Amir Muzur: VJEŠTICE I VAMPIRI LIBURNIJE I ISTRE

Amir Muzur: VJEŠTICE I VAMPIRI LIBURNIJE I ISTRE

O vješticama i vampirima na liburnijskom i istarskom području s Amirom Muzurom razgovarao je publicist Velimir Cindrić te u Kastvu i Opatiji snimao mjesta koja su spominjali.

»Sredinom 15. stoljeća, dakle na izmaku srednjega vijeka, prilično nenadano vještice postaju preokupacija cijele ’kulturne’ Europe, a socijalna se zbivanja svode na njihov paničan progon i dokazivanje vlastite ispravnosti. Stvar se može objasniti samo poznavanjem vremena: u staroj dobroj Europi javljaju se tada, naime, najžešći simptomi bolesti zvane hereza. Valdenzi i hugenoti, husiti i napokon luterani, otimaju se iz krila Katoličke crkve i oformljuju vlastite zajednice. Kako bi se puku objasnilo zašto se ne smije slijediti te nove ideje koje propagiraju oslobađanje od korupcije Rima, svećenici s propovjedaonica bacaju prokletstva na krivovjerne i dovode ih u vezu sa svim raspoloživim nedaćama (kojih uvijek, a napose tada, ima u izobilju): kugom, sušama, nevremenima i ratovima. Heretici tako postaju čaratelji i zlikovci, ubojice i trovači koje treba pobiti i spaliti, postaju vješci i vještice. Dobar dio puka iz tih je amvonskih tirada prvi put saznao za vještice, ali je ideju dosta brzo prihvatio, po logici da je uvijek dobro imati kakvog krivca pri ruci, ako ništa drugo da bi se eliminiralo konkurenta, objasnilo sebi čudnovate zgode ili priskrbilo satisfakciju za stare nenamirene račune sa susjedom. I tako je krenuo val u koji će biti povučeno manje-više sve kršteno od Atlantika do Crnog mora i od Baltika do Sredozemlja. Bilanca: najmanje 110 000 procesuiranih i oko 60 000 smaknutih. Pri tome je bilo pogođeno 82% žena, možda zato što svi dobro znaju da je Eva kriva za sve.«

Tako u jednom svom članku povijesnu pojavu fenomena vještica obašnjava Amir Muzur, Opatijac koji se, uz svoje osnovno liječničko zvanje, bavi i općom poviješću svojega kraja, te koji je proučavao i vezanost spomenutoga fenomena, kao i fenomena vampiromanije, za liburnijsko, odnosno istarsko područje. Amir Muzur (rođen 1969) diplomirao je na studiju opće medicine u Rijeci, boravio mjesec dana kao gost-liječnik na internističkoj klinici u Speyeru (Njemačka), te godinu dana na Institutu za fiziologiju Sveučilišta u Trstu sudjelujući u znanstvenim projektima Laboratorija za proučavanje viših moždanih funkcija. Poslijediplomski studij pohađao je u Budimpešti i magistrirao s tezom »Čudesna izliječenja u kasnom srednjem vijeku«. Doktorat iz područja kognitivnih neuroznanosti obranio je u Trstu 2000. Godinu 2002, proveo je u Sjedinjenim Američkim Državama kao istraživač u projektu ispitivanja poremećaja spoznajnih funkcija i spavanja u kokainomana, koje u Bostonu, New Yorku i New Heavenu provodi Laboratorij za neurofiziologiju Odsjeka za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Harvard. Osim toga, gostovao je i na više europskih medicinsko-znanstvenih ustanova te predavao i sudjelovao na brojnim kongresima, savjetovanjima i skupovima. Amir Muzur je uz brojne druge aktivnosti autor mnogobrojnih stručnih članaka, scenarija dokumentarnih filmova te šest knjiga. Zbog svoje svestranosti i intelektualne znatiželje, iznimno je zanimljiv sugovornik.

HR: Zašto se uopće baviti vješticama i vampirima?

