NAPREDAK ZA 21. STOLJEĆE

Franjo Topić:

NAPREDAK ZA 21. STOLJEĆE

RAZGOVOR

Hodočašćem u Rim u proljeće 2003. u organizaciji Glavne podružnice Zagreb — Hrvatskoga kulturnog društva Napredak iz Sarajeva završena je proslava stote obljetnice osnutka društva. Središnja proslava održana je u rujnu 2002, a hodočašćem zahvale u Rim završilo je obilježavanje stoljetnice. Razgovor s predsjednikom HKD Napredak Franjom Topićem vodila je Grozdana Cvitan.

Autor fotografija je Mario Milošević.

Jedan je od Napretkovih dana 30. travnja i upravo tog dana 2003. na Trgu svetog Petra u Rimu Papa je predsjednika HKD Napredak Franju Topića i tridesetak članova na »Hodočašću zahvale za sve dobro učinjeno u Hrvatskoj — Lijepoj Našoj i Bosni Miloj i Hercegovini Ponosnoj« na općoj audijenciji pozdravio riječima: Srdačno pozdravljam čelnike i članove Hrvatskog kulturnog društva Napredak iz Zagreba, Sarajeva i drugih mjesta Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Predragi, potičući vas da velikodušno nastavite raznovrsnu kulturnu djelatnost svojega velezaslužnog društva, koje je nedavno proslavilo stotu obljetnicu osnutaka i koje upravo danas slavi svoj dan, zazivam na vas Božji blagoslov. Treba reći da su se hodočasnici i predsjednik udruge susreli i s veleposlanicima u Vatikanu, hrvatskim veleposlanikom Franjom Zenkom i bosanskohercegovačkim Ivicom Mišićem.

Istog dana Franji Topiću čestitku je uputio i Goran Granić, potpredsjednik hrvatske vlade, te najavio i sretan završetak jedne mučne priče, kojoj su razne vlasti kumovale na različite načine. Priča je to o vlasništvu HKD Napredak — Sarajevo i njegovoj sudbini u onom dijelu koji je pripadao Glavnoj podružnici Zagreb. Poziv Gorana Granića najavio je približavanje razrješenja problema u vezi s vlasništvom, odnosno konačnu odluku o tome komu ta imovina pripada i kako će biti vraćena, a što je potkraj prošlog desetljeća poprimilo razmjere drame.

U jednom tom razdoblju imovina HKD Napretka u Zagrebu došla je u pitanje jer je ponajprije neboder društva u Bogovićevoj postao zanimljiv mnogima. Osim što su u prostoru procvjetali uredi članova obitelji raznih dužnosnika, počela je i sustavna igra razbijanja Društva tako da se Glavna podružnica odvoji od središnjice u Sarajevu. Osnovano je i novo društvo, pojavila se nova ploča i zagrebačka je podružnica proglašena sama svojom središnjicom, odnosno središnjicom društva koje se pokušalo stvoriti u svrhu novog pozicioniranja snaga koje su umjesto Napretkove djelatnosti željele razviti skrbništvo nad Napretkovom imovinom. Taj je proces trebao završiti prije procesa povratka Napretkove imovine u Zagrebu. U dijeljenju pravde nad imovinom kulturnog društva osim političkih dužnosnika sudjelovali su i nasilnici, izbacivači po vlastitoj savjesti (koji su se u Napretkovim prostorima pojavljivali i u odorama HV), suci, odvjetnici, članovi izvornog Napretka i nekolicina igrača novoutemeljene udruge, koja je registrirana takvom ekspresnom brzinom da je to bio jedan od presedana kakve je poznavala samo pretvorba i pri(h)vatizacija u Hrvatskoj. Uz majstore za brave, vrata i tuđe prostore, za cijeli slučaj zainteresirala se i javnost pa je neregistrirano izvorno društvo ostalo u vlastitom prostoru kao podstanar, a slučaj je trebao čekati zaborav do eutanazije. Kako svako društvo čine njegovi članovi, to je i sudbina Glavne podružnice Zagreb HKD Napredak Sarajevo bila u rukama članova.

U trajnim poslovima sudbine i ljudske prolaznosti preživio je HKD Napredak Sarajevo i Glavna podružnica Zagreb, pa je na jedan od dana društva (kojih je više zbog povijesnih prilika u kojima je Napredak osnivan i ponovno obnavljan) potpredsjednik hrvatske vlade obavijestio Franju Topića o odluci da se Planićev neboder u Bogovićevoj 2 vrati izvornom Napretku. Bio bi to prvi cjelovit objekt vraćen Napretku u Zagrebu. Način, rokovi i uvjeti povratka te sam čin potpisivanja ugovora tek trebaju biti dogovoreni. Za Glavnu podružnicu Zagreb, realizira li se povrat nebodera, to je početak posljednje faze povrata imanja oduzetog 1949, a što bi trebalo omogućiti značajan poticaj u daljnjem radu, tj. redovitim zadaćama udruge.

