BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI

BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI

(od XIII. do XV. st.)

Franjo Šanjek

Krstjani i krstjanice Crkve bosanske izdanak su laičkih bratstava, nastalih krajem 12. st. na hrvatskoj obali, i dodira s heterodoksnim prosvjednicima protiv bogaćenja Crkve i neprirodne sveze trona i oltara. U 13. i 14. stoljeću podržavaju određene odnose s talijanskim patarenima i južnofrancuskim katarima s kojima ih suvremena vrlo plodna historiografija uporno povezuje, iako je teško uskladiti latinska i hrvatska katolička vrela s izvorima bosanske krstjanske provenijencije. Tragom svoje nove knjige Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (Barbat, Zagreb 2003), kroz povijesni razvoj i ustroj Crkve bosanske vodi nas istaknuti proučavatelj ove problematike Franjo Šanjek. U okviru obilježavanja 800. obljetnice Bilinopoljskog sabora u Zagrebu je u studenom 2003. održan prigodni međunarodni znanstveni skup.

Heterodoksni bosansko-humski krstjani, prema katoličkim vrelima latinske i glagoljaške provenijencije, ispovijedali su umjereni dualizam, pretpostavljajući vjeru u jednoga Boga koji je do pojave eshatona upravu nad materijalnim svijetom prepustio Sotoni, predvodniku pobunjenih anđela.

Crkva bosansko-humskih krstjana u 13. st. nalazi svoje najsigurnije uporište na prostoru uz granicu Bosne i Huma, od Uskoplja, Moištre, Janjića i Foče na sjeveru do Stoca i Boljuna na jugu. Uvjetovani od kralja Stjepana Tomaša (1443–1461) da se vrate pod okrilje Rimske, tj. Katoličke crkve ili da napuste bosanski teritorij, dio pristaša heterodoksne Crkve bosanske prisiljen je potražiti sigurnost i zaštitu u humskog vojvode hercega Stjepana Vukčića Kosače (1435–1466).

Bilinopoljski sabor

Dukljanski knez Vukan 1199/1200. podsjeća Rim na pojavu heterodoksnih učenja u Bosni, gdje je uz krivovjerje pristalo više od deset tisuća ljudi, na čelu s banom Kulinom koji vođe krivovjeraca poštuje više od katolika nazivajući ih naprosto kršćanima (antonomasice christianos).

Put do konačnog sporazuma nije bio lagan. Oboružan Vukanovim izvješćem, papa Inocent III. se 11. listopada 1200. obraća ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku optužujući njegova vazala Kulina da je »dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup Bernard nedavno otjerao iz Splita i Trogira«.

Pismom Illam gerimus, naslovljenim 21. studenoga 1202. na splitskog nadbiskupa Bernarda i legata Ivana de Casamare, papa izjavljuje da u Bosni, »zemlji plemenitog muža Kulina bana boravi mnoštvo nekih ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni zbog osuđenog katarskog krivovjerja«. Papa otkriva motiv svoje intervencije i Kulinovu spremnost da izgladi spor posredovanjem arhiđakona Marina i dubrovačkog nadbiskupa Bernarda (1197–1203), čija metropolitanska prava priznaje ovdje u vezi s krivovjerjem prvi put spominjani bosanski biskup. Ne smatrajući se pozvanim ulaziti u teološku problematiku, ban Kulin moli Apostolsku Stolicu da u Bosnu pošalje legata koji će njegove podanike ispitati i poučiti u spornim pitanjima. Papin legat Ivan de Casamare tijekom 1202. preko Splita stiže u Bosnu. Na polju zvanom Bilino, uz rijeku Bosnu, 8. travnja 1203. pred banom Kulinom, crkvenim i svjetovnim uglednicima i okupljenim narodom krstjanski prvaci Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš i Vladoš »odriču se krivovjerja zbog kojeg su bili ozloglašeni te se obvezuju da neće u svoje redove primati osobe koje ispovijedaju manihejski nauk«. Na Kraljevu otoku dva će krstjanska predstavnika potvrdit to isto 30. travnja iste godine pred ugarsko-hrvatskim kraljem Emerikom.

