HRVATSKA PUČKA STRANKA

Zlatko Matijević

Autor je na temelju postojeće znanstvene literature, suvremenoga tiska i dostupnog arhivskog gradiva prikazao ishodište i nastanak Hrvatske pučke stranke. U članku je upozoreno na činjenicu da je Hrvatski katolički seniorat, elitna svećeničko-svjetovnjačka organizacija, bio u pozadini svih aktivnosti Hrvatske pučke stranke koja je bila »politička grana« Hrvatskoga katoličkog pokreta, utemeljenog na poticaj krčkog biskupa dr. Antuna Mahnića, početkom 20. stoljeća. Sudjelujući u parlamentarnom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Hrvatska pučka stranka je dosegnula svoj vrhunac na izborima za Ustavotvornu skupštinu (1920). Nakon atentata na Stjepana Radića, predsjednik Hrvatske pučke stranke Stjepan Barić ušao je u koalicijsku vladu vlč. dr. Antona Korošca (1928). Taj je njegov potez prouzročio konačni nestanak stranke hrvatskih seniora s političke pozornice tadašnje državne zajednice.

Karikature istaknutih članova Hrvatske pučke stranke preuzete su iz zagrebačke Narodne politike, središnjeg stranačkog glasila.

Kada mislim o hrvatskoj politici, dođe mi katkada takvo raspoloženje, da ne bih govorio, nego bih lajao. Kao pas bih lajao i kao tigar grizao.

Petar Grgec, Krvava služba. Ratne uspomene, Zagreb, 1940, 140.

Uvod

Nastanak hrvatskih političkih stranaka i njihovo djelovanje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS) u razdoblju od 1918/19. do 1929. važno je i nezaobilazno poglavlje u povijesti hrvatskoga naroda. Jedna relativno mala, ali ne i beznačajna politička stranka, koja je djelovala u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, u parlamentarnom razdoblju postojanja Kraljevine SHS, bila je Hrvatska pučka stranka (HPS). Suvremenici, a poslije i hrvatska, kao i bivše jugoslavenske historiografije i publicistike, najčešće ju označavaju kao »klerikalnu« ili »popovsku« stranku. Uobičajeni naziv za članove i pristaše HPS-a bio je »pučkaši«. Stranka je svoje ishodište imala u Hrvatskom katoličkom pokretu (HKP), potaknutom početkom 20. st. od krčkoga biskupa dr. Antuna Mahnića (1850–1920). Kao početak organiziranja HKP-a uzima se pokretanje znanstveno-teološko-filozofskog časopisa »Hrvatska straža« (1903). Pojava HKP-a nije bila osamljen slučaj u povijesti Katoličke crkve. Naime, katolički je pokret, kao oblik organiziranja vjernika, nastao u njemačkim zemljama potkraj prve polovice 19. st. Njegova je osnovna zadaća bila obraniti Katoličku crkvu od progona tadašnjih državnih vlasti i napadaja liberalnoga novinstva. Katolički se pokret proširio i na zemlje Austro-Ugarske Monarhije (Austrija, Slovenija, Slovačka, Hrvatska...). Iako je svim tim pokretima bila zajednička obrana prava Katoličke crkve i širenje kršćanskog svjetonazora na sva područja javnog života, oni nisu imali jedinstvenu organizacijsku formu, tj. svaki je od njih razvijao one ustrojbene oblike koji su najbolje odgovarali sredini u kojoj su djelovali. Karakteristično je za katoličke pokrete da su nastajali »odozdo«, tj. od vjernika (svećenika i svjetovnjaka), a nisu bili poticani od crkvene hijerarhije, tj. »odozgo«. Važno je istaknuti da je Slovenski katolički pokret, koji je nastao krajem 19. st., zajedno sa svojom Slovenskom ljudskom (pučkom) strankom (SLS) snažno utjecao na sustavno organiziranje i djelovanje HKP-a.

Nastanak Hrvatskoga katoličkog seniorata i njegovo djelovanje do završetka Prvoga svjetskog rata (1912–1918)

Na poticaj biskupa Mahnića pokrenuto je krajem 1912. osnivanje Hrvatskoga katoličkog seniorata, elitne organizacije HKP-a. Neposredni prethodnik seniorata bio je Sekretarijat, tj. središnje tijelo u kojem su bila centralizirana vodstva svih organizacija HKP-a. Konstituirajuća sjednica Seniorata održana je 30. ožujka 1913. u Ljubljani. Prema izvornoj Mahnićevoj zamisli, Seniorat je trebao biti »organizacija katoličkih intelektualaca« koja bi pod vodstvom biskupâ »proučavala aktualne probleme Katoličkog Pokreta i provađala njegovu organizaciju«. Članovi Seniorata bili su, u načelu, birani iz redova završenih studenata, bivših članova hrvatskih katoličkih akademskih društava (»Hrvatska«, »Domagoj«, i dr.) i bogoslovnih zborova (»Akvinac«, »Bakula« i dr.). Biskup Mahnić bio je obični član Seniorata.

Početkom prosinca 1912. u Rijeci su pokrenute kratkotrajne »Riječke novine« (1912–1914) u čijem su uredništvu glavnu riječ vodili članovi upravo nastajućeg Seniorata. Upravo je u tom katoličkom dnevniku uoči Božića 1912. objavljen prvi »politički programni članak« HKP-a. U njemu je zauzeto stajalište »narodnog jedinstva« Hrvata, Slovenaca i Srba. Iako taj članak nije imao nikakvu stranačku boju, on je označio ulazak Seniorata, kao posebne skupine, u »aktivnu politiku«.

Prihvaćanje načela »narodnog jedinstva južnoslavenskih naroda« imalo je za posljedicu da su »Riječke Novine« s neskrivenim simpatijama pisale o »pobjedonosnoj borbi južnih Slavena protiv Turaka«, odnosno o balkanskim ratovima (1912–1913). Svaki vojnički uspjeh Srba smatran je i uspjehom Hrvata.

Nakon sarajevskog atentata i pogibije prijestolonasljednika Franje Ferdinanda d’Este nije više bilo moguće, niti oportuno, sa simpatijama, pogotovo pretjeranim, pisati o Srbima (1914). Čim je buknuo rat, odlukom državnog odvjetništva u Rijeci »Riječke Novine«, jedini katolički politički dnevnik u Hrvatskoj, prestale su izlaziti.

Nakon zabrane izlaženja »Riječkih Novina«, na zamolbu biskupa Mahnića, zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer (1856–1937) omogućuje izlaženje novog katoličkog dnevnika — »Novine« (1914). Glavni urednik novopokrenutog lista bio je senior dr. Rudolf Eckert (1889–1915). Iako je u početku »južnoslavenska ideologija«, prije toliko zastupljena u »Riječkim novinama« bila nezamjetna, ona se uskoro uselila na stranice »Novina«. To je osobito postalo očito nakon što je senior dr. Petar Rogulja (1888–1920) preuzeo uredništvo lista nakon prerane smrti dr. Eckerta. Godine 1916. umjesto Rogulje mjesto za uredničkim stolom zauzeo je vlč. dr. Janko Šimrak (1883–1946), grkokatolički svećenik i budući križevački biskup. Novi je urednik nastavio uređivati »Novine« u »duhu južnoslavenstva«.

Tijekom Prvoga svjetskog rata (1914–1918), vodećim je pojedincima iz redova Seniorata, ponajprije onima iz kruga dr. Petra Rogulje, izgledalo kako im nestanak omražene Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje zajedničke države svih južnoslavenskih naroda, bez Bugara, daje nadu za otvaranje neograničenih mogućnosti djelovanja i daljnjega razvoj cjelokupnog HKP-a.

Nakon što je Južnoslavenski klub u Carevinskom vijeću u Beču donio »Svibanjsku deklaraciju« (1917), čiji je pitijski sročen tekst, u kome se pozivalo na »hrvatsko državno pravo« i na »samoodređenje naroda«, u sebi nosio prikrivenu težnju za rušenjem Monarhije i stvaranje jugoslavenske državne zajednice, hrvatski su katolički seniori odmah bezrezervno prihvatili njezin politički program. Na seniorskom sastanku održanom koncem travnja 1918. u Zagrebu zaključeno je da niti jedan senior ne smije javno istupati protiv »Svibanjske deklaracije«. Taj je zaključak implicite značio da se Seniorat treba angažirati oko promicanja »deklaracijske politike«, tj. rušenja Monarhije i stvaranja jugoslavenske države. U svezi s političkim nastojanjima Seniorata, zaključeno je da se on neće pretvoriti niti u političku stanku niti će se identificirati s nekom već postojećom političkom strankom ili skupinom.

