OLTAR I TRON

Perspektive odnosa Ruske pravoslavne crkve i države

Moskovski suradnik, povjesničar Andrej Zubov, kritički se osvrnuo na odnose između crkve i države u današnjoj Rusiji. Tekst je preveo i popratio primjedbama sveučilišni profesor Radomir Venturin.

Problem konfesijske depolitizacije čini se vrlo jednostavnim. Što je udaljenija religija od politike — to bolje. Caru carevo, a Bogu božje — i nema miješanja ovlasti. Ali ne smije se zaboraviti da je politika, naime prema Aristotelu »politšia«, društveni odnos zasnovan na vlasti u prostornim okvirima, a nipošto nije samovoljno kormilarenje državnim brodom. Ti odnosi ovise o zbiru objektivnih okolnosti, kao što su povijesna narodna podsvijest, gospodarske životne prilike, geopolitičko okruženje i, naposljetku, politička moda. Politik, koji ne uzima u obzir sve te elemente, ili ih tretira pogrešno, lako može ispasti iz kolosijeka, a državnik će napraviti ozbiljne pogreške koje će društvo platiti stagnacijom, a on silaskom s vlasti.

Danas je većina religijskih skupina u Rusiji deklarativno nezainteresirana za stjecanje političke vlasti. Te izjave odgovaraju realnom stanju stvari. I Ruska pravoslavna crkva potpuno iskreno ne želi prijeći u vladajuće strukture ruske države. To je ne jednom istaknuo patrijarh, i to je jasno iskazano u Osnovama socijalnog nauka Ruske pravoslavne crkve, koje su bile jednodušno prihvaćene u kolovozu 2000. godine: »Crkva ne mora preuzimati na sebe ovlasti koje pripadaju državi« (III, 3).

No je li moguće, je li nužno stvaranje apsolutno nekonfesionalne države u Rusiji, kao što se navodi u Ustavu, u članku 14: »Ruska je federacija svjetovna država. Nijedna se religija ne može proglasiti državnom ili obvezatnom. Religijske zajednice odvojene su od države i jednake pred zakonom«?

Dugo sam smatrao da odgovor na to pitanje može biti samo potvrdan. Sad pomalo počinjem naginjati mišljenju da taj problem nema jednoznačno rješenje. Promijenio sam mišljenje promatrajući realni proces uspostavljanja odnosa Crkve, naime religije, s državom, koji se danas događa u ruskom društvu.

Dana 31. prosinca 1999. godine, nakon što je posvetio hram Krista Spasitelja, njegova svetost patrijarh Aleksij II. objavio je s oltara vjernicima i svećenstvu: »Jutros me je pozvao k sebi predsjednik Boris Nikolajevič Jeljcin u povodu prenošenja predsjedničkih ovlasti na Vladimira Vladimiroviča Putina. Predsjednik me zamolio da blagoslovim Vladimira Vladimiroviča u obavljanju njegovih novih teških dužnosti, i ja sam mu dao svoj blagoslov.«

Prema slovu i duhu postojećeg Ustava sve to što je priopćio patrijarh 31. prosinca 1999. nije bilo moguće učiniti. U trenutku koji je imao presudno državno značenje ruski vrhovnik i njegov nasljednik pozivaju čelnika jedne od društvenih organizacija i mole ga da odobri njihovu akciju. Iako pravno nedopustiva, ta je akcija doživjela odobravanje najvećeg dijela javnosti. I tu nema ničeg čudnog. Religija danas uživa među Rusima velik ugled. Približno su dvije trećine pučanstva vjernici, a više od polovice svih Rusa smatra se pravoslavcima.1 Pritom povjerenje Pravoslavnoj crkvi iskazuje gotovo svaki drugi ruski građanin, dok predsjedniku države, parlamentu, Ustavnom ili Vrhovnom sudu prema anketama iz godine 1999. vjeruje neznatan postotak pučanstva. A potražiti oslonac u najautoritativnijoj instituciji ruskoga društva u vrijeme dramatične smjene vlasti potpuno je prirodno i razumno. Pravno neutemeljena, pa čak i protupropisna nazočnost patrijarha i njegov blagoslov jedina je mogla ozakoniti i posvetiti u tom trenutku čin prijenosa predsjedničkih ovlasti.