Potpisnici bilinopoljske izjave ne smatraju sebe ni krivovjercima ni raskolnicima, iako im protivnici pripisuju neke novomanihejske stavove, između ostaloga da Bog nije stvoritelj svih stvari, niti je Krist spasitelj ljudskoga roda. Čini se da krstjani ne priznaju autoritet Rimske crkve te, kao ni katari, nemaju bogomolja, oltara, križeva i zajedničkih grobalja, ne priznaju sakramente ispovijedi i pričesti, ne slušaju misu i ne mole časoslov. Prigovara im se da ne cijene podjednako vrijednima biblijske knjige Staroga i Novoga saveza, ne svetkuju crkvene blagdane niti poste, ne nose posebnu odjeću kao oni koji žive u zajednicama, a unutar samih zajednica krstjani i krstjanice komuniciraju na poticaj okoline.

Iz teksta abjuracije razvidno je da papa nastoji urediti život krstjana po uzoru na postojeće statute redovničkih zajednica. Sama činjenica da se nazivaju kršćanima navodi neke medijevaliste na zaključak da bosansko-humski krstjani slijede redovnička pravila sv. Bazilija, čija Velika i Mala pravila redovnike tituliraju »kršćanima«.

Ivan de Casamare javlja papi Inocentu III. da je bosanska biskupija trenutačno bez biskupa, sugerirajući mu da za novog biskupa imenuje jednog Latina, a da se zbog efikasnije uprave prostrani bosanski teritorij podijeli na tri ili čak četiri dijeceze. Obavijestivši Rim o abjuraciji bosansko-humskih krstjana, ugarsko-hrvatski kralj uvjerava papu u lojalnost Kulinova sina, koji se obvezao da ubuduće neće davati podrške krivovjercima.

Zadovoljan bilinopoljskim uspjehom, čiji će završni akt postati uzor za pravno ustrojstvo laičkih evangeličkih zajednica u srednjem vijeku, papa Inocent III. u Bosni nastoji uspostaviti crkvenu ravnotežu u skladu s metropolitanskim pravom dubrovačkog nadbiskupa Leonarda, koji je 1209. za novog bosanskog biskupa posvetio nekog Dragonju, kandidata slavenskog imena.

Bosansko-humski krstjani nastoje živjeti u duhu evanđeoskih načela prvih kršćanskih zajednica ali zbog kritika kleričkih ustanova i otpora plaćanju crkvene desetine njihova plemenita nastojanja nailaze na nerazumijevanje i osudu Crkve. Njihovu će otporu pridonijeti i necrkvena ali stvarna teritorijalna presezanja ugarskih vladara, kojima će unutrašnja vjerska previranja poslužiti kao povod za križarski rat protiv »krivovjernih krstjana«, a zapravo protiv osamostaljenja srednjovjekovne Bosne.

U prosincu 1221. papa Honorije III. upućuje legata Akoncija u Bosnu »gdje brojni krivovjerci (...) javno naučavaju i svoje zablude otvoreno iznose«, čime je prekinut osamnaestogodišnji vjerski mir uspostavljen bilinopoljskom abjuracijom (1203). Misije istrebljenja bosanske hereze nakon Akoncija prihvatio se kaločki nadbiskup Ugrin koji se sa svojim križarima morao zadovoljiti tek neznatnim uspjehom u područjima Soli i Usore, odakle će na povratku u Ugarsku povesti više tisuća navodnih krivovjeraca i njihovih obitelji i naseliti ih na području svoje jurisdikcije.

