima i uzrocima tih kretanja te nerijetko najeminentniji stručnjaci na tom području (R. Iredale, J. B. Meyer, A. M. Gaillard) dvoje pri objašnjavanju visokoobrazovane emigracije — među ljudima pojednostavljeno nazvane ’odljevom mozgova’. No, potpunim sudjelovanjem manje razvijenih zemalja na međunarodnom tržištu rada, ’odljev mozgova’ vjerovatno će u budućnosti prestati postojati kao problem i ostat će obilježje vezano uglavnom uz 20. stoljeće.

Ipak, budući da neke zemlje, uključujući tu i Hrvatsku, jošuvijek nisu kadre biti jednako prisutne na tržištu rada, uglavnom zbog neintegriranosti u globalne sustave ili neprilagođenih obrazovnih sustava; potrebno je, radi ubrzanja tog procesa, istaknuti važnost emigracije visokoobrazovanih osoba. To će također zahtijevati svojevrstan paradigmatski skok na razini percepcije i teorije problema koji bi, ako ga prihvate oni koji odlučuju, mogao uskoro promijeniti ’stanje na terenu’.

Sukob paradigmi — treba li ograničavati kretanje ljudskoga kapitala?

Cijela teorija o ’odljevu mozgova’ tijekom zadnjih je desetljeća bila opterećena i obilježena znatno poznatijom ekonomskom teorijom o ’ljudskom kapitalu’ koja je svjetlo dana ugledala početkom šezdesetih godina. Ukratko, prema teoriji ljudskoga kapitala obrazovanje je sektor u koji najviše vrijedi ulagati i dugoročno ima važnu stratešku i razvojnu ulogu za svaku zemlju. Tomu posljedično, svaka je osoba u koju država besplatnim obrazovanjem ulaže tijekom godina ’ljudski kapital’ za tu zemlju. U slučaju masovne odluke visokoobrazovanih osoba da iz niza razloga napuste zemlju, to znači neprocjenjivu štetu i gubitak najvrjednijeg segmenta radno sposobnog stanovništva o kojem ovisi daljnji ekonomski rast. Tako i u slučaju tranzicijskih zemalja, čijem krugu pripada i Hrvatska, zbog nepostojanja prikladnih mjera ’odljev mozgova’ negativno utječe na ekonomski razvoj zemlje i na uspješnost provoedbe tranzicijskih reformi na gospodarskom i političkom planu. Nerijetko se zbog toga ’odljev mozgova’ predstavlja kao moralno upitan, a katkad čak i kao izdaja. S druge strane, krugovi političke elite iz koje bi takve optužbe dolazile nisu tijekom godina učinili ništa da bi popravili stanje u zemljama što se tiče poštovanja ljudskih prava i akademskih sloboda, da bi poboljšali upravljanje na koje su znanstvenici iznimno osjetljivi te općenito podigli ulaganja u znanost, poboljšali profesionalne uvjete, ekonomski stupanj i standard života koji bi privukao i vratio stručnjake da rade izravno na razvoju vlastite zemlje.

Prema nekim teoretičarima (Adella Pellegrino) ’dostupnost stručnih ljudskih resursa središnji je aspekt bogatstva svake nacije’. No, paradoksalno, migracije visokoobrazovanih osoba upravo su proces svojstven procesu transnacionalizacije i globalne utrke na tržištu rada. Riječ je, kako tvrdi Robyn Iredale, o globalizaciji ljudskoga kapitala na nizu razina. Nemalen broj zemalja shvatio je da su znanje i obrazovanje vrlo vrijedne stavke u koje se isplati ulagati, pa čak i slučaju njihove ’emigracije’, te su te zemlje postale ’izvoznici radne snage’ koja im potom uzvraća stotinama milijuna dolara godišnje koje članovi šalju svojim obiteljima na bankovne račune.