U hrvatskim zemljama »deklaracijski pokret« doseže svoj vrhunac gotovo točno na prvu godišnjicu objavljivanja »Svibanjske deklaracije«. U svibnju 1918. biskup Mahnić počinje u zagrebačkim »Novinama« objavljivati seriju članaka promičući u njima ideje iznesene u »Deklaraciji«.

Tumačeći »Svibanjsku deklaraciju« biskup Mahnić se, kako sam kaže, poslužio »svrhunaravskim razlogom«. Naime, on je očekivao pozitivan razvoj događaja glede uspostave crkvenog jedinstva između Katoličke crkve i pravoslavlja na Balkanu, ali i na slavenskom pravoslavnom Istoku. Biskup je upravo u tom kontekstu vidio posebnu ulogu hrvatskog naroda: »Stojimo na pragu nove dobe. Težište svjetovne politike prelazi od Zapada na Istok; a tu, kako pokazuju svi znakovi, namijenjena je hrvatstvu uloga nalik na onu, što se označava riječima ’antemurale christianitatis’. Otvaraju nam se novi vidici Š...š. Njiva na Istoku dozrijeva. A tko će biti prvi, koga će Gospodar poslati na katoličku žetvu istočne njive, ako ne opet narod hrvatski, koji neposredno međaši s Istokom, koga uz to s istočnim narodima vežu veze krvi i jezika? Evo narode hrvatski, na naumu Providnosti, u savjetu je Trojednog Boga zaključeno, da preuzmeš među rođenom braćom, koja bijahu krivnjom kobnih slučajeva kroz tisuću godina podijeljena, poslanstvo ujedinjenja«.

Pobrkavši u svom pisanju o »Svibanjskoj deklaraciji« politiku i religiju, Mahnić se sam doveo u položaj da ga se moglo optuživati za zloporabu katoličke vjere u političke svrhe, a to se uobičajeno naziva(lo) — klerikalizam. No, ako je tada u Hrvatskoj bilo klerikalizma, onda je on mogao biti samo u funkciji stvaranja jugoslavenske države, dakle — jugoslavenski klerikalizam.

Nakon vijećanja koja su održana 5. i 6. listopada 1918. politički predstavnici hrvatskih, slovenskih i srpskih stranaka, odlučnih na putu ostvarenja samostalne južnoslavenske države, osnovali su u Zagrebu Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba (Narodno vijeće SHS), tj. novo vrhovno političko tijelo. Hrvatski je sabor na svojoj sjedinici od 29. listopada 1918. jednoglasno prihvatio prijedlog Svetozara Pribićevića (1875–1936), člana Hrvatsko-srpske koalicije, dr. Ante Pavelića st. (1869–1938), vođe Starčevićeve stranke prava (»milinovaca«), i drugova da se prekinu svi državno-pravni odnosi s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom. Tim je činom osnovana kratkotrajna Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS). Sabor je također, na toj svojoj za dugo vremena posljednjoj sjednici, prihvatio Pavelićev prijedlog o prijenosu svih svojih ovlasti na Narodno vijeće SHS.

Za Seniorat je Narodno vijeće SHS bila samo »revolucionarna vlada«, koja će privremeno voditi poslove dok si »narod ne stvori ustav« i ne izabere »pravu pučku vladu«. Kako je bilo potrebno da u središnjem Narodnom vijeću SHS budu zastupljeni svi južnoslavenski krajevi bivše Austro-Ugarske Monarhije i sve političke stranke i skupine, odlučeno je da regionalna narodna vijeća u Ljubljani, Splitu, Sarajevu i Subotici pošalju svoje predstavnike u Zagreb. Osim članova Seniorata: vlč. dr. Janka Šimraka, čiji je zamjenik bio P. Rogulja, don Stanka Banića (1886–1932) i vlč. Ferde Rožića (1877–1949), u Narodno vijeće SHS je ušlo još nekoliko katoličkih svećenika iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine koji nisu bili seniori: vlč. dr. Fran Barac (1872–1940), msgr. Svetozar Rittig (1873–1961), fra Ljubo Galić, don Cherubin Šegvić (1867–1945) i fra Didak (Franjo) Buntić (1871–1922), koji će kasnije postati istaknuti član HPS-a. Osim već spomenutih seniora, u rad Narodnog vijeća SHS uključili su se i mnogi pripadnici HKP-a. U presudnim danima nestajanja Monarhije i stvaranja Kraljevstva SHS, prostorije Hrvatskog katoličkog akademskog društva »Domagoj« u Zagrebu »imale su izgled kasarne, jer su bile pune oružja, dok je priličan broj domagojaca sudjelovao u raznim najtežim službama Narodnog Vijeća«.

U Središnji odbor Narodnog vijeća SHS ušao je i vlč. Šimrak, koji je potaknuo njegovo osnivanje. On se tada nalazio na važnoj funkciji šefa novinskog ureda.

Najvažnija sjednica Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS održana je noću 23/24. studenoga 1918. u Zagrebu. Na njoj je odlučeno o hitnom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom. Odbor je izabrao izaslanstvo od 28 članova koje je dobilo nalog da bez odlaganja provede ujedinjenje Države SHS s dvjema južnoslavenskim kraljevinama. U izaslanstvo je izabran i senior vlč. Šimrak. Na toj se noćnoj sjednici za riječ javio i taj istaknuti katolički senior te je, između ostalog, govorio o »narodnom jedinstvu« te o »federalizmu i centralizmu«. Govoreći o »narodnom jedinstvu« izjavio je da je ono »temelj naše Šseniorskeš narodne politike i aksiom našeg političkog rada«. Politika »narodnog jedinstva« trebala je, prema njegovom mišljenju, »kroz dvije tri generacije« rezultirati stvaranjem — »jugoslavenskog naroda«. U pitanju federalističkog ili centralističkog uređenja buduće državne zajednice, vlč. Šimrak se izjasnio za — federalizam. No, taj federalizam nije, prema njegovom mišljenju, mogao biti »federalizam nacionalni sa državnim granicama«, jer bi to moglo »dovesti do građanskog rata između naših jugoslavenskih plemena«. Da bi tome unaprijed doskočio, vlč. Šimrak se založio za »ekonomsko kulturni federalizam«, odnosno točnije rečeno »autonomizam«, kako ga je zamišljao sada već pokojni slovenski političar i jedan od najistaknutijih vođa Slovenskoga katoličkog pokreta vlč. Janez Evanđelista Krek (1865–1917).

Narodno vijeće SHS svojem je izaslanstvu dalo »Naputak« — od suvremenika duhovito nazvan »viaticum« — na temelju kojeg je trebalo voditi pregovore u Beogradu. No, on nije odigrao ulogu koju su mu namijenili njegovi sastavljači — ostao je neiskorišten u džepu seniora-svećenika Šimraka.

Dan prije svečanog proglašenja državnog ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca, regent Aleksandar Karađorđević (1888–1934) primio je u posebnu audijenciju vlč. Šimraka. Prema novinskim vijestima, razgovarali su o svim političkim, socijalnim i kulturnim pitanjima, a hrvatski je katolički senior iz razgovora stekao »čvrsto uvjerenje Š...š, da hrvatski katolici mogu s pouzdanjem gledati u budućnost«.

Opći optimizam koji je zahvatio seniorske redove u pogledu budućnosti katoličanstva, treba sagledati i u svjetlu iluzije da će u novoosnovanoj državi doći do »prevage katoličkog elementa«. Senior Rogulja je to izrazio sljedećim riječima: »U naše je ruke postavio Gospod budućnost južnih Slavena, nama je dao, da preuzmemo providencijalnu zadaću hrvatskoga, srpskog i slovenskog naroda, glavni uzrok postojanja naše države. ŠHrvatskiš katolički pokret nosi prvi najsnažnije misao stvaranja jedne jedinstvene slavenske kulture na Jugu, misao ujedinjenja Crkava«. To Roguljino »svrhunaravsko shvaćanje« državnoga i narodnog ujedinjenja Južnih Slavena s izgledima za ujedinjenje dviju već tada gotovo tisuću godina odvojenih Crkava u potpunosti je odražavalo Mahnićeve ideje. Krčki biskup, koji je neposredno nakon završetka Prvoga svjetskog rata dospio u talijansko zatočeništvo, pisao je ushićeno o novonastaloj državnoj zajednici: »Bog nas je u svojoj mudroj providnosti na čudesni upravo način Š...š zbio u jedno tijelo. Osvanuo nam je veliki dan, a na nebu nam se ukaza znak s natpisom SHS. Narode moj, u ovom ćeš znaku pobijediti! Hrvati, Srbi, Slovenci! Božja je volja, da ostanete na vijeke nerazdruživo ujedinjeni«.

