VOZI DOK MOREŠ...

Hrvatski iseljenici u Kanadi u vrijeme velike ekonomske krize

Snježana Ružić

Snježana Ružić iz Hrvatskog instituta za povijest istražuje povijest hrvatskog iseljeništva u Kanadi. Iz opsežnoga prikupljenog materijala za Reviju je priredila nekoliko slika o životu hrvatskih iseljenika u Kanadi u doba velike ekonomske krize tridesetih godina 20. stoljeća. Izvor popratnih fotografija je Glenbow Archives.

Hrvatski glas, list namijenjen hrvatskim iseljenicima u Kanadi, donio je 22. lipnja 1933. vijest da je Mijo Skender, rodom iz Bosiljeva, selo Podrebar, kotar Vrbovsko, preminuo u Fort Williamu, Ontario. Vijest su popratili kratkim tekstom o pokojniku: »U kraju ostavlja iza sebe ražalošćenu suprugu i dvoje nejake i neopskrbljene dječice. Pok. Mijo došao je u Kanadu 1927. godine, u nadi da će ovdje naći veću koru kruha nego je imao u starom kraju i da će odavle moći pomagati svoju sirotinju. Medjutim, slaba ga je sreća ovdje služila. Nije bio u stanju da zaradi niti putnog troška s kojim je ovamo došao. Prošle godine bio je prisiljen da ide na relief. Silno ga u duši mučilo, što nije u stanju da svoje doma pomogne. Radi njih je veliku brigu vodio i u tome ga zahvati teška bolest — sušica, koja ga je odpravila u hladni grob.«

Tragična sudbina Mije Skendera samo je jedna u nizu sličnih sudbina mnogih hrvatskih iseljenika u Kanadi u doba velike ekonomske krize. Većinu iseljenika koji su odlazili u Kanadu u 20-im godinama činili su muškarci koji su ostavili obitelji u Hrvatskoj i otišli u Kanadu s namjerom da provedu određeno vrijeme, zarade nešto novca i vrate se nazad. Međutim, privremeno iseljavanje pretvorilo se u dugogodišnje izbivanje, a postizanje financijskog cilja putovanja postajalo je sve teže u okolnostima ekonomske krize, visoke stope nezaposlenosti i minimalnih nadnica.

Kanada u vrijeme velike ekonomske krize

Slom burze u New Yorku u listopadu 1929. označio je početak velike ekonomske krize koja je trajala gotovo cijelo sljedeće desetljeće. Kanada je bila osobito pogođena izbijanjem krize jer je njezina relativno mala i tržišno orijentirana ekonomija u velikoj mjeri ovisila o izvozu žitarica, ruda i drugih primarnih proizvoda čija je cijena naglo pala na svjetskom tržištu. Glavni trgovački partner Kanade bile su Sjedinjene Američke Države pa je kanadsko gospodarstvo u velikoj mjeri ovisilo o izvozu u SAD. Izbijanje krize prisililo je Američki kongres 1930. na donošenje zakona o uvođenju visokih carina na uvozne proizvode kako bi zaštitio domaće proizvođače od strane konkurencije, što je još dodatno pogoršalo stanje u kanadskoj ekonomiji. Poslodavci su bili prisiljeni smanjiti proizvodnju, nakon čega je došlo do masovnih otpuštanja s posla. Nezaposlenost je 1933, kada je kriza dosegnula vrhunac, dostigla stopu od 32 posto.

