PRINC S MONTPARNASSA

Povjesničar umjetnosti i član Europske akademije znanosti i umjetnosti Ante Glibota iscrpno izvješćuje o talijanskom slikaru i pariškom azilantu Amedeu Modiglianiju povodom retrospektivne izložbe otvorene do ožujka 2003. u muzeju Luxemburg u Parizu.

»Cara Italia, cara« (Draga Italijo, draga), bile su Modiglianijeve posljednje izgovorene riječi dok je umirao u egzilu, u Parizu, skrhan od neimaštine, bolesti i nedaća života. Možemo ga bez oklijevanja dodati plejadi sjajnih slikara i umjetnika-prokletnika, koji su označili njihovu epohu, umrli u bijedi i neimaštini, a osvijetljeni reflektorima slave posmrtno trijumfirali. Vincent van Gogh, Paul Gauguin... i dakako Amedeo Modigliani, čija se senzacionalna retrospektivna, izložba otvorila početkom studenog 2002. u pariškom muzeju Luxemburg, to potvrđuju. Oni na svu žalost neće ostati usamljeni, u svojim nedaćama.

Kakvog li posmrtnog revanša! Neshvaćeni umjetnik-prokletnik, čije su izložbe u začecima dvadesetog stoljeća izazivale kontroverzne ocjene i prave skandale, djela nasilno skidana sa zidova galerija, koja je sekvestrirala francuska policija i vlasti s etiketom »nemoralnosti«, prijetnje javnom moralu, iako se zapravo radilo samo o bezazlenim golišavim aktovima senzualnih žena.

Danas predsjednik Senata Francuske Republike gospodin Christian Poncelet, druga osoba po protokolarnom redu Francuske, organizira i predstavlja tom istom Modiglianiju retrospektivnu izložbu. Štoviše, u predgovoru opsežnog kataloga, Poncelet piše uvodnu riječ u kojoj ga imenuje »najvećim imenom modernog slikarstva«, a muzej Luxemburg, koji pripada Senatu, pretvorio je, po njegovim riječima, u »Temple de la Volupte« (Hram sladostrasti).

O tempora, o mores!

Ova retrospektiva je senzacionalna ne samo po već istaknutom zaokretu, već je ona senzacionalna po svojoj ukupnoj koherentnosti, bogatstvu umjetničkih izložaka, od čega veliki broj nikada prije nije izlagan na javnim izložbama, sjajnoj prezentaciji, koja poglavito u kvaliteti umjetničkih djela i unutarnjih konfrontacija nadmašuje sve dosad organizirane retrospektive Amedea Modiglianija. To je izložba koja za istinske ljubitelje umjetnosti zavrjeđuje putovanje, jer vidjeti tako veliki broj djela, takve kvalitete, prava je rijetkost, čak i za slikare zamašnijeg slikovnog opusa. Retrospektiva predočuje djela koja dolaze iz najvažnijih svjetskih muzeja, fondacija, privatnih kolekcija, konačno i do sada u potpunosti ignoriranih kolekcionara Modiglijanija. Vidjeti sve to na jednom mjestu prava je rijetkost.

Modiglianijeqv opus dakako treba smjestiti u europsku modernu s početka 20. stoljeća, a njegovu umjetničku afirmaciju, tek poslije njegove smrti. Njegov život je kratak, samo 36 godina, no unatoč tomu umjetnik je ostavio snažan slikarski i kiparski opus i dakako romantično-tragičnu legendu o velikanu iz Livorna, koja ne prestaje rasti.

Umjetnost kao magija sreće

U njegovom životu su se smjenjivali uspjesi i neuspjesi, ali Modigliani je kao iznimno inteligentna osoba bio svjestan da je za umjetničku sudbinu uspjeh zapravo incident, dok se neuspjeh događa pravim i izvornim umjetnicima u skladu s Oscar Wildeovom formulom: »Veliki uspjeh, zatim velika nesreća«. Na taj način umjetnik shvaća pravu bit svoje umjetnosti, smisao života, razložnost i bit njegove umjetnosti. Uspjeh doduše za umjetnika ima prednosti utoliko što time izbjegava gorčinu a istodobno i samopouzdanje koje mu omogućuje stvaranje u potpunoj slobodi i alegriji, a što su i elementi i tajne umjetničke ljepote.

