BIBLIOGRAFIJA HRVATSKE REVIJE

BIBLIOGRAFIJA HRVATSKE REVIJE

RAZGOVOR

Nataša Bašić-Kosić urednica je Bibliografije Hrvatske revije koja uskoro izlazi u nakladi Matice Hrvatske

Čitateljima i štovateljima Hrvatske revije iz vremena Vinka Nikolića dobro je poznato da u pedesetogodišnjoj seriji jedan broj nedostaje — posljednji, četvrti broj za 2000. godinu. Boris Maruna, koji je u razdoblju 1997–2000. naslijedio Vinka Nikolića na mjestu urednika, najavio je da će taj nedostajući broj zapravo biti cjelovita bibliografija pedesetgodišnjeg niza. Na inicijativu Vlahe Bogišića, Matičina potpredsjednika, izradu cjelovite i znanstveno zasnovane bibliografije preuzeo je Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Posao izrade takve bibliografije u međuvremenu je nadrastao uobičajene bibliografske razmjere te je prerastao u veliki, po mnogo čemu pionirski projekt.

U želji da obznani završetak ove »koprodukcije« Matice i Leksikografskog zavoda te podsjeti javnost na prošlost i važnost časopisa, sadašnje uredništvo Revije zamolilo je urednicu Natašu Bašić-Kosić iz Leksikografskog zavoda da iznese zapažanja. Ona i bibliografska ekipa koju je predvodila detaljno se upoznala s polustoljetnim nizom časopisa, stoga je razgovor pružio prigodu za iznošenje zanimljivih detalja koji izmiču strogoj bibliografskoj metodi.

HR: Povod je ovomu razgovoru Bibliografija Hrvatske revije 1951–2000. Bibliografiju je priredila u Leksikografskom zavodu stručna skupina koju ste Vi vodili, a radila je prema koncepciji koju ste sami osmislili. Za početak opišite o kakvoj je bibliografiji riječ.

Riječ je o složenoj bibliografiji, kakve se danas ne običavaju raditi jer zahtijevaju dosta vremena, dugotrajne pripreme, više obrađivača i stoga puno novca. Ova je napravljena u relativno kratkom vremenu (godinu i pol dana), s obzirom na golemu građu koju je trebalo iščitati: 33 000 stranica stajalo je kao izazov pred samo 6 obrađivača, među kojima je bilo i onih kojima je to bio prvi susret s takvim poslom. Nakana nam je bila ne samo popisati članke i njihove autore, nego leksikografski obraditi sadržaj članaka: izlučiti osobe i pojmove te ih funkcionalno uvrstiti u kazala. Zahvaljujući sretnomu spoju »mladih« i »starih« koji su prionuli na posao pri novoutemeljenom uredništvu Thesaurusa u Leksikografskom zavodu, tj. izvanrednomu angažmanu mlađih obrađivača u primjeni računalnoga programa za obradbu ove bibliografije (Ankica Šunjić, Irina Starčević-Stančić, Tatjana Dobričević) te bibliografskomu iskustvu starijih kolegica, iskovanomu u bibliografskoj kovnici Leksikografskoga zavoda (Jasna Ivančić, Ivana Šiprak), posao je uspješno obavljen. Iza nas stajalo je iskustvo i bogata bibliografska povijest Leksikografskoga zavoda, koja je hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti do danas podastrla 15 svezaka enciklopedijskoga formata različitih bibliografija, a dva nova upravo priprema, te ponudila višemilijunsku građu na listićima što se čuvaju u Katalogu periodičnih publikacija. Upravo iz te baštine, koju je Zavodu namro dr. Mate Ujević, izišla je i Bibliografija Hrvatske revije 1951–2000. kao izvorni zavodski projekt u koji je ugrađeno znanje i iskustvo triju naraštaja zavodskih leksikografa i bibliografa.

Bibliografija je sastavljena od pet cjelina: a) Pregleda članaka, književnih i likovnih priloga, b) Autorskoga kazala, c) Predmetnoga osobnoga kazala, d) Predmetnoga pojmovnoga kazala, e) Kazala knjiga.

Popisani su svi članci, književni sastavci i likovni prilozi, do najmanje bilješke, te poredani kronološki unutar postojećih rubrika pojedinoga broja i obrojčani. Na taj je način dobivena vjerna slika sadržaja svakoga broja. Poslije se u kazalima brojke javljaju kao povezni ključ za čitanje sadržaja pojedinih kazala. Autorstva su utvrđivana na temelju potpisa ili iz drugih izvora, a nepotpisani članci te oni potpisani pseudonimima i šiframa označeni posebno. U posebnom su pak kazalu navedeni razriješeni pseudonimi i šifre, a u kazalu nerazriješenih autorstava, pseudonima i šifara navedene su brojke pripadajućih članaka.

