NA NAČIN ANTOANETE PASINOVIĆ

NA NAČIN ANTOANETE PASINOVIĆ

Nikica Mihaljević

»Sjedinjenje čovjeka i prirode u kojem poredak postaje ljepota, a rad igra, pa estetsko iskustvo u tom slučaju blokira nasilnu i izrabljivačku proizvodnost, a nerepresivan odnos prema prirodi potiče oslobađanje mogućnosti i za čovjeka i za prirodu, postaje on poticaj razvijanju ljudske senzitivnosti, poziv na igru (homo ludens!) čija je svrha — ljepota, a cilj — sloboda.«

(A. Pasinović, Oko, br. 297, kolovoz 1983.)

Tko je jednom zavirio u svijet arhitekture, građenja, graditeljske politike, pa još dublje, ispod površine planiranja, donošenja odluka i skupljanja financijskih sredstava, pa u samo podzemlje pritisaka, lobiranja, raspolaganja tuđim novcem i grčevita nastojanja da se ostane u granicama zakonitosti, na oštrici između vlastitih (pojedinačnih) i tuđih (skupnih) te općih (državnih, društvenih, nacionalnih, kako vam drago) interesa, taj vrlo dobro zna kakvim je sve opasnostima izložen kritičar.

Prisjećajući se Antoanete Pasinović (29. VIII. 1941 — 12. VII. 1985) — u znak poštovanja prema njezinu kritičarskom opusu, kao znak odavanja počasti njezinoj intelektualnoj dosljednosti, a na njezin (koliko je moguće) intrigantno-polemički način — ne možemo se ne prisjetiti onih, njezinih i naših, vremena kada je taj opus nastajao. Autor teksta koji upravo čitate i organizator ovoga hommagea Antoaneti Pasinović može posvjedočiti o stanju arhitektonske publicistike, napose kritike, u hrvatskim i (djelomično) tadašnjim jugoslavenskim okvirima, za razdoblje osamdesetih godina prošloga stoljeća (precizno, od 1980. do 1987. godine). U tom vremenu, kao urednik u novinama za aktualnosti iz umjetnosti i kulture Oko, nastojao sam na stranice tih novina (koje su izlazile kraće vrijeme tjedno, a potom do ugasnuća, 10. siječnja 1991, dvotjedno) uvesti arhitektonsko-urbanističku kritiku, kritiku planiranja i realiziranja gradogradnje, odnosno kritiku svih pojava, događanja i intervencija u prostoru shvaćenu uže i šire, kao prihvaćenu, uobičajenu, ukorijenjenu i stalnu novinsku praksu.

Iznimno loše dotadašnje stanje što se tiče arhitektonske kritike pritiskalo je svijest mnogih arhitekata, ali i savjest nekih, do neizdržljivosti. Antoaneta Pasinović je već potkraj šezdesetih glasno prosvjedovala protiv izostajanja javnoga (raz)govora o arhitekturi, protiv »vakuuma teorijsko-kritičke misli arhitekture i urbanizma«, ističući potpuno osviješteno: »da se svako radikaliziranje prostorne problematike u nas do dana današnjega (1968. godine. op. N. M.) gotovo u pravilu izrodilo u šutnju i samovolju, koje pak ne bijahu niti su potrebne ikome doli njihovim akterima, a tu se prvenstveno radilo i radi o autorima — pojedincima ili cijelim arhitektonskim organizacijama, koje su radije šutjele ili iznudile šutnju (da stvari proteknu u tišini), ignorirajući pritom kritičku i javnu konfrontaciju mišljenja.« (citirano prema knjizi Antoaneta Pasinović, Izazov mišljenja o prostornom jedinstvu; priredila Sandra Križić Roban, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2001, str. 46).

