DVJESTOTA OBLJETNICA POŽEŠKOG UČITELJA IVANA MULJEVIĆA

Vladimir Muljević

Vladimir Muljević ustrajni je kroničar i popularizator znanosti u nas. U ovome tekstu, posvećenu njegovu izravnom pretku, osvjetljava početke školstva u Požegi.

Veoma veliku ulogu u odgoju i izobrazbi mladeži imale su u 18. i 19. stoljeću pučke, odnosno osnovne škole u Hrvatskoj. Nastava i pedagoški postupci bili su u razvoju. Mijenjali su se nastavni jezici, od latinskoga, njemačkoga, hrvatskoga i mađarskoga, dok se naposljetku nije ustalio hrvatski jezik. Uloga državne vlasti bila je pri tome od presudne važnosti, a također i borba hrvatskog naroda, političara i inteligencije. U 18. stoljeću pa i u početku 19. stoljeća postojali su veliki problemi putovanja, vozila, prenoćišta i prehrane putnika, pa dakako i učitelja na njihovim povremenim i stalnim putovanjima. Mnogo je ovisilo o osobnoj snalažljivosti i poduzetnosti pojedinaca.

U 18. stoljeću svega je nedostajalo. Nije bilo prikladnih zgrada za učenike i učionice, nedostajali su udžbenici, odnosno početnice. Donosili su se propisi za obvezatno početno školovanje mladeži. Započinjala je sustavna izobrazba učitelja, a poslije i učiteljica, nakon što su u početku učiteljsku dužnost obavljali franjevci, dominikanci, isusovci i ostali duhovnici. U gradovima i manjim mjestima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije pa i Srijema pitanje školskog prostora i obuke lakše se rješavalo i svladavalo nego u malim selima. Postupno su se oblikovali nastavni planovi i odabirala prikladna materija za potrebe tih sredina.

Nastava se u pučkim školama dijelila na razrede, a njihov se broj postupno povećavao, od prvoga pa do trećeg i četvrtoga razreda. Uvodile su se opetovnice za završene đake pučkih škola te osnivale šegrtske škole. Risarske škole imale su pri tome također određenu ulogu, a nastavnici su za sve te škole bili učitelji pučkih škola. Pri tome su se dakako javljali i mnogi pedagoški problemi, kao i pitanje ocjenjivanja đaka, pa i ponavljanje razreda.

Zanimljivo je da su upravo zbog pedagoških razloga neki učitelji trajno držali nastavu u I. i II. razredu, npr. učitelj Ivan Muljević u Požegi. Na temelju sačuvanih popisa vidi se da su njihovi đaci poslije bili ugledni ljudi, znanstvenici i državnici u Hrvatskoj.

U nastojanju da se započne sustavno istraživanje rada istaknutih učitelja objavljeno je nekoliko članaka o požeškom učitelju Ivanu Muljeviću. Grad Požega je prije desetak godina nazvao po njemu i jednu ulicu.

Obilježavanje važnijih obljetnica iz povijesti našeg školstva i naših učitelja ne bi trebalo prepustiti slučajnosti, već bi to trebao biti poticaj za prikupljanje i obradu podataka o zaslužnim učiteljima. To je upravo razlog da je prigodom dvjestote obljetnice rođenja učitelja Ivana Muljevića napisan ovaj članak o našem pučkom školstvu, o njemu samom pa i o mnogobrojnim članovima njegove obitelji koji su se posvetili učiteljskom zvanju.

To bi trebao biti i poticaj da se i o ostalim našim učiteljima iz prošlosti napišu i objave prigodni radovi. Trebalo bi održavati stručna i javna predavanja o našim učiteljima i upozoravati na njihov velik doprinos razvoju naše kulture, znanosti, poljoprivrede pa i tehnike. Pisanje životopisa o našim učiteljima stvorilo bi osnove za budući Učiteljski leksikon. Treba u našem narodu potaknuti pisanje genealogija obitelji jer se inače mnogi veoma važni podaci o pojedinim ljudima potpuno zaboravljaju. Uloga Školskih novina i Hrvatskoga školskog muzeja u Zagrebu veoma je velika i trebalo bi iskorištavati mnoštvo podataka koji se ondje nalaze.

Razvoj osnovnoga školstva u Požegi

Smatra se da počeci školstva u Požegi sežu još u doba turskog vladanja u požeškome kraju, dakle prije 1688. godine, kada je fra Luka Ibrišimović (Požega, oko 1626–98) pobijedio Turke kod Sokolovca.

Nakon oslobođenja Slavonije Isusovci su 1698. došli u Požegu i nastanili se u razorenom samostanu pavlina kraj »kamenitih vrata«, a 12. studenoga 1709. otvorili su malu gimnaziju. Vjerojatno su oni tada održavali i pučku obuku te time pripremali mladež za gimnazijske nauke. Prvi zapis o obuci i školstvu u Požegi načinio je zagrebački kanonik Ivan Paxy (?–1772), poslije biskup srijemski (1762–71), a zatim i biskup u Zagrebu, u svojem izvještaju od 1. prosinca 1757, kada je kao biskupski vizitator pregledao župe u Požegi. U to je doba požeški učitelj Antun Mučević primao plaću od 20 forinti godišnje, a za svakog učenika kojega je učio pisati i čitati dobivao je po 4 groša mjesečno (1 forinta = 20 groša).

Academija Posegana osnovana je 1761. za rektorovanja Andrije Szalaya na gimnaziji u Požegi. Akademija je ukinuta 1776. odlukom carice Marije Terezije (1740–80). U vizitatorskom izvještaju od 13. rujna 1769. zabilježeno je da su trivijalne škole u Požegi već prije nekoliko godina osnovane te da je tadašnju školu osnovalo Gradsko poglavarstvo, a da se nalazi u blizini vijećnice. Te je godine učitelj Tomo Jugović obučavao 120 djece »utriusque sexus«, tj. obojeg spola. Isusovci su djelovali i obučavali u Požegi do 1773, kada je njihov rad ukinuo papa Klement XIV (1769–74). Školstvo je 1770. rezolucijom carice Marije Terezije proglašeno za »politicum« te je tada postalo predmetom osobite državne skrbi. Tako je došlo i do šireg uvođenja pučkih škola. Obuka je u svim, pa i narodnim školama, koje su mogle otvarati — na svoj trošak — pojedine općine, dobila od kraja 1777. trajnije osnove, uvođenjem tzv. Ratio educationis ili Allgemeine Schulordnung, tj. Općega školskog reda, koji je vrijedio za cijelu austrijsku monarhiju. Njezini su autori bili opat Johann Ignaz Felbiger (1724–99) i liječnik Gerard van Swieten (1700–72), Nizozemac, tada u caričinoj službi.

Ugarska je s Hrvatskom i Slavonijom bila razdijeljena na devet školskih okružja (Districtus). U svakom od njih bio je »kraljevski školski upravitelj okružja« (regius studiorum direktor). Njemu je bio podređen »Kraljevski školski nadzornik okružja«, koji je nadzirao sve trivijalne i normalne škole svojega područja. U glavnome gradu okružja bila je »glavna normalna škola« s četiri razreda, a na njoj su se pripravljali i osposobljavali budući učitelji za sve trivijalne gradske i seoske škole istog okružja. Tako je 1776. i u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu, osnovano okružje, tj. Dicstrictus studiorum Zagrebiensis, koje je obuhvaćalo cijelo školstvo, uključujući osnovne »narodne«, trivijalne i latinske škole. Na čelu mu je bio dakle kr. školski upravitelj okružja i Zajednička komisija podložna Hrvatskom kraljevskom vijeću.