Osnutak Hrvatske pučke stranke (1919)

Nestankom Austro-Ugarske Monarhije nastupio je povoljan trenutak da seniori potaknu pitanje pokretanja vlastite stranke. Na plenarnom sastanku Seniorata, održanom u Zagrebu u studenome 1918, donesena je odluka o osnivanju političke stranke. Ta je stranka trebala biti jugoslavenska »centrum«-stranka koja će ispunjavati politički prostor između »ekstremnih socijalnih tendencija liberalizma i socijalne demokracije«. Ona je trebala biti »kulturno konzervativna« i »socijalno-gospodarski pravična prema svim staležima, ali ipak više oslanjajući se na seljaštvo kao glavni kontingent naroda«. Glede unutarnjega državnog uređenja, »centrum«-stranka je trebala zastupati »unitarizam«, ali uz »postojanje općinske i pokrajinske autonomije s obzirom na kulturne i gospodarske momente«. Na sastanku Seniorata, održanom u Zagrebu 6. i 7. svibnja 1919, zaključeno je da se provede u život već donesena odluka o pokretanju i organiziranju vlastite političke stranke — HPS-a. Svi su seniori morali biti članovi novoosnovane stranke. Na sastanku je, također, odlučeno da svi članovi Seniorata moraju položiti prisegu sljedećeg sadržaja: »Zaklinjem se trojedinim Bogom, da ću kao tajnu čuvati sve, što se tiče seniorata Š...š. Obvezujem se na bezuvjetnu disciplinu cjelokupne organizacije i na vršenje dužnosti, što mi ih ona propisuje, te izjavljujem, da se smatram potpuno odgovornim senioratu za sav svoj privatni i javni život i rad«.

Dana 18. srpnja 1919. seniori su uputili Memorandum o savremenom položaju katolika u državi ŠKraljeviniš SHS s namjerom da upoznaju katolički episkopat sa svojom odlukom o osnivanju političke stranke. Memorandum, datiran u Zagrebu 14. srpnja 1919, su sastavili dr. Rogulja i vlč. dr. Stjepan Bakšić (1889–1963) na želju biskupa-seniora dr. Dionizija Njaradija (1874–1940), križevačkog biskupa. Stranka, onako kako su je seniori željeli utemeljiti, nije smjela biti ni »plemenska« ni »konfesionalna«. »Plemenski«, zapravo etnički kriterij formiranja stranke hrvatski su seniori odbacivali zato jer »čim bi se katolički elemenat ove države, koji je eminentno hrvatski, koncentrirao u jednoj plemenskoj hrvatskoj stranci, pravom bi mogli protivnici baciti odij na katolicizam, da on širi separatističke tendencije i da je neprijatelj narodnomu ujedinjenju«. Sve što je tome smetalo trebalo je ukloniti s puta, a najviše je smetala — »separatistička plemenska politika«, koja »udaljuje i katolička plemena jedno od drugoga, a kamo li da ne bi razdvajala sve jače Srbe i Hrvate«.

Iako je Seniorat isticao da se HPS temelji na »pozitivnom vjerskom stanovištu« i da svaki njegov član mora voditi »katoličku politiku«, to za njega, ipak, nije značilo da se za stranku smije reći da je — »konfesionalna«. Razlozi zbog kojih je odbacivan »konfesionalizam« bili su sljedeći. 1. Država ŠKraljevinaš SHS sastoji se većinom od nekatoličkog elementa, pa treba računati i na saradnju pozitivno-vjerskih elemenata u prvom redu među Srbima. 2. Sve pogrješke konfesionalne stranke tovare protivničke stranke na leđa Crkvi i čine je za to odgovornom. Š...š 5. U glavnim kulturnim i socijalnim pitanjima imaju gotovo sve religije, zastupane u državi ŠKraljeviniš SHS, a napose katolicizam i pravoslavlje jednake nazore i interese«.

Držeći da su njihova načela o političko-stranačkom djelovanju čvrsto utemeljena u kršćanskom svjetonazoru, Seniorat je svoj Memorandum završio sljedećim zamolbama: »1. Senijorat ne želi, da biskupi javno, službeno sa svojim auktoritetom istupe za ŠHrvatskuš Pučku Stranku. 2. Senijorat moli, da biskupi potpomognu ŠHrvatskuš Pučku stranku, davši u tom smislu upute kleru neslužbeno. Pri tomu valja paziti, da se nađe način saopćenja te direktive, koji ne bi mogla protivnička štampa publicirati. 3. Senijorat moli biskupe, da se ni privatno ne zauzimaju ni za kakvu stranku osim Pučke, da ne potpomažu tuđe stranačke štampe i da pred ljudima, koji nijesu članovi katoličke akcije Špokretaš, ne kritiziraju ŠHrvatskuš Pučku stranku, kao ni ostale naše pothvate, jer svaka takva izjava dobiva radi visokoga biskupskoga položaja među katoličkim elementom značenje direktive. Š...š.

Memorandum je pročitan na sjednici jugoslavenskoga katoličkog episkopata 19. srpnja 1919. Navodno je istog dana bio sastavljen Odgovor, koji su prihvatili svi nazočni biskupi, te priopćen Senioratu. U Odgovoru, između ostalog stoji: »7. U čisto politička pitanja Episkopat ne utječe. A budući da je politika dio praktičnoga života, preporučuje da, uz strogo isticanje i obranu načelnog stanovišta, Senijorat i ŠHrvatskaš Pučka stranka svoje političko djelovanje uprave uvijek tako, da uzmognu, osobito u ovo usudno doba, zapriječiti, da Crkva i vjera postanu žrtvom političke premoći ikoje stranke ili protikatoličkog bloka stranaka. 8. Episkopat drži, da je u skladu sa sadašnjim prilikama, što ŠHrvatskaš Pučka stranka nije odabrala ni konfesijonalno ni isključivo plemensko stanovište. 9. Episkopat od srca želi, da se katolici, kako svećenici, tako vjernici, nađu u ŠHrvatskojš Pučkoj stranci. U isto vrijeme preporučuje, da se nastoji zgodnim postupkom sve one elemente lajikata i svećenstva, koji dobro žele crkvi i vjeri, predobiti za katolički pokret, a tim i za ŠHrvatskuš Pučku stranku — ili za ŠHrvatskuš Pučku stranku a onda postepenim uzgojem za katolički pokret«.

Odgovor, ipak, nije značio da će katolički biskupi, na bilo koji način, htjeti preuzeti odgovornost za konkretno političko djelovanje HPS-a. Oni su se zadovoljili samo odobrenjem načela koja su trebala biti temelj vođenja stranačke politike. Iako su hrvatski katolički seniori bili srce i duša HPS-a, oni nisu nikada poistovjećivali Seniorat sa strankom. Naime, ona je bila samo jedna »grana« njihova javnog djelovanja.

HPS je u organizacijskom pogledu bio zamišljen kao sinteza triju »kurija« — za seljake (»seljačka demokracija«), za radnike (kršćansko-socijalna organizacija), a kurija namijenjena građanstvu uobičajeno je nazivana »građanski klub«.

Ipak, izvorna zamisao hrvatskih katoličkih seniora i njihovih istomišljenika iz Slovenije nije bila osnutak samostalne hrvatske stranke, nego jedinstvene Jugoslavenske pučke stranke (JPS) u kojoj bi se našli zajedno politički predstavnici »sva tri jugoslavenska plemena«. Iako jedinstvena stranačka organizacija hrvatskih seniora i SLS-a nije nikada oživotvorena, suradnja u provedbi zajedničke politike ostvarena je unutar Jugoslavenskog kluba, parlamentarne reprezentacije SLS-a i HPS-a u Privremenom narodnom predstavništvu (1919–1920), Konstituanti (1920–1922) i Narodnoj skupštini (1927–1929).

Nastanak Hrvatske pučke stranke u Bosni i Hercegovini (1919)

U nastojanju da ostvare svoju namjeru o osnutku JPS-a, dr. Anton Korošec (1872–1940), predsjednik SLS-a, i dr. Rogulja, predsjednik HPS-a, poduzeli su u proljeće 1919. agitacijsko putovanje u Bosnu i Hercegovinu. Mostar, prvo mjesto ucrtano u njihovom itineraru, nije bio slučajno odabran. Naime, tamošnji su hrvatski političari, predvođeni franjevcima, već bili počeli osnivanje HPS-a za Hercegovinu. Tadašnji provincijal hercegovačkih franjevaca fra David Nevistić »pozvao je sve svećenike, da što prije počnu provoditi organizaciju HPS po Hercegovini«.