Ono malo tekuće arhitektonske kritike bilo je »zakopano« po stručnim časopisima, a drugi i drugačiji govor o arhitekturi mogao se pojaviti u dnevnim novinama tek sporadično, izazvan kakvom aferom ili skandalom i, najčešće, polustručan a vrlo često i posve nestručan. Arhitektonska kritika nije ni izdaleka imala onakvu tradiciju, ugled i utjecaj kakav imaju književna, likovna, glazbena, kazališna ili filmska kritika. Takvo se stanje održavalo i sedamdesetih, a zatekli smo ga bitno nepromijenjena i na početku osamdesetih godina. No već za godinu-dvije stanje se počinje blago mijenjati. »U toku poslednjih nekoliko godina« — piše arh. Aleksandar Milenković, vrstan beogradski kritičar, u Oku (br. 252, str. 14) — »sem pasioniranih arhitekata, erudita ili profesora arhitektonskih fakulteta, zapažena je aktivnost izvesnog broja arhitektonskih kritičara koji se manje-više profesionalno bave ovom delikatnom materijom. Do njihove pojave dotadašnji informativno-popularizatorski napisi ograničavali su se na serkl ’posvećenih’ autora, što je stvaralo zatvoreni krug komuniciranja. Društveni utjecaj bio je zanemarljiv, što je povratnu spregu društvo-arhitektura još više slabilo, a kao posledicu izazvalo je još izrazitiju ekskluzivnost i elitističko ponašanje arhitektonskih poslenika tzv. prve garniture.«

U takvu ozračju započeo sam bitku u Oku za prostor arhitektonske kritike. Prije svega trebalo je nekako oslabiti otpor kolega koji su uređivali stranice namijenjene kazalištu, glazbi i književnosti, jer je na njima bilo najviše kritičarske produkcije. Stalnim pritiskom, objašnjavanjima i upornim uvjeravanjima krčio sam put k svome cilju. Od kolovoza 1980. godine, kad sam postao stalnim članom uredničkoga kolegija, sve se češće u Oku pojavljuju članci o arhitekturi, urbanizmu, gradogradnji ili kritički prikazi novih knjiga i izložaba s tih područja. Značajan doprinos osvajanju toga prostora, uvjeren sam u to bez lažne skromnosti, dao sam i sâm nizom društveno-kritičkih napisa o nezakonitim, nestručnim i nemoralnim radnjama pri preprojektiranju izvedbene dokumentacije i pri samom početku izgradnje Centra kulture u Dubravi autora arhitekte Gruje Golijanina. U našem kulturnom novinstvu takav slučaj do tada nije bio zabilježen (a nisam nešto slično primijetio ni poslije, sve do danas!). Taj opsežni crni dossier (tko želi može pogledati brojeve Oka od 225. do 241. te br. 301) ponukao je dosta arhitekata da se oglase svojim razmišljanjima o arhitekturi uopće, kao i o aktualnim slučajevima.

Tako podignuta kritička razina, sve veći novinski prostor i priličan krug suradnika, uz susretljivost glavnog urednika Josipa Brkića, pomogao mi je da za nepune tri godine u Oku ustoličim stalnu rubriku posvećenu arhitekturi i urbanizmu: od travnja 1983. godine na 15. stranici svakoga broja pojavljivali su se napisi posvećeni tekućim arhitektonsko-urbanističkim zbivanjima (do mojega odlaska iz Oka, u svibnju 1986. godine; u idućim brojevima, do prestanka izlaženja, napisâ je bilo sve manje i pojavljivali su se sve rjeđe), ali i na drugim stranicama pojavljivali su se bilo interjvui, bilo opsežni napisi o značajnim izložbama u nas i u svijetu te panel-razgovori povodom kojega Zagrebačkoga salona i sl.

Među suradnicima isticali su se Slavko Dakić, Ivica Mlađenović, Mihajlo Mitrović, Aleksandar Milenković, Branko Vasiljević, Grujo Golijanin, Ivo Maroević, Tomislav Premerl, Zdravko Živković, Snješka Knežević, Željka Čorak, Marina Baričević, Jurij Malešević, mlada Jasna Galjer sa svojim prvim radovima, Alen Brečević, Fedor Kritovac i dakako, Antoaneta Pasinović.

Tijekom dviju godina suradnje (od lipnja 1983. Šbr. 292š do lipnja 1985. Šbr. 345š Antoaneta Pasinović je objavila šesnaest tekstova. Posljednji rad, prije prerane smrti, koji se može vezivati uz njezino ime jest tekst u 349. broju pod naslovom Što rasvijetliti u arhitektonskoj kritici?. To nije njezin posve autorski rad, nego kompilacijski tekst »prema tezi pokojnog profesora arhitekture Jahiela Fincija«, kako stoji u podnaslovu, a koji je A. Pasinović priredila, vjerojatno htijući i takvim načinom pokazati i vlastita stajališta o ulozi i zadaćama arhitektonske kritike. Ako se prihvati takva interpretacija toga teksta, onda bi on značio (nehotičnu) oporučnu poruku Antoanete Pasinović o arhitektonskoj kritici.1