Zapravo se ništa načelno novo na Staru godinu 1999. nije ni dogodilo. Sve tamo od 1993. patrijarh na neslužbenoj rang-listi popularnosti dolazi odmah iza predsjednika države i premijera, dijeleći treće mjesto s predsjednicima obaju domova federalne skupštine. Isti takav ugled uživa na području federativnih jedinica eparhijski arhijerej. Već je postala tradicija crkveni blagoslov vojnih zastava, ratnih brodova, zrakoplova i zastava državnih ustanova. U većini ureda, kako visokih dužnosnika tako i običnih službenika, mogu se vidjeti ikone izložene na počasnom mjestu. Posjetivši u proljeće 2001. grad Jaroslav, predsjednik Putin obišao je staru Uspensku katedralu, poljubio oltarni križ i primio od arhiepiskopa Eulogija blagoslov. Televizija je cijeloj Rusiji pokazala taj čin kršćanske krotkosti koji je javno očitovao šef države. Jednako su smireno odjeknule predsjednikove riječi u intervjuu talijanskom listu Corriere della Sera, koji je bio objavljen u ljeto 2001, na tragu još svježih dojmova poslije povratka pape Ivana Pavla II. s pastoralnog puta u Ukrajini. Izjavivši da je potpuno svjestan državničke svrhovitosti tog posjeta, ruski je državni poglavar dodao da se kao pripadnik Ruske crkve ne može u tom pitanju protiviti patrijarhovim željama, te je stoga papin posjet Rusiji u ovom trenutku nerealan.

Obnova na državni trošak porušenih ili obeščašćenih crkava, koja je počela podizanjem hrama Krista Spasitelja u Moskvi, potaknula je u cijeloj Rusiji gubernijske i gradske uprave da se ugledaju u državnu vlast. Tamo pak gdje još nije prikupljen novac kako bi se mogli pokrenuti ozbiljni rekonstrukcijski radovi, postavljeni su križevi na kojima je objavljena načelna odluka uprave da se obnove porušeni pravoslavni sakralni objekti. Želim napomenuti da se kao ravnoteža tome u pretežno muslimanskim regijama obnavljaju džamije, a u budističkim pagode.

Govorili mi koliko mu drago o ustavnosti takvih aktivnosti, kakve god odluke donosili — realnu sliku time nećemo promijeniti. Ako se u društvu odvija određeni proces, taj je proces moguće u neku ruku ispraviti, kao što je moguće ispraviti riječni tok, ali nemoguće ga je zaustaviti, kao što se ne može zaustaviti rijeka. A proces koji se događa u Rusiji protječe u znaku sve većeg nastojanja da se vlastite težnje posvete Božjim blagoslovom. Pa čak ako je u toj težnji podosta mode, poigravanja »političkim tehnologijama«, unatoč svemu tome i ta moda i to poigravanje svjedoče o objektivnom i intenzivnom tijeku procesa, zanemariti koji bilo bi opasno i za političke pragmatike i za svakog onog tko želi ići ukorak s vremenom.

U zemlji koja se svojedobno zvala SSSR, poslije teškog društvenog stresa, što ga je izazvala represivna totalitarna država s nametnutom ateističkom ideologijom, ponovno se uspostavlja prirodni za polikonfesionalno rusko društvo model uzajamna suodnosa religijskog i državnog načela. Dakako, naš suvremeni model nije onakav kakav je bio u doba Katarine Velike, prije više od dvjesto godina, ali je uza sve to bliži tom stanju stvari nego, recimo, pravnom suodnosu države i konfesija u suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama ili pak načelnoj sekularizaciji današnje Francuske.

Rusija je zemlja duboke kršćanske tradicije u kojoj je religija u tisuću godina, kao i svugdje u Europi, tijesno stopljena s kulturom, tlom, jezikom. Ona nije ni po čemu nalik na imigrantsku Ameriku u kojoj je religija značajka socijalne zajednice na neutralnom, u odnosu na bilo koju doseljeničku kulturu, tlu Novoga svijeta. Razvojni put današnje Rusije nije samo u tome što je Vrhovni sovjet zamijenjen Dumom, crvena zastava trobojnicom, a srp i čekić dvoglavim orlom okrunjenim carskim krunama, već i u tome što je model antireligijske boljševičke države zamijenjen modelom povijesne države s »glavnom« religijom, isto kao u Engleskoj, nordijskim zemljama, Njemačkoj, Grčkoj, Španjolskoj, Poljskoj.