Predmetna su kazala podijeljena na Osobno i Pojmovno te Kazalo knjiga, a nastala su funkcionalnim izlučivanjem podataka iz članaka na temelju pročitane sveukupne građe. Primijenjeni kriterij funkcionalnoga izlučivanja određen je načelom opće poznatosti ili nepoznatosti pojedinoga podatka. Tako je, primjerice, u dijelu preglednih ili sinteznih članaka sam spomen neke osobe bio dostatnim kriterijem za uvrstbu ako je utvrđeno da takve osobe nema u postojećim bazama podataka Leksikografskoga zavoda.

U Predmetnom pojmovnom kazalu uz institucije su navedena njihova današnja imena te u zagradama mjesto i godina osnutka kada se to sa sigurnošću moglo utvrditi; u višečlanih su navedeni i općepoznati akronimi. Nazivci su normirani prema općim i strukovnim izdanjima Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. Pojedini su nazivci ili imena, poput Drinske razlučnice (Teodozijeva crta), prihvaćeni na temelju načela čestotnosti i uvršteni u pojmovno kazalo. Na taj se način ova Bibliografija i nazivljem ugrađuje u ukupnost hrvatske kulturne i znanstvene baštine.

Posebnu vrijednost Bibliografiji daje Kazalo knjiga koje su se javljale kao predmet promišljanja u pojedinim člancima. Na taj se način vrlo jednostavno može pratiti recepcija pojedinih naslova.

Kazala su koncipirana tako da sustavom glavnih predmetnica i njima pridruženih potpredmetnica budućim istraživačima olakšaju pristup velikoj množini podataka što ih Hrvatska revija sadržava. Valja podsjetiti da je u 50 godina objavljeno 200 brojeva i Jubilarni zbornik, što pretvoreno u enciklopedijski niz znači 33 sveska po 1000 stranica.

HR: Kako je tekao projekt? Jeste li odmah imali takvu koncepciju ili je ona nastala postupno, »u hodu«? Kakva je bila programska potpora?

Koncepcija je sazorila mnogo prije samoga početka rada i to upravo iz dosadašnjih objavljenih zavodskih bibliografskih naslova. Neke su pojedinosti dorađene temeljem razvitka same struke posljednjih desetljeća i ovdje primijenjene. Trebalo je pripraviti i odgovarajući računalni program koji će tu ideju moći poduprijeti. Ova je bibliografija izrađena u programu LTeko ing. Velimira Cvitaša za kataložnu obradbu knjiga, koji je za naše potrebe dorađen upravo u segmentu predmetne obradbe, tj. pojmovnoga kazala, gdje je trebalo postići višerazinsku dubinu. Zahvaljujući mr. Maji Cvitaš i ing. Velimiru Cvitašu, s kojima smo uspostavili izvanrednu suradnju, to smo uspjeli napraviti. Oni su naše zamisli vrlo uspješno pretočili u računalni program, koji nam sada omogućuje najrazličitije oblike povezivanja natuknica i njihova pretraživanja.

HR: Brojčani podaci: koliko ima obrađenih jedinica, koliko je obuhvaćeno osoba, koliko stranica, kazala i sl.?

Bibliografija u papirnom izdanju obuhvaća 1120 stranica, a popraćena je uvodnom studijom i naputcima čitateljima. Sadržava ukupno 11 603 analitičke jedinice (članci, književni i likovni prilozi). Autorsko kazalo obuhvaća 1222 imena (osobe i institucije), osobno predmetno kazalo 8410 imena, pojmovno predmetno kazalo 3006 različitih pojmova (imena i nazivaka), kazalo knjiga 1690 naslova.

Da bi se dobila prava slika ovoga posla koji stane na »samo« 1120 stranica leksikonskog formata, valja reći da je u elektroničkoj bazi pohranjeno 83 700 različitih zapisa.

HR: Na koji će način bibliografija ugledati svjetlo dana? Izdavači?

Izdavači su ove Bibliografije Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Matica hrvatska, izdavač Hrvatske revije. U papirnoj inačici, koja će izići kao četvrti broj Hrvatske revije za 2000. godinu, ponuđena je samo jedna od desetak mogućih bibliografija. Ova nam se činila za znanstvenike i istraživače najsvrhovitijom. Nju je za knjigu oblikovala i u vrlo plastičnom prijelomu doradila kolegica Ankica Petrović, davši joj konačan izgled. Ako se Zavod odluči za CD inačicu, onda će se moći pretraživati po više ključeva, kombinirati i izlučivati po želji, ovisno o potrebama i nakanama pretražitelja. Elektronička baza, naime, kojom je Zavod posredovanjem ove bibliografije postao vlasnikom izvanrednih podataka vezanih ne samo uz hrvatsko iseljeništvo, već i uz politička i kulturna gibanja u svijetu u razdoblju 1950–2000, omogućuje izradbu najrazličitijih kazala.

HR: Kako se bibliografija HR doima u kontekstu srodne produkcije u Hrvatskoj? Problemi s tim u vezi?