Kada govorimo o vješticama i vampirima, onda se u najvećeg broja ljudi javlja asocijacija na nešto zamrlo, davno; da je to povezano s praznovjerjem, misticizmom ili nailazimo na mišljenje da je to dio zatvorene povijesti do koje nema smisla putovati. No, na Zapadu se ti fenomeni tretiraju kao zanimljiva tema, prije svega za takozvanu kulturnu antropologiju koja kod nas donekle ima paralelu u etnologiji. To je znanost koja je prije svega okrenuta onim skupinama unutar društva koje su, iz različitih razloga, marginalizirane, a upravo to se događalo s fenomenom vještica, i to ne samo u srednjemu vijeku, već i poslije. Vještice i vampiri su, dakle, stalni inventar naše podsvijesti i kada se njima bavimo, bavimo se onom našom mračnom stranom koja je i dalje u nama. Upravo zbog toga svi primjeri koje nalazimo u povijesnim materijalima vrlo su živi i mogu nam govoriti ne samo o prošlosti, nego i o sadašnjosti.

HR: Što od svega toga nalazimo u nas?

Da se malo našalimo, »Štriga jena!«, u ovome je kraju dobrosusjedska formula kojom naš narod časti zle žene. No, nerijetko se u toj kvalifikaciji krije benevolencija ruganja, čak i kompliment upućen ženskoj inteligenciji ili pronicljivosti, pa se tako zna čuti: »štriga j’ točno rekla ča će se dogodit« ili »ma kako samo šparugu najde, štriga jena«. Inače narod ovoga kraja oduvijek je vještice doživljavao kao babe koje bacaju uroke, dakle kao praktikantice crne magije.

HR: Što nam kazuju povijesni podaci?

Primjeri koje sam proučavao vezani su za liburnijski, odnosno istarski kraj. Bilo je to djelomično zbog toga što njegujem zanimanje za povijest ovoga kraja, ali, kao što sam već spomenuo, i iz razloga što nam ti fenomeni pokazuju da je i ovaj kraj robovao svim onim lošim i dobrim stranama kao i Europa svoga vremena. Tako kada govorimo o vješticama, a to je fenomen koji se u Europi pojavio vrlo rano, govorimo o arhetipskom načinu prikaza drugoga ili progona različitoga. No, kao masovna pojava, gotovo histerija, taj je fenomen zabilježen tek negdje od sredine 15. stoljeća, da bi gotovo potpuno iščezao u 18. stoljeću, s prosvjetiteljstvom i nekim potezima prosvijećenog apsolutizma.

HR: Kako danas govoriti o vješticama i njihovu progonu?

Kada govorimo o vješticama, ključno je, dakle kada govorimo o fenomenu, a ne o konkretnim slučajevima, da je njihova pojava, njihovo detektiranje u okružju u kojemu se živi, nešto što je karakteristično za čovjeka u najopćenitijem smislu. No, progon vještica je specifična pojava koja gotovo uvijek u svojoj pozadini ima neku političku crtu. Upravo zbog toga je progon vještica nešto živo, jer se ponavlja u svim vremenima. Mi u svakome dobu imamo progon vještica, samo što se vještice ne zovu uvijek vješticama, nego se nekad zovu imenom drugoga naroda, druge političke stranke i slično.

HR: Znači li to da i povijesni slučajevi progona imaju političku pozadinu?

Čak i u tim takozvanim povijesnim slučajevima progona vještica, kao što je slučaj, recimo, u prvoj polovici 18. stoljeća u nama bliskom Segedinu u Mađarskoj ili, pak, u slučaju iz 1716. u Kastavskoj gospoštiji u našem susjedstvu, čak i u tim slučajevima, dakle već u 18. stoljeću, u doba kada vještice polako gube svoju fenomenološku snagu u Europi, čak i u tim slučajevima mi, poprilično vjerojatno, možemo detektirati političku pozadinu progona.

HR: Što se konkretno dogodilo u spomenutom kastavskom slučaju?