Kanadski parlamentarni izbori održani su u srpnju 1930. i na njima su konzervativci ostvarili pobjedu nad liberalima. Za novoga kanadskog premijera izabran je Richard Bedford Benett, koji je obnašao funkciju premijera pet godina (1930–35). Benett je odmah nakon preuzimanja vlasti sazvao izvanrednu sjednicu Parlamenta, na kojoj je donesena odluka o novčanoj pomoći nezaposlenim radnicima, takozvanom reliefu, u iznosu od 20 milijuna dolara, čime je nova vlada nastojala održati predizborno obećanje da će novčano pomoći nezaposlene radnike dok ne pronađu posao. Nitko nije očekivao da će kriza imati tako velike razmjere. Do 1934. oko 2 milijuna Kanađana ili 20% ukupne populacije ovisilo je o državnoj potpori. Četveročlana obitelj dobivala je potporu od 3 dolara tjedno i nešto kruha, samci su dobivali 1 dolar na tjedan, a hranili su se u pučkim kuhinjama (soup kitchen), gdje su se servirala dva obroka dnevno. Hrana je bila vrlo slaba. Ručak se obično sastojao od jednog jajeta i žlice krumpira, a večera od juhe s mljevenim mesom i žlice krumpira. Uz obroke su dobivali šalicu čaja ili rijetke kave. Nisu bili rijetki slučajevi da se u pučkim kuhinjama koristilo pokvareno meso i pljesniv kruh pa su trovanja želuca bila uobičajena pojava. U Borbi od 3. siječnja 1934. jedan je radnik ovim riječima opisao hranu i uvjete života radnika koji su živjeli na državnoj potpori: »Za večeru dobijemo supu, pravljenu od vode i karuca, ili kuhane pšenice, koja u stvari nije kuhana nego se samo nadula. Meso je nekada gnjilo, nekada crno — tvrdo. Puding od suhog kruha, kojeg potope u vodu, a poslije ga potope šećerom ili slatkom vodom. (...) Spavanje je tako slabo, osobito u ovim zimskim ledenim noćima. Kreveti su stari i slabi. Na krevetima su stari poderani blanketi. Plahte, kašuneli, sve zamazano. Banja za kupanje zamazana. Sapuna i peškira za umivanje, ako želiš imati trebaš kupiti. Uz to nema nikakva grijanja.« Za dobivenu pomoć radnici su morali pomagati u kuhinji određen broj dana, ili ih je grad upućivao na obavljanje različitih poslova. Tako su na primjer gradske vlasti u Calgariju uputile nekoliko stotina radnika na čišćenju puteva nakon velike snježne vijavice.

Pružanje državne potporne nezaposlenim radnicima izazvalo je veliku polemiku u kanadskoj javnosti. Izdvajanja federalnih i provincijskih vlasti dosegnula su astronomske svote, posebno u uvjetima opće krize u društvu. Samo u Winnipegu izdvajanja za potpore povećana su od 31 394 dolara u 1927–28. na 1 683 834 dolara u 1930–31. Velika izdvajanja federalnih vlasti navela su Benettovu vladu da provede istragu o stvarnom stanju nezaposlenog radništva u provincijama Zapadne Kanade. Istraga je pokazala kako je uvođenje državne potpore u određenoj mjeri poboljšalo život sezonskih radnika. Prije izbijanja krize sezonski su radnici radili tijekom ljetnih mjeseci na žetvi u prerijskim provincijama, na izgradnji cesta i pruga ili na različitim šumskim radovima. Dolaskom hladnijih dana povlačili su se u velike gradove gdje su bili suočeni s preživljavanjem duge kanadske zime. Izvješće komisije pokazalo je da je uvođenje državne potpore i javnih kuhinja najviše pomoglo toj skupini radnika, kojoj je pripadao i dobar dio hrvatskih iseljenika. Nakon takvog izvješća Benett je donio odluku da se izdvajanja federalnih vlasti za državnu potporu znatno smanje te su provincijske i kotarske vlasti trebale preuzeti glavni teret financiranja državne potpore.

Povezanost između visoke stope nezaposlenosti i velikog broja stranih radnika u Kanadi sve je češće komentirana u javnosti. Mnogi su optuživali veliki priljev imigranata koji su dolazili po shemi Canadian Pacific Railway (CPR) i Canadian National Railway (CNR) kao pomoćni poljoprivredni radnici u provincije Zapadne Kanade, gdje su se zadržali vrlo kratko vrijeme, a zatim su odlazili u potrazi za poslom u velike gradove, gdje je stvoren veliki pritisak na relief. U rujnu 1934. gradske su vlasti u Winnipegu objavile da namjeravaju ukinuti državne potpore za 500 obitelji i 1600 samaca koji su ušli u Kanadu nakon 1. siječnja 1929.

