HRVATI U TRSTU

HRVATI U TRSTU

Šimun Jurišić

U povijesti grada mnogi naši ljudi zauzimali su istaknuto mjesto u umjetničkom, kulturnom, vjerskom, trgovačkom i političkom životu. Prilog o Hrvatima u Trstu pripremio je kulturni i književni povjesničar Šimun Jurišić, nastavnik na zadarskom sveučilištu. Ilustrirano slikama Trsta s početka 20. stoljeća.

U crkvenoj hijerarhiji Trsta najviše je mjesto zauzeo biskup Juraj Dobrila (1812–1882), koji je umro u Trstu. Bijaše preporoditelj i političar. Godine 1842. doktorirao je teologiju u Beču a počeo je djelovati u Trstu obnašajući razne dužnosti: bio je kapelan, njemački propovjednik, profesor i ravnatelj (1849–1854) biskupskog sjemeništa, a 1854. postao je kanonik i župnik katedrale sv. Justa. Godine 1857. izabran je za porečko-pulskog biskupa i tu je dužnost obnašao oko 17 godina. Godine 1875. premješten je za biskupa tršćansko-koparskog. Bio je prvi i jedini našijenac koji je biskupovao u Trstu. Da nije zaboravljen ili da nije potpuno zaboravljen, svjedoči i njegova slika na novčanici od 10 kuna.

Kao svećenik i biskup Dobrila je poticao i njegovao pastoralni, humanitarni i domoljubni rad. Tako je razvio veliku djelatnost kada je 1855. gradom vladala kuga. Prihvatio je ideje ilirskog pokreta, a politički se prvi put javno izjasnio godine 1848. kada je postao član Slavjanskog društva u Trstu. Pokrenuo je list Naša sloga kojemu je prvih desetak godina (Trst, 1870–1881) bio urednik svećenik Ante Karabaić. Uredništvo lista Naša sloga najviše vremena je djelovalo u Istri, a list je imao važnu ulogu u buđenju i njegovanju rodoljubne svijesti u tom dijelu Hrvatske. Izlazio je do kraja 1915. i u njemu je Dobrila objavljivao članke uglavnom anonimno.

U Trstu je godine 1854. tiskano prvo izdanje Dobrilina molitvenika Otče, budi volja Tvoja, koji je do 1980. doživio 20 izdanja. Za đačke stipendije biskup je potrošio ili oporučno ostavio više od 100 tisuća forinta, a 50 tisuća forinta ostavio je za siromašne seljake. Značajan je i Dobrilin rad u Istri.

Kad sam u Trstu i obiđem katedralu u kojoj je stolovao naš biskup, navratim u Gradski muzej za povijest i umjetnost koji je blizu katedrale (Via cattedrale 15). Na trenutak se sjetim povijesti zgrade u kojoj je muzej. Prije godine 1913. u zgradi je bio oko 30 godina konvikt, i to biskupski konvikt ili zavod za mladiće koji su se primali u sjemenište. Zavod je ustanovio godine 1883. biskup Ivan Glavina. Kupio je tu kuću novcem koji je ostavio biskup Dobrila (140 tisuća kruna). U zavodu su živjeli uglavnom slovenski i hrvatski mladići. Talijanskim iredentistima smetao je taj zavod, pa ga je pod njihovim pritiskom biskup Andrej Karlin morao prodati gradu. A kad je grad pripao Italiji, biskup Karlin morao ga je napustiti i otići u Sloveniju.

A i biskup Fogar (1923–1936), Talijan, morao je napustiti svoj položaj, kao što čitamo na medaljonu koji visi od godine 1982. ispod slike koja prikazuje mučenje sv. Justa u katedrali. Na talijanskom jeziku piše da se na taj korak odlučio jer nije htio raditi protiv svoje pastirske savjesti. Naime, ljubio je sve vjernike, bez obzira na narodnost. Kad smo već kod crkvenih dostojanstvenika i velikodostojanstvenika, možemo spomenuti da je u Hrvatskoj rođen današnji tršćanski biskup mons. Eugenio Rafignani (rođen je u Puli) i prepozit tršćanskoga kaptola kanonik Mario Cosulich (Kozulić). Važnu ulogu u Trstu imao je i svećenik prof. Matko Mandić. O njemu će biti detaljno govora u poglavlju o dnevniku Balkan koji je izlazio u Trstu.