Treba reći da množina riječi osnutaka koju je Sveti Otac upotrijebio govoreći o postanku Napretka odražava činjenicu da je to hrvatsko kulturno društvo više puta započinjalo svojim radom u početku 20. stoljeća, ukinuto sredinom stoljeća i obnovljeno 1990. pa otuda i više dana važnih u njegovoj povijesti. Tijekom cijelog trajanja udruge najbitniji dio rada jest briga o mladima, među kojima su talentirani đaci i studenti korisnici potpore Fonda Ivo Andrić — Vladimir Prelog. Upravo ta dvojica nobelovaca bila su najuspješnija među mnogim Napretkovim stipendistima, kojih je već u prvih 25 godina društva bilo 6300. Središnjica u Sarajevu zajedno s podružnicama trenutačno stipendira i podupire školovanje tristo đaka i studenata.

Od ponovnog početka rada 1990. do danas HKD Napredak iz Sarajeva obnovilo je ili osnovalo 66 podružnica u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i inozemstvu, a u njima danas djeluje oko 20 000 članova. Kroz strukovne udruge (glazbenu, likovnih umjetnika i dizajnera, zdravstvenu, odgojno-obrazovnih djelatnika, pravnika i nekoliko sportskih udruga i klubova), medijsku djelatnost (zajedno s nadbiskupijom radiopostaje Vrhbosna — Sarajevo i Bobovac — Vareš te nekoliko glasila u BiH), pjevačke zborove, tamburaške sastave, folklorne skupine, šahovske klubove, nogometni klub SAŠK Napredak Sarajevo (Premijer liga BiH) i planinarsko društvo HKD Bjelašnica 1923. Sarajevo, Napredak razvija respektabilnu djelatnost, s kojom se teško mogu mjeriti slične udruge katoličke provenijencije u cijeloj Europi.

Stoljetnica Napretka posebno je zabilježena knjigama posvećenima bogatoj povijesti toga hrvatskoga kulturnog društva, a u bogatoj Napretkovoj izdavačkoj djelatnosti samo u obljetničkim 2001. i 2002. zabilježeno je čak 48 novih naslova (od toga su podružnice u Splitu i Orašju izdale po 16 novih knjiga). Ipak, puninu svog rada udruga očekuje upravo povratkom imanja koja joj pripadaju, a koja umnogome pripomažu osnovnim ciljevima HKD Napredak. Valja reći da je Sarajevo u tome daleko ispred Zagreba, a poziv Gorana Granića i najava povratka nebodera u Bogovićevoj pokazuje da je i Zagreb shvatio kako vrijedne udruge mogu vlastitim zamahom ne samo rasteretiti društvo nego mu i pomoći iz onoga što se, političkim rječnikom, naziva vlastitim resursima. Ujedno, to je i vijest koja potvrđuje da hrvatska vlada konačno shvaća i HKD Napredak i potrebu toga hrvatskog društva sa središnjicom u Sarajevu te, ponajprije, da nema aspiracije na ono što društvu imovinski pripada, a nastalo je povijesnim zauzimanjem i radom tisuća njegovih članova u prvoj polovici 20. stoljeća.

Hodočašće zahvalnosti (osim Rima napretkovci su posjetili Firenzu, samostan sv. Benedikta u Monte Cassinu, Assisi itd.) bilo je samo znak pažnje za izdašnu potporu kojom je i Vatikan potpomogao različite Napretkove programe, ponajprije obnovu rada društva i njegovo ratno djelovanje u blokiranom Sarajevu. Upravo iz toga ratnog vremena u opkoljenom Sarajevu datira uzrečica o tome koliko netko može nešto promovirati: Može govoriti o tome k’o Franjo Topić o Napretku. Iz nešto kasnijeg vremena datiraju rasprave je li Napredak i moderno društvo ili jedna prošlostoljetna ideja i udruga koja teško može odgovoriti na izazove modernog vremena. Riječi kritike Napretku ponajprije dolaze iz redova nekolicine bosanskohercegovačkih intelektualaca Hrvata.

HR: Koliko Franjo Topić može govoriti o Napretku? U tu avanturu krećemo od onih datuma koji govore o više osnivanja i dana koji to označuju. Što je bilo najteže u povijesti Napretka osim, naravno, ukinuća društva?

Jednom ukinuto društvo nije lako obnoviti. Ono što je značajno, a što mnogi zaboravljaju ili i ne znaju, Napredak je bio eliminiran do te mjere da je brisan iz svih publikacija, nije ga spominjala ni jedna enciklopedija pa ni negativno, a to znači da je trebalo obnoviti nešto o čemu mnogi nisu uopće čuli ni da je postojalo. Zato je najveći posao bio upoznati ljude s poviješću HKD Napredak. Mi, koji smo bili u inicijativnom odboru 1990. godine, pokušali smo pronaći neke starije tekstove koji su govorili o Napretku, lobirali smo, a 1. rujna 1990. i osobno sam napisao tekst koji je trebao poslužiti kao informacija. Cijeli taj posao obnove pratio je raspad jedne države, stvaranje novih i rat. A to znači da je situaciju s obnovom pratilo mnogo neobičnih pojava i jedna katastrofa.