Na druge religije, koje supostoje uz glavnu, dakako da se u Engleskoj, Skandinaviji ili Njemačkoj ne čini nikakav pritisak, ali tamo one nisu državne, jer u tim zemljama one to doista nisu. Nije pravoslavlje stvorilo Njemačku, niti katoličanstvo Grčku. Povijest, kultura, pravo — sveukupno uređenje života europske države organski je povezano s određenim tipom religioznosti i proizlazi iz njega. Kada pak država europskog tipa, ukorijenjena u svoje povijesno tlo, istiskuje iz svojih okvira tradicionalnu vjeru, izjednačuje je s ostalim konfesijama i proglašava se sekularnom državom, onda ona iz svojih okvira istiskuje i samoga Boga sa svim žalosnim posljedicama po državu i društvo.

To se dogodilo u Francuskoj poslije revolucije 1789–99. godine. U današnjoj Francuskoj, koja sebe službeno smatra baštinicom revolucionarne Francuske s njezinom trobojnicom koja je zamijenila burbonske ljiljane, s Marseljezom, s geslom Liberté, égalité, fraternité, nemoguće je zamisliti na državnom grbu ili novčanici natpis poput američkog »In God We Trust« ili pak predsjedničku prisegu na Bibliju uz nazočnost predstavnika glavnih religijskih skupina svoje zemlje, kao što je to običaj u SAD-u, nezamisliva je ustavna preambula »U ime Boga svemogućega, amen!«, kao u Švicarskoj, odnosno »Svjestan svoje odgovornosti pred Bogom i ljudima«, kao u Saveznoj Republici Njemačkoj. Odrekavši se katoličke crkve kao državne crkve i utemeljivši se na sekularnim vrijednostima, Francuska je ateizirala svoj društveni život. Zanimljivo je da je donedavno državnim službenicima u Francuskoj bilo zabranjeno da na uočljiv način nose na poslu križić.

Francusko je društvo izvankonfesionalno i areligiozno; američko je izvankonfesionalno ali religiozno; njemačko, grčko ili englesko, uz određene ograde, i konfesionalno i religiozno. Sjetimo se kako je Francusku skandalizirao Francois Mitterand kad je zatražio da bude pokopan uz katolički crkveni obred. Zamislimo također kako bi konsternirani bili Amerikanci kad bi njihov predsjednik iz čista mira razglasio da ni u kakva Boga ne vjeruje te stoga moli da njegovu svečanu zakletvu ne prati nikakva vjerska ceremonija.

Da su revolucija i sovjetsko razdoblje i dalje za većinu Rusa ostali pozitivnom vrijednošću u kojoj bi osuđeni bili samo određeni ekscesi, vjerojatno bismo pošli putem francuskog sekularizma. No, najveći dio ruskog pučanstva ima jednoznačno negativan odnos prema revoluciji 1917. godine. Nacionalnim praznikom, poput francuskog 14. srpnja, 7. studenoga nikad više neće biti. Strahote sedamdeset sovjetskih godina ne dopuštaju društvu da nađe ikakvo opravdanje svojoj komunističkoj prošlosti. Štoviše, prije je nastoji zaboraviti, nego uzdići na rang državnog stijega. Ispitivanje ruskog javnog mnijenja, koje je bilo provedeno 1998. na inicijativu Fonda Friedricha Eberta, pokazalo je da se samo osam posto ruskog pučanstva ponosi listopadskom revolucijom godine 1917, dok je četvrtina ispitanika izrazila uvjerenje »da bi se bez nje danas živjelo bolje«. Tri četvrtine ispitanika sigurno je da se »staljinistički zločini protiv čovječnosti i naroda ne mogu ničim opravdati«, a u istinitost Marxovih ideja danas vjeruje 27,4 posto ipitanika mlađih od 24 godina i 50 posto starijih od 55 godina.2

Polako i postupno, s neizbježnim povremenim kotrljanjem unazad, Rusija se danas vraća svom povijesnom biću od kojega ju je udaljila revolucija i komunistička pseudodržava. A ako stvari stoje tako, onda je za nju najprikladniji model liberalnog konfesionalnog europskog društva, u kojemu je očuvana naslijeđena od minulih stoljeća bliska povezanost dominantne crkve i države, pri čemu drugim vjerama valja zajamčiti punu slobodu.