Tobožnja briga o suzbijanju krivovjerja 1233. i 1234. poslužit će slavonskom hercegu Kolomanu kao opravdanje za upad na bosansko područje. Prvo obziran prema krstjanima, ban Matej Ninoslav prisiljen je mijenjati takav stav, kako bi se približavanjem papinstvu zaštitio od agresivne ugarske politike, što se pokazalo uspješnim jer ga već 10. listopada 1233. papa uzima »u zaštitu sv. Petra i Apostolske Stolice«. Zatečen neželjenim razvojem događaja, jer se umjesto teološkim razlozima krstjane počelo uvjeravati oružjem, biskup Ivan iz Wildeshausena »zbog ratnih napora (koji ga) nepodnosivo tište« podnosi ostavku na upravu bosanskom biskupijom, očito smjerajući na postupke Kolomanovih križara u središnjoj Bosni. Nakon neuspješnog nagovaranja da povuče ostavku (20. rujna 1235), papa Grgur IX. ga u proljeće 1237. razrješuje biskupske službe. Na Ivanovo mjesto 26. travnja 1238. dolazi njegov redovnički subrat, ugarski dominikanac Ponsa, koji Bosnu »budno i marljivo čisti od krivovjerja«. Njegovim zalaganjem bosanska biskupija 1247. dolazi pod jurisdikciju kaločke metropolije, a biskup Ponsa svoju rezidenciju u srednjoj Bosni zamjenjuje sigurnijim Đakovom, čime zapravo, ironijom povijesti, ovaj prekaljeni borac protiv krivovjerja oslobađa prostor krstjanima koji će na prostoru katoličke dijeceze organizirati moćnu heterodoksnu Crkvu bosansku.

Ustroj Crkve bosanske

U duhu srednjovjekovnih laičkih bratstava Crkva bosansko-humskih krstjana ima svoje punopravne članove, »kršteniem’, koi su prave vere apostolske, praviem’ kr’st’janom’ kmetem’ i pravem’ kmeticam’ kr’st’janicam’.« Slijede »krst’jani i krst’janice koi greha ne ljube« i »mr’sni ljude«. Krstjanskim prvacima i predstojnicima Crkve bosanske pripada naziv »dobri ljude« ili »dobri mužje«. Tako se za »tepačiju« Batala Santića kaže da on »biše mnogo dobr’ dobrim’ ludem’ i mnogo slavan’ dobrim’ kr’stija(no)m’ a za to ga b(og)’ množaše u vjeki vjekom. Am(en)«, tj. da je bio vrlo ugledan član vjerničke zajednice Crkve bosansko-humskih krstjana i darežljiv u odnosu na predstavnike njezine hijerarhije.

Redovnički korijeni bosansko-humskih krstjana?

Neki povjesničari uporno tvrde da su bosansko-humski krstjani zapravo neka vrst redovnika. Tako se 1403. u jednoj odluci dubrovačkog Malog vijeća spominju »patareni ili redovnici bosanske sljedbe«, a 5. listopada 1433. Dubrovčani izvješćuju svog sugrađanina Ivana Stojkovića, animatora Baselskog koncila, da narod bosanske patarene zove redovnicima, a da bi bilo ispravnije reći da su oni bez vjere, reda i pravila. Prvi se naziva djed, drugi gost, treći starac a četvrti strojnik. Dubrovčani se 14. travnja 1442. obvezuju da će čuvati poklad kralja Tvrtka II. postupajući onako kako kralj naredi »u svom’ listu pod’ svoiom’ pečatju, koji bude upisao prid’ redovnici rim’ske vjere ili vjere bosan’ske«. Stjepan Vukčić Kosača gosta Radina Butkovića naziva »svojim redovnikom«.

Pojmovi christianus, societas fraternitatis i fratrum conventus iz bazilijanske su tradicije, a izrazi prior i prelatus, koji u latinskim dokumentima označuju krstjane i njihove zajednice, benediktinskog su podrijetla. Pojam redovnik, u smislu člana heterodoksne Crkve bosanske, najvjerojatnije se oslanja na zajednički život krstjana. Ovu analogiju s redovništvom ima pred očima i Aeneas Silvius Piccolomini (Pio II, 1458–1464) kada bosanske krstjane prikazuje kao »krivovjerne manihejce koji u zabitnim brdskim dolinama imaju svoje samostane (hiže)«.

Hijerarhijsko uređenje Crkve bosanske

Prvak bosansko-humskih krstjana naziva se djed. On je po svojoj službi biskup heterodoksne Crkve bosanske. Njemu asistiraju gosti i starci, koji se zajedničkim imenom nazivaju strojnici. Iako podrijetlo naziva najuglednije ličnosti u Crkvi bosanskoj nije još posve objašnjeno, neki ga povjesničari dovode u vezu sa »dedecom od Sredeca«, bogumilskim krivovjercem kojega 1211. proklinje Sinodik cara Borila.

