KRIVOTVORENI NOVAC

Vladimir Geiger

Krivotvorenje novca kažnjiva je djelatnost koja ima dugotrajnu prošlost. Pregled je priredio povjesničar Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest.

Krivotvorenje novca poznato je iz najstarijih vremena ljudskoga društva i staro je koliko i robnonovčana privreda. U vrijeme babilonskog vladara Hamurabija IV. u 17. stoljeću prije Krista zabilježeno je o prvim krivotvoriteljima novca. I u nalazima novca starih Grka i Rimljana, i u nalazima europskog srednjovjekovnog novca poznate su krivotvorine.

Krivotvorenje novca bilo je oduvijek predmet strogih zakonskih sankcija. Tako se u prijašnjim stoljećima u pojedinim zemljama krivotvorenje novca kažnjavalo smrtnom kaznom. U nekim zapadnim zemljama do nedavno (primjerice u Francuskoj do početka 20. stoljeća) izradba lažnog novca od zlata i srebra, kao i novčanica, kažnjavala se doživotnom robijom. Konačno, na prijedlog francuskog ministra vanjskih poslova A. Brianda donesena je 1929. godine Međunarodna konvencija o krivotvorenju novca.

Raširenost pojave krivotvorenja novca kao univerzalnog platežnog sredstva uvjetovana je nizom okolnosti koje objektivno stimuliraju porast krivotvorina. No, i suvremeno zakonodavstvo u svim zemljama smatra krivotvorenje novca i raspačavanje lažnog novca krivičnim djelom koje se kažnjava strogim kaznama. U tom pogledu nije iznimka ni Republika Hrvatska. To je razumljivo i opravdano, jer se svaka država želi zaštititi od napada na pravnu sigurnost u pogledu najvažnijih sredstava pravnog prometa. Ne treba zaboraviti, kazne koje se izriču osobama koje krivotvore nacionalnu valutu bit će iste onima koje se izriču osobama koje krivotvore stranu valutu.

Danas se najviše krivotvore novčanice. Metalni novac krivotvori se mnogo manje, jer to nije toliko probitačno. Izradba lažnog novca u pravilu se nikada ne ograničava na jednu zemlju, jer se krivotvori i u zemlji o čijem se novcu radi i u inozemstvu, a raspačava se u svim zemljama koje razmjenjuju dotične novčanice.

Kada je u 18. stoljeću papirni novac postao u Europi masovno platežno sredstvo, krivotvoritelji su dobili novi poticaj. Tehnički napredak (litografija 1797, dagerotipija 1837, galvanoplastika 1839) otvara nove mogućnosti za izradbu lažnog novca. Sredinom 18. stoljeća uhvaćeni su u Engleskoj prvi krivotvoritelji novčanica. Krivotvorenje novca sve je češće, napose od sredine 19. stoljeća. Primjeri su brojni. Zanimljiv je slučaj da je Kraljevina Jugoslavija morala iz optjecaja povući novčanice od 1000 dinara zbog ubacivanja velikih količina krivotvorina iz Italije i Turske 1932. godine.

Krivotvorenjem novca ne bave se samo privatnici u nastojanju da lažnim novcem steknu protupravnu korist. Za vrijeme prohibicije (1917–33) vodstvo Carinske policije SAD-a dalo je krivotvoriti novčanice od 10 dolara i njime je opskrbljivalo kupce meksičke rakije koji su krijumčareni alkohol preuzimali noću na zamračenim lađama. No, »financijski udar« nije uspio, jer su liferanti idući put poveli sa sobom bankarske činovnike koji su na licu mjesta prije isporuke »robe« ispitali valjanost novca.

Kriminalnu djelatnost krivotvorenja novca organiziraju i zabranjene političke ili urotničke skupine te izradba lažnog novca postaje i sredstvo političke borbe. U Münchenu i Frankfurtu pet njemačkih državljana i dva ruska emigranta krivotvorili su sovjetske novčanice pod zaštitom njemačke obavještajne službe. Nije nezanimljivo da ih je 1930. godine sud u Berlinu oslobodio kao navodne političke idealiste.