Od 1776. do 1788. bio je kr. školskim upraviteljem okružja zagrebačkoga Nikola Škerlec Lomnički (1731–99), koji je u mnogome unaprijedio školstvo u Hrvatskoj. U to je doba (1776) kr. školskim nadzornikom okružja bio kanonik dr. Antun pl. Mandić (Požega, 1740 — Đakovo, 1815), koji je u Požegi pohađao pučku školu i gimnaziju, a bogosloviju u Bologni i Zagrebu. Od 1763. do 1766. bio je ravnatelj požeškog sjemeništa, a od 1806. do 1815. biskup đakovački. On je radio na hrvatskom pravopisu, osnovao je knjižnicu u Đakovu, češće je dolazio u Požegu i posjećivao pušku školu te se zauzimao za nju.

Gradska narodna škola (Urbana Schola nationalis) osnovana je u Požegi 1. studenoga 1777. a odmah je imala četiri razreda. Učiteljem u prva tri razreda bio je Antun Mihaly (? — prije 1813), a u četvrtom razredu Tomo Klenić (?–1785). Neke bilješke o toj školi u prvih osam godina njezina postojanja napisao je na latinskom jeziku A. Mihaly, a one su unesene u Spomenicu Dječačke obće pučke škole u Požegi koju je 1883. započeo pisati učitelj Franjo Košćal. A. Mihaly je šk. g. 1793/94. postao profesorom gramatike na gimnaziji, umjesto svećenika Franje Sirčića, koji je otišao za župnika u Ruševo.

Pučku je školu posjetio 1779. kr. školski upravitelj Nikola Škerlec, te je tom prigodom 8. srpnja imenovao mjesnim školskim ravnateljem tadašnjeg ravnatelja požeške gimnazije Đuru Barjaktarija (Barjaktarića, Pečuh, 1725–78) bivšeg člana Isusovačkoga kolegija.

Nakon što je Hrvatsko kraljevsko vijeće 1779. ukinuto, Hrvatska je, a time i školstvo, podvrgnuta Ugarskomu namjesničkom vijeću. Hrvatski je sabor ipak zadržao utjecaj na školstvo. Ta je ovisnost o Ugarskoj trajala do revolucije 1848.

Zamjenikom kr. školskog nadzornika za požešku županiju imenovan je 1780. tadašnji podžupan Stjepan Marković. Iste godine treći je razred narodne škole dobio novog učitelja, franjevca Josipa Ljubića.

Potkraj 18. stoljeća nastavljalo se uz škole za dječake otvoriti i pučku školu za djevojčice. Za osnutak ženske škole u Požegi posebno je zaslužan Đuro (Juraj) Barjaktari, profesor sitnakse i gramatike na požeškoj gimnaziji. On je poznat i po tome što je sredio i pripremio za tisak opsežno teološko znanstveno djelo Kamen pravi smutnje velike iliti početak i uzrok istini rastavljanja crkve Istočne od Zapadne, koje je napisao isusovac Antun Kanižlić (Požega, 1699–1777). Djelo je objavljeno u Osijeku 1780. U svrhu osnivanja ženske škole Đ. Barjaktari je darovao 1000 forinti. Ženska je škola osnovana vjerojatno oko 1776.

U velikom požaru 1779. izgorjela je zgrada u kojoj se, kraj »gradske kuće«, nalazila pučka škola. Tada su izgorjeli i svi podaci o školi. Nakon tog požara muška je škola premještena u zgradu gimnazije, »gdje je za I. i II. razred jedna veća, a za III. i IV. razred druga manja soba ustupljena bila«. Ženska osnovna škola tada je prestala raditi.

Biskupski vizitator je 1780. izrazio želju da se ponovno uz školu za mušku djecu otvori i škola za žensku djecu. Ona je ponovno otvorena između 1780. i 1804. vjerojatno 1792. Uz uzdržavanje »ženskog učitelja« već je 1789. dobiven iznos od 500 forinti, koji je položio Krištof Heimb.

Nakon što je 1782. premješten A. Mandić, dotadašnji kr. školski nadzornik pri Ugarskomu namjesničkom vijeću, umjesto njega postao je kr. školskim nadzornikom kanonik Filip Wohlgemuth (Štajerska, 1742 — Beč, 1804), kojem pripadaju mnoge zasluge na promicanju školstva. Njegovim je nastojanjem 1783. mjesnim školskim ravnateljem (nadzornikom) dječačke a i djevojačke škole (iako se takva još posebno ne spominje) mjesto Đ. Barjaktarija imenovan Vinko Krajačić, bilježnik u Požegi. Po nalogu F. Wohlgemutha požeški su se učitelji od 1784. morali pridržavati »naukovne osnove« Glavne škole zagrebačke.

U doba vladavine kralja i cara Josipa II. (1780–90) sustav školovanja Ratio educationis bio je zamijenjen njegovim školskim zakonom »planum«, koji nije bio uspješan već i zbog toga što je službeni jezik tada bio njemački, koji je zamijenio latinštinu. Kao reakciju na pokušaj Josipa II. da srednjim školama dade njemačko obilježje, Hrvatski je sabor 1791. odlučio uvesti mađarski jezik u latinske škole kao neobvezatni predmet. Službenim jezikom u Hrvatskoj ostao je ipak latinski, sve do 1847.

Namjesničko vijeće izdalo je tih godina više naredbi u svezi s nastavom. Tako je šk. god. 1785/86. naređeno da se u prvi latinski razred smiju primiti samo oni đaci koji su nauke završili u dopuštenim normalnim školama ili položili prijamni ispit.

U šk. god. 1786/87. naređeno je da šegrti nedjeljom moraju polaziti risarsku školu u trajanju od jedne godine.

Risarska škola, odnosno škola crtanja postojala je u 19. stoljeću gotovo u svim većim centrima Austro-Ugarske, na primjer u Budimpešti, Trstu, a i u našim krajevima, u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Varaždinu, Rumi, Vrbovskom, Požegi. Njezina je zadaća bila podizanje kvalitete i estetskog izgleda predmeta u pojedinim obrtima te pripremanje nadarenih pojedinaca za Akademiju u Veneciji. Tu su školu pohađali obvezatno uglavnom naučnici određenih obrta (lončari, bravari, klesari, kolari, zlatari, sedlari i ostali), a i pojedini đaci srednjih škola. Nastava je trajala dvije godine, a održavala se isključivo nedjeljom prije podne od 10 do 13 sati. Pod stručnim rukovodstvom obvezatnu obuku činili su predmeti: arhitektura, geometrija, ornament, ljudska figura, anatomija i vedute. Nastavnici takve škole bili su kvalificirani stručnjaci: arhitekti, geometri, slikari, kipari, pa i učitelji osnovnih škola.

Zagrebačka risarska škola počela je raditi 1781. godine, jer se prije nije mogao naći učitelj. Prvi učitelj, od 1781. do 1793, bio je Ivan Mittelmayer, učenik Jakova Matije Schmutzera. Njegov je nasljednik od 1794. do 1805. bio Jakov Marija Raab, a treći učitelj risanja u zagrebačkoj risarskoj školi bio je Ivan Nepomuk Schauff. Počeci srednjoškolske izobrazbe geodeta vjerojatno su vezani uz risarsku školu. U njoj su bili organizirani tečajevi za graditelje, a učili su tehniku i pravila crtanja. Nastava je trajala 1 do 2 godine u zimskim mjesecima, a održavala se u prostorijama osnovnih škola. Takva se nastava održavala četrdesetak godina.

Škola crtanja u Rijeci otvorena je 1787, a nazivala se Scuola di disegno. Djelovala je s prekidom od 1789/90. do druge polovice 19. stoljeća.