No, da bi teorije imale legitimitet one moraju imati dodir sa stvarnošću, empirijsku potvrdu. Što se tiče emigracija stručnjaka i znanstvenika, malo koji autor može se pohvaliti da mu je stanje na terenu uistinu poznato. Tako i eminentni autori poput Jean-Baptista Meyera tvrde kako je teško napraviti pouzdanu, razumljivu i konačnu sliku o opsegu pojave — upravo zato što su kvantitativni podaci nepotpuni. Dvojbe također proizlaze iz razlika između ’stvarnog’ odljeva, dakle onog koji se uistinu događa, i ’potencijalnoga’, koji se registrira tek na aspirativnoj bazi namjera i želja za emigracijom od kojih se rijetke uistinu ostvare. No, indikativno je da nepostojanje podataka ujedno govori o vrlo niskom prioritetu koji vlade pridaju pojavi ’odljeva mozgova’.

Većspomenuta teorija o ljudskom kapitalu obilježila je perspektivu s koje se promatrala pojava ’odljeva mozgova’ i gotovo postala njezina paradigma koja je uvijek vezana za negativne posljedice, štetu i gubitak što nastaje ’odlaskom’ ljudskoga kapitala i njegovim nestankom s teritorija određene države. Većje bilo spomenuto u početku kako će ovaj rad pokušati osvijetliti upravo one pozitivne učinke i dobrobiti koje država može dobiti od emigracije svojih ’mozgova’. A budući da je taj proces neizbježiv, zašto ne uvesti mjere ili inicijative koje bi to omogućile? Tako gledajući, svakomu će biti jasno da je potreban jedan drugi pogled, paradigmatski skok na drugu teoriju, onu koja se nužno ne suproystavlja postojećoj o ljudskom kapitalu, nego je samo dopunjuje, budući da odgovara na suvremena zbivanja u tehnologiji i ne ostaje zarobljena na razini supstancijalističkog pristupa kapitalu — znanju ’zarobljenom’ u obrazovanoj osobi koja bi se pošto-poto morala zadržati u zemlji. Osobito u slučaju kad je ona ne može apsorbirati.

U tom nam slučaju od velike pomoći može biti vrlo praktičan teoretski model ’mreža’ ili ’dijaspora’ (network approach) ili povezivanja koji je bio posljedica promjena i novih kretanja ’na terenu’. Naime, u zadnjih desetak godina iznimno se povećao broj organiziranih ’znanstvenih dijaspora’ koje pokreću inicijative za poboljšanjem kvalitete života u matičnoj zemlji, za njezin gospodarski rast, ekonomsku i znanstvenu suradnju. Svojim kontaktima i ugledom oni su svojevrsna ’znanstvena diplomacija’. U tom smislu, njihov intelektualni kapital i dalje je, možda čak i više, u službi razvoja njihove matične države. Zaključno, možemo reći da je prijelaz s prve na potonju paradigmu jedan od imperativa želi li država od emigracije znanstvenika umjesto ’štete’ i ’gubitka’ imati određene dobiti i korist. Naravno, to ne znači da stvaranje uvjeta za povratak stručnjaka i njihovo zapošljavanje ne trebaju ostati prioriteti. Stručnjaci na području ’migracije visokoobrazovanih osoba’ velikim se dijelom slažu da mjere ’protiv’ šteta nastalih ’znanstvenom emigracijom’ ne smiju biti restriktivne ili ’kažnjavajuće’, već, paradoksalno, upravo suprotne — poticati i stimulirati kratkoročnu profesionalnu emigraciju s nekom vrstom uvjetovanja na povratak. Drugačijom percepcijom cijele pojave moguće je preokrenuti negativan trend u pozitivan i stvoriti uvjete za — ’cirkulaciju mozgova’ koja ima izravne pozitivne učinke na nacionalni, ali i regionalni razvoj. Ipak, nismo jošodgovorili na pitanja zbog čega znanstvenik, osim što je sam po sebi najčešće ’nomadski’ raspoložen, otvoren novim saznanjima i informacijama, napušta zemlju? Ako skratimo niz teoretskih podjela i tipologija o kojima stručnjaci govore; profesionalni razlozi za dlaku su ispred onih ekonomskih, nimalo manje važnih. Ipak, znanstvenik, koji, iako je jošuvijek marginaliziran i neprikladno nagrađen u većini tranzicijskih zemalja, ne brine se puno o materijalnim uvjetima svog života. Rad s poznatim i cijenjenim stručnjacima, pristup literaturi, bolja oprema, mogućnost veće produkcije, drugačiji modeli napredovanja i stvaranje kontakata, za znanstvenika su, pokazalo se, ipak puno jači privlačni faktori. Ipak, vjerojatnije je da će stručnjaci poput inženjera ili poslovnih savjetnika možda ipak biti privučeniji boljom plaćom. No, osim profesionalnih i ekonomskih razloga koji najčešće djeluju kao tzv. ’pull’ faktori, postoje i potisni (push) faktori koji utječu na napuštanje zemlje. Takvi su razlozi nerijetko vezani uz niska ulaganja u znanstveni sustav u zemlji i lošpoložaj znanstvenika, koji generira njihovo nezadovoljstvo; potom uz nepoštovanje ljudskih prava i akademskih sloboda; uz nezadovoljstvo upravljanjem, korupciju, nezaposlenost (!), siromaštvo i sl.