Bibliografijama se služi vrlo uzak krug ljudi — znanstvenici i istraživači, pa se obično rade po narudžbi i prilagođuju potrebama naručitelja te njihovim novčanim mogućnostima. Izdavačima su to redovito neisplativi naslovi. U nas je ovo posljednje još više naglašeno jer smo malo tržište i nemamo mnogo potencijalnih kupaca. S Hrvatskom revijom nešto je drugačija slika, jer je riječ o naslovu koji je imao suradnike i mnogobrojnu čitateljsku publiku izvan Hrvatske. Zapravo, njezina je sudbina vezana uz hrvatsko iseljeništvo na svim kontinentima, koje ju je svojim pretplatama i održalo punih 5 desetljeća, što je jedinstvena pojava u hrvatskom iseljeničkom izdavalaštvu. Ona je bila u pravom smislu riječi kultni naslov hrvatske inteligencije izvan domovine.

Ova će Bibliografija dakle biti zanimljiva hrvatskomu iseljeništvu jer će sada u jednom svesku dobiti pregled sadržaja i tema objavljenih u Hrvatskoj reviji tijekom pola stoljeća, a domovinskoj publici istom se pruža mogućnost da listajući njezina kazala posegnu za pojedinim brojevima i naslovima. Ovom Bibliografijom, očekujemo, tek će započeti recepcija Hrvatske revije u domovini. Ona je u prvom redu namijenjena znanstvenicima i istraživačima, kojima se sada pruža mogućnost da se upoznaju s književnim, znanstvenim i publicističkim radom jednoga naraštaja koji je, spletom tragičnih poratnih okolnosti, glavninu svojih prinosa ostvario izvan domovine. Zadatak je hrvatske znanstvene javnosti da te prinose prouči i valorizira te ih uklopi u cjelinu hrvatskoga književnoga, znanstvenoga i publicističkoga korpusa pripadajućega razdoblja.

HR: Kakva je tradicija sličnih publikacija u inozemstvu? Jeste li imali kakve uzore?

U inozemstvu su objavljene bibliografije hrvatskih časopisa Studia Croatica iz Buenos Airesa i newyorškoga godišnjaka Yournal of Croatian Studies, a nedavno je u domovini izišla Bibliografija Republike Hrvatske 1951–2001. To su opsegom i sadržajem manje bibliografije, a koncepcijski se ne mogu uspoređivati s ovom.

Danas se tekuće bibliografije u svijetu i u nas rade primjenom UNIMARC sustava (u kojem smo i mi radili, s manjim odstupanjima zbog zavodskih potreba). Veliki svjetski bibliografski centri, napose u SAD, običavaju skenirati sažetke članaka tekuće bibliografije. Na internetu su izravnim pristupom dostupne takve baze, posebno medicinske. Retrospektivne se bibliografije rade rjeđe, a ulazak se u njih naplaćuje.

Za usporedbu, PCI, tj. Periodicals Contents Index, sadržava bazu od 4190 časopisa iz područja humanističkih i društvenih znanosti i nudi oko 13,9 milijuna članaka, a pokriva razdoblje od prvih desetljeća 18. st. do 1995. Leksikografski je zavod na samom početku svoga rada, polovicom 1950-ih izradio bazu članaka iz oko 7000 periodika što su izlazili na južnoslavenskom prostoru u razdoblju od polovice 18. st. do 1945. i u trima katalozima čuva podatke na oko 10 milijuna listića. Tu bi bazu valjalo žurno prebaciti u elektronički medij. Nadamo se da će ministarstva znanosti i kulture poduprijeti Zavod u tom nastojanju. Ta je građa kulturni i znanstveni spomenik nulte vrijednosti u svjetskim okvirima i trebalo bi je napokon učiniti dostupnom svjetskoj znanstvenoj javnosti. Do sada je objavljen tek jedan manji dio i to u onih 15 svezaka koje sam spomenula na samom početku ovoga razgovora.

HR: Radeći na bibliografiji vi ste se temeljito upoznali s 50 godišta HR. Vaši suradnici, ali ponajprije Vi sami pročitali ste ju uzduž i poprijeko. Zanimaju nas Vaši dojmovi o časopisu. Koje su mu »jake« strane, a koji pak nedostatci? Kako ocjenjujete društveni odjek i utjecaj časopisa?

Najjača je strana Hrvatske revije, nesumnjivo, aktualnost. Upravo je impresivno kojom je brzinom i kako reagirala na politička i kulturna zbivanja u domovini i svijetu. Druga je njezina jaka strana izvanredan senzibilitet glavnoga urednika i samih suradnika u procjeni važnosti pojedinih događaja. Osobno me impresionirala činjenica da je neposredno nakon objavljivanja Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u Telegramu 1967. već u prvom broju Hrvatske revije za 1967. objavljen njezin cjelovit tekst i potpora hrvatskih intelektualca u iseljeništvu, a u uvodnom komentaru Vinko Nikolić Deklaraciju proglašava najvažnijim događajem i kamenom međašem novije hrvatske povijesti. Danas su svi povjesničari u toj ocjeni jednodušni!