Amedeo Modigliani je umjetnik i čovjek čvrstih karakternih osobina, s izrazitom literarno-filozofskom erudicijom, uronjen u umjetnost. Zanimanje slikara i kipara daje mu magiju snage, moći, a preko slikarskih djela i magiju sreće koju mu je realnost života najčešće odbijala.

Ono što je vidljivo u Modiglianovu djelu, bilo da se radi o crtežu, slici ili skulpturi, jest želja umjetnika da sačuva čistoću senzacija koje umjetnik vješto organizira u jedinstvo znakovlja koji mu na taj način pomažu u transmisiji jasne i snažne umjetničke poruke.

Kod njega je vidljiva želja za produbljenje individualne senzacije i nepomirljivosti, ne riskirajući u tehničko-estetskim nedoumicama i eksperimentima, nasuprot primjerice Picassa, koji je bio spreman okušati se u najrazličitijim slikarskim avanturama i tehnikama.

To se najbolje može ilustrirati i vidjeti i u ovoj retrospektivi u kojoj je mjeri Modigliani razvijao i gradio jedan prepoznatljiv sadržaj i stil, koji ima i svoju psihološku i filozofsku dimenziju, a što je činjenica koja je pri kritičkim sudovima njegova opusa u pravilu zanemarivana. Činjenica je da mu je kritika priznavala fakat, da je Modigliani unio modernitet u realitet svog vremena, međutim njegovo umjetničko okruženje tog istog vremena, u počecima 20. stoljeća trudilo se iznad svega u otkrivanju, promociji, koncepciji inovativnog u umjetničkom djelu. Taj je čimbenik u konzekvenci i stvarao razložnu granicu uspjeha kod tadašnje kritike.

Modigliani je živio uzbudljivim tempom i životom u kojem su se miješali alkohol, droga i dakako komplicirane ljubavne pripovijesti, rezervirana i često nepravedna kritika, loše materijalno stanje, vrlo loše zdravstveno stanje, što je sve za jednu humanu osobu bilo previše, pa čak ako se ta osoba zvala Amedeo Modigliani.

Senzualnost s notom provokativnog

Ono u čemu je »Princ sa Montparnassa«, pridjev koji je dobio poslije smrti, doista pokazao najviše njegovi su portreti. U njihovoj kompoziciji, često u provokativnoj pozi punoj senzualiteta, Modigliani se s pravom svrstao u nastavljača sjajne talijanske slikarske tradicije i poglavito nastavljača sjajne plejade slikara talijanske primitivne umjetnosti, čiji je l’art populaire ostavio trajne tragove u povijesti umjetnosti, a dao i velik doprinos europskoj slikarskoj moderni. Modigliani u svojoj svojstvenoj metodi, zahvaljujući i solidnoj slikarskoj erudiciji, kroz svoj vlastiti slikarski i umjetnički temperament propitkuje tradiciju. Pri tome Modigliani pokazuje svu senzibilnost. Ono čime se piktoralni europski modernizam gradio i hranio u počecima 20. stoljeća bila je primitivna afrička umjetnost i arhaična skulptura Cyclada. Dok je kubizam iz njega iznjedrio grimasu, Modigliani je iz njih iznjedrio svu gracioznost. To se poglavito vidi u njegovoj skulpturi, u čistoći linija koju je preuzeo i od svog prijatelja i učitelja Constantina Brâncu#ija, koji ga je podupirao u njegovim skulptorskim nakanama. (Vidi ilustraciju br. 3.) Nažalost, Modigliani nije mogao raditi na skulpturi dugo i više zbog svog zdravstvenog stanja, bio je tuberkulozni bolesnik. Fizički napori nisu bili za njega preporučljivi. Drugi je razlog neimaština, skupoća materijala za bavljenje skulpturom. Njegove skulpture imaju istu konstantu kao i slike na platnu izduženih jednostavnih i primarnih oblika. Kad se detaljnije pogleda njegova skulptura, onda se mogu jasno vidjeti njegova izvorišta inspiracije: prvo sienski naivci, potom afrička ritualna umjetnost, maske i totemi, te dakako Constantin Brâncu#i s kojim su počeli njegovi skulptorski zanosi. Pogled primjerice na Brâncu#ijevu Tete de jeune fille (Glava djevojčice) iz 1907. godine, kaže dovoljno. Iz njega se vidi da i u samoj tehnici i u formi Modigliani preuzima svu simplifikaciju forme velikog Rumunja. Ono što je proizašlo kao još jedan pozitivan i važan element bavljenja skulpturom jest fakat da je Modigliani dobio svu sigurnost i snagu u svom crtežu, najčešće rađenom vitkim i širokim grafizmom kojeg je umjetnik strasno gajio.