Polazeći upravo od potonjega teksta, možemo naznačiti nekoliko ključnih činitelja svjetonazorskoga opredjeljenja, intelektualnoga stajališta i teorijskih osnova s pomoću kojih je Antoaneta Pasinović obavljala svoju kritičku praksu. Kao čovjek oslobođen neposredne borbe za građanski situiranu egzistenciju, boem po vlastitom izboru, slobodnjakinja i nezavisan duh po rođenju, Antoaneta Pasinović je zauzimala istaknuto i časno mjesto intelektualne čestitosti po mjeri jednoga Juliena Bende. Njezini moralno-etički oslonci bili su isključivo istinoljubivost, pravdoljubivost, razumnost i čovječnost. Njezin pogled na život i svijet bio je svakako politički lijevo, ali vrlo kritički i nesputan bilo kakvom ideološkom recepturom. Poznavala je filozofe frankfurtske škole (Horkheimera, Adorna, Markuzea, Benjamina, Habermasa) a Marxa preko njih (osobito njegove Rane radove). Koristila se obilno metodama kritičke teorije koju su frankfurtovci utemeljili a mnogi potonji filozofi marksovske orijentacije na Zapadu razvili i unaprijedili. Rado i često se pozivala na stajališta H. Lefebvrea (Urbana revolucija) i E. Blocha (Princip nada). S druge strane, zahvaljujući svojem izoštrenom i nepotkupljivom kritičkom osjećaju, A. Pasinović se oslanjala i na Gastona Bachelarda (Poetika prostora), jer joj je on bolje od ikoga toga vremena ilustrirao stanja slobode, neposrednosti i sreće, kao i na studije Paula Valéryja o umjetnosti i arhitekturi. Dakako, ovih nekoliko imena ni izbliza ne zaokružuju stvarni krug interesa i autora, kako stranih tako i domaćih, kojima je A. Pasinović bila zaokupljena. Tek opsežniji istraživački studij života i rada A. Pasinović mogao bi dati objektivan i cjelovit uvid u njezine intelektualne, idejne i teorijske preokupacije.

Radi razumijevanja ali i rekonstrukcije kritičarskoga postupka A. Pasinović, navest ćemo ključna stajališta iz spomenutoga testamentarnog teksta u 349. broju Oka.

Najprije o poimanju djelatnosti arhitekture: »Razvojem arhitektonskog oblikovanja prostora mijenja se i civilizacija, a samim time i čovjek u njoj. Na taj način uloga arhitekture u cjelini dobiva novu dimenziju i pravi značaj. Upravo zbog te činjenice, odgovornost arhitekta je ogromna, to prije što njegova djela žive i sutra sa generacijama koje dolaze. Ne umanjujući niukoliko značajnu ulogu ostalih umjetničkih djelatnosti, može se reći da, u odnosu na arhitektonsko stvaranje, ipak postoji velika razlika u odgovornostima. Ako npr. jedno muzičko djelo na svojoj premijeri doživi neuspjeh, teško da će se ponovo izvoditi, ako ne uspije neki film, vrlo kratko će se održati na repertoaru, ako neko književno djelo (roman ili sl.) ne dobije afirmativnu kritiku ili ako nema vrijednosti, u pravilu, neće biti štampano njegovo drugo izdanje.

Arhitektonsko djelo, međutim, htjeli mi to ili ne, traje čitave decenije. Ono je stalno prisutno, živi sa nizom generacija, djeluje na ljude, odgaja njihov ukus i formira njihov estetski kriterij. To su razlozi za posebno veliku odgovornost arhitekture a, imajući u vidu da se u realizaciju tih arhitektonskih zamisli ulažu i ogromna društvena sredstva, ova odgovornost dobiva još jednu dimenziju u svojoj težini. Stvaranje ambijenta za čovjeka, oduvijek je predstavljalo jedan od najodgovornijih ali ujedno i najuzvišenijih poziva. Danas (u drugoj polovici 20. stoljeća, ali i danas, na početku 21. stoljeća. op. N. M.), upravo zbog te činjenice, značajni arhitektonski problemi sve češće iniciraju i potiču na djelovanje mnoge faktore ostalih umjetničkih djelatnosti... Oblikovanje materijalne sredine i oblast vizualne kulture traže prikladnu tribinu za izmjenu misli u tom zbivanju, traže ocjenu i valorizaciju. No, upravo to važno polje stvaralačkog rada ostalo je po strani od umjetničke i društvene kritike.«

Dakako, postavljalo se i postavlja se pitanje: Zašto ne postoji institucionalizirana redovita arhitektonska kritika, te zašto ne egzistira zanimanje arhitektonski kritičar, odnosno profesionalni kritičar arhitekture?