Vrijeme ekonomske krize i velike nezaposlenosti utjecalo je na radikalizaciju radništva. Došlo je do masovnih demonstracija, marševa gladnih radnika, štrajkova i pojačane komunističke aktivnosti. Federalne i provincijske vlasti provodile su politiku »željezne ruke« spram radikalnih političkih i sindikalnih djelatnika. Masovno su uhićivani komunistički vođe, a na temelju 98. točke kanadskoga kaznenog zakona bili su zabranjeni štrajkovi, demonstracije i bilo kakvo javno okupljanje. Vlasti su se najviše bojale radnika koji su lutali zemljom u potrazi za poslom. Uglavnom su to bili samci koji nisu imali obitelj ili doseljenici koji su ostavili obitelji u domovini, kao većina hrvatskih iseljenika u Kanadi u doba velike ekonomske krize. Procjenjuje se da je do 1932. bilo više od 70 000 nezaposlenih samaca bez stalne adrese i većina se skupljala u velikim centrima kao što su Vancouver, Edmonton, Winnipeg, Toronto, Montreal i dr. Tom broju pridružile su se stotine tisuća drugih nezaposlenih radnika, što je moglo dovesti do izbijanja velikih nemira pa bi morala intervenirati vojska. U kanadskim medijima, a posebno u ekonomskim krugovima stvoren je pritisak na Benettovu vladu da se što prije nešto poduzme u vezi s nezaposlenim samacima i njihovim izmještajem iz gradova, kako bi se spriječilo moguće izbijanje javnih nemira. Benettov kabinet donio je u listopadu 1932. odluku o otvaranju radnih kampova (federal relief camps), gdje bi se trebali uputiti tjelesno zdravi nezaposleni samci, koji bi imali u logorima osiguranu hranu i minimalnu plaću od 5 dolara mjesečno. Oženjeni nezaposleni radnici mogli su i dalje ostati na državnoj potpori. Ta odluka ostala je na snazi sve do ljeta 1936. Osnovna svrha radnih logora bila je maknuti jedan dio nezaposlenih radnika iz gradova, prije svega samaca kojima je ukinuta državna potpora. Policija je pooštrila mjere kontrole na cestama i željeznicama i dobila naredbu da sve radnike koje uhvate u »skitnji« pošalje u radne logore. Iako je Benettova vlada inzistirala na stvaranju predodžbe da je boravak u kampovima isključivo dobrovoljan, jasno je da velik broj nezaposlenih samaca nije imao drugi izbor nego pristati na odlazak u radne logore.

U hrvatskom iseljeničkom tisku pojavljuje se velik broj različitih dopisa u kojima se opisuju uvjeti života i rada u državnim radnim kampovima. U većini primjera radnici su vrlo nezadovoljni i frustrirani stanjem u kojem su se našli jer su morali teško raditi, a za to su dobivali malu naknadu koja nije mogla pokriti ni njihove osnovne troškove. Boravak u kampovima i svoj položaj poistovjećuju s položajem robova. Radnicima je u logorima bio osiguran stan i hrana, medicinska njega, potrebna odjeća ako nisu imali vlastitu. Morali su raditi pet dana po osam sati i jedan dan po 4 sata a za to su bili plaćeni 20 centi po danu, što je stvaralo veliko nezadovoljstvo kod radnika.

Uvjeti života razlikovali su se od kampa do kampa, ali u pravilu su uvjeti života u državnim kampovima bili znatno bolji nego u kampovima koje su vodile različite kompanije. Slično je i s hranom, koja je u državnim kampovima bila propisana prema vojničkim standardima. Kampovi su bili pod upravom Ministarstva obrane i u njima je uvedena vojnička disciplina.

Polemika o državnoj potpori i slanju neoženjenih radnika u kampove postala je svakodnevna tema i u kanadskom, i u hrvatskom iseljeničkom tisku. Hrvatski glas od 15. prosinca 1936. donio je članak Johna Prpicha, predsjednika Hrvatskog kanadskog građanskog kluba, u kojem podupire postupke kanadske vlade: »U ovoj zemlji naš iseljenik zaradjivao je prilično, da se je mogao uzdržavati i donekle podpomagati svoju sirotinju u domovini sve do ove svjetske krize i nestašice rada. Čim je udarila kriza takoreć po cijelom svijetu ove su vlasti priskočile u pomoć svome radniku i osigurale ga od gladi i svakog drugog zla. (...) Država koja ih je gostoljubivo primila i mnoge spasila od svakoga zla, koja uzdržava na svom teretu ili reliefu mnogo hiljada stranog naroda.« Znatno radikalnija komunistička Borba na svojim stranicama oštro je napadala odluku Benettove vlade da se neoženjeni radnici pošalju u radne logore za tako malu nadnicu.