Državna je religija manje-više nalik državnom jeziku. U zemlji duge kulturne tradicije većinski jezik postaje državnim jezikom, on artikulira sav politički život, na njemu se odvijaju parlamentarne rasprave, na njemu se objavljuju zakoni i to nitko ne osporava ako je zajamčena i slobodna uporaba manjinskih jezika.

Temeljni državni zakon donesen godine 1906. u čl. 62. utvrđuje: »U Ruskoj Imperiji glavna je i vladajuća vjeroispovijed kršćanska pravoslavna katolička istočnoga obreda«. Zatim se to u člancima 66. i 67. dopunjuje odredbama: »Svi podanici, koji ne pripadaju vladajućoj crkvi, (...) koriste se na cijelom državnom prostoru slobodnim ispovijedanjem svoje vjere i obredima njezina bogoslužja. Sloboda vjeroispovijedi pruža se ne samo kršćanima inozemnih vjera, nego i Židovima, muslimanima i poganima; nek svi narodi, koji žive u Rusiji, slave Boga svemogućega na različitim jezicima po zakonu i običaju svojih pređa...« To se de facto događa i u današnjoj Rusiji i na taj će se način možda čak i de jure srediti odnosi Crkve i države u budućoj Rusiji.

Uostalom ovdje valja učiniti bitnu digresiju koja uvelike remeti idiličnu sliku uspješnog ruskog oporavka od teške bolesti. Iako se društvo prije desetak godina, u kolovozu 1991, oslobodilo totalitarnog komunističkog poretka, ono i dalje vuče za sobom svoju neiživljenu tradiciju.

Sedamdesetak godina totalitarizma, koji smo si sami nametnuli, koji smo sami stvorili, u kojem smo zatim sami sudjelovali i od njega stradavali, ostavilo je strahovite posljedice koje nisu samo tako nestale i koje ne mogu samo tako nestati. Rusko izbjeglištvo, potomci izbjeglica prvog poslijerevolucionarnog vala, i današnji Rusi, kojih su djedovi i očevi teglili jaram pod sovjetskim režimom, razlikuju se među sobom kao nebo i zemlja. Nisu to samo dvije različite kulture, dva ruska jezika — to su dvije različite ljudske vrste. Današnji postsovjetski čovjek doslovno je prožet, možda čak i formiran kao biće, pogotovo kao socijalno biće, totalitarizmom i terorom.

Dvije kitice iz ranog Nabokovljeva pjesništva poslužit će, jamačno, kao bolja ilustracija psihičkog stanja postsovjetskoga čovjeka od svih rasprava o strahotama minulog režima. Godine 1927. u Berlinu, proživjevši već šest godina u emigraciji i stekavši tek (naglašavam: tek) iskustvo prevrata, revolucionarnog meteža i građanskog rata, mladi je pjesnik napisao ovo:

Postoje noći: istom legnem,

u Rusiju mi krevet ode,

i evo, k jarku vode mene,

na strijeljanje me k jarku vode.

Probudim se, a s moga stola.

gdje šibice su pokraj sata,

u oči, kao cijev pištolja,

brojčanik gleda me iz mraka.

Ako je takav potresan dojam moglo ostaviti nekoliko godina provedenih u sovjetskoj stvarnosti, kakav tek stres mora izazvati u ljudima sedamdeset godina, kada se u nekim razdobljima mjesecima spavalo u odjeći u iščekivanju uhićenja, kad je metak u potiljak pred jamom na kakvom od bezimenih gubilišta presudio stotinama tisuća muškaraca i žena? Sve te strahote, ta muka od uzajamno prolivene krvi, izdajstava, mržnje i nevjerojatne tvrdoće srdaca koja nisu ništa željela znati o onome što se događa — sve to određuje naš današnji položaj i nastavlja proizvoditi netrpeljivost, nezasitnu pohlepu, bezdušan egoizam i posvemašnje neshvaćanje moralnih posljedica koja proizlaze iz ljudskih postupaka.