Tko su uvoznici, a tko izvoznici ’pameti’?

’Odljev mozgova’, kao što smo većrekli, migracijski je trend prisutan uglavnom u siromašnijim zemljama Trećeg svijeta, ali i regiji gotovo cijele jugoistočne Europe, kojoj pripada i Hrvatska. Zemlje poput Kine, Rusije, Indije, Irana i cijelog niza afričkih zemalja danas svojim talentima opskrbljuju najveći dio američkih sveučilišta. S druge strane, suvišno je posebno naglašavati kako je glavni uvoznik ’najboljih i najpametnijih’ upravo SAD, koji primjenjuje strategiju dobitka mozgova (’brain gain’). No, i zemlje poput Velike Britanije, Njemačke, Francuske i Kanade također privlače veći broj visokoobrazovanih ljudi iz siromašnijih zemalja. Zanimljivo je da i Kanada i Velika Britanija vlastite znanstvenike ’gube’ u američkim institucijama, dok na njihova sveučilišta dolaze studenti nerazvijenih zemalja. Tako je na većini europskih sveučilišta i znanstvenih instituta ono što se događa upravo — ’cirkulacija mozgova’.

No takva kretanja većsada postoje u nekim zemljama ili regijama tranzicijskih zemalja koje će u proljeće 2004. godine ući u Europsku uniju. Tako u Sloveniju ulazi isti broj stručnjaka koliko ih i izlazi, a Prag i Budimpešta većneko vrijeme ’uvoze’ mlade obrazovane osobe iz siromašnijih dijelova regije. Tako se većna primjeru zemalja Jugoistočne Europe mogu provjeriti pretpostavke iz uvoda ovog teksta i uočiti stupnjevi pojave ’znanstveničke emigracije’. Naime, dok Slovenija, zemlja s konsolidiranom demokracijom, koja uspješno prolazi kroz tranziciju, bez iskustva ’odljeva mozgova’ većdijeli iskustvo ’cirkulacije mozgova’ karakteristične za razvijene europske države, zemlje poput Makedonije, Bosne i Hercegovine ili Albanije doživljavaju dugotrajan, stalan i masovan odljev vlastitih talenata na svjetska sveučilista, s teškim zaprekama, neuspjesima i krizama u procesu tranzicije koji je nerijetko popraćen konfliktnom ili postratnom atmosferom. Tako su štetne posljedice i negativni utjecaj trajne emigracije visokoobrazovanih osoba u velikom opsegu, pod zajedničkim nazivnikom ’odljeva mozgova’, zasigurno društvena činjenica jošuvijek zajednička najvećem dijelu zemalja na području bivše Jugoslavije. Ne treba zaboraviti da su osobna nesigurnost i nestabilnost političkog režima, da i ne spominjemo konflikt ili rat, izravni razlozi koji izrazito povećavaju emigraciju. Računa se naime da je iz zemalja bivše Jugoslavije u proteklih desetak godina emigriralo približno pola milijuna ljudi od kojih je najmanje deset posto bilo visokoobrazovano. I danas najsvježija sociološka istraživanja u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Bosni i Hercegovini pokazuju namjere ili želje od 50 do 70% mladih osoba da napuste svoje zemlje. Dakako, riječ je o ’potencijalnom’ odljevu koji se neće ostvariti, ali je izrazito zabrinjavajući pokazatelj.