U travnju 1716, u Kastvu iznad Rijeke, sedam lokalnih i autohtonih muškaraca i sedam žena1 osuđeno je zbog vještištva pred takozvanim vijećnicima, odnosno starejima u Kastvu. Tada su im imputirana tipična vještičja djelovanja na koja se nailazi i u Europi od 15. stoljeća, a to znači bacanje uroka, uzrokovanje neplodnosti u žena, u životinja, i ostalog blaga, neurod grožđa, plodova stabala i zemlje, uzrokovanje suša, nevremena i svih vrsta nedaća. Nadalje, optuženi su za sastajanje noću, nijekanje Svetog Trojstva, kršenje sakramenata, obraćanje zlom duhu, kojemu su davali komade odjeće i upisivanje svojih imena u strašnu knjigu crnih listova. Nesretnim Kastavcima još su se imputirala i umorstva, osobito djece, iskapanje mrtvaca i njihovo sakaćenje na mjestima vještičjih susreta. Optuženi su da su glave davali đavlu, sami jeli njihovo kuhano ili, češće, pečeno meso, a od masti spravljali smrtonosne otrove. Optuženi su da su đavla obožavali kao Boga, na koljenima, paleći mu zublje i vatru, a on bi se pojavljivao, čas kao prljavi jarac, čas kao crni pas. A onda bi, nakon veselja i plesa, muškarci s vampiricama, a žene sa zlodusima u liku muškaraca i s demonskim psima, bijedno počinjali najcrnju i najizopačeniju protuprirodnu sodomiju i činili druga zla, trovanja i čaranja. Presuda kastavskih sudaca bila je strašna: »I zato vas našom presudom proglašavamo otpadnicima, obožavateljima đavla, ubojicama djece, hereticima, ljudožderima, sodomitima, bludnicama, čarateljima, huliteljima, krivokletnicima i najgnjusnijim sjemenom koje se podalo đavlu. I stoga, osuđujemo svakoga od vas da bude prvo zatučen sabljom na smrt, a onda spaljen dok se ne pretvori u pepeo«. Osuđeni su spaljeni na kastavskoj kuli Žudika.

HR: Iz kojih izvora potječu te optužbe?

Ono što je zanimljivo, i što se spominje kao povijesni kuriozum, jest taj set optužbi kojima su vješci i vještice izloženi. On se ponavlja, on je stereotipan i u svim tim slučajevima nalikuje jedan drugome kao jaje jajetu. Takvo je ono što su osumnjičenim vješticama imputirali intelektualci, da ih tako nazovemo, puni teoloških i filozofskih znanja — a to je satanizam, dakle kontakt s đavlom, koji se manifestira spolnim odnosom s njim, budući da se narod, sigurno, toga ne bi mogao u tako sofisticiranom obliku dosjetiti. Dakle, upravo onako kako stoji u slavnom priručniku za detektiranje i kažnjavanje vještica, koji je doživio 14-ak izdanja u 15. i 16. stoljeću — Malleus maleficarum, doslovno prevedeno Čekić protiv zlikovki, autora Krämera i Sprengera. U njemu je do u detalje opisano kako prepoznati vješticu — skriveni je madež znak pripadnosti đavlu, odnosno znak pakta o prodaji duše i tako dalje. Vidi se da je iza svega toga stajao možemo čak reći jedan duhoviti um, koji je želio spriječiti da nekoj maloj prostodušnoj ženskoj duši možda postane privlačna ta ideja spolnog sjedinjenja s vragom, pa je dodano da je ta penetracija vraga strahovito bolna i da je sperma vraga ledena, tako da je i to odbije.

HR: Iz takvih se izvora moglo neiscrpno napajati novim idejama o prepoznavanju vještica.