Glede slikarstva, senzualnost je prvi pridjev koji se može nalijepiti na Modiglianov slikarski izražaj, a koji sadrži u sebi i određenu dozu provokativnosti, što će biti i dijelom kritike na njegov račun, dajući mu na taj način konotaciju sentimentalnog manijerizma, koji čini njegovo djelo, krhkim. S povijesne distance to je preoštra ocjena, koja uz sve to nije ni utemeljena.

Bogatstvo materije njegovih paleta je nazočno, ali u sasvim maloj mjeri, bez prevelikog naglašavanja, s apsolutno sigurnom i sjajnom kulturom, namaza kista, najčešće u regularnoj horizontalnoj maniri. On će često potezom kista podvući formu izraženu u preljevnim nijansama, cernirajući lagane linije, naglašavajući ekspresivni reljef. Dakako, taj je element kod kritike bio određen problem. Naime, upravo volumeni koji su cernirani gestom, dali su djelima određenu ilustrativnost. Modigliani se služi malim brojem boja: crnom i sivom, okerom, tamnosmedom, konačno, plavom i zelenom, za istaknuti kompoziciju koja će doživjeti promjene samo u dvije posljednje godine stvaranja, kada će se paleta boja otvoriti, osvježiti i osvijetliti, a što odgovara i razdoblju njegove velike sreće u ljubavi s Jeanne Hébuterne.

Tin Ujević i Modigliani

Pariz je u godinama oko I. svjetskog rata okupljao svu europsku intelektualnu i umjetničku elitu na Montparnassu. Slikari, kipari, književnici političari. Tu je središte i mjesto na kojem se može sresti Picasso, Cocteau, Ilja Erenburg, Anna Ahmatova, Max Jacob, Kisling, Derain, Apollinaire, Reverdy, Cendras, André Salamon, Breton, Trocki, Lenjin... pa i hrvatski književnik Tin Ujević.

Jedno od glavnih sastajališta umjetničke elite je café La Rotonde, na križanju Boulevarda Montparnasse i Boulevarda Raspaila. Iako će Tin Ujević reći i hrabro i pomalo egocentrično: »Izgleda da sam ja unio Rotondu u svjetsku književnost«, s povijesne distance će biti dakako demantiran, poglavito kad se pogledaju imena koja su se tu uz Tina i Modiglianija znala skrasiti. No, Tinove opservacije će biti zanimljive za nas kad on kaže: »...ja sam drugovao s pok. Modiglianijem, poznavao Picassa i druge...« (Sabrana djela VII — str. 407–409), »...još prije rata vidjeh Modiglianija, i poslije s njim razgovaram, isključivo o književnosti. Dosta upućen, ako ne po štivu, možda po saobraćaju sa umjetnicima. Modigliani tada pije, hoda bez šešira, nemarno se brije, no opet je bistar. Po smrti 1920. slike se prodaju za basnoslovne cijene, a on se umivao iz istog umivaonika u koji je...«. »Čuh da je nekad bio ljubimac žena, jedna mu je bogata poklonila prsten, a druga je prijateljica (Jeanne Hébuterne, op. A. G.) umrla za njim. Nije bio jadranski imperijalist«. (Sabrana djela, XIV- str. 74–75) »Modigliani, koji je bio načitan i umio lijepo razgovarati, najviše se pokazao s alkoholne strane, naročito zadnjih godina svojeg života.« (Sabrana djela, XVI-str. 549–550) Ako ničem drugom, Ujeviću zasigurno možemo vjerovati u ovoj posljednjoj afirmaciji, glede alkohola, u čemu je i sam doista bio pravi ekspert, a dakako i uživalac.