Potrebno je istaknuti sljedeće. Ako spomenute države namjeravaju postati članice Europske unije, sadašnje nepostojanje podataka i mjera — za suzbijanje ne ’odljeva mozgova’, većnjegovih štetnih posljedica — ne smije jošdugo trajati. Također, percepcija o ’fiksnom’ ljudskom kapitalu, vezanom uz određeni teritorij, neće moći jošdugo ’držati vodu’ pred globalizacijskim procesima koji integriraju nacionalne sustave u globalnu znanost. Na primjeru dviju bitno različitih modela, Slovenije i Makedonije, zemalja sljednica bivše Jugoslavije, iste veličine i gotovo istog broja stanovnika, moguće je vidjeti da i mala tranzicijska zemlja kao što je Slovenija može doživjeti ’cirkulaciju mozgova’ umjesto katastrofalnoga gubitka mladih i obrazovanih osoba koji se događa u Makedoniji. No, zemlje kao Hrvatska i Bugarska većkroz nekoliko godina primjene prikladnih mjera mogu umanjiti štetu nastalu ’emigracijom’ svojih ’mozgova’ te daljnjim otvaranjem ’centara izvrsnosti’ i suradnjom s vlastitom ’znanstvenom dijasporom’ stvoriti uvjete za izgradnju vlastitog intelektualnoga kapitala i ’cirkulaciju mozgova’ koja je tipična za većinu zemalja Europske unije. Ne treba zaboraviti pritom da je sama Europska unija, kad se uspoređuje sa SAD-om koji jošuvijek privlači najviše talenata nezadovoljna stupnjem mobilnosti vlastitih znanstvenika unutar institucija koje su se 1999. deklaracijom potpisanom u Bologni obvezale na stvaranje zajedničkog i integriranoga visokoškolskog sustava, a potom i stvorile zajedničko europsko istrazivačko područje (ERA). Ostaje pitanje nije li u interesu Europske unije da, nadmećući se s jošuvijek nadmoćnim SAD-om,a nastave koristiti naš’odljev mozgova’ — dakle privlačiti talente iz Jugoistočne Europe na svoja sveučilišta. Nedavno ’liberaliziranje’ imigracijskih programa za stručnjake na području informacijskih i razvojnih tehnologija u nizu europskih zemalja možda je tek predznak tom trendu. No, mogu li male tranzicijske zemlje poput Hrvatske iz te situacije izvući i kakvu korist. Uz prikladan skup mjera, sigurno da mogu.

Hrvatski ’brain drain’ i može li on biti koristan?

Dosad se ’između redaka’ moglo iščitati da Hrvatska unutar regije kojoj pripada (dijelom Srednjoistočnoj, dijelom Jugoistočnoj Europi) zauzima srednje mjesto na području migracija visokoobrazovanih osoba. Odljev mozgova postoji i ozbiljan je, ali se ne odvija u zastrašujućim proporcijama kao u susjednoj BiH, ili nešto daljoj Makedoniji ili Albaniji. Mjere koje su se dosad donosile uvijek su bile dijelom širih i više neuspješnih no uspješnih vladinih poteza u pojedinim sektorima; poboljšanju položaja znanstvenih novaka, poticanoj stanogradnji (POS) ili zapošljavanju nakon završetku studija (s faksa na posao). Istina, u tom smislu nova je razvojna strategija znanosti iz 2003. godine učinila svojevrstan iskorak, no iz političkih razloga, upitno je hoće li se ona i primijeniti. Hrvatska također nije iznimka kada govorimo o nedostatku podataka o emigraciji stručnjaka i znanstvenika. Podaci koji postoje djelomični su i nedovoljni da bi bilo moguće izaći s konačnom egzaktnom i pouzdanom brojkom o visokoobrazovanim mladim ljudima, studentima i stručnjacima koji su napustili zemlju. Dodajmo tomu da za Hrvatsku, kao zemlju koja je tek počela njegovati demokratske navike, ne bi bilo karakteristično da broji ili registrira slobodno kretanje svojih državljana izvan svojih granica.