Osnivanje HPS-a, odnosno JPS-a, u Bosni je išlo drugim putem. U nastojanju da se u skoroj budućnosti provede jedinstvena hrvatska politička stranka za cijelu Bosnu i Hercegovinu, neovisno o nastojanjima SLS-a i Seniorata, na jednom je sastanku u Sarajevu, početkom 1919, izabran odbor sa zadaćom da za nju izradi »nacrt programa«. Članovi su odbora bili: msgr. Karlo Cankar (1877–1953) i dr. fra Julijan Jelenić (1877–1931), obojica seniori, te Stjepan Janković. Konačni »nacrt programa« izradili su msgr. Cankar i fra Jelenić. Prilikom izbora novoga franjevačkog provincijala u proljeće 1919. došlo je u Sarajevu do »šireg sastanka« redovničkoga i svjetovnog klera i brojnih katoličkih svjetovnjaka. Na sastanku je usvojen Cankar-Jelenićev »nacrt programa« predmnijevane političke stranke. Unatoč tome pod utjecajem P. Rogulje i vlč. J. Šimraka, te posredstvom banjalučkih seniora, dio je sudionika sarajevskog sastanka odlučio osnovati HPS-a za Bosnu. Na čelu te stranačke grupacije bio je msgr. Cankar.

U trenutku kada je postojao poticajni krug za osnivanje jedinstvene hrvatske političke stranke u Bosni i Hercegovini i kada je istodobno donesena odluka da se osnuje HPS za Bosnu, u Sarajevo je doputovao vlč. Korošec u pratnji dr. Rogulje. Na »pouzdanom sastanku« Hrvata grada Sarajeva osim vlč. Korošca govorio je i Milan Maraković (1884–?), koji je, obrazlažući program HPS-a za Bosnu, osobito istaknuo da »članom stranke može biti svaki državljanin ŠKraljevineš SHS bez razlike vjere«. Drugim riječima, Maraković je pokušavao u multireligijskoj bosansko-hercegovačkoj sredini oživotvoriti načelo akonfesionalnosti HPS-a.

Osnovna razlika između Cankar-Jelenićeva »nacrta programa« i onoga prihvaćenog za HPS u Bosni, izražena je u tvrdnji da je novopokrenuta stranka »integralni dio« SLS-a, odnosno točnije rečeno budućeg JPS-a. Za bosanske političare okupljenje oko dr. Joze Sunarića (1868–?), koji su imali svoj »akcioni odbor« za osnivanje jedinstvene hrvatske političke stranke za cijelu Bosnu i Hercegovinu na osnovi Cankar-Jelenićeva »nacrta programa«, to nije značilo ništa drugo nego Koroščevo i seniorsko razbijanje hrvatskih redova.

Kao što su pristaše HPS-a u Bosni i Hercegovini imali čvrste veze i potporu vlč. Korošca i katoličkog Seniorata u Zagrebu, tako su i političari okupljeni oko nesuđenog »akcionog odbora« za osnutak jedinstvene hrvatske stranke imali svoj oslonac u Hrvatskoj zajednici (HZ). Naime, u pokušaju okupljanja svih Hrvata Bosne i Hercegovine u jednu političku stranku, čelnici HZ-a su imali velik udjel. Na travničkom sastanku, održanom 14. kolovoza 1919, bili su osim bosansko-hercegovačkih političara iz »akcionog odbora« (J. Sunarić i dr.) i neki čelnici HZ-a: dr. Lavoslav Polić (1874–1927), dr. Albert Bazala (1877–1947), dr. Stjepan Buć (1888–1975), dr. Milovan Žanić (1882–1946), vlč. Vjekoslav Spinčić (1848–1933), don Ch. Šegvić i dr. Nakon rasprave jednoglasno je usvojena rezolucija u kojoj se ustvrdilo da je HPS »likvidirana«, te da se osniva nova jedinstvena stranka svih Hrvata Bosne i Hercegovine pod imenom ’Hrvatska Težačka Stranka’ ŠHTSš«, koja će imati »program svojedobno izrađen po gg. Karlu Cankaru i dr. fra Julijanu Jeleniću«.

Idućeg dana, 15. kolovoza 1919, u Docu kraj Travnika održana je prva velika »pučka skupština« HTS-a. U mjesnim odborima novoosnovane stranke prevladavali su težaci, ali je vodstvo stranke bilo u rukama svjetovne inteligencije i katoličkog svećenstva.

Odluka o osnutku HTS-a nije značila da je spor oko stvaranja jedinstvene političke stranke bosansko-hercegovačkih Hrvata konačno prevladan. Naime, od istaknutijih pristaša bosanskog HPS-a nije gotovo nitko pristupio novoosnovanom HTS-u. Seniori i njihove pristaše nisu bili voljni odustati od vlastite političke organizacije koja je u Bosni (i Hercegovini) već bila uhvatila korijen, a dobila je i osjetnu podršku dijela tamošnjeg svećenstva.

Važno je istaknuti da su bosanski franjevci najvećim dijelom pristajali uz HTS, a hercegovački uz HPS.

prof. Petar Grgec	dr. Mate Ujević
dr. Emilijo Palua	Ivo Bogdan
dr. Marijo Matulić	dr. Stjepan Podolšak
dr. Ljubomir Maraković	Danica Bedeković
dr. Stjepan Bakšić	dr. Pavao Lončar
dr. Josip Andrić	dr. Velimir Deželić
dr. Juraj Ščetinec	prof. Ivo Horvat

Hrvatska pučka stranka u Privremenom narodnom predstavništvu (1919–1920)

Privremeno narodno predstavništvo (PNP) Kraljevine SHS sazvano je 1. ožujka 1919. Iako HPS tada još nije bio formalno osnovan, njegovi utemeljitelji i budući čelnici ušli su u PNP. U skladu s prijašnjim dogovorom Hrvatska je s Rijekom i Međimurjem dobila 60 zastupnika, a u toj su podjeli dva mandata pripala skupini oko zagrebačkog dnevnika »Narodna politika«, koji je bio središnje javno glasilo Seniorata. Tako su vlč. Šimrak i dr. Velimir Deželić sin (1888–1976) postali članovi PNP-a. Za njihove su zamjenike bili imenovani seniori P. Rogulja i Stjepan Barić (1889–1945). Osim njih u PNP je kao predstavnik Dalmacije izabran senior don S. Banić. Kao predstavnik Bosne i Hercegovine u novoformirano zakonodavno tijelo ušao je i fra D. Buntić, koji je u to vrijeme bio stranački neopredijeljen.

Poticaj za prvo stranačko grupiranje u PNP-u došao je od SLS-a i skupine oko »Narodne Politike«. Dana 4. ožujka 1919. konstituiran je Jugoslavenski klub. Za njegovog je predsjednika izabran vlč. Korošec, a na mjesto potpredsjednika je došao vlč. Šimrak. Jedan od dvojice klupskih tajnika bio je don S. Banić.

Iako brojčano neznatni, članovi nastajućeg HPS-a imali su udjela u raznim stranačkim kombinacijama oko podržavanja, rušenje i sastavljanja jugoslavenskih vlada. No, to su mogli ponajprije zahvaliti SLS-u, svom neusporedivo jačem i važnijem klupskom partneru.

Na sjednici PNP-a održanoj 12. lipnja 1920. stavljen je na dnevni red nacrt »Zakona o izboru narodnih poslanika«. Rasprava o tom zakonu izazvala je burne reakcije, jer su zastupnici Pribićević-Davidovićeve Demokratske stranke (DS) željeli u njega uključiti i sljedeću »kancelparagrafsku uredbu« (95): »Zabranjuje se, da svećenici, suci i uopće svi javni i državni namještenici pri vršenju svoje službe vrše partijsku agitaciju u korist koje političke stranke. Isto se tako zabranjuje službeno nagovaranje nekoga, da glasuje ili ne glasuje. Zabranjuje se to činiti na mjestima određenim za vršenje dužnosti (u crkvi i t. d.); u njima vršiti partijske političke zborove i voditi stranačku agitaciju. Ovi su čini kažnjivi sa zatvorom do 1 godine i gubitkom izbornog prava do 5 godina«.

Zahvaljujući odlučnom otporu V. Deželića sina, ali i drugih političkih čimbenika, ponajprije Narodne radikalne stranke, koalicijskoga partnera DS-a, »kancelparagrafska uredba« nije ušla u izborni zakon.

Takav kakav je prihvaćen, izborni zakon je uvelike odstupao od razmjernog izbornog sustava za koji se zauzimao HPS.

PNP je bio raspušten 28. listopada 1920. rješenjem regenta Aleksandra. Od tog su trenutka sve političke stranke, neovisno o tome jesu li bile centralistički ili anticentralistički orijentirane, napele do krajnjih granica sve svoje snage u nastojanju da osvoje što više zastupničkih mandata u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS.