Gradska risarska škola u Osijeku imala je 1800. i slikarski tečaj, a osnovana je nakon što su takve škole bile otvorene u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci. Svrha je bila kvalitetnija naobrazba obrtnika. Utemeljitelj i učitelj škole bio je A. Mützenberger (1800–24). Ondje je od 1841. do 1869. radio i slikar H. Hötzendorf. Prestala je raditi 1885. Učitelji risarske škole u Varaždinu bili su Stjepan Lypold i Franz Plochl.

Njemački kao nastavni jezik propisan je i uveden u pučke škole u šk. god. 1787/88. Pučka škola u Požegi i učitelji bili su tih godina u veoma tešku materijalnom stanju, a grad tom pitanju nije pridavao dovoljnu pozornost.

U vezi s uvođenjem obvezatnog pohađanja pučke škole gradskom je poglavarstvu 1789/90. naređeno da »treba popisati školske sposobnjake obojega spola.«

Nakon što je potkraj 1788. F. Wohlgemuth otišao u Peštu, dotadašnji ravnatelj Glavne škole u Zagrebu, Emerik Pl. Vory (Krapina, 1752 — Zagreb, 1819) postao je kraljevskim školskim nadzornikom, ali se 1801. zahvalio na toj dužnosti. On je 1790. postao kanonikom zagrebačkoga kaptola i izaslanikom toga kaptola na Saboru u Požunu. E. Vory sastavio je na hrvatskom jeziku više školskih knjiga.

Umjesto Đ. Barjaktarija postao je 1789. ravnateljem požeške gimnazije Franjo pl. Baruš (?–1799). On je tada postao i mjesnim ravnateljem pučke škole. Nastojao je pooštriti režim školovanja u pučkoj školi pa je na sjednici te škole, kojoj je on predsjedao, u svibnju 1789. zaključeno »da se u latinske škole samo oni učenici primaju, koji su u prvom i drugom redu bili u četvrtom razredu, a koji nakon bezuspješnoga opetovanja takove radove nedobiju, na zanat se upute.«

Za razdoblje od 1790. do 1813. nema bilježaka o Dječačkoj pučkoj školi u Požegi. U doba apsolutističkog vladanja cara Franje I. (1804–35) prosvjeta i znanost su stagnirali jer ih je država smatrala opasnima. Osim toga ratovi, njihove posljedice, a posebno državni bankrot 1811. izazvali su siromaštvo države i naroda. Stoga je kroz dva desetljeća ometan i razvoj školstva, a i broj učenika. Prilike su se popravile tek pri kraju drugog desetljeća 19. stoljeća.

Pretpostavlja se da je od 1799. do 1813. mjesnim ravnateljem pučke škole u Požegi bio bivši pavlin Melkior Španić (?–1813), »meritus vir de re literaria«, koji je nakon smrti F. Barusa 1799. postao ravnateljem gimnazije.

Kraljevskim školskim upraviteljem u Hrvatskoj i Slavoniji bio je od 1812. zagrebački kanonik Josip grof Sermage (1762–1833), koji je stekao velike zasluge za školstvo u Hrvatskoj. Njegovom je zaslugom i nastojanjem 1818. ponovno uspostavljen Plemićki konvikt u Zagrebu. Zamjenik mu je bio kanonik Mirko Ožegović (1775–1869), poslije biskup i osnivač gimnazije i konvikta u Senju.

Kr. školski nadzornik okružja 1813. bio je Tomo Košćak (1752–1831) isprva učitelj a zatim ravnatelj Glavne narodne škole u Zagrebu. On je bio autor nekoliko školskih knjiga, a 1826. je preveo s njemačkoga knjigu za trivijalne škole Libellus lectionis.

Nakon smrti M. Španića ravnateljem požeške gimnazije bio je od 1813. do 1830. svećenik Gjuro Fekete (?–1831), koji je 1813. postao i ravnateljem mjesne pučke škole. Te je godine žensku djecu podučavala u ručnome radu učiteljica Helena Filipović, koja je 1818. imenovana pravom učiteljicom. Učiteljem je bio njezin suprug Mirko (Emerik) Filipović. Osim njega 1818. učiteljem je bio i Mihajlo Mataković, a potkraj iste godine imenovana je Genoveva Srimčević učiteljicom ženske škole.

Određena selekcija učenika provodila se u pučkoj školi od 1818, kada je kr. nadzornik naložio da se II. razred razdijeli na dva odjela te da se u jednom odjelu predaje ono što je nužno za prijelaz u latinsku školu, a u drugom ono što je potrebno za praktični život.

Kraljevskom odlukom od 27. listopada 1820. zabranjena je privatna obuka, tako da je sva mladež bila upućena na obuku u školi.

Pod predsjedanjem ravnatelja mjesne pučke škole Gjure Feketea održana je 1. kolovoza 1821. glavna skupština škole, kojoj su prisustvovali učitelji Adalbert Peterffy, Gjuro Bratić, Franjo Sriemčević te Matija Vočinčić i Ivan Janković, koji su te godine nastupili u službu. Svi prisutni učitelji bili su svjetovnjaci. Za održavanje ispita preparanda na toj školi izabran je senior Gjuro Bratić. Na požeškoj pučkoj školi polagali su se ispiti za učiteljsko zvanje. Kr. školski nadzornik okružja T. Koščak zatražio je 1821. popis tih kandidata.

Kraljevski školski upravitelj okružja Josip grof Sermage uočavao je materijalne teškoće školstva i manjak nastavnika pa je 1822, prigodom svojeg posjeta Požegi, nastavu povjerio franjevcima. Nastojanja J. Sermagea odrazila su se i na pučku školu. Tako je 1823. »Slavno gradsko poglavarstvo sklopilo sa redom franjevačkim kontrakt uslijed kojega bi franjevci imali posvema obuku na pučkoj školi preuzeti«.

Od 1823. do 1835. nema podataka za povijest pučke škole u Požegi. Prema podacima centralnoga franjevačkog arhiva u Budimu, koje je našao Julije Kempf (Požega, 1864–1934), franjevci su preuzeli obuku u požeškoj pučkoj školi.

J. Sermage je 1829. zatražio od franjevaca nekoliko nastavnika za gimnaziju, pa ih je i dobio. Tome se uzalud protivio ravnatelj gimnazije Gj. Fekete.

Bolesnog Gj. Feketea zamijenio je 1830. Adalbert Petterffy, koji je nakon Feketeove smrti 1831. postao direktorom gimnazije, a tada je vjerojatno postao i ravnateljem mjesne pučke škole.

Nakon smrti Josipa grofa Sermagea 1833. u dužnosti kr. upravitelja škola naslijedio ga je Ivan Petar Karlo grof Sermage (1793–1851), koji je tu dužnost obavljao od 1834. do 1836.

U Hrvatskom saboru je 1836, dakle u početku ilirskog pokreta, prvi put razmatrano stanje u osnovnom školstvu Hrvatske.

U ženskoj školi u Požegi učiteljicom za ručni rad bila je oko 1827. Katarina Thaller, rođ. pl. Zengevall, supruga Ignjata Thallera, gradskoga suca, a pomagala joj je njezina sestra Franciska. Ženska je škola bila tada u »gradskoj kući«, a zatim je ustrojeno sirotište (Orfanatrofij) za 24 dječaka i 5 djevojčica. Nakon 1835. ženska se škola ponovno seli u »gradsku kuću«. U toj je školi poduku održavao po jedan svjetovni učitelj, a njegova je supruga davala obuku iz ženskoga ručnog rada.