Sedam etapa stvaralaštva

Retrospektiva Modiglianija je koncipirana u sedam cjelovitih grupa koje se nižu kronološkim redom, kako je umjetničko djelo stvarano. Sve dvorane su osvijetljene u profinjenom opskuritetu, dok su umjetnička djela obješena na metalno-strukturni labirint, bez stijenki, bez zidova, što daje mogućnost gledatelju iznenađujućih vizualnih superpozicija, kao i poleđine slika na kojima je Modigliani, zbog siromaštva i neimaštine, često pravio skice ili ih pak oslikavao s obje strane platna. Ulazak u Muzej krase i dva golema fotografska portreta Modigliania i njegove ljubavnice Jeanne Hébuterne, koja je počinila samoubojstvo samo dan poslije smrti Modigliania s kojim je imala jednu kćerku i bila u osmom mjesecu trudnoće s drugim djetetom u trenutku samoubojstva za koje se odlučuje kao čin i beznađa i ljubavi za naočitim Talijanom.

Avantura Delta

Prva faza je nazvana »Avantura Delta« a vezana je za dolazak Modiglianija u Pariz, s formacijom slikara klasičnog nazora, za kontakte s njegovim prvim mecenama Polom Alexandreom, mladim liječnikom i njegovim bratom Jeanom, farmaceutom, koji će biti Modiglianovi prvi promotori, kolekcionari i mecene. Braća Alexandre pronalaze jednu ruševnu kuću u ulici Delta, koju će dati na raspolaganje umjetničkoj koloniji u kojoj se osim Modigliania nalaze Brâncu#i, Gleizes, La Fauconnier, Max Jacob. To je i faza traženja samog sebe na tragovima Cezanna, Matissa, Derainea. Prvi radovi se mogu smjestiti u izravnu vezu i liniju postcezanniene, kod koga znak plastičnosti dominira onaj motiva, u kojem umjetnikov stil nadmašuje subjektivitet djela. Jedna je stvar sigurna, svoje je portrete, koji su bili veći dio njegovog umjetničkog opusa, slikao frontalno, s izravnim pogledom. Tome će pravilu izbjeći samo jedan ekspresionistički portret iz profila Tete de femme de profile, 1907 (Glava žene iz profila), posvećen njegovom prijatelju i meceni Paulu Alexandreu.

Najvažnija djela tog razdoblja su Le joueur de violoncelle (Svirač violončela) iz 1909. godine, na čijoj se poleđini nalazi i jedna skica za portret Constantina Brâncuŕija. Djelo je oslikano bez anegdote, kao što je slučaj i sa sjajnim portretom Mauricea Drouarda, koji će ga uspoređivati i stavljati u odnos s najboljim portretima Cézannea. No na poleđini portreta Jeana Alexandrea, slika Nu assis (Golotinja u sjedećem stavu), pokazuje sav dug i admiraciju Cézannea, kao što je to slučaj i u djelu Le Mendiant de Livourne (Prosjak iz Livorna) iz istog razdoblja. Prvo je umjetničko djelo u kojem će se Modigliani lišiti i »očistiti« od sveg suvišnog Buste de jeune femme (Bista mlade žene) iz 1911, u kojoj umjetnik zadržava samo ono što je esencijalno: To je i prvo djelo koje će najaviti izdužene glave, nos i vrat, »deformaciju« njegovih portreta, toliko karakterističnih za Modiglianija. To će biti istodobno i djelo tranzicije Modiglianija prema skulpturi. Djelo osim toga ima i svoju kolorističku neovisnost, slobodni namazi i transparentnost sukcesivnih namaza daju djelu i preciznost i slobodu kičice, izraženih u zajedništvu stvaralačke efervescencije.