Hrvatska pučka stranka u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS (1920–1922)

Unatoč početnim pregovorima oko sklapanja mogućih izbornih koalicija s drugim strankama, uskoro je postalo razvidno da će HPS na izbore za Ustavotvornu skupštinu (Konstituantu) izaći samostalno. Rezultati izbora održanih 28. studenoga 1920. odredili su odnos snaga u parlamentarnom životu Kraljevine SHS sve do ožujka 1923, kada su održani izbori za novi saziv Narodne skupštine.

Nakon što su sređeni svi izborni rezultati, postalo je jasno da je HPS prošao relativno slabo. Stranka hrvatskih seniora ukupno je osvojila 46 599 glasova: u Hrvatskoj i Slavoniji 11 878, u Dalmaciji 13 947, u Bosni 10 734, u Hercegovini 10 040. Na temelju toga rezultata na stranku je otpalo devet zastupničkih mjesta. U Hrvatskoj i Slavoniji su izabrani: V. Deželić sin, vlč. J. Šimrak i S. Barić. Od dalmatinskih »pučkaša« u Konstituantu su ušli: dr. Ante Dulibić (1867–1935), dr. Dominik Mazzi (?–1932) i Mate Milanović-Litre. S kandidatske liste za Hercegovinu izabrani su: fra. D. Buntić, dr. Marko Rebac (?–1954) i dr. Nikola Mandić (1869–1945). U Bosni »pučkaši« nisu osvojili niti jedan zastupnički mandat.

Raščlanivši konačne rezultate izbora, vodstvo HPS-a je moralo prihvatiti činjenicu da je njihova stranka izgubila u izbornom nadmetanju s Radićevom Hrvatskom (republikanskom) seljačkom strankom (H/R/SS) o kojoj je imalo iznimno loše mišljenje: »Rad Radićeve stranke nosi sa sobom takovu moralnu destrukciju Š...š, da takove destrukcije nije mogla unijeti u narod nijedna ma i najizrazitije liberalna stranka. Š...š Iz stupaca ’Sl.Šobodnogš Doma’ upravo bukti mržnja ne samo na kler i crkvenu organizaciju, nego i na samu vjeru. Ovom boljševičko-liberalnom rušenju kršćanstva među našim seljačkim svijetom pridružiše se i neki žalosni svećenici«.

Odmah s početkom rada Ustavotvorne skupštine, zastupnici SLS-a i HPS-a osnovali su ponovno Jugoslavenski klub. Za predsjednika kluba je izabran vlč. Korošec, za potpredsjednike S. Barić i N. Mandić, a jedan od tajnika je postao M. Rebac. Klub je ukupno brojio 24 zastupnika. Nedugo nakon konstituiranja Jugoslavenskog kluba u nj su pristupila i četiri zastupnika Bunjevačko-

-šokačke stranke, koja se svojim programom gotovo nije razlikovala od HPS-a.

Jugoslavenski klub nije podnio Konstituanti svoj ustavni nacrt, iako ga je tako zvao, nego je dao svoje »izdvojeno mišljenje« na vladin nacrt ustava. Svojim sadržajem ono je u potpunosti odgovaralo programskim načelima HPS-a.

Polazeći od tvrdnje da je Jugoslavenski klub pronašao osnovicu prihvatljivu za sve stranke, te da se njegovim »nacrtom ustava« mogu zadovoljiti i centralisti i federalisti, ako im je do »opstanka i jačanja države« i do »plemenskog mira u njoj«, vlč. Šimrak se, sudjelujući u radu Ustavnog odbora, upustio u borbu za eventualno prihvaćanje autonomističkog uređenja jugoslavenske državne zajednice. Autonomistička koncepcija državnog uređenja imala je ulogu kompromisnog rješenja između dviju »oprečnih tendencija«, tj. centralizma i federalizma.

Suprotstavljajući se centralizmu autonomizmom, HPS i njegovi koalicijski partneri našli su se u paradoksalnoj situaciji. Naime, kao što je centralizam htio biti sredstvo za provedbu jugoslavenske integracije a zapravo je postao oruđe velikosrpstva, tako je i autonomizam koji se na »svojoj površini javljao kao zaštitnik hrvatske nacionalnosti«, bio zapravo borac za — »jugoslavenski unitarizam«.

Jedina načelna suglasnost »izdvojenog mišljenja« s vladinim nacrtom ustava bilo je prihvaćanje ustavne i parlamentarne monarhije. Ali ono što je bitno određivalo taj ustavni prijedlog, tj. dvodomni parlament s »nacionalno-političkim« i »socijalno-gospodarskim« domom, te podjela jedinstvene države na šest autonomnih historijskih pokrajina — Slovenija s Prekmurjem, Hrvatska i Slavonija s Međimurjem, Bosna i Hercegovina s Dalmacijom, Crna Gora, Vojvodina i Srbija — nije prihvaćala centralistička radikalsko-demokratska većina u Konstituanti. Uzimajući riječ u radu Ustavnog odbora (18. veljače 1921), vlč. Šimrak je istaknuo da Jugoslavenski klub »stoji na stanovištu narodnog i državnog jedinstva«, te da stoga predlaže da se u prvom članu ustava nova država nazove imenom — Jugoslavija. No, ni taj prijedlog nije prihvaćen.

Iako su, možda, neki politički krugovi smatrali da je neuspjeh s uvođenjem »kancelparagrafske uredbe« u izborni zakon definitivno skinuo to pitanje s dnevnog reda, ono se ponovno nametnulo u punoj žestini i u Ustavnom odboru i u općoj raspravi u Ustavotvornoj skupštini.

Na sastanku Ustavnog odbora 22. veljače 1921, raspravljalo se o čl. 13. vladinog nacrta ustava, tj. o onom koji je govorio o vjerama. »Demokratski« zastupnik Jurica Demetrović (1885–1945) u ime svoje stranke tražio je da se u taj članak umetne i — »kancelparagraf«. Ta je odredba trebala glasiti: »Vjerski predstavnici ne smiju upotrebljavati svoju duhovnu vlast preko vjerskih bogomolja ili i inače pri vršenju svoje zvanične dužnosti u partijske svrhe. Prestupi protiv ovog propisa kazne se samo na tužbu privatnih lica. Tužba se podnaša neposredno nadležnom sudu, koji i sam vrši istragu«.

Proglasivši tu odredbu »ustavnim unikumom«, jer je čak i Bismarckov glasoviti »Kanzelparagraph« bio jedan od zakonskih, a ne ustavnih članaka, »pučkaši« su ustvrdili da se njome želi »pritisnuti o zid vjeroispovijesti, a naročito katolička«.

Rasprava o »kancelparagrafskoj uredbi« dosegnula je svoj vrhunac onoga trenutka kada je između članova Jugoslavenskog kluba i »demokratskih« zastupnika došlo do — »tvornih napada«. Kada se prišlo glasovanju o »kancelparagrafu«, zastupnici Jugoslavenskog kluba priredili su »demonstraciju protiv progona katolika«. Ta je uredba ipak prihvaćena većinom glasova zastupnika u Ustavotvornoj skupštini, te je u svojoj konačnoj redakciji, kao dio 12. članka Ustava, glasila: »Verski predstavnici ne smeju upotrebljavati svoju duhovnu vlast preko verskih bogomolja ili preko napisa verskog ili inače pri vršenju svoje zvanične dužnosti, u partijske svrhe«.

Bez obzira na to što je oko »kancelparagrafske uredbe« bilo uzvitlano mnogo prašine, taj se ustavni članak u praksi nije mogao primjenjivati, jer nije bio kaznenopravni propis.

Kada je postalo očito da će vladin nacrt ustava doživjeti samo formalne, ali ne i stvarne promjene, tj. da će zadržati sve odredbe o centralističkom uređenju države, članicama Jugoslavenskog kluba nije ostalo ništa drugo nego da napuste Konstituantu. Tako je HPS izbjegao glasovanje o Ustavu, ali nije mogao spriječiti njegovo donošenje (1921). Novinstvo HPS-a dočekalo je vijest o izglasavanju centralističkog Vidovdanskog ustava s neskrivenim nezadovoljstvom: »Ovaj ustav ostvaruje velikosrpsku koncepciju«.

Ipak, izbivanje »pučkaša« iz Ustavotvorne, odnosno Zakonodavne skupštine, bilo je kratko. Naime, članice Jugoslavenskog kluba nisu pomišljale na to da odustanu od daljnje parlamentarne borbe, koju su sada nastavile voditi pod geslom — »revizija Ustava«. HPS je sudjelovao u radu Zakonodavne skupštine, čija je zakonodavna djelatnost svojim opsegom bila mala, a kvalitetom usvojenih zakona relativno slaba.