Učitelj Ivan Muljević u Požegi

Službu »ženskog učitelja« preuzeo je 1831. Ivan Muljević (Požega, 8. 3. 1803 — Požega, 5. 4. 1875), sin Andrije Muljevića (oko 1765–?) i Elizabete (Lize) Prevendar (Prebendar, 12. 4. 1769-?).

Prema podacima iz MATRICULA STUDIOSORUM (1725–1837/38) gimnazije u Požegi vidi se da ju je pohađao Joannes Muljevich. Šk. god. 1815/16. pohađao je I. gramatički razred, a za II. gramatički razred šk. god. 1816/17. imao je zagrebačku svjedodžbu, vjerojatno arhigimnazije, u kojoj je od 1812. do 1826. bio ravnateljem Franjo Klohamer (1755–1831). Ivan je od 1817/18. do 1819/20. završio III. i IV. gramatički razred u Požegi. Za 1820/21. nema podataka, pa izgleda da te godine nije pohađao školu. Od 1821/22. do 1823/24. završio je I. i II. humanistički razred u požeškoj gimnaziji.

Ivan Muljević pohađao je pučku školu otprilike između 1810. i 1815, a upravo su za to razdoblje podaci o školi manjkavi. Tada su ravnatelji mjesne pučke škole bili Melhior Španić (od 1799. do 1813) a zatim Gjuro Fekete (od 1813. do 1830), koji je također bio ravnateljem gimnazije u vrijeme kad ju je pohađao Ivan Muljević.

Što je Ivan radio nakon završene gimnazije i kako je dospio u II. razred zagrebačke gimnazije, nije poznato. Znade se međutim da je 1830. bio učiteljem u Osijeku. O tome govori vjenčani list ispostavljen od župe sv. Terezije u Požegi u kojem piše: »Hiljadu osamsto tridesete (1830) veljače 8. vjenčan je Ivan Muljević pučke škole osječke učitelj mlad. sa Franciskom kćerju + Andrije Ferenčića požežanina pred svjedocima Poglav. gosp. Tome Kraljević, žup. požeške judex nobilum i prisjednika sedrije (assesora) Josipa Mudrovčića slob. kr. grada Požege senatora. Vjenčao Antun Mlinarić kapelan«. U to je doba župnikom bio Franjo Sviranić (1792–1855), koji je do 1855. bio začasni kanonik, vicearhiđakon i kotarski ravnatelj pučkih škola.

Kumovske veze između obitelji Kraljević i Muljević bile su višestruke. Započeo ih je Tomo Marko pl. Kraljević (Draga, Stražeman, 1781–1853), koji je nakon završenoga pravnog studija u Velikom Varadinu od 1805. obavljao i u požeškoj županiji upravne i sudačke dužnosti (veliki sudac od 1837, zatim predsjednik sudbenog stola itd.). Njegov sin Benjamin pl. Kraljević, županijski tajnik, bio je krsni kum Benjaminu pl. Koraliću, unuku Ivana Muljevića, a Dušan pl. Kraljević, tada pristav, a poslije upravitelj Ratarnice u Požegi, bio je krsni kum Marku Muljeviću (1887–1964), također unuku Ivana Muljevića.

O podrijetlu obitelji Muljević i njezinu dolasku u Požegu (možda sredinom XVIII. stoljeća) ne zna se mnogo. Na temelju iscrpnih podataka koje je prikupio i sredio povjesničar dr. Josip Butorac (1905-93), obitelj Muljević ne pripada u najstarije u Požegi evidentirane obitelji, iz razdoblja 1640–60. Ona pripada među onih 400 obitelji što su se u Požegu doselile u razdoblju od 1751/1760. do 1800, a od kojih danas u Požegi, uključujući i obitelj Muljević, živi samo šest. Među tim doseljenim obiteljima spominje se 1790. i obitelj Muljević, odnosno stolar Matija Muljević. Nije isključeno da su Muljevići u doba turske vladavine u Slavoniji bili muslimani, jer se u doba Turaka narod ili poturčio ili razbježao ili je bio odveden u roblje. Tome u prilog govori i činjenica da još i danas živi u Sarajevu muslimanska obitelj toga prezimena. Pretpostavka da su Muljevići došli iz Poljske, gdje su se navodno zvali Mulievicky, nije vjerojatna. Činjenica je međutim da je sredinom 19. stoljeća živio u Czestochowi, koja se tada nalazila u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, Heliodor Muljevich, okružni liječnik (Bezirksartzt). On je vjerojatno kao mladić otišao iz Požege, u »frent« kao i mnogi mlađi ljudi toga doba, te je negdje izučio medicinske nauke i nastanio se u Poljskoj, ondje se oženio Poljakinjom Jadvigom, s kojom je imao sina i kćer. Heliodor se šezdesetih godina 19. stoljeća dopisivao s učiteljom Ivanom Muljevićem i njegovom obitelji.

Vjerojatno je Ivan Muljević bio nećak stolara Matije, a bio je, kao što je to već spomenuto, Andrijin sin, kako je to ubilježeno oko 1883. u obiteljskom rodoslovlju, koje je savjesno započeo sređivati učitelj Šime Vudi (Vudy), zet Ivana Muljevića.

Učitelj Ivan Muljević dobivao je 1831. plaću od 200 forinti godišnje, a njegova supruga Franciska Muljević rođ. Ferenčić (Ferenac, 5. 3. 1806–5. 3. 1880) uz plaću od 10 forinti godišnje održavala je učenicima obuku iz ženskoga stručnog rada. To je bilo u skladu i s potonjim operatom Hrvatskog sabora iz 1839. o pučkim školama, kojim je bio propisano da muška i ženska djeca moraju pohađati školu. Zbog pomanjkanja učitelja tada je napomenuto »da bi možda poštene i valjane supruge učitelja, djevojčice podučavale i vježbale u poslovima i domaćinskim krepostima«.

U šk. god. 1835/36. u I. razredu bilo je 57 učenika, a u II. razredu samo 18 učenika. Sličan loš omjer bio je i u sljedećih desetak pa i više godina. Broj učenika u II. razredu bio je znatno manji zato što su većinom učenici po dvije godine išli u I. razred.

Tridesetih godina nisu u Spomenicu bila ubilježavana imena učitelja. U razdoblju od 1836. do 1844. kr. školski upravitelj bio je Antun Kukuljević (1776–1851). Njegovim su nastojanjem u Hrvatskoj podignute mnoge škole.

U Spomenici je za šk. god. 1841/42. ubilježeno »da je g. 1842. 29. travnja strašni požar po Požegi harao. Tom je prilikom veći dio zgrada propao, izgorio je i manastir franjevački sa crkvom i svimi zgradama, izgorjela je i biblioteka tog samostana, u kojoj je bilo do 5000 knjiga. Ovom su nezgodom sigurno uništeni i mnogi spisi i zapisnici tičući se ove škole, te stoga razloga neće valjda nikada moguće biti što izvjesnijega o njekih decenijih u životu ove učione doznati i napisati«. Koliki je odjek taj veliki požar imao u tadašnjoj Hrvatskoj vidi se i po tome što je u mjesecu kolovozu 1842. održana u Križevcima kazališna predstava u korist »požeških pogorelcah«. Za tu priredbu napisao je Ant. N. prolog u stihovima i 18 kitica u kojima je opisao taj veliki požar koji »...sve zgrade nemilo razori — Iz Požege kup pepela stvori«.