HR: Je li rat na neki način i redefinirao ulogu Napretka s kojom ste krenuli u obnovu?

Bilo je rasprava u obnovi i inicijativnom odboru. Vodio ih je Miro Lasić s drugim hrvatskim intelektualcima. Nas devedesetak u Sarajevu bili smo na tribini 1. rujna 1990 — mnogi su rekli da nisu vjerovali da u Bosni i Hercegovini ima još toliko hrvatskih intelektualaca. Bilo je to vrijeme Jugoslavije na zalasku u kojoj se nacionalno pitanje marginaliziralo, govorilo se kako je nacionalnost nevažna itd. a uz to se odmah govorilo i o zalazu religije, budućnosti u kojoj će je nestati. Uglavnom, bilo je zamjetno kako smo se odjednom bavili pitanjima za koja su mnogi učeni i naučeni da su zapravo nepotrebna.

U inicijativnom odboru postojale su u to vrijeme dvije struje glede koncepcije društva: jedni su se zalagali za znanstvenu i umjetničku akademiju, a drugi su željeli populističku ulogu. Osobno sam uvijek mislio da bi Napredak trebao imati ponešto od obje strane jer princip ili-ili u životu je teško realizirati. Prevladala je ipak, rekao bih, zdrava sinteza i populističkog i elitističkog, što se može vidjeti iz naših različitih ostvarenja. Nismo ni za uravnilovku, ni za isključenje elitizma, ali znamo i to da na Sjevernom i Južnom polu nema života. Praktično, opredijelili smo se za Napretkovu tradiciju, pokušali nastaviti tamo gdje je bio kad je ukinut, ali smo to nastojali prilagoditi i vremenu u kojem je obnovljen. Okolnosti su se bitno promijenile i to smo uvažili, ali prošlost nismo zaboravili. Vjerujem da je to put u budućnost i da smo mi uspjeli napraviti udrugu za ovo vrijeme.

HR: Mislite li da su mladi ljudi s kojima Napredak računa i koji računaju s Napretkom, koji su uostalom i članovi Napretka, znali tu prošlost i da ih ona uopće zanima?

O prošlosti, koja je tumačena u razna vremena na razne načine, teško je znati što tko zna ili zaista pozna. Nisam opterećen ni time ni znanjima možda i bitnijim od Napretkove prošlosti. Srećem mlade ljude koji ne samo da ne znaju ni prošlost s početka prošlog stoljeća nego nemaju ni odnos prema tom vremenu. Oni čak ne znaju ni blisku komunističku prošlost od prije jednog desetljeća. Naime, riječ nije samo o činjenicama nego i o događajima iz kojih bi trebala izvirati neka pouka. Kako će se nadati onaj tko ne zna?

HR: Mogu li ta nejasnoća i neznanje na određen način i pomoći Napretku u odnosu s mladima: tj. da pruže veću mogućnost redefiniranja uloge društva, kreacije novog i vremenu primjerenijeg Napretka?

Mi stalno osluškujemo novo vrijeme i radimo na redefiniranju uloge Napretka u vremenu. Naš tim koji već nekoliko godina radi strategiju budućnosti Napretka radi upravo na tim osnovama i dijelovi te strategije već su izrađeni. Osim toga svaka godišnja skupština dio je tog razmišljanja, a odnosi se na jednu odnosno pet budućih godina. U vezi s tim održali smo i nekoliko okruglih stolova na koje smo pozvali mnoge, od lijevih do desnih političkih predstavnika, od kulturnih do vjerskih predstavnika, sve koji su nam mogli reći nešto korisno te kako nas vide i danas i u budućnosti. Čovjek iznutra teško ponekad vidi, ali su zato tu drugi da i oni o tome progovore. Mi smo uvažili od prvog dana promijenjene okolnosti djelovanja s obzirom na novu situaciju u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ali i redefinirali odnos prema inozemstvu, tj. prema hrvatskoj dijaspori. Ali to je i stalna buduća zadaća.

HR: Što je u toj strategiji siguran dio djelovanja Napretka u budućnosti?