Odraz velike ekonomske krize na život hrvatskih iseljenika

Masovnije iseljavanje iz Hrvatske u Kanadu počelo je 20-ih godina 20. st. Poželjnije odredište za iseljavanje bio je SAD, gdje su već postojali uhodani putevi iseljavanja i organizirana hrvatska iseljenička zajednica. Međutim, SAD je 1921. donio useljenički zakon koji se temeljio na uvođenju kvota za useljavanje, kojima je gotovo u potpunosti onemogućeno iseljavanje iz Jugoslavije. Kanada je također radikalno promijenila svoju useljeničku politiku donošenjem novog zakona o useljavanju 1919, kojim se ograničavalo useljavanje pripadnicima raznih etničkih skupina za koje se vjerovalo da se ne mogu brzo asimilirati u kanadsko društvo. Anglosaksonski politički krugovi u Kanadi vjerovali su da će potrebnu radnu snagu moći osigurati unutar Kanade i doseljavanjem iz Velike Britanije i SAD-a te tako sačuvati anglosaksonski karakter kanadskog društva. Sredinom 20-ih godina kanadska je industrija doživljavala oporavak i osjećao se manjak nekvalificiranih radnika koji su bili spremni prihvatiti teške uvjete rada i opasnosti što ih donosi rad u rudnicima, šumama i tvornicama. Nedostatak jeftine radne snage i snažno lobiranje privrednih krugova utjecali su na odluku kanadske vlade da ponovno dopusti useljavanje iz »nepoželjnih« zemalja Južne, Istočne i Jugoistočne Europe. U rujnu 1925. potpisan je sporazum između federalnih vlasti i dviju velikih kanadskih željezničkih kompanija. Tim sporazumom Canadian Pacific Railway i Canadian National Railway imale su slobodne ruke u pronalaženju, prijevozu i smještaju poljoprivrednih radnika iz »poželjnih« i »nepoželjnih« zemalja«. Rezultat navedenog sporazuma bilo je udvostručeno useljavanje s prostora Kraljevine SHS u razdoblju 1924–28. s 2000 na 4000 useljenika na godinu. U petogodišnjem razdoblju (1925–30) uselilo se u Kanadu više od 10 000 Hrvata, od ukupno 16 000 s prostora Kraljevine SHS/Jugoslavije.

Iseljavanje Hrvata u Kanadu u međuratnom razdoblju imalo je slična obilježja kao i iseljavanje Hrvata u SAD prije Prvoga svjetskog rata jer su se uglavnom iseljavali muškarci (prosječno 70%) koji su odlazili u Ameriku u potrazi za poslom. Govori se o takozvanim »ciljanim migrantima« — muškarcima koji su odlazili od kuće kako bi zaradili novac za određene obiteljske potrebe, kupiti komad zemlje, napraviti kuću ili poboljšati svoje gospodarstvo. Oni su odlazili na put s određenim iščekivanjima i grubom predodžbom koliko bi trebalo trajati izbivanje od kuće. Međutim, za velik broj iseljenika predviđeno vrijeme boravka produžilo se u višegodišnje izbivanje, što je unosilo razočaranje i nemir u život iseljenika, ali isto tako i u život njegove obitelji. Stjepan Siromašić u Kanadskom glasu od 29. prosinca 1932. ovako je opisao uvjete života u državnome radnom kampu u Kenori, Ontario: »Draga braćo. Ovdje u ovoj pustoj šumi gdje se mi nalazimo vidi se samo sunce i mjesec i čuje se po gdjekoja noćna zvijer gdje pjeva po njezinoj prirodi i veseli se. A mi tužni radnici tugujemo po kempama bez ikakove nade za budućnost da bi mogli živjeti od zarade koju dobivamo ovdje. Imademo $10 na mjesec. Od toga plaćamo 50c. za medicinu. A svaka dva tjedna ili mjesec dana nas premještavaju na druge kempe i za to si moramo sami platiti tren. — Tako nam ne ostane ništa. Raditi moramo točno 8 sati. Ako ne bi htjeli, znamo što nas čeka, pokupi svoje, pa idi kuda znaš. A tu zima, novaca za tren nema, ’djumpati’ se ne može, jer je zima, pa što drugo da se radi nego moramo trpiti dok se dade. Duga većinom imamo i ovdje i u kraju, osim toga i familije traže pomoć, a mi ne možemo skucati ni za svoje uzdržavanje. Tamo djeca gladna i bosa, a mi ovdje zdravi i jaki, pa ne možemo ništa zaraditi.«