Od hrvatskih umjetnika koji su živjeli i radili u Trstu na prvom je mjestu kipar realističkog usmjerenja Ivan Rendić (1849–1932). Živio je i radio u tom gradu oko četrdeset godina. U grad je došao u ljeto 1865. i do jeseni 1866. dobio je prvu poduku u crtanju i kiparstvu. Od godine 1881. do 1921. (s prekidima od oko četiri godine) radio je u Trstu. Najduže je živio u ulici Domenico Rossetti, na br. 11, i to u prizemlju.

Najviše djela velikana hrvatskoga kiparstva ostalo je na tršćanskim grobljima, ukupno 13 spomenika i mauzoleja. Posebno je cijenjen njegov nadgrobni spomenik obitelji Colombis na groblju sv. Ane. Na njemu je poznata Meditacija, koja je komponirana trodimenzionalno, pa dopušta pogled sa svake strane. Predstavlja glavu i ženski poluakt, koljeno je prekriveno bogatom draperijom. Spomenik je u bronci i nastao je oko 1908.

Ivan Rendić izlagao je samostalno u Trstu godine 1887, i 1897. Izradio je alegorijske likove: Um na zgradi austrijskog Lloyda i Milosrđe na zgradi Assicurazioni generali. Njegov veliki Jubilarni spomenik Trstu uništili su fašisti.

Projektirao je vilu Antonija Jakića (Jakica) u orijentalnom slogu (1896) u Viale Miramare br. 299. Na ulazu u vilu nacrtao je dekorativne zidne slike na temu ilirskog pokreta poznati slikar Paško Vučetić (Split 1971 — Beograd 1925), koji je studirao slikarstvo u Trstu i Veneciji.

Naši likovni umjetnici, osim Ivana Rendića, živjeli su u Trstu kratko i Trst su umjetnički, likovno, fiksirali rijetko, vrlo rijetko. Slikar Bruno Bulić (Trst 1903 — Zagreb 1990) završio je u rodnom gradu njemačku realnu gimnaziju (1917–1920) i Višu obrtnu školu za dekorativnu umjetnost (1920–1924). Očev prijatelj, kipar Ivan Rendić, davao mu je poduke iz crtanja po modelu i razvijao je u njega sklonost prema umjetnosti. Česti posjeti muzeju Revoltella pobudili su mu želju za slikanjem. U hrvatskom slikarstvu zauzeo je ugledno mjesto kao slikar portreta i mrtve prirode, a vrlo malo je obrađivao tršćanske motive i teme.

Evo kako je Bruno Bulić u sastavku Moja rodna kuća (1979) prikazao »svoju ulicu«:

»Ulica Belvedere u Trstu tada je bila vrlo značajna — žila kucavica grada. Prozvali su je tako, jer se prema sjeverozapadu postupice uzdizala do prilične visine i tako dozvoljavala lijepi i daleki vidik, ali naravno samo iz visokih kuća; ona sama jedva da je mogla uživati u svom imenu, jer su joj novogradnjama zatvorili jedini zapadni vidik. Bila je oko jedan kilometar duga. U sredini su bile tračnice konjskog tramvaja, koje su je dijelile ne samo urbanistički, nego i društveno. Lijeva strana s parnim brojevima bila je rezervirana samo za bolju čeljad, a desna s neparnim za one ostale.«

Bruno Bulić rođen je u ulici Belvedere na broju 39, »baš nasuprot palači baruna Castelli«. »U prizemlju se nalazila gostionica moga oca ’Al buon amico’, a poviše nje na prvom katu bio je naš trosobni stan«, a rođen je u »kuhinji te naše gostionice«. Bulić spominje i škotsku prezbiterijansku crkvu u ulici Belvedere.

Od naših književnika koji su živjeli u Trstu spomenut ćemo Dragu Ivaniševića (Trst 1907 — Zagreb 1981), književnika i prevoditelja. Živio je u rodnom gradu oko devet godina. Nije bio briljantan učenik u prva tri razreda osnovne škole koju je učio na talijanskom jeziku. U isto doba pohađao je tečaj našeg jezika i slovenskog jezika u Narodnom domu. Zatim slijedi dvogodišnje pjesnikovo izbivanje iz rodnoga grada zbog očevih vojnih obveza u Zenici. Od jeseni 1918. ponovno je u Trstu i ostao je zajedno s roditeljima do sloma Austro-Ugarske Monarhije. Upisao je gimnaziju na Piazza Lipsia iz koje se išlo u akademiju za pomorske kadete.