U naznačenom tekstu odgovor (jedan od mogućih) na to pitanje glasi: »Kritika u arhitekturi svodi se uglavnom na amaterski rad. Uzgred rečeno, kad bi se netko od arhitekata želio da bavi kritikom kao jedinim zanimanjem, bio bi sigurno najslabije plaćeni čovjek među arhitektima. U današnjim uslovima nije prihvatljivo bavljenje arhitektonskom kritikom kao jedinim zanimanjem. Sigurno je, međutim, da taj materijalni faktor nije ili bar nije jedini razlog nepostojanja instituirane redovne arhitektonske kritike i njenog nosioca, arhitektonskog kritičara. Razlozi su mnogostruki.

Dalje, arhitekti, kao po pravilu, nikad ne prihvataju kritiku svoga djela, ukoliko ona nije afirmativna, te veoma brzo reaguju nastojeći da dokažu (pogotovo ako je pisac kritike arhitekt koji ne projektira) da autor kritike ne bi znao ništa slično da isprojektuje i da realizuje. Na taj način autor arhitektonskog djela diskvalifikuje svog kritičara negirajući mu svako pravo na arhitektonsku kritiku.«

Očito se slažući sa sarajevskim arhitektom, prof. Fincijem, Antoaneta Pasinović zauzimala se za sljedeće zadaće arhitektonske kritike:

a) Arhitektonska kritika nikako ne bi smjela biti samo puko bilježenje arhitektonskih djela, što ona najčešće jest. Ona treba biti stvaralačka disciplina koja će objektivno ocijeniti vrijednost djela, te ispitati arhitektonsko djelo sa stajališta njegove vrijednosti i značenja. »Ona treba« — stoji u tekstu — »da nauči ljude da vide i upoznaju vrijednost arhitektonskog djela, da ih uči da razlikuju vrijednosti koje su trajne i koje ostaju, od onih koje su pomodne i koje brzo prolaze.«

b) Arhitektonska kritika je usko vezana uz osobnost kritičara i uz odnos kritičar-arhitekt. »Arhitektonski kritičar i arhitekt-projektant imaju u stvari jednake interese ili bi bar trebalo da imaju, a to je rad na djelovanju i potpomaganju kvalitetne savremene arhitekture. S tim u vezi zadatak kritičara nije samo da potcrtava nedostatke nego, u prvom redu, da upozna arhitekte sa razvojem teorije i prakse arhitekture, sa radom drugih arhitekata i arhitektonskim ostvarenjima i da preko analize projekta i realizacije pomaže stvaralačkom radu arhitekata.«

c) Arhitektonska kritika je od velikog ideološkog značenja, ali i političke odgovornosti. »Zbog toga ona ne bi smjela da se interesira samo za određene i specifične objekte — objekte unikate, koji impresioniraju i emocionalno djeluju, a koji su obično građeni pod posebnim uslovima. Postoji vrlo veliki broj objekata i arhitektonskih ostvarenja koji zahtijevaju ocjenu kritike, bez obzira koliko nam se dopadaju ili ne, i koliko nas impresioniraju... Kritika bi zapravo više trebala da se zanima za onu masovnu izgradnju, odnosno za onu vrstu arhitektonskog stvaralaštva koja čini fizionomiju svakog grada, koja nas okružuje i formira našu životnu sredinu, a samim time formira i ljude.«

d) Svaki bi arhitekt ozbiljnije shvatio značenje društvene uloge koju obavlja kada bi arhitektura bila podvrgnuta istoj takvoj društvenoj, javnoj kritici. Dakako, pri tome treba imati dovoljno sluha kako bi kritika bila poticajna, a ne obratno. »Kritika ne smije da povrijedi estetsku-humanu specifičnost umjetničkog djela, jer umjetnost je u svojoj biti univerzalna i humana. A umjetnička kritika, bez obzira na sredinu i društveno uređenje, bori se za humanizaciju čovjekovog života jedino putem približavanja umjetničkog djela čovjeku-primaocu.«

Te temeljne zadaće i visoko podignuti ciljevi arhitektonske kritike navode na zaključak kako »nije dovoljno arhitektonske kritičare regrutirati iz redova arhitekata, nego da je potrebno uključiti što širi spektar zanimanja društvenih i kulturnih radnika, a prije svega sociologe, filozofe, estetičare, književnike, likovne umjetnike i sve one čija je misao okrenuta ka budućnosti«.