Hram sladostrasti

Drugi dio obuhvaća razdoblje od 1911. do 1913. godine i nazvan Temple de la Volupte (Hram sladostrasti). Posvećen je razdoblju rada Modiglianija na skulpturi i slikama serije ciklusa Cariatide, za koje je inspiraciju našao u grčkoj arhaičnoj skulpturi, etrurskoj statui ili pak u afričkoj, takozvanoj crnoj umjetnosti, l’art negre. Serija Cariatida će u jednu ruku poslužiti kao prethodne istraživačke skice za njegov skulptoralni opus. Kada se govori o Modiglianijevoj skulpturi treba spomenuti bliskost odnosa umjetnika s jednim od najvećih skulptora 20. stoljeća Constantina Brâncuŕija, koji mu je bio i učitelj i prijatelj. Jedna od modela ranijeg razdoblja biti će mu i velika ruska poetesa Ana Ahmatova, koja će reći da ju je Modigliani portretirao preko dvadeset puta i koja će zamijetiti: »Morate razumjeti da njega sličnost s modelom nije interesirala, već samo poza«. Ahmatova će se pojaviti u različitim ulogama Modiglianijeva opusa. Jednom je egipatska princeza s gracioznim tijelom i lijepim licem, drugi put provokativni akt... Od brojnih portreta Ahmatova će sačuvati, unotač staljinističkim progonima, samo jedan crtež, kao znak podijeljene ljubavi između poetese i slikara. Jedan od tih portreta se možda krije pod nazivom Madmoiselle Grain de Café (Gospođica zrno kave) iz 1911/1912. godine. U tom razdoblju Modigliani stvara i jedno djelo na daski Nu debout sur fond de jardin (Golotinja s vrtom u pozadini) iz 1913. godine (vidi ilustraciju br. 4). Djelo prvi put izloženo na jednoj izložbi, predstavlja ženu oslikanu u monokromnom crvenom ozračju u frontalnoj pozi i naznačeno otvorenim rukama, dok je u pozadini vrt s palminim listovima kojima se potiče dodatni koloristički i misaoni efekt. Sami goli akt je tretiran i model oslikan kako to čini Henri Matisse u La Dense, 1909–10. ili u La Musique, 1910, u kolekciji muzeja L’Ermitrage u Saint Peterburgu. Umjetnik traži čvrstu i rigoroznu konstrukciju simplificiranih formi i planova, koji se igraju svjetlošću, kupajući se u svjetlosti kao što se u svjetlosti kupaju Modiglianijeve skulpture. Grande buste rouge (Velika crvena bista) iz 1913, u kojoj se najočitije pokazuje purifikacija formi, koja u ovom djelu s monokromijom pozadine, na kojima umjetnik rekonstruira humanu formu, omeđenu sa širokim plavim obrubom ističući je, stvara tako ono što se naziva Modiglianov kanon.

Paul Guillaume

Treći dio obuhvaća razdoblje suradnje s Paul Guillaumeom, poznatim pariškim kolekcionarom i galeristom početkom 20. stoljeća, koji je uzeo pod svoje okrilje Modiglianija kad doktor Alexander odlaz na bojišnicu 1914. godine. Taj galerist pariške avant-gardeje prije svega zainteresiran za Modiglianija slikara, ali ne za skulptora: Možda je i to bio razlog da kroz četiri Modiglianijeva portreta P. Guillaumea, slikar ne pokazuje previše osjećaja ni nježnosti za model koji je bio njegov galerist. U istom razdoblju umjetnik eksperimentira sa serijom ekspresionističkih portreta Diega Rivere, Rose Porprina, Madame Othon Friesz, Georgesa Chérona i cijelom serijom Beatrice Hastings, Modiglianijeve ekstravagantne ljubavi tog trenutka. Sigurno su portreti Rivere i jedan koloristički portret pjesnika Pierra Reverdya, čija će revija Nord-Sud biti okupljalište surealista Apollinairea, Max Jacoba, Tzare, Bretona, Soupaulta, Aragona, najsnažniji u tom razdoblju.

Razdoblje kubizama

Četvrtu grupu radova obuhvaćaju radovi Modiglianija iz kubističkog razdoblja, mogli bismo dodati i zakašnjelog kubizma s obzirom na godine u kojima su Georges Braque i Picasso i ostali kubistički začetnici utemeljili estetiku tog pravca, koji je već dobio i svoju internacionalnu afirmaciju. To je razdoblje označeno s nekoliko izvanrednih portreta, između inih i onaj naslovljen Madam Pompadour, koji se danas nalazi u kolekciji The Art Instituta u Chicagu, a koji u stvarnosti predstavlja englesku književnicu Béatrice Hastings, turbulentnu ljubavnicu Modiglianija u tom vremenu. Djelo u sebi sadrži tritonalnu kromatsku jednostavnost u igri linija koje sugeriraju volumen i skulpturalnost, ali i slikarevu inspiriranost modelom.