I valja priznati, Crkva i ovdje ide ukorak s narodom. Zajedno i u ispovjedništvu i u konformizmu, u paktiranju s pokvarenim režimom. Pročitamo li pozorno Solženjicinove romane o razdoblju s kraja četrdesetih i prve polovice pedesetih godina ili romane Vasilija Belova o sedamdesetim godinama, začudit ćemo se, imajući na umu da su obojica vjernici, koliko je malo religiozne problematike u životima njihovih junaka. Povijesno točno oslikavajući prilike tog vremena, pisci nisu ni mogli postupiti drukčije. Poslije Drugog svjetskog rata, kad su već bili istrijebljeni ili potpuno slomljeni svi koji su bili spremni boriti se za vjeru i slobodno propovijedanje istine — Bog i crkva nisu više bili dio društvene svijesti i činjenica javnog života. Vjera kao važna socijalna pojava nestaje iz Rusije unatoč djelomičnoj legalizaciji Crkve do koje je došlo godine 1942.

Cijela dva poslijeratna svećenička naraštaja odgojila su se u uvjetima iznimno negativne selekcije. Mogli su se održati i dobiti legalizaciju samo oni svećenici i visokodostojanstvenici koji su u duhu poslanice mitropolita Sergija bili spremni prihvatiti razočaranja i težnje sovjetske države kao svoja razočaranja i težnje. A najveća je težnja sovjetske države i njezine komunističke ideologije bila u razdoblju od listopada 1917. do travnja 1988. godine da se potpuno uništi »opijum za narod« — religija i crkva. »Komunizam odbacuje vječne istine, on ukida religiju i moral umjesto da ih preoblikuje« — obznanio je Komunistički manifest. I povodeći se za njim, Nikita Hruščov se pohvalio da će 1980. pokazati svijetu »zadnjega popa«. Može li svećenik biti lojalan takvoj državi a da ne iznevjeri vjerske svetinje i može li onaj nelojalan nastaviti obavljati svoju službu i penjati se na crkvenoj ljestvici u uvjetima takve totalitarne kontrole kakvu sebi nisu mogli predočiti ni najžustriji progonitelji prvih kršćana, neki tamo Dioklecijani i Deciji.

Bilo kako bilo, izmrcvareni boljševičkom vladavinom, i rusko društvo i Ruska crkva zajedno su se našli u postsovjetskom prostoru. I u tom prostoru prirodni, iako i dosta neočekivani fenomen, bio je brzi rast religioznosti, žudnja za sakralnošću u gotovo posvemašnje sekulariziranom puku. Rusko društvo, i u tome se ono radikalno razlikuje od francuskog koje se svojedobno suočilo s mnogo kraćim, ali i najsličnijim ruskom, iskustvom državnog bezboštva, nije se raskolilo na sekularni i klerikalni blok, na dvije suprotstavljene subkulture kao Francuska u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Izlazak iz bezboštva u Rusiji ima drukčije značenje. Predvodnici ateističkog pogleda na svijet, kao društveno važnog fenomena, jednostavno su nestali, te se sav duhovno opustošen masiv ruskog društva postupno opaja vinom vjere, iako u mozgovima, »štancanim« pod čekićem komunističke ideologije, kršćanstvo (baš kao i islam i budizam) pokatkad poprima fantastične crte na individualnom planu, pretvarajući se u magijski amulet, a na društvenom u državnu rodoljubivu ideologiju. Nije u svakog vjernika, a još manje u onih »pravoslavaca« koji neredovito idu u crkvu, vidljiva težnja za spasenjem duše i vječitim životom u Kristu. Pa ipak su to religiozni ljudi i tragatelji za istinom izvan starih komunističkih životnih vrijednosti. U srednjem i starijem naraštaju, u ljudima koji su stekli naobrazbu još u sustavu bivše, danas odbačene ideologije, razvilo se nakaradno dvovjerje. Ljudi prihvaćaju Boga i crkvu, ali pritom ne odbacuju ni sovjetske idole. »To je naša povijest«, »tada smo bili mladi i sretni i živjeli smo bogatije«, govore mnogi ispitanici. I nova vlast prihvaća tu duhovnu smjesu. A posljedica su paradoksi s kojima se susrećemo na svakom koraku. Na Crvenom je trgu obnovljen Kazanski hram koji su porušili boljševici, služe se mise i u Pokrovskoj crkvi (hram Vasilija Blaženog), koja je sedamdeset godina bila muzej, a između tih dvaju hramova ponosito se uzdiže mauzolej s Lenjinovim tijelom, a Lenjin je ismijavao pravoslavnu Rusiju i tvrdio da je »svaka religiozna ideja o bilo kakvom ’bogeku’ nešto gadljivo i gore od najodvratnije pošasti.«3 Nedavno je na Lubjanki4 bila ponovno posvećena, dakako, uz odobrenje vlasnika, FSB-a (Federalne službe sigurnosti), nasljednice KGB-a, stara crkvica Sofije premudrosti Božje, a njezinom svećeniku patrijarh je povjerio »posebnu skrb« o suradnicima »velikog doma«, gdje u uredima vise slike Dzeržinskog,5 a nikome ne pada na pamet da ih izbaci na smetište kako bi se zametnuo trag tom krvavom rušitelju Boga. U gotovo svakom ruskom gradu lokalne vlasti grade crkve i istodobno obnavljaju spomenike Lenjinu i Dzeržinskom i ne mijenjaju nazive ulica i trgova koji veličaju bogohulnu i ljudoždersku komunističku državu.