Na koncu, i prof. Finci i Antoaneta Pasinović, a evo i mi možemo poentirati na sljedeći način: »Nedovoljna zastupljenost umjetničke kritike u jednoj sredini ili jednom društvu, znači pomanjkanje svijesti o sebi i gubitak interesa za istinske vrijednosti ljudskog duha. Za sâmo umjetničko stvaralaštvo, posebno za arhitekturu, pomanjkanje istinske kritike sigurno pridonosi stihijnosti i stvaralačkom lutanju. Naravno, mogući su nesporazumi na relaciji umjetnička kritika — umjetničko djelo, ali istinska umjetnička vrijednost će konačno, prije ili poslije, dobiti svoju potvrdu u umjetničkoj kritici, a to je ono što se može smatrati pravim smislom njenog postojanja u svijetu. Umjetnička kritika je za umjetnost, a prema tome i za arhitekturu, neophodna kao neka vrsta estetske i moralne svijesti. Sa sigurnošću možemo zaključiti da kritika ni u jednom društvu ne može biti nepotrebna, a najmanje u našem.«

Takva djelomična analiza ni izdaleka ne može zadovoljiti potrebu svestrane prosudbe teorijsko-kritičkoga opusa Antoanete Pasinović. Zato smo bili veoma zadovoljni kad smo ugledali jednu (za sad i jedinu) knjigu s radovima najznačajnije hrvatske arhitektonske kritičarke. Već spominjana knjiga priređivačice Sandre Križić Roban, međutim, pokazuje određene slabosti.

Prvo, jer pretendira da svojom koncepcijom »pokrije« cjelokupan teorijski, publicistički i kritičarski opus A. Pasinović a u tome tek djelomično uspijeva. Sama priređivačica navodi (str. 423) kako joj nije bila dostupna ostavština pohranjena u Muzeju grada Zagreba. Jednako tako nisu istražene ni sve publikacije u kojima je A. Pasinović surađivala (Vjesnik u srijedu, primjerice), kao ni arhive elektroničkih medija (u prvom redu radijske).

Druga je slabost što nije ni pokušano (mukotrpno i zahtjevno, priznajem) istraživanje načina života i rada, mišljenja i djelovanja Antoanete Pasinović, respective vremena u kojem je živjela, odnosno društvenoga, kulturnoga i arhitektonskoga života u Hrvatskoj i Jugoslaviji druge polovice 20. stoljeća. Bez te pozadine, u njezinim tekstovima se tek tu i tamo uspijeva proniknuti kroz mrak prošloga vremena do autoričine zbilje. Lišeni te pozadine, svi njezini tekstovi lebde u svojevrsnom vakuumu. A bez povijesnoga uvida ni jednu arhitekturu nije moguće stvarno upoznati i razumjeti. Primjerice, onaj sudbonosni tekst iz 1963. godine (sudbonosan za njezin daljnji život i karijeru) studentice Antoanete Pasinović o Željpohovoj zgradi na Trgu maršala Tita u Zagrebu malo tko danas razumije bez dossiera o tome nesretnom slučaju u razvoju grada Zagreba. Kao što, uza sav napor, ne možemo do kraja razumjeti što je Sandra Križić Roban htjela kazati ovom rečenicom iz svojega uvodnoga teksta: »Slijedimo li trag što ga je ostavila njena kritika, ukazat će nam se slika prostora i vremena u kojem se slučajnim slijedom sretnih okolnosti događaju pozitivni civilizacijsko-uljudbeni pomaci.«. Ono što je Antoaneta Pasinović — pišući svoje tekstove, postavljajući izložbe, organizirajući manifestacije upozorenja, prosvjeda ili potpore — podrazumijevala, danas je potrebno pomno rekonstruirati. Ni mi koji smo ju poznavali, koji smo živjeli u njezino i naše vrijeme, u našem zajedničkom prostoru, nismo do kraja vjerodostojni kao svjedoci. Štošta se zaboravi, ne osvijesti, zagubi, izostavi...