Dakako, a napose njihovom prisiljavanju na priznanje. Da bi dokazale nevinost, žene su morale uhvatiti užareno željezo ili gurnuti ruku u kipuću vodu i nakon nekoliko dana potpuno izliječiti opeklinu. Osim toga uobičajena provjera bila je i da progutaju golemi komad kruha, a da se, pri tome ne uguše. Tijelo im je katkad, s kamenom oko vrata, bacano u hladnu vodu, pa ako bi potonulo, nevinost bi se dokazala, a ukoliko bi isplivalo, dakako s demonskom pomoći, bilo bi spaljeno. Spaljivanje, primjenjivano posvuda osim u Engleskoj i Novome svijetu, označavalo je tipičnu kaznu za heretike — pročišćenje vatrom.

HR: Koja je, osim već navedenog, klasična vještičja ikonografija?

Vještice su, kao i sve čega se bojimo, aktivne noću, a u zoru gube moć. Na svoje sastanke, takozvani »vještičji šabat«, izraz koji odaje i antisemitistički moment, putuju na metli, dakle, ženskom, kućanskom, ali falusnom simbolu. Vještice se na svojim sastancima, kazuju nam stereotipi, opijaju i orgijaju, ubijaju otetu djecu i proždiru ih, gole plešu i napokon se sjedinjuju s vragom u divljem snošaju. To je taj zanimljivi sustav, ikonografija koju vidimo i u slučajevima druge, rekli bismo, gotovo bijelomagične strane, u pandanu dobrih vještaca i dobrih vještica, koji su se u ovom kraju, u Istri, nazivali krsnici; u Mađarskoj, recimo, táltos,3 u Furlaniji benandas i tako dalje. To su, dakako opet, obilježeni pojedinci koji se rađaju s posebnim znamenjem, u takozvanoj košuljici, odnosno tragovima amniomske vreće na sebi. Rađaju se vrlo često sa spojenim obrvama i još nekim drugim znacima. Kod dobrih vještaca i vještica nalazimo još nakićenije biografije i elemente u koje se vjeruje, pa tako, na primjer, kada se ti dobri vješci ili krsnici bore sa zlim vješcima ili vješticama — štrigunima, onda se to, u pravilu, događa noću, na raskršćima, s tim da krsnici, dakle oni dobri, uzimaju oblik bijelih pasa, a štriguni crnih pasa. Na mjestu gdje ranjeni krsnik ispljune krv izrasta biljka koja liječi sušicu, ali je on u stanju i namiještati ruke i iscjeljivati druge boli i tako dalje, već prema bogatstvu »arsenala« lokalnoga puka. O ishodu borbe krsnika i štriguna ovisi i hoće li biti grašice ili ne, hoće li polje roditi dobro ili slabo i slično. Stoga nije čudno kada u literaturi naiđemo i na teoriju o vješticama kao o krivo interpretiranom starom kultu plodnosti.

HR: Spomenuli ste političku pozadinu progona vještica. Zna li se ona i u kastavskom slučaju?

Ta politička pozadina ponekad je vrlo očita. U već spomenutom slučaju iz Segedina bio je to sukob između njemačkih doseljenika i autohtonog mađarskog stanovništva. Za naš kraj, u kastavskom slučaju, možemo pretpostaviti da se radilo o obračunu, u to vrijeme novih gospodara Kastavske gospoštije, a to je bio jezuitski red — isusovci, s lokalnim pukom koji je upravo tih godina gotovo svake dvije-tri godine dizao bunu protiv njih, jer nije bio spreman na nove namete koje su uvodili, pa i neke druge znake diktature, kao na primjer: promjenu jezika bogoslužja iz hrvatskog u latinski i neke druge stvari na koje se lokalni puk nije mogao naviknuti. Prema tome, nije isključeno da je optužba za vještištvo došla na pamet jezuitima koji su bili, dakako, vrlo dobro upućeni u problematiku detekcije i progona vještica kako bi se riješili lokalnih bundžija te da im prilijepe etiketu koja je onda i u narodu bila prihvaćena sa zazorom. Postoje spekulacije da je to bio obračun s pristašama Frankopanske stranke, no kako se radi već o 1671, kada više nema ni Zrinskih ni Frankopana, mislim da je to manje vjerojatno.