Mogu to biti i vlade (politički vrhovi) jedne zemlje koje krivotvorenjem novca druge zemlje namjeravaju izazvati promjene u državi protiv koje djeluju. Krivotvorenje novca u tom je slučaju sredstvo vanjske politike i predstavlja »državni terorizam«. Tako je primjerice po nalogu Napoleona organizirana od 1810. do 1812. godine u Parizu proizvodnja lažnog engleskog, austrijskog i ruskog novca. Poljska vlada organizirala je krivotvorenje novčanica carske Rusije za vrijeme ustanka 1862–63. godine. Niz je primjera krivotvorenja protivničkog novca, napose u ratnim vremenima i oružanim sukobima. Drugi svjetski rat obiluje krivotvorenjima neprijateljskog novca.

Jedan od najstručnijih i najvještijih krivotvoritelja novca u povijesti kriminaliteta, ruski emigrant Vladimir Dogranoff (pravo ime: Salomon Smoljanoff), krivotvorio je 1922. godine britanske funte za vrijeme svog boravka u Berlinu. Njegovi suučesnici bili su Jugoslaveni, Albanci, Rumunji i Francuzi.

Kada je Himmler u Drugom svjetskom ratu organizirao akciju »Ured 6-F-4«, poznatiju pod nazivom »Operacija Bernhard«, krivotvorenje britanskih novčanica u konclogoru Sachsenhausenu (u blizini Berlina) u vrijednosti više milijuna funti, Dogranoff je u tome odigrao važnu ulogu. Bio je to najopsežniji i najbolje organizirani projekt krivotvorenja novčanica u povijesti. Krivotvorine su bile tako savršene, da je Banka Engleske morala povući iz optjecaja novčanice od 5, 10, 20 i 50 funti. Neke od tih novčanica rabljene su za plaćanje špijuna koji su djelovali izvan Njemačke (u slučaju »Cicero« primjerice), ali plan je bio da ih se većina raspača u Britaniji. Godine 1945. većina kontigenata tih krivotvorina otkrivena je na dnu jezera Toplitz u Austriji. U planu je bilo da se krivotvori i američka valuta, ali nikada nije došlo do proizvodnje za širu uporabu, iako su otisci za novčanice od 100 US dolara bili pripremljeni.

I poslije su, do danas, brojne urotničke političke skupine ili državne politike krivotvorenjem protivničkog novca i neprijatelja upadali u platni sustav pojedinih država. Upade u monetarne sustave krivotvorenjem novčanica, napose poslije Drugog svjetskog rata, pokretali su uglavnom pojedinci ili skupine koji su bili motivirani stjecanjem protupravne koristi.

Od završetka Drugog svjetskog rata do sredine pedesetih godina krivotvoren je novac tridesetak država, pri čemu je ustanovljeno gotovo četiri stotine različitih tipova krivotvorina US dolara, više od pedeset tipova švicarskih franaka i sedamdeset tipova njemačkih maraka.

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata novac DF Jugoslavije krivotvoren je u Trstu. Godine 1946. »neprijatelji nove Jugoslavije« krivotvorili su velike količine novčanica od 1000 dinara i pokušali ugroziti jugoslavenski monetarni sustav. Zbog toga, tadašnja vlada FNR Jugoslavije donosi odluku o povlačenju tih novčanica početkom 1947. godine. U razdoblju sukoba Jugoslavije s državama »narodne demokracije« početkom 1948. godine donesena je tajna odluka i tajno je izrađena emisija papirnog novca nominala od 1 do 5000 dinara. Tajna serija novčanica bila je zamjena za slučaj da Sovjeti upadnu u monetarni sustav FNRJ krivotvorenim novčanicama. Sredinom 1968. godine na području SFR Jugoslavije, osobito u Hrvatskoj, pojavile su se novčanice od 5000 dinara. U Bruxellesu je otkrivena tiskara u kojoj su izrađivane krivotvorine a zaplijenjeno je 35 816 novčanica. Vrlo uspjela krivotvorina novčanice od 100 dinara otkrivena je 1972. godine u Budvi i Dubrovniku. Frankfurtska policija otkrila je 1974. godine krivotvoritelje jugoslavenskih novčanica od 500 dinara (lik Nikole Tesle). Dvije godine poslije otkrivena je u Münchenu ilegalna tiskara u kojoj je zaplijenjeno 22 243 novčanica od 500 dinara. Krivotvorine novčanica od 500 dinara pojavljivale su se u platnom prometu Jugoslavije još desetak godina nakon prve i druge zapljene krivotvorina. Godine 1978. jugoslavenski dinari su krivotvoreni u Milanu, gdje je otkrivena tiskara, ali krivotvoritelji nisu uhvaćeni. Tijekom turističke sezone 1981. godine pojavile su se krivotvorene jugoslavenske novčanice od 50 dinara (tip »Crna Sora«). Pred Novu godinu 1991. Srbija je »upala« u platni sustav Jugoslavije knjigovodstvenom operacijom »ubacivši« 1,8 milijardi US dolara u dinarskoj protuvrijednosti, tzv. primarnog novca. Po svojim razmjerima bio je to slučaj »krivotvorenja« bez presedana u svjetskoj financijskoj praksi.