U vezi s promjenama u nastavi izborenih na nastojanjiam iliraca, u Spomenici je za šk. god. 1848/49. zabilježeno: »Od ove godine počam vođeni su zapisnici ili bolje rekuć iskazi klasifikacije hrvatskim jezikom. Godine 1848. preustrojena je nastava u toliko, što je početna obuka razširena, a od učitelja se tražilo strukovno naobraženje i poznavanje narodnog jezika. Hrvatski je jezik postao službenim u školi, nu temeljnom osnovom početne obuke ostao je ipak latinski system scholarum nationalum«.

Kr. školski upravitelj od 1844. do 1850. bio je kanonik i zagrebački dr. Josip Schrott (Svetice, 1791 — Čavoš, 1857), najprije učitelj na zagrebačkoj gimnaziji i predavač matematike na Kraljevskoj akademiji znanosti. God 1824. bio je župnik u Kutjevu, zatim biskup. Bio je veliki mecena, 1848. poklonio je domovini vrijednost od 7000 forinti. Zbog osobnih neprilika odrekao se 1853. svih dužnosti i časti. On je vjerojatno kao župnik u Kutjevu, a poslije kao kr. školski upravitelj imao neke kontakte sa školama u Požegi.

Podaci o berivima za pojedine činovnike i službenika u Požegi za 1848. pokazuju da je učitelj »Djevojačke škole« (Ivan Muljević i supruga) primao 200 forinti srebra. Toliko je primao i »redoviti bilježnik«, a najviša su beriva od 300 forinti srebra primali »redoviti liječnik, začasni ranarnik« i župnik.

Kao što je već spomenuto, franjevci su 1823. preuzeli obuku na Dječačkoj pučkoj školi u Požegi. Od 1853. obuku su u toj školi održavali i svjetovni učitelji. God 1854. podignuta je od dva razreda na rang glavne škole s tri razreda.

Tijekom mnogih nastojanja i reformi u tadašnjoj Hrvatskoj, u Zagrebu je 1849. osnovana prva učiteljska škola. Deset godina nakon toga (1859) u Zagrebu je započeo izlaziti i pedagoški časopis Napredak.

Kraljevsko namjesništvo u Zagrebu imenovalo je 24. rujna 1854. Ivana Filipovića (Velika Kopanica, 1823 — Zagreb, 1895) učiteljem trećeg razreda. On je na tu dužnost došao iz Zagreba, gdje je bio »privatni učitelj«. U Požegi je ostao do 1863, kada odlazi u Kaptolsku školu u Zagrebu, danas Školu Miroslava Krleže.

U Dječačkoj pučkoj školi u Požegi uvedena je u svibnju 1855. opetovnička obuka za šegrte. Obuku su održavali Ivan Muljević i dvadeset godina mlađi od njega Ivan Filipović.

Nedjeljne škole za šegrte (Scholae dominicales) uvedene su u Požegi 1846. pa je možda već tada Ivan Muljević sudjelovao u toj obuci.

U šk. god. 1854/55. bio je ravnateljem pučkih škola požeški župnik Franjo Sviranić. To je bilo u skladu s uredbama iz 1806. i 1845, kojima je određeno da je »ravnanje« seoskim školama ostavljeno mjesnim župnicima (besplatno). Tada je vrhovnim nadzornikom pučkih škola u Hrvatskoj i Slavoniji bio dr. Stjepan Ilijašević (Oriovac, 1814 — Varaždin 1903), koji je zbog svojih zasluga sahranjen u Ilirskoj arkadi na Mirogoju u Zagrebu. U školi su se predavali njemački jezik, ilirski (hrvatski) jezik, krasopis, računstvo, zorno obučavanje i pjevanje. S. Ilijašević je u studenom 1855. posjetio školu u Požegi.

U Spomenici su marljivo i precizno registrirani svi važniji događaji koji su se odnosili na školstvo u Hrvatskoj, a i na samu školu u Požegi. Tako je zabilježeno: »Naredbom c. kr. ministra prosvjete od 13. rujna 1855. koja je 2. studenog 1855. god. priopćena ovoj školi, određeno je da se svaka javna glavna škola ima urediti kao glavna sa četiri razreda i kao takova imenovati; i to daljnji odsjek prvoga razreda ima sačinjavati I, a gornji odsjek II. razred. Dosadašnji II. razred ima biti III, a iz trećega imadu djeca prelaziti u IV. razred glavne škole. Uslijed toga je Filipovićev treći razred od sada nazivan četvrtim. Tom je naredbom određen također cilj koji se u svakom razredu postići ima iz kojeg predmeta i ujedne knjige, po kojima se predavati ima, kao i ure, koje se preko sedmice svakom predmetu posvetiti imadu. Takodjer su ustanovljena načela, kojih se učitelji držati imaju pri klasifikaciji kako da svjedočbe sastavljene budu i po čemu se učitelj ravna kod prelaženja mladosti iz jednog razreda u drugi. Predmeti su ostali isti, samo što je za 4. razred risanje postao obligatnim predmetom«.

To da je Ivan Muljević obučavao žensku mladež, rekao je Ivanov vršnjak i ravnatelj gimnazije (1848) Kajo Agjić (Adžić) (Pleternica, 1805 — Požega, 1892) sastavljaču Spomenice dječačke obće pučke škole u Požegi.

Aktivnost Ivana Muljevića u školstvu Požege vidljiva je i po tome što je on više puta prisustvovao važnijim učiteljskim sastancima, o čemu govore sljedeći podaci. U Spomenici je zabilježeno da je u šk. god. 1858/59. »mjeseca studenoga t. g. bio učiteljski sastanak učitelja ove škole. Nazočni su bili: Ivan Thaller, opat i ravnatelj obće pučke škole, zatim Ivan Kovačević duhovni pomoćnik i kateheta, Ivan Filipović učitelj 4. razreda, Gervazio Radić učitelj 3. razreda, Timotije Sztančik učitelj I. i II. razreda i Ivan Muljević učitelj ženske škole.«

Kotarska skupština učitelja održana je 4. svibnja 1859. na poziv Ernesta Filetića, župnika kutjevačkoga i kotarskoga nadzornika. (A. Cuvaj navodi da je ta skupština održana 5. svibnja 1858. op. V. M.). Od učitelja skupštini su prisustvovali Ivan Filipović, Gervazio Radić, Timotije Sztančik, zatim Pavao Kraljević iz Pleternice, Franjo Kolarić iz Sesveta, Nikala Jakopović iz Kaptola, Ivan Muljević, učitelj ženske škole požeške, Vilim Uhes iz Kutjeva, Petar Heimb iz Kule te Gjuro Ban iz Vetova. Skup je raspravljao »kako da se trivijalne škole sjedine s glavnima«, te je »zatržio izjednačavanje obuke u tri razreda trivijalnih škola s obukom u prva tri razreda glavnih škola, tako da bi đaci nakon završetka III. razreda trivijalne škole mogli prijeći u IV. razred glavne škole«.

Ivanu Muljeviću umro je 21. rujna 1859. sedmogodišnji sin. Nije isključeno da je dječak umro od zarazne bolesti koju su tada nazivali »vrid«, a koja je tih godina harala u Požegi. To bi se moglo zaključiti iz bilješke za šk. god. 1860/61. u Spomenici, u kojoj stoji: »12–22. siječnja (1861, op. V. M.) bile su škole pozatvarane, jerbo je vrid odveć maha preoteo bio. Od 27. istoga mjeseca, budući da vrid i pomor nebijaše posustao, bila je škola iznovice zatvorena, a tek 20. veljače je započeo uredan nauk«. Vridom su tada vjerojatno nazivali velike boginje.