Bezizgledno stanje zbog ekonomske krize, lutanje zemljom u potrazi za poslom, boravak u državnim radnim kampovima koji su jedva omogućavali preživljavanje, odvojenost od obitelji, nemogućnost da se novčano pomogne obitelj, unosili su psihičke i emotivne frustracije u život hrvatskih iseljenika. Radnici tijekom 20-ih godina imali su kakvu-takvu perspektivu za pronalaženje posla, iako su i oni morali lutati zemljom u potrazi za poslom, ali su si ipak mogli povremeno priuštiti vožnju vlakom u trećem razredu. Radnici u vrijeme depresije nisu imali ni tu mogućnost, već su bili prisiljeni putovati na teretnim vagonima. Mnogi su skupo platitili »avanturističku« vožnju kad su pokušali uskočiti u vlak u pokretu, ili kad su iskakali iz vlaka prije ulaska u željezničku postaju da bi izbjegli policijsku kontrolu.

Život iseljenika koji su uspjeli dovesti svoje obitelji prije izbijanja krize nije bio također jednostavan jer je trebalo osigurati preživljavanje za višečlanu obitelj, a državna potpora često nije bila dovoljna ni za hranu. Djeca su trebala ići u školu, što je stvaralo dodatno ekonomsko opterećenje. Ipak, obitelj je bila na okupu i proživljavanje teških dana je bilo nešto lakše, za razliku od iseljenika koji su ostavili obitelji u domovini. Oni su se suočavali s dodatnim strahovima. Fizička udaljenost stvarala je nelagodu i strepnju što se događa sa ženom i djecom, kako su roditelji, hoće li ih više ikada vidjeti, a uza sve to ispunjavala ih je krivnja da ne mogu osigurati sredstva za život vlastite obitelji.

Hrvatski iseljenici koji su živjeli sa svojim obiteljima na farmi također su osjećali posljedice krize. Mala cijena poljoprivrednih proizvoda, višegodišnji ciklus suša pogodili su prerijske provincije i njezino stanovništvo. Međutim, obitelji koje su živjeli na farmi bile su u mogućnosti osigurati hranu za vlastito preživljavanje, za razliku od iseljenika koji su živjeli u velikim gradovima i ovisili o minimalnoj državnoj potpori.

Iseljenici koji su imali stalan posao bili su u znatno povoljnijem položaju od svojih nezaposlenih zemljaka, iako su plaće za vrijeme ekonomske krize znatno pale s obizrom na razdoblje kasnih 20-ih godina. Većina hrvatskih iseljenika koji su uspjeli zadržati posao u vrijeme krize radili su u rudnicima. Glavna rudarska naselja u kojima se nalazio veći broj Hrvata bila su Nanaimo, Britania Mine i Anyox u Britanskoj Kolumbiji, Flin Flon u Manitobi, Sudbury, Schumacher i Timmins u Ontariju, Norandu u Quebecu i Sydney u Novoj Scotiji. Rad u rudnicima bio je težak i opasan, a posebno u vrijeme krize, kad su poslodavci uveli ubrzani sistem rada i smanjili broj zaposlenih. Zbog takvih uvjeta rada gotovo svakodnevno su se događale nesreće koje su završavale tragičnom smrću ili teškim ozljedama. U Norandi, Quebec, 4. siječnja 1933. Majka Jurinića je u rudokopu zasula hrpa kamenja i na mjestu ga usmrtila. Iako je život rudara bio uvijek u opasnosti, hrvatski su iseljenici bili spremni prihvatiti rizik kako bi osigurali sredstva za život svojih obitelji. Posao u rudniku se u vrijeme ekonomske krize plaćao između 4 i 5 dolara, što je bila mjesečna zarada u državnim kampovima. Svaki rudar morao je imati papire da je sposoban za rad u rudniku. Međutim, mnogi su se zapošljavali i bez potrebnih papira, ali su zato morali raditi za manje nadnice. Rudar iz Nanaima piše u Borbi od 7. lipnja 1933. da na noćnim smjenama rade isključivo strani radnici bez »majnerskih papira« od kojih je velika većina iz Jugoslavije.