Otac Drage Ivaniševića držao je u Trstu krčmu Bosna, a poslije toga krčmu Africa. Naš pjesnik je posjećivao knjižaru i antikvarijat koji je držao slavni tršćanski i talijanski pjesnik Umberto Saba. Ivanišević ga spominje u pjesmi Stari pisnik i sjeća se dara kojim ga je on podario: naranče. U samo nekoliko pjesama evocirao je Trst i njegove ljude. U pjesme s tršćanskom temom ide i pjesma u prozi Tonina iz treštinskega Geta. U njoj se sjeća i prisjeća prostitutke Tonine i njezinih mekih i bijelih ruku. Ne može zaboraviti njezin glas.

Ostanimo još u krugu umjetnosti i umjetnika, zato ćemo kazati riječ-dvije o kazalištu i glazbi.

Prvi splitski profesionalni kazališni glumac Mate Bonačić (Split 1871 — Split 1938) u Trstu je doživio veliko priznanje. Milutin Cihlar Nehajev, autor klasičnog romana Bijeg, u dnevniku Balkan 23. XII. 1907. zabilježio je: »Čudim se da mu u Zagrebu nisu dali debutovati«. Pokazano je da ima »velikog glumačkog talenta«. A sve je počelo s Bonačićevim gostovanjem u Trstu. Glumio je Viskina, gostovao je u toj ulozi, u predstavi Srđana Tucića Truli dom koju su izvodili Slovenci u svojem Dramatskom društvu u Narodnom domu oko 20. prosinca 1907.

U tršćanskoj operi pjevalo je desetak i više Hrvata kao solisti ili kao članovi zbora. Među njima je svakako najpoznatiji Noje Matošić, zacijelo najbolji operni pjevač kojeg je dao Split. Ester Mazzoleni je iz poznate glazbene obitelji Mazzoleni, rođena je u Šibeniku, a glazbenu karijeru je postigla u Italiji. Pjevali su i godine 1907. kad ih je čuo skladatelj Antun Dobronić i hvalio te pohvalio u članku koji je tiskao u Balkanu 13. 11. 1907.

Skladatelj Josip Mandić (Trst 1883 — Prag 1959) prikazan je u našim leksikonima i enciklopedijama, ali tri njegove opere nisu izvođene u profesionalnim kazalištima u Hrvatskoj. Po zanimanju je bio doktor prava i odvjetnik, najduže u Pragu, oko četrdeset godina. U rodnom gradu godine 1903. napisao je operu Petar Svačića odlomke iz te opere izveli su koncertno članovi glazbene grupe društva Dalmatinski skup u Trstu iste godine. Izvedba je dana u tršćanskom kazalištu Rosetti. Praizvedba opere bila je 12. 1. 1904. u Ljubljani, u Slovenskom narodnom kazalištu.

Libreto za operu Petar Svačićnapisao je Mandićev kolega, odvjetnik dr. Karlo (Drago) Lukež, koji je bio vrlo aktivan u kulturnom životu Hrvata u Trstu. Bio je jedan od urednika lista Jadran (1903–1904) i jedan od utemeljitelja 1908. Jadrana — »društva za mornare i radnike« u Trstu. Ovaj publicist i pjesnik rođen je u Pićanu 4. 11. 1869. a kao odvjetnik je radio u Trstu i Lovranu.

Novinarstvo nije književnost ili umjetnost, ali ponekad se isprepliću te tri »vještine«, ili se pak u jednoj osobi može naći novinar i književnik. Posebno je poglavlje naša publicistika i novinarstvo u Trstu. O dnevniku Balkan bit će još riječi, detaljnije i opširnije osvrnut ću se na taj dnevnik jer on to zaslužuje.

Prema istraživanjima dr. Marka Šare iz Trsta, u gradu je izlazilo oko 20 hrvatskih listova i časopisa. Neka bude spomenut tjednik Jadran zbog Ivana Androvića i njegovih zasluga.