Opće kulturno djelovanje dio je svake strategije, svakog vremena pa i svake budućnosti. Napredak je ponajprije osnovan zbog stipendiranja đaka i studenata i u tom smislu bit će potreban i nadalje. Posebice u Hrvatskoj, u jednom trenutku pitalo se je li i koliko to više potrebno ili se treba okrenuti nekim drugim zadaćama. Osobno mislim da treba jer u mnogo bogatijim zemljama, primjerice u Njemačkoj ili Italiji, treba, nije lako stipendirati i jedno dijete, dvoje pogotovo, o više da i ne govorimo. Osim toga nije riječ samo o dijeljenju stipendija nego i odgojnom radu. Napredak pomaže i obrazovanju i odgoju, jer ne koriste nam i ne trebaju ljudi koji imaju samo jedno od toga, važno je da to bude zajedno. Onaj tko ima dobre mlade ljude taj ima budućnost i zato je to jedna od naših temeljnih odrednica. Naš Fond Vladimir Prelog obnovljen je 1995. kao jedna od prioritetnih zadaća.

Trebaju nam ponajprije ljudi, posebice u Bosni i Hercegovini, a onda i zgrade u funkciji ljudi.

HR: Je li onima koji primaju potporu Napretka povratak u Bosnu i Hercegovinu nakon završetka školovanja uvjet potpore?

Stipendistima jest uvjet. Naime, oni se trebaju vratiti onoliko dugo koliko su primali stipendiju tamo od kuda su stipendirani, a to nije samo Bosna i Hercegovina, to su i Dubrovnik, Zadar, Osijek... Svaka podružnica stipendira svoje studente i oni su prema njoj u obvezi, a Središnjica stipendira iz svih krajeva BiH i Hrvatske. Primjerice, zadarska podružnica stipendirala je jedanaest studenata i oni su dužni vratiti se u Zadar ako su otišli iz njega zbog školovanja.

Ogroman problem i Hrvatske i Bosne i Hercegovine je odlazak ljudi i o tome sam govorio na zadnjoj skupštini. Za Bosnu i Hercegovinu se zna da su iz nje Hrvati iseljavali ne samo zadnje desetljeće, ali da je od 1991. do danas iz Hrvatske iselilo 190 000 Hrvata to je tragično, a uz mali natalitet to je ujedno najveći problem za Hrvatsku. Što će i zemlja i zgrade i autoput koji se gradi ako neće biti ljudi?!

Koliko su takvi podaci stvar politizacije i s obzirom na vrijeme kad se o njima govori drugo je pitanje, ali ne treba se ni zavaravati. U svjetskoj emigraciji devedeset posto čini ekonomska emigracija! Zato je važno da se ni mi ne zavaravamo. Kad su ljudi u neimaštini, ne drže ih ni nacionalni ni vjerski ni državni interesi. Mnogi ljudi su imali dobre kuće i riješeno stambeno pitanje, ali nisu imali posao i otišli su u inozemstvo. Radno mjesto je najvažnije. Možete li obnoviti Knin i kninsku krajinu ako ne otvorite radna mjesta? Ne. Ili bilo koje drugo područje. Svaki dan života košta i zato je otvaranje radnih mjesta prioritet.

HR: Je li to rješenje i za Bosnu i Hercegovinu?

Naravno. Ako ljudi dolaze u Kanadu i Ameriku, gdje u gradovima postoje četvrti od kojih se unaprijed grozite, onda je sigurno da bi radije ostali kod kuće. Međutim, da bi ostali, neophodno je da imaju ispunjen taj osnovni uvjet, tj. zaposlenje.

HR: Jesu li završeni problemi oko razjašnjavanja HKD Napretka kao udruge kojoj je središnjica u Sarajevu, s jedne strane i, s druge strane, kao udruge koja je sljednica svojih imanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Mislim da je to iza nas, iako su mnogi teško prihvaćali realno stanje stvari. U vrijeme kad smo imali probleme oko Glavne podružnice u Zagrebu s političke razine nam je poručeno da se nikakva pa ni hrvatska kulturna politika ne može voditi iz Sarajeva. Mi mislimo da može. Zagreb je glavni grad svih Hrvata, bez obzira na to bili oni u Bosni i Hercegovini, Americi ili bilo gdje u svijetu i to uvijek kažemo bez ikakvih kompleksa. Ali isto tako smatramo da je važno da jedno jako hrvatsko kulturno društvo ima središte u Sarajevu. To je važno strateški pa i globalno. Davno sam konstatirao da je civilizacijski važno pitanje način na koji je Napredak u najgora vremena pokazao kako se može razvijati i njegovati vlastiti identitet, a ne stvarati neprijatelje.

Uvijek je bilo važno pa i danas posebno za Europsku uniju kako pomiriti nacionalno i opće. To je ključno pitanje globalizacije u kojoj je nužno sačuvati vlastiti identitet, a ne biti izoliran i to počinje već na razini svake osobe. Ljudi u Napretku su pokazali da mogu biti i Hrvati i njegovati svoju kulturu i biti prihvatljivi sredini u kojoj se nalaze, a da joj se ne dodvoravaju. Zbog toga je Napredak u Sarajevu bio prihvatljiv i međunarodnoj zajednici i ostalim narodima koji ondje žive. Mislim da se povijesna uloga Napretka u Bosni i Hercegovini tek treba istražiti.