Krivotvorenje i stavljanje u promet lažnog novca, i pored visokih kazni i svih preventivnih mjera koje se poduzimaju da se krivotvorenje suzbije, još uvijek je unosan posao za krivotvoritelje, jer je nominalna vrijednost lažnog novca mnogo veća od troškova izradbe i uloženog rada.

Pri izradbi papirnog novca poduzimaju se posebne mjere opreza. Međunarodna organizacija kriminalističke policije pomoću svoje posebne sekcije za suzbijanje krivotvorina novca stalno upozorava na nove tehničke metode osiguranja novčanica. Unatoč velikim mjerama opreza teško je, gotovo nemoguće, proizvesti novčanicu koja se ne bi mogla krivotvoriti. To dokazuje mnogobrojne krivotvoriteljske afere u svijetu. Mjere osiguranja imaju zadatak što više otežati mogućnost krivotvorina i omogućiti njihovo lakše otkrivanje. Između troškova krivotvorenja i raspačavanja, s jedne strane, i nominalne vrijednosti novčanice, s druge strane, mora postojati povoljan odnos u korist krivotvoritelja. To upućuje krivotvoritelja da što više smanji svoje troškove, no time istodobno smanjuje i kvalitetu svoje krivotvorine.

Inflacija donosi i traži što više novca u prometu. U vrijeme rata, napose u doba velike inflacije, tiskaju se novčanice za »jednokratnu uporabu«, obično na slabom papiru i bez potrebnih i odgovarajućih zaštitnih elemenata. Takve su novčanice vrlo pogodne za krivotvorenje, budući da su većinom izrađene offset (ravnim) tiskom, a na taj način se tiskaju i novine, plakati i slično. Obezvrijeđeni inflacijski novac ipak ne privlači velike krivotvoritelje. Krivotvorenje novca je kompleksan, »intelektualni« prijestup. Potrebna je velika vještina, čak umjetnički talent, da bi se izradile prihvatljive imitacije pravih novčanica, koje sa sada izrađuju iznimno kompliciranim postupkom. Uspjeliju krivotvorinu papirnog (ili metalnog) novca ne može napraviti osoba koja nema određene stručne kvalifikacije ili bar izrazite prirodne sklonosti za takve poslove. S obzirom na to da je za izradbu krivotvorena novca najčešće potrebno znanje iz nekoliko područja, dolazi do udruživanja osoba određenih zanimanja.

Krivotvorina austrijske novčanice od 10 guldena iz 1800.	Napoleonska krivotvorina ruske novčanice od 25 rublja iz 1807.
Krivotvorina novčanice Kraljevine SHS od 1000 dinara iz 1920.	Nacistička krivotvorina novčanice od 50 engleskih funti
Krivotvorina jugoslavenske novčanice od 5000 dinara iz 1963.	Krivotvorina njemačke novčanice od 100 maraka

Tiskarske postupke mogu primijeniti samo krivotvoritelji koji raspolažu velikim početnim kapitalom. Izradba krivotvorina organizira se na isti način kao izradba originala, što znači da se za svaku vrstu tiska (visoka, ravna, duboka) i svaku boju, izrađuju posebni klišeji na osnovi fotoreprodukcija originalne novčanice. Takve krivotvorine su vrlo opasne, budući da se teško razlikuju od originala, tako da se razlike ne mogu uočiti golim okom.

Postoji nekoliko načina i karakteristika na osnovi kojih bi se moglo posumnjati da se eventualno radi o krivotvorini, a to su: vrsta papira na kojem se tiskaju novčanice, vodeni znak, obojeni crteži i postupci tiska.