Ivan Andrović (Skradin 1876 — Zagreb 1954), publicist i leksikograf, završio je talijansku gimnaziju u Zadru. Godine 1903–1904. uređivao je u Trstu tjednik Jadran koji je izlazio na hrvatskom i talijanskom jeziku. Znao je svjetske jezike i mnogo je putovao po Europi i po Sjedinjenim Američkim Državama. Napisao je oko četrdeset knjiga i knjižica na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku iz jezikoslovlja, književnosti, povijesti, sociologije, religije i prava. Pisao je i rječnike. Pučki je izložio Pakao iz Danteove Komedije (Trst 1920). U rukopisu mu je ostao, između ostalog, rječnik Božanstvene komedije. Dva izdanja doživjele su njegove Studije o Božanstvenoj komediji (1902. i 1905). Za vrijeme Prvog svjetskog rata u Trstu je publicirao četiri knjige na njemačkom jeziku.

Dnevnik Balkan, prvi i jedini hrvatski dnevnik u Trstu, izlazio je osam mjeseci, od 1. rujna 1907. do 30. travnja 1908. Izašlo je ukupno 199 brojeva, vlasnik i izdavatelj bio je prof. Matko Mandić.

Dnevnik je izlazio na dva lista ili četiri stranice srednjeg formata a prilozi redovito nisu bili potpisani. Književnik Milutin Cihlar Nehajev i koji još suradnik neredovito su potpisivani. U listu je bilo desetak stalnih rubrika i nekoliko povremenih. Na prvoj stranici bio je veći politički članak ili komentar te podlistak, kao npr. Nešto o mlieku. Na toj stranici objavljeni su i ulomci iz dva poznata djela: Veli Jože Vladimira Nazora i Igrač F. M. Dostojevskog.

Na drugoj stranici dnevnika Balkan bila je rubrika Iz Trsta i okolice, kao i još neke rubrike. U toj rubrici izašlo je dosta vijesti o Hrvatima u Trstu. Inače list nije krio svoju slavensku orijentaciju. Imao je stalnu rubriku Slavenski jug, te izvrsnu suradnju sa Slovencima u Trstu.

Za vrijeme izlaženja list je najviše redaka dao gostovanju Markovićeve trupe Hrvatsko primorsko kazalište u Trstu od 5. do 12. I. 1908, zatim 25. obljetnici rada u Trstu prof. Matka Mandića u siječnju 1908. List je pažljivo pratio osnutak i rad društva Jadran u Trstu, koje je utemeljeno u veljači 1908. Prvo je list 21. I. 1908. donio u prvoj stranici Pravila društva Jadran, društva za pomorce i radnike u Trstu.

List je donio vijesti iz društva Dalmatinski skup, društva koje drži »na okupu našu inteligenciju ovoga grada« i koje je osnovao dr. Drago Lukež »prije pet godina«. Isto tako pisao je o javnim predavanjima Narodne radničke organizacije koja je osnovana u drugoj polovici 1907. u Trstu. Predsjednik je bio dr. Josip Mandić.

List je pisao i o nesimpatijama nekih talijanskih stanovnika i novina prema Hrvatima i Slavenima uopće prigodom nekih ispada, npr. bacanje blata na ploču Slavenske knjižare u Trstu.

Balkan je izvješćivao o srbijanskoj politici, o kulturnim događajima u Beogradu i sl., ali nije donosio vijesti iz Srpske pravoslavne crkve i crkvene općine u Trstu. Iako je vlasnik i izdavač lista bio katolički svećenik, o vjerskom životu naših katolika u gradu ima vrlo malo podataka.

Ono što je do danas pisano i napisano o radu M. Mandića u Trstu nije dovoljno. Iako je dobio knjigu ili knjižicu (ima 54 str.) u njoj je samo jedna rečenica o dnevniku Balkan. Naime, Viktor Car Emin u knjižici Matko Mandić. Osvrt na njegov život i rad (Samobor 1938) na str. 32 lakonski je zapisao: »Još je pokrenuo i prvi hrvatski dnevnik u Trstu: ’Balkan’, koji iako nije bio duga života, iziskivao je mnogo truda i glavobolje.« Čak nije naveo godine izlaska Balkana.