HR: Koliko je fenomen vještištva raširen, u to doba na području Liburnije, odnosno Istre?

Kastavski je slučaj najpoznatiji, jer o njemu postoje pisani podaci ali, dakako, taj slučaj nije izdvojen. Vjerojatno se i u drugim slučajevima radilo o istom obrascu optužbe, suđenja i kazne. U to vrijeme Kastavska gospoštija se protezala od Brseča pa sve do Kastva, odnosno cijelim prostorom Liburnije kako je znamo. Nije ni čudo da je taj kastavski slučaj jedini zabilježen, jer su mjesta gdje se sudilo mogla biti samo Kastav — za cijelu Gospoštiju, odnosno u nekim manjim procesima Veprinac i Mošćenice. U Istri su također zabilježeni slučajevi vještištva. Tako se, na primjer, pouzdano zna, prema pisanim podacima, o spaljivanju jedne vještice u Svetvinčentu na jugu Istre 1632. godine. To je već doba kada vještice u Europi polako, kao kult, odnosno kao fantazija, zamiru.

HR: No, njih smjenjuje jedan drugi kult — kult vampira.

Vampiri i vampiromanija su, također, arhetipska pojava, tako da im se korijeni mogu naći u prethistoriji, u svim kulturama i civilizacijama svijeta. U Europi, osobito na našim prostorima, oni su očigledno bili zamjena u svijesti puka za vještice koje su prosvjetiteljstvom ili dekretima vlasti, kao što je to bio slučaj za Marije Terezije, u našim krajevima prisilno istisnute. Ono što pouzdano znamo jest da je kult vampira svoju eksploziju doživio relativno nedavno — krajem 17. i početkom 18. stoljeća, a vezan je prije svega za balkanske prostore. I u našoj se literaturi vrlo često spominje Transilvanija kao ishodište toga kulta. Tako da se doista u pričama koje se pronose zapadom Europe toga doba najčešće javljaju nekakvi srpski, mađarski ili vlaški vampiri i slično, koji divljaju na dalekim i nepristupačnim pustopoljinama sjevernog Balkana. Doda li se probuđenoj egzotikofiliji i seksualni element zagriza vrata i penetracije pod toplu kožu, dobiva se složena slika vampirskog Drang nach Westen. Inače, nije potpuno jasno dokle sežu počeci kulta vampira — je li riječ o paganskom ili antičkom strašilu, ili je stvar čak univerzalnija i usporediva sa sličnim vjerovanjima u Kini, Indiji, Maleziji i drugdje.

HR: Koliko je vampiromanija bila prisutna u kraju o kojem govorimo?

I taj je fenomen prisutan u našim krajevima. Naime, Istra je specifično područje, budući da u njoj ima predstavnika gotovo svih nacija s Balkana, tako da imamo grčkih kolonija oko Pule, mnogo vlaških kolonija i albanskih oko Poreča. Tu, dakako, imamo mnoštvo Hrvata, Slovenaca, Bezjaka4 i nekih specifičnih skupina. U Peroju, preko puta Brijuna, primjerice, od 1692. postoji doseljena kolonija Crnogoraca koji i do dan-danas čuvaju svoj identitet. Danas tamo imaju pravoslavnu crkvu, buffet »Lovćen«, a ljudi imaju karakteristična crnogorska imena. Upravo u toj zajednici dogodio se jedan slučaj vampiromanije koji je opisan čak i u starijoj europskoj literaturi. Taj slučaj kaže da je u tijelo umrle djevojčice ušao zloduh, što je potvrđeno prolaskom crnog mačka pored leša. Zbog toga je, nešto kasnije, strašno nevrijeme proharalo selo Peroj, a poginulo je mnoštvo stanovnika te je netko posumljao da je u pozadini svega vampir. Stoga su onda pribjegli jednom starom testu traženja vampira, a to je da mlado ždrijebe puste grobljem. Naime, ako se mlado ždrijebe zaustavi ispred nekog groba, to znači da je u njemu vampir. Tako se dogodilo i u Peroju. Kada su iskopali grob, kaže priča, našli su spomenutu djevojčicu koja sjedi živa i češlja se. Pokušavali su je preplašiti, pokušavali su je preobratiti, ali ona se nije dala pa su je konačno proboli glogovim kolcem. Iz probodne je rane isteklo strahovito mnogo krvi, toliko da je u njoj plivao cijeli grob. Potom je došlo do kratkog žestokog nevremena, nakon čega se sve smirilo i Peroj je mogao odahnuti.