Isto je tako Revija promptno reagirala na tragediju palestinskih civila u izbjegličkim logorima Sabri i Šatili u rujnu 1982. Već u prosinačkom broju Ante Kadić objavljuje članak Lament nad Libanonom, u kojem bilježi zločin izraelske vojske i pokušava približiti čitatejima uzroke palestinsko-izraelskoga sukoba.

Posebna je vrijednost Hrvatske revije njezina demokratičnost, koju ona duguje svomu glavnomu uredniku. O istoj se temi pisalo s posve suprotnih stajališta. Primjerice, afera koja je izbila objavljivanjem napadaja potpisanoga šifrom Vigilantibus iura na hrvatske biskupe i njihov nastup na Drugom vatikanskom saboru stišala se objavom pisama dvaju Torbara, Josipa Mirka i Stjepana, te Mirka Živkovića, koji su na istup hrvatskih svećenika i njihovu ulogu u hrvatskom poratnom društvu gledali drugim okom.

Veliki je nedostatak časopisa, koji je posebno pogodio nas bibliografe, nepouzdanost imena. Podatci su naime preuzimani iz tzv. sekundarnih izvora — novina i časopisa, često neprovjereno, pa su tako otisnuti. S golemim smo naporom pokušali utvrditi prave likove pojedinih imena, odnosno identitet pojedinih osoba. Desetak ih, na žalost, nismo mogli uvrstiti u kazala, jer ih nismo našli u nama dostupnim izvorima. Još uvijek dvojimo je li baš sve točno, budući da i svjetske baze podataka, kojima smo se preko interneta obilno služili, nemaju sređene datoteke osobnih imena. Inače, to nije boljetica samo iseljeničkoga tečaja Hrvatske revije, nego i domovinskoga, ali i drugih naših časopisa. Mnogi se podatci iznose po sjećanju i neprovjereno, što prilikom ovakvih obradba može stvoriti gotovo nepremostive zaprjeke.

Hrvatska je revija uz Kušanovu Novu Hrvatsku najčitaniji hrvatski iseljenički časopis. Njezini se kompleti nalaze u svim velikim svjetskim knjižnicama, a citira se kao respektabilan izvor. U Hrvatskoj je čitana potajice među kulturnom i političkom elitom. Po mojoj osobnoj procjeni odigrala je jednu od ključnih uloga u borbi za samostalnu hrvatsku državu. U njoj je ranih 1980-ih prepoznata uloga i značenje Franje Tuđmana u tom procesu. Bilo bi pretenciozno reći da ga je Hrvatska revija stvorila, ali svakako ona je utrla put posljednjoj političkoj i životnoj zadaći prvoga hrvatskoga predsjednika.

HR: Kod nas se često govori o politizaciji časopisa. Kako biste u tom kontekstu ocijenili HR i posebice urednika Vinka Nikolića?

Nikolić je tu posve jasan: on je u program Hrvatske revije ugradio političku sastavnicu kao nešto samo po sebi razumljivo i naravno. On naime polazi od činjenice da je politika imanentna čovjeku kao društvenomu biću, da je sastavni dio opće kulture te da se treba njojzi učiti i nju kao društvenu disciplinu razvijati. Dapače, držao je da su Hrvati mnoge povijesne bitke izgubili upravo stoga što nisu imali razvijenu kulturu političkoga djelovanja i razmišljanja. Mislim da se s njim možemo u potpunosti složiti te prihvatiti interpretaciju politike kao društvene aktivnosti kojoj je svrha opće dobro, koja potiskuje osobno i razvija međuljudsku solidarnost i jednakost. Na tim temeljima počiva političnost Hrvatske revije.

Smisao Nikolićeva političkoga djelovanja i, u krajnjoj konsekvenciji, pokretanja Hrvatske revije bio je jedan jedini: pomoći Hrvatima da ostvare svoj povijesni smisao, koji je istodobno i smisao bivanja svakoga naroda na ovoj Zemlji (o raju ne govorimo!): vlastitu državu. Čak je u programskoj platformi napisao da Reviju pokreće s nakanom da je vrati u oslobođenu domovinu. Uz mnogo odricanja, uz jednu upravo strašnu i krvavu golgotu on je svoj naum ostvario. On je pripadao naraštaju koji je ideju hrvatske države platio strašnom cijenom bleiburškoga krvavoga potoka, koji je kao strahotni memento jedne slaboumne politike i još slaboumnije osvete legao na naše sudbine i upravlja njima do dana današnjega. Iz toga bezizlazja vidio je samo jedan put: međusobni oprost i nacionalnu pomirbu na isti način na koji su to učinili drugi narodi kojima se dogodila slična tragedija: Ovdje leži polovica Španjolske // Umrla je od druge polovice (Mariano José de Larra; HR, 1988, 720).