Papir određen za tisak novčanica je specijalan i ne može se nabaviti u trgovinama te se u pravilu umnogome razlikuje od papira koji se uobičajeno nalazi na tržištu. To je papir vrlo dobre kvalitete. Krivotvoritelj nije u stanju nabaviti takvu vrstu kvalitetnog papira, ali će nastojati na tržištu pronaći što sličniji papir, koji potom podvrgava raznim postupcima kako bi dobio što sličniji izgled originalnog papira. Usporedbom s originalnom novčanicom može se nekada utvrditi krivotvorina prema različitoj debljini papira, njegovoj šuškavosti, sastavu i različitom ponašanju pri kidanju. Neki krivotvoritelji na ubrzan način daju krivotvorenim novčanicama izgled kao da su duže vremena u optjecaju i na taj način lakše prolaze na tržištu, potapajući ih u čaj, kavu, savijanjem više puta, gužvanjem. Krivotvoritelju to pomaže da ne mora točno pogoditi sve nijanse boja originalnih novčanica. Papir je bitan element za utvrđivanje autentičnosti novčanice. Krivotvoriteljima nije lako da dođu do papira koji se rabi za izradbu originalnih novčanica. Prema podacima Interpola, manje od 20% ispitanih uzoraka lažnih novčanica izrađeno je od kvalitetnog papira. No, sve je češća pojava da se lažne novčanice tiskaju na originalnom papiru s kojeg je skinut otisak manjeg apoena kod onih valuta u kojima su novčanice različitih apoena iste formatom.

Papir originalnih novčanica sadrži u sebi određene sigurnosne znakove, kao što su: vodotisak, svileni končić, sigurnosne metalne niti, boja papira, fluorescentne materijale, luminiscentne znakove, materije u boji koje reagiraju na elektronske uređaje. Papir se obično zaštićuje na taj način što se prilikom njegove izradbe u papirnu masu dodaju odgovarajuće kemikalije ili boje koje služe kao indikator protiv krivotvorina. Ispitivanje kemikalija ili boja (indikatora) mogu uspješno obavljati samo osobe s potrebnom stručnom spremom i odgovarajućim reaktivima. Utvrditi je li papir sporne novčanice (ili nekog drugog vrijednosnog papira) originalan ili ne, može se mnogo lakše i jednostavnije pomoću vodenog znaka.

Crteži i boje na novčanicama za krivotvoritelje su velika teškoća, pa u tome u pravilu učine najviše pogrešaka koje su uočljive pod povećalom. Osobito je teško pogoditi prijelazne boje i nijanse, a gotovo je nemoguće pogoditi i izvući u potpunosti sve linije na šarama i likovima.

Pri provjeri tiska krivotvorenih novčanica treba obratiti pozornost na oblik i pogreške koje su nastale kod slova. Pod povećalom se mogu uspoređivati slova i utvrditi imaju li isti izgled na sumnjivoj novčanici i na originalu. Treba uspoređivati serije i brojeve novčanica.

Građani su najčešće žrtve krivotvoritelja. Kada dođu u posjed krivotvorene novčanice, dvostruko su pogođeni. Materijalno su oštećeni onoliko kolika je nominalna vrijednost krivotvorene novčanice. Zatim, iako to ne čini svjesno i namjerno, građanin koji stavi ili pokuša staviti u optjecaj lažni novac učinio je krivično djelo.

Krivotvoritelji se u pravilu usmjeravaju na prijevaru širokih slojeva stanovništva, pa ne nastoje imitirati sve sigurnosne znakove na novčanicama. Iz toga se može zaključiti da je pri izradbi originalnih novčanica najvažnije osigurati kvalitetne osnovne crteže te specifičan opći dojam. Upravo opći dojam o novčanici treba pobuditi sumnju u krivotvorinu, poslije čega slijedi ispitivanje sigurnosnih znakova i slično.