To su teške godine za umjetničku koloniju na Montparnassu, jer su mnogi slikari i književnici, prijatelji Modiglianija, angažirani u I. svjetskom ratu. Café La Rotonde, najvažnije sastajalište literarno-umjetničke avangarde, s velikim brojem zapaženih slikarskih veličina tog vremena, gdje je Modigliani redovito viđen gost, više nije tako bučan. Slikar će po mnogim svjedočanstvima, poglavito onim André Salamona, Cocteaua, pa i Tina Ujevića, biti rado viđen gost, ugodan sugovornik, lijepih gospodskih manira elegantna i u trenucima najveće bijede, okružen sa dosta elegantnih žena, pa će mu neposredno nakon njegovoj smrti pripasti i naziv Princ sa Montparnassa. Druži se dosta s Picassom koji nije na bojišnici. To nisu prijateljske relacije, ali će mu Modigliani posvetiti jedan portret 1915. godine, dajući mu zanimljiv naziv Picasso savoir (Picasso sveznalica), kojim će se također Modigliani estetski odrediti spram velikog Katalonca. Naziv portreta je pun ironije, koja aludira na česte estetske zaokrete Picassa, koji mijenja stilove kao i košulje. Portret pjesnika Raimonda Radigueta je daleko snažniji i senzibilniji a isto tako i portreti njegovih prijatelja umjetnika Möse Kislinga ili ruskog skulptora Léona Indenbauma. Indenbaum je oslikan u vrlo hladnim tonovima, sivomaslinastih nijansi, dok je lice potpuno izmoždeno, izblijedjelo i usahlo, kao da se rat i neimaština čitaju s tog lica, ali s kojeg se mogu iščitavati istodobno i dobrota i jednostavnost artista.

Problem reprezentativnosti kao i problem senzacije reflektirani kroz objekt i kolorit, dva su ključna pola suvremenog slikarstva koja nisu razrješena. Pa i kubizam Modiglianija, poslije onog fizičkog kubizma iz 1908. godine, onog analitičkog iz 1910. godine i onog dekorativnog iz 1913. godine, u koji se može svrstati i ovaj Modiglianijev poslije svih peripetija, predstavlja uspjeh čistih i kreativnih ideja, dovršetak nepomirljivih spekulacija u odnosu na formu, na prostor i valorizaciju platna u njemu samome.

Lice: maska duše

Novo razdoblje obuhvaća godine 1916. i 1917. pod nazivom Lice: maska duše, naslov koji je rječit u nazivlju i sam po sebi dovoljno kaže. U djelu La servante (Sluškinja) iz 1915. godine on pokazuje vrlo jasne interese za estetiku fovizma, da bi odmah iza toga 1916. slikao Victoriu, djelo sa signifikativnom uporabom materije, a u težnji za ekonomičnošću boja sveo je paletu na tri tona iz istih izvorišta.

Jean Cocteau će reći za slikarstvo Modiglianija tog razdoblja da: »Kod Modiglianija je sličnost tako jaka da mu polazi za rukom, kao i Lautrecu, da se ta sličnost izrazi sama u sebi i iznenadi i one koji nisu nikada poznavali model. Sličnost nije ništa drugo do predtekst preko kojeg slikar afirmira svoju vlastitu sliku. Naravno, ne svoju fizičku sliku, već onu misterioznu, njegovog genija« (Jean Cocteau, Modigliani, Pariz, 1951).

Portret Marguerite Assise iz 1916. godine predstavlja sestru umjetnika, čiji je portret nastao po sjećanju, kod kojeg je umjetnik uporabio veću dozu realizma, bez prevelikih deformacija, pa su izražaj lica, preciznost definicije očiju sasvim realni. Njezin izraz lica, oslikan melankolično, kojeg podupiru i vrlo nježna haljina u roza tonovima, koji će se naći i u odsjaju lica, tretirana u istim nijansama, kao da nam umjetnik želi reći tim portretom kako mu nedostaje obitelj. To razdoblje poznaje i dva druga značajna portreta umjetnika. Prvi je Manuela Humberta Estevea, predstavljenog u karekterističnoj iberickoj pozi strogosti, a koju ističu i crno-crveni tonovi, dok je drugi doista jedinstven portret ukrajinskog umjetnika Chaima Soutina. Portret svjedoči svježinom, snagom, pa se na licu Soutina mogu očitavati bliskost slikara i njegovog modela. Kontrast pozadine oslikan je u tamnim tonovima, dok je figura njegovog prijatelja i njegove odjeće u blagim, toplim tonovima okera, pokazuje istodobno i svu nelagodnost u izražaju očiju i pogleda Soutina koji se nalazi u ulozi modela. Soutine će biti objekt cijele serije crteža i platana, kao i Kisling, Max Jacob, Jacques Lipchitz, Jean Cocteau, ali i serije prvih crteža Jeanne Hébuterne, njegove posljednje velike ljubavi, s njezinim botičelijevskim anđeoskim licem i dugim pletenicama. »Jeannette« će biti inspiratorski model u kojem će slikar svjedočiti svu ljubav i emocije spram svoje družice koja mu uzvraća ljubav u punoj mjeri.