Ipak, prema rezultatima zadnjeg istraživanja koje je obavila mr. Mirjana Adamović, a financirao Institut društvenih znanosti ’Ivo Pilar’ na iznimno velikom uzorku od 50% svih znanstvenih novaka na Sveučilištu u Zagrebu, moguće je doznati da su odredišta mladih hrvatskih stručnjaka najčešće SAD, Velika Britanija, Njemačka i Italija. Prema istom istraživanju, gotovo devet od deset znanstvenika imalo je najmanje jednoga kolegu koji je napustio zemlju u zadnjih deset godina. Adamovićzaključuje kako su znanstveni novaci u Hrvatskoj svjesni kako se negdje drugdje radi bolje i o tome imaju puno informacija. Na neki način kao da su dovedeni u poziciju da promijene cijeli društveni kontekst svojega radnog mjesta. Ono što ih je najviše privuklo, govore rezultati njezina istraživanja, jest mogućnost znanstvenog napredovanja, najnovija oprema i moderna infrastruktura, pristup informacijama, kvaliteta i standard života, sve to uz priznavanje vrijednosti njihova rada. Rezultati su ujedno pokazali kako hrvatski znanstvenici počinju biti dio globalnoga znanstvenog sustava budući da mobilnost shvaćaju kao dio tzv. ’karijernog obrasca’. Ipak, tzv. potisni (ili push) faktori dominiraju nad onima koji ih privlače (’pull’). Globalna migracijska kretanja, dijelom izazvana na svjetskom tržištu radne snage, više nego ikad odražavaju se u nacionalnim okvirima država. Tako, za razliku od šezdesetih i sedamdesetih kada su emigranti uglavnom bili niskokvalificirana radna snaga ili politički emigranti, u Hrvatskoj, koja je naglašeno emigrantska zemlja, emigranti su danas mladi i obrazovani, često i apolitični ljudi koje svjetsko tržište rada može trenutačno apsorbirati. A u zemlji u kojoj se iz saborskih klupa ne tako davno poručilo da mozak vrijedi ’dvije marke’ (čitaj jedan euro) nije potrebno puno više da bi stručne i mlade osobe prihvatile ponude koje im stižu iz inozemstva.

No, za razliku od većine susjednih zemalja, Hrvatska se može pohvaliti s istraživačkom tradicijom migracija znanstvenika koja okuplja nekoliko vrsnih imena (dr. Katarina Prpić, dr. Silva Mežnarić, dr. Branka Golub, dr. Nada Švob-Đokić, mr. Mirjana Adamović). Na žalost, nekoliko istraživanja provedenih u posljednjih petnaestak godina nisu rezultirala promjenama ’na terenu’ niti su rezultati znatnije utjecali na stvaranje ’politike’ koja bi umanjila štetne i povećala moguće pozitivne posljedice ’odljeva mozgova’. Možda i zato što su ’odljev mozgova’ promatrale kroz prizmu gubitka ljudskoga kapitala.

Zasigurno, a to su potvrdila mnogobrojna istraživanja, ’stanju u znanosti’ može se pripojiti većina razloga za odlazak u inozemstvo. Smanjivanje broja istraživača, njihova društvena marginalizacija, deseterostruko manja ulaganja u istraživanje i razvoj od europskog prosjeka, spor način napredovanja i ovisnost o mentoru, proces elitizacije u znanosti, nedostupna suvremena oprema, literatura i ograničena mogućnost prisutnosti na skupovima i konferencijama te niska znanstvena produkcija, sve su to razlozi koji tipičnoga hrvatskog znanstvenika navode da pomišlja o odlasku u naprednije i propulzivnije znanstvene sredine koje daju više slobode i omogućavaju kreativnost. Naravno, kao drugi, ništa manje važan razlog, upravo su ekonomski razlozi karakteristični za većinu emigracijskih kretanja iz tranzicijskih zemalja.