HR: Kad ste već spomenuli Hrvate u svijetu, čini mi se da i danas postoje problemi shvaćanja dijaspore kao jedinstvenoga hrvatskoga korpusa bez obzira na činjenicu je li sastavljen od Hrvata iz Hrvatske ili iz Bosne i Hercegovine. Osim stalnog zauzimanja u medijima biskupa Sudara (mislim da je on najangažiraniji u medijima u vezi s tim problemom) o jedinstvenoj dijaspori, što je u tom smislu moguće napraviti?

To je teško pitanje i o njemu se najčešće ni ne raspravlja, a kamoli da se nešto na tome radi. Osobno to smatram jednim od najvažnijih pitanja, koje je moguće promatrati s raznih aspekata, a njegova je tragika vidljiva na svim razinama. Na žalost u praksi se ništa ne mijenja. Primjerice, ne znam da bilo koji svećenik, pa ni oni koji su iz Bosne i Hercegovine, na razna događanja u svoje pastoralne centre pozove predstavnike veleposlanstava i konzulata Bosne i Hercegovine. Ne vidim razloga da se na skupove ne pozivaju predstavnici i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naravno, još je tužnije kad se ne pozovu predstavnici ni jedne od njih. U temelju svega je kompleks koji ne dopušta da se zdravo prihvati svijest o dvjema državama Hrvata: Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dodatni problem nastao je politikom koja nije prihvaćala Bosnu kao i hrvatsku zemlju i u skladu s tim vukla političke poteze. A Bosna je i hrvatska zemlja. Naravno, i srpska i muslimanska, ali i hrvatska. Ni jedan hrvatski pjevač nema pjesme o Bosni. O svemu drugomu postoje. A čovjek pjeva o onome što voli. Znači li to da se Bosna ne voli?! Ono što se voli ne može se izgubiti.

Tako je i vani. Mnogi Hrvati iz Bosne imaju kompleks svog podrijetla. U Jugoslaviji su se mnogi Hrvati iz Bosne bojali reći da su Hrvati, a danas se boje reći odakle su. To je činjenica, iako bih volio da nemam pravo.

Osim toga, nakon ovog rata mnogi stranci misle da su u Bosni samo muslimani. Naravno, takva percepcija proizlazi iz činjenice da nikad nisu čuli da se Hrvati bore za Bosnu. Ni politički, ni vojno, ni medijski Bosna nije bila na srcu određenoj HDZ-ovoj struji. Nažalost još ni danas nekima kao da nije jasno i poznato: išlo se na pripojenje Hercegovine Hrvatskoj, a s Bosnom što bude. Nakon rata ta je politička opcija pogled na Bosnu automatski prenosila i na Napredak. Kako više nije bilo uputno napadati Crkvu zbog uloge Vatikana i svega ostalog, onda je Napredak dobio glavni dio i nekih drugih animoziteta. I usprkos činjenici da Napredak ima mnogo simpatija među običnim ljudima (i u Hrvatskoj i vani), koji nisu opterećeni i gledaju šire na sve te i slične probleme, politika je nastojala promovirati stajalište: kako nas ne zanima Bosna tako nas ne zanima ni Napredak. Tako je Napredak postao nevoljen samo zato što je ostao u Sarajevu. I osobno sam dijelio tu sudbinu Napretka iako sam cijelo vrijeme nastojao graditi mostove, pozitivno gledati na stvari i uvažavati mogućnosti, ali sve je bilo uzalud.

Mi nikako nećemo sebi priznati iako cijeli svijet to zna (uostalom, u svijetu je u zadnjem desetljeću napisano samo na engleskom jeziku oko dvije stotine knjiga o BiH) da su hrvatski dužnosnici napustili vladu u Sarajevu 27. prosinca 1992. godine — nitko ih nije otjerao. Istina jest da je bilo teško, ali komu je bilo lako? Ili, prigovor kako bosanskohercegovačka TV nije i hrvatska. Nije, ali zato što smo je napustili. Glavni urednik je bio Hrvat. Ali su je hrvatski urednici i novinari mahom napustili. Sve su to činjenice kao i to da su Hrvati bili i predsjednik vlade i ministar obrane i mnogi drugi. Imali smo trećinu vlasti — i onda je u Zagrebu donesena odluka da nas to ne zanima. Politika se ne voli kajati, priznati pogreške i zato teško može ispraviti ono što uništi. A to je ostavilo trag i ovdje i vani. Mi bosanskohercegovački Hrvati smatrali smo normalnim da se pojavljujemo i sudjelujemo na svim manifestacijama Hrvata iz Hrvatske, ali obrnuto nije ni normalno ni uobičajeno.

Mi u Napretku imamo više od trideset zborova, folklornih skupina i orkestara i prvi put kažem nešto što osobno smatram bolnom činjenicom: u prosjeku svakih petnaest dana netko iz Hrvatske ili BiH ide u Kanadu, SAD, Europu na proslave, smotre ili koncerte. Osim slučajnih poziva ni jedna Napretkova grupa nije pozivana. Mogu biti sasvim subjektivan ali smatram samo zato što smo iz Bosne i što nam je sjedište u Sarajevu.