Potpunost izražaja

Razdoblje koje obuhvaća godine 1917–18. je ono u kojem će se o umjetniku brinuti poljski pjesnik, a kasnije i Modiglianijev galerist Léopold Zborowski, koji je bio istodobno i galerist Utrilla, Deraina, Soutinea, Kislinga..., a koji će zahvaljujući financijeru Jones Netteru braniti i difuzirati svom energijom umjetnike koji nisu bili shvaćeni u vremenu u kojem su živjeli. Zborowski i njegova žena Hanka (vidi ilustraciju br. 5) bili su atitrirani i kao Modiglianijevi modeli. Jedan od tih portreta Hane Zborowske u kolekciji Nacionalne galerije moderne umjetnosti u Rimu je doista nezobilazni senzacionalni portret koji sadrži svu rigoroznost klasičnog portreta, ravnotežu kompozicije, odsutni pogled, suverenu staturu, koji dovode promatrača u blaženo stanje admiracije. Djelo svjedoči svojom itemporalnošću, po svojoj jednostavnosti i čistoći izražaja, gotovo minimalističkih manira. Modigliani posvećuje seriju portreta i Lunie Czechowskoj, koju Modigliani nalazi kod Zborowskoga, gdje je prebivala, s kojom će tinjati i platonska ljubav i prijateljstvo do kraja Modiglianijevog života. Iz te serije svakako treba istaknuti portret koji se nalazi u kolekciji muzeja u Sao Paulu, jer ima najpotpuniju harmoniju, a tužan izraz i pogled je još više naglašen ekspresivnom podlogom u drugom planu. U kolekciji istog muzeja nalazi se još jedan izvanredan portret Madame Georges Van Muyden (vidi ilustraciju br. 7) kojoj će također biti posvećena jedna serija portreta. To je zasigurno jedan od najelegantnijih portreta, dok se s lica iščitava čista nježnost i dignitet, naglašena aristokratska bljedoća i šarm. Na taj portret treba nadovezati sjajne ekspresionističke portrete Jeanne Hébuterne ou collier (Jeanne Hébuterne s ogrlicom) u kojoj je materija bogata, ganutljiv izraz lica koji plijeni emocijama koje umjetnik dijeli sa svojim modelom. Serija nagih aktova iz tog razdoblja će zadati ne mali broj problema Modiglianiju, a između ostalog i prijetnje policije za narušavanje javnog morala. Između tih djela zasigurno je Nu couche aux cheveau dénoués (vidi ilustracija br. 6) koji će izazvati svojom lascivnom pozom pravi skandal u prosincu 1917. godine. Njegov prijatelj, skulptor Jacques Lipchitz će reći da »interes kojim ga inspiriraju ljudska bića... je to što objašnjava izvanrednu individualnost njegovih portreta, čime svjedoči i seksualna sloboda njegovih aktova«. Uspjeh njegovih nagih aktova je takav da je jedan od njih Nu blond (Akt blonde) koji je 1917. godine jedan njegov kolekcionar platio samo 75 franaka, da bi ga samo koju godinu poslije prodao za 250 000 franaka. Modiglianijevi aktovi se odvajaju od pozadine na kojoj leže, bilo da se radi o kanapeu, tepihu ili platnu. Oni sadrže u sebi i svu nedužnost i volupte u isto vrijeme. Jedan od takvih je i Golotinja prilegnuta na leđa iz 1917. godine. To će se razdoblje završiti s jednim neobičnim portretom Fillette en bleu (Djevojčica u plavom) iz 1918. godine, koji je doista autentično remek-djelo slikara. Slika u blagim plavim tonovima, s jednostavnim i nježnim izražajima lica s velikim plavim očima, kose uvezane crvenim zaveskom, lice koje zrači nevinošću i bezazlenošću, uravnoteženom kompozicijom šalje gledatelja u stanje ludičkog sanjarenja.