U svojem feljtonu, jer je to ipak Careva knjižica o Mandiću, dao je vrlo slikovito (Car je ipak književnik!) neke pojedinosti o »istarskom konzulu« u Trstu:

»U Trstu, sijelu c. kr. Namjesništva, nalazili su se i najviši zemaljski uredi, pa je tako i narod iz svih strana Istre bio upućen na taj grad. Što je najgore, činovnici su u tim uredima govorili samo njemački ili talijanski, a vrlo rijetko bijahu oni, što su poznavali i naš jezik. Zamislite, kako je bilo našem siromašnom seljaku, kad bi, recimo po prvi put stupio pred ta strana, u najviše slučajeva prema njemu nimalo prijateljski nastrojena lica! Tek poslije, kad bi naš seljak saznao, da ima tamo u nekoj ulici Torrente (poslije Farnetto) — u nekoj tijesnoj sobici jedno široko srce, uvijek gotovo da ga čuje i da mu pomogne, tek tada počeo je i naš istarski seljak s nešto više hrabrosti da polazi u onaj veliki grad. Dolazili su k Mandiću ljudi ne samo da traže intervencije za razne svoje molbe i žalbe, već i za upute i savjete, koje su oni rado slušali i slijedili. On je sve to činio, dakako, besplatno, a kako je tih ’stranaka’ vremenom bivalo sve više i više, bilo je dana, kad nije znao — kako je ono sam govorio — kud bi glavom. Ta njegova požrtvovna služba pribavila mu je naslov ’istarskog (i hrvatskog) konzula...«.

Da jedna zajednica (u ovom slučaju hrvatska) opstane u jednom stranom gradu ili u gradu u kojem je u »manjini«, potrebno je više stvari, da ispunjava više uvjeta. Na prvom su mjestu škole i učenje materinjeg jezika, zatim društva, novine, časopisi i dr.

Iz novina smo doznali da je 6. ožujka 1914. osnovana hrvatska škola u gradu. Samo nekoliko mjeseci prije toga, potkraj 1913, novine su javile da je osnovano Hrvatsko školsko društvo koje će voditi brigu o budućim hrvatskim školama u gradu i pokrajini.

Nema dvojbe da se hrvatski jezik pod raznim nazivima (kao ilirski jezik i sl.) učio barem u dvije tršćanske škole. Tako je 1847–48. u Nautičko-trgovačkoj akademiji bio nastavnik »ilirskog jezika« Jakov Ćudina (Chiudina; Filip-Jakov 1826 — Split 1900), publicist, povjesničar i prevoditelj. Gimnaziju je završio u Splitu, a studij prava s doktoratom u Italiji. Najveći dio života proveo je u Splitu, gdje je bio javni bilježnik. Objavio je više od sto radova iz narodne prošlosti, kulturne baštine, povijesti književnosti i statutarnog prava.

Godine 1878. objavio je Ćudina u Firenci u dva sveska knjigu Canti del popolo Slavo (Slavenske pjesme) koja sadržava prijevode narodnih pjesama, odlomke iz Gorskog vijenca te Preradovićevih i Sundečićevih pjesama. O Sundečiću je objavio knjigu na talijanskom jeziku u Trstu (1882). Na talijanskom jeziku objavio je oko 15 knjiga i knjižica, najviše u Splitu.

Više od četvrt stoljeća (1931–1958) predavao je naš jezik Umberto Urbani (Kopar 1888 — Trst 1967) na Trgovačkoj višoj školi Revoltella koja je prerasla u Ekonomski i trgovački fakultet u Trstu. Urbani se prvo prezivao Urbanez. Studij teologije ja završio u Dubrovniku i bio zaređen za svećenika 1911. kao član franjevačkog reda. Svećenički poziv je napustio 1913, a 1922. postao je član fašističke stranke. Nakon 1945. javno je i prijateljski nastupao prema južnoslavenskim narodima. Dugo je živio u Trstu, mnogo je pisao i prevodio. Njegov talijanski zbornik Jugoslavenski pisci u dva dijela (Trst 1927. i Zadar 1936) donosi prijevode i članke o piscima.

Filozofski fakultet u Trstu osnovan je 1943. Duga je tradicija katedre koja je u početku nosila naziv Lingua e letteratura serbocroata. Među nastavnicima na toj fakultetskoj katedri bio je i akademik Ivo Frangeš (1987–1991), koji je rođen u Trstu 1920. Sad je na toj katedri dr. Marija Mitrović kao redovita profesorica.