Upravo zbog vjerodostojnosti, istinoljubivosti i objektivnosti tumačenja i interpretacije vremena, s druge pak strane, zaintrigirala nas je jedna rečenica iz predgovora povjesničarke umjetnosti Željke Čorak: »Antoaneta, Antoaneta, koliko je lakše bilo boriti se s ideologijama nego s kapitalom« (str. 12). Ta se rečenica može razumjeti na nekoliko načina. Kao a) sjetni (nujni, kako su pisali stari hrvatski pisci) uzdah za prošlim vremenom; b) (samo)prijekorni uzvik osvještenja; c) upozoriteljska opomena kolegama da ne zatvaraju oči i ne vjeruju propagandističkim trikovima kapitala i njegovih ideologa; d) samooptužba jer je i sama pridonijela razaralačkom pohodu kapitala (ideološkom i političkom nespremnošću, naivnošću i improvizacijama, poput većine hrvatskih intelektualaca) povjerovavši u tobožnje ideale partitokratske demokracije; e) očajnički glas nemoćnoga pojedinca nad nezapamćenim i ničim ograničenim devastacijama prostora, uzurpacijama zajedničkoga dobra, pljačkom i uništavanjem baštine, onečišćenjem prirode, nagrđivanjem krajolikâ i naseljâ uzduž i poprijeko Hrvatske kako na kraju 20. tako i na početku 21. stoljeća.

No Antoaneta Pasinović nije bila naivna, unatoč svojoj boemštini i, pokoji put, jesenjinovski razbarušenoj pozi ili gesti, stavu ili frazi. Naprotiv! O ulozi investitora imala je sasvim jasno stajalište. Od slučaja do slučaja upozoravala je kako je struka, kako je znanost i teorija, autorska imaginacija i sloboda arhitekata u velikoj opasnosti zbog miješanja investitora u stvari struke ili zbog prevladavanja pojedinačnih interesa nad općim interesima. Njezin kritički osjećaj, individualna skepsa i socijalni instinkt, svi zajedno i podjednako, nepogrešivo su je upozoravali kad stvari nisu bile dobre i kretale se prema nepovoljnom ishodu. Na žalost, takvih je slučajeva bilo prilično. Neka od njezinih upozorenja — kako se pokazuje protokom vremena — na »grado-i-zgrado-zločine«, uništavanje Dalmacije turistifikacijom i industrijalizacijom, devastiranje baštine i prirode u Zagrebu i nekim drugim gradovima kontinentalne Hrvatske (uz pohvale uspjelim primjerima zaštite i obnove, kao u slučaju Čakovca) bile su fundamentalna studijska istraživanja trendova razvoja arhitekture u tzv. postmoderno doba u koji razvoj ona nije imala povjerenja. Na tom temelju, koji je udarila A. Pasinović, trebalo je nastaviti daljnji kritički studij stanja arhitekture i urbanizma u nas. Još nije kasno.!

A što se tiče Antoanete Pasinović, želimo ovim hommageom podsjetiti na njezin život i rad te joj odati počast. Ne plediramo za to da joj se podižu spomenici ili da se njezinim imenom krsti neka ulica ili trg. Vrijeme je već podignulo spomenik Antoaneti Pasinović trajniji od bilo koje kamene skulpture. Jedino što bi se moglo — u interesu poticanja i napretka arhitektonske kritike — a to je napokon osnovati onu davno namišljenu hrvatsku udrugu kritičara arhitekture i ustanoviti kakvu nagradu za kritičare koja bi nosila ime Antoanete Pasinović.

1 Tekst Što rasvijetliti u arhitektonskoj kritici? uvršten je u već spomenutu knjigu izabranih tekstova A. Pasinović Izazov mišljenja o prostornom jedinstvu (str. 230–234), što on po svom programatskom i testamentarnom značaju i zaslužuje. Međutim, tekstu je pridan pogrešan označitelj kada se na str. 24, u bilješci br. 9, kaže: »Antoaneta Pasinović je spomenula u svom posljednjem objavljenom članku...« (istaknuo N. M.) očito ciljajući na navedeni članak. Objasnili smo netom da je taj tekst A. Pasinović priredila po tezama prof. Fincija. Nažalost, u ovom trenutku (bez svestranog istraživanja) nemamo mogućnost uvida u originalni Fincijev tekst kako bismo mogli razabrati koliko je i kako A. Pasinović »obradila« izvornik i tako priredila tekst iz Oka. Upozoravamo sve buduće istraživače djela, misli i života A. Pasinović na našu gornju interpretaciju i oprez prilikom korištenja toga teksta.