Kada je koncem 1922. došlo do raspuštanja Zakonodavne skupštine, članice Jugoslavenskog kluba su uputile Proglas Hrvatima i Slovencima. Osvrćući se na proteklo parlamentarno razdoblje, Jugoslavenski je klub osobitu pozornost posvetio Radiću optužujući ga da je svojom »pasivnom politikom«, odnosno nesudjelovanjem u radu Ustavotvorne skupštine, »omogućio da je izglasan centralistički ustav i svi zakoni koji su s njim u svezi«.

Drugi parlamentarni izbori u Kraljevini SHS bili su presudni za daljnje djelovanje HPS-a.

Izborni porazi Hrvatske pučke stranke na veljačkim i ožujskim parlamentarnim izborima (1923–1925)

Nakon što su izbori za Narodnu skupštinu raspisani za ožujak 1923, vodstvo HPS-a je krenulo u izbornu agitaciju s geslom — »parlamentarna borba«, tj. opredijelilo se za nastavak vođenja aktivne politike i sudjelovanje u radu državnog parlamenta.

Pitanje izbornih koalicija bilo je aktualno i prilikom tih izbora. Vodstvo HPS-a u načelu nije bilo protiv međustranačkih izbornih suradnji. Polazeći od činjenice da su odredbe izbornog zakona išle na štetu hrvatskih stranaka ako bi one nastupile samostalno, »pučkaši« su se izjavili suglasnima da »sve hrvatske stranke idu zajedno u izbore«, a da poslije izbora svaka »vodi politiku po svome uvjerenju i po svome programu«. Glede, pak, moguće parlamentarne suradnje, vodstvo »pučkaša« si je ostavilo slobodne ruke. Drugim riječima, u Narodnoj skupštini eventualni zastupnici HPS-a prvo bi ušli u Jugoslavenski klub, zajedno sa SLS-om, a tek bi onda, ovisno o trenutačnim političkim odnosima, ušli u šire međustranačke koalicije i blokove. Vodstvo HPS-a bilo je svjesno da im je na ovim parlamentarnim izborima H(R)SS najopasniji konkurent, i to ne više samo u Hrvatskoj i Slavoniji, kao na izborima za Konstituantu, nego i u Dalmaciji, te u Bosni i Hercegovini, gdje je Radićeva stranka prvi put izašla pred glasače. Uoči izbora »pučkaški« je tisak pisao da je Radić (1871–1928) izdao svojim pristašama zapovijed: »’Popovce’ treba uništiti, jer nam oni najviše smetaju! Nijedan zastupnik od HPS ne smije biti izabran!«.

Rezultati ožujskih parlamentarnih izbora bili su za HPS — porazni. Stranka je prema službenim statističkim podacima dobila samo 18 402 glasa, a to nije bilo dovoljno za osvajanje niti jednog zastupničkog mjesta u Narodnoj skupštini.

Saznavši za izborne rezultate, vođe su »pučkaša« razočarano izjavili da su »ovi izbori riješili HPS od jedne nezahvalne i veoma teške uloge, da je Radić baš na nju svaljivao gotovo svu krivnju, što se njegov program ne može izvršiti«. Sve što su u tom trenutku mogli reći svojim, očigledno, malobrojnim pristašama bilo je obećanje da će odsada »budno paziti, što će raditi g. Stjepan Radić», jer »sada dolazi i za njega vrijeme političke odgovornosti«.

Smatrajući da je politička budućnost ipak njihova, vodstvo HPS-a, tj. Seniorat, krenulo je u rekonstrukciju svojih uzdrmanih redova. Naime, poraz »političke grane«, tj. HPS-a shvaćen je kao kriza cijeloga HKP-a i, naravno, njegove elite — seniora. Jačanje unutarnje discipline seniorske organizacije trebalo je dovesti do vraćanja izgubljenih pozicija njihove stranke, a time i do osnaženja cijeloga HKP-a.

Shvativši da njegova taktika parlamentarne apstinencije neće donijeti očekivane političke plodove, Radić je ilegalno napustio državu (1923). Njegova je namjera bila da zainteresira velike zapadnoeuropske sile, ponajprije Veliku Britaniju i Francusku, za Hrvatsku i tako »hrvatsko pitanje« učini međunarodnim. Još dok se Radić spremao na odlazak u inozemstvo, u velikosrpskim krugovima u Beogradu odlučili su u tadašnju jugoslavensku javnost ubaciti svoju omiljenu krilaticu o »mogućnosti amputacije«, i to, kako se govorilo, po »liniji IV. armijske oblasti, linije koja bi išla iznad Virovitice, zatvarala Grubišno Polje, povlačila se ispod Siska, uključivala Karlovac Srbiji i Kupom išla put mora; Hrvatskoj bi ostao teritorij sjeverno i zapadno od te linije«. Iako se vjerojatno radilo samo o ballon d’essai, kako bi se ispitalo raspoloženje javnosti, reakcije su bile oštre. Vlč. Šimrak, ispred vodstva HPS-a, nije vjerovao u ozbiljnost prijetnje amputacijom. Prema njegovom je shvaćanju zamišljena amputacija podjednako škodila i Hrvatima i Srbima, a negativno bi se odrazila na međunarodni poredak u Europi zasnovan na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu (1919). Tih je dana »pučkaški« tisak doslovno pisao: »Postanak nove države ŠKraljevine SHSš nije ništa slučajno, već odgovara principu, na kojem je organizovan međunarodni poredak nakon rata. Š...š Nacionalni princip stupio je na mjesto legitimističkog Š...š. Svjetski rat imao je tu posljedicu, da je svakom narodu priznao pravo, da sam odredi svojom sudbinom pa su u duhu toga načela i Jugoslaveni dobili pravo, da organizuju svoju državu, kao i svi ostali narodi Centralne Evrope. Dopustivši nama Jugoslavenima, da organizujemo svoju državu Zap. Šadnaš Ev. Šropaš i Amerika ne samo da su nam definitivno dale mjesto u svjetskom poretku, već ujedno nas Hrvate, Srbe i Slovence definitivno priznaju jednim narodom. Š...š Za svjetske demokracije potreba jugoslavenske države ne rezultira samo iz nacionalnog principa i iz shvaćanja, da smo mi jedan narod, već i iz jedne specijalne potrebe, koja je posljedica našeg geografskog položaja. Jugoslavija sačinjava bitan sastav Centralne Evrope. Organizacija pak Centralne Evrope jest sastavni dio evropske i svjetske ravnoteže. Mali narodi Srednje Evrope imaju u očima zapadnih velikih sila zadaću, da budu protuteža s jedne strane njemačkoj državi, a s druge strane ruskoj državi. Š...š Ne samo sa stanovišta spram Rusije i Njemačke, već i sa stanovišta ravnoteže na Sredozemnom moru Jugoslavija ima da neutralizuje silu Italije. Š...š Kad bismo od Jugoslavije napravili tri male države Š...š oslabili bismo grupu malih država u Centralnoj Evropi i time nužno ojačali sve one, kojima nije u interesu nova organizacija Centralne Evrope. Š...š Promjena u našem međunarodnom položaju izazvala bi općenito krizu u Centralnoj Evropi, jer bi time zadala udarac onom principu, koji je stvorio Jugoslaviju. Tko dakle misli i radi za Veliku Srbiju i Malu Hrvatsku, taj stavlja na kocku čitavo uređenje Centralne Evrope t.j. Evrope između Rajne, Alpa, Jadrana, Baltijskog i Crnog mora i nabacuje reviziju uređenja Centralne Evrope, koja bi mogla da se provede samo na našu štetu«.

Za seniorsko vodstvo HPS-a nije bilo dileme — jugoslavensku državu se moralo očuvati.

Istodobno dok je vodstvo HPS-a poduzimalo korake za oživljavanje svojih stranačkih redova uzdrmanih na prethodnim parlamentarnim izborima, »radikalsko-demokratska« vlada je odlučila raspustiti Narodnu skupštinu i raspisati nove parlamentrane izbore (1924).

U ozračju predizbornih aktivnosti »pučkaši« su, koncem studenoga 1924, uputili izborni proglas hrvatskim biračima, u kojem se podjednako osuđivalo politiku Pašić-Pribićevićeve koalicijske vlade, ali i djelovanje predsjednika H(R)SS-a. Radiću se ponajprije zamjerao pokušaj internacionaliziranja hrvatskog pitanja, tj. njegovo djelovanje u zemljama Zapadne Europe i boljševičkoj Rusiji, jer ta politika »nam ne može osigurati vanjsku pomoć«. To se osobito odnosilo na Radićev odlazak u Moskvu i njegovo učlanjenje H(R)SS-a u Seljačku internacionalu koja je bila ekspozitura međunarodnog komunističkog pokreta. Za »pučkaše« je bilo iluzorno da bi se od »ruskih boljševika« (komunista) moglo dobiti pomoć, jer od njih »možemo očekivati samo zlo«. Koristi od učlanjenja H(R)SS-a u Seljačku internacionalu mogli su, kako su to »pučkaši« dobro primijetili, imati samo Pašić i Pribićević, kojima je ono moglo poslužiti kao izvrstan izgovor da »Hrvate pred zapadnoevropskim državama ocrnjuju kao rušitelje evropskog mira«. Stoga su »pučkaši« poručili svojim potencijalnim glasačima da »Hrvati ne će da budu sredstvo u rukama boljševika«, jer njima, ionako, nije »stalo do hrvatskoga naroda«.