Hendikep za krivotvoritelje je činjenica da su njihovi troškovi »proizvodnje« visoki, te su prinuđeni izraditi i pustiti u promet velik broj krivotvorina. Ta činjenica povećava vjerojatnost otkrivanja krivotvorina, bilo tako što će neka osoba uočiti neku pogrešku ili što će se na istom mjestu pojaviti dvije novčanice s istim serijskim oznakama. Stalni napredak tehnike u grafičkoj umjetnosti i industriji zahtijeva od krivotvoritelja veliku vještinu i suvremena sredstva za izradbu što vjernije krivotvorine. To zahtijeva sudjelovanje većeg broja osoba, što opet povećava rizik otkrivanja.

Uzroke krivotvoriteljskog buma sigurno treba vezati uz napredak tehnike kopiranja. Više od 80% lažnih novčanica nastaje danas na sve savršenijim strojevima za kopiranje. Fotokopirnim strojevima u boji mogu se, naime, novčanice krivotvoriti »na tekućoj vrpci« u kućnoj radinosti. Kvalitetno kopiraju ne samo boju nego i najfinije nijanse boja, kao i detalje crteža i grafičke ukrase. Zbog toga je svaki vlasnik fotokopirnog stroja registriran pri nadležnim policijama. Fotokopirni su strojevi vrlo pogodni i za krivotvorenje različitih dokumenata, diploma, čekova, vozačkih dozvola, tramvajskih karata, itd., te su i kod nas učestale takve krivotvorine.

Za razliku od originalnih novčanica (koje se uglavnom izrađuju u intaglio-tisku), krivotvorine dobivene fotokopirnim postupkom nemaju dubinu, oštrinu i reljefnost crteža kao original. Krivotvorine su u ravnom (offset) tisku te im je crtež bez dubine, oštrine i reljefnosti, a na nekim mjestima često i nejasan. Osim toga, pri fotoreprodukciji izostavljeni su najsitniji detalji crteža. Za izradu takvih krivotvorina uporabljen je u pravilu lošiji papir od originala te je i po tome krivotvorinu moguće otkriti.

Najčešće su se krivotvorile njemačke marke, britanske funte, francuski franci, talijanske lire, a prije svega, zbog primata u međunarodnom platnom prometu, američki dolar (preko 85% novih tipova krivotvorina odnosi se na lažne novčanice US dolara). Godišnje se u svijetu zaplijeni više od 150 milijuna krivotvorenih US dolara. Lažne novčanice nalaze se u optjecaju svuda u svijetu i često se u prometu zadržavaju i više godina, čak i poslije otkrivanja izvora krivotvorenja. Samo u Europi godišnje se otkrije do stotinjak tiskara lažnog novca, ali sve većinom završava obično samo zapljenom novčanica, dok se rijetko kada otkriju krivotvoritelji i pronađu sve lažne novčanice.

Krivotvorenih novčanica u prometu nije pošteđena ni Republika Hrvatska. Od uspostave državne nezavisnosti Republike Hrvatske, evidentirana je i zaplijenjena veća količina različitih krivotvorina (US dolara, talijanskih lira, njemačkih maraka, švicarskih franaka, slovenskih tolara i drugih valuta). Najučestalije su krivotvorine kod nas najtraženijih konvertibilnih valuta. Primjetna je i pojava krivotvorenih hrvatskih kuna različitih apoena. Ratne prilike bile su plodno tlo za krivotvoreni novac iz ruku ne samo krupnih kriminalaca i sitnih švercera, nego takve krivotvorene novčanice služe i za specijalne vrste rata. Boravak stranih državljana u našoj zemlji, priliv strane valute, osobito ljeti i slično, povoljni su uvjeti za pojavljivanje ili pak povećanje broja krivotvorina raznih valuta. Narodna banka Hrvatske dostavlja svim bankama i mjenjačnicama informacije u obliku cirkulara o puštanju u optjecaj novih novčanica ili povlačenju iz optjecaja starih novčanica, kao i o pojavi novih krivotvorina i njihovim karakteristikama.