Za Nikolićeva urednikovanja Revija je upravo bila nadvita nad sudbinom Hrvatske, od prvoga do posljednjega broja. Izvješćivala je međunarodnu javnost o teroru i zločinstvima komunističkoga režima u Jugoslaviji u prvim poratnim godinama, pisala o progonima građana i svećenstva, o mnogobrojnim političkim procesima, objavila prva svjedočenja iz komunističkih logora, poticala demokratizaciju režima, pokušavala izboriti Hrvatskomu narodnom vijeću položaj na međunarodnoj političkoj sceni, smirivala nestrpljive političke emigrante nakon sloma Hrvatskoga proljeća i poticala narod da ne klone u vjeri da će ostvariti vlastitu državu. A kada je država najposlije stvorena, upravo je s njezinih stranica potekla i skepsa u njezin sadržaj. Nije to bila ona Hrvatska koju je Nikolić, a i mi s njime, sanjao: društveno pravedna zajednica slobodnih i pred zakonom jednakih građana, u kojoj bi moral političara trebao biti jamstvo i zrcalo njezine budućnosti. Nikolić je pokušao u Saboru progovoriti o Hrvatskoj iz naših snova i o zadatcima koji su pred svima nama, pred svakim od nas: Hrvatska će biti upravo onakva kakvu je mi budemo stvarali — samozatajno i ne pitajući nagradu. One kojima je novac jedini motiv, a tih je na žalost najviše među onima među kojima ih uopće ne bi smjelo biti — političarima — treba ukloniti, jasan je Nikolić, jer šteta koju nanose može uroditi kobnim posljedicama.

HR: Možete li izvesti periodizaciju s obzirom na tematiku i sadržaj, odnosno s obzirom na suradnike?

Periodizacija Hrvatske revije poklapa se s njezinom selidbom, odnosno pripremama za selidbu iz Argentine u Europu 1965–66. Izostavljaju se španjolski uvodnici, objavljivani 1951–1964 (koje je za potrebe ove bibliografije prevela i sažetke napisala kolegica Irena Majer kao izvanjska suradnica), mijenja se grafički izgled, koji se stabilizira 1967. kao zaštitni znak dizajna slikara Pere Marune i čuva sve do Nikolićeve smrti 1997.

Sadržajno, argentinska faza, nazovimo je tako, obilježena je trima velikim tematima: Bleiburgom, političkim procesom zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu i razotkrivanjem staljinističkoga lica Brozova političkoga režima. God. 1955. u povodu 10. obljetnice bleiburške tragedije objavljen je u Reviji prilog Ispod slavoluka smrti s popisom hrvatskih književnika, novinara, kulturnih i javnih djelatnika koji su ubijeni nakon sloma NDH. Okolnosti u kojima su se masovna pogubljenja i likvidacije zbivale neposredno nakon predaje hrvatske vojske i civila u Sloveniji i na Križnom putu te nekoliko poratnih godina danas su hrvatskoj javnosti uglavnom poznate. Međutim, isto je tako poznata i činjenica da se proteklih desetljeća, za trajanja jugoslavenske države, o toj temi nije smjelo bez dopuštenja javno govoriti, a ono što se govorilo i pisalo nije odgovaralo povijesnim činjenicama. Bastin neuspio pokušaj da opravda bestijalni pokolj Hrvata u knjigama Rat posle rata (1963) i Rat je završen sedam dana kasnije (1976) nastao je kao odgovor na teške i neoborive optužbe iznesene u knjizi La tragedia de Blaiburg, objavljenoj 1963. u Buenos Airesu kao posebno izdanje Studia Croatica. U izradbi te knjige sudjelovali su i suradnici Hrvatske revije, pa se ona može držati suizdavačem toga naslova. Bleiburška je tema zatvorena objavljivanjem hrvatske inačice španjolskoga izdanja 1976. u Müchenu pod naslovom Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, koju su pripremili Franjo Nevistić i Vinko Nikolić, a izišla je u Knjižnici Hrvatske revije. Rezime je strašan, a njegova interpretacija s druge strane stane u jednu jedinu Đilasovu rečenicu: trebalo je pobiti 200 000 tisuća Hrvata da bi živjela Jugoslavija.

Politički proces zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu 1946. godine i njegova osuda na višegodišnju tamnicu, odnosno internaciju u rodnom Krašiću u Reviji su pomno praćeni i komentirani. Objavljeni su odlomci iz Stepinčeve obrane, komentari u svjetskom tisku, razmišljanja Ivana Meštrovića o Stepinčevu slučaju, a sam slučaj doveden u kontekst sličnih političkih procesa u Mađarskoj i Poljskoj. Svakako, nije bila samo riječ o kazni zbog Stepinčeva odbijanja da odcijepi Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana, nego se obračunavalo s posljednjim moralnim autoritetom hrvatskoga naroda i posljednjim javno osvjedočenim nositeljem njegova sna o samostalnoj državi. Pred Stepincem je stajao sa svojom crvenom niti Jakov Blažević i sudio ga (tužio) ne zbog tobožnje suradnje s NDH (ta Stepinac je bio jedan od njezinih najsmjelijih kritičara!) nego zbog propovijedanja prava hrvatskoga naroda na državu.