Ipak, postoje i neke ohrabrujuće činjenice. U inozemstvu se u zadnjih desetak godina oformilo nekoliko ’znanstvenih dijaspora’ koje okupljaju razne stručnjake na vrsnim znanstvenim institucijama. Iako je njihova inicijativa dosada bila slaba, posljednja u nizu stvorenih, okuplja više od stotinu vrlo mladih i sposobnih znanstvenika pod imenom ’znanost. org’. Osim popularizacije i poboljšanja stanja u znanosti, jedan od njihovih ciljeva, objašnjava Damir Kovačić, jedan od njihovih članova, jest i okupljanje što većeg broja znanstvenika koji bi mogli potaknuti međunarodnu znanstvenu suradnju i malo više odškrinuti vrata globalne znanosti onoj u Hrvatskoj. Ono što je također ohrabrujuće jest da inicijativa dolazi od mladih ljudi i iz ’civilnog sektora’ tako predstavljajući jedan ’nevladin’ pokušaj da se znanstvenici u zemlji i izvan nje povežu. U tom slučaju, znanstvenici koji su bili ’potencijalni emigranti’ a nisu napustili zemlju također imaju krucijalnu ulogu jer zbog svoje otvorenosti mogu biti spojno tkivo između onih koji su otišli i onih koji su ostali, a sve radi integriranja hrvatske znanosti u globalni znanstveni sustav, ponajprije visokom znanstvenom produkcijom (objavljivanjem) i većom međunarodnom suradnjom.

Nedavno otvaranje splitskoga Mediteranskog instituta za istraživanje života, pod vodstvom trenutačno najpoznatijega hrvatskog znanstvenika u svijetu, dr. Miroslava Radmana, jošje jedan primjer koji ide u prilog pretpostavki da se u Hrvatskoj mogu stvoriti uvjeti za ’cirkulaciju mozgova’. A ona bi mogla krenuti upravo iz takvih ’centara izvrsnosti’, koji okupljaju i privlače vrsne i eminentne svjetske stručnjake, koji daju priliku mladim istraživačima i dopuštaju znatno veću kreativnost od one ’uobičajene’.

Za očekivati je pak, tvrde neki teoretičari migracija (Martin), da će se ubrzanim razvojem na društveno-gospodarskom planu, uz uspješnu kombinaciju određenih mjera emigracija kratkoročno povećati, no u tom slučaju, potvrđeno je, ona uskoro rezultira imigracijom stranih talenata i stručnjaka koji ulaze u zemlju što doživljava gospodarski procvat i to u obliku dodatne stručne radne snage. Dakako, inicijativa za stvaranjem ’cirkulacije mozgova’ unutar granica Hrvatske zavisi od razine osviještenosti o problemu i njegovim dalekosežnim posljedicama. Ako Hrvatska ima namjeru postati društvo utemeljeno na ’znanju’, onda su znanja i vještine utjelovljeni u obrazovanim i mladim osobama uistinu neprocjenjiv kapital u kojem interes mora imati cijelo društvo. Iz tog naime proizlazi da se osim države, i privatni sektor (uglavnom industrija i poduzetništvo), ali i nevladine organizacije trebaju uključiti u proces povezivanja hrvatske znanosti s globalnom znanošću, i to upravo putem naših mladih i obrazovanih ljudi koji stječu ili su većstekli ugled na svjetskim znanstvenim institucijama — njihovim povratkom ili virtualnim sudjelovanjem u radu institucija putem moderne tehnologije. A mjere koje bi svaka hrvatska vlada trebala donijeti na podizanju kvalitete znanosti i iskorištavanju potencijala ’znanstvene dijaspore’ trebale bi uvijek sadržavati poseban program za otkrivanje mladih talenata, znatno povećana ulaganja u istraživanje i razvoj, poticanje mobilnosti vlastitih znanstvenika (s osjećajem prisutnosti u globalnim znanstvenim kretanjima smanjio bi se osjećaj ’izoliranosti’), uvođenje pozitivne diskriminacije pri rješavanju egzistencijalnih pitanja za znanstvenike, poticanje međunarodne znanstvene suradnje, stvaranje i njegovanje kontakata sa znanstvenicima u svijetu radi stvaranja aktivne suradnje te privlačenje talenata iz susjednih zemalja. Dakako, prihvaćanje druge teorije, o ’kretajućem’ ljudskom kapitalu, jedan je od preduvjeta da Hrvatska napravi paradigmatski skok i promijeni stanje na terenu u svoju korist.