Moram dodati i nešto što me boli: u Bosni i Hercegovini Napredak ima viška medijske promocije, a u Hrvatskoj jedva da možemo i blizu bilo kojeg medija. Naš zbor Trebević, primjerice, imao je minute i minute na CNN-u, sate na francuskim, talijanskim, češkim i drugim televizijama ali nikad ni minutu tv-programa u Hrvatskoj. Pa sad mi to objasnite.

HR: Što vi možete napraviti da se to promijeni?

Mi smo vrlo strpljivi, a ponešto i pokušavamo ne bi li promijenili situaciju, ima nekih pomaka. Ali teško se boriti s uputama i instrukcijama koje su svojedobno dobili hrvatski mediji i hrvatska diplomatska predstavništva. Država ima mehanizme i s njima se vrlo teško boriti. Svi to znaju, ali neki ne žele priznati. Ni u diplomaciji, ni među svećenicima, ni u medijima.

Osobno, gdje god se nađem u svijetu, smatram to obavezom i bontonom javljam se veleposlanicima i Hrvatske i Bosne i Hercegovine: u Kanadi, Sjedinjenim Državama, Vatikanu... Jasno je da nije uvijek riječ o Hrvatima među diplomatima iz Bosne i Hercegovine, ali želim reći da su redovito vrlo srdačni i od koristi. I u Hrvatskoj i BiH i u svijetu Napredak je uvijek spona koja je i kulturno i strateški važna i čudim se kad se to ne prepoznaje.

HR: U nekim prigodama pitala sam Hrvate iz BiH koji sad žive u svijetu kako rješavaju svoje administrativne i materijalne probleme u Bosni i Hercegovini. Odgovor je često bio: nikako. Takvi ne žele otići u BiH poslanstva ma tko bio u njima. O čemu je riječ?

Bio je to dio propagande koja je glasila: Idete li u BiH poslanstvo, vi ste loš Hrvat, odnosno loš ste Hrvat ako priznajete Bosnu i Hercegovinu. Osim toga, mnogi su bosanskohercegovački Hrvati uzeli hrvatsko državljanstvo misleći kako su time riješili sve svoje probleme. Ali taj su odnos danas mnogi već promijenili, iako se mentalitet teško mijenja.

HR: Iza Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao država je rat, a same se nisu stigle predstaviti svijetu. Što Hrvati i što udruge kao što je Napredak mogu napraviti da se jedna nedovršena, a potrebna slika predstavljanja svijetu dovrši s većim uspjehom nego se to radilo do sada?

To su mlade države, bez diplomatskog iskustva i školovanih ljudi, a trebali bi obaviti posao koji u mnogim zemljama rade diplomacije stoljećima. Ali nitko se nije rodio s dvadeset ili sto godina pa tako ni države. Uvijek sam sklon optimizmu ma koliko sagledavao stvari onakve kakve jesu. Kao malen narod teško možemo napraviti velika i izuzetna djela, protiv sam mitologiziranja, ali i kompleksa. Doktorirao sam u Rimu i znam da su mnogi Hrvati izvrsno završavali svoje studije u Rimu i u raznim zemljama. Ne bih citirao Krležu i pitanje hrvatske kulture, ali ne bih nas ni podcijenio. Eventualno bih podsjetio na politiku zbog koje mladi i školovani napuštaju svoje domovine. Ono što nismo naučili, jer nismo imali državu, to je organizacija i osjećaj za rad, koji je dodatno poremećen ratom i životom na humanitarnoj pomoći. Sveti Pavao je rekao da tko neće raditi, neka i ne jede i to je bitna biblijska istina, odnosno: Idite i množite se i podvrgnite zemlju sebi. Čovjek je poslan na zemlju da usavršava sebe i da izgrađuje zemlju. Dragi Bog rijetko čini čudesa, Isus, koliko mi je poznato, nije sagradio ni jednu crkvu, na nama je da pokažemo svoje zalaganje da bi bilo rezultata a onda će dragi Bog dati svoj blagoslov.

HR: Možete li komentirati liniju imanja i razmišljanja koja se u svezi s tim mogu identificirati. Ponajprije, koliko je uspješno i kojom dinamikom se ostvaruje vraćanje Napretkovih imanja i u Zagrebu i drugdje? Nadalje, u novije vrijeme javlja se animozitet prema Crkvi zbog velikih zahtjeva u vezi s povratkom — osjećate li i vi, odnosno Napredak ponešto od toga? I napokon, zbog crkvene potpore, kako možete komentirati stajališta onih svećenika koji kažu da je sretno vrijeme Crkve među Hrvatima završilo vremenom u kojem je ona trajala u neimaštini?