Pri kraju svog izbornog proglasa »pučkaši« su se odlučno izjasnili za »jugoslavensko rješenje« hrvatskih nacionalnih težnji: »Hrvatska Pučka Stranka borila se i borit će se uvijek za to, da Hrvati postignu svoju slobodu i ravnopravnost u Jugoslaviji«.

Unatoč pokušajima dalmatinskih »pučkaša« da se stvori izborna koalicija s Davidovićevim »demokratima«, ostalo se pri odluci središnjeg stranačkog vodstva da HPS na tim parlamentarnim izborima istupi samostalno.

Najveći protivnik Pašić-Pribićevićeve vlade na tim izborima bili su Radić i njegova stranka. Stoga nije bila nikakva tajna da se vladajuća garnitura spremala izvesti snažan pritisak na H(R)SS. Glasine o tome da će se protiv »radićevaca« primijeniti »Zakon o zaštiti države«, poznatiji kao Obznana, postajale su sve konkretnije. Na svojoj sjednici održanoj 23. prosinca 1924. vlada je »protegla« taj protukomunistički zakon i na H(R)SS. Ta dalekosežna odluka opravdavala se činjenicom učlanjenja Radićeve stranke u Seljačku internacionalu. Prema vladinoj tvrdnji to je bio dovoljan dokaz da je H(R)SS tim činom postao »boljševička stranka«. Na samu Novu godinu 1925. javnosti je priopćena vladina odluka.

Vodstvo HPS-a nije bilo iznenađeno takvim razvojem događaja. Ono je, naime, još i prije formalne primjene »Zakona o zaštiti države« protiv H(R)SS-a pisalo u svom tisku o tome kako Pašić-Pribićevićeva vlada u komuniste ubraja i Radića zbog njegovih odnosa s ruskim boljševicima. Sa svoje, pak, strane »pučkaši« su primjenu »Zakona o zaštiti države« protiv H(R)SS-a nastojali iskoristiti za kritiku Radićeve taktike »parlamentarne apstinencije«, jer da su »radićevci« bili u Narodnoj skupštini — »ne bi takvoga zakona ni bilo«.

Tijekom idućih nekoliko dana zagrebačko je redarstvo uhitilo najistaknutije članove vodstva H(R)SS-a, među kojima je bio i S. Radić.

Iako je u prvi čas izgledalo da će Pašić-Pribićevićeva vlada ići do kraja u primjeni najoštrijih mjera protiv cijelog H(R)SS-a, tj. zabraniti njegovu kandidacijsku listu na predstojećim izborima, to se, ipak, nije dogodilo.

Iako je vodstvo »pučkaša« tvrdilo da je vlada počela primjenjivati »Zakon o zaštiti države« i protiv HPS-a, izgledalo je da se »pučkašima« pružala prilika da na tim izborima dobiju i određeni broj dotadašnjih Radićevih glasova i, eventualno, neko zastupničko mjesto u Narodnoj skupštini.

Nakon što su objavljeni izborni rezultati vidjelo se da HPS ni taj put nije uspio osvojiti nijedan zastupnički mandat. Štoviše, stranka je dobila mnogo manje glasova negoli na prethodnim parlamentarnim izborima (1923) — 12 482.

Izbornu pobjedu je slavio Radić, čija je stranka, unatoč žestokom vladinom teroru, dobila 67 zastupničkih mandata.

Svjesno teškog izbornog neuspjeha, vodstvo HPS-a poručilo je svojim članovima i malobrojnim pristašama da se ne predaju, te da u predstojećem razdoblju »postostručeno« nastave s radom na reaktiviranju i organiziranju stranke.

Skori zamašni politički događaji — Radićevo priznanje Vidovdanskog ustava i osnivanje koalicijske vlade s Pašićevim radikalima — stvorili su povoljno ozračje za »pučkaška« politička nastojanja.

Nestanak Hrvatske pučke stranke iz političkog života Kraljevine SHS (1927–1929)

U rujnu 1927. održani su posljednji parlamentarni izbori u Kraljevini SHS. »Pučkaši« su i na tim izborima nastupili samostalno.

Uobičajeni predizborni međustranački napadi, kao što se moglo i očekivati, nisu izostali. No, ovaj je put žestina sukobljavanja između pristaša H(R)SS-a i HPS-a imala u Čučerju, kraj Zagreba, svoj tragičan završetak. Krajem kolovoza 1927. »pučkaš« Ljudevit Talan, bivši član Radićeve stranke, smrtno je stradao u fizičkom razračunavanju s dvojicom »radićevaca«. Tisak HPS-a digao je prilično veliku buku oko tog ubojstva tvrdeći da se pod plaštom »Seljačke sloge«, koja je prema njihovom mišljenju bila politička, a ne gospodarska organizacija H(R)SS-a na hrvatskom selu, nesmetano odvijala organizirana »teroristička aktivnost« Radićevih pristaša, koja je urodila zlim plodom.

»Pučkaškom« je vodstvu taj tragičan događaj poslužio i kao svojevrstan barometar političkog raspoloženja hrvatskog glasačkog tijela: »Bijes radićevih zločinaca na HPS najbolje pokazuje, da je HPS počela da u našim selima radićevštini ozbiljno kvari račune«.

Kad su izborna povjerenstva zbrojila sve glasove za pojedine političke stranke, vidjelo se da je HPS dobio povjerenje 31 746 glasača. Unatoč relativno dobrom izbornom rezultatu, bilo je to dovoljno za samo jedan zastupnički mandat, koji je pripao S. Bariću, predsjedniku stranke.

Nakon Barićeva ulaska u Narodnu skupštinu, HPS je postao parlamentarna stranka, te su stvoreni uvjeti za ponovni osnutak Jugoslavenskog kluba, zajedničke parlamentarne reprezentacije SLS-a i HPS-a. Za potpredsjednika kluba izabran je S. Barić.

Nastavljajući suradnju sa SLS-om, »pučkaši« su se i sami našli u vladi. Naime, u vladi »radikala« Velje Vukićevića (1871–1930) vlč. Korošec je zauzimao važno mjesto ministra unutarnjih poslova.

Uzajamne optužbe i napadi stranačkih prvaka te brojni novinski napisi nabijeni mržnjom i neprikrivenim prijetnjama zaoštrili su političku situaciju u Kraljevini SHS do te mjere da se već sasvim otvoreno govorilo o mogućnosti da S. Radić padne kao žrtva planiranog atentata.

Zanimljivo je da je Radić preko svog novinstva još ujesen 1927. tvrdio da se na njega priprema atentat. On je kao idejne začetnike svoje moguće fizičke likvidacije označio — katoličke svećenike: »Za vrijeme posljednjih parlamentarnih izbora bio je u Zagrebu jedan gospodski objed, kojemu su prisustvovali sve sami svećenici, svi bez iznimke pristaše Slovenske ili Hrvatske Pučke Stranke. Š...š Mladi doktor teologije izreče Štadaš govor proti seljačkoj stranci i proti Radiću i završi ga ovako: ’Mi moramo s Radićem obračunati onako, kako su Bugari sa Stambolijskim Štj. ubiti ga; op. aut.š. To je jedini izlaz i jedini naš spas!«

Hici koje je kobnog 20. lipnja 1928. iz svog pištolja ispalio u Narodnoj skupštini »radikalski« zastupnik i dvorski pouzdanik Puniša Račić (1886-1945) bili su vrhunac državno-političke krize. Ubojica je na licu mjesta ubio Pavla Radića (1880–1928) i Đ uru Basaričeka (1884–1928), a teško ranio dr. Ivana Pernara (1889–1967) i Ivana Granđu (1879–1953). S. Radić je pogođen metkom u trbuh.

Činjenica da na dan atentata nitko od članova Jugoslavenskog kluba nije bio na skupštinskoj sjednici bila je dobar povod da već suvremenici izraze sumnju da je barem najuži vrh SLS-a, a preko njega možda i netko iz vodstva HPS-a, bio na neki način upoznat s odlukom o tome da se na S. Radića izvede atentat. No, za to ipak ne postoje čvrsti dokazi.