Raščlambom Brozova političkoga režima bavili su se u argentinskoj fazi Ante Ciliga, Antun Bonifačić i Bogdan Radica. Radica je to nastavio i u tzv. europskoj Revijinoj fazi, a njemu su se kasnije pridružili Jure Petričević i Gojko Borić (posljednji pod različitim pseudonimima). Toj je delikatnoj temi u Reviji dana prava mjera. Bonifačićevi žestoki okršaji iz prvih brojeva zamijenjeni su suptilnim Radičinim analizama međunarodnih političkih odnosa i položaja Hrvatske u njima, napose u kontekstu jugoslavenskih diplomatskih intriga sa srpskim hegemonističkim predznakom u pozadini. Petričevićevi pak komentari jugoslavenskoga tiska i analiza statističkih gospodarskih godišnjaka i partijskih dokumenata idu u sam vrh hrvatske publicistike. Kada je on odustao od suradnje, istim je tragom krenuo Gojko Borić.

Slomom Hrvatskoga proljeća i dolaskom novoga naraštaja hrvatskih političkih izbjeglica (Bruno Bušić, Zlatko Markus), odnosi su se u Hrvatskoj reviji donekle izmijenili. Mlađi je naraštaj promicao oblike revolucionarne, a ne institucionalne borbe, kakvu su mukotrpno izgrađivali stariji hrvatski iseljenici. Ubojstva jugoslavenskih političkih predstavnika u inozemstvu, otmice zrakoplova, infiltracija zloglasne jugoslavenske tajne policije, Udbe, u redove hrvatskoga iseljeništva i ubojstva hrvatskih političkih emigranata postaju temom Revijinih članaka novijega razdoblja.

Nakon Brozove smrti nazrijevaju se obrisi rasapa jugoslavenske države. Revija je ponovno reagirala izvanredno. Prepoznala je ključni dokument suvremene srpske ekspanzionističke politike, Memorandum SANU, objavila izvanredne Borićeve komentare o političkom kaosu u zemlji i lucidne Marunine sastavke, među kojima se izdvaja Otvoreno pismo Vuku Draškoviću iz 1986, koje Maruna završava u svom poznatom stilu s Martinovićevom bocom u stražnjici: »Ukratko, Hrvati su za to, da se mi mirno raziđemo. Pritom ne postoji ništa, što biste nam Vi i Vaši mogli dati, i ne postoji ništa, što bismo mi očekivali od Vas i Vaših. /.../ Bilo bi, naime, presmiono i pogrešno očekivati od nas nešto samo zbog toga, što ste Vi i Vaši zinuli preko Drine od Dubrovnika do Pule, i sad ne možete sklopiti čeljust. /.../ Još jasnije, zaboravite na svoju propoziciju, jer tega ne bu, pa makar vi, lipi moj, i svi oni, koji misle poput Vas, sami izabirali mjesto i vrijeme, da se popnete na pivsku flašu. (HR, 1987, 285, 286)

HR: Bavili ste se brojnim suradnicima časopisa. Imate li zapažanja koja smatrate zanimljivima, a da su istodobno javnosti manje poznata?

Našoj je javnosti Revija zapravo posve nepoznata. U svijesti jednoga dijela akademski obrazovanih građana ona postoji kao »ustaško glasilo«, jer ga je takvim proglasila jugoslavenska policijsko-politička elita iz straha da se njegova kritika jugoslavenskoga režima ne bi širila u domovini. Ovdje je prigoda da se ta ocrna javno opovrgne. Istina je upravo suprotna: najozbiljnije rašlambe i najoštrije osude ustaškoga režima došle su upravo sa stranica Hrvatske revije od ljudi koji su djelatno sudjelovali u vlasti ili obnašali državne službe: Dide Kvaternika; Ive Bogdana i samoga Nikolića. Ustaški politički vrh prikazan je kao skupina korumpiranih ljudi podložnih Paveliću, koji je, zlorabeći ovlasti, većinu odluka donosio sam, bez konzultacija sa suradnicima, s katastrofalno lošim političkim procjenama i pogubnim posljedicama. Njegova je politika u konačnici, ustvrdio je Nikolić, dovela do Bleiburga, sloma države i uništenja cvijeta hrvatske mladosti. U tom smislu ustaški režim zavrjeđuje našu potpunu osudu, ali se s njime nipošto ne smije miješati i izjednačavati ideja hrvatske države, kao što se ne smije ideja bilo koje i bilo čije države izjednačivati s režimom. Režimi odu i prođu: države i narodi ostaju. To je Nikoliću i suradnicima Hrvatske revije bilo potpuno jasno. Na žalost, još uvijek smo svjedoci da to mnogima u Hrvatskoj nije jasno, ili im namjerice nije jasno, kako bi lakše manipulirali ljudima i politikama.