Mislim da je važno usvojiti princip da se svakom vrati njegovo. Narod je davno rekao: oteto — prokleto, a na prokletom, složit ćete se, nije moguće nešto ozbiljno i dugoročno graditi. Zato je važno da se zadovolji pravda i da se vrati svakom njegovo. Naravno, to pitanje je teško, izaziva i mnoge poremećaje, stvari su se promijenile i nećete rušiti kuću da bi nekom vratili zemlju. Međutim, treba naći način kompenzacije.

S druge strane, nisam zato da se vraćaju neka imanja koja su nepotrebna za određenu djelatnost. Tako mislim da je besmisleno vraćati i Crkvi i Napretku npr. šume. Ali zgrade trebaju i jednoj i drugoj instituciji — one su uvjet za njihovo redovno i solidno djelovanje.

Vjernici u Bosni i Hercegovini uvijek su bili darežljivi prema Crkvi i osobno sam protiv poreza — od vlastitih imanja i priloga Crkva može solidno živjeti. Mi smo u BiH i u komunizmu napravili brojne crkve i župne kuće, razne zgrade. Istina, bilo je i inozemne pomoći, ali mnogo više je napravljeno bez nje. Važno je da vjernici bolje žive jer onda će i Crkvi biti bolje. Oni su uvijek znali prepoznati potrebe Crkve i odgovoriti na njih.

Kad su u pitanju imanja Napretka, to su zadužbine nastale od malih priloga ili nekih oporuka i od njih je planirano stipendiranje i podržavanje drugih Napretkovih djelatnosti. Negdje je proces povratka pri završetku, negdje nije ni počeo, kao u Osijeku, gdje od četiri Napretkove zgrade nije vraćen ni jedan kvadrat.

Napretku treba studentskih i đačkih domova i to je jedna od osnovnih naših potreba, zbog naše djelatnosti. Uostalom, zbog toga je Napredak osnovan. Ništa nije lako ni jednostavno, ali se može riješiti ako postoji volja za to.

HR: Koliko je vraćeno u Sarajevu?

Oko 2000 metara kvadratnih. Sad nastojimo da nam se vrati i Napretkov dom, u kojem je trenutačno klinika. To ide teško, ali mi smo uporni i mislim da ćemo uskoro uspjeti. Valja spomenuti da u BiH još nije donesen zakon o restituciji a u proceduri je u različitim verzijama još od 1996, ali uvijek se nađe netko da ga opstruira.

HR: Što smatrate priroritetima u radu Napretka u budućnosti?

Donijeli smo dvije važne odluke u vezi s fondovima i financiranjem đaka i studenata. Naime, uz postojeći Fond Vladimir Prelog — Ivo Andrić odlučili smo osnovati i fondaciju koja bi se dovoljno osnažila samo za financiranje stipendista. Nadalje, odlučili smo izgraditi dom s pedesetak mjesta, negdje blizu Sarajeva, gdje bi se mogli okupljati, održavati seminare, tečajeve, sjednice, gdje bi se stipendisti mogli družiti i, napokon, gdje bi se svi mogli i rekreirati. Želja nam je povećati čujnost Radija Vrhbosne, u čemu imamo pomoć hrvatske vlade, a nadamo se da će nas se moći čuti na većem prostoru Bosne i Hercegovine nego sada. Projekt Hrvatske dječje književnosti u petnaest knjiga trebao bi početi izlaziti ove godine — nadamo se ugledati prvo kolo od pet knjiga tiskano, sarajevski Ogranak Matice hrvatske i Napredak nose projekt Sto knjiga hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine — to je i stručno i financijski ogroman projekt, ali i za njega dobivamo potporu iz Hrvatske, a prva knjiga je već izišla. Mirko Marjanović je glavni urednik projekta.

Mislim da je važan prošle godine usvojen projekt: Stvaranje strateških kadrova. U BiH sad nema, primjerice, osim Ivice Šarića ni jednoga respektabilnoga hrvatskog opernog pjevača, malo glumaca itd... Bez kvalitetnih ljudi nema budućnosti, nema važnosti. To je isto za sve narode. Uostalom, nama treba i pravih političara, uopće vrhunski obrazovanih ali i dobrih ljudi. Od ljudi sve zavisi.

Spomenuo bih i rad na utemeljenju instituta za dijalog civilizacija, kultura i religija, a neki od ljudi koji bi trebali raditi u tom institutu već su na studijima u Rimu i Kairu... Ni u Hrvatskoj ni u BiH Hrvati nemaju ni jednog turkologa. Napredak ima velik projekt, koji se zbog toga ne može realizirati. Poznato je da su izišla već tri izdanja naše Povijesti BiH do Turaka, ali za tursko vrijeme nema dovoljno stručnjaka da bi se obradio taj dio povijesti do dolaska Austrije.

HR: Kakvo je stanje s upisima na teologiju? Koliko je studenata na Bogosloviji sada u odnosu na rat i s obzirom na krizu svećeničkih zvanja?