Ruska crkva, koja je brzo povratila status državne crkve, postala je crkva upravo takve države. S jedne strane ona kanonizira nove mučenike i svećenike koji su dali živote za vjeru u doba lenjinističkih i staljinističkih progona, podiže crkve i križeve na mjestima masovnih pogubljenja, a s druge strane ne protestira protiv očuvanja na središnjem ruskom trgu spomenika krvavim komunističkim glavešinama ili protiv povratka stare himne iz Staljinova i Berijina doba. Nisam čuo u nekoliko posljednjih godina nijednom da bi crkveni poglavar u ime svojih vjernika uputio molbu vladi da se maknu s trgova kipovi sovjetskih bogohulnih vođa ili njihova imena s uličnih ploča: »Šuti, pritaji se i guši u sebi osjećaje i žudnje svoje...« Nameće se pitanje: ima li takvih »osjećaja i žudnji« uopće u većine naših crkvenih poglavara?

»Ja bih osobno dao prednost himni ’Bože, cara štiti’«, priznao je, komentirajući parlamentarnu odluku da se vrati stara sovjetska himna, mitropolit Kiril Smolenski. »Ali zasad je umjesnije prihvatiti Aleksandrovljevu glazbu.« »Ništa ne treba poduzimati što bi moglo još više razdvojiti naciju i dovesti do novih diferencijacija u društvu«, odgovorio je 5. rujna 2001. na novinarsko pitanje o sudbini Lenjinova mauzoleja patrijarh Aleksij II. »Imali smo toga napretek u minulom desetogodišnjem razdoblju. To ne koristi ni očuvanju nacionalnog jedinstva, ni jačanju države.« Da li bi kršćanstvo postalo svjetskom religijom da je pri prvim svojim koracima pristalo strpljivo podnositi saducejske laži u jeruzalemskom Sinedriju i rimsku idolatriju radi čuvanja judejskog nacionalnog jedinstva i jačanja rimske države?