Nakon što su 1862. milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga došle u Požegu i od šk. god. 1862/63. preuzele obuku u ženskoj trivijalnoj školi (koja je do šk. god. 1870/71. imala samo tri razreda), ta je škola iz gradske kuće (u blizini vijećnice) preseljena u gradsku kuću na »kamenitim vratima«. Dotadašnji učitelj ženske trivijalne škole Ivan Muljević dodijeljen je te školske godine u Dječačku pučku školu. Tako je osim franjevaca službovao u toj školi od 1863. i jedan svjetovni učitelj. Posljednji franjevac obučavao je u Dječačkoj pučkoj školi do šk. god. 1869/70.

Početkom 1863/64. iz Požege je otišao u Zagreb Ivan Filipović. Umjesto njega preuzeo je IV. razred Franjo pl. Ožegović, koji je u Požegi ostao do svibnja 1867, kada je premješten u glavnu učionicu u Križevcima.

U tadašnjim godišnjim izvještajima, tj. »Godišnjicama Pučkih učionicah slobodnog i kraljevskog grada Požege«, naveden je kao učitelj prvog razreda Ivan Muljević.

Dječačku pučku školu posjetio je 7. srpnja 1864. tadašnji kr. školski nadzornik dr. Franjo Rački (1828–94) koji je u to vrijeme bio i zastupnikom u Hrvatskom saboru, gdje se zauzimao za uspostavljanje cjelokupnosti Hrvatske.

Godišnja skupština sveg učiteljstva požeškoga kotara održana je 6. srpnja 1864. u Cerniku pod predsjedanjem E. Filetića, kotarskog nadzornika pučkih škola. Zapisnik s te skupštine nije sačuvan. Vjerojatno joj je prisustvovao i učitelj Ivan Muljević.

U Spomenici se I. razred ne spominje od šk. god. 1859/60, pa zaključno do šk. god. 1867/68. Prvi se razred navodi tek sljedeće školske godine. Učiteljem je bio Ivan Muljević, a razred je imao dva razdjela. U prvom je razdjelu bilo 20. učenika, po vjeri katolici, osim jednoga grko-istočne vjere i jednog izraelita. Po napretku pet s odlikom, jedan s drugim, jedan s trećim, a ostali prvim redom.

Kotarska učiteljska sjednica održana je 27. kolovoza 1868. u Sesvetama kraj Požege, gdje je 1759. osnovana škola. Sjednica je održana pod predsjedništvom Augustina Maskovića, župnika sesvetačkoga, tadašnjega kotarskog nadzornika pučkih škola. Osim župnika iz raznih župa sjednici je prisustvovalo 11 učitelja. Među njima je bio i Franjo pl. Kolarić, od 1864. zet Ivana Muljevića, koji toj sjednici nije prisustvovao.

Godine 1865. sastali su se u Zagrebu prvi put učitelji da zajednički raspravljaju o problemima svog staleža i školstva.

Na skupštinskoj sjednici učitelja od 20. srpnja 1869. osim područnih župnika bilo je prisutno 12 učitelja, među kojima je bio i Franjo pl. Kolarić, učitelj sesvetački. Toj sjednici nije prisustvovao učitelj Ivan Muljević.

Za šk. god. 1869/70. nije bilo tiskanog izvješća. O prvom i trećem razredu nema zapisnika. Pod iskaz klasifikacije drugog razreda potpisao se Robert Kauk i dodao Ultimus ex patribus Franciscanis scholae magistar. On je dakle bio posljednji franjevac kao pravi učitelj te pučke škole.

Ivan Muljević prisustvovao je i nekim sastancima učitelja koji su se održavali u Zagrebu. On je osim toga bio i u stručnim školskim odborima, kojima je bio član Ljudevit Modec (Križevci, 21. VII. 1844 — Zagreb, 2. 1. 1897), učitelj i pedagog, koji je učiteljsku školu završio u Pragu. Službovao je kao učitelj građanske škole, vježbaonice i više djevojačke škole u Zagrebu i Petrinji. On je jedan od utemeljitelja i predsjednik Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora (HPKZ) osnovanoga 1881, u kojem su uz njega djelovali Ivan Filipović, Skender Fabković (Samobor, 1826 — Krapina, 1905), pedagog Davorin Trstenjak (Slovenija, 1848 — Zagreb, 1921).

Za šk. god. 1870/71. tiskano je u Požegi Izvješće Glavne dječačke škole. Školu je posjetio 5. listopada 1870. Dragutin Pogledić, predsjednik Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade u Zagrebu. Te je godine kr. Zemaljska vlada raspisala natječaj za četiri učiteljska mjesta. Bilo je utvrđeno da »nauke podijeljuju četiri učitelja, a vjeronauk na muškoj i ženskoj školi dužan je predavati posebni učitelj«. »Na temelju raspisanog natječaja visoka kr. zemaljska vlada je 21. siječnja 1871. imenovala pravim učiteljima na ovdašnjoj učionici: Stjepana Borošića učitelja u Končanici, Franju Messnera namjesnog učitelja na glavnoj učioni u Požegi, Ivana Šulca pravog učitelja na glavnoj učioni u Rumi i Ferdu Polaka za glavne škole ispitanoga učiteljskog kandidata.« Upravu škole i učiteljsko osoblje činili su: kotarski školski nadzornik bio je Josip pl. Kraljević, podarhiđakon i župnik kutjevački; mjesni školski nadzornik bio je Gjuro pl. Stručić, c. kr. poreznik i kotarski sudac u miru; privremeni je ravnatelj škole bio Mato Gršković, kr. gimnazijski ravnatelj; vjeroučitelj je bio Zeno Bertić; učitelji su bili Ivan Muljević do kraja prvog poljeća u I. i II. razredu i Franjo Messner u III. i IV. razredu; drugo poljeće su bili stalno namješteni učitelji Ferdo Poljak u I. razredu, Stjepan Borošić u II. razredu, Ivan Šulc u III. razredu i Franjo Messner u IV. razredu.

Dakle, Ivan Muljević je do kraja prvog poljeća šk. god. 1870/71. bio učiteljem prvog i drugog razreda Dječačke obće pučke škole u Požegi, pa je ondje i završio svoje dugogodišnje učiteljevanje. Franjo Koščak (odnosno Franciscus Kostjek, kako je to zapisano u godišnjem izvještaju osječke gimnazije iz 1835, kada je on ondje pohađao treći razred) govoreći o tome kaže: »Radi zasluga kroz 44-godišnje službovanje blagoizvoljeno je Njegovo c. kr. Veličanstvo Franjo Josip I umirovljenom učitelju Ivanu Muljeviću premilostivo podijeliti Srebreni krst sa krunom«. U Spomenici se zatim kaže da je »Učiteljski zbor tom riedkom odlikovanju 15. veljače 1871. u gradskoj kući obavljenom prisustvovao«. U Spomenici je nadalje zapisao: »Učitelju Ivanu Muljeviću dao je prilikom njegova odlikovanja u gradskoj kući gospodin vlastelin Jakšićki Herman pl. Jakšić svotu od 50 fr da njome raspolaže na korist učenika glavne učione. Tim je novcem pomenuti učitelj kupio i podijelio među učenike 25 komada molitvenih knjiga »Vijenac« bogoljubnih pjesama od Jaića«.

Orden »Križ za zasluge« utemeljio je car Franjo Josip I. u povodu obljetnice svoje vladavine (2. prosinca 1849), a dodjeljivao se od 16. veljače 1850. kao priznanje za marljivu i odanu službu caru i domovini, za dugogodišnje opće priznato zauzimanje u javnoj službi ili drugdje, za opće dobro i stečene zasluge. Orden se sastojao od četiri stupnja: 1. Zlatni križ za zasluge s krunom, 2. Zlatni križ za zasluge, 3. Srebrni križ za zasluge s krunom, 4. Srebrni križ za zasluge. Orden se nosio na vrpci crvene boje, na lijevoj strani prsa.