Borba od 18. siječnja 1933. objavila je anonimno pismo jednog radnika čija životna priča odražava nedaće i probleme s kojima su se suočavali hrvatski iseljenici u vrijeme depresije. U dopisu se navodi kako je radnik prve dvije godine bio bez posla i lutao je zemljom od mjesta do mjesta vozeći se teretnim vlakom ili pješice u potrazi za korom kruha. Benettova vlada uvela je radne kampove 1932. te je poslan u »robijašku kempu« uz plaću od 5 dolara mjesečno. Posao u logoru bio je težak, hrana slaba, uvjeti života i stanovanja loši. Nakon nekog vremena otjeran je iz logora pod optužbom da je širio komunističku propagandu među radnicima. Nakon nekoliko dana pješačenja po snijegu i velikoj hladnoći, došao je do željezničke postaje gdje se ukrcao na teretni vlak na vrh vagona za ugljen i odvezao se do Winnipega. U Winnipegu je hodao gladan, gol i bos dok je termometar pokazivao -36 stupnjeva. Ponovno sjeo na teretni vlak i otišao za Flin Flon, rudarski gradić na sjeveru Manitobe, gdje je konačno pronašao posao u rudniku.

Reakcija kanadskog anglosaksonskog stanovništva na strane radnike

U uvjetima opće oskudice, nezaposlenostii, siromaštva Kanađani doživljavaju novopridošle strance kao prijetnju vlastitoj egzistenciji. Ona je još više pojačana u Kanadi i SAD-u jer je dominirajuće anglosaksonsko stanovništvo i inače nerado gledalo na dolazak stranaca »nerazumljivih jezika i čudne odjeće«. Na mnogim mjestima doseljenici su odbijani za posao, što potvrđuju podaci utemeljeni na popisu stanovništva iz 1931. koji pokazuju da je godišnji prosjek nezaposlenosti među doseljenicima iz Srednje i Istočne Europe znatno veći od nacionalnog prosjeka. Radnici iz Ukrajine, Poljske i Rusije bili u prosjeku nezaposleni između 17 i 20 tjedana u godini, dok je nezaposlenost među radnicima britanskog podrijetla iznosila samo 9 tjedana, a među radnicima iz takozvanih »poželjnih« zemalja kao što su Norveška i Švedska oko 13 tjedana godišnje. Analiza također pokazuje da je među doseljenicima iz Srednje Europe najveći postotak nezaposlenosti bio među onima koji su došli u godinama masovnog useljavanja 1926–29, a to su upravo godine u kojima se stigla velika većina hrvatskih iseljenika.