Posljednja vatra

Sedmo i posljednje razdoblje počinje odlaskom Modiglianija na jug Francuske, skrhanog bolešću, na oporavak u Nicu, gdje će živjeti atmosferu svog djetinjstva. U te dvije posljednje godine života, kao da se nebo otvorilo nad njegovim slikarstvom. Sve što je u tom razdoblju nastalo kao da je sintetiziralo samo pozitivnu energiju Modiglianijevog stvaralaštva. U prvom redu on će naslikati bogatu seriju svoje sudružice Jeanne Hébuterne u različitim pozama. U jednom trenutku on je slika kao sveticu iz Sienne, drugi put je portetira srednjovjekovnim načinom, treći put kao djevojku nježnosti, prirodnosti i elegancije, primjerice u Jeune fille rousse (Crvenokosa djevojka). Serija dječjih portreta u brzim egzekucijama, u kojima slikar pokazuje svu verziranost i jednostavnost, striktnost i ekonomičnost načina i palete, dodajući svjetlonosni zarubak oko glave djece, dajući im uz nevinost svetačku aureolu, kao primjerice u Jeune homme ou l’Etudiant (Mladić ili Student) iz 1919. godine, koji pripada kolekciji Museuma Guggenheim u New Yorku. Ova serija impresionira svojom snagom, brzinom realizacije i sofisticiranom podlogom. Jasno je da slikar shvaća da mu se bliži kraj, teškoće financijske naravi ga snažno pritišću, što mu daje i dodatnu kreativnu snagu. Portret mlade žene (vidi ilustraciju br. 8) u kolekciji Muzeja u New Orleansu jedan je od tako izraženih portreta koji je, dakako, u suprotnosti s portretom Pierre-Eduarda Baranowskog, poljskog slikara reputiranog za njegove mrtve prirode i cvjetne krajolike. Modigliani ga oslikava, gotovo bi se moglo reći, manijerističkom preciznošću, dok ga ukošena glava smješta u androginsku pozu samodopadnosti, u koloristički gledano vrlo uspjelu studiju.

Na jugu francuske Modigliani slika i seriju krajolika, što je prava rijetkost u njegovom opusu, ali kao da je htio kazati, predosjećajući skori kraj, da ga ne treba shvaćati isključivo kao portretista. U njima je Modigliani blizak svojim talijanskim podnebljima i podrijetlu, dok istodobno krajolicima ne nedostaju ni šarm kao ni konvencija.

Drugi dio tog razdoblja će biti jedan korak dalje u otvaranju palete slikara, što je vidljivo u portretima Zborowskog i njegove supruge Hanke iz 1919. godine, a iznad svega u onom Rogera Dutilleula, da bi ga upotpunio s trećim portretom Lunie Czechowske, djelom velike snage i inspiracije koje može biti svrstano u remek-djela talijanskog majstora.

Njegova sudružica Jeanne će biti oslikana u različitim prigodama u blaženom stanju u intimi spavaće sobe s jednom vrlo blagom svjetlošću u očekivanju novorođenčeta koje je bilo na putu. Gradirani put otvaranja slikarske palete će se pokazati u portretima Tore Dardel i Annie Bjarne, dviju mladih švedskih umjetnica koje je Modigliani slučajno sreo uzevši ih kao modele.

Zadnje djelo Modiglianija je njegov vlastiti i jedini autoportret (vidi ilustraciju br. 9) kojeg je naslikao samo tjedan dana prije smrti, što će biti i njegov slikarski testament. Očito predosjećajući smrt, poluokrenut tijelom, s patetičnim pogledom prema gledatelju, sa slikarskom paletom u ruci, harmonizirana u jednom ritmu i ekspresiji s tijelom, poluzatvorenih očiju, zavjesa se spušta, kao da nam umjetnik želi reći: Ecce homo!!

Ante Glibota