Ivan Muljević bio je školovan za zvanje učitelja. To se može zaključiti ne samo po tome što je on kroz 44 godine neprekidno obavljao dužnost učitelja već i po tome što je naredbom od 15. srpnja 1854. učiteljem mogla biti samo kvalificirana osoba, koja je uz redovite dužnosti obavljala i službu orguljaša, odnosno pojca, ali nije smjela obavljati poslove bilježnika.

Ivan Muljević je učiteljsku službu započeo oko 1827. God. 1830. bio je učiteljem u Osijeku. Nije međutim poznato od kada je ondje učiteljevao. Podaci o prvim školama u Osijeku vrlo su manjkavi. O tome govori i Kamilo Filinger u svojem članku u knjizi 70 godina učiteljske škole u Osijeku: »...ni jedna osječka škola nije sačuvala svoju arhivu, nije se nitko našao da spasi dokumentaciju svoje vlastite ustanove«. U današnjoj školi Ivan Goran Kovačićveći je dio arhive uništen i nestao. Postoji jedan manji, stariji dio, koji je predan Historijskom arhivu u Osijeku. Od 1744. do 1897/98. nisu poznati podaci. Najstarija Matica (Matična knjiga) u Osijeku je od 1858. do 1868.

Umirovljeni učitelj Ivan Muljević umro je u Požegi 5. travnja 1875. Pokopan je na groblju sv. Ilije u obiteljskom grobu, uz kapelicu, koji još i danas postoji.

U Spomenici obće dječačke pučke škole u Požegi nije međutim ništa zabilježeno o njegovoj smrti, kao što se to u takvim prilikama običavalo. Bilješka za šk. god. 1874/75. u toj je Spomenici veoma kratka. Upisano je samo 11 redaka općenita sadržaja. Tada je privremeni ravnatelj škole bio bolešljivi Ivan Šulc (Kaptol, 1848–99) koji je poslije postao i ravnateljem. Kakvo je stanje bilo u školi pod njegovom upravom donekle pokazuje sljedeći zapis u Spomenici: »Privremeno ravnanje obće pučke škole preuzeo je od ravnajućeg učitelja Ivana Šulca uslijed visoke naredbe (dekreta) od 8. lipnja 1883. kr. profesor gimn. Franjo Koščal dne 13. lipnja 1883. Razlog toj privremenoj upravi ove škole bio je taj, što su se među učitelji ove škole prošle godine porodile razmirice, uslijed kojih se je red narušio, te je do disciplinske istrage došlo. Vis. kr. zemaljska vlada pronašla je nakon provedene disciplinske istrage, nužnim ravnajućem učitelju Ivanu Šulcu ravnanje oduzeti, ter imenovati gori spomenutog privremenog upravitelja.«

U Rodoslovju obitelji Šime Vudy učitelja (Obiteljski arhiv Muljević) zabilježeno je da je Franjka Muljević »umirovljena učiteljica gradska«. Nije međutim poznato je li ona dobivala mirovinu kao udovica Ivana Muljevića ili kao bivša učiteljica.

Učitelj Ivan Muljević je prema zabilješkama i sjećanju njegova unuka učitelja Benjamina Kolarića imao kuću: »...na sjevernom kraju trga sv. Terezije, na prostoru gdje se je nalazilo nekoliko kuća između Župske ulice i ulice sv. Ivana«. Ondje je bila i kuća licitara Đoke Ristića, posljednjeg člana nekadašnje konjaničke čete, zatim Baloga i Dornera. Na zemljištu Ivana Muljevića sagradio je »glasoviti tata Trögl jednokatnicu i u njoj držao birtiju«.

Takozvana »turska kuća« koja se nalazila na početku ulice Arslanovci broj 8. nažalost porušena 9. rujna 1980, vjerojatno je nakon ženidbe učitelja Franje pl. Kolarića s Marijom (Mimom) Muljević, kćeri Ivana Muljevića, prešla od obitelji Kolarić u vlasništvo obitelji Muljević. Govoreći o takvim kućama, J. Kempf kaže: »...ipak se još i danas nalazi donekle traga tom u turskom slogu građenja kuća, a ti tragovi izbijaju na jednokatnicama u Orljavskoj ulici, Sv. Roku, Grginu dolu i na početku Arslanovaca«.

Učitelj Ivan Muljević imao je sa suprugom Franciskom (koja je također podučavala u ženskoj pučkoj školi) sedmero djece, Gjuru, Julijanu, Mariju, Luciju, Matiju, Antoniju i Ivana.

Najstariji, Gjuro Muljević (24. 4. 1833 — Podravska Moslavina, 10. 4. 1881) pohađao je pučku školu u Požegi, vjerojatno od 1839. do 1842. Prema imeniku »Kr. šestorazredne gimnazije požeške« od godine 1838/39. do 1850/51. proizlazi da je Georigus Muljevich pohađao tu gimnaziju od 1842/43. do 1845/46. On je u tom razdoblju završio četiri gramatička razreda. Od šk. god. 1846/47. on se više ne nalazi u popisu te gimnazije.

Prema podacima Plemićkoga konkvikta — osnovanog 1627. u Zagrebu, na kojega je prenesena glavnica od 12 000 forinti požeških isusovaca — (24), Gjuro Muljević je 1845/46. dobio stipendiju za nastavak školovanja. On je u taj konvikt primljen kao stipendist Zaklade Josipa pl. Skenderlića (Požega, 1764 — Nenzini, 1819), koji je bio uveden u popis plemića požeške županije od 16. 7. 1792.

J. Skenderlić je bio odvjetnik zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752–1827). Pravo na tu zakladu i odgajanje u Plemićkom konviktu imali su u prvom redu »mladići koj su se odlikovali u nauci, te su u rodu sa zakladačem... po sestrama njegovim Mariji pl. Ćoka i Katarini Miljević (jer je porodica Skenderlić u muškoj lozi izumrla do 1821), u nedostatku ovih bližih rođaka imaju pravo i daljni rođaci. Ako ni ovih ne bi bilo, imaju na to mjesto pravo i sinovi drugih požeških građana. Takove mladiće predlaže grad«.

Na temelju kojega prava je tu stipendiju dobio Gjuro Muljević, trebalo bi istražiti u arhivu grada Požege. Skenderlićeva zaklada bila je, u okviru Plemićkoga konvikta, 23. po redu, s glavnicom od 17 662 for. i 2 pitomačka mjesta. Plemićki konvikt djelovao je (u zgradi u Kamenitoj ul. 11) od 1796. do 1913, s prekidima od 1814. do 1818. i 1848. do 1851. Pitomci su pohađali školu u arhigimnaziji, odnosno gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Među pitomcima toga konvikta bili su Ivan Kukuljević, Metel Ožegović, Armin Pavić, Iso Kršnjavi, Dragutin Domjanić, ukupno oko tisuću pitomaca. Prema riječima Augusta Šenoe, »gotovo trećina hrvatske inteligencije izašla je iz ovog Zavoda«.

Đuro Muljević je u Zagrebu nesumnjivo pohađao u arhigimnaziji od 1846. do 1848. prvi i drugi humanistički razred, dakle ukupno s požeškom gimnazijom šest razreda, koliko je tada trajala školovanje u gimnaziji. U popisu završenih maturanata zagrebačke gimnazije ne nalazi se njegovo ime. Tomu je razlog što spomenuti popis započinje s 1851. Gjuro je nakon završene arhigimnazije nastavio školovanje, vjerojatno na zagrebačkome biskupskom liceju (Bogoslovna škola) koji je i završio. O njegovu svećeničkom službovanju nema pobližih podataka. Zna se samo da je do smrti bio župnikom u Podravskoj Moslavini.