HR: Koliko je povijesno utemeljena ta priča?

To je teško reći, ali obično u takvim pričama postoji, dakako s dodatkom pučke mašte, zametak nekog stvarnog događaja. U Istri, recimo, postoji još jedan dobro dokumentiran slučaj, koji je u prvoj polovici 20. stoljeća publiciran u Njemačkoj u zbirci pripovjedaka Priče o sablastima i vješticama iz rajnskog antikvarija. Knjigu je uredio književnik Hermann Hesse. To je slučaj iz Kringe u središnjoj Istri, gdje je 1672. »vampir« Jure Grando nakon smrti uporno pohodio svoju udovicu i maltretirao je sve dok mu pazinski župan Miha Radetić sa svojim pomagačima nije kroz srce probio glogov kolac. I opet su vinovnici bili, dakako, mještani Kringe, i to opet na čelu s lokalnim prvacima.

HR: Najslavniji je i dobro dokumentiran jedan opatijski slučaj.

Taj opatijski slučaj nama je mnogo zanimljiviji, ne samo zato što je opatijski, dakle »naš«, odnosno lokalni, te ga moramo prihvatiti takvog kakav jest, nego i zbog toga što se to dogodilo 1881, a to su već godine kada Opatija punim jedrima plovi prema turizmu. Na kraju krajeva, samo dvije godine poslije izgrađen je prvi opatijski hotel »Kvarner«, 30–40 godina prije Villa Angiolina otvorila je svoja vrata prvim slavnim domaćim i stranim gostima — banu Jelačiću i mnogima drugima, pripremaju se lokacije za buduće sanatorije, a morem krstare jahte raznih krunjenih glava. Prema tome, to je već razdoblje kada doista ne bismo očekivali nešto slično. Danas nam taj slučaj može pomoći samo u tome da ga iskoristimo kao turističku atrakciju.

HR: Što povijest kaže o tom slučaju?

Poprište tog zanimljivog slučaja bilo je groblje, inače najstarije opatijsko groblje, koje je u to vrijeme bilo na mjestu, otprilike, današnjeg Paviljona Juraj Šporer5 ili čak možda, više u smjeru crkvice sv. Jakova. Nekoliko godina poslije, 1885, groblje je s tog mjesta premješteno, jer su u njegovoj neposrednoj blizini počeli nicati hoteli, pa je bilo nezgodno da je »podsjetnik na smrt« tako blizu turističkim objektima. U tom opatijskom slučaju ima još kuriozuma, a to je da je vinovnik cijelog događaja bio član tadašnjeg opatijskog općinskog poglavarstva, 59-godišnji Pasquale6 Jačić, inače istaknuta ličnost u povijesti Opatije toga vremena i vlasnik prvog malog javnog kupališta.7 On je s po jednim fjorinom potplatio 33-godišnjeg slugu Antuna Benčinu i 60-godišnjeg grobara Ivana Frankovića te s njima noću došao do jednoga groba. Njih trojica su potajno, noću, 17. lipnja, iskopala iz toga groba leš Ivana Varljena koji je bio optužen da noću ustaje iz groba, maltretira žene te straši djecu i slično. Postupili su, lege artis, prema priručniku koji je upućivao na to kako uništiti vampire, tako su ga probili kolcima, čak mu prerezali i tetive odostrag, ispod koljena, kako se više ne bi mogao osoviti na noge i okrenuli ga u grobu potrbuške te potom ponovno zatrpali. No, kako se radilo o 1881. stvar je, dakako, ubrzo izašla na vidjelo. Sve je priznao stari Franković i prikazao se žrtvom druge dvojice. Sva trojica su optužena, ali su se zahvaljujući dobrim odvjetnicima uspjeli izvući sa dva-tri mjeseca zatvora, a Pasquale Jačić, koliko je poznato, nije čak izgubio ni mjesto u općinskom zastupstvu, a da o kupalištu i ne govorimo.