Ipak, naivno bi bilo misliti kako pred povratkom znanstvene dijaspore u Hrvatsku ne postoje zapreke. Ako bi pred kraj željeli zaoštriti debatu o stvarnim uzrocima ’znanstveničke’ emigracije, mogli bismo se složiti s pretpostavkom da je riječ o ’tihoj revoluciji’ paralelne društvene elite. Budući da je po samoj prirodi nekonfliktna i izbjegava izravan sukob, populacija mladih, stručnih i obrazovanih ljudi nakon deprivacije svojih ljudskih prava (npr. na posao, na adekvatan standard, na obrazovanje) i dugotrajnog marginaliziranja od vladajuće elite, odlučuje se na emigraciju kao na izlaz iz situacije. Nečujnom odlasku tisuća ljudi u zadnjem desetljeću svi smo bili svjedoci. O čemu je zapravo riječ? Jedno od objašnjenja moglo bi osvijetliti proces. U znanosti naime vrijede drugačiji modeli napredovanja, oni utemeljeni na ’nagradama’ i ’dostignućima’ (meritokracija). Meritokratska matrica ujedno je i dio uobičajene ’socijalizacije’ znanstvenika, a ona danas podrazumijeva i međunarodno priznanje, a posljedično tomu i fizičku prisustnost znanstvenika ili stručnjaka u svijetu. Mobilnost je tako danas, prema riječima jednog od poznatih teoretičara ’odljeva mozgova’, Sami Mahrouma, očita taktika profesionalne socijalizacije svakog znanstvenika. Takvi, meritokratski kriteriji, poznato je, jošuvijek se nisu ustalili u hrvatskom društvu kao uobičajen mehanizam napredovanja, nego su, u poslijeratnom razdoblju tranzicije, bili zamijenjeni kriterijima ’podobnosti’ (oligarhija) na osnovi kojih se regrutirao veći dio upravljačke, a katkad i znanstveničke elite. Dakle, riječ je o bitno različitim, čak suprotstavljenim društvenim mehanizmima, koji ne mogu supostojati a koji su bitno odredili čitavo funkcioniranje društva kojega su znanstvenici nezaobilazan dio. Neželjena elita mladih ’sposobnih’ i kreativnih talenata, naravno, prijetnja je okoštalim strukturama i interesima u mnogim društvenim sredinama te se, umjesto izravnog sukoba, ona odlučuje na emigraciju kao rješenje. Iz te perspektive, možda će biti nešto jasnije zbog čega se povratak stručnjaka većodavno nije našao na listi prioriteta neke od dosadašnjih vlada.

Zaključno, iako je ’odljev mozgova’ u Hrvatskoj jošuvijek nečujan, on je sve vidljiviji unutar samoga znanstvenog sustava u kojem nedostaje veći broj kvalitetnih mladih stručnjaka. Slično je stanje i u drugim državnim institucijama. Ako je namjera Hrvatske što brže ući u Europsku uniju i ostale integracije s modernim svijetom, donošenje skupa mjera kojima bi se povećale dobrobiti, a smanjila šteta od znanstveničke emigracije prijeko je potreban potez. Uspješna provedba tranzicijskih reformi ovisi o prisustnosti mlade i obrazovane elite na svim razinama sustava. Istodobno, povećanje ulaganja u obrazovanje i znanost, drugačiji tretman ’znanosti’ i znanja, kao i stvaranje čvršćih kontakata sa ’znanstvenom dijasporom’ mogu biti prvi koraci u stvaranju preduvjeta za ’cirkulaciju mozgova’ koja bi znatno ubrzala daljnji razvoj Hrvatske.