Djedov ugled nesporan je ne samo među krstjanima Crkve bosanske nego i u društvu. Ban Stjepan II. Kotromanić oko 1323. izdaje povelju u prisutnosti »velikog djeda Radoslava«. Stjepana Rajkovića (1370) ban Tvrtko predaje »u veru dedinju, i vse C’rque Bosanske (...) i da ne sužanj nikadar dokle je koren u Bosne C’rque Božje, da o tom ima C’rqua statti«. Hval krstjanin piše »1404 ljeto v’ dni ep’iskup’stva i nastavnika i s’vr’šitela cr’kvi bosan’skoi gospodina djeda Radomera«. Isti taj djed 8. siječnja 1404. Dubrovčanima javlja da je izgladio spor između kralja Ostoje i vojvode Pavla Klešića te im po »svoimi strojniki i kr’stjani« šalje pismo koje je napisano »u gospodina episkupa na Janikih«. Darovnicu sinovima Ivaniša Dragišića 22. kolovoza 1446. kralj Stjepan Tomaš predaje »gospodinu didu Miloiu (...) u ruke cr’kovne«. Radoslav krstjanin prepisuje Knjigu otkrivenja i liturgijske tekstove Crkve bosanske »u dni dida Ratka«.

Dubrovčani znaju za ugled djeda bosansko-humskih krstjana kad 30. travnja 1405. vojvodi Sandalju predlažu posredovanje »djeda, koji je gospodin i duhovni otac vaše Crkve bosanske«. Mjesec dana poslije, poslanici Republike parafirani tekst mirovnog ugovora pohranjuju kod djeda Crkve bosanske. U latinskim ispravama imenica izraz djed prevodi se s ’magister’ ili ’abbas’.

Djed krstjana i biskup Crkve bosanske u 13. i 14. st. stekao je određeni ugled među talijanskim patarenima i južnofrancuskim katarima. Ostaci pijemontskih i lombardskih krivovjeraca otkrivaju u Bosni ne samo utočište i zaštitu, nego i izvorište njihova heterodoksnog nauka. Nije isključeno da je djed Crkve bosanske 1223. preko svog predstavnika podržao progonjene južnofrancuske albigenze.

Posebno se ističu poglaviti krstjani, koji pripadaju redu strojnika. Pod nazivom strojnik/strojnici podrazumijevaju se pojedini starješine ili zbor starješina Crkve bosanske. Djed Radomer, vidjeli smo, 8. siječnja 1404. u Dubrovnik šalje svoje »stroinike i kr’stjani: starca Mišljena i starca Lelka i Stojana kr’st’janina, Ratka kr’st’janina, Radosava kr’st’janina, Radaka kr’st’janina i Dobrašina kr’st’janina«. Od sedam predstavnika Crkve bosanske dvojica staraca pripadaju hijerarhijskom redu strojnika. Pomirenje sa sinom Vladislavom 19. srpnja 1453. vojvoda humski Stjepan Vukčić Kosača jamči vjerom »dida bosanskoga i š nim’ 12 poglavitijeh kr’st’jan’,« a mirenje sa ženom Jelenom učinjeno je pred »gospodinom didom cr’kve bosanske i 12 strojnikov, među kojemi strojnici bude gospodin’ gost Radin, za svoga života«. Prodaju Konavala Dubrovniku 15. srpnja 1454. jamče »mnogopočteni strojnici gospodin’ gost’ Radosav’ Bradievik’ i gospodin’ starac’ Radosav«.

Duhovna služba strojnika, gosta i starca, još uvijek je predmet istraživanja. Crkva bosansko-humskih krstjana imala je istovremeno i po nekoliko gosta i staraca. Na hijerarhijskoj ljestvici gosti su bili ispred staraca. Radin Butković, gost Crkve bosanske, bio je najprije krstjanin, zatim starac i konačno gost. Na nadgrobnom stećku gosta Milutina iz Humskog kod Foče urezan je njegov lik u kratkoj odjeći sa štapom u desnoj i knjigom u lijevoj ruci. Gosti su, čini se, pomagali djedu (biskupu) Crkve bosanske u propovijedanju i upravljanju krstjanskim zajednicama. Nije međutim jasna uloga velikog gosta iz povelje bana Stjepana II. Kotromanića (1323).