Hrvatskim kunskim novčanicama uzor je tehničkom kvalitetom bila njemačka marka. Zaštitni elementi novčanica brojni su i raznoliki. Osim što sve novčanice imaju zlatnu zaštitnu nit, različite ultraljubičaste zaštitne boje (ovisno o pojedinim novčanicama), koje su vidljive samo pod posebnim svjetlima, na novčanicama je još niz elemenata koji svakome omogućuju da razlikuje original od krivotvorine. Primjerice, na aversu svake novčanice, uz vidljiv lik neke povijesne ličnosti, ugrađen je i njegov višetonski vodeni znak okrenut na suprotnu stranu od portreta, a vidljiv je i na svjetlu. Na svakoj je novčanici mali četverokut u čijem se polju nalaze trokutići, a kada se okrenu prema svjetlu vidi se slovo H nastalo poklapanjem trokuta s lica i naličja novčanice. Na desnom rubu svake novčanice utisnuta je riječ »kuna«, koja postaje vidljiva ako se novčanica pod određenim kutom okrene prema svjetlu. Kunske novčanice sadrže i znak za slijepe, krug i kvadrat, ispod natpisa »Narodna banka Hrvatske«. U tim je oznakama mikrotiskom otisnuto »Republika Hrvatska«, što se može vidjeti i pročitati uz pomoć povećala. Na licu novčanica nalazi se polje s državnim grbom i tekstom hrvatske himne »Lijepa naša«, koji se može pročitati. Na reversu svake novčanice naznačeni su autori novčanica i tiskara, s tekstom: »Design: M+ŠŠutej — Giesecke & Devrient, Germany — V. Žiljak«. Novčanice sadrže i numeraciju koju čini slovo, sedam znamenaka i na kraju drugo slovo, kao i potpis guvernera Narodne banke Hrvatske te nadnevak izdavanja.

Upravo zbog raznovrsnosti krivotvorenih novčanica i zbog toga što nisu u pitanju granice samo jedne zemlje, svaka djelatnost, a osobito policijska na polju suzbijanja krivotvorenja novca bila bi beskorisna ako bi se ograničila na područje jedne zemlje. Interpol raspolaže službom koja centralizira istražne biltene u kojima se navode lažne novčanice otkrivene na teritoriju zemlje članice organizacije. Sve se te informacije ujedinjuju i redovito objavljuju u odgovarajućoj publikaciji. U ispitivanju dokumenata, vrijednosnih papira i novca, čije je djelomično ili potpuno krivotvorenje vrlo često, brojno i opasno krivično djelo, napredak fizikalnih i fizikalno-kemijskih metoda obogatio je kriminalistiku važnim i egzaktnim metodama (uporaba ultravioletnih zraka, infracrvena fotografija, mikrofotografija,...).

Ipak, potrebno je napomenuti da se radi o kriminalu koji je u ekspanziji, iza kojega stoje dobro organizirane skupine međunarodnih kriminalaca koje raspolažu velikim kapitalom. U blagajničkoj, mjenjačkoj, bankovnoj i privatnoj praksi sve češće se otkrivaju krivotvorine domaćeg, a još više stranog novca. Činjenica je, krivotvorine kruže našom zemljom. Stoga oprez nije nepotreban.

Literatura:

A. Pick, Papiergeld, Braunschweig 1967.

M. Ugričić, Novčani sistem Jugoslavije, Beograd 1967.

V. Vodinelić, Kriminalistička obrada falsifikata novca i isprava, Beograd 1972.

V. Vuković, Borba protiv falsificiranja novca, Priručnik za stručno obrazovanje radnika Unutrašnjih poslova, br. 1, Zagreb 1976.

J. L. Clement — B. Risi, Vještačenje falsificiranih dokumenata, Zagreb 1985.

B. Babović, Interpol. Mit i stvarnost, Zagreb 1986.

Đ . Črnjak, Zaštićene tiskanice — Način izrade i provjeravanje autentičnosti, Priručnik za stručno obrazovanje radnika Unutrašnjih poslova, br. 5, Zagreb 1986.

Narodna banka Jugoslavije: Zbirka opisa stranih novčanica i opis lažnih stranih novčanica, Beograd 1987.

W. Kranister, The Moneymakers international, Cambridge, 1988.

A. Burger, Unternehmen Bernhard. Die Geldfälscherwerkstatt im KZ Sachsenhausen, Berlin 1992.

V. Žiljak, Kuna. Papirnati novac Republike Hrvatske, Zagreb 1994.

B. Barac, Papirni novac bivše Jugoslavije i zemalja na području bivše Jugoslavije / Banknotes of the Yugoslavia and the States of the Former Yugoslavia 1767–2002, Zagreb, 2002.

Slikovni prilozi preuzeti iz: B. Babović, B. Barac i A. Pick