Doista, prije godine 1917. Ruska je crkva mnogo toga strpljivo podnosila, pred mnogo čime je zatvarala oči i mnogo je toga odobravala čega se mi, pravoslavni kršćani, danas stidimo, ali između tradicijskog, predrevolucionarnog položaja Pravoslavne crkve i današnjeg njezinog položaja dvije su goleme razlike. Prvo, tada je rusko društvo postupno gubilo vjeru, postajalo sve bezbožnije. Carska vlast čuvala je religijsku formu kao jedan od elemenata tradicijskog poretka, a Crkva je sve manje bila sposobna, kako se godine 1917. petrogradsko razdoblje približavalo svom veljačkom finalu, živjeti bez oslanjanja na državu. Danas je to stubokom drukčije — vjera je u porastu i jeljcinsko-putinska država traži svoje posvećenje i moralnu ozakonjenost u Crkvi. Danas nije oltaru potreban tron, nego tronu oltar, što je, zapravo, mnogo prirodnije, barem u kršćanskom koordinatnom sustavu jer »bez ikakve sumnje, veći blagoslivlja manjega« ŠHeb 7,7š. A drugo, sada smo svjesni kakva je cijena plaćena za crkvenu servilnost — tu je cijenu platio narod gubljenjem vjere, bezumnom borbom protiv Boga, čime je opoganio svoje svetinje i upropastio i sebe i Rusiju.

A ako je tako, nije li trenutak da se pokrenu one točke novog Socijalnog nauka Ruske pravoslavne crkve koje obvezuju crkvene vlasti da »javno izražavaju stavove o društveno važnim pitanjima pred političkim tijelima bilo koje zemlje, na svim razinama« Š5,2š radi spasenja ljudi u svim uvjetima i svim okolnostima«, prekoračujući, ako treba, i »načelo državne lojalnosti« Š3,5š? U potrazi za posvećenjem i crkvenom obnovom rusko društvo očekuje od Crkve da ga djelatno predvodi, a ne da samo supotpisuje odluke predsjednika države.

Doista, Ruska crkva kao društveni organizam nije manje, a možda je čak i više od cijeloga društva izmrcvarena i izgažena od boljševičkog režima, ali Crkva nije samo društveni organizam, nego je i »tijelo Kristovo« i vrata pakla neće je nadvladati ŠMt 16,18š. U njoj uvijek struji »vrelo vode žive koja teče u vječni život« te je stoga samoizlječenje Ruske crkve moguće. A kad se izliječi, ona će izliječiti i zajednicu, i državu koju je naša zajednica stvorila, cijepljenjem ili, ako hoćete, vraćanjem državi njezinih prvotnih moralnih temelja i ciljeva, zaboravljenih u posljednjim stoljećima, a pogotovo u posljednjih osamdeset godina.

Državnoj crkvi nije zadaća upravljati svjetovnom vlašću, kaditi joj tamjanom, a pogotovo ne od nje praviti etnografsku znamenitost, nego ona mora glasno osuđivati vlast ako vlast čini moralne pogreške, mora blagoslivljati njezina dobra djela, otkrivati i iscjeljivati narodne duhovne čireve. Ukratko, ona mora biti savjest Rusije. I to očekuju od nje, čak i ako toga nisu dovoljno svjesni, i narod i vlast. Ta je misija za Crkvu vrlo odgovorna, iznimno teška, skopčana s velikim unutarnjim radom, s razvijanjem i u sebi samoj spremnosti na pokajanje. Na tom je putu prije čekaju poruge i udarci, nego pohvale i pljesak. Ali »Jao vama kad vas svi ljudi budu hvalili. Ta, isto su tako postupali s lažnim prorocima očevi njihovi!« ŠLk 6,26š. Teško da može Ruska pravoslavna crkva odbaciti taj put a da ne odbaci samu sebe i ruski narod, koji iz ponora bezvjerja danas traži put povratka Kraljevstvu Božjem i njegovoj pravdi.

Andrej Zubov

1 A. Zubov. Granicy razlomov i urovni edinstva v segodnjašnej Rossii: Uroki sociologičeskogo issledovanija. // »Politija«. Ljeto 1998. br. 2 (8). Str. 93.

2 Ruski državljani: Što oni smatraju da jesu i u kakvom bi društvu htjeli živjeti. Studija naručena od Moskovske podružnice Fonda F. Eberta. Moskva 1998, str. 13; 7; 8.

3 Pismo upućeno Maksimu Gorkom (studeni 1913) Sabrana djela, sv. 17, str. 81–86

4 Gradska četvrt koja simbolizira državni teror, jer je tu bio smješten KGB (Komitet državne sigurnosti). Prim. prevoditelja

5 Prvi predsjednik ČK-a (Sveruske izvanredne komisije), koja je provodila revolucionarni teror. Prim. prevoditelja