Krstjani u društvenom i političkom životu srednjovjekovne Bosne i Huma

Krstjani sredinom 13. st. postaju takmaci katoličkom kleru u društvenom i političkom životu Bosne i Huma kao savjetnici i diplomatski predstavnici banova, vojvoda i plemstva. Dubrovčani u sporovima s bosansko-humskim vladarima i vlastelom nerijetko traže posredovanje krstjana. Gost Radin Butković je glavni savjetnik hercega Stjepana Vukčića Kosače u odnosima s Dubrovčanima, koji ne zaboravljaju njegove usluge i obasipaju ga priznanjima i znakovima prijateljstva. Na stećku gosta Milutina istaknuto je da je živio »u časte bosan(s)ke g(o)spode« te da je, što je opće poznato, primio darove »oo velike g(o)spode i vlasteo i oo gr’čke g(o)spode«.

Djedu Crkve bosanske pripada važno mjesto u javnom životu srednjovjekovne Bosne. Na djedov se ugled pozivaju bosanski banovi, kraljevi i gospoda u najdelikatnijim društvenim i političkim pitanjima. Njegova rezidencija ima status ’loci credibilis’, gdje su se ovjeravali, izdavali i pohranjivali spisi od privatnog i javnog značenja. Djed redovito posreduje u sporovima između bosanske vlastele i kralja, sudjeluje u političkim raspravama, te kao savjetnik i glavni svjedok stavlja svoj potpis na kraljeve povelje, a obraćaju mu se i građanske stranke da njihovim pravnim činima dade ’publica fides’.

Nauk bosansko-humskih krstjana

Bilinopoljski akt u crkvenoj politici pape Inocenta III. primjer je za dogovor sa siromašnim katolicima Duranda iz Huesce (1207) i s humilijatima Bernarda Primma (1210). Na strukturalnu sličnost krstjana sa siromašnim katolicima, humilijatima i valdenzima odanim Crkvi upućuje i leksička podudarnost bilinopoljske abjuracije.

Unatoč obećanju da se »neće kao dosad nazivati kršćanima nego braćom,« spomenuto ime ostaje znak raspoznavanja pripadnika Crkve bosanske. Tko su zapravo bosansko-humski krstjani? Manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najčešće nazivaju latinski kontroverzisti i hrvatski izvori katoličke provenijencije, ili bogumili, »koji ne štuju ikone i ne klanjaju se križu,« na što aludiraju istočno-pravoslavni nomokanoni i sinodici?

Nauk bosansko-humskih krstjana ima određenih sličnosti s vjerskim učenjem bugarskih i makedonskih bogumila. Ozbiljna povijesna vrela isključuju njihov neposredni dodir, a spisi katoličkih hereziologa svjedoče o doktrinarnim vezama sa carigradskim umjerenim dualistima i njihovom izravnom utjecaju na talijanske katare ’slavonskog reda’.

Krstjani Crkve bosanske nisu, čini se, nikako mogli pomiriti pojam dobroga Boga sa stvaranjem vidljivog materijalnog svijeta, koji je po sebi raspadljiv i u kojem prevladava zlo. Kao i mnogobrojni egzaltirani osporavatelji odveć materijaliziranog europskog kršćanstva u srednjem vijeku, bosansko-humski krstjani se zalažu za povratak izvornoj komunitarnosti Pracrkve, idealu prvih kršćana opisanom u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama. Prakticirajući život u duhu zajedništva u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima: gradskom sirotinjom, prezaduženim ruralnim pučanstvom, žrtvama demografske eksplozije, gospodarskih i monetarnih transformacija, krstjani su ispravno shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje bijedu drugih, ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističnom pogledu na svijet, pa su se kao katari, patareni ili valdenzi uskoro našli u sukobu s institucionalnom Crkvom i završili na marginama kršćanstva.

Povijesno neutemeljene teze o »masovnom prijelazu« bosansko-humskih krstjana na islam

S otomanskim osvajanjima postupno nestaje i heterodoksne Crkve bosanske, iako se povijesno ne može utvrditi, a još manje dokazati, masovni pristup krstjana islamu, kao što to tvrde i uvjeravaju neki suvremeni povjesničari, ponajčešće iz muslimanske kulturne sredine.