II.

Trebat će jednoga dana popisati sva hrvatska društva koja su djelovala u Trstu, barem na temelju novina i časopisa ako već nemamo arhivsku građu ili je nemamo u cijelosti. Za sada možemo pretpostaviti da je sve počelo sa Slavenskim društvom (Slavjansko društvo, Slavjanski zbor, 1848–1849), koje je prvo slavensko društvo u gradu. Zalagalo se za jednakost svih naroda u Carevini, za slavensku uzajamnost i za školovanje na vlastitom jeziku. Društvo je imalo 336 domaćih i 130 vanjskih članova, najviše Slovenaca, zatim Hrvata, Srba, Čeha i Poljaka. Glasilo društva bilo je Slavjanski rodoljub (1849).

Slavjanska čitaonica (Slovanska čitalnica; 1861–1920) imala je obrazovnu i kulturnu zadaću, te je zastupala slavenske interese, interese Sovenaca, Hrvata, Srba i Čeha. Osnivala je čitaonice u okolici Trsta, u Rojanu, Sv. Ivanu, Barkaroli i dr. Iz nje je nastalo političko društvo Edinost 1874. Bila je prva slavenska knjižnica i posuđivala je knjige na svjetskim i slavenskim jezicima. Godine 1904. dobila je prostor u Narodnom domu. Prije Prvog svjetskog rata izdavala je glasilo Društveni glasnik. Sudjelovala je i u osnivanju društva u Trstu: Češka beseda, Srpska čitaonica, Dalmatinski skup. Njezine glavne zadatke 1947. preuzela je Narodna in študijska knjižnica u Trstu, Via S. Francesco 20).

Oko 1908. Ruski kružok održavao je tečajeve ruskog, češkog i hrvatskog jezika.

Ako je suditi po novinama (dakako mjerodavnija bi bila arhiva do koje na žalost nisam došao), najaktivnije hrvatsko društvo bio je Dalmatinski skup utemeljen 1900. Bit će da je djelovao do kraja Prvog svjetskog rata. Društvo je imalo sjedište, barem nekoliko godina, u Via della sanita 16, I. kat, a 1907, u novinama se spominje njegova plesna škola za djecu, tamburaški zbor, pjevački zbor, dramska grupa. U novinama nisam našao mnogo podataka o Hrvatskom društvu Strossmayer (Circolo croato Strossmayer), a o društvu Jadran već je bilo govora, kao i o Narodnoj radničkoj organizaciji.

Podružnica Matice hrvatske (Matrix Croatica) utemeljena je u Trst 1991, prvo pod nazivom Comitatio pro Croazia, i od prvog dana do danas na njezinu je čelu poslovni čovjek i kulturni radnik Ivan Vekić. Matica je organizirala niz predavanja i savjetovanja, često u suradnji sa Sveučilištem u Trstu. Tiskala je nekoliko knjiga, sama ili s nekim drugim izdavačem. Tako je tiskala knjigu Paola Frusca Genocid na Balkanu u ime Velike Srbije (1997).

Zajednica Hrvata (Comunitŕ Croata) službeno je predstavljena u ožujku 1999. i ima sjedište u gradskom središtu (Via Carducci 8). Njezin je predsjednik Damir Murković, a potpredsjednik dr. Marko Šare. Zajednica izdaje svoje glasilo Most (Il ponte) i u listopadu 2002. organizirala je znanstveni skup Hrvati u Trstu. Skup je održan pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

U Zajednici Hrvata smatraju da danas u Trstu živi oko tri do četiri tisuće ljudi hrvatskog podrijetla. A u prošlosti i u prošlim stoljećima bilo je drukčije. Za ovu prigodu i za ovaj informativni članak navest ću tek pokoji podatak.