U društvu je postajala sve izraženija nesnošljivost anglokanadskog stanovništva prema doseljenicima jer je stvoreno uvjerenje da strani radnici dobivaju prednost pri zapošljavanju. Tako je npr. zapošljavanje stranaca na pošumljavanju u blizini North Baya, Ontario, u svibnju 1931. izazvalo oštru reakciju okolnog stanovništva. Navodilo se kako kanadski radnici trebaju »stajati skrštenih ruku i umrijeti od gladi dok stranci dobivaju prvi privilegije«. Takva je predodžba djelomično stvorena zahvaljujući činjenici da su veliki koncerni radije zapošljavali radnike preko privatnih agencija negoli preko kanadskog Zavoda za zapošljavanje (Employment Service of Canada). Privatne agencije za zapošljavanje davale su prednost stranim radnicima jer su oni bili spremniji dati mito kako bi dobili posao. Potplaćivanje raznih agenata kako bi se došlo do posla postalo je uobičajena pojava koja je još više otežavala stanje radnika. Josip Nikšić u Hrvatskom glasu od 21. ožujka 1935. piše: »Kad dobije posao i konačno počme raditi, još uvijek nije radnik siguran da će posao zadržati. Mnoge naime otpuste sa posla i prije nego su bili u stanju zaslužiti onu svotu koju su za posao platili. Onaj naime koji prodaje posao i njegovi posrednici često puta se namjere na još masniju ’ribicu’, koja još bolje plati, pa kako nema mjesta za novog radnika, to se otpušta onoga, koji je možda nedavno se preko njih zaposlio... To se naročito lako desi žrtvi, koja kad dobije posao nastoji da teško zasluženi novac čuva, plati dug, isplati onoga tko mu je posudio za kupnju posla, pa ne će da zapije za ’bosovima’ veći dio od onoga što zaradi«.

U doba velike ekonomske krize znatno je povećan broj deportiranih osoba iz Kanade. Na temelju kanadskog useljeničkog zakona deportacija se određivala za sve one osobe koje nisu kanadski državljani ili koje su stekli pravo boravka, a pripadaju takozvanim »nepoželjnim klasama« koje uključuju: osobe koje se ogriješe o zakon o moralu, kriminalce, one koje su u bolnicama i ludnicama na teret države, osobe koje ovise o dobrotvornim ustanovama, kao i one koje padnu na teret države. Zakon također određuju deportaciju za sve osobe koje promiču rušenje državne vlasti putem sile ili oružanog ustanka. Ta odredba zakona bila je usmjerena prije svega na komuniste. Među deset članova vodstva Komunističke partije Kanade uhićenih u kolovozu 1931. bio je i Tomo Čačić, Hrvat, rodom iz Bužima u Lici. Čačić je osuđen na dvije godine zatvora, a nakon odsluženja kazne trebao je biti deportiran iz Kanade, što se i dogodilo početkom 1934. Na putu u Kraljevinu Jugoslaviju, Čačić je uspio izmaknuti vlastima i pobjeći u Rusiju.

Tomo Čačić jedan je od rijetkih Hrvata deportiranih iz političkih razloga. Kako u svojoj knjizi For a Better Life (Za bolji život) navodi Anthony Rasporich, kanadski povjesničar hrvatskog podrijetla, između 1930. i 1934. sedam Jugoslavena deportirano je iz političkih razloga. Više od 200 osoba osuđeno je na deportaciju jer se više nisu mogli brinuti za sebe zbog bolesti ili zadobivenih ozljeda koje su ih onesposobile za rad. Uglavnom su to bili muškarci koji su ostavili svoje obitelji u Hrvatskoj i nisu imali nikoga da se brine za njih te su pali na teret države pa im je po useljeničkom zakonu slijedila deportacija. Takva je sudbina zadesila i Maksima Dimića koji je u Fort Williamu, Ontario, pao pod vlak i izgubio nogu te su ga kanadske useljeničke vlasti vratile nazad u domovinu gdje je imao ženu i petero djece. Kako se sarkastično izrazio jedan iseljenik: »vozi dok moreš, a kad nisi sposoban za rad onda idi natrag«. U Hrvatskom glasu objavljeno je na desetine različitih dopisa u kojima se moli za skupljanje pomoći zemljacima, koji su došli u Kanadu u potrazi za poslom. Mnogi su se zaposlili u rudnicima gdje su nakon nekoliko godina teškog rada zadobili »rudarsku bolest«, sušicu te su proglašeni nesposobnima za rad i poslani nazad u stari kraj. Zbog teških ekonomskih prilika i nemogućnosti da bilo što zarade neke su osobe same tražile da ih se deportira kako bi se vratile svojim obiteljima. Bilo je pojedinaca koji su namjerno napravili manji kazneni prekršaj ili su odbili ponuđeni posao kako bi ih kanadske vlasti osudile na deportaciju.