U Reviji je objavljen niz vrijednih književnih prinosa i eseja. Stihovi nesretno preminuloga Viktora Vide, Antuna Nizetea, Antuna Bonifačića, Borisa Marune, Vjenceslava Čižeka. Objavljeni su izvanredno zanimljivi Meštrovićevi razgovori s Michelangelom o vječnoj temi umjetnika, njegova djela i nadahnuća, dokumentarno vrijedan članak s pregledom dubrovačke povijesti Tijasa Mortigjije, izvanredne sinteze bosanske srednjovjekovne povijesti patera Dominika Mandića, vrijedna studija Jere Jareba o pola stoljeća hrvatske politike (objavljena poslije kao knjiga), nepoznati dokumenti hrvatske ratne i poratne povijesti.

Osobno me najviše pogodila Meštrovićeva sudbina. Možda zbog toga što u sebi trajno nosim mekoću njegovih mramornih skulptura, po kojima sam kradomice prebirala prstima u splitskoj galeriji, pa sam tragičnu sinovljevu pogibiju velikoga kipara doživjela kao vlastitu roditeljsku bol. Posebno je potresna umjetnikova vizija u kojoj prvi put podaruje cjelov u čelo neostvarenoj ljubavi svoga života, od tuberkuloze prerano preminuloj Ruženi Zatkovoj, i držeći je u naručju, osjeća kako pod njegovim prstima na njezinim plećima izbijaju anđeoska krila. Njezin lik anđela ovjekovječio je u mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.

Kada je umro i kada je nakon golemih peripetija njegov lijes dopremljen u domovinu, partijski su ga aktivisti, na čelu sa ženom Vicka Krstulovića zasuli kamenjem. O tom nemilom događaju ostalo je u Reviji svjedočenje Meštrovićeve kćeri Marice: »Na vratima mauzoleja, biskup Msgr. Franić je održao govor, u kojemu je par puta istakao, da je Meštrović veliki Hrvat i katolik, pa je pozvao narod, neka ne izgubi vjeru u Boga i u besmrtni život. /.../ Taj govor se komunistima, koji su bili došli iz Splita i okolice, nije svidio, i netom je biskup završio, počeli su vikati: »Tako narod ne misli! Fašistička huljo! Zločinci!« Narod je njima na ovo uzvratio: »Tko vas je zvao?« Nastala je gužva, a mi smo ušli u mauzolej. /.../ Rekli su nam poslije da je prva počela vikati žena Vicka Krstulovića, za njom još neka petorica, šestorica, medju njima i Smiljan Reljić, predsjednik narodnog odbora za Drniš. Rekli su nam takodjer, da su dan nakon sprovoda mnoge seljake uhitili radi onih povika: »Tko vas je zvao.« (HR, 1962, str. 103)

HR: Spomenuli ste da ste popisali sve priloge, do najmanje bilješke. Jesu li za takav pristup postojali neki razlozi?

Naravno. Nismo popisali jedino reklame, obavijesti o pretplati i promjenama cijena. Prvo pitanje koje mi je postavio prof. Branko Hanž iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice kad je čuo da obrađujemo Hrvatsku reviju bilo je: »A jeste li popisali Bilješke?« »Dakako, i to kao posebne članke« — odgovorila sam. Prof. Hanž naime ide u red rijetkih poznavatelja kulturološke vrijednosti Hrvatske revije u nas. U dragocjenim Bilješkama, kako se prvih godina zvala njezina stalna rubrika, nalaze se podatci prvorazredne vrijednosti: kronika kulturnih zbivanja u iseljeništvu i to ne samo hrvatskom, nego južnoslavenskom u objema Amerikama, Europi, Australiji, Novom Zelandu i dr. Uredništvu Hrvatske revije slani su primjerci časopisa, knjiga, novina, letaka i drugoga materijala, koji je tiskan u iseljeništvu, a ono je uredno o tom izvješćivalo u kratkim bilješkama. U njima smo našli podatke kakve danas ne možete naći ni u jednoj bazi glasovitih svjetskih knjižnica. To su podatci o slovenskoj, makedonskoj, bugarskoj, srpskoj, albanskoj, mađarskoj, poljskoj, ruskoj itd. publicistici nastaloj izvan matičnih domovina. Upravo smo u Bilješkama pronašli podatak važan i za hrvatsku bibliografiju. Riječ je o knjizi geodeta Stjepana Horvata Resolución de un gran sistema la aplicación de las ideas de Pranis Prańevich y del profesor dr. Boltz, o kojoj se ništa ne zna i koje nema u bazama knjižnica. Nikolić kaže da je izišla 1954. u Buenos Airesu, da »ima 129 stranica velike osmine, brojne slike i računske primjere« (HR, 1954, str. 404). Eto posla našim geodetima i zemljopiscima!