Od kada Hrvati žive u Trstu? Prije 1938. nađen je u Trstu natpis u kojemu ima glagoljskih slova. Natpis je bio urezan 1498. godine i čuva se u tršćanskom Lapidariju. Spomenuti natpis je na latinskom jeziku i počinje riječima »Rotat omne fatum« (sreća se mijenja, sreća je promjenjiva). Ispod tog prvog retka urezan je u kamenu čudnovati natpis od glagoljskih, židovskih, grčkih slova a sadržava uobičajenu zakletvenu formulu koju imamo u mediteranskim krajevima. Ona bi u prijevodu mogla glasiti: »Osvetio im se Isus.«

Zanimljivo je da je u natpisu određeni broj glagoljskih slova koje je upotrijebio pisac teksta, inače talijanski svećenik. »Sva je prilika, da su svećenici tršćanske biskupije morali učiti u ono vrijeme za potrebe svojih vjernika hrvatski jezik i naše staro pismo«, tvrdi Ante Dabinović u svojem članku Glagoljski natpis u Trstu koji je objavio Jadranski dnevnik godine 1938. (br. 31, str. 3), zapravo ga je prenio iz dnevnika Obzor.

A o broju Hrvata navest ću austrijsku službenu statistiku. Ona je utvrdila 1910. da tršćansko područje (grad i okolicu) nastava 25 % Slovenaca (s Hrvatima 26 %), 51,7 % Talijana, 22,3 % Nijemaca i ostalih narodnosti. Kako je nacionalni sastav određen prema »govornom jeziku«, a ne po stvarnoj nacionalnoj pripadnosti, bio je udio Slovenaca i Hrvata stvarno veći od 26 %.

A »neslužbena statistika« Tina Ujevića daje ove podatke. Naime pjesnik je pribilježio da je godine 1914. Trst imao oko 240 tisuća stanovnika, preko 70 tisuća Jugoslavena, »u prvom redu Slovenaca, a manjim dijelom Hrvata i Srba«; oko 11 tisuća Nijemaca, nekoliko tisuća Grka i ostalih doseljenika, te 27 tisuća »regnicola«, to su »talijanski podanici, koji ne uživaju građanska prava u Trstu«.

Slovenci u gradu, navodi dalje Tin Ujević, imaju tri Sokola, pet čitaonica, pet pjevačkih društava, Narodni dom, kazalište, tiskaru, svoje novine, dvije Ćirilometodske škole s više od 40 tisuća djece. Hrvati su »malobrojniji od Slovenaca« i imaju: kulturno društvo Strossmayer, Dalmatinski skup, Hrvatski dom, školu s dječjim vrtićem, veslački klub, pjevački i tamburaški zbor i dr.

Navedene i nenavedene podatke našao sam u Tinovu putopisu o Trstu. Takvih i sličnih podataka možemo naći i u drugim putopisima hrvatskih književnika. Samo navođenje tih putopisa ne bi imalo smisla; popis bi bio velik i svakako nepotpun. Putopis Marina Bege doživio je tri izdanja, duhovit je i vrijedan svake pažnje.

Pripovjedač Marin Bego (Split 1881 — Zagreb 1960) kao odvjetnik radio je kraće vrijeme u Trstu. Napisao je i knjigu putopisa Niz našu obalu. Knjiga je doživjela tri izdanja: dva u Splitu (1912. i 1979) i jedno u Zagrebu (1944). Nema mnogo putopisa u našoj književnosti koji su doživjeli tri ili više izdanja. Zanimljivo je zagrebačko izdanje putopisa. Ne samo da je to prošireno izdanje, već je to izdanje ukrašeno s devet crteža različtiih gradova, koji se obrađuju u putopisima. Jedan od tih crteža odnosi se na Trst, dao ga je slikar Bruno Bulić, rođeni Tršćanin.

Begin putopis ima sljedeće podnaslove: Ulica, Mornari, Konobari i javni poslužnici, Krčmari, Bosanski fesovi, Dječurlija i lupeži, Dalmatinci i Trst, Ženski svijet i Naš svijet. Marina Begu Trst mnogo podsjeća na film i kino:

»U Trstu imade četrdeset kinematografa, a treba ih još barem toliko. Kinematograf je simbol tršćanske ćudi, tršćanske kulture, tršćanskog odgoja i života. Znati sve površno, ne ići u potankosti, živjeti, živjeti naglo, strastveno, živjeti ujedanput, dokončati brzo — eto Trsta.«

Očima nekoliko putopisaca nije mogao izbjeći pločnik. Tako Mijo Krešić u svojoj Autobiografiji (Zagreb 1898) hvali »prekrasni kameniti tarac«, zatim »ravne ulice« i »obale od tesana kamena«. Od građevina izrijekom spominje palaču Carciotti i Burzu. A Antun Nemčić u Putositnicama (1845) piše: »Što nam odmah u oči udari, to je krasni terac varoši, od kojega ljepšega nigdje ne vidismo«. Burza je »najkrasnija pako zgrada Trsta«.