Neporecivo je da je proces islamizacije zahvatio cijelo stanovništvo Bosne i Huma, neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti, te se posvuda nije provodio istim intenzitetom. Da se krstjani Bosne i Huma nisu odveć žurili prigrliti islam dokaz je i molba ’gosta’ Radina Butkovića, koji je početkom 1466. zatražio gostoprimstvo ili azil Mletačke Republike za sebe i pripadnike svoje heterodoksne zajednice. Senat Serenissime izglasat će sa šezdeset glasova ’za’ i sedam ’protiv’ da ugledni predstavnik hijerarhije Crkve bosanske s »pedeset ili šezdeset osoba svog (vjero)zakona i svoje sljedbe« može prijeći na mletački teritorij.

U turskim se defterima do kraja 15. st. imena krstjana vezuju uz određeno topografsko nazivlje, što ne znači da su spomenuti ’krstjani’ ili ’gosti’ osamdesetih i devedesetih godina toga stoljeća obavljali svoje funkcije u Crkvi bosanskoj. Objektivni povjesnik treba postaviti granicu između kontinuiteta Crkve bosansko-humskih krstjana kao zajednice i ostataka krstjanskoga vjerovanja, koje se u narodu održalo i nakon propasti spomenute Crkve, makar samo djelomično, a nerijetko i u iskrivljenom obliku.

Kakav su stav zauzeli krstjani Crkve bosanske u odnosu na sukob kršćanskog Zapada i otomanskih osvajača Bosne i Huma? Modruški biskup Nikola tvrdi da su Turci osvojili Bosnu zato što su ih u tome podupirali krstjani »koji su bili pokršteni protiv svoje volje i kojima je bosanski kralj povjerio najutvrđenije gradove svoga kraljevstva ne bi li dobročinstvima i častima stekao njihovu vjernost«. Jedan turski izvor iz 1465. podsjeća, međutim, da su islamizirani patareni iz okolice Jajca »iznevjerili islam i opet prešli na kršćanstvo kad je kralj Matija (Korvin) 1464. oslobodio Jajce«. Proces islamizacije nesumnjivo je zahvatio čitavo stanovništvo, bez obzira na vjersku pripadnost, i nije se posvuda provodio istom brzinom, kao što pri prelasku na islam valja razlikovati ulog bosanske vlastele od islamizacije bosanskog pučanstva.

Izbor iz literature:

D. Dragojlović, Krstjani i jeretička Crkva bosanska, Beograd 1987.

S. M. Džaja, Die bosnische Kirche, München 1978.

J. Fine Jr., The Bosnian Church: a new Interpretation, New-York — London, 1975.

A. Hoffer, Dva odlomka o kršćanskoj crkvi u Bosni, Zagreb 1901.

S. Jalimam, Historija bosanskih bogumila, Tuzla 1999.

D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, sv. 270, Zagreb 1949, 115-276.

D. Mandić, Bogumilska crkva bosanskih krstjana, Chichago 1962.

M. Miletić, I »krstjani« di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra, Roma 1957.

L. Petrović, Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo–Mostar 1999.

F. Rački, Bogumili i patareni, Beograd 1931.

F. Šanjek, Les chrétiens bosniaques et le mouvement cathare (XIIe-XVe si#cles), Publications de la Sorbonne, ’N. S. Recherches’ 20, Paris-Louvain 1976, 133–154.

F. Šanjek, Les chrétiens bosniaques, pp. 11-13 et 217–243;

F. Šanjek, Le phénom#ne dualiste vu par les historiens balkaniques, Historiographie du catharisme, Cahiers de Fanjeaux, 14/1979, 249–270.

F. Šanjek, Crkva bosanska: dualistička sljedba ili evanđeoski ideal zajedništva u duhu Pracrkve, Studia Vrhbosnensia, sv. 4, Sarajevo 1991.

J. Šidak, Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu, Zagreb 1975.

C. Thouzellier, Catharisme et valdéisme, Marseille 1982.

M. Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo 1965.