Učitelji u obitelji Muljević

Zanimljivo je da su mnogobrojni potomci učitelja Ivana Muljevića i učiteljice Franciske (Franjke) Muljević sami, odnosno njihova, ženidbama i udajana proširena, uža obitelj i rodbina, pripadali učiteljskom, odnosno nastavničkom zvanju. Evo njihova popisa:

— Ivanova kći Julijana Muljević (1835–1906) udala se za Andriju Vereša (Vörös) (?–1891), nadziratelja uza u Požegi. Njihov sin Ivan Vereš (1876–1955) započeo je službovati kao učitelj 1. rujna 1893. u Požegi, a poslije je bio ravnajući učitelj Gornjogradske dječačke i djevojačke niže pučke škole u Zagrebu.

— Sin Ivana Vereša, Slavko Vereš (1901–55), bio je učitelj u Zagrebu u Zavodu za gluhonijeme.

— Kći Ivana Vereša, Zlata Vereš-Šafarić (1905), bila je učiteljica u Zavodu za gluhonijeme u Zagrebu.

— Suprug Zlate Vereš-Šafarić, Ljudevit Šafarić, bio je također učitelj toga Zavoda.

— Kći Andrije Vereša, Marija (Rica) Vereš (1835–1906), udala se za Đuru Blažekovića, profesora požeške gimnazije i osnivača naklade za pomoć đacima.

— Unuk Ivana Vereša, Kruno Hellebrant (1929–?), profesor je Građevinskog obrazovnog centra u Zagrebu.

— Njegova supruga Katica profesorica je Kemijsko-tehnološkog centra u Zagrebu.

— Kći Ivana Muljevića, Marija (Mima) Muljević (1838–1915), udala se za Franju pl. Kolarića (I) (1812 — Sesvete, 1972), učitelja u Sesvetama kraj Požege i narodnog zastupnika kutjevačkoga kotara.

— Sin Franje pl. Kolarića (I), Franjo pl. Kolarić (II) (?–1897), bio je (1895) učitelj u Feričancima.

— Drugi sin Franje pl. Kolarića (I) Benjamin (Benješ) Kolarić (1867–1952), započeo je službovati (1. 10. 1887) kao učitelj u Sesvetama kraj Požege, zatim je 1895. bio učitelj u Podravskoj Moslavini, a 1917. bio je ondje ravnajući učitelj.

— Unuk Franje pl. Kolarića (I), Franjo pl. Kolarić (III) (?–?), započeo je službovati 14. 9. 1922. kao učitelj u Feričanicima, a 1912. odnosno 1917. bio je učitelj u Sulkovcima.

— Unuka Franje pl. Kolarića (I), Alojzija (Slavica) Kolarić-Stevanović, bila je 1917. namjesna učiteljica u Staroj Pazovi.

— Njezin suprug Mile Stevanović bio je učitelj u Vranju.

— Druga unuka Franje pl. Kolarića (I), Mila pl. Kolarić, započela je službovati kao učiteljica (1. 9. 1911) u Feričancima, a 1912 bila je u Stražemanu (Velika).

— Sin Ivana Muljevića, Matija Muljević (1842-1905), barbir i vidar u Požegi, imao je sa suprugom Anom Ribarić (1846–1915) dvanaestero djece. Njegova kći Viktorija (Fika) Muljević (Požega, 1875 — Banja Luka, 1898) bila je učiteljica 1895. u Feričancima, a zatim 1898. u Banjoj Luci.

— Kći Matije Muljevića, Marija Muljević (Požega, 1882 — Zagreb, 1864) završila je učiteljsku školu 1901. kod opatica u Zagrebu. Hospitirala je kod opatica u Požegi, zatim privatno podučavala djecu trgovca Rotha u Končanici-Zdenci. Kao pomoćna učiteljica radila je u Vinkovcima i Karlovcu. Od 1. 9. 1909. bila je stalno namještena na Pučkoj školi u Požegi, zatim 1912. u Beravcima te konačno do mirovine u Oprisavcima kraj Slavonskog Broda.

— Unuk Matije Muljevića, dr. Vladimir Muljević (1913), bio je sveučilišni profesor u Zagrebu, na Elektrotehničkom fakultetu.

— Kći Ivana Muljevića, Antonija (Seka) Muljević (1845–?), udala se za Šimu Vudija (Vudy) (II) (1844 — Zagreb, 1926), sina Šimuna Vudyja (I) prihodara (Rentmeister) kod Ferdinanda grofa Pejačevića Virovitičkog (1800–1878) u Našicama. Šime Vudi (II) bio je 1895. učitelj u Motičini. Bio je počasni član Učiteljskog društva požeške doline.

— Kći Šime Vudija (II), Marija (Rica) Vudi-Novak (1873 — Zagreb, 1958), bila je učiteljica u Kaptolu do udaje za Luju Novaka.

— Učiteljica Klementina Riffer — pl. Stručić bila je vjerojatno druga supruga Požežanina Đure pl. Stručića, koji je 1837. bio županijski podbilježnik, zatim 1873. gradski zastupnik, a kao umirovljeni kotarski sudac bio je i mjesni školski nadzornik (prva supruga Đ. Stručića bila je Krescencija Kraljević). Klementina je također bila u nekom bližem srodstvu s obitelji Muljević. Naime, djeca Matije Muljevića nazivala su je tetom. To srodstvo vjerojatno proizlazi preko Matijine supruge Anke rođ. Ribarić, jer je njezina majka bila rođena Anna Riffer iz Kutine. Tako bi Klementina Riffer-Stručić bila doista teta Anke Muljević rođ. Ribarić, odnosno poluteta Matijine i Ankine djece. Klementina je do 1895. bila ravnajuća učiteljica Djevojačke pučke škole u Novoj Gradiški, pa je zatim od šk. god. 1895/96. u Djevojačkoj školi u Požegi obučavala učenike I. i II. razreda u tzv. »ženskom slöjdu« (po švedskom sustavu). Kao učiteljica viših pučkih škola Klementina je šk. god. 1897/98. bila dodijeljena u Žensku stručnu školu u Požegi, za stručnu obuku, te za obuku učenica, obvezanih za polazak opetovnice. Umirovljena je 1904. godine.

Prezime Riffer bilo je u prošlom stoljeću, pa još i danas, prošireno od Kutine, preko Požege do Osijeka. Možda se i na tu obitelj odnosi primjedba koju je o naseljenicima iz Njemačke zapisao J. Kempf: »Svidio se vladaru (Josipu) lijepi i plodni okoliš u blizini Begteža oko današnje Kule, pa je već godine 1783. naselio ovamo mnoge porodice iz njemačkih pokrajina oko rijeke Rajne. Ovo je to vjerojatnije, jer se još i danas u mjestu Urmitz na Rajni (između mjesta Andernach i Koblenz) postoji prezime Riffer. Obitelj Riffer postojala je 1976. u Sisku i Zagrebu, a obitelj Rifer u Osijeku, Podgoraču/Našice i Vukovaru.

Lik dugogodišnjega požeškog učitelja Ivana Muljevića, koji je mnoge članove svoje uže i šire obitelji zadojio ljubavlju prema nastavničkom zvanju, ostao je gotovo nepoznat. U bogatom Arhivu grada Požege moglo bi se pronaći više podataka o tom učitelju koji je prije više od 170 godina započeo svoj učiteljski poziv i cijeli ga život obavljao u tome gradu.