Adolf Veber Tkalčević u svojoj knjizi Listovi o Italiji (1861) prevodi ime dvorca Miramare riječima »Gledaj more« i napominje da bi kod nas loše prošla »hrvatska inačica« tog imena, jer bi je nezadovoljno općinstvo sigurno promijenilo u tvrđi izraz. Prema njegovu navodu, Tršćani Slavene zovu Mandrijani i Mandrijanke, i oni svojim žuljevima hrane »kameni grad«.

III.

Na početku članka prikazan je naš čovjek koji je najviše postigao u crkvenoj hijerarhiji Trsta (biskup Juraj Dobrila), zatim umjetnik koji je ostavio velikog traga u likovnom životu (Ivan Rednić), a u državnoj upravi vrlo istaknuto mjesto je imao Petar Lorini (1850–1921). Po zanimanju učitelj, od godine 1897. bijaše prvi nadzornik ribarstva za Dalmaciju, Istru i Trst i Goričko primorje kod Pomorske vlade u Trstu. Na toj je dužnosti bio više od 15 godina. Bio je vrstan organizator i poznavatelj pitanja ribarstva istočnog Jadrana, autor djela Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskog mora. U vrijeme dok je bio nadzornik, podignuto je na istočnom Jadranu oko 20 novih tvornica za preradu ribe. Utemeljio je službu ribarske straže koja se od tada postavlja u glavnim ribarskim središtima. Po njemu se od godine 1973. zove osnovna škola u Salima u kojima je rođen.

Poslije svijeta državne uprave zadržat ćemo se časak na svijetu poslovnih ljudi i novca. Mnogi Hrvati u tom su svijetu postigli mnogo, ali ćemo poimence spomenuti samo jednog: Spiridona Gopčevića (1807–1861). Član je pomorske obitelji Gopčević koja je bila podrijetlom iz Poda i Orahovca u Boki kotorskoj. Dala je nekoliko značajnih ljudi u 18. i 19. stoljeću. Spiridon, brodovlasnik i trgovac, bio je sin Krste i preuzeo je očevo poslovanje u Trstu. Bavio se gradnjom velikih i brzih brodova. Godine 1852. bio je najjači tršćanski brodovlasnik; imao je 22 jedrenjaka duge i velike obalne plovidbe i dva manja parobroda. Istaknuo se svojim projektom za novu tršćansku luku (Porto nuovo).

Pažljiviji čitatelj će uočiti da smo malo spominjali poduzeća, privredna poduzeća, brodogradilišta, krčme i slične objekte u rukama naših ljudi. Ne možemo zaobići Zadrugu za osiguranje Croatia, koja je utemeljena u Zagrebu godine 1884. Predstavništvo za austrijski dio Austro-Ugarske Monarhije imalo je zadrugu u Trstu od 1904. do 1922. Hrvatska štedionica u Trstu (Cassa di risparmio croata di Trieste) radila je više od deset godina (1909–1922), prvo i najduže na Trgu burze broj 3, prvi kat.

Godine 1905. Hrvati i Slovenci osnovali su banku — Jadransku banku (1905–1925) koja je zajedno s podružnicom Ljubljanske kreditne banke omogućila stvaranje parobrodarskog društva Dalmatia (1907), špediterskog društva Balkan (1908), hotelskog društva Grljan-Miramar (1910), pivovare Adria (1912) i brodarskog društva Oceanija (1917). Kad je banka osnovana, veći broj dionica otkupila je Ljubljanska kreditna banka.

U povijesti Trsta, posebice u onoj do 1918, Hrvati su imali važnu ulogu. Austrijski Trst je bio kozmopolitski grad, bogati grad s brojnim i velikim palačama. Zato sam se iznenadio kada u knjizi Putovima Italije. Vodič. Hrvatski tragovi u Italiji (Zagreb, 1975) nisam našao Trst. Zašto? Knjigu je uredio dr. Franjo Jurčević.