Zaključak

Doba velike ekonomske krize 30-ih godina ostalo je zabilježeno u kanadskoj povijesti kao »prljave tridesete« (dirty thirties). Mnogo obitelji ostalo je bez krova jer nisu mogle isplatiti dug banci ili kreditnoj ustanovi. Stotine tisuća radnika našlo se bez posla i ikakve mogućnosti da ga pronađu te su bili prisljeni živjeti na državnoj potpori i čekati u dugačkim redovima pučkih kuhinja. Među masama nezaposlenih radnika našao se i velik broj hrvatskih iseljenika koji su se na različite načine snalazili i preživljavali u tim nepogodnim vremenima. Neki su zadržali ili našli posao u rudnicima koji im je osiguravao kakvo takvo preživljavanje, neki su tragično skončali život u tuđini, a neki su osakaćeni proveli ostatak života u kanadskim bolnicama i sanatorijima, dok je neke Kanada deportirala nazad u Jugoslaviju.

Prvi znaci oporavka kanadskoga gospodarstva osjećaju se od 1935. To je ujedno godina parlamentarnih izbora na kojima je pobijedila Liberalna stranka i za novog kanadskog premijera izabran je Lyon Mackenzie King. Oporavkom ekonomije i porastom proizvodnje smanjuje se stopa nezaposlenosti što je značilo i mogućnost trajnijeg zapošljavanja. Najbolji pokazatelj poboljšanja ekonomskih prilika pruža nam činjenica da se većina hrvatskih iseljenika odlučila započeti novi život u Kanadi te su poslali po svoje obitelji. Prema kanadskom useljeničkom zakonu iz 1931. useljivanje je bilo dopušteno ženama s djecom mlađom od 18 godina, roditeljima i zaručnicama. Izbijanje Drugoga svjetskog rata 1939. značilo je prekid doseljavanja iz Europe i tek je nakon svršetka rata 1945. započeo novi val iseljavanja Hrvata u Kanadu koji više ima obilježje političke negoli ekonomske emigracije.

Izvori:

Borba, glasilo jugoslavenskih komunista u Kanadi, tiskana u Torontu

Kanadski/Hrvatski glas, glasilo HSS-a u iseljeništvu, tiskan u Winnipegu

Literatura:

Avery, Donald H., Reluctant Host: Canada’s Response to Immigrant Workers, 1896–1994, Toronto: McClelland & Stewart, 1995.

Avery. D. H., »Dangerous Foreigners«: European Immigrant Workers and Labour Radicalism in Canada, 1896–1932, Toronto: McClelland & Stewart, 1979.

Berton, Pierre, The Great Depression, 1929–1939, Toronto: McClelland & Stewart, 1990.

Braithwaite, Max, The Hungry Thirties, Toronto: McClelland & Stewart, 1977.

History of the Canadian Peoples 1867 to the Present, ur. Alvin Finkel i Margaret Conrad, sv. 2, treće izdanje, Toronto: Addison Wesley Longman, 2002.

Hoerder, Dirk, Creating Societies: Immigrant Lives in Canada, Montreal & Kingston: McGill — Queen’s University Press, 2000.

Horn, Michiel, The Great Depression of the 1930s in Canada, Ottawa: Canadian Historical Assocaition, 1984.

Horn, M., The Dirthy Thirties: Canadian in the Great Depression, Toronto: Copp Clark Pub. Co., 1972.

Mennill, Paul, The Depression Years: Canada in the 1930s, Scarborough: Prentice-Hall of Canada, 1978.

Rasporich, Anthony W., For a Better Life: A History of the Croatians in Canada, Toronto: McClelland & Stewart, 1982.

Rasporich, A. W., »Tomo Čačić: Rebel Without a Country«, Canadian Ethnic Studies, god. X, br. 2/1978., str. 86–94.

Roberts, Barbara Ann, Whence They Came: Deportation from Canada, 1900–1935, Ottawa: University of Ottawa Press, 1988.

The Depression in Canada: Responses to Economic Crisis, ur. Michiel Horn, Toronto: Copp Clark Pitman, 1988.

Thompson, John i Alan Seager, Canada, 1922–1939: Decades of Discord, Toronto: McClelland & Stewart, 1985.