Mi u tome imamo malo pozitivno iznenađenje. Sarajevska biskupija je brojem vjernika nakon rata prepolovljena, tj. od nekadašnjih 528 000 ostalo je 210 000 katolika, ali mi još u odnosu na broj stanovnika imamo dosta onih koji studiraju teologiju: kandidata za svećenike na sarajevskoj Bogosloviji je četrdesetak te tridesetak laika, pedesetak kandidata na Franjevačkoj teologiji te sedamdeset studenata Instituta za teologiju u Mostaru.

Mi nismo pesimisti i mislim da uvijek pomalo vrijedi ona iz rata Spasa nam nema, ali propast nećemo. Vjerujem da smo pregrmjeli pitanje opstanka. Prema nekim procjenama UN-a u Bosni i Hercegovini ostalo je oko 510 000 Hrvata što je na ukupan broj od 3 500 000 stanovnika BiH solidnih 15 posto. Mislim da smo sačuvali biološku supstanciju, a ostalo će zavisiti od nas. Neko vrijeme u Bugojnu je bilo oko 1200 Hrvata, mahom starijih osoba. Međutim, u međuvremenu se u taj grad vratilo 7000 Hrvata, više od 400 djece je u srednjoj školi i to je već promjena koja pokazuje da je taj grad za nas ponovno oživio. U Jajce se vratilo više od 80 posto Hrvata, u Travnik više od 12 000, što je iznad prosjeka... Izuzetno je težak problem Republika Srpska, gdje niti se vraćaju ljudi, niti oni koji su ostali imaju bilo kakvo zaposlenje, prostor u institucijama, školstvu, medijima...

Posebno bih želio reći da Napredak nikad nije dijelio stajališta pesimista. Teško je, treba biti realist, ali je važno biti optimist, a kao vjernik i svećenik drugo ne mogu ni biti. Vjerujemo li da je Bog gospodar ljudske povijesti i da je Isus pobijedio smrt, onda vjernik ne može biti pesimist. No treba imati na umu da nema raja na zemlji. Valja što prije shvatiti da nema života bez problema i da smo mi na zemlji da probleme rješavamo.

HR: Kako doći u Napredak?

Vrlo lako. Na Internetu preko adrese www. napredak. com, a inače pristupnicom i članarinom, sugestijama i prijedlozima...

Uostalom, rado ponavljam ono što je rekao veleposlanik BiH u Zagrebu Zlatko Dizdarević kad je ustvrdio da je bez Napretka Bosna nezamisliva, da je Napredak pokazao kako se i u najgora vremena može dobro raditi, da je Napredak apsolutno dobro i da mu je zbog njegove djece drago da postoji udruga kao što je Napredak. Moram priznati da ja to ne bih nikad mogao reći. Mogu biti subjektivan i pretjerivati, ali nam te riječi znače puno. Naša stoljetnica u Sarajevu, kojoj je nazočilo više od tisuću i pol ljudi, mnogi politički i drugi dužnosnici, predstavnici svih naroda i institucija pomogli su nam u ostvarenju ideje da pokažemo da smo i hrvatski i bosanskohercegovački i svjetski. Mislim da smo to i uspjeli. Važno je biti ono što jesi da bi takav bio građanin svijeta i mislim da je to ono što želimo s Napretkom. Uvijek smo nekako bili između dviju krajnosti: od one komunističke da je nacija nebitna do one koja poručuje da je nacija božanstvo. Mi svi još živimo u teškim vremenima, u kojima proučavanja nedavne prošlosti nisu moguća smireno, u kojima objektivna viđenja nisu česta i u kojima je transparentna prisutnost nebitnih stvari veća od shvaćanja važne i potrebne, svrhovite radišnosti.

Kako u ljudima podržavati nadu, a ne varati ih? To mi je bila najteža stvar u ratu i teškim gladnim danima. Bila je to zadaća koju smo učili u ratu, kad nismo htjeli napustiti Sarajevo i kad smo zbog toga bili proglašeni od nekih Hrvata i izdajicama. Možda je ovdje mjesto da eventualno izbjegnemo jednu zamku i da ne dadnemo krivu sliku. Valja kazati da je apsolutna većina »običnih Hrvata« bila uvijek na našoj strani što se manifestiralo puno puta na manifestacijama npr. Matice hrvatske. Međutim, izdržali smo i rezultat je toga činjenica da su Napredak prepoznali, primili ili posjetili mnogi u Europi i svijetu, a bilo je važnih diplomata u Bosni i Hercegovini koji su više vremena proveli u Napretku nego sa svim hrvatskim bosanskohercegovačkim političarima zajedno. Bilo je to vrijeme kad nam je trebalo da preživimo u što većem broju i da što je moguće dostojanstvenije preživimo. Mislim da je Napredak postao po tome prepoznatljiv. U tom smislu mnogi su znali kako doći u Napredak. Svima želim dobrodošlicu u Napredak.