HR: Kada je groblje premješteno, jesu li preneseni i posmrtni ostaci iz tamošnjih grobova?

Neki su posmrtni ostaci preneseni, ali se ne zna jesu li među njima bili i oni Ivana Varljena. Iako je i na tom novom groblju, koje nije ovo današnje opatijsko, već možemo reći svojevrsno »međugroblje« uz današnju zdravstvenu stanicu na Novoj cesti, bilo duhovitih incidenata. Recimo, moj djed je uvijek pričao kako je kao mladić jednom prigodom hodao tom mračnom uličicom pokraj groblja i zapeo za nešto. Kada se okrenuo, vidio je da je to leš prekriven plahtom. Radilo se, naime, o tome da su se grobari napili i jednostavno,zaboravili, odnosno ostavili prekriveni leš nasred puta.

HR: Što se da zaključiti iz tih slučajeva?

Iz svega toga možemo izvući neke bitne informacije. Mislim kako je ono najvažnije da su sva ta vjerovanja u vampire, koja u svom djelu Slava vojvodine Kranjske iz 1689, u svojim putopisima ovim krajem, spominje i Valvasor — imputirana, očito izvana u Istru, odnosno da su došla s useljenicima. Zanimljiv je slučaj s današnjim Žejanama, gdje žive takozvani Istro-rumunji, a koje bi ispravnije trebalo zvati Rumeri. To su Vlasi, prastanovnici Balkana, odnosno vjerojatno nekakvi donekle romanizirani Iliri, u svakom slučaju predslavensko stanovništvo koje je u Istru došlo zaobilaznim putem kao, vjerojatno, bjegunci pred Turcima. Zanimljivo je da ti Vlasi, koji danas u Željanama govore narječjem sličnim modernom rumunjskom, vraga nazivaju drakula, što znači da su doista u svoju novu postojbinu — Istru sa sobom donijeli neka stara balkanska vjerovanja povezana s tom povijesnom ličnošću — Vladom Tepe#om za kojega se zna da je bio borac protiv Turaka. Tepe# inače znači »onaj koji nabija na kolac«, to je, dakle, način na koji se ophodio sa turskim protivnicima. Vlad Tepe# bio je sin čovjeka po imenu Vlad Drakul, pa se prema tome on zvao i Drakula. Drakula naime, znači »od Dracule«, dakle, Draculin sin, što će postati sinonimom za vampira. Tako vidimo da vjerovanja putuju zajedno s ljudima i oni ih, poput biljke, implantiraju u novu sredinu.

1 Antun Zemlić, Matija Trinajstić, Petar Puhar, Matija Juričić, Ivan Kinkela, Gašpar i Martin Stanić Zarepnjak, Jelena udova Sinčić, Jelena Kućel, Ana Mihelić, Lucija udova Perić Antonić, Kata Kinkela Vučić, Kata Kinkela Gr×ančić i Kata Pormilić (transkripcija imena u većini slučajeva upitna).

2 Kula Žudika nedaleko je od kastavske crkve, a na njoj danas stoji ploÞa s natpisom: ╗Žudika — jedna od 9 kula gradskog bedema (očuvano ih je 6), koji se gradio od 10. do 16. st. Mjesto na kojem su donošene sudske presude.½

3 Istarski čakavci s jezičnim elementima susjednih slovenskih govora, kao i neki istarski Talijani s furlanskim govornim osobinama.

4 Juraj Šporer (1794–1884), hrvatski književnik i pokretaÞ razvoja Opatije kao lječilišta i kupališta u 19. stoljeću.

5 Pod današnjim hotelom ╗Millennium½.