Nakon što je Vukićevićeva vlada podnijela ostavku, došlo je do brojnih konzultacija između kralja Aleksandra i političkih prvaka o sastavu nove vlade. Konačno je mandat za sastav vlade dobio vlč. Korošec. U njegovu je vladu ušao i S. Barić, koji je postao ministar socijalne politike.

Barićev ulazak u Koroščevu vladu doživio je, kao što se i moglo očekivati, osudu njegovih političkih protivnika, ali ono što je bilo mnogo važnije, ni velik dio članova HPS-a nije odobravao taj njegov korak. Protivnički je tisak bio pun vijesti u kojima se izražavalo nezadovoljstvo članstva držanjem novopečenog ministra nakon krvavih događaja u beogradskoj Skupštini. Štoviše, tvrdilo se da su dubrovački »pučkaši« tražili od vodstva HPS-a da isključi S. Barića iz stranke.

Nakon što je Radić podlegao zadobivenim ranama, zagrebački »Katolički list«, koji se tada nalazio pod utjecajem Seniorata, objavio je poduži nekrolog u kome je, između ostalog, stajalo: »Radić je već od početka svojega javnoga rada odlučno ustajao i protiv kršćanstva i protiv Crkve i protiv svećenstva«.

Radićeva smrt i daljnje ostajanje S. Barića u Koroščevoj vladi samo su pojačali nezadovoljstvo većeg dijela »pučkaša«. U tradicionalno »pučkaškoj« zapadnoj Hercegovini, na Širokom Brijegu, održana je sredinom kolovoza 1928. žalobna sjednica kojoj su osim pristaša H(R)SS-a bili nazočni i članovi kotarske organizacije HPS-a. Tom su prigodom prisutni »pučkaši« izrazili neslaganje s Barićevom politikom: »Iskazujemo potpuno nepovjerenje krvavom Korošcu, a napose gosp. Bariću na njegovom razornom radu, ništetnom po Hrvate i koji je bez njihove privole ušao u vladu«.

Iz teške političke krize u kojoj se našla tadašnja jugoslavenska država najviše je koristi izvukao kralj Aleksandar. On je odmah nakon lipanjskog atentata počeo s pripremama za uvođenje svoje diktature, te je 6. siječnja 1929. proglasio ukidanje dotadašnjeg parlamentarnog sustava.

Dana 21. siječnja 1929. vodstvo HPS-a je dobilo odluku ravnateljstva zagrebačke policije o raspuštanju stranke. No, akt o formalnom raspuštanju HPS-a bio je samo zakašnjela egzekucija nad već stvarno mrtvom političkom organizacijom hrvatskih katoličkih seniora.

Literatura

Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest i politika, Globus, Zagreb, 1988.

Anton Bozanić, Biskup Mahnić pastir i javni djelatnik u Hrvata, Kršćanska sadašnjost, Zagreb — Krk, 1991.

Srđan Budisavljević, Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca. Povodom četrdesetogodišnjice jugoslovenskog ujedinjenja, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1958.

Ferdo Čulinović, Razvitak jugoslavenskog federalizma, Školska knjiga, Zagreb, 1952.

Neda Engelsfeld, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca — Privremeno narodno predstavništvo, Globus, Zagreb, 1989.

Branislav Gligorijević, Demokratska stranka i politički odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1970.

B. Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji (1919-1929), Institut za savremenu istoriju — Narodna knjiga, Beograd, 1979.

Josip Horvat, »Zapisci iz nepovrata. Kronika okradene mladosti 1900–1919«, u: Rad JAZU, Zagreb, 1983, br. 400.

J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, Drugi dio, August Cesarec, Zagreb, 1989.

Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, (pretisak), Školska knjiga, Zagreb, 1992.

Tomislav Išek, Djelatnost Hrvatske seljačke stranke u BiH do zavođenja diktature, Svjetlost, Sarajevo, 1981.

Jure Krišto, »Katoličko priklanjanje ideologiji jugoslavenstva«, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 24/1992, br. 2.

J. Krišto, Prešućena povijest. Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850–1918, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.

J. Krišto, »Petar Rogulja i razvoj Hrvatskoga katoličkog pokreta: uz 80. obljetnicu smrti«, Croatica christiana periodica, Zagreb, 25/2001, br. 47.

Bogdan Krizman, »Stjepan Radić — život — misao — djelo«, u: Korespondencija Stjepana Radića 1919–1928, 2, Institut za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1973.

B. Krizman, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Školska knjiga, Zagreb, 1977.

B. Krizman, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi, Globus, Zagreb, 1989.

Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Stvarnost, Zagreb, 1967.

Ivan Lazić, »Pravni i činjenični položaj konfesionalnih zajednica u Jugoslaviji«, u: ŠZlatko Frid, ur.š, NIP »BINOZA«, Zagreb, 1970.

Zlatko Matijević, »Odjeci Svibanjske deklaracije Jugoslavenskog kluba u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini (1917–1918. godine)«,

u: ŠMira Kolar-Dimitrijević, ur.š, Spomenica Ljube Bobana 1933–1994, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1996.

Z. Matijević, »Hrvatska pučka stranka i II. parlamentarni izbori u Kraljevni Srba, Hrvata i Slovenaca (1923. god.)«, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 28/1996, br. 1–2.

Z. Matijević, »Pokušaj političkog reaktiviranja Hrvatske pučke stranke i veljački parlamentarni izbori (1923–1925)«, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 28/1996, br. 3.

Z. Matijević, »’Za Hrvatstvo, križ i plug!’ — Politička aktivnost Hrvatske pučke stranke od veljačkih do rujanskih parlamentarnih izbora (1925–1927)«, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 29/1997, br. 2.

Z. Matijević, »Hrvatski katolički pokret i politika (1912–1919)«, Croatica christiana periodica, Zagreb, 24/2000, br. 46.

Z. Matijević, »Hrvatski katolički seniorat i politika (1912–1919)«, Croatica cristiana periodica, Zagreb, 24/2000, br. 46.

Z. Matijević, »Biskup Mahnić i talijanska okupacija otoka Krka (1918–1920)«, Croatica christiana periodica, Zagreb, 25/2001, br. 47.

Hrvoje Matković, »Hrvatska zajednica. Prilog proučavanju političkih stranaka u staroj Jugoslaviji«, u: ŠDragoslav Janković, ur.š, Istorija XX veka, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1963.

H. Matković, Svetozar Pribićević ideolog — stranački vođa — emigrant, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995.

H. Matković, Povijest Jugoslavije. Hrvatski pogled, Naklada Pavičić, Zagreb, 1998.

H. Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada Pavičić, 1999.

Viktor Novak, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, (pretisak), Nova knjiga, Beograd, 1986.

Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918–1925. — privredni i politički razvoj, Institut za istoriju, Sarajevo, 1991.

Momčilo Zečević, Slovenska ljudska stranka i jugoslovensko ujedinjenje 1917–1921. Od Majske deklaracije do Vidovdanskog ustava, Institut za savremenu istoriju — NIP Export-press, Beograd, 1973.

Izvori

Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Zapisnik sjednice Središnjeg odbora Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca od 23. XI. 1918.

Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, I, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1961.

F. Čulinović, Dokumenti o Jugoslaviji. Historijat od osnutka zajedničke države do danas, Školska knjiga, Zagreb, 1968.

Mira Kolar-Dimitrijević, »Prepiska između Stjepana Radića i Seljačke internacionale u Moskvi 1924. godine«, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 4/1972, br. 1(8).

ŠLaza M. Kostić, ur.š, Statistika izbora narodnih poslanika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca održanih 18. marta 1923. godine, Beograd, 1924.

Ferdo Šišić, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Matica hrvatska, Zagreb, 1920.

Stenografske beleške Privremenog narodnog predstavništva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb, 1921.

Stenografske beleške Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Beograd, 1921, knj. I.

Stenografske beleške. Rad Ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb, Š1922.š, knj. II.

Augustin Guberina, Preuzvišeni gospodine!, s. l. & s. a.

NON QUIS, SED QUID (A. Guberina), Sukob dviju ideja. (Domagojizma i Kat. Akcije) u hrvatskom katolicizmu, s. l. & s. a.

Što je Hrvatska pučka stranka i što ona hoće. Program i uređenje stranke, Zagreb, 1919.

Luč (Zagreb); Hrvat (Zagreb); Jadran (Split); Narodna politika (Zagreb); Narodna sloboda (Mostar); Narodna straža (Šibenik); Narodna svijest (Dubrovnik); Novine (Zagreb); Obzor (Zagreb); Riječke novine (Rijeka); Seljačke novine (Zagreb); Senijorski vjesnik (Zagreb).