HR: Odgonetnuli ste brojne pseudonime i inicijale. Ispričajte nam štogod zanimljivo s tim u vezi? Koje su Vam enigme bile najteže? Je li što ostalo nerasvijetljeno?

Na žalost, ostalo je nerasvijetljeno još dosta toga. Mnoge je tajne Hrvatske revije sa sobom u grob odnio Vinko Nikolić. S njime sam dva puta razgovarala neposredno nakon njegova povratka u Hrvatsku, a s gospođom Šteficom Nikolić više puta proteklih mjeseci. Razumljivo je, s obzirom na onodobne političke prilike i progone Hrvatske revije i njezinih suradnika, da je Uredništvo štitilo identitet domovinskih pisaca, napose onih koji su se javljali člancima o političkim prilikama u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Zapravo, svi koji su na bilo koji način bili povezani s Revijom bili su potencijalna meta Udbina atentatora, odnosno čekalo ih je 5–9 godina lepoglavsko-gradiške tamnice. Istodobno režimski povjesničari, poput Bogdana Krizmana, uredno su i bez ikakvih neprilika u svojim knjigama citirali plahte navoda iz Revijinih članaka.

Radeći bibliografiju, naša se stručna momčad, zapravo djevojčad (bibliografiju u Zavodu danas rade samo žene, jer dečki misle da je to manje vrijedan posao, iako je riječ o ekskluzivnom leksikografskom umijeću: pročitati članak i njegov sadržaj što jednostavnije definirati leksikografskim natuknicama), kojoj se pridružila i tajnica Biserka Babić — strasno bacila na razotkrivanje pseudonima i šifara. Računalni je program naime predviđao posebno polje za članke potpisane pseudonimima i šiframa, pa se velikom pogrješkom drži upis pseudonima u polje upisa fizičkih osoba.

Najteže je bilo s likovima koji ni po čem nisu upućivali na pseudonim, primjerice Mihovil Šimić, Hrvoje Vukelić. Mnogo nam je pomogao Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije Milana Blažekovića, potom neposredni kontakti s gospođama Šteficom Nikolić, Blaženom Blažeković, Malkicom Dugeč, Ivonom Dončević, gospodinom Gojkom Borićem u Njemačkoj, Kazimirom Katalinićem u Buenos Airesu, Jakšom Kušanom u Zagrebu, a napose s povjesničarom Jerom Jarebom, dugogodišnjim suradnikom i povjerenikom Hrvatske revije za SAD. Na žalost, iz nama nerazumljivih razloga nismo uspjeli u Matičinu Vijencu objaviti popis nerazriješenih pseudonima i šifara s pozivom da se jave svi koji znaju tko se krije iza pojedinoga pseudonima, iako sam osobno intervenirala u glavnoga urednika da se popis objavi. Jedan je dio pseudonima otkriven iz rukopisne ostavštine Vinka Nikolića, pohranjene u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Išli smo izravno na rukopise članaka i uspoređivali ih s potpisanim pismima iz korespondencije, tražili pod svjetlom lampa što stoji ispod naljepaka na pojedinim listovima itd. itd...

Bilo je i bizarnih »dešifriranja«. Žalim se tako u jednom noćnom telefonskom razgovoru svojoj dragoj kolegici Dubravki Sesar s Filozofskoga fakulteta, koja nije znala da radimo ovu Bibliografiju, kako ne možemo izići na kraj sa pseudonimima. Pita ona mene: »A znaš li tko je Vojna Zrinski?« »Znam samo da je s Brača«, odgovaram. »Molili smo nekoliko ljudi da nam pomognu, ali bez rezultata. Sada pola otoka odgonetava tko bi mogao biti.« »E, to sam ti ja« — kaže meni moja Dubravka i ispripovjedi kako je svoje pjesme poslala Hrvatskoj reviji uz pomoć patra Lucijana Kordića, koji joj je i dao spomenuti pseudonim.

HR: Revija je bibliografski obrađena, no to je tek jedan u moru časopisa. Što i kako dalje? U Zavodu i inače... Koje bi još ustanove, po Vašem mišljenju, trebale raditi ovakve poslove?

Mislim da bi ovakve poslove trebao raditi hrvatski bibliografski zavod, koji, na žalost, Hrvatska nema. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu prati tekuću bibliografiju i to je golem posao i obveza. U ovom trenutku ona nema mogućnosti da popuni zastrašujuću prazninu hrvatske bibliografije do 1990. Upravo stoga treba razmišljati o hrvatskom bibliografskom zavodu, jer Leksikografski zavod nema snage da sam stane pred taj bezdan. On bi mogao pomoći da se takva institucija osnuje, možda i pod njegovim okriljem.